ŠTO JE TO NACIONALNI INTERES?

Spektar - Politika

nacija

Iako je to slučaj manje nego prijašnjih godina, još uvijek se tu i tamo mogu naći članci koji govore i nebuloznom ”hrvatskom interesu”. Recimo kad se radi o predstojećoj privatizaciji (ili vjerojatnije, bankrotu) brodogradilišta, kritičari poteza vlade govore kako je u interesu Hrvatske da se brodogradnja održi.

Recimo neki dan u čitamo komentar ”ljevičara” kako strane firme iskorištavaju Hrvatsku. Kao da je Hrvatska građanka ženskog spola. Koga točno? Alana Fordovića? Jeremiju Grumfovića? Uzmimo za primjer g. Sanadera. Prema onom što je poznato iz izjava svjedoka (a naravno moguće je da je čovjek nevin) čini se da je g. Sanader u tom iskorištavanju Hrvatske od strane MOL-a i inih firmi jako dobro prošao. A bar da je on jedini! Prema tome, g. Sanader nije građanin Hrvatske. Ili – što je puno vjerojatnije – tvrdnja da strane firme iskorištavaju Hrvatsku je nevaljala generalizacija.

Ljevičari nisu jedini, dapače. Desničari su još glasniji (povjesno gledajući, čini nam se da se ljevičari obično pozivaju na interese radnika, a desničari na interese zemlje), jedino što nisu na vlasti pa je njihovo popovanje lakše izbjeći. (Primjetite da je čak i generalizacija na manje grupe nevaljala – recimo “radnici”. Koji točno radnici? Oni radnici koji rade u stranim firmama koje dobro plaćaju, koji rade u firmama koje rade dobar posao trgovajući sa stranim firmama i mnogi drugi rekli bi tim “zaštitnicima” da se bave svojim poslom).

Evo jednog tipičnog nedavnog pokušaja s “desnice” (Milan Ivkošić iz Večernjeg lista, povodom prvih 100 dana Kukuriku vlade: Kukuriku već ishlapio!).

Premda su Hrvati iznimno osjetljivi na prodaju nacionalnih bogatstava, koja ih je traumatizirala cijelim nizom šokantnih negativnih primjera – banke, Pliva, Ina, Hrvatski telekom… – nova vlast najavljuje nove prodaje – Hrvatske poštanske banke, Croatia osiguranja, Petrokemije…! Ni spominjati ne treba poskupljenja, koja su trajna tema medija, a sindikati su kukavički odustali od sindikalne košarice kojom su uvijek dosad mjerili standard i platežne mogućnosti građana te od zahtjeva s kojima su se u vrijeme HDZ-a izborili za referendum.

Samo taj jedan paragraf ima cijeli niz problema.

   Da li država troši više nego što prikuplja od poreza (čak i nakon povećanja PDV-a)? Da.

   Da li država troši više nego što zarađuje već 20 godina? Da.

   Da li je prošla HDZ-ova vlada vodila katastrofalnu fiskalnu i gospodarsku politiku isto kao i većina prijašnjih vlada? Da.

   Da li se građani žele odreći besplatnih povlastica koje su tokom 20 godina pljačkaškog korporativnog socijalizma uveli HDZ (prvenstveno) i SDP (nešto manje, ali samo zato što nisu toliko bili na vlasti)?   Ne.

I što sad? Trošimo više nego što imamo, dug nam je ogroman i na rubu smo gubljenja rejtinga i fiskalnog kolapsa (većinom upravo zahvaljujući HDZ-u) i sad g. Ivkošić nalazi shodno da priča o “osjetljivosti na prodaju nacionalnih bogatstava”. To je stvarno teško za povjerovati!

Da su ljudi manje osjetljivi na ukidanje besplatnog ovog ili onog, vlada bi izabrala ukidanje ovog ili onog. Ali mi tvrdimo da je ogromna većina ovisnika o socijalnoj državi (dakle većina građana) manje osjetljiva na prodavanje nacionalnih bogatstava nego na ukidanje života na račun drugih i života na kredit, i tako sadašnja vlada – baš kao i prijašnje – poduzima korake koji građanima i njima stvaraju manju neugodnost (dakle, izjedamo svoju kapitalnu bazu i uništavamo svoju imovinu, a hrvatski patent na to ima upravo HDZ). Gosp. Ivkošić kao da hrvatske probleme otkriva sa 20 godina kašnjenja. Ali namjera je očigledna – implikacija je da Kururku vlada radi protiv interesa Hrvata.

