MRVICE

Dubrovnik - Viđenja

"Nije opravdano da Vlada nacionalnu imovinu prodaje ispod fer tržišne cijene", reče  SDP-ov kandidat za premijera Ljubo Jurčić, upitavši se bi li tako postupali da je njihova imovina u pitanju. Uz to,  Jurčić je kazao kako je "prodajom  dionica T-HT-a najmanje sto kuna ispod fer tržišne vrijednosti, Vlada dvije do tri milijarde kuna iz državnog vlasništva prelila u ruke deset posto bogatijih hrvatskih građana", dodavši kako će zbog toga više od devedeset posto hrvatskih građana koji nisu mogli kupiti ove dionice imati lošiju javnu uslugu. "Primjerice, zdravstvo i školstvo, jer će Državnom proračunu manjkati spomenuta sredstva”, objasnio je Jurčić, dodavši kako je SDP protiv takve politike stvaranja podjela u hrvatskom društvu, odnosno "povećavanja razlike između siromašnih i bogatih". "Protivimo se da ljudi koji žive od rada i zarađuju mnogo manje snose troškove javnih usluga, države. Porez trebaju plaćati oni koji se bogate na kapitalu i zato SDP uvodi porez na kapitalnu dobit. Taj porez će plaćati samo bogati, a to sigurno nisu građani koji plaćaju dionice T-HT-a ili INE” kazao je Jurčić, dodavši da je Državni proračun u ovoj godini zbog Vladinih poteza u slučajevima Ine i THT-a oštećen za četiri do pet milijardi kuna.

A čelnik, novo, mlado, kažu i nepotrošeno lice SDP-a, Zoran Milanović tvrdi da se ovih dana u Hrvatskoj "promovira društvo iluzija" i nastavlja: "Govori se o 300 tisuća građana koji su kupili dionice, a mi dobro znamo koliko je tu torbara i profitera koji su iznijeli i još iznose stotine milijuna kuna i dolara iz zemlje. Upravo na takve odnosi se porez o kojemu SDP govori. HDZ plaši ljude, sije atmosferu straha, kao, mi ćemo oporezovati malog čovjeka. Porezi se odnose samo na bogate, ne siromašne, male ljude koji se zadužuju da bi zaradili na preprodaji državne imovine, koji kupuju svoje iz šupljeg u prazno. Odnosit će se znate na koga? Na predsjednika HDZ-a i njemu slične..."

Pa razumije li od svega toga išta najčešći hrvatski birač, takozvani mali čovjek, počevši od državnog proračuna, do izgubljenih dvije do tri milijarde kuna, poreza na kapitalnu dobit i ostalih umotvorina Jurčića i Milanovića. Pa tko će, nakon svega još i glasovati za takav SDP i njihove vođe, osim onih koji će uvijek i po svaku cijenu glasovati za SDP i ljevicu, ma što oni "mlatarali", što naravno vrijedi i za one koji će uvijek i po svaku cijenu glasovati za HDZ i desnicu, ma što i njihovi "mlatarali". Ali, kako se ispostavlja, to ni jednima ni drugima neće biti dovoljno za "skrpiti" parlamentarnu većinu i sastaviti Vladu, a za to postići potrebno je izvrsno poznavati političku tehnologiju, ono u čemu su Milanović i Jurčić pravi diletanti, a Sanader pravi "mačak". Sve mi se čini, kako bi mi šahisti rekli da SDP zapravo još nije ni dovršio otvaranje, a već je u lošijoj poziciji, iako je imao, nakon Račanove smrti i ustoličenja Milanovića "bijele figure" i prednost prvog poteza. Začuđujuće je da jedna tako moćna i Hrvatskoj potrebna moderna socijademokratska stranka, kakvom se predstavlja SDP, ništa drugo nego "baulja" u vrlo kritičnom predizbornom razdoblju i da zapravo uopće ne prepoznaje neposredne interese i potrebe goleme većine biračkog tijela. HDZ se i ne treba do izbora ništa osobito truditi, jedino primiriti, bar do izbora, bahate i arogantne iz svojih redova, jer se "puštanje" dionica HT-a narodu, ili narodno dioničarstvo, pokazalo izvanrednim i ne samo političkim potezom. A Sanader i HDZ najavili su, ako pobjede i nova "puštanja dionica narodu", pa i besplatne za socijalno najugroženije i pitam se kako mu SDP  uopće na sve to može suprostaviti nešto bolje i opipljivije. Sve to nije "društvo iluzija" moj Milanoviću, to je konkretan  novčani interes koji će ipak ostvariti barem 300 tisuća građana ili birača i to je ono što skoro svakog običnog ili neobičnog čovjeka u ovom još uvijek hrvatskom siromaštvu zanima. I nisu to nikakve mrvice siromašnima, barem ne u ovoj hrvatskoj zbilji.  I nisu to ni "torbari ni profiteri ni bogataši", iako ima i takvih, nego obični i neobični birači, koji su se i odrekli koječega da kupe te dionice i nešto zarade. A pričati o novim porezima u predizborna vremena, ma koliko su možebitno i opravdani, politički je posve promašeno, kao što je pričati i o svemu ostalom što je protivno narodnom duhu. A nije dobro ni prijetiti bogatima, jer takvi, kako bilo, znaju i umiju, kakvi jesu da jesu, jer takvi vuku, zapošljavaju... Sve to nije moderna socijaldemokracija, koja počiva na tržišnoj ekonomiji, političkoj demokraciji i pluralizmu, naravno s jačim socijalnim "amortizerima" i ljudskoj solidarnosti, za razliku od konzervativnih političkih koncepcija i opcija. Ili SDP-u iz svijeta Zorana Milanovića i Ljuba Jurčića uopće nije stalo do pobjede ili su, kako neki blogeri pišu, oni ubačeni hdz-ovci. Naprosto se i ne može drugačije zaključiti ako se iščitavaju sve te njihove izjave, poruke i tvrdnje.

