ŠTO JE ZAPRAVO UMJETNOST?

Spektar - Kultura

art

Danas se živo raspravlja o tome kako definirati umjetnost te što čini umjetnost različitom od zabave. Kako prolazimo kroz modernističko razdoblje, različiti žanrovi i stilovi teže spajanju jedni u druge, što raspoznavanje inovatora od klonova čini još težim. Dok većina modernih ljudi zauzima relativistički stav prema umjetnosti tvrdeći da je "sve to samo zabava" i da "ne možemo suditi ili ocjenjivati umjetnost", ovaj argument nema nikakvog smisla jer bi to značilo da su Britney Spears i Ludwig van Beethoven na istoj glazbenoj razini, što je neuračunljiva izjava oko koje bi se jako malo ljudi složilo.

Kako bismo shvatili sposobnost razlikovanja kvalitete različitih umjetničkih djela, prvenstveno moramo definirati što "umjetnost" zaista znači. Može se reći da u osnovi imamo dvije različite vrste umjetnosti, onu koja opisuje (literatura, kiparstvo, slikarstvo), i onu koja ne opisuje, ili koja je čisto apstraktna (glazba). Pod opisnom umjetnošću mislimo ma proce kojim poezija, na primjer, stvara slike te se oslanja na unutarnje formacije unutar uma, što veoma sliči procesu sanjanja. Kada čitamo literaturu ili proučavamo sliku, mi ponovno stvaramo slike unutar naših umova, te vremenom gradimo cijele krajobraze ideja koje su stavljene unutar okvira samog života.

Glazba je u potpunosti različita vrsta umjetnosti za koju tvrdimo da je u svojoj osnovi potpuno apstraktna. Dok ona može biti popraćena slikama, najviše u onoj glazbi koju nazivamo "programska glazba", poput Beethovenove Šeste pastoralne simfonije, glazba ne ovisi o opisnim procesima drugih oblika umjetnosti. Umjesto toga djeluje s našim osjetilima i osjećajima te je usmjerena logikom koja nas vodi kroz pripovjedanje usko povezanih ideja. Kako bismo bolje razumjeli ovu dihotomiju, pogledat ćemo što Friedrich Nietzsche kaže o umjetnosti.

Nietzsche je slavio grčku tragediju kao izraz najveće vrste umjetnosti, shvaćajući da je bol potreban i prekrasan dio života kao cjeline.

U Rođenju tragedije Nietzsche tvrdi da postoje dvije glavne vrste umjetnosti, apolonijska i dionizijska. Apolon je bio grčki bog uzvišenog sanjanja, samo-kontrole, liječenja, općeg razuma i udaljenosti. Njegova dijametralna suprotnost, Dioniz, je bio bog vina, ekcesa, divljine, gnjeva, emocija i strasti. Opisna umjetnost dijeli iste osobine s Apolonom, dok je Nietzsche smatrao glazbu esencijom Dioniza. Inspiriran svojim zemljakom, pjesnikom Schillerom, kojeg znamo kao autora "Ode radosti" koju je Beethoven uklopio u svoju Devetu simfoniju, Nietzsche pokušava objasniti vezu između glazbe i poezije.

Schiller tvrdi da pisanje poezije ovisi o glazbenim idejama. On nikad ne počinje s opisivanjem slika i misli, nego dodavanjem riječi glazbenim ritmovima, te odatle stvara završni proizvod. Nietzsche ovo koristi kako bi dokazao da je glazba temelj poetskoj umjetnosti. Ali da bi se stvorila umjetnost, tvrdi Nietzsche, umjetnik mora naći ravnotežu između svojih apolonijskih i dionizijskih strasti. Iz praktične perspektive ovo ima smisla: kompozitor koji ne strukturira svoje ideje da bi stvorio nešto koherentno će stvoriti simfoniju koja nema smisla. S druge strane, umjetnik koji pokušava ostvariti uspjeh moralnom disciplinom i proračunatošću će stvoriti sterilni, beživotni oblik umjetnosti, koja nikoga neće dirnuti u srce. Djelo koje se priklanja klasicizmu će morati povećati apolonijske efekte, dok će Romantičar poput Johannesa Brahmsa morati udovoljiti svojim dionizijskim strastima.

Međutim, razumijevanje ovih različitosti još uvijek ne odgovara na osnovno pitanje: što je "umjetnost" i kako ju definiramo? Počevši s glazbom, Arthur Schopenhauer kaže da je glazba umjetnički izraz volje. Glazba obuhvaća volju samu u sebi, bez opisivanja njenih efekata ili rezultata. Time dolazimo do najapstraktnijeg oblika umjetnosti koji govori našim osjetilima i našem egzistencijalnom biću, nasuprot onome što na što se odnose naša osjetila i postojanje. Poezija, ili opisna vrsta umjetnosti je s druge strane izraz reprezentacije volje; okoliši, osjećaji i slike. Ako je poezija kora našeg postojanja, glazba je jezgra samog života.

Ludwig van Beethoven je slavio život kao proces transcendencije kroz moć volje i vjere u Boga kao duha prirode.

Ovaj pogled na umjetnost je različit od onoga modernog, koji kaže da je umjetnost "iluzija" i da poezija zapravo "ne postoji". Iz idealističkog pogleda, ovo je logička pogreška. Kako onda, vi kažete, povremeno vidimo slike dok slušamo glazbu? Zašto Anton Bruckner slika planine i pejzaže? Kako ljudi u čitavom svijetu nalaze povezanost između umjetnosti i promatranja u i o životu, ako nema međusobne povezanosti između njih?

