BIJEDA JALA

Dubrovnik - Viđenja

Koliko god se i sama pomisao o sukobu interesa nekoga ili nečega ne činila milom, ipak, kako se ispostavlja taj sukob, na ovaj ili onaj način, ubrzava put do istine o nekome i nečemu. To naravno ne znači da će se i do same istine, do cilja uopće ikad i doći i taj je "problem", dakle istina o nama, njima, bivstvu uopće, još uvijek "u rješavanju", od pamtivijeka do danas i tko zna do kada. A tragači za istinom nikad nisu bili ni omiljeni, ni ovdje ni šire ni najšire. Pogotovu ako se istina tiče naših, a ne njihovih. Čišćenje unutar i ispred vlastitih vrata malo je kome osobito mudar savjet, a mnogima je, dijelom i s pravom, puna "pipa" savjeta i savjetnika, dušebrižnika i sl.

Neću kriti svoje, čak i divljenje spram nekih dubrovačkih novinara i analitičara na sadržaj i način na koji su komentirali i opisali ove novije "naše" afere i nevaljaštine. Neću ih, ni njih ni medije spominjati, ali držim da su to značajni iskoraci ovdašnje demokracije, objektivnosti i ljudske hrabrosti. Uspoređujući vlastite i tekstove tih hrabrih i pametnih, ponavljam nekih dubrovačkih novinara, naprosto držim ih boljim i hrabrijim od moje malenkosti. Ne pada mi ni pamet  "zalaziti" u pozadinu tih komentara, analiza ili istraživanja, tko iza njih stoji ili sjedi i nije li to možebitno nečiji sukob s nekim oko nečega. Jednostavno, ne mogu razmišljati na način tko ili zašto iza nečega stoji, ako se istine ili uspjeha nekoga tiče. Jer, to je ta naša, ništa drugo nego turobna svakidašnjica, ta objašnjenja "mudraca" i sveznalica, kako je i zašto je netko u nečemu uspio, koja se skoro pa nikad ne svode na onu ne samo moju o uspješnicima i dobitnicima, bar materijalnim, kao onima koji najbolje razumiju "okolnosti mjesta i vremena", dakle onima koji su se snašli, koji su i spretni i sretni i nikada mi nisu bili mrski, makar da smo i posve suprotnih, recimo svjetonazora. Uvijek mi je lakše bilo s dobitnicima i teže s gubitnicima, lakše s onima kojima ništa nisam pomogao, puno teže s onima kojima sam nekad i nešto pomogao. I inače, nema tu nade, kako vas "obilježe", cijeloga se života s time morate nositi ili odustati, ali nikada ne odustajte. Biti danas i objektivno kritično određen prema nekome ili nečemu, znači prema mnogima biti ljevičar ili "komunjara", a blagonaklono se odnositi prema istinskim štetočinama i najobičnijem licemjerstvu, znači biti "naš".

I nije samo Štrok "persona non grata" u ovome Gradu "u krilu utjecajnih", to su i mnogi drugi, voljni i kadri promijeniti i unaprijediti lokalnu ekonomiju, na vlastitu, ali i puno širu dobrobit. Znam ih podosta koji su i nedavno, i davno odustali i na kraju, tu smo gdje jesmo. Ako držite da je sve ovo i kako nam je, zapravo dobro, ta što bi htjeli više, eto vas tamo. I meni je dobro, ali nemojte mi molim vas, sad još i tvrditi, par mjeseci nakon tobože važnih izbora, da to nije to.  A što se Štroka tiče, nije ni on ni bolji ni lošiji od skoro pa svih hrvatskih poduzetnika i svatko se od njih snalazi kako zna i umije, dakle na rubu zakona ili morala,  samo je pitanje odnosa snaga i moći hoće li se oni ispod ruba ili crte sankcionirati ili ne ili jesu li stali moćnijima na žulj ili ne. Pa i takav Štrok i štrokovi, u uvjetima kakvi jesu, višestruko su i društveno korisniji, jer grade, zapošljavaju, važni su i dobavljačima, pa i državi, za razliku od one znatno veće skupine dobrih, dragih i poštenih ljudi, koji, jer i ne mogu biti drukčiji, slabo se snalaze u okolnostima vremena i mjesta. Nije ni meni baš puno drago kad  Štrok i štrokovi i svi slični poučavaju, nas "provincijalce", o suvremenim trendovima, primjerice u hotelskoj industriji, pričaju svoje životne priče i tobožnje muke i nerijetko poželim da nas puste na miru. A opet, Bog im do zdravlje, jer do daljnjega, samo takvi pokreću i ovdje, pa i u Lijepoj našoj. A ne bi stradali, vidjet ćemo zapravo jesu li stradali, svi oni prozvani i optuženi, da su imali mjeru i da ih pohlepa, ta poguba ljudske naravi nije svladala. Znam ih podosta tu po Gradu, koji su imali neku mjeru i pravodobno stali, što opet ne znači da su, primjerice karakterno bolji od prozvanih i da se nisu obogatili čineći nevolje drugima, blago rečeno. Znati kad "zabrenzati", kad se povući pred moćnijim i opaliti po slabijem, nipošto nemoralnijem, nemudrijem i nestručnijem, to vam je skoro pa siguran recept za promaknuće. Biti "naš", a nikad "njihov", bez obzira na sve posljedice, osobne i opće, to vam je zakon vremena i mjesta i ne od jučer, još od "mraka" pa sve do "svjetla". Ovo je vrijeme ljudi za sve vremena i tu se ne može bogzna što učiniti u idućih stotinjak godina.

