ČIJI SU DRUKČIJI?

Dubrovnik - Viđenja

Tipične za stanje duha i društva danas čine mi se mišljenja, i ne samo blogerska,  o Muniru Podumljaku, predvodniku hrvatskog Partnerstva za društveni razvoj. Tko možda ne zna, riječ je, bar po meni o hrabrom, konkretnom i beskompromisnom čovjeku i udruzi u ratu za pravnu državu, protiv korupcije i sprege politike i kriminala koji su zapljusnuli sve slojeve hrvatskog društva i što je, kako se god okrene, vodeći uzrok i sporog hoda, svekolikog rasta cijena, slabih radnih navika, motivacije i volje, usuđujem se rijet i većine. Kud god se okrenem i s kim god nešto prozborim, sve mi se čini otužnim i bezvoljnim, a vrijedilo bi istražiti u kolikoj nas je "količini" i depresija zahvatila. S druge strane, politički, medijski, glamourom i nekim, ništa drugo nego prividnim, pa i licemjernim gardom, svakodnevno nam se nameće slika da je, sve kad se zbroji i oduzme, zapravo dobro, da će biti još i bolje, i da su za sve možebitne muke krivi oni drugi i drukčiji, znate i koji, da se ne ponavljam. A tvrdim da su oni drugi i drukčiji, ako su krivi, odavno i pošli, a neki nisu ni u svijetu živih i htjeli to mi ili ne, krivaca, onih drugih, zapravo više i nema. Svatko ima svoje sudove o tome gdje smo bili jučer, gdje smo sad i kako će nam biti sutra i odlično je da je tako, makar se sve to i ne podudaralo s činjenicama. Ali, kako se stalno ispostavlja, iluzije su vječne, sve drugo je prolazno i zapravo se uvijek budimo kasno, u svemu i svačemu, a možda i sam život ovozemaljski i nije ništa drugo. Razum i sumnja sputavaju, iluzije i snovi ne. Ako nešto sagledavate sa svih aspekata, sigurno je da nečete daleko odmaknuti.

Dakle, mišljenja o Podumljaku "račvaju" se u dva smjera. Za mnoge je taj Podumljak doista hrabar čovjek u "maloj bari punoj krokodila", a za, vjerujem ne tako mnoge, iako možda i vrlo utjecajne, Munir nije ništa drugo nego neki "dođoš" iz susjedne, nesretne i meni drage Bosne i Hercegovine, koji ne može sad nama danas i ovdje i nakon svega, ni pričati, a nekmoli praviti red u našem dvorištu.  Ali, to je ona priča o "našima i njihovima", to je ona priča o projektima, idejama i djelima koji nikad nisu, niti će biti ostvareni, jer su "njihovi" i bez obzira što su puno korisniji za "naše", ali i nekim projektima, idejama i djelima koji su, po meni na nesreću ostvareni, jer su "naši" i sve je to dovelo do ovoga gdje jesmo i kako smo. A, kako mi se čini ni od Pelješkog mosta neće biti ništa, bar za dogledno vrijeme, jer studeni je bio kad su ga prethodni i sadašnji vlastodršci promovirali, a sad je veljača. Kad navale još veći problemi i nevolje, od dugova preko koalicija do inflacije, jasno je da ima prešnijih stvari i utvrđuju se novi prioriteti, koji, da budemo načisto, nisu nego dnevnopolitički i mnoga obećanja, i s lijeva i s desna, zaboravljaju se. Bila je to još jedna pobjeda iluzija i poraz razuma i bit će ih još, bez brige.