Razmislite o tome na ovaj način: glazba objektivno izražava volju bez ikakve posredne veze. U poeziji, mi doživljavamo reprezentaciju volje u obliku slika i ideja. Stoga je glazba univerzalni jezik kroz kojeg možete izraziti bilo kakve osjećaje i stanja postojanja kroz beskrajne nizove melodija, bilo da su same ili suprotstavljene drugim melodijama. Međutim, matematičke kombinacije nisu apstraktne u smislu da "ne postoje", glazbeni izraz volje je stvaran, te se može prepoznati očima umjetnika.

Većina ljudi ne može objasniti zašto povezuje Wagnerovu glazbu s ratom, ne zbog toga što je veza između glazbe i života "iluzija", nego što gledaju na glazbu iz pogrešne perspektive miješajući ju s poezijom. Poezija se lakše može usporediti s životom, jer je već u stanju reprezentacije, dok glazba to nije, te zahtijeva od osobe da prvo shvati volju koja se nalazi iza tonova, te da potom to usporedi s logičkom reprezentacijom koja će biti u skladu s voljom. Stoga ne iznenađuje činjenica da većina ljudi danas cijeni programsku glazbu koja je bila uobičajena u Romantizmu, gdje je svaki njen dio pokušavao da bude što opisniji, "stvarajući slike pomoću melodija". Međutim, važno je napomenuti da ne stvara svaka programska glazba slike; ove "slike" su radije plan emocija. Beethoven, na primjer, je tvrdio da njegova šesta simfonija nije izražavala slike, nego osjećaje usko povezane s pričom koju je on predstavio zajedno sa svojom glazbom.

Pošto smo došli do ove točke, utvrđujući da je glazba najviša apstrakcija od svih vrsta umjetnosti te da je umjetnost samo jezik koji izražava postojanje bića, onda možemo razumjeti u čemu se razlikuju Britney Spears i Beethoven. U popularnoj glazbi, uključujući rock, jazz, blues, techno i većinu metal glazbe danas, melodije su samo efekti na vrhu ritmičke razine. Razlog zašto ne doživljavamo neko putovanje slušajući Britney, nasuprot klasičnoj glazbi, je taj da njena glazba nema nikakav koherentni narativni temelj. Umjesto toga, kao što ćete primijetiti čitajući naslove većine pop pjesama danas, sve se svodi na kreiranje estetike na umjetnim temeljima, koji se pokoravaju općem jeziku poznatim po izražavanju zadane teme. Kombiniranje načina odijevanja, tekstova, tempa i zbora koji se ugrubo poklapaju s predviđenim "osjećajima" stvara sve ovo. "I'm a slave for you" i "Requiem" izražavaju dvije različite ideje, ova prva predstavljajući izjavu o egu - ili da bismo bili fini - o pojedincu, dok ova druga pokušava izraziti iskustvo volje, nečega što nema nikakve veze s pojedincem, ili ga koristi kao sredstvo za neki cilj. Kada Goethe piše o Faustu, središnji lik se koristi za predstavljanje ideja; Faust kao izolirani pojedinac nije bitan te je jedva interesantan.

U klasičnoj i neo-klasičnoj glazbi u žanrovima poput metala, ambienta, synthpopa i neo-folka su melodije središnje za razvijanje glazbe. One nisu estetički efekti, nego postaju jezik koji zahtijeva brojne promjene tempa i harmonijske kontrapunktove da bi ostvario svoje ciljeve. Ono što je viđeno kao esencija Britney Spears kao "umjetnice", njeno tijelo, način života i njeno priklanjanje popularnim idejama nema veze s umjetnošću viših razina. Život ne nagrađuje volju izraženu u pop glazbi; pacifizam, naivna ljubav, jednakost i materijalizam. Umjesto toga, klasična glazba slavi jezgru samog života; nejednakost, tragediju i radost, rat, sukob i borbu, ali ono što je najvažnije je da je ona izraz poezije i ljepote organskog postojanja.Casper David Friedrich je uhvatio trenutke kada je pojedinac našao smisao u transcendenciji uranjajući ljudsku dušu u iskonsku ljepotu divlje prirode Na svom vrhuncu ona čak i ne zahtijeva izmišljeni motiv, nego postaje volja sama po sebi, potvrđujući zašto je umjetnost uvijek postojala i zašto će postojati dokle god ljudi lutali po ovoj zemlji.

Zašto umjetnost? Zašto ne zabava, jer se to čini "zabavnijim"? Odgovor je jednostavan; umjetnost nam pomaže u razumijevanju načina funkcioniranja života, ali njena priroda nije u potpunosti apolonijska, jer ako bismo samo željeli da izračunamo ideje u životu, mogli bismo se okrenuti znanosti ili religiji. Umjetnost je posebna jer opravdava život i njegovo samo postojanje kao estetski fenomen. Mi slavimo umjetnost jer nijedna druga ljudska tvorevina nije u stanju uhvatiti poetsku esenciju života. Ova poetska strana našeg postojanja nije iluzija ili izmišljotina, nego nešto ukopano u samom životu. Moglo bi se reći da je to čarolija, u nedostatku boljeg izraza. Znanost ne može izračunati njenu ljepotu, religija je razumije jedino u okvirima mitova, a filozofija jedino može opisati njen dizajn.

Da bismo razumjeli i cijenili umjetnost, mi ju moramo - kao i život - iskusiti.

17. kolovoza 2006.

www.anus.hr

 

HNB tečajna lista

25.06.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,968305
CHF CHF
1
6,831213
GBP GBP
1
8,449090
USD USD
1
6,637328
EUR EUR
1
7,413232
$ Odabir valute
= Odabir valute