Narod, dragi moji, pa i hrvatski, ne voli baš izjave, poruke i tvrdnje o onome što bi za njega. dakle narod, bilo dobro što ne. Ne voli narod baš ni priče o blistavoj budućnosti, današnjoj žrtvi za bolje sutra, niti velika umovanja i popovanja, a što je i najvrijednije, sve manje vjeruje da će ga država ili vladajući spasiti, okreće se Bogu i sebi i sam postaje svoj majstor. Vješti bi političari takav narodni duh morali znati prepoznati, ako im je do narodne sklonosti i vlasti i pomiriti se s time da oni u krajnjem ne upravljaju narodom, nego narod njima. Koliko to ljudi, molim lijepo, zanima što domaći bruto proizvod raste temeljem veće potrošnje i uvoza, a ne proizvodnje i izvoza, što smo dužni 32 milijarde dolara, što je državni proračun oštećen za dvije ili tri milijarde kuna, što se ipak gradi pelješki most, umjesto da s pola novca za taj most procvjeta i Pelješac i Primorje i Neretvanska dolina. Jer sve je to negdje daleko i nevidljivo i najčešćoj čeljadi nemoguće je objasniti da bi mogli živjeti puno bolje i smislenije da svega toga nije. A kad je daleko od očiju, znamo i to, daleko je i od srca.

Politika je strašno naporan i stresan posao, upregnuti se za vođu još teži, a mijenjati, makar i minimalno i najbliže okruženje najteži. I nije za svakoga, iako se tako čini. Govoreći o osobinama, primjerice političkog vođe, Le Bon će "Vođa može katkad biti inteligentan i učen, no to mu uglavnom više škodi nego koristi. Predočujući zamršenost stvari, dopuštajući da se sve objasni i shvati, inteligentnost uvijek čini čovjeka strpljivim i otupljuje intenzivnost i žestinu uvjerenja koja su potrebna predvodnicima. Veliki vođe svih stoljeća, naročito oni iz revolucije, bili su strašno ograničeni, a oni koji su bili najograničeniji imali su najveći utjecaj. Govori najslavnijeg od njih, Robespierrea, često zapanjuju svojom nesuvislošću; kad ih čovjek samo čita, ne bi mogao nikako objasniti golemu ulogu moćnog diktatora. Svakodnevne fraze, bujice pedagoške rječitosti i latinske kulture u službi duha, više djetinjaste nego prazne i koja se u napadajima i obrani ograničuje na onaj đački: "Hej, naprijed". Nigdje ni jedne ideje, ni jednog okreta, ni jednog motiva, prava dosada u oluji...U parlamentarnoj skupštini uspjeh govora ovisi gotovo jedino o prestižu što ga govornik ima, a ne o uvjerenjima što ih iznosi. Tome je najbolji dokaz da govornik, kad iz bilo kojega razloga izgubi svoj prestiž u isti mah gubi i svoj utjecaj, to jest moć da po volji upravlja glasanjima...".

