BABUŠKE

Dubrovnik - Viđenja

Ništa toliko bijesa i zgražanja kod ne baš tako malobrojne obične i neobične, ugledne i neugledne čeljadi ne "proizvede" koliko možda i prividna spoznaja da netko zgrče silne novce prodajući nešto što nije tobože naše, autohtono, izvorno, nego što je tuđe, kičasto, ružno. Tako je to ovih dana i s babuškama, drvenim lutkama koji su bili i ostali poznati ruski suvenir, ma gdje da se izrađivao i ma što mi mislili o njemu. A da se zna i to, te babuške, uz one drvene rode, čaplje, magarce, frule i u takozvanom socijalističkom samoupravljanju i onoj državi i na onome "neslobodnom" tržištu bile su hit i dosta njih se i obogatilo na tim suvenirima i ništa se tu nije promijenilo od kako sam svjestan sebe i dubrovačkog turizma, da ne idem dalje. Unatoč svega i svačega što nam se u međuvremenu izdogađalo. Ali, kako se ispostavlja, što se to tiče i ondašnjih i sadašnjih dubrovačkih turista ili izletnika i to su ti suveniri koje tržište priznaje, ma koliko, možda i s pravom, makar ne i uvijek, držali da su naši bolji, izvorniji i da ti turisti, odnosno kupci ništa ne razumiju. Ne znam je li taj bijes i zgražanje dolazi zbog drvenih babuška, roda, čaplji, magaraca, frula i sl. ili su povodom bijesa i zgražanja oni koji ih prodaju, dakle oni koji odlično razumiju okolnosti mjesta i vremena i možebitno nešto, manje ili više zarađuju. Svejedno, čak su i oni koji su bili snalažljivi u toliko proklinjanom socijalizmu i zarađivali na babuškama i sličnim suvenirima i ostalome što su gosti kupovali, poslovođe ondašnjih suvenirnica, a svi su odnedavno i odavno među svijetom mrtvih, pokoj im duši, svi su oni bili i cjenjeniji i nemojte mi zamjeriti, bili su i bolji kao ljudi, od ovih danas, kojima izgleda ništa nije ni po volji ni po ukusu, ali i nemaju doista ništa svojega za ponuditi.

Dajte napokon, vi današnji povjesničari, umjetnici, estetičari, iscrtajte već jednom taj tipični ili autohtoni dubrovački suvenir, dubrovačku kuhinju i tako redom, što će i turisti i/ili izletnici kupnjom potvrditi i dokazati, bar kad se ekonomski gleda, da je to to, naše, dubrovačko, a da to i to, nije naše i nije dubrovačko. Neću tvrditi da i kod izrade tih domaćih suvenira nema vrijednih ostvarenja i svaki napor i trud treba cijeniti, ali ne znam  je li to nesreća ili sreća, tržište i možebitni kupac to i ne mora prepoznati ili priznati. Nije važno, to ću i po tko zna koji put ponoviti, ni u ekonomiji, pa ni u politici, ni estetici što mislite o sebi, važno je što o vama misle ili priznaju li vas kupci, birači i sl. I dobro je, bar po meni da je tako, jer molim lijepo, još nisam ni vidio ni čuo od nekoga da išta lošega misli ili drži za sebe. Ovo su najteža vremena i prostori za samokritične, objektivne i vjerodostojne i najlakša vremena i prostori za kritične prema drugima, neobjektivne, nevjerodostojne, bahate i za pravo rijet, ništa drugo i nisam očekivao, a niti će tako skoro biti nešto bolje. Umišljamo si da znamo dobro što hoćemo, ali ispada da samo znamo što nećemo. Tako već desetljećima lamentiramo o tome da smo bogodmano elitno, nipošto masovno turističko odredište, da se ne mogu ovuda "šepuriti" babuške, rode, čaplje i ostali suveniri, siromašni gosti i sve tako, ali skoro pa ništa ne činimo da budemo to što mislimo i držimo da bi trebali biti. Dubrovnik i jest hrvatski, pa mediteranski, kažu i svjetski dragulj ili brand, ali nikad nije bilo stjecište veće turističke potrošnje, niti se ikad živjelo za turizam, a nekako mi se čini da su nam i svi ti gosti, ovakvi ili onakvi, odnekud ili od nekoga nametnuti i da smo zaslužili neku drugu, a nipošto turističku sudbinu. Ponekad mi se učini ispravnim razmišljanje o poželjnim dubrovačkim gostima koji će tu ostavljati novce, ali dolaziti neće i ne trebaju. A ja vam tvrdim da vrijeme nikada ne stoji i da je, što ne baš omiljeni Turci vele, "novi  dan nova nafaka", u turizmu i kod turista osobito. Da nema tih babuški, roda, čaplji, kineskih i ne znam kakvih sve ne suvenira, što bi uopće ti gosti, u turističkoj ponudi kakva je i odavno i danas, kupovali ili trošili. Stalno se "mlatara" i s izrazima jeftine i kičaste ponude, masovnog turizma i valjda se time hoće rijet da je Grad samo za neke, ali ne i sve, što je posve suprotno poimanju turizma kao takvog, kao masovne, multikultularne i međunarodne pojave i svojevrsnog simbola slobode i dostupnog najširim slojevima. Ukratko, oduvijek smo imali i imat ćemo goste kakve zaslužujemo i nitko nikada neće ići tamo gdje nije dobrodošao, jer izbor mu je u globalnom svijetu, koji nije svakome mio, skoro i beskrajan i naći će se mjesta diljem takvoga svijeta gdje će biti dobrodošao i gdje će dobiti vrijednost za novac. Bogatiji, pa i manje bogatiji, putovanjima i hedonizmom pokušavaju pobjeći iz svoje nepodnošljive, pa i besmislene svakidašnjice u koliko-toliko podnošljivu i smislenu zbilju i svatko onaj koji se bavi takozvanim receptivnim turizmom s profitnim ciljevima to bi morao znati. Nerijetko to nema baš puno veze s moralom ili estetikom, zna biti i odvratno, ali to je takav posao, a znajte ima i puno ružnijih i težih poslova i hvala Bogu i precima da smo u položaju i možemo, ako hoćemo i nije nas puno, od turizma pristojno živjeti.

