KRAJ LIBERALNOG KAPITALIZMA I NOVI GLOBALNI POREDAK

Spektar - Ekonomija

liberkapital
Gubljenjem primata Zapada tek sada počinje prava globalizacija: snažna gospodarstva Kine, Indije, Brazila i drugih zemalja počet će sve više utjecati na svjetsku ekonomijuVelike promjene Gubljenjem primata Zapada tek sada počinje prava globalizacija: snažna gospodarstva Kine, Indije, Brazila i drugih zemalja počet će sve više utjecati na svjetsku ekonomiju“Kapitalizam je društveni sustav koji se temelji na uvjerenju da će najpokvarenija djela najporočnijih ljudi rezultirati boljitkom svih”, poznata je izreka britanskog ekonomista Johna Maynarda Keynesa. Na taj način je Keynes još početkom 20. stoljeća kritizirao temeljnu ideju koncepta liberalne ekonomije, kojom se pretpostavlja da se društveno opće dobro najbolje može ostvariti kroz neometanu i nenadziranu konkurenciju na tržištu. Nakon izbijanja globalne ekonomske recesije krajem 2007. godine, brojni svjetski ekonomisti, sociolozi i filozofi u svojim raspravama i analizama prihvatili su tu Keynesovu tezu, procjenjujući da je velika kriza hipotekarnih kredita u SAD-u početak sloma svjetskog financijskog tržišta, a samim time i kapitalističkog sustava koji se upravo na njemu temeljio tijekom posljednjih trideset godina. Dapače, propast velike američke investicijske banke Lehman Brothers u rujnu 2008. godine iz tadašnje perspektive mogla se smatrati krahom jednog od simbola sustava “pokvarenih djela i poročnih ljudi”.

Ta banka propala je zbog ogromne količine nenaplativih financijskih derivata, kompleksnih financijskih instrumenata na temelju kojih je svjetski financijski sektor desetljećima bez prekida uvećavao svoju dobit i koji su u sebi utjelovili tri ključna elementa tadašnjeg kapitalističkog sustava - pohlepu bankara, lakovjernost potrošača i nekompetentost državnih institucija koje su taj odnos trebale nadzirati. U takvim okolnostima bilo je puno razloga za očekivati kraj kapitalizma, no danas, 33 mjeseca od službenog početka recesije u SAD-u, ekonomski najmoćnijoj državi svijeta, jasno je da su takve prognoze bile potpuno krive. Nakon godinu i pol dana ekonomskih poteškoća cijeli niz razvijenih svjetskih država bilježi značajne stope gospodarskog rasta, financijski sektor bilježi stope profita veće nego prije krize, a temeljna načela slobodnog tržišta i liberalne ekonomije danas se vjerojatno poštuju u više država nego ikada u povijesti svijeta. Ukratko, za vjerovati je da će kapitalizam i u narednim desetljećima biti dominantni globalni model društvenog uređenja, ali i bitno drukčiji nego prije 2007. Najveća svjetska gospodarska kriza u proteklih 80 godina proizvela je novi oblik kapitalizma, prilagođen novim ekonomskim i političkim okolnostima. Utoliko je jasno da recesija iz 2007. ima vrlo malo veze s pohlepnim bankarima, njihovim naivnim klijentima i nesposobnim regulatorima, a više s dugogodišnjim golemim društvenim promjenama iz kojih će na kraju izniknuti novi svjetski poredak.

Za takav novi poredak potreban je i novi kapitalizam, a kriza je bila samo proces njegova nastanka. Takav razvoj događaja zapravo nije ništa novo. Talijanski ekonomist i sociolog Giovanni Arrighi je još prije dvadeset godina u svojim radovima ustanovio da je kriza, a ne prosperitet, temeljni ciklus razvoja kapitalizma, jer sustavu omogućava da se prilagođava novim društvenim okolnostima i na taj način osigurava svoju opstojnost. No ako je kapitalizam društveni sustav koji samostalno evoluira i razvija se kroz krize, ključno pitanje glasi: koji je to društveni faktor koji utječe na njegove promjene? Britanski ekonomski analitičar ruskog podrijetla Anatolij Kaletski u svojoj knjizi Kapitalizam 4.0 tvrdi da je taj faktor kroz povijest uvijek bio isti - odnos političke vlasti i ekonomske ideje. Prema njemu, ekonomska recesija iz 2007. rezultirat će četvrtom bitnom promjenom kapitalističkog sustava u povijesti. Prva se dogodila nakon Napoleonskih ratova 1815. kada je stvoren klasični kapitalizam 19. stoljeća, gdje je praktički jedina povezanost između državne politike i ekonomije bila vezana uz prikupljanje vojnog budžeta. Taj sustav krahirao je tijekom Velike krize 30-ih godina prošlog sotljeća, a zamijenio ga je kapitalizam temeljen na nepovjerenju prema samostalnosti tržišta.

