TOMISLAV KARAMARKO

Je li Tomislav Karamarko ipak previše "zapasao" upregnuvši se objediniti svekoliku hrvatsku konzervativnu i desnu političku scenu i svjetonazor, pokazat će predstojeći opći, parlamentarni izbori krajem godine, ali je već sad posve očito, nakon nekoliko uzastopnih državnih, pa i lokalnih izbora, da se desna HDZ koalicija posve oporavila i samo bi se čudo trebalo dogoditi da se iznova ne vrati na hrvatske političke vrhove. Tome je golem doprinos, upitno je li baš i odlučujući, dala jalova lijeva koalicija predvođena SDP-om i doista čudnim Zoranom Milanovićem, katastrofalnim vođenjem zemlje u skoro će pa četiri godine, osobito ekonomije. Uzgred, ta kako je s desna nazivaju, lijevo-liberalna koalicija to nipošto nije, niti je lijeva, a nipošto ni liberalna. To je neki politički "bučkuriš", ali o tom, potom. Nakon što je pravilno uočio da u zemlji poput Hrvatske ekonomske teme i nisu tako zanimljive i ne podižu puls potencijalno većinskom biračkom tijelu, vjerojatno sve dok se ne tresne o samo dno, Karamarko je "ubacio u petu brzinu" i okrenuo se temama koje su potvrđeno privlačne i zavodljive, poput navodnog bauka "crvenih đavola", aveti prošle države, "zločinca" Tita, lustracije i "zuluma" onih drugih, različitih, manjina i sl....Neviđenom dosad mi se čini ta njegova populistička, zasad retorika, iako je politički populizam na ovim prostorima konstanta i na desnoj i na lijevoj strani. Politički centar, recimo liberalizam, po sebi i nije populistički, iako bi za Hrvatsku kakva sada jest bio i najzdraviji i politički i ekonomski i moralno. Ali, ajde to dokaži na našim političkim izborima i u ovom stadiju demokracije, smireno, racionalno i uvjerljivo. Takvih lidera, tih istinskih liberala sa socijalnom osjetljivošću, ali i hrabrosti da je najvažnije ipak "što netko, a ne tko govori ili radi".  Bit će baš zanimljivo hoće li se takav Karamarko i HDZ sa svojim partnerima, od kojih se golema većina dokazala posve nesposobnim, pa i problematičnim, iznova uspeti na hrvatske državne i političke vrhove. I može li se na krilima nacionalizma i zatvorenog društva pospana Hrvatska probuditi? U ovoj kratkoj hrvatskoj povijesti već se jednom potvrdilo da to u suvremenim i globalnim uvjetima i okruženju nije moguće. Kažu neki umni da je povijest učiteljica života, ali sve mi se čini da ovuda oko nas baš i nije. Jednako kao što mi se čini da ništa ne učimo ni na vlastitim ni na tuđim greškama. Doduše, to su neka moja zanovijetanja, meni se čini da sve može biti i bolje i puno bolje, iako me zbilja stalno opovrgava. Usuđujem se ustvrditi da su to i drugi, i ostali spoznali, samo što to neće priznati jer će ih prihvatiti kao slabiće. Taj agresivni, bahati, prepotentni i naizgled nadmoćni gard već i odavno je ovuda pobjednički, u svemu, zna to i Karamarko. A možda je pročitao i Gustavea Le Bona, tog briljantnog francuskog socijalnog psihologija i uopće psihologije naroda, gomila i revolucija. Barem kad je riječ o obilježjima koje mora imati politički lider i sve u svemu o iracionalnoj, odnosno emotivnoj pozadini većine izbornika /birača/. Lider iz svijeta Le Bona mora biti samouvjeren, ne mora baš puno ni znati, još manje sumnjati, mora stalno ponavljati i tupiti sve najgore o svojim političkim protivnicima, ništa ne dokazujući, što je i inače već i dugogodišnji trend najširih razmjera. Istina, Karamarkova retorika nema onu grandioznost recimo Franja Tuđmana ili Iva Sanadera, to mu je mana, ali je nadomješta beskrajnim pričama o navodnim zalima gore spomenutih, svih lijevih, liberalnih, "njihovih", fila ovakvih ili onakvih...Tomislav Karamarko sa svojim pobočnicima, od