KALAMOTA ZNANJA ILI IMANJA?

Dubrovnik - Viđenja

Kaže tako Željko Markota, zamjenik predsjednika Upravnog vijeća ustanove Otok znanja sa sjedištem na Kalamoti i zamjenik predsjednika Nadzornog odbora Hotela Koločep d.d., koja je i 89%-tni vlasnik toga hotelskog poduzetnika, da bi eto, nakon svega što se izdogađalo u protekle dvije i pol godine, a zapravo se nije izdgođalo ništa, vratiti to dioničko društvo u vlasništvo hrvatske države. Mašala, što bi Turci rekli! Jer, dragi moji prijatelji i neprijatelji, kad su ti pametnjakovići kupili većinski paket dionica Hotela Koločep d.d., uz potporu ondašnjih, a i sadašnjih hrvatskih političkih i financijskih moćnika, rekoše da će djelatnost ustanove u cjelini prebaciti na Kalamotu, povećati broj zaposlenih, uložiti preko 200 milijuna kuna u 5 godina, s preko 550 milijuna kuna učinka na domaći bruto proizvod otoka i Grada Dubrovnika, kojemu i pripada. Da i ne pričam sad o tome da će se uvaženi hrvatski i svjetski znanstvenici sjatiti na mirnu, lijepu, ali i dosadnu Kalamotu i iz njezinih perspektiva učiniti ovu zemlju, i ne samu Hrvatsku, prosperitetnom, ugodnijom i vedrijom. U opisu djelatnosti ustanove Otok znanja pročitah iz sudskog registra da su im djelatnosti izdavaštvo, promidžba /reklama i propaganda/, organiziranje predavanja, seminara, konferencija, slikarskih i kiparskih radionica, izložaba, predstava i koncerata, okupljanje književnih stvaralaca, predstavljanje književnog stvaralaštva, suradnja sa znanstvenim ustanovama u cilju promicanja njihovih projekata i dostignuća, poduka na računalima, promicanje prirodnih i tradicionalnih vrijednosti i očuvanje otoka, promicanje znanja i popularizacija znanosti. Po meni, i ne samo Kalamota, nego i Elafiti u cjelini, dakle i Šipan, i Lopud i Jakljan, zasad su zapravo depresivni i turobni, s ono malo čeljadi koja nema izbora i tu je ostala, izmučena vjekovnim odlascima, političkim i ratnim mijenama. Ima tu nešto, a bit i još više takozvanih kuća za odmor, pokoji dvomjesečni ili tromjesečni ugostiteljski objekt, ali da se tu još može pristojno i perspektivno živjeti, kako mi se sada, u ovoj veljači, pa i prije čini, ne čini mi se mogućim.

Treba pohvaliti Grad Dubrovnik koji je učinio značajne iskorake u vodoopskrbnoj i ostaloj komunalnoj infrastrukturi Elafita posljednjih godina, i dobro je da je tako i zahvaliti se svima na ničemu drugom nego solidarnosti koji u tome pomažu, onim našim sugrađanima koji svjesno i nesvjesno to čine. I to je sve, ma koliko se ljutili oni odozgo, koji zapravo još od onih vremena pa sve do danas i ne znam do kada, nisu prepoznali i ne samo prirodne, kulturno-povijesne i tradicijske vrijednosti hrvatskih otoka, nego prije svega gospodarske.

Moja je malenkost, a Bože dragi, vrijeme za naivnost nikada ne istječe i vjerojatno je da smo naivni cijeli život, manje ili više, u posebnoj kolumni Glasa Grada posvećenoj Kalamoti kao otoku znanja točno 28. rujna 2005. zapisala:

