MOŽE LI BOLJE?

Dubrovnik - Viđenja

Ma ne izgleda mi nimalo lijepo ovaj naš Grad, više ne ni u cjelini, a nekmoli u pojedinostima. Posvuda nesklad, znakovi ili znamenja zapuštenosti i siromaštva, osobito javnog. Nedostaje slika i prilika kakav bi Dubrovnik bar mogao, da ne kažem trebao biti, ali to je stvar urbanista, sociologa, umjetnika i ostalih, bar po poslu ili struci pozvanih. Ovakav kakav je meni se ne dopada i čini mi se i ružnijim, i kičastijim, i hladnijim i dosadnijim i sve u svemu kao da smo napustili neke tradicijske i uljudbene vrijednosti, a nove nismo, niti imamo nakanu stvoriti. Za pravo rijeti, živosti, oriđinala, duhovitosti, optimizma i rada puno je više bilo prije dvadesetak i više godina, iako mi se Dubrovnik u glavi i očima oduvijek doimao kao grad velikih i nikad do kraja ostvarenih mogućnosti. Je li to zbog ondašnjeg ili možda današnjeg sustava, mentaliteta njegove čeljadi koji se ne mijenja stoljećima, promjena u okruženju, sada i globalizacije, neke naše samodopadnosti, predrasuda, silnih nevolja i nesreća ili zbog svega toga pomalo, ne držim više ni tako važnim. "Kopanje" po povijesnim tragovima, razlozima i uzrocima što je ovakvom Dubrovniku prethodilo i na takvim temeljima urediti nove razvojno održive smjerove opet mi se ne čini tako vrijednim. Jer, posve su nova vremena i okolnosti, od globalizacije do sve bržih promjena, a i u svojoj smo, toliko željenoj hrvatskoj državi, svoji na svome i nakon svega na golemim iskušenjima ako hoćemo uopće i trajno, s novim naraštajima ovdje održati se s nekom bar minimalno očuvanom kulturnom, običajnom i prirodnom baštinom i tragovima one kakve takve dubrovačke prepoznatljivosti u jeziku, ponašanju, skladu i vještinama. Silno je važna, na kraju krajeva i kao gospodarski resurs, upravo ta baština i silno je važno oduprijeti se pritisku prosječnoga i prosječnih i dati prednost i poticati sve one koji rade za javnu dobrobit, koji svojim učincima na bilo kojem polju pridonose jednom novom Dubrovniku, na najboljim tradicijama staroga i od kojih i od čega onda imamo ovako ili onako svi koristi. Otvarajmo putove onima koji otvaraju nova radna mjesta, posebno ona koja zahtjevaju složenija znanja i veći obrazovni stupanj, jer Dubrovnik je i opstao i postao to što jest zahvaljujući znanju, vještinama i marljivosti svojih građana i u puno težim i siromašnijim uvjetima.

Ali, možda će se sve to činiti nekim običnim frazama, nekom ideološkom potkom ili neka patetika, možda i sve to nije baš tako, nego je sve bolje i na kraju možda je to neko pogrešno uvjerenje ili pogled tek iz jednog kantuna od tko zna koliko kantuna. Moj je kantun ekonomski i stalni je zaključak, da nema poznatijeg, čuvenijeg i ne znam kojega grada na kugli zemaljskoj od Dubrovnika s nižom ili toliko niskom razinom prihoda od svojih resursa. Tako je to od kako znam za sebe i nema nikakvog dokaza da se činjenicom promjene sustava ili država tu nešto nabolje pomaknulo, naravno promatrano u realnim brojkama i usporednim stopama rasta sličnih mediteranskih, američkih ili dalekoistočnih gradova. Po meni, nikad nismo na optimalan način iskoristili sve raspoložive i bogomdane prirodne, kulturno-povijesne, tradicijske i demografske resurse i ostali su ono što i danas jesu samo potencijali, čak možda i slabiji. Neću potcijeniti povremene uzlete ovdašnjih poduzetnika i toga će uvijek biti, po sili inercije ili tržišnog pritiska, a uvijek će biti i onih s neslomljivom voljom, znanjem i umijećem koji će vući naprijed, unatoč ili usprkos svemu i svačemu. Ali, to nije dovoljno za brže iskorake, konkurentnu i ravnopravnu tržišnu i globalnu utakmicu, koju, ako smo nekad i mogli, danas više ne možemo izbjeći. Življenje i promišljanje na "staroj slavi" ili bogatoj povijesti više ne "pali" i puno čeljadi to i ne shvaća i zato se događa to što se događa, ma što mi mislili. Ne očekujte od nikoga ništa, ni od ove ni od one vlasti, a i političarima i karijeristima osobito onim koje svakodnevno viđamo, gledamo ili čujemo i nije za vjerovati. Pa kako samo mogu tako bezočno lagati ovaj puk i kako mu samo taj isti puk iznova daje svoje glasove!

