BOŽJA RUKA

Dubrovnik - Viđenja

Od svih podjela na zemlji, vjerujem da ih pod i nad zemljom nema, najmrže su mi one na takozvanu uglednu i neuglednu /koja se nikad i ne spominje kao neugledna, ali zapravo je takvom obilježena/ čeljad. Ma tko je to uglednik, a tko neuglednik, od kakvog su duhovnog i tjelesnog materijala satkani uglednici, a od kakvog neuglednici? I tko je taj koji će o tome donijeti neki konačni i općeprihvaćeni sud? A uglednici bi, ovdje kod nas, trebali biti gospari, a neuglednici svi ostali. Ma dajte molim vas! Znam toliko, tu oko sebe, čeljadi koji ni po izgledu ni po ponašanju ni po uljudbi, kako se to opet i ovdje shvaća i prihvaća, ne spadaju u uglednike, a dosta nas, ovako i onako, od takvih koristi, veće ili manje ima, pa i zajednica u cjelini, iako naravno imaju i oni sami, i fala Bogu da imaju. A znam ih, još i više, koji, znam i zbog čega, spadaju u uglednike, iako, i to znam zbog čega, ništa vrijednoga iza sebe nemaju, a nema nade da će imati i ispred sebe. Dakle, ako vas upišu ili obilježe uglednikom, teško se to briše, a još teže ako vas upišu ili ubilježe u neuglednike.

Eto tako, nedavno jedan od uglednika, „ugledni“ splitski arhitekt Jerko Rošin veli za svoga sugrađanina, aktualnog vođu hrvatskog naroda i države Iva Sanadera /jer po Ustavu to Mesić ipak nije/ da ga vodi Božja ruka. Uz to, nastavlja Rošin, kojega neki zovu i splitskim gubernatorom “promjene koje se događaju pod Sanaderovim vodstvom podudaraju se s mojim svjetonazorom. Religiozan sam, vjerujem u Boga, ali ne dogmatski. Meni je Bog potreban, jer sam odrasla osoba i sam promišljam svijet. Doživljavam ga iskonski u Kristovu učenju, a ne posredovano institucijom. Odnos prema Bogu i religioznosti, koji uključuje osobni liberalizam, našao sam kod Ive Sanadera. Sanader dopušta sebi kritičnost u pristupu, a ta kritičnost je osobni intelektualni liberalizam. I on i ja vjerujemo u demokratsko društvo, u pravo na jednakost, svjesni da se demokracija ne može lako doseći. Obojica smo svjesni potrebe za socijalnom pravdom, da se drugome treba dati. Dijelim Sanaderov politički i društveni kredo da su ljudi jednaki bez obzira na vjeru, rasu ili naciju. I njemu je, kao i meni, obitelj na prvome mjestu. Kod njega sam našao i nešto što mi je “najmrže” - uvijek je spreman na osobnu žrtvu radi općeg dobra” itd...Tako nešto ne pročitah davno i znam što Rošinu bi! Čovjek ima već 65 godina, do moći i privilegija ne dolazi se crtanjem i samozatajnošću, nego samo i jedino bespogovornom poslušnošću. Kako u mraku, tako i u svijetlu, da oprostite! A kakav je arhitekt taj Rošin, prosudite i sami, od Šipana do Krka, od Zadra do Prevlake, na što će to sve sličiti i koliko ćemo od svega toga mi ovdje, a sve nas je manje, koliko-toliko i pristojno živjeti. Jer sve je to, ovako ili onako, “ugledni” Rošin odobrio, kao predsjednik moćnog Državnog savjeta za prostorno planiranje.   Nikad nisam ni čuo za izraz „osobni liberalizam“, a znam i to da s općim ili javnim dobrom stvari nikad nisu lošije stajale nego danas, a sutra će biti još i gore, ako to narod ne prepozna, za svoje dobro. Naime, ne treba nikad zaboraviti da ne mali dio puka, zaveden ili ne, svejedno, tvrdi izvan četiri zida da mu je dobro, a unutar također četiri zida da mu je zapravo loše i tome se, opet nikada, ne mogu načuditi. Pa dokle sve dopire ta privrženost ili zaslijepljenost nekim ili nečim, unatoč svim činjenicama i dokazima da su najčešće to obične ili neobične maske i ništa drugo nego bijeg od sebe i slabo samopouzdanje.