Stvar oko poskupljenja je besmislica. Vlada niti proizvodi sir, niti crpi naftu. Ministar Čačić – loši potezi na stranu – za razliku od ostalih političara-mlitavaca – barem je to jasno i glasno rekao i to ne samo jedanput. Cijene su takve kakve jesu, a rastu jer i HDZ i SDP valutu pegiraju na raspadajući euro koji kolabira, a to čine sve zemlje i to po istom načelu najmanje neugodnosti koji smo opisali gore (a kad se tako radi, kako zemlja može imati jaku valutu). I tako cijena valute izražena u robama pada (cijene roba rastu). Iako g. Ivkošić to pokušava prikazati kao problem Kukuriku koalicije koji ne bismo imali da je na vlasti kojim slučajem HDZ, jedini rezultat tog pokušaja je – glasni smijeh.

Svojedobno sam nekoliko puta pisao o tome kako nas čeka vrijeme u kojem će biti crveni i Banski dvori, i Pantovčak, i sindikati. To je vrijeme došlo. I to je za Kukuriku koaliciju jedini spas. Budući da u gospodarstvu i drugim za život građana bitnim područjima možemo očekivati samo pogoršanja, nova će se vlast sve više morati uzdati u crvenilo svih institucija – sindikata, policije, tužiteljstva, sudstva, Hrvatske televizije na kojoj pripremaju boljševički udar donošenjem novoga zakona o HRT-u… Pa ipak, teško je vjerovati da se Milanoviću neće osvetiti njegova besprimjerna vlastohlepnost s kojom je, premda je znao o kakvim se ljudima radi, sastavio koaliciju ne u interesu Hrvatske nego u interesu svoje karijere.

Koja je razlika između crvenih i HDZ-ovih Banskih dvora, Pantovčaka i sindikata, molimo lijepo? Nikakva. Neki porezi su malo manji, neki malo veći, socijalna država ide po starom, a jedina razlika je što ovih mjeseci ima manje pljačke. Ne valjaju ni jedni ni drugi, ali HDZ je lošiji jer je od osamostaljenja postavio najniže moguće standarde u upravljanju zemljom. Zašto g. Ivkošić očekuje da će “crveno” ovo ili ono za većinu biti problem, nije nam baš jasno.

Prigovor o boljševičkom udaru na HRT je u najmanju ruku licemjeran. Zašto HDZ nije ukinuo ili privatizirao HRT? To su mogli napraviti tokom svakog svojeg mandata u prošlih 20 godina, ali bit će da “nisu imali vremena” i to zato jer su kao svi etatisti koristili državne medije u svoju korist.

Ovaj blog je od početka (krajem 2010.) pozivao na privatizaciju (ili raspuštanje) HRT-a, a za isto se zalažemo i danas, za razliku od g. Ivkošića koji se neovisnosti i slobode medija sjetio tek kad je HDZ postao opozicija.

Nacionalni interes i kolektivizam

I na kraju imamo tu tvrdnju kako je premijer Milanović vladu sastavio u interesu svoje karijere, što je pretpostavljamo potpuno suprotno od dviju prijašnjih vlada (Sanader, Kosor) koje su bile sastavljene u “interesu Hrvatske”. Ha! Ta tvrdnja je potpuno besmislena i to iz više razloga (jedan od očiglednih je da je “hrvatski interes” g. Sanadera danas predmet kojim se bave sudovi, a ne povjesničari).

Što je “interes Hrvatske”? Nacionalni interes je skup interesa ljudi jedne nacije. Ti interesu su razni, od ekonomskog prosperiteta, sigurnosti i tako dalje. Problem s nacionalnim interesom je da on ne postoji u opsegu na koji se često aludira.

Ono što sasvim sigurno postoji je interes pojedinih građana. Nasumice izaberite 100 građana i postavite im jedno jedino važnije pitanje (recimo, da li bi građani ne-rezidenti trebali imati pravo glasa na izborima za Sabor) i vidjet ćete da nacionalni interes kakvim se on predstavlja ne postoji. Postoji mnoštvo osobnih interesa.

Slijedeći vlastite interese ljudi se okupljaju u grupe čiji članovi imaju slične interese, a političari dolaze na vlast na način da većim grupama prave obećanja (i ona koja mogu i ona koja ne mogu ispuniti). U najbolju ruku može se govoriti o interesu većih grupa društva (koji se obično ispunjavaju na štetu manje grupe ili na račun duga i budućih generacija – kao što vidimo iz gore opisanog recepta hrvatskih stranaka), a na žalost g. Ivkovića, HDZ je pravio previše obećanja koje nije mogao ispuniti, koristio jednima na štetu drugih. Da li je čudo da je sad u opoziciji? Vjerujemo da su građani prvenstveno glasali protiv HDZ-a, a tek onda za SDP ili HNS, i to ne zbog bilo kakvih nacionalnih interesa, nego za svoj džep.

U najgorem slučaju potiskivanja interesa pojedinca – totalitarizmu kao što je fašizam- interes nacije ne odgovara gotovo niti jednom građaninu osim sićušnoj grupi na vrhu.