"Naime, ako je ponuđena cijena najvažniji uvjet, onda je Hotel Kompas Dubrovnik d.d. /čitaj Goran Štrok/ zapravo pobjednik s iznosom od 58 milijuna kuna ispred zagrebačke Ingre d.d. s 50 milijuna kuna za 140.137 dionica. Uostalom, Štrok već najavljuje da svaki drugi izbor, osim njega ne dolazi u obzir. Skoro, pa da se Upravni odbor Hrvatskog fonda i ne treba sastajati, možda telefonski. Ako su pravila, odnosno kriteriji takvi da je visina ponuđene cijene dionica odlučna, onda zapravo i ne znam čemu sve te monade s ovim, pa i drugim /ranijim/ javnim pozivima i privatizacijama. Jer, dobro je znano da se novi vlasnici, odnosno natječajni pobjednici nisu pridržavali svih prihvaćenih i ugovorenih uvjeta, a osobito ne onih koji se tiču novih ulaganja. To je daleko najveći problem hrvatske privatizacije, a ne tko je i kakav je vlasnik. Tvrdim da većina privatiziranih hotela nisu obnovljeni na način i prema utvrđenim uvjetima i da svi ti naši hoteli s četiri ili pet zvijezdica zaostaju po svim važnim obilježjima za mediteranskim istih kategorija. Naši "vrhunski" hoteli ni po kakvoći izvedbe, ni po bogatstvu sadržaja, a najmanje prihodu ili zaradi po sobi u odnosu na svjetske brandove istih kategorija "zaslužuju" jednu, ako ne i dvije zvijezdice manje.

Ipak, možda bi, a to i predlažem Hrvatskom fondu za privatizaciju i središnjoj vlasti, vjerujući da me u tome podržava i znatan broj sugrađana, neka u "slučaju Kalamota" pristupi drugačije. U skupini od čak 14 ponuditelja pojavila se i po prvi put u privatizaciji na hrvatski način i neprofitna udruga "Otok znanja" iz Zagreba osnivači koje su društva Multimedijalni programi, Nacionalni rodoslovni centar i Zavod za poslovna istraživanja iz Zagreba. Predsjednik stručnog vijeća  te udruge je dr Garret Fitzgerald, bivši irski premijer i tvorac "irskog" čuda, temeljenog upravo na znanju. Istini za volju oni za dionice nude "svega" 22.02 milijuna kuna, ali i ulaganja od čak 201.07 milijuna kuna, kojima bi u iduće tri do pet godina promaknuli Kalamotu u otok znanja, ne isključujući pri tome ni hotelske i druge turističke  sadržaje, udvostručujući broj zaposlenih /uglavnom Kalamoteza/. Jednom riječju, na Kalamotu bi vratili cjelogodišnji život sa zanimljivim obrazovnim, turističkim i kulturnim sadržajima, što bi i za Dubrovnik, pa i Hrvatsku bilo na dugi rok od neprocjenjive višestruke koristi. Da ja ne pišem puno, nije loše pogledati www.otok-znanja.hr. Ni na kraj pameti mi nije lobirati za bilo koga, ali kad je u pitanju znanje, ili bolje rečeno izgradnja važnih preduvjeta za stjecanje nikad dovoljnog znanja, posebice praktičnog, tu odstupam. Uostalom u svim hrvatskim razvojnim strategijama, pa i kod političara /osim zaboravljenog Milasa/, znanje i dodana vrijednost temeljena na njemu stalno je na prvom mjestu. Ali, nekako sporo to ide i slabo se koriste prigode i potpore, pa i strane da tako i bude.

Ne znam što oni "gori" misle o svemu ovome, ali svakako su između "dvije vatre". S jedne strane Vlada je postavila cilj ove godine "ubrati" 1.5 milijardi kuna od privatizacije, odnosno prodaje dionica i udjela u društvima u kojima je /su/vlasnik. Kraj godine je blizu i teško da će se to moći i ostvariti bez ijednog "propusta". Sa stajališta toga, ipak samo kratkoročnog cilja i "krpanja" proračuna, Kalamotu treba prepustiti Štroku. I tako zaključiti ovu priču i nastaviti život na ovome otoku kakav je i dosad bio, uz eventualno neke, ali ne veće poboljšice. Jer Štroku je to samo jedna kap u postojećem, a kako najavljuje, u  golemom hotelskom carstvu. S druge strane, u opredjeljenju za Otok znanja država će ostati trenutačno kraća za 36 milijuna kuna, ali u svemu ostalom, pa čak i u relativno kratkom roku od pet godina zapravo svi znatno više dobivaju, od Kalamote, Grada Dubrovnika, Dubrovačko-neretvanske županije do Republike Hrvatske. Ne samo u znanju, nego u krajnjem i na gospodarskom planu, ako je već to najvažnije. Držim da se aktualnoj hrvatskoj vlasti u ovome primjeru ukazuje jedinstvena prigoda čak i za politički profit. Opredjeljenjem za kratkoročni financijski interes u tom smislu ne dobiva ništa, ali za znanje i dugoročno promišljanje ukupne hrvatske budućnosti dobiva puno."

