MAMINHO

Dubrovnik - Viđenja

Ma svi ste vi jugoslavenčine, udbaši, komunjare, orjunaši, kurve, izdajnici, svi vi što propitkivate i dovodite u sumnju, uglavnom i s pravom, postojeći vrijednosni sustav, političke, poduzetničke i/ili kulturne elite Lijepe naše. Sve je to lijepo i krasno što vi pišete, pričate, hoćete, ali znajte vi ste ipak ti i ti i dalje ne možete, jer znajte, ovdje su na snazi naši zakoni i pravila i na kraju krajeva, makar da je i "močvara", naša je. A nisam ni znao, da su, pored već znanog Feral Tribunea, jugonostalgične i "crvene" novine i Slobodna Dalmacija, i Jutarnji list, i Globus, i Business.hr i da zapravo svaki angažirani intelektualac i nije ništa drugo nego ljevičar i sumnjivac, barem čitajući silne blogove i blogere, akcije i reakcije, naručene ili nenaručene. Sve u svemu, stvoreno je nipošto ugodno javno ozračje za kritičku misao, makar i stoji činjenica da ni svi kritičari nisu uvijek dobronamjerni. Pa eto mi se čini da je i hrvatska inteligencija zašutjela, iako, za pravo rijet nije nikad ni bila osobito bučna i oduvijek je osluškivala vjetrove postojeće ili izgledne vlasti. Manje ili više, svi ti, uglavnom prosječni intelektualci, umjetnici, pa i obični činovnici, svi su oni, galebovi poput Jonathana Livingstonea iz popularne knjige Richarda Bacha, spremni se prilagoditi većinskoj volji i ćudi, čak i svjesni pogubnih općih posljedica takvih svojih postupaka. Nije im i zamjeriti, jer život na zemlji je suviše kratak, a pod zemljom vječan, a neprolazna je i ona "uzmi sve što ti život pruža...", jer pravila o smrti i životu i nema, ma koliko se god trudili da ih uspostavimo i svaki put se ćudimo i iznenadimo kada shvatimo da je tome tako.

Odvratno je i točno od Čačića kad kaže da je politika posao za materijalno situirane ljude, što bi dalje značilo da i nije za jadnike i bijednike i da su "homo politicusi" samo neki, ali ne i svi. Da je to rekao netko iz kakve desne, a ne, barem ne nominalno, liberalne stranke, poput njegovog HNS-a bilo bi i u redu.  Ali, uvijek je tako, kad je Čačić spoznao da i nema izgleda za premijera, poseže za takvim izjavama, pa i gorim, da će preferirati kršćane spram nekršćana. Sva je sreća da ga nitko neće i pitati i hvala Bogu da tržišna ekonomija prodire, htjeli to mi ili ne,  u njoj uspijevaju samo najsposobniji, bili oni kršćani ili ne. Volim tu zemlju Ameriku, nakon svih mojih lutanja, unatoč svih njezinih okrutnosti, pa i licemjerja, jer ako ti je Bog dao snagu i znanje, samo tu možeš uspjeti, sve ostalo su samo predrasude i ništa drugo. Doduše, ne Ameriku Georgea Busha, nego Ameriku Johna Kennedyja, ali još uvijek i ovakva čini mi se prihvatljivom. Jadan je i kukavan onaj koji stalno, pred nasrtajima ovim ili onim, mora dokazivati da on nije takav i takav, nego da je takav i takav, da je crno crno, a sivo sivo. Zato, tvrdnjama protiv dokaza, ako vam netko dokazuje da ste takvi i takvi, vi njemu tvrdnjama da je on takav i takav. Ne dokazujte nikome ništa i ne opravdavajte se, taman posla.

