CIJENA VLASTI

Dubrovnik - Viđenja

Najprije, nisam od onih, kakvih je na stotine, tisuće, pa i stotine tisuća, koji s nekih svojih visina s prijezirom i ogorčenjem gledaju na tu političku kastu i sve te kandidate za saborske zastupnike, pa naravno i nešto više i niže, dakle sve ono što izborna pobjeda u hrvatskim uvjetima i posebnostima nosi. Većina njih svjesna je, ma koliko da nešto znaju, više ili manje, bez političke potpore ne mogu ni ostvariti ono što su naumili, a znam ih podosta, tu u svojem okruženju koji čekaju svojih "pet minuta" kad će se sve poklopiti i eto oni doći na svoje. Ali,  takve je sreće tek nekolicina i teške su muke, ako za ništa drugo niste kadri, očekivati da će vas političari, makar da su i vaši, baš vas prepoznati i "utrpati" vas negdje ili vam kakvu sitnu ili nešto veću "uslugu" pružiti, u slučaju izborne pobjede. Ponestalo je takvih "radnih mjesta" i dobro je da je tako za brži hrvatski hod u razvijeni svijet, iako će sve ovo još neko vrijeme, ali ne zadugo, potrajati. Ako ništa drugo, svi su ti kandidati, opet s manje ili više znanja, pretpostavki i htijenja, uistinu hrabri ljudi, hrabriji od nas koji iz svojih "busija" ih "piketamo", zlonamjerno ili ne, umišljajući da smo zapravo mi ti bogomdani, samo eto nas narod ne razumije. Kada danas čitam i slušam skoro sve te silne "kritičare" i takozvane "male" ljude", opet zlonamjerne ili ne, i nehotice razmišljam o njima i dođem do zaključka da su skoro svi takvi prosječni i neuspješni ljudi, s puno predrasuda, kojih se otresti ne mogu, ali i to je dio demokracije i neka viču i dalje, ali ponekad im ipak treba dati do znanja da su takvi i takvi. Od kako je hrvatske slobode i neovisnosti ima jedan sloj ljudi, pa i ne tako tanak, koji za svoje neuspjehe i traume optužuje ondašnju državu, "komunjare", "udbaše" i sl. i to još uvijek kod nekih, ali sve manje, pali. Najglasniji su pri tome, što mi i ne ćudi, oni  koji su možda čak to i bili, a znam podosta štetoćina iz onih vremena koji pod "tvrtkom" ondašnjih političkih protivnika i lažnog domoljublja prikrivaju ono što su uistinu uvijek i bili, dakle štetoćine, blago rečeno.   Ljudski je i griješiti i mijenjati stranke i stavove i biti nevjernik, pa vjernik i sve tako, ali teško da je ljudski nametati, pa i grubo drugome svoju volju i ideju, pogotovu onu koje si se sam odrekao. Znam tu nekoliko ondašnjih drugova, a sadašnjih gospara, odnosno ondašnjih "partijaša", koji i sada nisu ništa drugo, jer takve su te naše političke stranke po tehnologiji i matrici.  Ali, uvijek kažem, Bog im do zdravlje i njima i njihovima, ali nek se ipak zna što su nekad bili, a što su sada. Suočiti se sa sobom i istinom, pogotovu kad vas netko na sve to podsjeti, za dosta čeljadi je to i provokacija, a pritisnuti teretom prevelikih očekivanja i nevoljama, nerijetko i subjektivnim, podosta ih i bježi od sebe i svojih korijena, pa i od onoga na što ni objektivno nisu mogli utjecati.

Nisu, što je, opet po meni, najčešća zabluda, ni ti političari ni ti izborni kandidati ni svi oni kojima je do manje ili više vlasti veći licemjeri, kurvari, ulizice, demagozi i tome slično od one ostale čeljadi. S tim što političari nerijetko i moraju biti licemjeri, kurvari, ulizice, demagozi i tome slično ako hoće uspjeti u svome "poslu", dakle domoći se vlasti. A ostala čeljad to baš i ne mora biti, ako ćemo pravo, a ipak je i takve ima podosta, čak i više od toliko proskibiranih političara. Taman posla, zamislite da sad neki političar i "kandidat" za vlast "urbi et orbi", dakle objavi hrvatskom puku da će morati više raditi, a manje pričati, da će morati "stegnuti" kaiš, da treba otpustiti brat-bratu 50% državne, regionalne i lokalne administracije, da će se morati ugasiti nerentabilna proizvodnja i usluge, da će se morati više učiti i čitati, da pravi ljudi moraju doći na prava mjesta  i da je to, i samo to, istinski preduvjet dugoročno stabilnog i stalnog razvitka i blagostanja. A to i ništa drugo i jest jedini izlaz iz ove hrvatske zbilje kako je moja malenkosti promišlja. A takvim političarima i "kandidatima" za vlast glasovi bi se brojili na promile. Kad bi bilo dovoljno novca i blagostanja, a ne bilo siromaštva i jada, političari i ne bi bili potrebni, samo što ćemo to pričekati još nekoliko stoljeća. Istina je i to da je u hrvatskim uvjetima političara i "kandidata" za vlast ipak previše, ali i to je zbog nedostatka drugih "radnih mjesta".