Uvijek kad čeljadi objašnjavam prirodu uspjeha nekoga i nečega, a i to je od kako znam za sebe, dakle da je netko uspješan samo zato što odlično poznaje okolnosti mjesta i vremena, što odlično razumije zbilju i najčešće ljudske karaktere, barem je tako ovdje, uvijek dolazi do nesporazuma, koji ako se ovako nastavi, prijeti potpunom osobnom izolacijom i povlačenjem u vlastito gnijezdo. Još je i teže kada branim, pa i promičem one koji iza sebe imaju valjan trag i rezultate, makar da su i čistaći ulica, ali uistinu odlični čistaći ulica. Mnogi se nikako ne mogu pomiriti s činjenicama koje čovjeka čine uspješnim i rado bi moralizirali i o činjenicama i uspješnicima, mlatili praznu slamu i najradije bi uspješnike vidjeli kao jadnike i bjednike. Razmišljajući o silnoj tiraži takozvanog "žutog" tiska, dolazim do zaključka kako i nije to toliko zbog nečijih uspjeha, nego više zbog nečijih jada i nevolja. Kad je, primjerice, nedavno propala modna linija "Gharani & Strok", podosta ih je likovalo. Kakvi smo, vlastite nam muke ublažavaju tuđe. Kad god pričam da bi ovaj naš Grad trebao i mogao biti ljepši, odgovor je najčešći, drugdje je još i gore. Točno je da je u slučaju "Gharani & Strok" likovanju prridonio i sam Goran Štrok svojom nadmenošću i glamourom. ali ničija mi nevolja nije mila, ni jadnika ni moćnika. Neprihvatljiva mi je tobožnja skrb za moćnike u padu, koji budimo načisto, nikad neće dodirnuti dno. Jadnici i bjednici, i bez svoje volje, ionako su već na dnu, pa se valjda zbog toga o njima nitko i ne skrbi. Živjeti u fikcijama, a ne s činjenicama, sve više uviđam, spas je za vlastitu dušu i mir.

Divim se hrvatskom izborniku – Linu Červaru, iako je i sam znao "izletiti" s nekim, u danima vrhunske slave i ponosa, čak i uvredljivim izjavama, dakle nepobitno uspješnom Linu Červaru, ako se šport mjeri rezultatima, a ne riječima, kako je izdržao sve te novinarske i interesne napade i kritike. I na kraju opet dogurao do drugog mjesta u E uropi, što je sjajan rezultat, za svakoga koji nešto zna o odnosu snaga u europskom rukometu. Začuđujuće je i u tom primjeru, ali i u brojnim primjerima i skoro na svakom području, od kolike je važnosti što je i kako je netko o nečemu nešto rekao, a ne što je zapravo učinio i kakve rezultate iza sebe ima. Ne znam kakva su stvarna rukometna znanja Lina Červara ili nogometna Ćira Blaževića, primjerice, ali sva ništa drugo nego zavist, pa i mržnja proizlaze iz činjenice što su uspješni. Ali i Lino i Ćiro i slični zacijelo imaju i šarm, i motivacijske sposobnosti i samopouzdanje i što je najvažnije, u svemu i svačemu, ne sumnjaju i ne bave se tricama i kučinama. Osobno uopće nisam takav, a da jesam, vjerojatno bi i dostigao, samo u mojoj glavi nedostižne ciljeve. Jest da i Lino i Ćiro i slični ponekad "zađeravaju", ali ako nas već netko mora "zađeravati", bolje da su to i Lino i Ćiro i svi dobitnici, a ne sve brojniji gubitnici, od kojih većina, kako mi se čini, svojim postupcima i zloćom i ne želi ništa nego mazohistički uživati u statusu gubitnika, svjesni bili oni toga ili ne.