Moja je malenkost, da ponovim i to, nipošto ne potcjenjujući ni sva druga zanimanja ni potrebe, uvijek i sve više na strani poduzetnika i htijućih. Ako su naši, tim bolje, ali što ćemo ako neće naši, a hoće njihovi? Kako bilo, sve mi se čini, bili naši ili njihovi, uspješnike, htijuće i pokretne malo tko cijeni i puno su važniji njihovi poroci od njihovih vrlina, dakle poduzetničkih i sličnih. Žalosnih i zločestih sam se priča naslušao o tobožnjim razlozima zbog čega su neki uvršteni u dobitnike, a zbog čega neki u gubitnike. A niti jedna nije točna, bar ne po meni. A točne su, opet bar po meni, samo one koje u dobitnike svrstavaju one koji najbolje razumiju okolnosti mjesta i vremena i poražene one koji uopće ne razumiju okolnosti mjesta i vremena, dakle one koji se umiju ili ne umiju snaći u datim uvjetima, bez ikakvog zareza. Niti je, primjerice, svaki dobar nogometaš postao kasnije uspješan trener, niti je uspješan trener bio i dobar nogometaš i odlično je da nema nikakvog pravila. Netko tko krši zakon i krči sve pred sobom, znajući da neće biti kažnjen i da je u milosti nekog ili više moćnika i koji se na takvim "zasadama" prometne u dobitnika ili uspješnika, ništa drugo nego razumije okolnosti mjesta i vremena. Ostavimo se pri tome moralnih zanovijetanja i ne budimo licemjerni, golema većina voli uspješnike, moćnike, lijepe i bahate, bez obzira kako su to postali i prezire gubitnike, jadnike, ružne i tihe, opet bez obzira kako su to postali. To se možda nekad zvalo socrealizam, a tvrdim da danas to i nije ništa drugo neko kapitalrealizam. Pa po čemu se to danas razlikuje, recimo HDZ od negdašnjeg SKH, pripadnici jedne ili druge stranke. Zaprepastit će se, ali danas se, u takozvanom višestranačju i političkom pluralizmu mediokritetima lakše uspeti na neke vrhove negoli onda u takozvanom jednostranačju, i jednoumlju i komunizmu. N       isam baš siguran da je danas mislećim lakše negoli onda, nakon svega. Nije tu riječ o formalnim, nego o stvarnim uvjetima slobode i demokracije i ako mislite da će se i ne znam kakvim ustavom ili revolucijom u ljudskim dušama tako brzo nešto promijeniti, uvjeravam vas da se grdno varate. Babuške onda, babuške danas, babuške sutra i ne može se protiv nečijih manjih ili nešto većih interesa, pakosti ili opakosti ustavima, zakonima ili nečim gorim tek tako. Neće čeljad činiti ono što mi mislimo da je dobro za nju, nego će činiti ono što ona drži da je za nju dobro, makar se na kraju ispostavi da smo mi, a ne oni u pravu.