Ma kakve dvije vatre, kakvo znanje, kakvi bakrači, trice i kučine, o čemu sam ja to onda pisao. Zapravo mi je preostalo samo za ispričati se Goranu Štroku, jer taj bi, fućka mi se na kakav način, tamo sigurno već dosta toga napravio, zaposlio tamošnju, pa i ovdašnju čeljad, oživio Kalamotu. Ali, politički, privatni i ne puno veći Interesi su posve drukčiji, sirovi materijalni i statusni, bez sagledavanja širih općih ili javnih posljedica i tko će sad, da mi je znati, odgovarati za sve ono na čemu su danas Kalamota i Elafiti u cjelini. Sagledavati neki problem i njegovo rješenje na pošten i koliko-toliko stručan, razvojni način i zastupati neke opće, javne, pa ako hoćete i duhovne interese, kuditi sebičnost, predrasude i licemjerje u vremenu i prostoru u kojemu jesmo, ali i ne samo danas i ovdje, nego i puno šire, ne znači ništa drugo nego se sukobiti skoro pa sa svima. Sve se svodi na procjenu hoćete li se sukobiti sa samim sobom ili s drugima, okruženjem i tako vam je to cijeli život. Kad sam pročitao na što je ispala ta privatizacija Hotela Koločep d.d., a moglo bi se rijet i otoka Kalamote u cjelini s obzirom na imovinu toga društva, doveo sam u pitanje smisao i potrebu objavljivanja svih mojih tekstova, od ondašnjih do današnjih vremena, u jednoj knjizi. Ne znate vi, tko god se nije upustio u to, koliko je teško, odnosno mukotrpno nešto i o nečemu pisati, čak i o najbezazlenijem, jer kad pročitate danas ono što ste pisali jučer, da i ne govorim prekjučer, skoro vam se i gadi i sami sebe ne možete prepoznati. Naime, toliko su brze promjene, uglavnom na loše, da aktualnost nestaje i par minuta nakon predaje teksta uredništvu.

