RAČUN S KRČMAROM

Dubrovnik - Viđenja

E nije se našao nijedan političar, a ne vidim ga ni na obzoru, koji će  običnom i neobičnom hrvatskom puku reći ono, što je po meni jedina istina u ovome trenutku za Lijepu našu, a ta je: "Dragi puče, ne mogu vam ponuditi ništa osim krvi, napora, znoja i suza", kako reče danas rijetki, a onda doista realni političar i vođa, Winston Churchill. Taman posla, glasovi potpore takvima brojili bi se prstima tek nekolicinom ruka. Neću rijeti da smo svi baš takvi, uvijek je opasno poopćavati, ali pozamašna većina svakako jest. Dakle i ukratko, draže su nam zablude, fikcije i obećanja, nego činjenice i istina i to, po stoti put ću, nije neka hrvatska osobitost. Eto i ja, a vjerujem i dosta drugih, nastoji se domoći istine pišući, a taj napor, nisam to znao, zahtijeva i hrabrost. Sviđa mi se Aristotelova misao "Drag mi je Platon, ali mi je draža istina". Ali, danas i ovdje uglavnom važi "Istina mi je draga, ali draži mi je Platon".

Koliko li sam samo puta uvjeravao i pelješku i primorsku i korčulansku i dubrovačku čeljad da Pelješki most nije sadašnji prioritet i da neće tako skoro ni biti, kad se uoči koliko je prečih infrastrukturnih i gospodarskih projekata. Najčešća "obrana" bila je kako se četiri puta prelazi hrvatska granica, da nas s ispravama gnjave i maltretiraju i tako tome i da je sad i nikad prije i nikad kasnije prigoda da se Hrvatska teritorijalno integrira. Nipošto ne dovodeći u pitanje taj politički aspekt, dakle tu integraciju, što opet neće ništa značiti u ne tako dalekoj ujedinjenoj Europi, i dalje držim da je taj projekt realno izvediv za kojih dvadesetak i nešto više godina i da su i Primorju, i Pelješcu i Korčuli važniji i potrebniji konkretniji gospodarski, prije svega turistički, poljoprivredni i uslužni projekti koji neposredno utječu na tamošnji životni standard, pa ako hoćete i perspektive opstanka i smisla življenja Primoraca, Pelješćana i Korčulana. Bit ću pristojan i neću ih ni imenovati ni citirati, ali što su ti uvaženi ekonomski i prometni stručnjaci ispisali u prilog Pelješkog mosta, može se uvrstiti u kronologiju ljudskih gluposti. Malo tko od nas neće, bar ponekad "ispaliti" kakvu glupost, ali mi se čini da je ona ipak snošljivija kad dolazi od takozvane neuvažene i neugledne čeljadi i uvijek sam na strani takozvanih neuvaženih i neuglednih i nalazim opravdanja za takve, ali nipošto ne i za takozvane uvaženike ili uglednike. Za podsjetiti je da je ta umotvorina o Pelješkom mostu koštala 800.000 kuna i da je pri kraju predizborne kampanje poslužila HDZ-u "kao stručni predložak" za glasačku potporu i da je već, kao sve slične razvojne dokumente prekrila prašina. Ali, na projektu Pelješkog mosta HDZ je prikupio podosta glasova diljem južne Hrvatske i ako se sjećate, Pelješki most je skoro pa bio i najvažniji predizborni "hit" relativnog, a po svemu sudeći i ukupnog pobjednika parlamentarnih izbora – HDZ-a.

