GRAD NA RASKRIŽJU

Dubrovnik - Viđenja

Sjedim tako u subotnje, pomalo sumorno i oblačno poslijepodne ispred "sneka" u Gradu i prisjećam se dana kada je taj isti Grad bio nešto posve drugo za sve nas iz Gruža ili Dubrovnika II, ne znam za druge namjernike ili nenamjernike. Povijesna gradska jezgra, kako se to stručno kaže ili Grad, kakav ga, sad već manjina prepoznaje, za mene je, a vjerujem i dosta sličnih, bio pojam živosti, neke nedokučivosti i poželjnosti, a svaki dolazak i kretnja u tom "čudu ljudskih ruku i glave" bio je nezaboravan doživljaj. Da i ne pričam o čeljadi koji su tamo živjeli i/ili radili, oriđinalima, tom dobu kad se nije puno imalo, ali nije ni puno htjelo i kad je svatko svakoga "zno", makar da i to nije uvijek dobro. "Partili" su mnogi dragi ljudi, koje smo prepoznavali kao "građane", vješti trgovci, obrtnici, umjetnici iz ove ili one ulice, butige, kafane, sad je sve to nešto posve druge, lošije, žalosnije ili mi se sve to činilo u to subotnje poslijepodne. Padne mi i to napamet, u to subotnje poslijepodne, kako smo više držali do naše čeljadi i više se međusobno cijenili, s razlogom. Ne, nema u meni nikakve patetike, a nisam ni romantičar, ali mi se postavlja pitanje je li sve tako baš moralo biti, je li to neizbježna kapitalizma, tržišta, globalizacije, demokracije...A možda i nije sve tako kako se meni čini. Jer, to subotnje jutro na Placi su se pojavili ili ukazali novi mladi, lijepi naraštaji i puni su ih lokalni mediji i sve je to tako krasno u očima prosječnog promatrača i nismo li ipak u vremenu gdje je forma važnija od sadržaja, ambalaža od proizvoda? Ako mene pitate, jesmo, u takvom smo vremenu. Biti viđen, to donosi bodove, puno ih je kojima ne smeta biti i vođen, za neku sitnu i prolaznu korist, a mi smo išli u svoje doba u Grad vidjeti, kupiti i uvijek nešto naučiti ili se čak i diviti. Žalosno je i to da su nam zidine i taj koliko-toliko očuvan sklad i cjelina /o detaljima ne bih/ jedini preostali adut na svjetskom turističkom i kulturnom tržištu, s malo nekih svojih dodataka i novih vrijednosti i sve više mi se čini da nas je to bogato nasljeđe zapravo uspavalo i učinilo ovakvim kakvi jesmo.

Ali, sve bi to netko bolje od mene mogao i trebao opisati, netko s više mašte i pedigrea, opet ali, bez fikcije, za što je potrebno i intelektualne, pa i neke elementarne hrabrosti. Strah, racionalan ili neracionalan, svejedno, to je ono što nas "resi" i opet kažem, ekonomska i svaka druga, s njom povezana ovisnost, sputava nam disanje i govor "punim plućima", bili u pravu ili ne. Strašan je problem što sadašnji dubrovački naraštaji i žitelji, ili većina ili oni kojima je ta većina povjerila vlast, kako bilo, ne uočava na izravan način vrijjednosti Grada u novom, globalnom okruženju i potrebu da se on na posve drukčiji način promišlja i prakticira. Nije dobro ni ono što se sada u Gradu događa, da se i ne govori oko Grada, počevši od estetike, sklada, funkcionalnosti do urbanizma, arhitekture, prometa, uljudbe, bar ne s dugoročnih razvojnih perspektiva. Znam da nije lako ni onima na vlasti, pa ni onima koji nisu, ali moguće su poboljšice i pristupni putevi svakom dobronamjerniku. Ne zaboravimo ni to da nas je sve manje kojima je stalo do javnog, općeg, Grada, u naletu kapitala, pohlepe, medija. Nije li žalosno čitati o našima koji su uspjeli vani, a ne pisati o našima koji su tu, među nama i ne stvoriti pretpostavke da naši uspiju među nama, iako ni objektivno to ne možemo učiniti za baš svakoga na tržištu rada kako ga uvjetuje taj veliki svijet. Pokušajmo se dogovoriti i koliko-toliko uskladiti što je to suvremeni dubrovački identitet, ima pameti i za to, dakle što je to dubrovački suvenir, gastronomija, kuća, da ne nabrajam i po čemu se razlikuje od ostalih suvenira, gastronomije, kuća i sl. i gdje smo konkurentni i s čime ćemo u taj globalni svijet. Moramo li baš rabiti i preslikavati te bjelosvjetske izraze i nazive za restorane, poduzeća, logotipe, vizualne identitete i sl. i zar smo toliko lijeni zaviriti u tu golemu povijesnu baštinu i povezati je sa suvremenošću? Da ne i govorim o tome koliko se to ime i grb Dubrovnika zlorabi i profanira, pa i tome treba stati na kraj. A vrijeme je da se Dubrovnik sagleda i s nekog drugog kantuna i u drugim vizurama...