Ono što Sanaderu daje prestiž i prednost u odnosu na konkurente je taj izvanredan politički osjećaj za neposredne narodne interese i poznavanje mentaliteta prosječnog, odnosno najčešćeg hrvatskog birača, iako vodi konzervativnu stranku – HDZ, koja zapravo i nema jasnu viziju hrvatske države i budućnosti, makar baš i vizije nisu kurentna roba na političkom tržištu. SDP, s druge strane, ima, bar nominalno, socijaldemokratsku potku, koja je u razvijenim zapadnim demokracijama posve jasna, pa je u dosta zemalja i na vlasti, ali nema vođe, uključujući i Milanovića, za učiniti je narodu privlačnom. Milanović se dosta puta javlja u ulozi "ispravljača navoda" promašenog Jurčića, što je u političkoj utakmici pogubno. Djeluje "inteligentno i učeno".  Sve to kod najčešćeg puka ostavlja dojam neke distance, kompliciranosti i slabe odlučnosti i energije, a vrijeme i prostor takvima nije sklono, pa čak i da su im najbolje nakane, u koje i ne sumnjam.

Sadašnji, po meni slab predizborni položaj SDP-a, pa i drugih stranaka na lijevoj strani hrvatske političke pozornice je neshvaćanje da su prošla vremena obećanja nekog pravednijeg, solidarnijeg i ljepšeg svijeta i budućnosti. Pa nije baš mudro čeljadi se obraćati kako mora više raditi i kako se jedino rad isplati i samo što nisu došli do Churchilla i njegovih obećanja o radu, krvi i znoju. Kad će se već na obzoru pojaviti neki političar, svejedno lijevi ili desni, koji će nam obećati malo ili ništa rada i puno lijepog i sadržajnog života, što bi se u ovoj, ne baš velikoj Lijepoj našoj, uz neke liderske vještine i moglo postići. Pa dajte molim vas, svaka budala zna rijet kako je u radu spas. Mene zanimaju oni koji puno ili ništa ne rade, a opet dobro i sretno žive i kako im je to pošlo za rukom ili glavom ili nogom. Obični i neobični puk najčešće vode slike, emocije i neposredni interes, a ne nikakve vizije. A i svatko od nas ionako ima vlastitu viziju i malo tko voli nametanje neke druge. Uvijek tu rado citiram gurua liberalne ekonomije Friedricha Hayeka koji piše: "Na području estetike kao i na svim drugim područjima ljudskog pregalaštva /dakle i politike op.a./ ne postoje apsolutni kriteriji o tome što je lijepo, a što nije. Ako netko prisiljava svoje sugrađane da se podrede njegovim vlastitim standardima, on ih ne čini sretnijima. Oni sami mogu odlučiti što ih čini sretnima i što vole. Ne činiti sretnim nekoga tko silno želi ići na predstavu "Abijeva irska ruža" time da ga prisilite da umjesto toga ode na savršenu predstavu "Hamleta". Možete se rugati njegovom lošem ukusu, ali on će sam odlučivati o njegovu vlastitom zadovoljstvu. Moramo priznati kako su neki stručnjaci u pravu kad nam govore kako se većina ljudi ponaša budalasto u potrazi za srećom. Ali ne može se čovjek učiniti sretnijim tako da ga se stavi pod starateljstvo. Stručnjaci različitih državnih agencija sigurno su divni ljudi. Ali nisu u pravu  kad postaju ozlojeđeni kad god zakonodavac omete njihove pažljivo elaborirane planove. Oni se pitaju, kakve koristi ima od predstavničke vlasti, koja samo kvari njihove dobre namjere. Međutim, stvarno je pitanje: Tko treba vladati zemljom? Birači ili birokrati?".

Dakle, sve priče o "društvu iluzija" ili bacanje mrvica /dionica/ na narodni stol, "oštećenjima" državnog proračuna, "našim" kriminalcima, kurvama i dangubama, o tome hoće li Mesić ili Sanader u New York, crtanje društva s "ljudskim" likom, uz to s promašenim timingom, sve to i puno drugoga što je izvan neposrednog interesa birača, u poslu zvanom politika, nemaju nikakvog smisla i ne dopiru do ušiju. Politička tehnologija nešto je posve drugo od informatičke tehnologije, a treće od turističke ili kulturne tehnologije. A politička i predizborna utakmica također je nešto posve drugo, primjerice od nogometne utakmice. A i dobitnici i gubitnici u političkim utakmicama čine mi se drugačijim od onih u nekim drugim utakmicama i zato je sve ovako kako jest i tko to shvati neće imati razloga za ljutnju.

11. listopada 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

HNB tečajna lista

23.09.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,200845
CHF CHF
1
6,755291
GBP GBP
1
8,386856
USD USD
1
6,695970
EUR EUR
1
7,396368
$ Odabir valute
= Odabir valute