A drugi uglednik, „ugledni“ novinar Željko Žutelija, također u poznijim godinama /što mu bi da kakav-takav ugled stavi na kušnju/ uloži sav svoj preostali intelektualni i duhovni napor optužujući hrvatsku državu da koči Gorana Štroka ne izdavajući mu radnu ili ne znam već kakvu dozvolu za hotel „Bellevue“ i šaljući paljbu na susjedni, sutra konkurentni, još uvijek neizgrađeni hotel „Libertas“ i Turke, da su izašli izvan svih gabarita. Nije Žuteliji bilo dosta braniti ono što se braniti ne može, nego još kreće i u napad na nepoželjno susjedstvo svoga, ne mogu to drugačije rijet, nego poslodavca Štroka. Valjda to dođe s godinama. A i uopće su mi nepodnošljivi svi oni koji nas s nekih svojih visina, distance i intelektualne „superiornosti“ stalno pozivaju u Europu, euroatlantske integracije i što ti ja sve ne znam i što je uvijek kod nekih to milozvučno i umno. A pročitah tako kako Hrvati zapravo puno više uživaju u mesu i pivu, negoli ribi i vinu, dakle u zemlji balkanskoj, a ne mediteranskoj! Ma neće se ni ovaj, ni bilo koji narod, ni mentalitet, ni duh, tek tako promijeniti, stoljeća su potrebna za takvo što, koliko god nekome to teško padalo. Za pravo rijet, zašto se moramo i promijeniti i tko nam jamči da će nam „promijenjenima“ biti bolje. Takvi smo, kakvi smo, nepromjenljivi i neprilagodljivi, što je nekoć bilo i shvatljivo i prihvatljivo, ali u globalnom vrtlogu to je krajnje opasno, jer naprosto možemo biti i pometeni, a djelomice već i jesmo.

Nemam ja ništa protiv Gorana Štroka jer je taj sa sumnjivim kapitalom ipak ovdje uložio i obnovio te hotele, uveo neke bolje, iako ne najbolje standarde, zaposlio čeljad. Jer puno ih je više s onim nesumnjivim kapitalom koji nisu učinili ništa, čak ni sebi, a nekmoli drugima. Ali bi i Štrok i Žutelija i svi ostali morali znati da postoji hrvatska država sa svojim pravilima o hotelima /kažu usklađenim s europskim standardima/ i da ta pravila vrijede za svih jednako, tako i za njih i da se nas ne tiče što kaže The Sunday Times i ostale britanske i slične novine. Razumijem Štroka da hoće što više soba ili smještajnih jedinica, jer profit donose sobe ili smještajne jedinice, nipošto restorani, noćni klubovi, dvorane i koještarije u okviru hotela, koje donose samo gubitke. Inače, posljednjih godina, skoro pa svi vodeći hrvatski poduzetnici, kad naiđu na kakvu prepreku u nakani zadržavanja svojega monopolnog položaja, koji je uvijek bio i ostao na štetu potrošača ili kupaca ili općega, dakle svi oni prijete otpuštanjem radnika ako im se ne dopusti ovo ili ono i kad će se već netko naći stati im u ili na kraj, kako hoćete. Nitko nije nezamjenljiv, pa ni moja ni njihova malenkost i kako se god uzme, materijalna proizvodnja sve je veća i kvalitetnija, unatoč stalnim mijenama, usponima i padovima. Što se opet ne može rijet i za duhovnu proizvodnju, jer sve su mržnje, predrasude i zablude ostale, odnosno na svom su mjestu i opet unatoč svim naporima vjerskih, civilnih, političkih, kulturnih i inih institucija diljem kugle zemaljske. Mislim da je kod duhovne proizvodnje ili takozvanog duhovnog proizvoda problem što je nemjerljiv, za razliku od materijalne proizvodnje ili materijalnog proizvoda. Tko će objektivno utvrditi jesu li, primjerice Dubrovačke ljetne igre po kakvoći bolje prije ili nakon hrvatske države? Naravno da će sadašnji ravnatelji tvrditi da su bolje od onih prije, a oni od prije više i nisu među živima, odnosno među mrtvima su. Sigurno je, kad sam kod Dubrovačkih ljetnih igara, kako je sve okolo igara, sav taj glamour, pompa i internet bolje nego prije, a sigurno je i to, bar po meni, da velikih predstava i ostvarenja na tim istim igrama odavno nema, još od onih vremena, kako me god tko shvatio. Pa i toga Držića stidljivo provlače, s njegovim lošijim djelima, jer opak je taj isti Držić prema svakoj, dakle i sadašnjoj vlasti i vladajućem mentalitetu, upravo kroz Skupa i Dunda Maroja. Marin je Držić hrvatski Thomas Bernhard ako niste znali, a Thomas Bernhard je, da spomenem i to, bio nepodnošljiv austrijskim malograđanskim i još uvijek prevladavajućim slojevima. Jer, pisao je istinu, a istina je malo kome mila i ovdje i danas i jučer i sutra. A opći je hrvatski problem taj intektualni kukavičluk, ta šutnja onih koji bi imali i znali nešto rijet i nije to od jučer. Moram priznati da kod većine ne postoji ni najvažnija pretpostavka - osobna ekonomska sloboda, ali ipak mi je neprihvatljivo što bar nekolicina nije kritičnija i glasnija, jer „štofa“ ima, u to dvojbe nema.

