PRIVIDNOST ZNANJA

Dubrovnik - Viđenja

Nije ni za vjerovati koliko se taj ovozemaljski život, bar onaj ekonomski, nastoji svesti u neka pravila, obrasce i brojčane veze. Unatoč skoro pa svakodnevnim opovrgnućima ili odstupanjima od pravila, uvjerenje da se znanstvenim postupkom mogu sva odstupanja od "normalnog" ili prirodnog ukloniti i da će struka sve to riješiti, ovako ili onako, nimalo ne gubi na snazi. Nažalost, društveni problemi, odnosi među ljudima i nezamislivo brojne varijable i slučajnosti u ekonomskim stvarima toliki su da nema toga znanstvenog postupka ni znanstvenika, naravno ni ričete koja ih otklanja jednom zauvijek. Znam dosta čeljadi koji primjerice ekonomske ili trgovačke vještine, okolnosti vremena i mjesta ili psihologiju mogućeg kupca bolje znaju od onih koji su se za to školovali, pa čak i cijeli život radili u takvim branšama. Puno je bilo i ima odličnih diplomanata koji se nisu snašli u realnom svijetu ili životu, ostajući u području golemih teoretskih, povijesnih i činjeničnih znanja, ne shvaćajući u čemu je zapravo problem i koji su putevi njegovog rješenja. Isključujem ovdje one koji iz objektivnih razloga nisu uspjeli, jer uvijek i posvuda ima i takvih.

Ne znam je li to neko povijesno nasljeđe, teško promjenljivi i vjekovima taloženi narodni mentalitet ili pak slaba demokratska, tržišna i konkurentna tradicija, tek i na ekonomska pitanja i razvojne perspektive odgovara se i na najvišim stručnim i znanstvenim razinama u statičkim i posljedičnim izrazima, vrlo rijetko dinamički i konkretno. Tako se kaže da domaći bruto proizvod ili investicijska stopa ili inflacija mora biti tolika i tolika da bi se postigao održiv razvitak, narodno blagostanje, dokidanje nezaposlenosti i sl. Vrlo se rijetko kaže na koji se način i kojim mjerama to kani postići, što ćemo dobiti i čega se moramo lišiti, jer ne može i "jare i pare". Nema ni valjanog odgovora u čemu je ekonomski problem Dubrovnika, kakve su mu uopće razvojne perspektive i kakav je budući smjer uopće poželjan. Ta pitanja i s njima povezani odgovori, budući da su i opća i javna, a rekao bi i od sudbinske važnosti za hrvatski jug malo koga i zanimaju, čak ni one koji su pozvani logikom svoje nadležnosti, položaja, pa i savjesti. Ponekad mi se učini da se ide naprijed bez ikakvog reda i općeg cilja i da se ta budućnost uopće i ne promišlja. U doba sebičnih interesa i skoro pa "uličnih" borbi za njihovo ostvarenje pogled na opće i cjelinu kao da su se izgubili. Napraviti na dugi rok osmišljenu i održivu razvojnu strategiju grada poput Dubrovnika nije tek posao ekonomista, nego i kulturologa, sociologa, urbanista, ekologa, povjesničara umjetnosti, pa čak i psihologa. Primjerice, je li baš turizam, elitni ili masovni ili bilo kakvi naša sudbina i/ili razvojni smjer, ako nemamo jednu od najvažnijih pretpostavki za taj vrlo osjetljiv skup djelatnosti, a to je ljubaznost, optimizam, osmijeh i kod najobičnijeg puka, da ne govorim o onima koji su s turizmom i egzistencijalno povezani. Usuđujem se rijeti da je takav "gard" naše ozbiljno ograničenje od kako znam za sebe, a kojega li apsurda bilo je čak i manje kad smo bili siromašniji.