Pa čeljadi moja, ako niste znali, kapitalizam i socijalizam nisu jedno te isto, a sve mi se čini da u životu ovdašnjem tome nije tako, odnosno da su zapravo isti. Ne mislim da je ovaj hrvatski kapitalizam i nalik nekom uređenom i razvijenom kapitalizmu, ali brate mili rekli smo da socijalizam nećemo. A kapitalizam je ono kada se čovjek ponajviše sam o sebi skrbi, a socijalizam kada se o čovjeku ponajviše država skrbi. Nedvojbeno je dokazano da je kapitalizam uspješniji i pravedniji, bar drugdje, ali navike i retorika, ovdje u hrvatskom dijelu planeta, uglavnom su socijalističke, što i nije problem, da cijena nije ovolika kolika jest. Što se naših kapitalista i ostalog puka tiče, uvijek su mi draži bili, ako već ne ide drukčije, oni koji kradu, ali i dadu, za razliku od onih koji kradu, ali i ne dadu, a pogotovu onih koji i ne kradu i ne dadu. Isključujem pri tome one koji zbog prirodnih ograničenja ne mogu ni krasti ni davati i svaka uređena država o njima mora skrbiti, dakle i kapitalistička i socijalistička. Ali, pozivati poduzetnike, tajkune i moćnike, ma kako da su takvim postali, na dobrotu, na suzdržavanje od profita i marži u državi slobodnog tržišta i kapitalizma, makar s primjesama divljeg, što čini hrvatski premijer Ivo Sanader, takvo što nije bilo ni u Titovo doba ni u takozvanom socijalističkom samoupravljanju. Točnije, tada se to drukčije radilo, a i uopće, takozvane komunjare i stupovi ondašnje države i sustava, kudikamo su bolje poznavali političku tehnologiju i čudim se da se na takve nije više računalo, za razliku od onih koji su bili promašaj i onda i sada. Pa što misli Sanader, da su moćnici, pa i ostala čeljad po prirodi dobroćudni, mirni i razumni i da će oteto ili teško stečeno bar i djelomice vratiti i da prigoda ne čini lopova i da se u prigodi ne beru jagode. Što se čeljadi uopće tiče, pa i onih koji ih vode, nikad nisam bio optimist i nikad, osim par puta u nekim manje važnim stvarima, nisam bio u tome opovrgnut.