Procjena je da će u hrvatskoj predizbornoj kampanji političke stranke potrošiti i preko 100 milijuna kuna. Čitam neki dan tako: "U NHS-u /Nezavisni hrvatski sindikati, op. a./ se pitaju nije li licemjerno potrošiti takvu cifru na promidžbu, a samo dio te svote bio bi dovoljan za podmirenje mnogih društvenih potreba. Bilo bi poštenije i društveno korisnije da se barem dio novca daruje bolnicama, domovima zdravlja, vrtićima, skloništima za beskućnike i slično. Pa neka to bude i darivanje u predizborne svrhe, no darovana dobra ostat će puno dulje nego li promidžbeni plakati, emisije pod pokroviteljstvom i sjećanja na javne skupove. Koliko li tek vrijedi vlast u zemlji kad su kandidati spremni samo na promidžbu galantno potrošiti više od 100 milijuna kuna? I to u zemlji u kojoj je siromašno između 20 i 30 posto građana, plaću nižu od prosječne prima preko 65 posto zaposlenih, preko 60 posto mirovina je do iznosa od 2.000 kuna, nezaposlenih je oko 260.000, zaduženost građana je preko 110 milijardi kuna, a države preko 31 milijardu eura".

Uputno je na sve to upozoriti upravo u ovim predizbornim vremenima, pogotovu je to zadaća sindikata, ali i tih 100, pa i 200 i 300 milijuna kuna su prave sitnice u odnosu na ono što vlast, u ovom slučaju središnja, donosi. Posao mi je baviti se proračunima financijske isplativosti poduzetničkih i sličnih pothvata i posve mi je jasno, na zemlji sam, a sretniji bi bio da nisam, da je skoro pa svaki takav pothvat 10, 20, i tko zna koliko posto skuplji, odnosno ulaganje veće, što je cijena korupcije ili korumpirane vlasti, na svim, a najviše na  takozvanim operativnim razinama, među činovnicima i sličnim. U razvijenim, tržišnim i sređenim ekonomijama, a to je još od Adama Smitha, uvijek se profit mjeri stopom povrata, dakle, što manje ulaganja ili energije za što više profita. Primjerice, danas se visoke profitne stope ostvaruju u tehnološkom, telekomunikacijskom, građevinskom i energetskom sektoru, a vrlo niske u turizmu, tekstilnoj i sličnim industrijama. Uskoro će sve nadmašiti prehrambena industrija, jer hrane je, čini se sve manje u odnosu na potrošnju. Zamislite samo što znači preporuka kineske vlade Kinezima da svaki dan moraju popiti po pola litre mlijeka...

Upiru se tako sve političke stranke, s lijeva na desno, uvjeriti svoje birače kako imaju najbolje programe, upuštajući se u njihova objašnjenja, što je tek prava mora prosječnom i najčešćem biraču i koji bježi od svega toga kao vrag od tamjana. A na te skupove, znam i to, sve veće stranke i autobusima dovlače svoje pristalice, kako bi sve to skupa ljepše izgledalo. Ma kakvi programi, kakvi bakrači, kakve trice i kučine, sada već i 90% onih koji će izići na izbore zaokružit će ove ili one, ma što ti pričali i obećavali, da ne kažem nešto prostije i ne mijenja se narodna duša u četiri, četrnaest ili četrdeset, možda tek u četiri stotine godina, a i tada ne puno. Ali time nipošto ne dajem za pravo onima koji uopće i ne kane izići na izbore, jer tobože sve im se to gadi. Inače mi je taj gard, koji je legitiman, nepodnošljiv i uopće taj pogled na svijet oko sebe s nekih "uzvisina" i to je samo obrana od svoje, blago rečeno prosječnosti i izvještačenosti. Samosvojni, hrabri i stručni ljudi, kojih istini za volju nigdje nema previše, malo se ili nimalo ne žale na svoje okruženje, shvaćaju da je nepravdi otkako je i ljudi i nijedan politički, pa ako hoćete ni religijski sustav to nije riješio. A da je neki kojim slučajem riješio, bez posla bi ostali svi političari i njihovi poboćnici, ratova uopće ne bi ni bilo i sve se svodi na to, Svi ti političari i svi ostali koji se bave ideološkim, duhovnim i drugim pitanjima, od kako je svijeta i vijeka ipak nisu riješili ni jedan temeljni ljudski problem ništa drugo nego čuvaju, pa i otvaraju nova "radna mjesta" sebi, svojim sljedbenicima i sljednicima.