Treća faza, nastala na temelju ekonomskih doktrina britanske premijerke Margaret Thatcher i američkog predsjednika Ronalda Reagana, bila je potpuno suprotna, tržišta su dobila prednost pred državama, a takva politika deregulacije svoj je vrhunac doživjela eskalacijom financijske krize krajem 2007. godine u SAD-u. Utoliko je jasno da će temeljna bitna odrednica novog svjetskog kapitalizma biti ponovno jačanje državne regulacije, intervencionizma i protekcionizma u svjetskoj ekonomiji.

Teza da će već u bliskoj budućnosti ojačati uloga država, odnosno političkih vlasti, u svjetskoj ekonomiji danas je gotovo jednoglasno prihvaćena među ekonomskim stručnjacima. To je u jednakoj mjeri posljedica krize koja je nastala zbog slabe regulacije financijskih tržišta, kao i činjenice da su krizu najbolje prebrodile one države koje samo dijelom prihvaćaju ideje liberalne ekonomije i slobodnog tržišta, poput Kine. Ipak, državni utjecaj neće rasti jednako u svim segmentima nacionalnih ekonomija.

Kako tvrdi Branka Mraović, pročelnica Katedre za organizacijsku teoriju i menadžment na Geodetskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i autorica knjige "Globalni novac - politička uvjetovanost financijske informacije", može se očekivati da će prvenstveno države pokušati vratiti kontrolu nad novcem u okrilje središnjih banaka: "Od 1982.godine rast cijena na globalnoj razini usporavao se iz godine u godinu kao posljedica ciljanog djelovanja središnjih banaka, vlada i tehničke podrške, što je proces koji se naziva dezinflacija. Zahvaljujući tome vrijednost financijske imovine u najrazvijenijim zemljama rasla je daleko brže od realnog gospodarstva u njezinoj pozadini. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća središnji bankari imali su kontrolu nad ponudom i cijenom novca. Oni su izdavali novac, banke su ga zatim posuđivale i dalje davale u zajam, pri čemu su nešto novca držale u rezervama. Budući da je dezinflacija umnogostručila vrijednost financijskih imovina, središnje banke su izgubile kontrolu nad novcem. Igrači na financijskim tržištima koji su imali sve veće povjerenje u jeftin novac, počeli su uvoditi nove financijske instrumente koji su im omogućili da kreiraju likvidnost nezavisno od središnje banke. Rast tako kreirane likvidnosti prvenstveno se oslanjao na sklonost rizicima na tržištu derivata. Temeljni pokretač ovog optimizma bila je lakomost, što se manifestirala kao sklonost preuzimanju prevelikih rizika u obliku prekomjernog zaduživanja i davanja kredita. Taj sustav je krahirao, financijski sektor ne može nastradati. Šteta će biti transferirana kroz kontrakciju likvidnosti na realno gospodarstvo, zaposlene u njemu i njihove obitelji. Drugim riječima, kad okolnosti nisu povoljne, smanjuje se sklonost rizicima, povećavaju troškovi kapitala, likvidnost se smanjuje, cijene na financijskim tržištima padaju, a investitori propadaju. Ako se želi spriječiti ponavljanje ove krize u budućnosti, središnje banke moraju vratiti dio kontrole nad novcem."

Ipak, da bi se ostvario, takav scenarij podrazumijeva i značajnu promjenu u načinu korporativnog upravljanja velikih svjetskih financijskih institucija. Kako tvrdi poznati američki novinar Fareek Zakaria, teško je očekivati da će se banke početi drukčije odnositi prema riziku dok ih vode ljudi koji su upravo na riziku ostvarili svoje karijere. Naime, može se pretpostaviti da su u velikim američkim bankama u razdoblju od 2000. do 2007. postojali i ljudi koji su se zalagali za konzervativnije poslovanje s manje rizika ili čak upozoravali na štetnost takve strategije. Ipak, na kraju svake poslovne godine, u sedmogodišnjem razdoblju, pokazalo bi se da veći rizik znači i veći profit. Nije teško pretpostaviti kako su u korporativnoj hijerarhiji napredovali oni koji su zagovarali rizik, a nazadovali oni koji su se zalagali za oprez. Uski krug najvišeg menadžmenta u tim bankama je nakon krize smijenjen, ali šire upravljačke strukture su ostale iste. Pitanje je može li financijski sektor promijeniti svoj način poslovanja bez da ga vode ljudi drukčijeg profila od dosadašnjih.

