ETIKETIRKA

Dubrovnik - Viđenja

Kao što se zna, etiketirka je uređaj ili stroj za lijepljenje naljepnica na boce, čaše i sl. Može biti ručna, poluautomatska ili automatska, jednostruka ili dvostruka... Naravno, nije riječ o posebice inteligentnom uređaju ili stroju kojim se, ništa drugo nego podupire obilježavanje nekoga ili nečega. A etiketirka mi pade napamet u nekom kontekstu te društvene i političke zbilje, u kojemu, evo već i u nizu desetljeća, i onda, a bit ću hrabar, reći sada još i više, dakle neka vrsta ništa drugo, nego "etiketirke s dušom ljudskom" radi punom parom. Ova naša svagdašnja "etiketirka", zapravo i nema zadaću lijepljenja, nego skrivanja istine, dokaza ili činjenica. Jer, što sam stariji, sve mi je jasnije, a i teže pada to da istina, činjenice i dokazi nisu uopće važni, važno je ima li onaj koji se o tome usudi govoriti na sebi neku etiketu i nije li obilježen. Ma sve su vam to priče za malu i veliku djecu, odrasle, starije i najstarije, to o pravnoj državi, uzrocima požara, kriminalcima, korupciji i sl. Važno je tko stoji ili sjedi iza čega, naš ili njihov, istina, činjenice, dokazi, sankcije, odgovornost, ostavke, sve to, kako neki dan negdje pročitah, politika razvodni i dodao bih - "etikete" prekriju. To je porazno, ali je tako.

Znam tu po Gradu podosta čestitih, maštovitih i htijućih ljudi, koji ništa drugo nego dobronamjerno ukazuju na neke propuste, predlažu i rješenja, spremni su se i sami angažirati i za svoje, ali još i više za opće dobro, ali su od onih koji odlučuju "etiketirani" ili obilježeni i ne mogu dalje. A sjećam se i dosta gruških i gradskih oriđinala i "luđaka", kojih je i inače sve manje, ali još ih uvijek ima i koji i ne "iskrcavaju" ništa drugo nego čistu istinu i o događajima i o ljudskim karakterima, vrlo kratko, jasno i ubojito. Definitivno, bar po meni, u pravu su oni koji znaju ili su zapisali za one kojima je istina mila, da i nisu ništa drugo, bar za većinu, nego luđaci.A biti luđak i ne biti svjestan svojeg "luđaštva" čini mi se duši ugodnijim, nego biti svjestan svojih ograničenja i biti pri razumu. Pitanje je koga treba sažaljevati, njih ili nas? Blago onome koji nije svjestan svojih ograničenja i takvih je, dakle onih koji drže da sve i svugdje mogu sve više i više. Koje li samo hrabrosti i odvažnosti!

Kada netko nešto s pravom kritizira ili ne dao Bog, pokrene neku ideju od izvedbe koje bi imali i mnogi koristi, odmah proradi "etiketirka", e on je ovakav, on je onakav, znaš li komu je majka, otac, djed, pradjed, lijeve li je ili desne orijentacije, komunjara, skupljač političkih bodova, tko je iza ili ispred njega itd. Sve, dakle sve ono što s predmetom kritike ili ideje nema nikakve veze i u krajnjem, sve je ovako kakvo jest i slabe su nade da će biti bolje, ako se "etiketirka" ne uspori i ako se već ne može posve ugasiti. Naučili su se svi ti silni naši političari, ali i oni koji to nisu, da su tvrdnje jače od dokaza, da je napad najbolja obrana i napokon da je forma važnija od sadržaja. Na običnu, pa i neobičnu čeljad uvijek snažniji dojam ostavljaju napadači nego obrambeni igrači, lijepi spram manje lijepih, visoki od nižih, trijezni od pijanih, osorni od pitomih...Pročitate li samo sve te poslijepožarne misli i rasprave, sve će vam, ako samo želite, biti jasno i nikome, kao i mnogo puta dosad, neće pasti ni dlačica s kose, ako je ima. Sve se svodi, što je opet prirodno i ljudski, zadržati se što dulje na ili pri vlasti i ispostavlja se da u tom kompliciranom labirintu nadležnosti i ovlaštenja i nije neki problem održati se na ili pri vlasti, pa čak možda i na štetu one iste većine koja je tu istu vlast i izabrala. Ali, tu štetu i te negativne posljedice ta većina izravno i ne uočava i nema nakanu uopće i propitkivati. U nekom imalo razvijenom svijetu, opozicija i jest zbog toga da kritizira vlast, s pravom ili krivom i da je, ako se osjeća moćnom i zamijeni. Pa što bi drugo i bio razlog opozicije i demokracije i njezinih vrijednosti. A ponovit ću da i nismo baš pretjerani ljubitelji ni slobode ni demokracije ni pravne države i najradije se lišavamo toga "posla" koji napreže i dušu i tijelo i povjeravamo ga onima koji ga se rado late, a najčešće to i nisu najbolji, s minimumom da su ipak "naši". Uostalom, nije to neka dubrovačka ili hrvatska posebnost, štoviše ovdje je i manje izražena, kad sve zbrojim i oduzmem, ali kako se god uzme, za neki opći duhovni i materijalni napredak nije osobito korisna.

