O ČEMU GOVORIMO KADA GOVORIMO O KOMUNIZMU?

Spektar - Politika

komunizam

 

O čemu govorimo kad govorimo o komunizmu? To više nije parafraza jednog zaboravljenog naslova, nego pitanje koje iskrsava nakon čitanja knjige “Krš. Povijest komonizma” mađarskog pisca Endre Kukorellyja (r. 1951., izvrsno ga prevela Kristina Katalinić, netom izdala MeandarMedia).

Pisac odgovara da govorimo o “komonizmu”, jer to nije pogreška u slovu, i to prvenstveno stoga što on nije “stručnjak za komunizam”. Kukorelly se bavi, razumije se, Mađarskom, no svejedno će nas natjerati da govoreći o sebi konačno promislimo hoćemo li govoriti o socijalizmu, komunizmu, Titu i Partiji, o Partiji i Narodima i Narodnostima - a čini mi se da je tu ključna kvaka za bivšeg jugoslavenskog a danas hrvatskog čitaoca - ili o samima sebi.

Psuje komunjare

Njegov je zaključak da činimo jedino što možemo: da govorimo o vlastitoj stvarnosti umjesto našeg pamćenja, i da jednoznačnog odgovora nema: postoje najmanje dva u svakoj kući, to jest onoliko odgovora koliko ima ukućana. Njegova je mama dobro, peče štrudl od jabuka i “psuje komunjare”. “Ja mislim da takvih nema, ona da kako ne bi bilo, i to su točno dvije teške istine”, nadovezuje se njen sin Endre. Malo kasnije dodaje kako treći odgovor, njegov otac, drijema. “Taj sistem mu je razjebao život”, napominje sin malo dalje, ali naglašava: “On to nije rekao.”

Pa dobro, obitelj Kukorelly nije baš komunistička, naprotiv. Rekli bismo nekoć: oni su “unutrašnji neprijatelji”. Nemaju veze s partijskom vlašću, ona im je oduzela gospodski život i manje-više cjelokupnu imovinu. “Moja mama bila je budimska gospođica, prije opsade bavila se ponajviše odlascima na balove i sortiranjem kavalira. Ima njezinih slika u hrpi časopisa “Kazališni život”. Bila je zgođušna. Kad sam se rodio, radila je u klaonici svinja”. Slušamo drugu, njihovu stranu mađarsko-sovjetske utopije - “sovjecki savez”, piše Kukorelly. Onu stranu što je bila do pada komunizma ili slikovito Berlinskog zida, da ne velim trabanta i wartburga u peštansko predgrađe, bez ikakve šanse na javnost. Bila je praktično zabranjena.

Pisac početnik

Ali, to samo po sebi nije nekakva naslada, ni sreća za sina-pisca. Zato je njegov “roman” drugačiji, izuzetan - bit će da je prije riječ o ispovjedno-memoarskoj prozi - zato što Kukorelly progovora kao “komonist”, kao netko tko je odavno razumio kako je Hrabal mogao biti “unutrašnja emigracija” u Pragu, no kako je bezimeni, mladi, nitko-i-ništa pisac-početnik tek ponosni član Mađarske komunističke omladine (KISZ, kratica je njihova saveza: SKOM umjesto SKOJ-a). To je on sam, dakako: “Svi su bili komunjare. Tako nekako. A i ja, o tome kasnije. Svatko drukčije”, bilježi. Pri tom si ne dopušta da bude zaveden boljom prošlošću svojih staraca, niti da se pravi naknadno mudrim. Naprosto je naučio od Juliena Bende kako svako pisanje o prošlosti ima smisla jedino kad se zaboravi sve ono što je došlo poslije nje. Kukorelly ima takvu snagu, za razliku od mnogog ovdašnjeg memoarista.

Spaja i razdvaja

Kako je “Krš” knjiga-ispovijed, i to ispisana u prstenastim grozdovima na različite teme - višekratno ljetovanje mađarskog omladinca na Crnom moru, njegovo prvo putovanje na Zapad, sudbina ruskih pisaca za vrijeme Staljinovih čistki, SSSR, kolege pisci-špicli koji isljeđuju pripovjedača u Budimpešti i širom Mađarske, izravni TV prijenos kraja rumunjskog diktatora Ceausescua i supruge itd. - tako se hrvatski čitatelj sve više, sa svakom stranom uvlači u njen sadržaj, skupa sa svojim pričama. Što nas, zapravo, spaja i razdvaja u sličnom iskustvu prošlosti “komunističkih omladinaca”? To je pitanje što se stalno ponavlja. Da li je Titov “Ne!” Staljinu jedina razlika među nama.