Ma ne bi vas ni gnjavio s tim Pelješkim mostom, ali se čini da od njega, bar u dogledno, a možda i nedogledno vrijeme neće biti ništa, jer se ispostavlja u pregovorima za koalicijsku Vladu da taj most i nije prioritet, dakle ono što i sam neprekidno tvrdim! Pouka je iz ovoga "slučaja" da niti jedna politička stranka u Hrvatskoj ne može izboriti samostalno apsolutnu većinu i da ne može praktično ponuditi nikakav suvisli politički ni gospodarski ni ne znam kakav program sa sigurnošću da će ga i u cjelosti provesti. Jer, potencijalni koalicijski partneri imaju kakve – takve, ali ipak drugačije programe i narušavaju programe relativnog izbornog pobjednika, dakle HDZ-a. Dobro je u tome da se nekakve programske gluposti ipak u tom procesu otklone, ali  je loše da će se od predizbornih obećanja malo što i ostvariti i sve će to, kad sve ovo oko sastavljanja Vlade prođe, na kraju biti jedan "bućkuriš" od kompromisa, ustupaka i ljudi, koji ne jamči brži hrvatski hod u sve zahtjevniji svijet oko sebe. Nemojte ni promisliti da ću se sad zaletit i rijet da je HDZ obmanuo svoje izbornike i da će mu oni vrlo skoro "okrenuti leđa". Neće od toga biti ništa, opet će biti isto, tj. važno je stoji li ili sjedi li "crni", popularnije sad "plavi", ili "crveni vrag" iza te ideje, a nipošto vrijednost i provedivost ideje ili programa kao takvog. Ako su vas obilježili kao "crnog, plavog ili crvenog vraga", nema vam pomoći, osuđeni ste na uspjeh ili neuspjeh i opet ću ponoviti, kako vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada, tako je i s narodom i to je doista depresivan zaključak koji vas može dovesti i do odustajanja, ali nikad to ne činite. Koliko sam ljudi susreo koji mi rekoše da ni do groba neće glasati za "crvene" ili "crne" ili "plave", ma što ponudili i ma kakvi su. A do takvih i najviše držim, jer to je većina i oni su taj politički realitet. A ne mi, tobože, a možda i doista umniji, kad uz blaže ili žešće piće "raspredamo" i ljutimo se što nešto nije po našemu. Uvijek valja imati na umu da predstavljamo golemu manjinu, htjeli to ili ne i ne ljutimo se zbog toga i možemo i takvi naći mjesto "pod suncem" s "uspravnom kralježnicom", ako baš hoćemo. Kažu i meni što toliko i to pišem, ionako ne možeš "krivu Drinu" ispraviti, ali nešto mi ne da mira i vidim nekog smisla u tome, dakle pisanju, makar neki trag vremena, prostora i ljudi u kojem sam se našao i čini mi se da to i nije baš bezvrijedno. Iako, ako se bolje pročitaju neki filozofi ili književnicii, u ljudskoj duši ništa nije promijenilo otkako je svijeta i vijeka i samo se uvijek isti problemi na možebitno drukčiji način opisivaju i ništa drugo nego pokušavaju riješiti, zasad bez uspjeha.

Ako bi se pošlo od učinaka HDZ-ove vladavine u proteklom mandatu, od obećanja i "jamstvenih kartica" malo je što i ostvareno i izbornici mu ne bi trebali dati prolaznu ocjenu, ali su mu, eto ipak dali i to samo potvrđuje već spomenuto, dakle slabu naviku birača da mijenjaju "političke proizvode". A sad su se politički analitičari i sva novinarska svita okomili na Milanovića i SDP što nije uspio postati i apsolutnim izbornim pobjednikom, bez da imalo "prodru" u narodnu dušu i njegov način razmišljanja i odlučivanja. Štoviše, mnogi su ga proglasili i gubitnikom. A to vam je isto, dakle u današnjoj i ovakvoj Hrvatskoj da SDP bude i relativnim pobjednikom, kao i ja u današnjem i ovakvom izdanju da se domognem Pamele Anderson. Za mene je pravo čudo tih 56 SDP-ovih mandata i problem je u tome što ih možda više nikad neće ni imati. Jer, za HDZ i desnu opciju vezano je i podosta kapitala, interesa, proračunskih "parazita" i "nepodmirenih računa", pored svega drugoga. I sve je to i legalno i legitimno. I sad mudraci, poput Mata Arlovića i sličnih, koji su 2003. prikupili jedva 34 mandata, potkučavaju Milanovića i njegove izabranike, koji su, bar sa stranačkog stajališta jedini dobitnici proteklih izbora, godilo to ili ne uhu njegovih neistomišljenika i protivnika, uključujući i političke analitičare, kolumniste i komentatore koji se /čast izuzetcima/ kriju iza izvora financijske i medijske moći.