Bernhardov ujak u nacionalsocijalističkom ratnom Salzburgu, kako piše u "Uzroku" bio je doživotni komunist /kod nas bi se reklo doživotna komunjara/ i doživotni izumitelj lonaca koji ne mogu prekipjeti, motora na vodeni pogon i što ćemo sad? Tamo gdje je činjenica o nekome da je doživotni komunist važnija od činjenice da je taj isti izumitelj lonaca koji ne mogu prekipjeti, motora na vodeni pogon itd. i sve tako, tamo nešto nije u redu, bar sa stajališta nekih razvojnih, duhovnih i/ili materijalnih perspektiva. Tamo gdje je "etiketirka" u punom pogonu, to nipošto nije dobro, bar po meni. Usput, etikete na našim, hrvatskim, pa i najboljim vinima očajne su i time bi se i svim sličnim trebali puno više baviti. Jer spas i neki pravi put za Lijepu našu i nije ništa drugo nego kvalitetni proizvodi i usluge malih serija, neki naš identitet u njima prožet nekom baštinom i suvremenošću, jer, ako ćemo drukčije, u globalnom i nasrtljivom okruženju, bit ćemo samo gubitnici.

Pa i ne treba puno mudrosti, moguće nešto više hrabrosti, za prepoznati "prosječnu" dušu i karakter čeljadi i društva u kojemu se nalazimo. A ta je uglavnom konzervativna, konvencionalna i "predrasudna". Važno je to ponoviti, sve je to legitimno, legalno, pa i prirodno, ali nipošto nije dobro sa stajališta ekonomskih posljedica. Počeli su i neki naši političari tvrditi, ali i ne samo oni, iako im ne vjerujem, kako ipak nije važno koje je "boje mačka, važno je da miševe lovi". Mnogi tako lijepo i prigodno "trabunjaju", neki možda i iskreno, ali kad je "stani-pani" ili kad se zaokružuje onaj glasački listić, opet se završi na onu "ma znaš, jest sve je to tako što se njega ili njih tiče, ali ipak...". I to je legitimno i legalno, jer naprosto, čeljad je spremna na sve, pa i da lošije živi i da se muči, ali neka je naš, a ne njihov vodi. Pravo je ljudsko i da se loše živi i nije sve u materijalnom, pa i na štetu onih koji bi htjeli dobro živjeti, materijalno i duhovno. Na kraju, i to je demokracija i sve to treba izdržati ili pobjeći. Svačiji je to osobni izbor, ali mi se ponekad i gadi ta kuknjava, licemjerje  i bijes da ništa nije dobro, ponajviše od onih koji su, htjeli oni to ili ne, zapravo i glasovali i izabrali takvo stanje i perspektive. Jer, izborom lošijeg, ali našeg i neizborom boljeg, ali strogo uvjetno njihovog, mora se biti svjestan i negativnih posljedica na ekonomsku i socijalnu zbilju. A tko je naš, a tko njihov, od koga ima, a od koga nema koristi već i uža, a nekmoli šira zajednica, dalo bi se razglabati. I ponovno tvrdim da u Lijepoj našoj ima mjesta "pod suncem" za svakoga, ali samo ako bi se "etiketirka" ugasila i drugačije, "optimalno" rasporedile "figure" na šahovnici.