Sve ove silne rasprave, ljutnje i eskapade koje se vode o gospodarskoj, poreznoj, monetarnoj, razvojnoj, pravnoj i drugim politikama po meni su i bespredmetne i sterilne i dozlaboga dosadne. Hrvatska ima razmjerno, pa i u europskim okvirima, korektan i ustavni poredak, pa i monetarni, porezni, zdravstveni, obrazovni i socijalni sustav, više manje i politiku u tim područjima i tu se nema što osobito novoga dodati, nego samo odlučnije i brže primjenjivati. Ne može se biti nezadovoljan ni stanjem pa ni razvitkom  hrvatske demokracije, pa ni razinom međuljudske tolerancije. Temeljni hrvatski problemi su manjak pravne države i korupcija i izostanak političke volje da se sve to svede na pristojnu mjeru. A to ima za tešku posljedicu nejednake početne uvjete za sve građane i/ili poduzetnike i nejednakost spram zakona. Problem je i u tome, pa još i veći, što i političari i "kandidati" za vlast ipak, osim za osobne, bore se i za interese određene skupine - lokalne, regionalne, zavičajne, stranačke, poduzetničke i sl. Da bi se nekome nešto dalo, drugome se mora oduzeti i  tada i opet nisu jednaki početni uvjeti za sve i tada je na djelu pogrešan razvojni, pa i politički model. A najveći je problem što vješti političari znaju "progurati" i takve interese i ideje koje su posve oprečne sklonostima onih istih birača koji su im dali svoj glas. Ali, ajde sad ti to objasni prosječnom ili najčešćem biraču, kojega ipak ponajviše vode emocije, a vrlo rijetko razum. Znam tu po Gradu i ne malo "slučajeva" gdje mi je čeljad otvoreno rekla, a to cijenim iznad svega, da je sve u redu to što "crveni vragovi" nude, pa i njihovi su ljudi u redu, ali ću svoj glas dati ipak "crnim vragovima" /naravno, vrijedi i obratno/, jer "eto ne mogu iz svoje kože", takvi su i svi moji i tome slično. Nisam baš toliko naivan, znam da se iza takvoga stava nerijetko kriju i osobni, pa i vrlo sitni interesi. Nema se tu što ni zamjeriti biračima koji svoj glas daju onima koji kradu, ali nešto i svojim biračima dadu. U uvjetima niskog standarda i siromaštva pali i ona "bolje išta, nego ništa". Pa što vi gospodo imate protiv Mamića, čitam nedavno, pitao sam ga iz zajebancije 10, a on mi je dao 100 eura, kaže neki maksimirski šetač. A politički stostruko veću snagu ima nedavno pomirenje Zdravka Mamića i Rena Sinovčića, jer kako veli Mamić, nas je Hrvata – katolika premalo da bismo se još svađali i razdvajali.

Politika i rat za vlast i nisu ništa drugo nego na malom prostoru skupiti što više glasova, pri čemu i tu cilj ne bira sredstva. Da bi prikupili relativnu većinu glasova birača /cca 35%/ u Lijepoj našoj, koja ima kopnenu površinu od 56.542 km2 i registriranih cca 4.048.000 birača, pod pretpostavkom da će ih glasovati 60% ili 2.428.800, potrebno je prikupiti cca 850.000 glasova ili "svega" 15 glasova po km2. I to sve da bi se potvrdilo ono da uopće nije važno što netko misli o sebi, važno što na sve to kaže birač i političko tržište. Tako je to i u svemu i dobro je da je tako i blažena neka je ta demokracija, jer na kraju što se traži, to se i dobije i ipak svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje...

7. studenog 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

 

HNB tečajna lista

16.07.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,074888
CHF CHF
1
6,670368
GBP GBP
1
8,231344
USD USD
1
6,551508
EUR EUR
1
7,390101
$ Odabir valute
= Odabir valute