Zaključit ću s ovogodišnjom turističkom sezonom. Neki kažu da gosti ima, drugi ne, neki da ih je više, drugi manje. Koliko troše, Boga pitaj, ali po meni, troše malo, a i zašto bi i u što bi? Tako je to već godinama i desetljećima i uvijek je to, manje-više ista priča o sve o svemu, opet po meni, jednom lijepom i dosadnom Gradu. Mi ni po mentalitetu, ni po gardu, a dosta njih ni po interesu, ne spadamo u turizam i to je strašan problem. Eto, recimo, glavna je medijska vijest je li došao ili otišao Roman Abramovič, s novom djevojkom, je li došla ili otišla njegova sada već bivša i bogata žena i tome slično. A sve ono što se turistima nudi, od suvenira do zabave, to je to. Nekad su babuške, rode i čaplje donosile bogatstvo nekima, danas su to svijeće, majice i ribice. Nema te sile u tržišnoj ekonomiji i privatnom vlasništvu koja će nekoga „natjerati“ da nudi ili prodaje to i to, a ne to i to, pravdajući to nekim estetskim, tradicijskim ili moralnim obzirima. Pa i sam nisam  sretan što je tome tako i što Grad izgleda ovako, ali takva je tržišna arhitektura ili možda točnije – tranzicija. Ali, bolje je da je i tako, nego da neka ljudska, možda i mrzovoljna ruka nekog prosječnog umjetnika uspostavi neki svoj svijet po svojem izboru u kojemu nema mjesta za svakoga.

Posljednjih godina, to sam posve siguran, najprofitabilniji restoran, konoba, fast food ili što već ne /po zaposlenom zacijelo/ je ona „Palma“ na otoku sreće kod Zagrebačke banke sa svojim odličnim ćevapima i pivom /što narod voli/, zarđalim i ljepljivim stolicama i stolovima i upitnom radnom dozvolom. Taj meni dragi znanac odlično razumije okolnosti mjesta i vremena i fućka mu se za tamo neke ljetne ili zimske igre ili što Hrvatska mora ima. Daju mu sigurno „ruke“ i oni koji papire dijele, ali sve je to u okviru svakoga, pa i toga posla. I to vam je to i to smo mi. Do daljnjega...

18. srpnja 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"


HNB tečajna lista

16.07.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,074888
CHF CHF
1
6,670368
GBP GBP
1
8,231344
USD USD
1
6,551508
EUR EUR
1
7,390101
$ Odabir valute
= Odabir valute