Nazovite me, /ne/prijatelji moji kako hoćete, ali više me nitko ne može uvjeriti u mogućnosti ili potencijale nekoga ili nečega samo zato što je, strogo formalno on ovakav ili onakav, onaj ili ovaj. Čovjek je čudesno biće, talenti su zapravo i ravnomjerno raspoređeni po cijeloj kugli zemaljskoj, samo je pitanje kulture u kojoj odrastaju ili se razvijaju, njezinoj otvorenosti, ekonomskoj i tehnološkoj snazi. Ne može se ni za jednu rasu, narod, skupinu i sl. s potpunim i valjanim argumentima tvrditi da je takva i takva i da je posebna, superiorna ili inferiorna. Uostalom, svakodnevno se uvjeravamo u suprotno, ali toga namjerno ili nenamjerno nismo svjesni. Tko to tamo kaže, primjerice, da samo akademski obrazovan čovjek može biti stručnjak, umjetnik i ne znam što već. Istini za volju, takav ima neke, ajmo rijet teoretske pretpostavke za to, koje se mogu nikad i ne ostvariti. Ima ih dosta koji svoju struku, filozofiju ili umjetnost "publiciraju", a još ih je više koji je "prakticiraju". Za nevolju takvih, većina onih koji su stvorili pa i najveća djela u umjetnosti, poduzetništvu, politici i sl. imali su i ne jedan, nego i više poroka, bilo ih je razvratnika, notornih pijanaca, "prolupalih" i sl. A na ovome svijetu, što možda i nije tako loše, na milijune i milijarde je "izvještačenih" ljudi, jer, kad se sve uzme u obzir, golema većina nas zapravo i mora, ništa drugo, nego vodu /do/nositi.

Neki meni dragi sugrađani, pohvališe me za hrabrost u ovim mojim štivima. Pročitavši sve ono što sam pisao u evo dva desetljeća, zaključih zapravo da sam i kukavica, možda nešto manji od prosjeka, ali ipak kukavica. Jer, primjerice, i meni se "omakne", svjesno ili nesvjesno, donošenje suda o nekome ili nečemu na temelju "etikete", a ne suštine ili sadržaja nekoga ili nečega ili bez dokaza. Znao sam biti i povodljiv, doduše sve manje, pa i "etiketirka" mi nije bila strana i ako ćemo pravo, sve najbolje nastaje samo i isključivo u potpunoj samoći i otklonu od zaglušujuće buke raznih, ovakvih ili onakvih "etiketirki". Užasno je teško premostiti te medijske pritiske, tu džunglu informacija, laži i istina i misliti svojom glavom, a nije ni jeftino. Teško je i s pozicija ekonomske i političke ovisnosti misliti i djelovati svojom glavom i lako je o tome pisati i po uglednim i neuglednim mjestima pričati, ali ipak i nije nemoguće.

Kako bilo, "etiketirka" je u suvremenom društvenom kontekstu, u globalizacijskim uvjetima, tehnologijama i demokracijama posve zastarjeli stroj. Ako se pak još rabi, a eto rabi se, dovodi do ne samo ekonomske, nego i svake druge stagnacije i nazadovanja, do siromaštva i materijalnog i duhovnog, ma koliko nam se sada čini da tome tako nije. Lijepa je naša mala zemlja, a i mi ovdje, na krajnjem jugu, opet mali i zbijeni na par stijena i svaki je čovjek dragocjenost i ima mjesta u suvisloj podjeli rada i upravljanja i možemo i lijepo i zdravo živjeti i mi i budući naraštaji, samo ako to shvatimo. Nije se lako naviknuti na drukčije i prodornije i omogućiti im uspon, jer i sto puta ću ponoviti, svi od toga imamo izravne ili neizravne koristi. U takvom poimanju nema gubitnika.

A to etiketiranje, ta zastrašujuća politizacija svakoga i svačega, te teorije zavjere i to sumnjičenje i te po sto puta opovrgnute tvrdnje o nekome i nečemu, to je, dragi moji, tapkanje u mjestu, to je ona kletva o bavljenju sobom i htjeli li mi to ili ne, to ne nosi ništa dobroga ni vašima ni našima i na to treba upozoriti, makar sam i siguran da je jedan, sve u svemu objektivniji, otvoreniji i vedriji "gard" ostvariv tek za niz desetljeća. Ali, kao i u svemu, i za to je potreban – prvi korak.

21. kolovoza 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

HNB tečajna lista

21.07.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,103697
CHF CHF
1
6,682634
GBP GBP
1
8,231485
USD USD
1
6,569661
EUR EUR
1
7,383642
$ Odabir valute
= Odabir valute