A jesmo li u ratu za pravnu državu, protiv korupcije i sprege politike i kriminala? Ma hajte molim vas! Kakav rat, kakvi bakrači. Policija, državna odvjetništva, sudstvo, uskoci, krenu, pa stanu, jer crveno se pali kad se ukaže krupna riba. Jer, riba zasad od repa, nipošto od glave smrdi. Policija, državno odvjetništvo, sudstvo, uskoci, sve je to ispolitizirano do maksimuma, a u tim "butigama" u pravno uređenoj državi ne bi smjelo biti politike. Ima u tom ratu nešto ratnika, poput Podumljaka, ponekih novinara, oporbenjaka i civilnih aktivista, kojima se, da ponovim i to, divim i to je sve skupa malo, premalo za neku ravnopravniju bitku i mogućnost da pravna država profunkcionira, korupcija se svede u pristojne okvire, političari rade svoj, a kriminalci svoj posao. A svima onima, koji eto pokušavaju i usuđuju se uprijeti u te kriminalne brloge, koji su za pravnu i pravednu državu, kopaju se korijeni, tko su, što su i sve mi se to gadi, dakle taj bijeg od merituuma stvari. Ma svi su vam ti koji pokušavaju i usuđuju se uprijeti u kriminalne brloge, koji su za pravnu i pravednu državu, sve su vam to nostalgičari, komunjare, gubitnici, ukratko "njihovi", a ne "naši", nerijetko na svoje uši čujem. Pogubno je takvo ozračje za bilo kakve pomake, pa čak i materijalne, da o duhovnim i ne govorim. Pa i to nije ništa drugo nego bijeg od "zadane teme" i možebitne istine i malo je kome milo suočiti se s takvim "dnevnim redom", samim sobom, svojima... Grozim se, nakon svega stranačke pripadnosti i uvijek mi je najteže padalo kad sam morao  zastupati neke ideje, programe i ništa drugo nego "otrovne strjielice" s kojima nikakvu vezu nisam imao niti su mi uopće bili podnošljivi i ne ponosim se nimalo tim. Koliko sam samo puta čuo, opet na svoje uši, čeljad kako mi govori, otprilike ovako: "Što ćeš, morao sam tamo biti, to i to učiniti ili ne učiniti, imam ženu, djecu, obitelj" ili "Život je prekratak da bi ga preživio u oporbi, a nekmoli u opoziciji". Pošteno, brate mili! Nikad se ne ljutim na takvo što, bar znam s kim imam posla, a teško je ne znati s kim imate posla, a najteže je kad naknadno, par mjeseci, godina ili, daj Bože u dubokoj starosti, saznate s kim ste imali posla. Mislim da ni politički, vjerski, kulturni i ini zastupnici nisu baš previše utjecali na dokidanje one – "Danas si cvijet, sutra uvela ruža". Kad bolje p/r/omislim, sve nepravde, sva ta korupcija, sva ta sprega politike i kriminala, navodnih političara i navodnih kriminalaca, pa i sva ta zloća i destrukcija proizlaze iz "cvijeta i uvele ruže". A svaka je, i prema svačemu ljubav, strašno zahtjevna, traži jak mentalni sklop, strpljenje i unutarnju energiju, sve sam uvjereniji u to. Za razliku od mržnje, koja ništa od toga ne traži i uopće nije zahtjevna i stalno je pitanje bez odgovora nismo li ipak stvoreni ili skrojeni za ljubav ili smo stvoreni ili skrojeni za mržnju.

Ali, točno je, uvijek kažem bar po meni, da su Munir Podumljak, i svi slični doista hrabri ljudi i takvih ni danas ni ovdje ni šire ni najšire nikad nije bilo dovoljno, s time da ih je ipak više u uređenijim i razvijenijim demokracijama, ako su uopće hrabri te vrste i potrebni. Tako je i uopće s tretmanom takozvanih drukčijih. Na "drukčije" se gađa iz svih oružja, učiniti ih luđacima, pijančinama, redikulima, jadnicima, to se čini zadaća ne tako malobrojnih i svakodnevnih. Sljepilo nastaje kad se suoče sa stvarnim likom i djelom tih "luđaka, pijančina, redikula, jadnika", a oči i glava prorade, kad takvim krene loše. Ponekad mi se učini da je sve to i sva ta svakidašnjica, sav taj jal, ništa drugo do "dolijevanje ulja na vatru" drukčijima. Pa i to nije ništa drugo nego "dolijevanje ulja"  na vlastitu, nipošto na tuđu "vatru". Ne sjećam se da su ikad u mojem vijeku bila takva vremena i takva čeljad, da me tako poprijeko gledaju kad ne nečiji, nego svačiji uspjeh, ma kako ga je ostvario, hvalim. Naprosto volim dobitnike i nesretnike ne svojom voljom, a ne volim, ničijom nego svojom voljom gubitnike. Ponekad mi se učini da svi ti gubitnici i uživaju u tom gubitničkom statusu i ne žele mu se otrgnuti. To su majstori "relativiziranja" svega i svačega i pronalaženja "dlake" u jaju dobitnika, svođenja na prosjeke i ravnanja "stršećih". Ne baš rijetke naprosto iritiraju čak i oni koji redovito i mirno svakodnevno idu na posao, ne znam je li moderno, ali svakako drukčije odjeveni, naoko "otkačeniji", ljudi s kakvim-takvim rezultatima i uspjesima, s drugim, rekao bih čak i naprednijim idejama i pogledima. E na znaš ti njega ni "pola mise" što se njega tiče, nije on onakav kakav ti se čini, tako muževi opravdaju svojim ženama ili ljubavnicama svoj ništa drugo nego neuspjeh i slabu volju,  a naravno, vrijedi i obratno, tako da skoro i ne postoji uspješan muškarac ili uspješna žena, a da nisu ono, znate već što. Vidjeti nekoga u jadnom stanju puno je veći užitak za dušu, i opet ne za tako malobrojne, negoli vidjeti nekoga u dobrom stanju i ponekad mi se učini da je takva i golema većina, dakle onih koji ništa drugo nego stalno potkučavaju glavu, noge ili ruke pokretljivim. Od pokretljivih i uspješnih se stalno traži da su idealni, a od nepokretnih i neuspješnih nitko ništa i ne traži. A ja vam tvrdim samo da je čovjek griješno biće, vrijedi to i za pokretne i nepokretne.  Pa i stereotipa i klišea se moramo "otarasiti", te svakodnevne retorike i ništa drugo nego "petlje" u kojoj se vrtimo i onda i sada i ne uživati u tuđim nevoljama, uvijek je dobro na to podsjetiti makar mi je jasno da je to takozvani svevremenski i općeljudski problem svih vijekova i nema nade da će biti čak i ublažen.