Alan Greenspan, bivši šef američkih saveznih rezervi, svojom je politikom od 70-ih stvorio uvjete za današnju krizuS druge strane, porast državnog utjecaja u realnom sektoru neće se osjetiti u svim segmentima. Bilo kakvo ograničavanje globalne trgovine zasigurno se neće dogoditi, ali je izvjesno da bi rast državnog utjecaja mogao djelovati na porast cijena roba za koje postoji velika globalna konkurencija. Naime, glavna karakteristika državnog kapitalizma je da ključni cilj poslovanja nije samo profit, već i određeni politički ciljevi. Državne kompanije su za ostvarenje tih ciljeva ponekad spremne plaćati i višestruko veću cijenu od tržišne, pa i po cijenu gubitka, što privatne korporacije neće učiniti nikad. Primjer toga su državne naftne kompanije koje su često spremne platiti nalazišta nafte višestruko više nego što vrijede, samo zato što je to politički cilj onih koji njima upravljaju. U konačnici to rezultira većom cijenom za konačnog potrošača. Ipak, takav trend rezultirat će i jačanjem globalne konkurencije svih roba i usluga. Jednostavno rečeno, može se pretpostaviti da će države preuzeti veći dio troškova tehnološkog i društvenog razvoja, koji će manje ovisiti o ponašanju kompanija iz realnog sektora. Posljedice toga bit će goleme.

Općeprihvaćena činjenica je da su tijekom posljednjih 200 godina ključni uvjeti ekonomskog razvoja bili posjedovanje tehnologije i kapitala. U tom periodu praktički monopol na te dvije kategorije imale su zapadnoeuropske države i SAD. Zahvaljujući tome SAD su duže od stoljeća uspijevale s manje od pet posto svjetskog stanovništva ostvarivati više od 20 posto svjetskog BDP-a. Oni koji tehnologiju nisu posjedovali, nisu imali ni novca da je kupe niti znanja da je sami razviju. Situacija se počela mijenjati 90-ih kad su nakon azijske financijske krize gotovo sve države započele voditi politiku povećanja deviznih rezervi, dok su zapadne korporacije u potrazi za što većim profitom počele svoje poslovanje seliti na istok Europe i u Aziju, gdje je postojala velika količina jeftine radne snage. Na taj način započeo je veliki ciklus transfera tehnologije i kapitala, čiji je vrhunac upravo označila globalna recesija 2007. Dostupni svjetski kapital danas u velikoj mjeri drže upravo azijske države.

Kina danas ima najveće devizne rezerve na svijetu, a procjenjuje se da 75 posto ukupnih svjetskih deviznih rezervi pripada tzv. državama u usponu, među koje, osim Kine, spadaju Indija, Rusija, Brazil, Indonezija, Koreja itd. Kompanijama iz tih država danas je lakše nego ikada pronaći jeftini kapital za razvoj, kupovinu novih tehnologija ili čak zapošljavanje stručnjaka sa Zapada, a njihove vlade ne samo da ne trebaju pomoć zapadnih institucija poput Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, već im konkuriraju. Tako je, primjerice, Venezuela dala kredit Argentini pomoću kojeg je ta država podmirila sva svoja dugovanja prema MMF-u. Iz toga je jasno da razlozi višestoljetne nadmoći zapadne Europe i SAD-a ne postoje. Dapače, države u usponu posjeduju nešto što Zapad ne može kupiti, a to je stanovništvo.

Dostupnost jeftine radne snage nakon više stoljeća u budućnosti će ponovno biti ključni faktor gospodarskog razvoja. Samo Kina i Indija do 2020. godine trebale bi imati oko trećinu svjetskog stanovništva i ostvarivati četvrtinu ukupnog svjetskog bruto društvenog proizvoda. Taj udjel s vremenom će rasti, naročito s obzirom na činjenicu da će demografsko stanje u Europi i SAD-u do tada biti još gore nego sada.