A bogami je i "legalno i legitimno" ono što je po meni doista uvaženi i hladni ekonomist Gordan Družić ustvrdio, a to je da se "unatoč nekim pozitivnim pomacima hrvatsko gospodarstvo nalazi u dugogodišnjoj krizi, koja traje više od četvrt stoljeća". Temelji to Družić na činjenici da je hrvatski bruto domaći proizvod u 2006. samo 12.9% veći od onoga u 1990., industrijska proizvodnja u 2006. na razini je od 85% one u 1990., a zaposlenost u industriji na 40%.

Pa i ne treba ići tako daleko za to ustvrditi i  osvrnite se samo malo na sliku dubrovačkog gospodarstva iz te 1990., s TUP-om, "Radeljevićem", "Dalmacijabiljem", "Dubravkom", HTP Dubrovnikom, "Dubrovkinjom", "Babinim Kukom", GP "Dubrovnikom"  i koječime drugim i koliko li je onda čeljadi radilo punih 11, pa i 12 mjeseci godišnje. E neće biti da je to ipak sve bila neka komunistička ili socijalistička utopija, da su agresori s istoka i sjevera sve uništili ili da je to neki usud tržišta i kapitalizma. Tvrdim da se cijela ta industrija mogla izmijestiti i modernizirati u zaleđu, da se obnova turističke infrastrukture mogla na novom i konkurentnom konceptu provesti puno brže i pametnije, da su i Konavle i Župa dubrovačka i Dubrovačko primorje i Pelješac mogle puno ljepše i izgledati i produktivno disati, nipošto ne potcjenjujući ono što je učinjeno. Pa i Monte Carlo, taj razvikani mediteranski turistički biser, zapravo živi i to iznadprosječno, zahvaljujući prije svega proizvodnji, pa čak i kemijskoj industriji, što premašuje 60% tamošnjeg bruto proizvoda. Cijeloj je Dubrovačko-neretvanskoj županiji, pa i Gradu Dubrovniku potrebna uravnoteženija gospodarska struktura, temeljena na razmjerno bogatim prirodnim, tradicijskim i ljudskim potencijalima, a to je čak i u manjoj mjeri sezonskI, niskoprofitabilnI i intelektualnim radom siromašni receptivni turizam, a više mediteranska poljoprivreda, akvakultura, maloserijska i visokovrijedna proizvodnja, informacijske tehnologije, financijske usluge, zastupstva uglednih europskih tvrtki i sl. Držim da ni naš lijepi Grad ni Lijepa naša nisu "uhitili" pravi razvojni smjer, temeljen na dovoljnim potencijalima za bogat, perspektivan i zdrav život svakog čovjeka dobronamjernika na ovim prostorima, a nije ni stvoreno takvo ozračje, što je i jedina zadaća političke kaste, ovako ili onako i po čemu se isključivo može izmjeriti njihov učinak i poslanje.