Pročitah tako nedavno u novinama koje je hrabrost i držati u ruci da su tzv. favele turistički hit. "Sve brojniji avanturisti i uvijek gladni turisti otkrili su čuvene brazilske favele i postali toliko općinjeni njihovim "autentičnim životom" da pomalo mijenjaju sliku tih zapuštenih predgrađa naseljavajući se u njima /kao nekoć naš Gruž, op. a./. Favele su za Brazilce uglavnom prljava, nasilna i opasna mjesta, no stranci, naročito oni koji dolaze iz uređenih zapadnih zemalja, vide ih kao uzbudljiva, zanimljiva, pa i romantična mjesta i shodno tome sve češće u njih sele, ili barem tamo odlaze u turistički posjet. Čak petina stanovnika Rija de Janeira živi u nekoj od favela...No, dekadentnim, ili samo ekscentričnim zapadnjacima, ovo je očigledno privlačnije od prenapučenih plaža i hotelskih kompleksa, pa su se mnogi od njih ne samo doselili, nego su u favelama otvorili klubove, umjetničke galerije i hotele. Neki od njih tvrde i da je, ma koliko apsurdno to zvučalo, život u faveli zapravo sigurniji nego, primjerice, u velikim turističkim odredištima poput Copacabane, jer naoružani razbojnici poštuju svoje susjede, a i ovi njih, a bilo kakvi upadi u cilju stvaranja nereda rješavaju se po kratkom postupku. Sviđa im se domaća atmosfera, ulične diskusije s poznatim licima i to što nije problem ako u restoranu ili kaficu ustanove da su zaboravili ponijeti novčanik." Nisam za to da se Grad pretvori u brazilsku favelu, neka te favele ostanu tamo gdje jesu, ali da su i ovdje potrebni životniji i privlačniji sadržaji i za sve nas, a osobito za turiste, posve je izvjesno. Odavno je iza nas vrijeme kada se ovdje dolazilo, stalo i trošilo, sada se o Dubrovniku priča kao o ljepotici, povijesnom i urbanom čudu, raju na zemlji i slično. Gradu koji na prvi pogled očarava. Ali, mene zanima taj drugi i treći pogled, koliko će se u takvom čudu potrošiti i koliko ćemo mi ovdašnji od svega toga imati koristi, prije svega novca i kako tu stojimo u usporedbi s drugim, sličnim, ma i manje privlačnim turističkim odredištima. A to je malo, jako malo, od prihoda po četvornom metru, stanovniku, sobi do poduzetničkih prihoda. Turistički su poslovi zahtjevni, traže puno rada, strpljenja, osmijeha, mašte i tek na dugi rok, bar većini donose kakav-takav pristojan život i standard i ništa više od toga, ma što mislili. A i same diplome, poglavito one s beživotnih studija, ništa ne znače i na jamče uspjeh u poslu i karijeri.

Pitanje je mogu li se one učiniti "životno važnim" u postojećem hrvatskom obrazovnom sustavu, bez obzira na neke pomake posljednjih godina. Naravno, neki će obrazovni programi i smjerovi po sebi biti izvan i iznad životne svakidašnjice, ali što će nam toliki marketinški i managerski stručnjaci ili diplomanti ako nema proizvoda ili usluga koji će biti konkurentni na sve globalnijem međunarodnom tržištu. Tako sam nedavno čuo, bar po meni glupost, da mi ovdje imamo proizvod, ali nemamo privlačan i agresivan marketing, a Istrani eto nemaju proizvod, ali imaju privlačan i agresivan marketing. Zaboravite dragi moji da ćete Europljanima ili bogatijoj klijenteli prodati "rog za svijeću", ma kakva da je ambalaža. Takvi gosti ili kupci mogu se i pojaviti jednom i nikad više. Možemo preživjeti pa i dobro živjeti samo na izvrsnosti, a prosječnoga ima diljem svijeta i sve više. Takav je put, put izvrsnosti,  izabrala, primjerice, i moćna Njemačka kako bi se spasila od najezde roba i prosjeka Indije, Kine, Tajvana, Brazila, Meksika i na najboljem je putu.