Bivši hrvatski ministar gospodarstvaa i profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu Ljubo Jurčić kaže da je, nakon više od 150 godina, rad ponovno ključno sredstvo proizvodnje: "Do industrijske revolucije smatralo se da je rad jedino sredstvo proizvodnje, da bi se kasnije tvrdilo da je ključan kapital, odnosno njegova dostupnost. Taj sustav funkcionirao je dugo, no danas je kapital globaliziran, tehnologija je dostupna svima, pa ljudski rad opet preuzima ulogu ključnog proizvodnog faktora. Ipak, to više nije osnovni fizički rad kao nekoć. Današnja komponenta ljudskog rada u sebi sadrži cijeli niz faktora znanja i sposobnosti, pa se, ustvari, umjesto o radu treba govoriti o intelektualnom potencijalu kao ključnom faktoru budućeg svjetskog društvenog razvoja."

Potvrda Jurčićevih tvrdnji je i istraživanje američkog instituta McKinsey prema kojem u 28 zemalja s ispodprosječnim plaćama postoji ukupno 33 milijuna visokoobrazovanih stručnjaka s najviše sedam godina radnog iskustva, dok ih je u osam država s visokim plaćama (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Japan, Australija, Kanada, Irska i Južna Koreja) ukupno tek 15 milijuna. Iz te je statistike vidljivo da će ljudski potencijali "država u usponu" uskoro u potpunosti nadjačati one iz razvijenog svijeta. S golemom količinom obrazovane i jeftine radne snage, kompanije iz tih država vrlo skoro će moći proizvoditi sve što proizvode i zapadne kompanije, ali po znatno nižoj cijeni. Žele li zadržati primat, velike zapadne multinacionalne kompanije morat će pronaći načina da zadrže nadzor nad visokoprofitabilnim dijelovima proizvodnog procesa.

U ekonomskoj teoriji se životni vijek nekog proizvoda često opisuje s krivuljom u obliku slova U koja predstavlja profitabilnost. Na jednoj strani krivulje nalaze se ideja i industrijski dizajn proizvoda, na dnu proizvodnja, montaža i isporuka, a na drugom kraju distribucija, maloprodaja, marketing, servisna mreža i prodaja rezervnih dijelova. Zapadne multinacionalne kompanije već desetljećima posluju tako da djelatnosti s dna krivulje, s najmanjom razinom profita, prepuštaju tvrtkama iz Kine i ostalih država gdje je radna snaga jeftina, dok profitabilne djelatnosti drže za sebe.

Možda i najbolji primjer takvog djelovanja je američki tehnološki div Apple. Prema medijskim izvještajima, ta kompanija ostvaruje goleme profite na svojim proizvodima koji se gotovo u potpunosti proizvode u Kini. Tako primjerice Appleov videoplayer Ipod 2007. u američkim trgovinama stoji 299 dolara. Veleprodajna cijena iznosila je 224 dolara, a tvrtka je pritom zarađivala 80 dolara bruto profita po jednom primjerku, što je profit od 36 posto. S duge strane, troškovi dijelova za uređaj u prosjeku iznose oko 144 dolara, pa ispada da kineska tvornica u kojoj se proizvodi radi za proizvodnu maržu od tek nekoliko postotaka konačne cijene.

Danas - s jeftinim novcem, novom tehnologijom i obrazovanom radnom snagom - izvjesno je da će brojne kompanije u Kini i ostalim državama pokušati razviti vlastiti proizvod i povećati svoj profit. Ključni faktor u tim nastojanjima bit će inovativnost, a za razvoj toga treba vremena. Primjerice, može se pretpostaviti da bi neka ruska, brazilska ili kineska tvrtka, s obzirom na golema šumska bogatstva u tim državama, imala osnovne preduvjete da okupi modernu tehnologiju i u relativno kratkom vremenu počne po iznimno niskoj cijeni proizvoditi namještaj. Ipak, da bi ugrozila švedsku Ikeu, svjetskog lidera u tom sektoru, ta tvrtka morala bi obrazovati i vlastite dizajnere, razviti vlastiti brend i poslovnu strategiju te izgraditi konkurentnu globalnu prodajnu mrežu, a za sve to potrebna je značajna količina vremena i novca.