Tako o društvenom tretmanu doista drukčijeg, Pittionija u austrijskoj malograđanštini, a posvuda je zapravo tako, piše Thomas Bernhard u "Uzroku": "Kao uvijek, u prirodi je da se njeni oslabljeni dijelovi kao oslabljene supstancije najprije napadnu, izrabe, ubiju i unište. A ljudsko je društvo u tom pogledu najniže, jer je najrafiniranije. Stoljećima se u tome nije ništa promijenilo, naprotiv, metode su se promijenile, postale su još strahotnije i besramnije. Takozvani zdravi će se u svojoj nutrini uvijek napasati bolesnima i bogaljima. Svaki Pittionijev jutarnji nastup u gimnaziji početak je rada mučiteljskog stroja, koji se bezobzirno stavlja u pogon čim se on pojavi, i pod tim mučiteljskim strojem čovjek je morao patiti čitavo prijepodne i pola popodneva, a kad bi napustio gimnaziju i otišao kući u Muellner Hauptstrasse, gdje je stanovao, za njega je to bio samo uzmak pred jednim mučiteljskim strojem koji se nazivao gimnazijom, ne bi li kod kuće ušao u novi mučiteljski stroj, jer i dom je, kao što znam, za Pittionija bio strahota, čovjek je bio oženjen, imao je troje ili četvero djece, i često se prisjećam slike kako je Pittioni, gurajući pred svojom ženom kolica s njihovim najmanjim i najmlađim djetetom, subotom ili nedjeljom popodne u dubokom očaju hodao kroz grad /Salzburg, op.a./. Taj čovjek, kažnjen ružnoćom ni zbog čega za čitav život, što su ga njegovi roditelji izbacili pred bezobzirne oči društva u svojstvu zajednice da ga ismijava i sprda se s njim, rođen je da bio ništa drugo nego žrtva društva. Kao što sam jasno mogao vidjeti, on se već bio pomirio s tim da svojom ružnoćom i tegobama zabavlja društvo. On nije ništa drugo doli žrtva društva, kao što mnogi nisu ništa doli žrtve, samo što to ne priznajemo, pa licemjerno tvrdimo nešto sasvim drugo. Pittioni je bio izvanredan, zacijelo najizvanredniji učitelj zemljopisa što ga je gimnazija ikad imala, ako ne i najizvanredniji profesor koji je ikad predavao u toj školi, jer svi ostali upravo u svom bezgraničnom zdravlju nisu bili ništa drugo doli prosjek, ni po čemu ravni tom čovjeku. Veoma često mislim ili sanjam o poniženom Pittioniju, na kojemu je zaista sve bilo smiješno, ali upravo je u toj njegovoj komičnosti ležala sasvim određena veličina koja je sve nadvisivala...".

