ČELO JE ISPRED ZATILJKA

Dubrovnik - Viđenja

Ma o čemu to neki dan na "Otvorenom" pričaju Polančec, Jurčić i Čačić i kakav to oni ekonomski model nude ovome narodu? Pa nijedan nije utvrdio ni točnu dijagnozu stanja i uzroka tome stanju u kojemu jesmo, a već su prešli na terapiju. A može li, objektivno i jedan od njih, dodajući čak i odsutnog Sanadera, biti istinski vođa hrvatskog naroda, jer to i jest premijer, a ne predsjednik države, kako se po Ustavu čini? A nisam, zapravo ni siguran može li se i uopće sastaviti kompetentna hrvatska vlada od svih političkih stranaka, pa i neovisnih i čini mi se da još nismo ni na putu koji vodi do učinkovite države i kako bi to često rekao, optimalnog korištenja svih raspoloživih potencijala. Koji jesu, da opet i to spomenem, iako skromni, ipak dovoljni za kvalitetan život i ovozemaljske radosti, ako bi se sve posložilo i ako se, primjerice, ne bi Mljećanima, uskraćivala pomorska veza s Dubrovnikom, samo zato jer su tamo "njihovi", a ne "naši". A takvih primjera, s manjim ili većim negativnim posljedicama, znam i previše, tu po Gradu i sve mi je to jadno i kukavno i bijedno i sve to ova čeljad nije zaslužila, iako uporno glasuje, kako ispada, za sebi slične i prosječne i tu se, bar u idućih nekoliko stoljeća, da i to ponovim, neće ništa promijeniti. Isto tako nedavno, obiđoh i Konavle, i Župu dubrovačku i Grad i Dubrovačko i Stonsko primorje i Pelješac i ne mogu baš rijet da se ništa ne događa, gradi se i obnavlja, ali nije to, bar ne po meni, ni po kakvoći ni po brzini to. Ova je čeljad, to je definitivno, zaražena virusom politike i sve se kroz političku, stranačku i povijesnu prizmu ocjenjuje, što je još i u redu, da se i ne odlučuje na takvom predlošku. I onda imamo to što imamo, jer jednostavno smo takvi, ne sagledavamo sve posljedice, loše i dobre strane neke odluke, bilo gdje i od bilo koga. Treba znati da svaka odluka ima i loše i dobre strane i važno je da one dobre i dugoročne prevladaju.