A što se povijesne jezgre ili Grada tiče, potrebno je, a i moguće i s lokalne, pa i državne razine učiniti ono što je pravno i sadržajno moguće učiniti, pa predlažem da se prireza, komunalne naknade i sl. oslobode svi njezini stanovnici, poduzetnici od poreza na tvtku, naknade za korištenje javnih površina, komunalnog doprinosa ili da se bar isti umanje. Dalje, naknade za novorođenčad trebale bi biti i veće roditeljima s prebivalištem u Gradu, besplatne školske knjige, prijevozne olakšice i sl. Potpore su potrebne i u građevinskom materijalu i njegovom prijevozu pri obnovi stambenog fonda. Gradu je potrebna i posebna javna ustanova za upravljanje njegovim resursima, inovirani prostorni plan, pravila o urbanoj opremi, komunalnom redu, namjeni poslovnih prostora i drugačija politika zakupnina. Pa i udruge, koje imaju takvu djelatnost, trebale bi djelovati u Gradu. Ukratko, ne može se Grad prepustiti tržištu i njegovim zakonitostima, ako je njegova sudbina sudbina krajnjeg hrvatskog juga. Pa i neka se ne uvrijede Konavljani, Župljani, Primorci, Pelješćani, Hercegovci, Gružani, Lapađani, Riječani... svi su oni ovisnici o Gradu, ovako ili onako, bez obzira koliki im je i odakle im dohodak. Problem je u tome, možda i najveći, što se upravo ta ovisnost ili posrednost ne prepoznaje i ne dao Bog i Sv. Vlaho da se Gradu nešto ružno dogodi. Tada bi se to tek vidjelo, a i već smo, povijesno gledano i vidjeli i čitali i neponovilo se! Kao što život čovjeka nije moguć bez srca, teško da je moguć svih nas ovdje danas ili sutra bez Grada.

Promišljajući stanje i perspektive Grada, ponovit ću, povijesne gradske jezgre, da ne bude nesporazuma, neki je moj zaključak kako većina sadašnjeg stanovništva Grada Dubrovnika /od Brsečina preko Elafita do Sv. Jakova/ zapravo i nema nekog osjećaja ili umnije, senzibiliteta prema aktualnnim, pa već i kroničnim problemima i sudbini onoga po čemu je Dubrovnik jedino toliko i prepoznatljiv i privlačan svijetu, ali prije svega nama najdraži. A to, treba ponoviti su gradski miri i sve ono unutar njih, od crkava, muzeja, u manjoj mjeri restorana, butiga  i sl. i nažalost sve manje čeljadi, kulture i života. Tema povijesne gradske jezgre, njezine obnove i revitalizacije spram nekih drugih, po meni upitnih projekata, pa čak i ideja, ne ostavlja bogzna kakav dojam na prosječnog birača i jednostavno ne donosi glasove. Vapaji sa Sv. Marije ili Pelina preslabo se čuju i u Gružu i Lapadu, nekmoli i kod "skupljača glasova".  Prokletstvo je politike i demokracije, naravno i ne samo hrvatske, da se sva temelji na brojkama, većini i manjini, ma koliko su posljedice štetne u nizu slučajeva i detalja i na kratki i na dugi rok i na opće, pa i pojedinačno. Politički "proizvod" je nekakva cjelina sastavljena od svega i svačega, a nerijetko i najviše od neostvarenih mogućnosti i prigoda. Utoliko je i stanje, perspektive i sudbina Grada ozbiljan, zasad ipak problem. Pa i dobro je dok je problem, znači da ga je i moguće riješiti novim promišljanjem, idejama, djelima i strpljenjem. Obveza je to prema novim naraštajima Dubrovčana, pa ako hoćete i Sv. Vlahu, našemu parcu, liječniku i spasitelju. Kad je mogao on, možemo i mi, jer unatoč svega, nama je ipak lakše u neovisnoj i suverenoj hrvatskoj državi i samo ako se koncentriramo na rješenje problema. Sve se može na ovome svijetu riješiti, uz dopuštenje Boga, ako se koncentriramo i ako hoćemo, znajući naravno točno što hoćemo, kako neki pisci rekoše, a i svjedok sam u nizu slučajeva da je tome upravo tako...

Sve u svemu, ova /s/umorna priča o Gradu, točnije o povijesnoj jezgri i nije nešto drugo nego o učincima tržišne stihije, globalizacije, pa čak u našem slučaju i prvobitne akumulacije kapitala i na najveće, stoljećima stvarane vrijednosti i posebnosti. S time da se u ovu "materiju" ipak može uvesti više reda i uključiti se u globalizacijsku utakmicu na prepoznatljiv dubrovački način s njegovih najboljih tradicija i novih okolnosti vremena i prostora. Za to je potrebno i znatno više političke volje, zajedništva, novca i pameti. Drugi je način odustati od svega i prepustiti se globalnom valu, u kojem slučaju će ostati samo gradski miri kao znak prepoznatljivosti, čemu se i približavamo. A mire ili zidine baš i ne volim kao simbole, čak i doslovno, makar se uvijek divim vremenu i ljudima u kojima su izgrađene.

26. siječnja 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

HNB tečajna lista

23.09.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,200845
CHF CHF
1
6,755291
GBP GBP
1
8,386856
USD USD
1
6,695970
EUR EUR
1
7,396368
$ Odabir valute
= Odabir valute