Eto, cijela se zemlja o jadu zabavila, Mamićevim ispadima i karakterom, na nesretnu Romanu Eibl i slične, dakle "sinove i kćeri jugoficira, udbaše i slične", što još uvijek "pali" u lijenim mozgovima. A taj je Zdravko Mamić obrazac onoga što je danas i ovdje kurentno, dakle taj arogantni, sirovi i novcem prikriveni gard, uz obvezno "domoljublje" i lišavanje domoljublja one druge strane i nemislećem uhu, kakvo nije rijetko, takvi i slični uvijek gode. Imamo mi i ovdje po Gradu naših Mamića, Bandića, Štimaca i Bog im dao zdravlje i snagu, jer kako bilo zasad samo takvi pokreću i hoće nešto, najprije za sebe, ali ostane, ne puno i drugima. Puno bi gore bilo, kako me god shvatili, da je poštena i skrupuluzna čeljad ta koja odlučuje, jer takva razmišlja o posljedicama svojih odluka, propitkiva i dovodi u sumnju i vlastite stavove i to je siguran put za neučinit ništa. Što se ti novinari bune, da nema Mamića, Bandića, Štimca, Ćire, Vlatke Pokos, Severine, Big Brothera, svekolikih kurvaluka i lopovluka, pa kako bi svi ti silni tiskani i elektronički mediji uopće opstali. Ta ne bi valjda od toga golemog, većinskog, poštenog i mirnog svijeta i čeljadi, koji uredno odrađuje svoju ovozemaljsku dionicu. Još nisam, tu na lokalnom, pa i nacionalnom obzoru naletio na neki zanimljiv i poučan razgovor s nekim koji je unatoč silnim ograničenjima i predrasudama ostao na nogama i pri sebi i nešto učinio u nekom području i opet unatoč svega ostao uspravne kralježnice. Jer, to se danas i ovdje drži socrealističnom i bezveznom temom i to ne može, na hrvatskom medijskom tržištu kakvo jest, uopće ni biti zanimljivo i profitabilno. Ali su zanimljive i profitabilne nevolje i nesreće drugih, "dolijevanje ulja na vatru", sitne i krupne zloće i u nekim slučajevima dobiva to i karikaturalne razmjere. Nije bolje ni u demokratski i ekonomski razvijenom svijetu, ali jest perfidnije i nikad nisam razumio zašto smo takvi.

Pa evo i moja malenkost, ne bi nikad ni za živu glavu kupila ili izgradila turistički hotel iz čisto ekonomskih razloga, odnosno profita. Nema tu profita i bit će ga, zbog globalizacije i konkurencije sve manje, jer je odnos ulaganja i profita, odnosno profitna stopa u usporedbi s drugim, osobito tehnološkim sektorom, mizerna. Kad bi bio u mogućnosti, dakle kad bih imao puno novca, izgradio bih najljepši hotel ili restoran u najljepšem Gradu i samo na takvim izvorima moguće je oblikovati turistički proizvod dostojan takvog grada i njegovog imena. Sve ostalo je muka, od koje neki imaju nekakve koristi, ali nema ih puno i to je stalan izvor zablude da je sve u redu i da se kroći prema svjetloj budućnosti. Dubrovnik mogu spasiti i održati samo imućni, koji su spremni ulagati iz lukrativnih, nipošto profitnih interesa i sva je sreća da je sve više takvih, a volio bih da su to ipak "naši" i da se taj pojam "naši" malo i zbog toga proširi.

I nije ugodno onoj pedijatrici iz naše bolnice, makar da je i sama tome kriva, što nije odoljela svojim predrasudama i emocijama i onemogućila djeci, koja su uvijek nevina, ma čija su, upis u svoju ordinaciju. Iskustvo mi govori da treba biti oprezan kod utvrđivanja činjenica nečega i da sve ima svoje lice i naličje, ali nitko, baš nitko nema ni pravo ni volju svoje nevolje i frustracije prenositi na nevine, ni na djecu ni na njihove roditelje, ma kakvi da su bili njihovi biološki ili ne znam kakvi prethodnici. Ljudima koji ne mogu odoljeti osobnim frustracijama zbog nekoga i nečega i koji ih prenose na druge, treće, naprosto ne bi trebalo biti mjesta u nekim poslovima, jer ne samo što uništavaju sebe, nego i štete svojem okruženju. Ne volim moralizirati niti davati savjete bilo kome, nisam stručnjak za pitanja morala, etike i religije, ali je očito da moramo imati više živaca, strpljenja i tolerancije kad se suočimo s nekim ili nečim neobičnim, drukčijim, superiornijim ili inferiornijim. Vrijednost ovozemaljskog života trebala bi biti, a daleko je još od toga, u tome da nijedan čovjek po rođenju ili socijalnom ili nekom drugom statusu nije predodređen za to i to, da "jabuka može i daleko od stabla pasti" i da djeca obalnih radnika ili dokera i ne moraju biti obalni radnici i dokeri i ništa drugo. Mogu, a pokazalo se to i na milijune slučajeva, biti i nešto posve drugo i više i niže i tu nema pravila, barem ne u nekom uređenom, demokratskom i kulturnom društvu i uvijek su mi ta "odstupanja od pravila" najdraža, predmnijevajući i uspjeh onih koji se u okvirima nekih nepisanih, ali uvriježenih pravila ili konvencija. Može tako i Sanaderova kćer biti odlična glumica, zašto ne, ali bogami to može biti i kćer obalnog radnika, ako je s poretkom sve u redu. Pa i ne moraju potomci odličnih glumaca ili poduzetnika biti odlični glumci ili poduzetnici, neki mogu biti čak i narkomani...

