ISTE PRIČE

Dubrovnik - Viđenja

Sve se na kraju svodi na jedno te isto i ne od jučer ni od prekjučer ni prije pet, pedeset, stotinu i pedeset godina. Netko mora voditi i ovu, toliko željenu Hrvatsku, jer anarhija je ipak najgora i da nije tako, da nema države i njezinog aparata, budite bez brige, tukli bi se svaki dan i sve bi bilo još puno gore. Ima opet, bez brige, i takvih koji bi čak i anarhiju i kaos poželjeli, kojima koliko-toliko neovisna Lijepa naša nikad nije i neće "sjesti" jer eto nije po njihovoj mjeri. Pričaju i pjevaju neki kako je tamo daleko, pa i nešto bliže, puno bolje, ali ovdje kruh zarađuju i malo tko da svoje tobožnje i stvarne jade ne pripisuje drugome, a još češće drukčijem. S tim kako mi se čini da je to sve učestalije. Neću rijet da "neki od nekih" nisu uvijek u krivu, ima neka čeljad čiste razloge i uzroke svojim jadima, a opet mi se čini da su takvi manje ili nikako bučni, što naravno ne smatram poželjnim. Doba je ovo galamdžija i bukača, egocentrika i umišljenih, znaju oni dobro da je takav gard isplativ, a nikako nije ovo doba mirnih, tihih, povučenih i skromnih, dakle gospara iz nekoga mojega svijeta. A da vam pravo kažem, nipošto ne znači da su galamdžije i bukači, egocentrici i umišljeni, uz sve to i slabi karakteri. Ne moraju, ni mirni, tihi, povučeni i skromni biti jaki karakteri. Ne dajte se zavesti, podjednako su i dobri i loši "momci" raspoređeni u obje "grupacije" i zapravo nikad i ne znamo s kime imamo posla. Ako ni od koga ne očekujete skoro pa ništa, i sve što dobro dođe i svaka mrvica već je nešto i ako shvatite i prihvatite da vas ništa ne može iznenaditi kada je čovjek u pitanju, ma što se predmnijevalo pod iznenađenjem, sam će vam život biti lakši, život koji nikada nije bio niti će biti lak. Otklonite priče o navodnoj i dokazanoj dobroti naroda i zlu vođa i bogatih. Nije vam baš to tako, i među jednima i drugima ima svega i svačega, stalno se potvrđuje i potvrđivat će se. Pa što mislite, da stvarno vođe vode narod? Prije će biti obratno, bar u kakvoj-takvoj demokraciji i ajde, majčin sine suprotstavi se takozvanom narodu ili puku u nekim važnim stvarima i idejama i nametni im neke svoje stvari i ideje koje su možebitno doista i korisnije za taj isti narod. A ne volim ni milozvučne priče o zdravom razumu, zdravoj hrani, zdravom selu i zdravom zavičaju. Nisam uopće uvjeren da bi sa zdravim razumom ovaj svijet kakav nam je ponuđen bio puno bolji i napredniji, ne znam baš bili uopće i preživjeli i bilo nas ovoliko sa zdravom hranom, da o zdravom selu i zdravom zavičaju i ne pričam. Što sam stariji, samo još više vjerujem u zdravi zrak i zasad samo moguće zdravo društvo, ma kako ih tumačili i to vam nisu, ma koliko htjeli, zemljopisni ili materijalni pojmovi. To vam je duh, koji nije po nekom pravilu raspoređen i hvala Bogu da nije. Ako sam taj koji sumnja i propitkiva, onda sam taj, dakle agnostik, što se podastire i gorim od ateista. Da ne "mlataram" sad još i o korumpiranim,  sudeći prema tretmanu navodno ili nenavodno korumpiranih u zbilji u kojoj jesmo. Sumnje u nečiji svjetonazor, što je svačija privatna stvar, jače su od istine koja se tiče korupcije i korumpiranih, eto dokle smo u toj stvari dogurali. Nikakvo zlo nije tako strašno ako dolazi od "naših", a nerijetko ni dobrota nije poželjna, ako dolazi od "njihovih". Nekad sam tvrdio da sam se na porazima učio, sada se ni pobjedama ne radujem. Točnije, onome kako se priča i tumači pobjeda i pobjednik, a kako poraz i gubitnik. Dakle o "našoj" nepromjenljivoj snazi, pameti i superiornosti i "njihovoj" nepromjenljivoj slaboći, tuposti i inferiornosti. Bernhard tako piše u "Uzroku", oprostite što vas gnjavim s tim Bernhardom, ne morate čitati i suočiti se s možebitnom istinom, a ta za mene jest, koji dakle piše: "Nikad me nije veselilo baviti se športom, štoviše, šport sam oduvijek mrzio i mrzim ga još i danas. Športu su u svako doba sve vlade pridavale najveći značaj i to s razlogom, jer šport zabavlja, omamljuje i zaglupljuje mase, tako da se prije svega u diktaturi zna zašto treba uvijek i u svakom slučaju biti za šport. Tko je za šport, taj ima mase na svojoj strani, tko je za kulturu, ima ih protiv sebe, govorio je moj djed, zbog toga su sve vlade oduvijek bile za šport, a protiv kulture. Poput svih diktatura i ona nacionalsocijalistička preko masovnog športa postala je moćna i zamalo zavladala svijetom. U svim državama, u svim vremenima masama se uvijek upravljalo pomoću športa, nijedna država nije mogla biti tako mala i beznačajna da ne bi sve žrtvovala za šport. Ali kako je samo groteskno bilo prolaziti pored stotina teških ranjenika, koji su, većim dijelom gotovo sasvim osakaćeni, na kolodvoru pretovareni kao nedostatno zapakirana roba, na putu do športskog igrališta u Gniglu, gdje ću trčati za pobjedničke značke. Sve što je u vezi s ljudima, uvijek je groteskno, a najgroteskniji su rat, njegove okolnosti i njegova stanja...". Eto, to vam je to, kako moja malenkost zamišlja...