Slažem se sa svima onima koji tvrde da je zapravo "slučaj Kalamota" najveći privatizacijski skandal u našem, još uvijek koliko-toliko lijepom Gradu, barem izvana, veći i od onih najnovijih i korupcijskih i inih. A slažem se i s onima koji tvrde da i nije toliko veliki problem državnog vlasništva kao takvog, pravi je problem kada se državni dužnosnici ufaju da su oni ta država, uvijek na braniku nacionalne neovisnosti i neke čistoće, te opet kao takvi mogu krčmiti stoljećima stvaranu imovinu kako im se prohtije i ne odgovarati pri tom nikome ni za što. Ali ni to nije poanta u "slučaju Kalamota" i sličnim privatizacijskim, političkim, kadrovskim i sl. "predmetima". Poanta je u tome i ne od danas i od kako je Lijepe naše, da su pod "tvrtkom" ničeg drugog nego lažnog domoljublja i takozvanih stupova društva isplivali bezbrojni manji ili veći politički, poduzetnički i kulturni čelnici, s oskudnim znanjima, ali prikladnim gardom, sumnjive prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, uništili dosta toga lošega, ali usuđujem se rijeti i još više dobroga iz onih "prokletih" vremena. A ništa novoga i boljega nisu ni ponudili niti imaju volju ni ponuditi niti se pokrenuti. Ponekad mi je i smiješno i žalosno čime se takvi bave i o čemu pričaju. Pa u kojoj su to još zemlji operativna vodeća radna mjesta u vlasti i upravi, na svim razinama, zapravo eksperimentalna radna mjesta. Tko to tamo kaže da političar ne mora biti stručnjak u svom resoru na početku 21. stoljeća? Moralo bi se shvatiti i prihvatiti da jednostavno nemamo vremena ni razumijevanja u globalnom svijetu i konkurentnom okruženju za učiti nekoga ne za rukovodeće, nego na rukovodećem radnom mjestu. Možda će, primjerice, taj Bajs, a bajsova ima na tisuće u Lijepoj našoj, biti najbolji hrvatski ministar turizma, ali je sigurno da nema nikakvih pretpostavki za to, od garda do znanja jezika, turizma i koječega drugoga. Posvuda nam treba stručnih, voljnih i beskompromisnih ljudi koji će neodgodivo "skočiti u vatru", s jasnom vizijom i raspletom rješavati probleme, od političkih do gospodarskih. Takvih je nažalost premalo, jer cjelokupno ozračje i socijalno i poduzetničko protivno je takvim. Pa čak i u onome socijalizmu, koji mi se čini pogodnijim našem mentalitetu, ljutili se ili ne, politički podobnici nisu, barem ne posljednjih desetak godina, "prolazili" tek tako i  moralo se i dosta o poslu znati za uspon, a bogami su, ponavljam to, u ondašnjim okolnostima i vremenu i znali. Budite oprezni s onim koji tvrde da nisu uspjeli, ako nisu uspjeli onda samo zato što su bili politički protivnici, ako su uopće bili politički protivnici. Najviše galame, bar je moje iskustvo takvo, oni koji su prosječni ili ispodprosječni,  i to je golema većina, dakle prosječnih ili ispodprosječnih u svakom, i ne samo hrvatskom društvu i takvi zapravo i usporavaju razvojni ritam. Ali to je ono naličje demokracije, kompromisa i svakovrsnih predrasuda i umijeće je politike i političara da se to naličje ne dovede do apsurda, da položaje za koje je potrebna vizija, volja i odlučnost zauzimaju oni koji nemaju ni viziju, ni volju ni odlučnost.

Neka mi netko samo objasni što to može pokrenuti nekoga ili nešto što nije nastalo vlastitim odricanjem, znanjem i voljom i kako ćete nekoga ili nešto pokrenuti ili motivirati ako mu je sve dano na "pladnju" i ako praktično nema nikakvu odgovornost za rezultat i za ono čime upravlja. Oskudica pokreće, darovano ili nasljeđeno, rijetko. Ta kakva je samo "galerija likova" protutnjala hrvatskom tranzicijom i koliko ih je samo imalo posljedice zbog ničega drugoga nego nečasne i opće ili javno opasne rabote? Štoviše, hrvatskom medijskom, pa i političkom pozornicom, prevladavaju, u kojem postotku, ocijenite sami, u najmanju ruku, glavu ili nogu problematični ljudi i to mi se ne čini spornim. Ali, nakon svega, upitnim mi se čini je li moglo i može li biti uopće drugačije i može li uopće i ne samo hrvatski čovjek, biti drugačiji, po nekim općim sudovima bolji i ne tražimo li od ljudi kao takvih i previše? Osobnog sam uvjerenja da tražimo previše i da smo "ljestvicu previše podigli". Ali, brate mili, i u to sam siguran, previše smo je i spustili i tu bi se moglo, možda ne puno, nešto i učiniti.