Nedavni primjeri nacionalnog interesa u akciji

U proteklih 20 godina sve i svašta se prikazivalo kao nacionalni interes i u većini slučajeva radilo se o nekoj vrsti pljačke ili koristi za korporativne (tj. grupne) interese a pod krinkom nacionalnog interesa.

INA? Nacionalni interes, korupcija i pljačka. HAC? Nacionalni interes, korupcija i pljačka. Hrvatske željeznice? Nacionalni interes, nemar, nerad i legalna pljačka. Mostarski Aluminij? Nacionalni interes i pljačka. Pelješki most? Nacionalni interes i pokušaj legalne pljačke. Hrvatska u EU? Nacionalni interes i legalna pljačka. Klimatske promjene? Nacionalni interes i legalna pljačka. Brodogradilišta? Nacionalni interes i legalna pljačka. Hrvatske šume?   Nacionalni interes, nemar i loše upravljanje. HEP? Nacionalni interes i pljačka.

Upravo je smiješno da se ljudi u medijima još uvijek koriste tom otrcanom frazom. Kad čujete ili pročitate tu riječ, aktivirajte svoj bullshit alarm i pomno analizirajte sadržaj koji vam se servira, tražeći elemente pljačke ili pokušaja profitiranja putem državnog monopola na neku djelatnost, prikupljanje poreza, izdavanje valute, primjenu sile ili slično.

Nacionalni interes kao najmanji zajednički denominator

Nacionalni interes, u mjeri do koje on uopće postoji, je interes po pitanjima oko kojih se svi građani (dakle cijela nacija) mogu složiti. Zato zaboravimo idiotski Pelješki most i pogledajmo da li postoje najelementarnija pitanja oko kojih se svi slažu. Razmotrimo nekoliko temeljnijih pitanja/interesa kao recimo:

   Nacionalna sigurnost

   Pravo vlasništva

   Pravo na slobodu

Oko prva dva pitanja valjda nema puno dvojbe. Da li se svi građani Hrvatske slažu oko sva tri vrlo jednostavna pitanja? Naravno da NE!

A ne slažu se jer barem 90% (naša slobodna procjena) građana smatraju da je ograničavanje i narušavanje slobode njihovih sugrađana – čak i kad namjera nije očuvanje interesa broj (1) i (2), što bi možda bio kakav-takav izgovor – u redu. Kao recimo što? Kao bilo što: zabrana istospolnih brakova, prisilno financiranje vjerskih institucija, PDV, zabrana privatnog pečenja rakije, zabrana uzgoja marihuane, nerazumna ograničenja slobode govora, zabrana rada u fušu, otimanje novca putem poreza za legalno i ilegalno pomaganje javnih i privatnih firmi proračunskim novcem i drugim pogodnostima, zabrana pijenja alkohola na javnom mjestu, prisilno prikupljanje pretplate na državnu televiziju, obvezno obrazovanje, itd. Sve to su metodi prisile i dokle god postoji jedan građanin koji se slaže s ovom tvrdnjom, nacionalni interes po ta tri pitanja ne može postojati.

U slobodnom društvu postoji dogovor oko elementarnih interesa kao što su tri pitanja navedena gore, a drugi “nacionalni” interesi osim ta tri ne postoje. Sve ostalo su interesi pojedinaca i grupa. Prema našem skromnom znanju jedna – možda jedina – zemlja u kojoj je postojao solidan koncenzus oko pitanja nacionalnog interesa bile su SAD krajem 19. stoljeća. Oko interesa grupa ne može postojati nacionalni koncenzus, jer po definiciji ne radi se o interesu svakog pojedinog građana, a gdje oni postoje kao nacionalni interesi to je dokaz da se radi o neslobodnom društvu u kojem se interes grupe predstavlja i nameće kao nacionalni interes. U zemlji u kojoj ne postoji koncenzus niti oko ta tri osnovna pitanja – sigurnosti, prava vlasništva i slobode – ne može biti govora o postojanju “nacionalnih interesa”.

U ovom kratkom videu koji su “stariji” posjetitelji već vidjeli Milton Friedman govori o pohlepi i kako ljudi (predsjednici, kraljevi ili premijeri, ovisno o sustavu) sastavljaju vladu i djelomice odgovara na pitanje “interesa” kolektiva (koji je izmišljotina). Toliko o tvrdnji da negdje u svijetu (ili u zamišljenoj idealnoj hrvatskoj vladi o kojoj sanja g. Ivkošić) postoji neki idealni Zoran Milanović koji radi za narod, a ne za svoju karijeru.

21. svibnja 2012.

www.novilist.hr

HNB tečajna lista

16.08.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,712908
CHF CHF
1
6,474362
GBP GBP
1
8,130511
USD USD
1
6,266379
EUR EUR
1
7,393074
$ Odabir valute
= Odabir valute