Poanta je ove današnje priče ta hrvatska zbilja, stalno to moram naglašavati, barem prema meni, u kojoj barem materijalno i politički uspijevaju, uvjetno rečeno sumnjivi "tipovi". Većini je upitan, dakle problematičan način na koji su uspjeli, uglavnom na rubu, ako je uopće i na rubu zakona i elementarnog morala, svi su prošli fazu od posluha do neposluha, odlično su razumijevali okolnosti vremena i mjesta u kojemu su se /s/našli. Uz to, najčešće su i arogantni, bahati, samouvjereni i prosti, a to baš i ne smeta običnom puku. Jer taj obični ili prosječni puk u krajnjem odlučuje, da i to ponovim i u takvoj hrvatskoj zbilji nema mjesta za poštene, stručne, mirne i strpljive, što bi se ovdje reklo za klasične ili tipične gospare. Zapravo se stalno suočavamo s alternativom, ukloniti Mamiće i slične, koji su takvi kakvi jesu i najvitalniji i najpokretljiviji dio društva i postaviti poštene, stručne, mirne i strpljive, kojima najčešće nedostaje energija, volja i hrabrost. Znam tu oko sebe toliko drage, pametne, strpljive, poštene i tolerantne čeljadi kojoj jednostavno okolnosti vremena i mjesta nisu sklone i koja naprosto nije kadra mijenjati i pokretati stvari oko sebe. A znam i one druge, koji su posve suprotni karakterom i gardom i koji "prolaze" bez obzira na "mjestimične plime i oseke". A kad je stani-pani, kad se mora opredjeliti između ovih ili onih, oni, dakle Mamići i slični opstanu i zapravo samo iziđu još i jači i svakome tko išta zna o narodnoj psihologiji to je lako objašnjivo. Najčešći puk uvijek je obožavao "jake, snažne, lijepe, odlučne, arogantne, bahate" čime, bar prividno, nadomješta vlastite slabosti i nikada nije dovodio u sumnju ono što takvi pričaju, zagovaraju i nude. Poštenje, samozatajnost, skromnost, strpljenje, tolerancija, stručnost i sl. nisu osobine koje su u vremenu i prostoru u kojemu smo se zatekli baš na cijeni. Ne dao Bog da vam krene po zlu, opet će vam prije i učinkovitije pomoći Mamići i slični, a ne oni drugi, dakle pošteni, stručni, mirni i slični. Otrov dolazi iz "prosjeka i prosječnih", nikad iz stršećih, bogatijih, voljnijih, barem je moje iskustvo takvo.

Piše tako Gustave Le Bon o osobinama vođa: "Konačno, dakle, ideje – a po njima i oni kojih utjelovljuju i šire – vode svijet. Njihova je pobjeda osigurana, čim ih brane opsjednuti i uvjereni. Od male je važnosti jesu li one lažne ili ne. Povijest nam čak dokazuje da su najnevjerojatnije ideje uvijek najviše fantazirale ljude i igrale najvažniju ulogu. U ime najlažnijih himera rušili su ljudi dosad svijet, ništili su civilizacije koje su se činile neuništivima i osnivale nove. Ne pripada, kako to tvrdi Evanđelje, kraljevstvo nebesko siromašnim duhom, nego zaista kraljevstvo zemaljsko, uz jedini uvjet da posjeduju slijepu vjeru da će pomaknuti gore...Nesumnjivo, vođe su samo širili iluzije, ali od tih je iluzija, u isti mah strašnih, zavodljivih i ispraznih, čovječanstvo živjelo dosad, a vjerojatno će nastaviti i u buduće tako živjeti. Zahvaljujući njima, naši su očevi poznavali nadu i u svojoj junačkoj i ludoj trci za tim sjenama izveli su nas iz primitivnog barbarstva i doveli dotle gdje smo danas...".

Daleko od toga da osobno podržajem ili obožavam Mamiće i slične, iako mi se čini da barem nisu licemjerni i uvijek me licemjerje gušilo i sve te priče o važnosti duha, a ne tijela, pameti, a ne gluposti i sl. Ali, dragi moji, danas u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj, Mamići i slični vuku kako-tako i imaju neke rezultate za sobom, ne sumnjaju, optimisti su i vjeruju, za razliku od onih drugih koji bi uspostavili svijet i okruženje po nekoj svojoj mjeri, u kojoj, siguran sam za mnoge ne bilo mjesta. Pa sad izvolite...

4. listopada 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

HNB tečajna lista

22.10.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,135315
CHF CHF
1
6,762790
GBP GBP
1
8,652092
USD USD
1
6,661057
EUR EUR
1
7,439069
$ Odabir valute
= Odabir valute