A moram pojasniti i ono kako je prošlo doba mirnih, više ili manje pametnih, marljivih i manje marljivih, griješnih i manje griješnih gospara. Pa jednostavno, takvima nije mjesto ili jednostavno ih ne prihvaća ovakvo naše tržište, demokracija i kapitalizam u svojem najprimitivnijem obliku. Svi oni koji politički ili gospodarski vuku i imaju, svi su oni s nekim, čak i krupnim manama, slabim moralnim, pa ako hoćete i vjerskim uvjerenjima i upravo što su takvi i nikako drugačiji zato su i uspjeli, bar statusno i materijalno. Je li im savjest čista i duša mirna ne znam, ali s čistom savješću i mirnom dušom teško je i uopće kroz život se probijati. Pogledajte samo oko sebe kakve nam se "face" stalno nameću, kakav im je životopis i kakve su kolateralne posljedice njihovih djela. A to se baš najlakše može promijeniti, neka samo neko od njih bude kažnjen za svoje "rabote", jer na primjerima se najbolje uči i odgaja, kako reče jedan moj dragi, odavno preminuli učitelj iz Žuljane. A ako mene pitate, više držim do ljudi koji su koliko-toliko uspjeli u životu, pridonijeli i sebi i drugima i iza sebe su ostavili traga, makar da su i kurvari, kockari, alkoholičari ili "vlasnici" ovoga ili onoga poroka od onih mirnih, tihih, najčešće i pomalo zločestih, koji iza sebe nemaju nikakvo vrijedno djelo ni traga. Svi uspješnici u ovakvim uvjetima i zbilji, a ni diljem svijeta nije drugačije, dakle svi uspješnici naprosto moraju imati i neke ozbiljne mane, maće i biti pomalo otkačeni.

Sve moje slike i promišljanja zapravo proizlaze iz ekonomskih posljedica i učinaka nekoga i nečega, dakle iz lako mjerljivih dokaza. Jasno je da je takva prosudba jednodimenzionalna i jasno je da čovjek nije samo homo oeconomicus, ali znam da sve nevolje i svaki jadi i sva zavist i sva mržnja i svi strahovi i sve ovisnosti najčešće potječu iz siromaštva i bijede. Sve se više divim ljudima, znači i športašima i poduzetnicima i stručnjacima čiji je rad i talent mjerljiv, a sve manje umjetnicima, javnim službenicima, političarima i sličnim čiji rad i talent zapravo teško da su i mjerljivi. Naravno, ima i sjajnih umjetnika, javnih službenika i političara, da ne bude zabune, ali sam siguran da ih je relativno manje u usporedbi s "mjerljivim". Zato svaka čast i Vlatku Markoviću, i Mirku Filipoviću, i Ivanu Ljubičiću i svim najnovijim hrvatskim gubitnicima, jer su i došli u poziciju "biti ili ne biti", što "nemjerljivi" nikad nisu, a i neće, jer tako hoće. Kad se malo "udubim" čini mi se da na zemlji postoje samo dvije skupine ljudi, oni kojima je do utakmice i oni kojima nije do utakmice. Kako je na nebu, vidjet ćemo po Božjoj volji, a valjda i opet kako smo utakmicu na zemlji odradili.