I Polančec i Jurčić i Čačić i svi drugi, znani i neznani, koji bi u vrhove, trebali bi znati da Lijepa naša ima u temeljima, pa i u europskim razmjerima, funkcionalan politički, pravni, ekonomski i socijalni poredak i da svatko od njih i ne može tome dodati ili oduzeti nešto značajnije u korist možebitno boljega. Uvjerenja sam da svi oni to i znaju, ali eto, htjeli bi biti drukčiji, svidjeti se puku, a to nipošto ne ide govoreći istinu. A ta je, opet po meni, hrvatska istina, da moramo puno više raditi, učiti, stvarati, okrenuti se novim, a ne starim vrijednostima, zatvoriti neke stare knjige trauma i frustracija i otvoriti nove nade i mogućnosti. I to je posao ljudi koje nazivamo političarima, vođa osobito. Vođe i političari su tu da jačaju narodni moral, volju i samopouzdanje za novim materijalnim i duhovnim postignućima. A to i nije teško, ako se ima tzv. političke volje, koje zasad nema, manje ili više ni kod izvedbe pravne ili socijalne države ili ekonomskog poretka. Već i nas starije, a nažalost sve više i mlađe, vrlo je teško pokrenuti i u uključiti u svijet rada, stvaranja, strpljenja i tolerancije, jer i vođe i političari i pravosuđe i policija ne sankcioniraju loše primjere, korupciju, nasilje i sve ono što razara temelje svake, pa i hrvatske države. A sve to jer su počinitelji "naši", a ne "njihovi" i znam za dosta slučajeva, po nekim pričama, u koje uglavnom i vjerujem, da zapravo ni "pola mise ne znam". E tako se ne može put Europe, s takvim vrijednostima i "standardima". Još manje s ovakvim medijima koji toliko prostora davaju kojekakvim protuhama i problematičnim "facama", poslušnicima i "kurvama koje stalno govore o poštenju", na račun pametnih, htijućih i dokazano uspješnih ljudi u svojem poslu, ako baš hoćete osobito tu po Gradu. Ali ti pametni, htijući i dokazano uspješni medijima ne donose novac, koji je ionako bijedan i koji je novinarsku profesiju uništio. Znamo dobro to svi, ovdje je na djelu i u punom pogonu tzv. oglašivačko, a ne profesionalno novinarstvo. A za novac su ljudi, pa i novinari spremni sve učiniti i nije ih za osuditi, kad je već tome tako. Još su se čuvenom Austrijancu Thomasu Bernhardu gadile austrijske i njemačke novine, skupa s austrijskom i njemačkom malograđanštinom i primitivizmom, a divio se engleskom The Timesu i američkom The New York Timesu, skupa s angloameričkim poimanjem svijeta. Ali, takva je i ovdje čeljad, ni bolja ni gora, nerijetko joj nisu mrske nevolje drugih, pa ni bližnjih, pa i jedva čeka da pročita tko je kome "potkučao nogu" i "dolijevanje ulja na vatru". A ja tvrdim da od nečijih nevolja i jada nitko nema koristi, kao ni od zavisti, ljubomore i jala. Ljudi moji, ne trošite se na usporedbama, ne otkrivajte pravila, ne povezujte, jer ništa nije usporedivo, nema pravila ni u čemu, a kako se ispostavlja ni redoslijeda, ne zapuštajte se. Divim se tim gospođama oko mene, ne bi se reklo da su treće dobi, ne predaju se i razočaram se mlađim, zapuštenijim, opet tu oko mene i nerijetko se upitam što im se događa. Po meni je sve to pitanje mentalnog sklopa, a ne novca ili nekog bogatstva, kako mi to neki objašnjavaju.

O toliko danas i ovdje rasprostranjenom gubitničkom mentalitetu i njegovim posljedicama mogao bih puno toga napisati. Ali, opet zašto kad to Thomas Bernhard upravo u svojem "Gubitniku", a gubitnik je klavirist Wertheimer koji nikad nije dostigao genijalnog Kanađanina Glena Goulda, puno bolje piše: "Uvijek sam bio u mogućnosti pustiti svoje čuđenje /Bernhard, op. a./ da se neometano razvija, da me u njemu nitko ne ograničava ili mi sužava prostor. Tu osobinu Wertheimer nikad, ni u kakvom smislu nije imao. Ta ja, za razliku od Wertheimera, koji je itekako želio biti Glenn Gould, nikad nisam osjetio želju da budem on, već sam uvijek želio biti ja, dok je Wertheimer spadao u one ljude koji neprestance, za čitava života, krajnje očajnički žele biti netko drugi, netko, kako su sve vrijeme morali misliti, povlašteniji u životu. Wertheimer bi rado bio Glenn Gould, rado bi bio Horowitz, a vjerojatno i Gustav Mahler, ili Alban Berg. Wertheimer nije bio u stanju vidjeti sama sebe kao nešto jedinstveno, što si svatko može i mora priuštiti ako ne želi pasti u očaj, svejedno kakav je tko čovjek, on je jedinstven, to i ja sebi svako malo kažem i spašen sam. Wertheimer to sidro spasa, naime, da sam sebe doživi kao nešto jedinstveno, nikad nije mogao ozbiljno uzeti u obzir, jer su mu za to nedostajale sve pretpostavke. Svaki je čovjek jedinstven čovjek i, zaista, gledan za sebe, najveće umjetničko djelo svih vremena, tako sam uvijek misli, a i bilo mi je moguće da tako mislim".