Zapanjujuća je ta trka za diplomama kao takvim. S velikim uvažavanjem se gleda i klanja onima koji su diplomanti ovoga ili onoga smjera i prijezirom na one koji to nisu. Danas je sramota biti dobar meštar i uopće raditi odlično posao za koji se ne traži neka viša stručna sprema. Djecu se od najranijih dana usmjerava i odgaja na ovisnost o drugima, diplomi i sl., a ne uči ih se vlastitoj odgovornosti, samopouzdanju, vrijednostima svakoga čestitog i poštenog rada i zanimanja. Zatrpani smo medijskim trivijalnostima, glupostima, kontradiktornostima, ovim ili onim obrascima ponašanja, pa i poslušničkim mentalitetom. Sve nam se određuje, od toga što ćemo i za što ćemo učiti, s kime ćemo ili nećemo ići, što je dobro, a što ne, što je etično, a što ne i na kraju koliko uopće živimo neki svoj život. A za živjeti neki svoj kakav-takav život u vremenu i prostoru u kojemu jesmo, biti samosvojni i slobodni koliko-toliko, potrebna je iznimna hrabrost i ekonomska neovisnost. A dragi moji, osobito oni s diplomama, ne dokazujte u traženju posla da vam je sva vrijednost u toj diplomi, koja jest neka pretpostavka da će možebitno nešto od vas i biti. Puno je važnije ono što znate raditi i prilagoditi se okolnostima vremena i mjesta i tu se mora biti jak. A svaki je početak težak, možda i ružan i nužan. Nisam još susreo osobu, s diplomom ili bez nje, doduše i sporije se krećem, a da je posve jasno, precizno, odlučno i samosvojno rekla da zna raditi to i to, tako i tako i da je spremna na izazove nikad predvidive zbilje i realnog svijeta. Ne znam točno tko je tome kriv što je tome tako, ali neće biti nikako dobro ako se doba forme, pogrešnih predodžbi i predrasuda nastavi i nije mi poznata razvijenija ekonomija nastala na takvim zasadima.

Na primjeru odnosa, točnije zavisti, pa i podmetanja  prema "neobrazovanim", ali ipak uspješnim poduzetnicima, pa i političarima u ovoj našoj svakodnevici lako je objasniti koliko je još uvijek žilavo i snažno uvjerenje o tome kakav je profil uspješnika ili dobitnika poželjan. Takav mora imati diplomu prije svega, znanja o svemu i svačemu, pristojnost, distancu od obične čeljadi i sl. Koliko sam puta čuo za neke uspješne ljude da su u prošlosti bili to i to, uglavnom sve loše, da su takvi i takvi i da su uspjeli zbog toga i toga. Nikada nisam čuo ono što je zbilja i jedino, bar po meni učinilo te ljude uspješnim. Jednostavno, ti ljudi su posjedovali ili posjeduju praktična znanja i na najbolji, kako bi ekonomisti rekli optimalan način iskoristili posebne okolnosti vremena i mjesta. Kako neki umni ljudi tvrde "steći određenu prednost na temelju boljeg poznavanja načina komunikacije ili prijenosa informacija često se smatra nepoštenim, premda je itekako važno da društvo u tom smislu koristi najbolje mogućnosti, isto tako kao i prilikom korištenja najnovijih znanstvenih dostignuća".

Daleko od toga da za uspjeh u poslu, životu i društvu uopće nije potrebna diploma, teorija¸ neki nasljeđeni status. Sve su to važne pretpostavke, ali u sređenim ekonomskim i pravnim porecima, kako se neprekidno potvrđuje, potrebno je i dalje, za /preživjeti  možda još i više učiti, čitati i znati, kako neki rekoši osobito pučka znanja, lokalne uvjete i posebne okolnosti. Biti potreban nekome i nečemu sa svojim znanjem i vještinom, u sve konkurentnijem i globalnom okruženju, umijeće je koje ne može jamčiti i najbolji obrazovni sustav i najbolje ocjene za vrijeme školovanja. Možda je mudrost i u tome nuditi i prodati nešto što je kupcu doista i potrebno, a ne nuditi i neprodati nešto što je kupcu tek možda potrebno. Uvijek se dođe na isto u tržišnoj ekonomiji, politici, društvu i sl. – nije važno što mislite o sebi, važno je kako vas možebitni kupac, građanin, izbornik doživljava. Možete živjeti u svom ili realnom svijetu, to je svakidašnji izbor.

14. veljače 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

HNB tečajna lista

16.07.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,074888
CHF CHF
1
6,670368
GBP GBP
1
8,231344
USD USD
1
6,551508
EUR EUR
1
7,390101
$ Odabir valute
= Odabir valute