Da je ta ista, u ovome slučaju hrvatska čeljad, upoznata ne samo s licem, nego i naličjem ne samo samostalnosti, nego i kapitalizma, pravne države, demokracije, slobodnog tržišta, privatnog vlasništva i tome slično, tko zna bili ispalo sve ovako kako je ispalo. Ali, oni koji su ih trebali s licem i naličjem upoznati, dakle političke vođe i njihovi poslušnici, to nisu učinili, niti tako što od njih ikad i treba očekivati. Posao je političara, znajte i to, upoznati vas s licem i lijepom stranom nečega, nipošto s naličjem i ružnom stranom nečega. Stalno treba ponavljatI - sumnje, propitkivanja, slabosti sputavaju, suprotno od toga pokreće. Siguran sam za one koji prodavaju babuške da ne sumnjaju, za razliku od onih drugih koji prodavaju nešto drugo, možda i bolje i kvalitetnije, ali eto ne ide, pa ne ide. Ponekad je i opasno stvarati neke svoje slike koje se ne poklapaju sa zbiljom i u biti nepromjenljivim ljudskim karakterom, interesima i sličnim, jer mogu pokrenuti  zle radnje, što se i ovdje i drugdje potvrđuje.

Priču o babuškama rabim u svrhu dokaza da tržišni poredak i ekonomska demokracija malo kada ili uopće nemaju veze s nekim općeprihvaćenim moralnim ili estetskim vrijednostima. Pa i neka moja vizija Grada, sve više uviđam, nestaje s pritiskom zakona profita, pohlepe i svjetonazorskih predrasuda. Divim se svima onima koji su na nekim lokacijama izgradili kakve-takve gospodarske, a ne stambene i slične objekte i nekako krpe kraj s krajem. Jer, ovi drugi su daleko profitabilniji i životniji, danas kako jest i sve mi se čini da će se svi ti možebitno novi i preostali gospodarski objekti rasprodati i kupit će ih neki drugi, nekima dragi, nekima mrski ljudi. Kakvo zrno po zrno pogača, kakvi bakrači, kakve trice i kučine, najbolje je sve to prodati i povući se u neki vlastiti mir, a osigurati ga i nasljednicima. Kad bih bio u takvoj mogućnosti, to bih i sam učinio, a mnogi su već i učinili ili se spremaju učiniti, dakle /ras/prodati.