Pa zamislite samo da je Pasko Baburica Šoletić, najveći Kalamotez svih vremena, čuveni i bogati hrvatski emigrant i poduzetnik u Čileu s početka 20. stoljeća razmišljao i djelovao na način kako to čine Siniša Grgić, Željko Markota i Davor Lauc, i svi oni koji su se uprtili u Kalamotu s njima, ispred ili iza njih. Ne bi ni Dubrovnika, a nekmoli dalekog Čilea ni vidio ni čuo. Ovo s monadama o Kalamoti kao otoku znanja, privatizacijom tamošnjih bogatstava i mrtvim kapitalima, gorespomenutima i njihovim višim ili nižim pokroviteljima, pa i ondašnjim, a i sadašnjim središnjim hrvatskim vlastima ne služi na čast. Jednostavno su svih nas, i Kalamoteze i Dubrovčane prevarili i ponizili i ako ćemo pravo, Kalamotu učinili ne otokom znanja, nego otokom neznanja. A tvrdim i to, da su, za početak na Kalamoti uredili neki muzej i tome slično u rodnoj kući Paska Baburice, sa svim stručnim i marketinškim predlošcima, bila bi to prvorazredna turistička atrakcija sa svime što takva donosi.

Ispostavlja se točnijim da ono što je državno zapravo ničije, a ono što je društveno ipak je nečije. Evo već je skoro i šesnaest godina od kraja Domovinskog rata bar na hrvatskom jugu, a koliko se samo toga nije obnovilo, a koliko si i novoga izgradilo, ako ne računamo stanove i kuće ili točnije koliko se starih radnih mjesta povratilo i novih otvorilo? Ali, u primjeru Kalamote i brojnim sličnim primjerima, opet se ispostavlja, da ni privatno vlasništvo ne jamči, kako bi ekonomisti rekli, optimalnu ekonomsku valorizaciju poslovne imovine. Potrebni su i dodatni motivi i sankcije za ugovoreno i neizvršeno takvim vlasnicima i ako toga nema, imamo to što imamo. Primjerice, Siniša Grgić vlasnik je Zavoda za poslovna istraživanja i tu zgrče novac na plaketama, diplomama i knjigama o najuspješnijim hrvatskim poduzetnicima na temelju njihovih financijskih izvještaja i za to mu svaka čast i tu mu nitko ne može ništa, jer je pravno sve u redu, iako znam podosta nagrađenih poduzetnika iz Grgićeve "butige" koji su sve prije negoli uspješni, dobrostojeći i tome slično. Ali, kao što se zna, papir sve trpi, no zbilja je, kao i u koječemu drugome složenija, ružnija i okrutnija. I naravno da se takvom Grgiću fućka za Kalamotu i sve nas s juga i u tome je uzrok i mnogih drugih pretvorbenih, privatizacijskih i inih nevolja, ako ih kao nevolje uočavate. Onima gore u Zagrebu, ako se tiče nas ovdje, uopće se ne žuri i prirodno je da je tako, jer na Dubrovnik se nikad nije promišljalo sa stajališta razvojnih potencijala, nego sa stajališta činjenica o malom broju stanovnika i tlapnje da je turizam "zlatna koka". A istini za volju, što bi se drugačije i ponašali, kad će opet i za koju godinu, desetljeće i više stalno dobivati izbore, što psi laju a karavana prolazi i što je svakog čuda za tri dana dosta. Možda se i ne treba zbog svega nervirati, ionako će biti kako će biti, s nama ili bez nas i u konačnosti, tko ima, imat će još i više, tko nema, imat će još i manje i kako je bilo i onda, tako je i sada i bit će još dugo. A uvijek će biti i "naših" i "njihovih" i dodirljivih i nedodirljivih, i odustajanja ili neodustajanja. Jedini razlog što pišem je podsjetiti sve te moćnike da ipak mislim da znam što čine i koliko je štetno to što čine za neke opće ili javne interese i držim da ni to nije malo. Izbor je svakoga od nas oduvijek i dovijeka, biti puki prolaznik, daltonist, gluhonijem ili hladan na ovozemaljski život i sve prepustiti drugima ili ipak koliko-toliko koristiti te božje darove, dakle oči, uši, riječi, mozak...

13. veljače 2008.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

HNB tečajna lista

16.08.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,712908
CHF CHF
1
6,474362
GBP GBP
1
8,130511
USD USD
1
6,266379
EUR EUR
1
7,393074
$ Odabir valute
= Odabir valute