Tako neki dan, ipak najbolji od svih dosadašnjih hrvatskih premijera, kojemu sad uopće nije lako, a bit će mu još i teže, ali to je njegov, a i kakve-takve većine izbor,  "grmi" na Hrvatsku narodnu banku i Željka Rohatinskog kako nisu zaustavili galopirajući rast cijena svega i svačega, ali ponajviše najpotrebnijih – hrane i komunalija, jer eto stabilnost cijena je u nadležnosti monetarnih vlasti, veli Ivo Sanader. Uvijek "pali", a Sanader to i predobro zna, za eksploziju ničega drugog nego korupcije, monopola, birokracije, nekompetencije i zasad tihog nezadovoljstva skoro pa svih slojeva hrvatskog društva, dakle više ili manje svega onoga što je u nadležnosti hrvatske, kao i svake druge demokratske Vlade, optužiti druge, a nikad svoje. I dodati da je inflacija još i veća u Estoniji, Sloveniji i da nigdje nije dobro i kakvi smo, ne padaju nam teško ni vlastiti jadi, ako su kod bližih ili daljih susjeda još i veći. Nitko i prosječno obrazovan ne može poreći, da primjerice snažan rast cijena nafte i drugih energenata nema utjecaja na rast cijena proizvodnje i usluga, da je hrana skuplja zbog sve veće potražnje s golemih istočnoazijskih tržišta ili zbog sve većeg korištenja žitarica u proizvodnji biogoriva. Ali ni prosječno, pa ni iznadprosječno obrazovanog teško mi je uvjeriti da je ovdje kod nas, bez obzira kakva da jest, još uvijek Lijepoj našoj, sve puno skuplje i zbog korupcije, monopola, birokracije, svakovrsnog poslušništva i predrasuda. Jer, znajte dragi moji, ako korupcija metastazira, ako se kriminal na sankcionira, ako nisu svi jednaki pred zakonom, ako su krivi na pravim mjestima i pravi na krivim mjestima, ako se po političkim, a ne stručnim kriterijima održava neka proizvodnja ili usluge i sve tako, sve se to uključuje u proizvodni ili uslužni proračun ili kalkulaciju i zato cijene "bubre". Tržište ili slobodna ekonomija, što nam je još uvijek mrsko i ćuti i vidjeti, određuju cijene, a ne Hrvatska narodna banka ili monetarne vlasti, za to smo glasovali, uz sve drugo, pa i ne tako davno. Malo bi države, malo tržišta, malo piškili, malo kakili, može i to, ali i to ima svoju cijenu i račune, koji nezadrživo pristižu. Temeljna je i jedina zadaća Hrvatske narodne banke, dakle središnje monetarne vlasti skrbiti o cijeni novca, domaće valute, tečaju, a sve ostalo je stvar slobodnog i uređenog tržišta.