Utoliko je jasno da je nerealno očekivati da će u doglednom vremenu neka indijska punionica bezalkoholnih pića nadmašiti Coca Colu ili da će neki kineski proizvođač tehničke robe ugroziti Apple. Vodeće svjetske multinacionalne korporacije zadržat će svoje pozicije, no bit će suočene s jačom konkurencijom nego ikada i sukladno tome morat će značajno promijeniti način na koji posluju. Te promjene utjecat će na cijeli svijet.

Mnogi analitičari društvenih zbivanja globalnu ekonomsku krizu i nadolazeće jačanje modela državnog kapitalizma proglasili su dokazom propasti procesa globalizacije. Ipak, ako se globalizaciju definira kao proces u kojem se različite lokalne ekonomije, kulture i društva povezuju putem globalnih komunikacijskih, transportnih i financijskih sustava, čini se da je kriza zapravo stvorila uvjete da prava globalizacija tek počne.

Naime, proces koji smo dosad nazivali globalizacijom temeljio se na dominaciji ekonomskih i društvenih doktrina razvijenog Zapada. Takvu globalizaciju u jednakoj su mjeri provodile velike korporacije i mediji, koliko i međunarodne političke i financijske institucije poput Svjetske bake, MMF-a ili Svjetske trgovinske organizacije. Kontrolirajući fondove za razvitak te organizacije, desetljećima su diljem svijeta kontrolirale i socijalne politike država koje su ovisile o njihovoj pomoći te promovirale neoliberalni ekonomski model. Ipak, ta situacija se danas značajno promijenila, kriza je pokazala da bez zajedničkog djelovanja cjelokupne međunarodne zajednice nema efikasnog odgovora na globalne probleme, pa je tako MMF prošle godine bio prisiljen posuditi novac od Kine kako bi ga distribuirao zapadnim državama u krizi. U takvoj situaciji jasno je da će doći do jačanja utjecaja "država u usponu", različitih kultura i mentaliteta, na različitim dijelovima svijeta. Taj proces mogao bi se nazvati multipolarnom globalizacijom. Ipak, promjene neće zaobići ni velike multinacionalne kompanije. Veći dio tih kompanija potiče sa Zapada i svoje poslovanje dosad su temeljile na zapadnom kapitalističkom modelu, bez obzira na to o kakvoj se državi i tržištu radilo. Takva sklonost da strano tržište podvrgne svojoj poslovnoj praksi dosad se smatrala glavnim obilježjem poslovanja multinacionalnih kompanija, no to će se u budućnosti značajno promijeniti. Naime, da bi ostvarile dugoročni uspjeh na velikim i specifičnim tržištima poput Kine i Indije, u nadmetanju sa sve uspješnijim lokalnim tvrtkama, multinacionalne kompanije bit će prisiljene u puno većoj mjeri prilagoditi se lokalnim običajima i navikama. Za očekivati je da će to utjecati i na korporativnu hijerahiju u tim kompanijama. Primejrice, Indija je danas sa 400 milijuna korisnika najveće svjetsko telekomunikacijsko tržište. U slučaju da velike svjetske kompanije upravljanje svojim poslovima na tamošnjem tržištu zbog velikih kuturoloških specifičnosti prepuste lokalnim menadžerima, ti ljudi će, s obzirom da vode najveću i najprofitabilniju diviziju, automatski steći i važan status unutar cijele kompanije. Zato je logična pretpostavka da će takav razvoj događaja rezultirati i time da bi multinacionalne kompanije u budućnosti mogle postati i multikulturne.

Uostalom, prema nedavnom izboru tvrtke Emerging Markets Management, među 25 tvrtki koje imaju najviše potencijala da postanu nove multinacionalne kompanije nalaze se po četiri tvrtke iz Brazila, Meksika, Južne Koreje i Tajvana, tri iz Indije, dvije iz Kine te po jedna iz Južnoafričke republike, Argentine, Čilea i Malezije.

Kina ima najveće devizne rezerve na svijetu i sve više utječe na svjetski biznis Zaključak da je dosadašnji svjetski poredak temeljen na ekonomskoj i političkoj prevlasti nekolicine zemalja osuđen na propast, moguće je vrlo lako ilustrirati putem statističkih podataka. Tako, primjerice, američka investicijska banka Goldman Sachs procjenjuje da će do 2040. zajednički BDP Kine, Indije, Brazila i Rusije nadmašiti zajednički BDP država članica G7, koje su stoljećima dominirale svijetom. Ipak, proces nastanka multipolarnog svijetskog poretka, koji je trenutačno na vrhuncu, predstavlja puno više od puke stope ekonomskog rasta.