Svi mi dijelimo iskustvo prvog putovanja na Zapad, pri čemu smo se kao “jugovići” osjećali boljima zato što smo bili bogatiji, ili na većim zapadnim kreditima. A bojim se da nas to prokletstvo još uvijek prati, da je ono jedini zbiljski ostatak jugo-nostalgije i “bratske zajednice”. Jesmo li bili, za istinu, bolji? Je li naše iskustvo i iskušenje socijalizma bilo bolje samo zato što smo se uvjeravali da je Titov režim bolji od Kadarova?

Kolektivna samoobmana

Tko se, uostalom, nije osjećao nadmoćnim pred njemačkim ovčarima na, primjerice, mađarsko-čehoslovačkoj granici? “Ta mi smo svima njima Zapad”, bila je zabluda našeg političkog bivanja “ni vrit ni mimo”, zabluda koju smo kao samoupravljači i omladinci uzeli za činjenicu. Drugim riječima, kolektivna samoobmana. Najljepša ruska Aksinja za par najlonki-hulapupki, ili za hrpu kaoguma. Mala legenda: Ugledni se pisac vratio s delegacijom iz Budimpešte, pa pripovijeda. Opao mu je gumb te je pozvao hotelsku sobaricu, koja mu je isti prišila, a k tome ispeglala košulju, ili što je već bilo. Nagradio ju je dotični Zagrepčan bogatim tringeltom (napoj-nicom), a ona mu je iz zahvalnosti krenula raskapčati hlače (šlic).

Muške brade

Vraćam se, na kraju, s priče o gumbu budimske sobarice na priču o muškim bradama. O njima je ostavio zapis Juraj Habdelich, propovjednik sv. Marka na istoimenom trgu u Zagrebu, davne 1662. “Ugri i Hrvati zasigurno smatraju da su špičaste brade, i mustači zafrknuti pored nosa na oči, strašno ružne. Ništa zato, one su nekim drugim narodima toliko drage (ugodne) da se podsmjehuju okruglim hrvatskim i ugarskim bradama, zovući ih torbicama.” Pretpostavljam da Habdelich nije ciljao na narode s “bijednog Istoka”, kome je i sam pripadao. Pretpostavljam da se čak ni “komonizam” ne može usporediti s bradom-torbicom. No, htjeli-ne htjeli već preko 350 godina mi nosimo isti tip brade s Mađarima, tip koji je nadživio i socijalizam, odnosno komunizam.

O tome govori knjiga Endrea Kukorellyja, tako da je i vlastite špicle - čekao je devet godina da pročita tajne policijske izvještaje o sebi - odmaknuo dalje od glavnog teksta, među fusnote. On govori o stvarima i piscima koje vlastodršci, manje-više krvavih ruku, još uvijek nisu uništili, pa makar bili metodični kao sovjetski komunisti i njihovi blokovski učenici. O prirodi stvari jačoj od crvene i svake druge boje.

Što s hrvatskim ‘komunizmom’

U hrvatskoj književnosti amblematska je i nekako rodonačelnička knjiga Slavenke Drakulić “Kako smo preživjeli komunizam i još se smijali”. Ona je prvo izašla za stranog čitaoca, i bila mu je namijenjena. Nešto slično dogodilo se s tekstovima i knjigama Dubravke Ugrešić. Obje su spisateljice, u ratu i poslije njega, analizirale usporednice Titova i Tuđmanova kulta, znakove vlastodržačkog kiča, kao i sličnosti u njihovu govoru.

(Za stranog čitatelja “socijalizam” je bio predobra riječ, za razliku od “komunizma" ili “Carstva zla”, kako su to pomalo holivudski skovali Reaganovi pisci govora.) U međuvremenu, knjige i članci s analizom socijalističkog razdoblja SR Hrvatske odnosno Jugoslavije dobile su na broju. Nije riječ tek o povjesničarskim radovima ( I. Goldstein, T. Jakovina, I. Duda), već posebno o memoarsko-autobiografskoj publicistici. Dovoljno je spomenuti tek knjige Branka Polića, Aleksandra Flakera, Ante Zemljara, Zlatka Crnkovića, Igora Mandića, Miljenka Jergovića i drugih. Nedavno je Milan Mirić u Republici opisao situaciju oko časopisa Razlog, Darko Suvin u najnovijem Gordoganu piše o godinama poslije II. svjetskog rata, a Boško Violić svojoj nagrađivanoj “Isprici” dodaje nova memoarska poglavlja, recimo dječačka. P. Pavličić objavio je knjigu "Bilo pa prošlo" koja govori o razdoblju nakon 1968., od njegova dolaska na studij u Zagreb iz Vukovara. Može se pretpostaviti da je već danas objavljeno više knjiga o razdoblju 1945-1990. no i o jednom drugom u hrvatskoj povijesti.

11. kolovoza 2011.

Željko Ivanjek – www.jutarnji.hr

HNB tečajna lista

23.10.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,606090
CHF CHF
1
6,472433
GBP GBP
1
8,370060
USD USD
1
6,357304
EUR EUR
1
7,505433
$ Odabir valute
= Odabir valute