A i nemojte se zavaravati. Sve te Sanaderove, pa i priče svih njegovih prethodnika, sva ta tobožnja skrb o narodu, koja se u biti svodi na zabrane  pušenja, pijenja, ponekad mi se učini i j....., kroz tretman višečlanih obitelji i sl., ma sve mi sliči na ona mnogima, držim ipak licemjerno omražena, ne tako davna vremena. Dakle, to nadnaravno uvjerenje u vlastitu i državnu moć i misiju i poslanje. Kad su nedvojbeno oštrog i beskompromisnog kritičara austrijskog društva i tamošnje posvemašnje malograđanštine, meni, a čini se i drugim koliko-toliko mislećim, kultnog Thomasa Bernharda upitali mrzi li to on austrijsku, tj. vlastitu naciju ili narod, odnosno sere li se to on na vlastito gnijezdo, uzvratio je da se ta mržnja ne tiče vlastitog puka, nego prije i iznad svega onih koji ga vode, dakle tadašnjeg /pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka/ austrijskog političkog, kulturnog i vjerskog vrha iliti establishmenta.  Svejedno, nikad mu to nisu Austrijanci oprostili, ali i njemu se to učinilo "svejednim", jer i jedan njegov važan roman završava baš tako – "Svejedno". Pa i ta svakodnevna retorika i svakidašnjica, kad se "rastjera magla po Mostaru", nije ni uopće drukčija od one socijalističke, pa ni mentalitet najčešćeg Hrvata u ovome slučaju. Makar i priviđenje da o nama netko skrbi i da će riješiti naše muke do te mjere nas nerijetko sputava i čini nepokretnim da to postaje i zabrinjavajućim. Ako imalo promišljate Grad naš svagdašnji i čeljad našu svagdašnju, neću ići dalje, uvijek se nekoga ili nešto čeka, a kod Gružana se od kako znam za sebe rabio taj meni dragi izraz "čeeka". Ništa se važno zapravo u glavama ljudskim nije dočekalo, a u materiji ipak jest. Sve su stare i dobre navike na svojem mjestu, sve su priče uglavnom iste, samo mi se čini da su mržnje i zavisti još i veće i odjednom su neke posve nevažne stvari ili činjenice postale prevažne. Da se sad ne ponavljam o onome meni udobnom zelenom paletunu niti osjećam u tome neku zlu nakanu, ali brate mili, imam i važnijih stvari od odgovaranja na pitanja zašto je baš taj paletun zeleni, zašto sjedim ili stojim ili pijem s ovim i onom ono i sve tako. Rješenje sam našao, pa i mnogi drugi, doduše i zbog prirode, mojeg najvećeg neprijatelja u paletunima drugih boja, u bijegu od torture svakodnevnih banalnosti, trica i kučina i koliko-tolikoj koncentraciji na nešto korisnije i sebi i drugima, pa i u ovim kolumnama. Nije ni to neki spasonosni recept i ne preporučavam ga nikome, ali bolje ništa nisam pronašao. Ne mogu se načuditi, primjerice tim mladim, pa i ljepšim curama i damama od onih iz mojih vremena, koliko su spremne p/l/atiti za navodno ljepšim izgledom i kolike je razmjere sva ta modna trka poprimila. Znate što, i sva ova korupcija, ucjene, trka za slavom, sve vam to nije ništa drugo nego, što bi se reklo "vašar taštine". Imati umiveni gard, po nekim kriterijima biti lijep izvana, prividno moćan i tobože ugledan, bez valjanih dokaza, to je milo najčešćem puku. A imati otvoreni gard, ne biti po nekim kriterijima lijep izvana, biti prividno nemoćan i tobože neugledan, biti drukčiji od istih, opet bez valjanih dokaza, podsjetiti nekoga gdje je i što je ne tako davno radio, ako vas već poteže za jezik. Koliko mi se samo negdašnjih drugova, a sadašnjih gospara obraća s druže, na što se uopće i ne ljutim, a o tim drugovima,  sadašnjim uglednicima i gosparima bi se dalo puno toga ispisati. A znam, tu po Gradu i negdašnjih drugova i sadašnjih drugova, koji se nemaju ni čega stidjeti, a imaju puno čime i ponositi, prije svega dijelom. A znam, tu po Gradu, podosta tobožnjih uglednika i gospara koji nemaju ništa vrijednog iza sebe, ali doba je  ponajviše takvih i takvih je, tu po Gradu oduvijek bilo i bit će ih. Ali zato cijene rastu, sporije se kroči, zapravo smo u "petlji" i ponavljamo se u najnegativnijim značenju. Problem je što se ta zaraza prenosi i na mlađe, pa i najmlađe i malo se kome, kad se pogleda kako nekima ide, zapravo i gadi ona "zrno po zrno pogača". Prečicom do novca, slave, moći, to je zakon vremena u kojemu jesmo, ali tvrdim da se već i tome približava kraj, ali hajde sad pošalji takvima i sličnima poruku da se tome, dakle prečcu, približava kraj. Pravo da vam kažem, što sam stariji, sve više i sumnjam možemo li uopće i biti ono što mislimo da jesmo i nismo li ipak samo ono što doista jesmo i ništa više. Točno kaže nekad uspješni, a sad medijski linčovani rukometni izbornik uspoređujući norveške i hrvatske rukometaše: "Norvežani imaju visoko razvijenu svijest o vlastitoj brizi za svoje tijelo i kondiciju. I kad nemaju trening svaki od njih će odraditi svoj trening, rano ujutro trčati, voziti bicikl, oni će sam trenirati i kad imaju slobodan dan. Jer se brinu za sebe. Oni nemaju balkanski karakter. A kod nas je velika pobjeda trenera kad ove naše digne tri puta za redom u osam ujutro, to je golem uspjeh...".