Riječ je o golemoj revoluciji razvoja kulture, tehnologije i znanosti koja se paralelno događa u desecima svjetskih država. Tako je, primjerice, odnedavno najveća svjetska građevina smještena u Dubaiju, a druga najveća u Tajpeiju. Većina najvećih tvornica nalazi se u Kini, najveća rafinerija nafte u Indiji, a najveći petrokemijski kompleks u Brazilu. Vodeći svjetski financijski centar možda je i dalje London, no najbogatiji investicijski fond smješten je u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a najvrednija kompanija je iz Kine. Donedavno je najbogatiji čovjek svijeta bio Meksikanac, vlasnik najveće jahte je Rus, od deset najvećih trgovačkih centara samo jedan je u SAD-u, najveći zabavni centar je u Singapuru, a najveći casino nije u Las Vegasu, već u Macau.

Problem je što se takva globalna disperzija različitih obilježja društvenog razvoja nije preslikala i na sustav međunarodnih političkih i gospodarskih organizacija. Tako se, naprimjer, Ujedinjeni narodi temelje na raspodjeli moći određenoj nakon Drugog svjetskog rata, koji je završio prije 65 godina. U današnjim okolnostima neodrživim se čini sastav Vijeća sigurnosti UN-a gdje među stalnim članicama nije zastupljena Indija, najveća demokratska država na svijetu, ni jedna država iz Afrike ili Južne Amerike, ali ni Japan ni Njemačka, dvije od pet najmoćnijih svjetskih ekonomskih sila. One su članovi G7, no tamo pak nema Kine ni Indije, koje su drugo i četvrto gospodarstvo po veličini u svijetu. Iako su najveći financijeri MMF-a i Svjetske banke upravo Kina, Indija i neke arapske države, te institucije tradicionalno vode Europljani i Amerikanci. Takav sustav više neće moći funkcionirati. Za postizanje globalne ekonomske i političke stabilnosti bit će nužno oblikovati novu infrastrukturu međunarodnih organizacija.

Ipak, uspiju li svjetski politički čelnici definirati novi, efikasni ustroj globalne suradnje, postoje dobre šanse da četvrta verzija kapitalizma rezultira vjerojatno najmirnijim razdobljem u povijesti svijeta. Naime, suprotno prvom dojmu, današnji svijet iznimno je miran. Bilo kakav vojni sukob između velikih svjetskih država ili nuklearnih sila potpuno je nezamisliv, a broj država koje ne uvažavaju osnovna načela međunarodnog prava i poretka manji je nego ikada. Praktički jedino aktivno žarište nestabilnosti na svijetu je Bliski istok, a teroristička mreža Al Qaeda kao prijetnja globalnoj sigurnosti posljednjih godina znatno je smanjila svoje aktivnosti. Između 1990. i 2007. globalna trgovina porasla je za 133 posto i čini se da je to najbolji zalog globalnog mira. Primjerice, SAD i Kina imaju oko 360 milijardi dolara vrijedne međusobne trgovačke odnose. SAD je najveće tržište za kinesku robu, Kina najveći ulagač u američke državne obveznice. Svijet ovisi o prirodnim resursima Rusije i Brazila, ali te države jednako, ako ne i više, ovise o prihodima od prodaje tih resursa. Međuovisnost velikih sila prevelika je da bi oružani sukob ikome zasad bio isplativa opcija.

Drugi važan element je to što će jačanje multipolarnosti nedvojbeno rezultirati manjom mogućnošću za unilateralne poteze, poput američke invazije na Irak. Takve poteze ni jedna država na svijetu, pa čak ni SAD, u budućnosti neće moći poduzimati bez legitimiteta dobivenog u nekoj od prihvaćenih međunarodnih institucija. Sve u svemu, ako je svijet bez rata utopija, četvrta verzija kapitalizma mogla bi rezultirati najbližom ostvarivom varijacijom tog ideala.

12. veljače 2011.

www.nacional.hr

HNB tečajna lista

21.10.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,150423
CHF CHF
1
6,761663
GBP GBP
1
8,618006
USD USD
1
6,681471
EUR EUR
1
7,436477
$ Odabir valute
= Odabir valute