Nisam vam ja sad neki zdušni zagovornik kapitalizma, a dojučerašnji gorljivi zagovornik socijalizma, kako bi se možda dalo iščitati. Štoviše, socijalizam mi je još uvijek prihvatljiviji, i to neću kriti, ali problem je što je neostvariv i s ekonomskog, pa i političkog stajališta dokazano neuspješan. Žalosnim mi se čini ta osnovna i ljudska premisa socijalizma – učiniti čovjeka sigurnim. Čuveni katolički teolog Michael Novak, po meni s pravom kaže: "Težnja za sigurnošću neprijateljski se odnosi prema riziku i kreativnosti. U svojoj krajnosti, ona se neprijateljski odnosi čak i prema slobodi. Kao što je to napisao John Dewey u svojoj knjizi "Traganje za izvjesnošću" izvjesnost se može steći samo po cijenu gušenja empirijske znanosti i eksperimentalne metode. U svijetu nepredvidljive vjerojatnosti, rizike je nemoguće izbjeći pokušajem da se svijet učini predvidljivim i sigurnim. Svaki takav pokušaj zadire u samu srž stvari. On ima paralizirajuće djelovanje na ulaganja, istraživanja, eksperimentalna sondiranja, napredovanje proizvodnosti, pa i na sam napredak. Ljudi privrženi sigurnosti suzuju krug vlastite budućnosti. Društvo u kojem svi imaju identične prihode nije nužno i pravedno. Izvjesno je da pokušaj da ga se dosegne ima mnoge zle posljedice, neke namjerne, druge nenamjerne. Među namjerne posljedice broji se ograničavanje slobode i širenje državne prinude. Nadalje, pokušaj nametanja jednakosti prihoda premješta žarište ekonomskog zanimanja s proizvodnje na distribuciju. To znači vraćanje na predmoderne ekonomske predodžbe. Takav korak unatrag ima za sigurnu posljedicu pad štednje, ulaganja i proizvodnosti. On nužno dovodi do društva statičnijeg od onog slobodnog. Briga za jednakost šansi konzistentna je s inicijativom i nejednakošću. Briga za jednakost rezultata to nije. Ako se nagrada naprosto dodjeljuje, onda zapravo svi žive kao izdržavane osobe. Među nenamjerne posljedice traganja za jednakošću rezultata spada rast potištenosti i zlovolje. Društvo koje dinamiku, šansu, slobodu i pokretljivost cijeni manje od jednake raspodjele dobara, pothranjuje vatru zavisti koju je po pretpostavci trebalo zapretati. Njegove procedure dodjeljivanja nužno su birokratske, legalističke i opće. Zbog toga one svoju pažnju usmjeravaju na obilježja skupine prije nego na individualni učinak. U praksi takvi sustavi za dodjeljivanje izdašniji su prema skupinama veće organizacijske snage". U našim, dakle hrvatskim uvjetima, to su političke stranke na vlasti.

Eto i zbog toga ne trpim dosljednost za razliku od vjerodostojnosti, nametati nešto što barem zasad i u doglednije vrijeme ne može saživjeti, kao socijalizam. Dosljednost je vrlina tupih, kako s pravom veli možda i najveći Amerikanac svih vremena, Ralph Waldo Emerson. Jer, dosljednost nerijetko vodi i u nasilje, kako nas cjelokupna povijest na kugli zemaljskoj i uči. Nametnuti brak može se i cijeli vijek održati, ali patnje u takvom braku držim bespotrebnim, kao i sve one patnje koje snagom vjere, volje i duha ipak možemo otkloniti.

Da vam pravo kažem, ni meni se osobito ne dopadaju mnogi likovi koji su isplivali, ako su plivali, u vrhove hrvatske politike, poduzetništva, kulture... Moja "arhitektura" Lijepe naše, pa i Grada znatno se razlikuje od one s kojom se svakodnevno suočavam. Čine mi se i ružnim i hladnim svi ti Štrokovi i ini hoteli, i sav taj minimalizam i sve to što nam podastiru pod "lijepim". A još mi je gore kad nam se to u biti ružno i hladno i sav taj minimalizam brani, ničim drugim nego argumentima novca i moći. Svi ti "lovatori" drže da su u svemu i svačemu u pravu, jer eto da nisu sveznalice, ne bi bili ni "lovatori". Putovi do novca, umijeća, znanja i dobrote mogu biti i jesu različiti i pametna i kreativna i misleća čeljad nipošto nije uvijek u krivu samo zato što nije stekla novac, niti je bogata i moćna čeljad, uvijek u pravu samo zato što ima novca.  Stvari nisu tako jednostavne. A sve ovo što je u vrhovima hrvatske politike, poduzetništva i kulture i što se nalazi u Hrvatskoj, to je najbolje što imamo u danim okolnostima vremena i mjesta, dakle optimalno, što bi ekonomisti rekli. Prirodno je težiti boljem i ne treba očajavati, ali vrijednim držim promisliti svakome od nas koliko zapravo i vlastitim postupcima "pridonosimo" da bolje ne bude. Sigurno je samo da se zabranama, mržnjama, zavišću malo što poboljšava, a "zrak sigurno zagađuje". A evo, pri kraju smo i 2015. i skoro ništa, osobito u ljudskoj duši ili narodnom mentalitetu nije se promijenilo nabolje.

30. siječnja 2008.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

HNB tečajna lista

27.06.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,932697
CHF CHF
1
6,808040
GBP GBP
1
8,426199
USD USD
1
6,625323
EUR EUR
1
7,405786
$ Odabir valute
= Odabir valute