Mojoj je malenkosti posve razvidno da su najbolja djela, proizvodi i usluge ona kojima je poslovni profit od najmanje važnosti i kojima ulagači ili vlasnici potvrđuju moć svoga novca, ohrabruju svoju taštinu, pa čak i guše neke svoje frustracije. Ali, ako je o poduzetničkim pothvatima riječ ili poduzetnicima ili stručnjacima, onda se slažem s onim što Ludwig von Mises tvrdi: "Svi poslovni ljudi i stručnjaci, potpuno su svjesni zavisnosti od direktiva potrošača. Dnevno nas iskustvo uči da je u kapitalizmu njihova temeljna zadaća da služe potrošačima. Oni specijalisti kojima manjka razumijevanja temeljnih društvenih problema duboko žale to "ropstvo" i žele se osloboditi. Pobuna uskogrudnih stručnjaka jedna je od snažnih sila koje vode prema općoj birokratizaciji. Arhitekt mora prilagoditi svoje planove željama onih za koje gradi kuće: ili  - u slučaju stambenih zgrada – za vlasnike koji žele imati zgradu koja odgovara ukusu budućih stanara i stoga se može lako iznajmiti. Nema potrebe istraživati je li arhitekt u pravu jer vjeruje se da on bolje zna kako lijepa kuća treba izgledati od glupog laika kojemu manjka dobrog ukusa. On se može pjeniti od bijesa kad je prisiljen pokvariti svoje divne projekte kako bi zadovoljio kupce. I on čezne za idealnim da može graditi kuće koje će zadovoljavati njegove umjetničke standarde. Žudi za državnim stambenim uredom i u svojim se snovima vidi kao šef tog ureda. Tada će moći moći konstruirati stanove prema vlastitom ukusu. Arhitekt bi se veoma uvrijedio ako bi ga netko nazvao potencijalnim diktatorom. On može uzvratiti kako je njego jedini cilj da ljudi budu sretniji dajući im ljepše kuće: ti ljudi nisu obrazovani da bi znali što je najbolje za njihovo vlastito dobro: stručnjak pod pokroviteljstvom države mora se o njima brinuti i trebali bi postojati zakoni protiv ružnih zgrada. Ali zapitajmo se tko bi trebao odlučivati o tome koji se arhitektonski stil treba smatrati dobrim, a koji lošim? Naravno, ja, stručnjak. On žestoko prezire činjenicu da čak i među arhitektima postoje vrlo velika razilaženja glede stilova i umjetničkih vrijednosti. Još je važnije ovo. Na području estetike, kao i na svim drugim područjima ljudskog pregalaštva ne postoje apsolutni kriteriji o tome što je lijepo, a što nije. Ako netko prisiljava svoje sugrađane da se podrede njegovim vlastitim standardima, on ih ne čini sretnijima. Oni sami mogu odlučiti što ih čini sretnima i što vole. Ne čini sretnim nekoga tko silno želi ići na predstavu "Abijeva irska ruža" time da ga prisilite da umjesto toga ode na savršenu predstavu "Hamleta". Možete se rugati njegovu lošem ukusu, ali on će sam odlučivati o vlastitom zadovoljstvu. Poljoprivrednik ne hrani svoju kravu kako bi ona bila zadovoljna već da postigne neki cilj kojemu dobro uhranjena krava može služiti. Postoje različiti načini ishrane krava. Koji će od njih on odabrati ovisi o tome želi li dobiti što je moguće više mlijeka ili mesa ili nečega drugog. Svaki diktator planira uzgojiti, podizati, hraniti i obučiti svoje sugrađane na način kao što to radi uzgajivač stoke. Njegov cilj nije usrećiti ljude nego da žive u uvjetima koji njega, diktatora čine sretnim. Oni ih želi pripitomiti, dati im status stoke. Uzgajivač stoke je također dobrohotan despot. Pitanje je: Tko treba biti gospodar? Trebaju li ljudi biti slobodni birati svoj vlastiti put prema onome što misle da ih čini sretnima? Ili treba li diktator koristiti svoje sugrađane kao pješake u nastojanjima da sebe, diktatora, učini sretnim?"

Eto i zbog svega toga, ovaj bijes i zgražanje oko babuška, ali i koječega sličnoga, puno više govori o onima koji bjesne ili se zgražaju, negoli prodavačima babuška i koječega drugoga. To je ona, meni nepodnošljiva pozicija onih s tobože neupitnom stručnošću, moralom i ukusom koji bi najradije uklonili prodavače babuška i koječega sličnog, pa i drukčijeg, nametnuli svoj svijet, možda i svjetonazor i tome drugome nametnuli vlastiti "model" sreće i usrećili ga. A bilo je i ostalo "svatko je kovač svoje sreće" i ne ljutite se na one koji bolje, bar u ekonomiji, razumiju okolnosti mjesta i vremena od vas. Pa i meni se baš te babuške ne sviđaju, i draži su mi neki naši suveniri, ali ne ljutim se zbog toga i uvijek sam na strani onih koji bolje razumiju okolnosti mjesta i vremena i ne ljutim se ni na one koji ne razumiju okolnosti mjesta i vremena. Ta čitava povijest ljudskog roda sastoji se i od jednih i od drugih. Ovo s babuškama i sličnim, ma koliko nam bilo odvratno, potvrđuje da je i u Lijepoj našoj razvijen poduzetnički duh, ali ne i jednako takvo okruženje. Uostalom, dajem za pravo Friedrichu Hayeku, utemeljitelju ekonomskog liberalizma, koji nije baš saživio na ovim prostorima i izvor je stalnih nesporazuma. Možda ili bar zasad za slobodni tržišni poredak, sudeći po jedu na poduzetničke dobitnike, nije ovo plodno tlo. Hayek piše da "toliko oplakivano odsustvo poduzetničkog duha u mnogim od novih zemalja nije nepromjenljivo obilježje tamošnjeg pučanstva, nego posljedica spona koje im postojeći običaji i institucije nameću. To je razlog zašto bi za ta društva bilo smrtonosno dopustiti da kolektivna volja upravlja naporima od pritisaka pojedinaca, umjesto da državna sila bude ograničena na zaštitu pojedinaca od pritisaka društva...".

18. ožujka 2008.

Bajro Sarić - "Glas Grada"


HNB tečajna lista

27.06.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,932697
CHF CHF
1
6,808040
GBP GBP
1
8,426199
USD USD
1
6,625323
EUR EUR
1
7,405786
$ Odabir valute
= Odabir valute