Možda je i taj Podumljak i ostali podumljaci i redikul, možda i ne voli Lijepu našu, ali ono o čemu on priča nije nimalo ni redikulozno ni lijepo u zbilji, poglavito ne o korupciji i sprezi politike i kriminala, da budem nešto blaži, mutnih radnji, na svim razinama. Ne budimo licemjerni, ima toga posvuda i nema, bar ne materijalnog probitka, ako ste, primjerice znalac i htijući u nečemu, ali politički smrtnik i kao od "majke rođen". To mi se čak čini i razumnim, ta sprega, jer smo još uvijek siromašni, puno je nezaposlenih, a i život je, kako se ispostavlja, kratak i prolazan i nipošto nije ovo doba za pozivati nekoga na moral, zakone i pravdu. A budimo realni, nije ni ovo, niti mi se čini da je ikad bilo doba za učiniti čovjeka nekim općim vrijednostima sukladnim. Trebalo bi, ali to ne mogu, sve ovo oko mene, kako sretniji to čine, promatrati s ironijom i nipošto s toliko strasti i ozbiljnosti. Ionako se ništa nije obistinilo što su nam prorekli i sve čemu su nas učili ispostavlja se kao obična prijevara, pročitah negdje. Ako je tome tako, a držim da jest, doista i ne zaslužuje ozbiljan umni napor i tretman. Upozoravaju me mnogi, da je sve ovo što pišem Sizifov posao i da se ostavim "ćorava posla", pa i za moje dobro. Svatko od nas ima izbor, miriti se s okruženjem i zbiljom, odreći se kakve-takve slobode i prepustiti sve drugima ili ipak možda se ne miriti s okruženjem i zbiljom, ne odreći se kakve-takve slobode i ne prepustiti sve drugima. Cijenu ima i jedno i drugo, pa sad izvolite. Ali, nemojte se ljutiti, biti zavidni i kuditi uspješnike ili dobitnike, svi su oni odreda riskirali i trpili, budite sigurni, a vi niste riskirali i trpili, pa i ponajviše zato niste uspješnici ili dobitnici. A to što uspješnici i dobitnici nisu po vašoj, pa ni mojoj mjeri, što je vrijeme za mnoge, naoko mirne i dobre i moralne i pametne isteklo, što uopće ne znači da su i doista takvi, mirni, dobri, moralni i pametni, sve je to stalna i neodrađena tema umjetničke i slične svite.

Kad sve sagledam što me snašlo, od kako znam za sebe, pa sve do danas, a vjerujem i mnoge, sva ta davna, nedavna i današnja zbilja, sva ta razmišljanja o ovdašnjoj čeljadi, događanjima, komedijama i tragedijama ovoj kolumni nipošto nije prikladan naziv "Dubrovačke minijature". Niti su "dubrovačke" niti "minijature". Jer, to "dubrovački" navodi na možebitno obilježje dubrovačkog mentaliteta i duha, barem onoga najčešćeg, a taj ne pripada mom stilu. A ni brojna moja /pri/viđenja ne čine mi se "dubrovačkim". To uopće ne znači ni da sam nešto ili puno bolji ili nešto ili puno gori od ostalih, ali da sam drukčiji i nešto, ali ne puno hrabriji od ostalih, valjda jesam. A nisu ovo ni "minijature", bar ne po duljini tih priča iz svakidašnjice, jer mi se čini da ipak nije "kad sve skupiš ća je bilo, u dvi riči bi stalo". Što se Grada i ne baš tako malobrojne, ali nipošto ne sve čeljadi tiče, smjestio bi ih između onih "Sa svakim lijepo, ni s kim iskreno" i "Sa svakim iskreno, ni s kim lijepo".

Možda se i u "Podrumu" gorespomenutog pisca krije istina o čovjeku, koji nije ni ovdje, dakle ni u Dubrovniku, ni u Salzburgu ni bilo gdje drugačiji, samo je pitanje količine. Bernhard piše: "Pljeskali su mi, a sada se kaju. Šutjeli su i prezirali me, a sada se kaju. Uvijek smo ispred drugih pa ne znamo trebamo li pljeskati ili ne. Naše je duhovno stanje neuračunljivo. Mi smo sve i ništa. Baš na pola puta, prije ili kasnije nesumnjivo propadamo. Sve druge tvrdnje su glupost. Proizašli smo iz kazališta u pravom smislu riječi. Priroda je sama po sebi kazalište. A ljudi su na toj pozornici prirode sami po sebi glumci od kojih se ne može previše očekivati."

Doista, ako se previše od ljudi očekuje, i meni se, što sam stariji  sve više tako čini, neće ništa dočekati negoli razočaranje. To vam je iz života, ostalo su priče za malu i veliku djecu, najmlađe i najstarije...

6. veljače 2008.

Bajro Sarić - "Glas Grada"



HNB tečajna lista

27.06.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,932697
CHF CHF
1
6,808040
GBP GBP
1
8,426199
USD USD
1
6,625323
EUR EUR
1
7,405786
$ Odabir valute
= Odabir valute