Uvijek se zapitam, kad pomislim što se sve izdogađalo u ovih petnaestak godina i na čemu smo danas i ovdje, je li sve baš tako moralo biti i je li baš pravi odgovor ona "što ste tražili, to ste i dobili", dakle i svoju državu, ali i "divlji" kapitalizam, takozvano slobodno tržište, slobodu, demokraciju, pomanjkanje elementarnog ukusa i u arhitekturi i u urbanizmu, potrošačko društvo u najgorem obliku, primat materijalnog nad duhovnim, pohlepu, korupciju, bahatost i na kraju niske vrijednosne standarde i kriterije u svemu i svačemu. Znam za dosta dubrovačke mladeži koja se "otisnula" diljem Hrvatske, ali i Europe i svijeta i tamo uspjela, što ovdje, zbog ovoga ili onoga, ali ponajviše slabašne ekonomije i karijernih mogućnosti, nikada ne bi uspjela i to je, bar po meni, danas najveći dubrovački problem. Kakva je struktura i sadržaj ovdašnjeg gospodarstva, ne vidim da nam je takozvano društvo znanja uopće potrebno. Za pravo rijet, poznavajući najčešći duh i mentalitet ovdašnjeg puka, ništa drugo, dakle ni bolje ni lošije nisam ni očekivao i jednostavno smo takvi kakvi smo i nema nikakvih čuda. "Ljudi su takvi kakvi jesu; ne mogu se promijeniti kao ni predmeti koje su napravili, koje rade i koje će napraviti. Priroda ne razlikuje vrijednosti. Samo ljude sa svojim slabostima te svakodnevnom tjelesnom i duševnom prljavštinom. Svejedno je očajava li netko za pneumatskim čekićem ili pisaćim strojem. Jasno je da osakaćuju jedino teorije, filozofije i znanosti što svojim neupotrebljivim spoznajama sve samo zamagljuju. Prošli smo gotovo sve što tek dolazi; ništa nas ne može iznenaditi jer sve su mogućnosti dobro poznate. Tko je mnogo griješio, iritirao, smetao, razarao, uništavao, mučio se, studirao, često se nasmrt iscrpljivao, gotovo se ubio, lutao, ustručavao se pa se opet nije ustručavao, i ubuduće će lutati, griješiti, iritirati, smetati, razarati, uništavati, mučiti se, studirati, nasmrt se iscrpljivati i gotovo se ubiti i tako sve do kraja... Sanjali smo o iskrenosti i čistoći, ali to su bili i ostali snovi. Često smo odustajali i ponovo počinjali i još ćemo često odustajati i ponovo počinjati...Zbog jednog ili više zločina što ih – tko zna – nismo počinili ili koje ćemo ponovo počiniti za druge nakon nas, osuđeni smo na život, i to doživotno. Na ovaj svijet nismo došli svojom odlukom; odjednom smo se našli ovdje i osim toga postali odgovorni. Postali smo otporni, ništa nas više ne može slomiti, ne žudimo više toliko za životom niti ga jeftino rasipamo. Ponekad podignemo glavu, uvjereni da moramo reći istinu ili ono še se čini da je istina, ali zatim glavu ponovom pognemo. I to je sve." završava u "Podrumu" Thomas Bernhard.

Samo mi se ipak čini da se razina svakovrsnih predrasuda, otuđenosti i uvjerenja u moć države i političke kaste povećala, a razina optimizma, vlastitog samopouzdanja, radne i kreativne motivacije smanjila do zabrinjavajućih razmjera, na što bi i socijalni psiholozi morali dati stručan i neovisan odgovor. Sigurno je samo da su očekivanja najčešćeg puka bila prevelika i da se "tresnulo" na zemlju. A i uviđa se, i tu sam optimist, da je i neistomišljenik jednako vrijedan i koristan kao istomišljenik i da je ipak bogatstvo u raznolikosti, ma koliko da je i to još uvijek presporo za učinkovito se uključiti u globalizacijsku utrku i sačuvati vrijedne posebnosti.

Nemojte misliti da je sve ovo što nam se dogodilo, što nam se događa, pa i ono što će se dogoditi u ekonomiji i društvu, sva ta tranzicija i svi ti padovi, s povremenim usponima i sve to posljedice, da je "sve to račun bez krčmara". Ne, ne sve je to ništa drugo nego "račun s krčmarom", ovim ili onim, ako baš hoćete.

20. prosinca 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

HNB tečajna lista

16.07.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,074888
CHF CHF
1
6,670368
GBP GBP
1
8,231344
USD USD
1
6,551508
EUR EUR
1
7,390101
$ Odabir valute
= Odabir valute