Neću se zadržavati ni na Sanaderu ni na takozvanim novim ni takozvanim starim grubim vremenima i okolnostima niti me uopće zanima što je on rekao ili će rijet, jer ako je pravi političar, uvijek će suština i dikcija biti ista, većini milozvučna, makar se i ne slagala s činjenicama, posljedicama i sl. Upozoravati na štetnost nekoga izbora ili odluke koja će nastati već u sutrašnjem danu u ovim "jurišnim" i pohlepnim vremenima Sizifov je posao. Ako ćemo baš o zdravom razumu, on bi nalagao da moramo stalno skrbiti o sebi, stalno učiti i čitati, pa i držati se onoga vrijednog kojega u svakoj vjeri ima i na tome temeljiti ovozemaljsko poslanje.

Sve u svemu, i tu po Gradu, i po Lijepoj našoj, i po takozvanoj Europi, i planeti, "mala bara, puno krokodila", i to nije ni od danas, jučer, prekjučer, to vam je stalno tako i ne ljutite se zbog toga. Pronađite svoju nišu...

25. siječnja 2008.

Bajro Sarić - "Glas Grada"


HNB tečajna lista

16.07.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,074888
CHF CHF
1
6,670368
GBP GBP
1
8,231344
USD USD
1
6,551508
EUR EUR
1
7,390101
$ Odabir valute
= Odabir valute