Kako mi se čini s pravom, Ludwig von Mises, taj briljantni kritičar i teoretičar birokracije i utemeljitelj /s Friedrichom Hayekom/ Austrijske liberalne škole tvrdi da su "zagovornici državne svemoći ekonomiste nazivali pogrdnim imenima, izražavali sumnju u njihove motive, ismijavali ih i preklinjali". Zapravo jedino ekonomisti, ako nisu prostituirani, ukazuju na kojekave besmislice recimo u monetarnoj, poreznoj ili razvojnoj politici. Mene primjerice uopće ne oduševljaju, nego čak i razalošćuju sva ta medijska veličanja, nagrade i prezentacije ljepota Dubrovnika, vrhunskih hotela ili ne znam kakvih sadržaja. Iz toga bi se mogao izvući logičan zaključak da te ljepote, vrhunski hoteli ili ne znam kakvi sadržaji donose i golem profit, zapošljavaju ljude i doprinose općem blagostanju. A tako baš nerijetko i nije i neću podsjećati na sve te jadne poslovne bilance ili potrošnju po gostu, primjerice. Nimalo me ne impresioniraju neki razvikani domaći poduzetnici, a opet bolje i oni nego nikakvi i to je ono s čime se moramo miriti.

Završit ću razmišljanjima o državi Ludwiga von Misesa: "Ono što je istina jest da država ne može dati ako to nekom ne oduzme. Subvencija se nikad ne plaća iz vlastitih državnih fondova: država daje subvencije na trošak poreznih platiša. Inflacija i ekspanzija kredita, preferirane metode današnje širokogrudnosti države, ništa ne dodaju količini postojećih resursa. One čine neke ljude bogatijima, ali samo u onoj mjeri u kojoj druge čine siromašnijima. Upletanje u trište, u cijene roba, visine plaća i kamatnih stopa koje su određene ponudom i potražnjom, može kratkoročno ostvariti ciljeve koje država želi. Međutim – sa stajališta države – dugoročno takve mjere uvijek rezultiraju stanjem stvari još gorim od onoga koje su htjele promijeniti. Nije u moći države da svakog učini bogatijim. Ona može podići prihode poljoprivrednicima nasilnim ograničavanjem domaće poljoprivredne proizvodnje. Ali više cijene poljoprivrednih proizvoda plaćaju potrošači, a ne država. Protuteža višem životnom standardu poljoprivrednika jest snižavanje životnog standarda ostale nacije. Država može štititi male trgovine od konkurencije velikih robnih kuća i lanaca. Međutim, potrošači ponovno podmiruju račune. Država može poboljšati uvjete dijelu radnika s prividno proradničkim zakonodavstvom ili dajući otvorene ruke pritiscima i iznuđivanjem sindikata. Ali ako ta politika ne rezultira korespondirajućim porastom cijena industrijskih proizvoda i na taj način dovede realne plaće ponovno na tržišnu razinu, dolazi do nezaposlenosti velikog dijela onih koji žele raditi...".

U dosta pojedinosti sliči mi to na Lijepu našu, bivše, sadašnje i buduće vlastodršce, iako je to Mises napisao prije 70 godina. A i sve mi se čini da će u predstojećoj izbornoj utakmici  pobjednici biti oni koji će nekoj većini više dati ili točnije obećati, a manjini oduzeti i "neobećati". Pa i to nije ništa nova, politika je oduvijek i samo bila primitivna igra brojki i ništa više. Jer, i sve ovo što pišem, kad se prebroje glasački listići, ispada da i nije problem. A treba netko i pisati, isto kao što neki kažu da se ne mora živjeti, ali se ploviti mora...

25. travnja 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

MISAO TJEDNA

HNB tečajna lista

23.09.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,200845
CHF CHF
1
6,755291
GBP GBP
1
8,386856
USD USD
1
6,695970
EUR EUR
1
7,396368
$ Odabir valute
= Odabir valute