Kada sve skupa zbrojim, oduzmem, podijelim i pomnožim, temeljni problem od kako je neovisne i suverene Hrvatske izostanak političke volje i hrabrosti za stvaranjem funkcionalne, prosperitetne, otvorene i  svijetu simpatične države. To naravno podrazumijeva pravnu, socijalnu, demokratsku i tržišnu državu, državu jednakih mogućnosti za sve, na "terenu", a ne na "papiru" kakva, da ponovim i jest. A političke volje nema, bar ne kod onih koji su obnašali vlast naprosto jer puno priče i aktivnosti  na pravnoj državi, ljudskim pravima, potrebi većeg rada i stvaranja ne donosi većinske glasove. Frustracije, traume, navike, mentalitet, vjera u moć države i vođa, prevelika očekivanja od drugog, a ne sebe, strah od drugoga i drugačijeg, sve to se objedini u onome glasačkom listiću i na kraju se opet dođe do onoga što se i tražilo, makar moja malenkost i nije baš s time zadovoljna, a ima ih i još. Ma nije to više ni pitanje ideologije ili religije.

Ljudi naprosto, kako primjećuje Gustave Le Bon preferiraju nešto posve drugo, odnosno "vođe često nisu ljudi od misli alu su ljudi od djela. Oni nisu oštrovidni i ne bi takvi ni mogli biti, jer oštrovidnost dovodi do sumnje i spriječava kaciju. Oni dolaze iz redova nervoznih, razdražljivih, napola obezumljenih, koji hodaju na rubu ludosti. Ma kako bila apsurdna ideja koju brane ili cilj što ga slijede, njihovo se uvjerenje ispriječava svakom mudrovanju. Prezir i progoni ih diraju ili ih samo još više potiču. Osobni interes, porodica, sve se to žrtvuje. U njih nema ni nagona za samoodržanje, a idu tako daleko da jedinu nagradu nalaze u tome da postanu mučenici. Intenzivnost njihove vjere daje njihovim riječima velku sugestivnu moć. Mnoštvo je uvijek spremno slušati čovjeka jake volje, koja mu se nameće. Ljudi sabrani u gomilu gube svaku volju i instinktivno se obraćaju onomu koji je ima".

Zbog svega toga, i Sanaderu /koji to zna od samih svojih početaka/, Jurčiću, Čačiću, Pusićki, Antunovićki, Adlešički i svima onima koji su se opredjelili za politički boj preporučujem poslušati savjete Aleksandre Kolarić, Ljiljane Buhač,  Nine Režek Wilson, Dražena Lalića i sl. koji se bave imageom političara . Jer, i na političkom, kao i na svakom drugom tržištu, nije od velike, pa čak nerijetko nije ni od ključne važnosti kakav je i koliko je kvalitetan taj politički, pa recimo i duhovni proizvod, nego kako ga doživljava ili percipira /kako to lijepo zvuči!/ glasač. A što se ishoda glasovanja tiče, on je već 90% poznat i znam podosta ljudi oko mene i nešto malo dalje za koga će glasovati, bez obzira što je onaj za kojega neće glasovati sadržajno bogatiji i u krajnjem narodu korisniji. U tome i jest vrijednost i cijena demokracije, dakle što je tome tako, tako je, jer ste tako htjeli. Ako hoćete drukčije, onda i glasujte drukčije...

A inače, ne ljutite se i ne budite kivni na one koji su u nečemu uspjeli, pa i u politici. Svi su oni, ovako ili onako, posve razumjeli okolnosti mjesta i vremena ili kako bi se narodski reklo - "snašli se". Ali, utakmica i dalje traje, do smrti i svi smo mi i pobjednici i gubitnici, kako se god okrene i u tome su vrijednosti ovozemaljske...

20. svibnja 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

HNB tečajna lista

21.07.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,103697
CHF CHF
1
6,682634
GBP GBP
1
8,231485
USD USD
1
6,569661
EUR EUR
1
7,383642
$ Odabir valute
= Odabir valute