kojih su se mnogi prije njega zaklinjali njegovom možda i najvećem protivniku, Ivu Sanaderu, čini sve da nitko drugi osim njega i HDZ-a ne remeti desne redove. Kada zbori o lustraciji, Karamarko kaže da će je pokrenuti dođe li na vlast, štoviše najavljuje i drugi Domovinski rat i hajku na sve lijeve sumnjivce, što pridonosi neviđenim podjelama u hrvatskom društvu sa svim svojim pogubnim posljedicama, ne samo političkim, nego i ekonomskim i moralnim. To dalje znači ništa drugo nego da je neće pokrenuti protiv svojih poslušnika, nego samo protiv svojih protivnika, makar na listi onih koje treba lustrirati ima i kod jednih i kod drugih. A tako stvari stoje i s "udbašima", "titoistima", jugofilima u redovima njegove i još nekih desnih stranaka, a ne samo lijevih, čime se obično zavodi dio običnog i neobičnog puka. I inače je problem lustracije što bi trebalo zapravo lustrirati ne mali broj istih onih koji je podržavaju. To što netko galami protiv nekoga ili nečega uopće ne znači da i sam nije takav. Kada čujem neke glasne zagovornike demokracije, ne samo iz političkih, nego čak možda još više iz kulturnih ili ajmo rijet intelektualnih krugova, nisam baš siguran da se i sami ne bi prometnuli u diktatore kad bi došli na vlast, a s takvom praksom i iskustvom smo se ionako već suočavali. Ta zna se za onu po kojoj je napad najbolja obrana. Zaključit ću ovu priču o Karamarku na način kako je hrvatski desni blok s njim kao predvodnikom tek donekle sličan suvremenom  političkom konzervativizmu Zapada, a zapravo je daleko ekstremniji, pa i posve iracionalan. Prema ekonomistu Friedrichu Hayeku, za kojega su mnogi držali da je čak i rigidni konzervativac, "konzervativizam po svojoj prirodi ne moće ponuditi alternativu smjeru kojim se društvo kreće. On može uspjeti u svom otporu prema tekućim tendencijama usporavajući neželjeni razvoj događaja, ali kako ne pokazuje na drugi smjer, ne može spriječiti njihovo nastavljanje. Zbog toga, nepromjenjiva sudbina konzervativizma uvijek je bila ta da bude povučen putem koji sam nije izabrao. Potezanje konopca između konzervativaca i progresivaca može samo utjecati na brzinu, ali ne i na smjer suvremenih događaja...Povezano s konzervativnim nepovjerenjem prema novom i nepoznatom jest i njegovo neprijateljstvo prema internacionalizmu i njegova sklonost prema oštrom nacionalizmu. Ništa ne može promijeniti činjenicu da ideje koje mijenjaju našu civilizaciju ne poznaju granice. Odbijanjem da se upozna s novim idejama pojedinac se jednostavno lišava mogućnosti da se tim idejama efikasno suprotstavi kad je to neophodno. Rast ideja je internacionalni proces i samo će oni koji u potpunosti sudjeluju u tom međunarodnom razmatranju biti u mogućnosti izvršiti značajan utjecaj. Izjaviti da je neka ideja neamerička ili nebritanska ili nenjemačka ne predstavlja ozbiljan argument, niti je pak pogrešna ili opaka zamisao bolja samo jer se rodila u glavi jednog od naših sunarodnjaka...S druge strane, socijalizam ili točnije socijaldemokracija, koji je većinu, pa i mene svojedobno zarazio svojim humanim ciljevima, pokazao se kao "skup političkih i ekonomskih ideala, ali ne kao skup djelotvornih političkih i ekonomskih programa". Jednostavno je u praksi, "na terenu" zakazao, jer se pokazalo da te ideale nije moguće ostvariti "ukidanjem privatnog vlasništva, uvođenjem državnog /u nas u kasnijoj fazi "društvenog"/ vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, uvođenjem državne uprave nad svim vidovima privrede; ukidanje "buržoaske demokracije" posredstvom stvaranja besklasnog društva, na koncu međunarodni poredak utemeljen na klasnoj analizi što nadilazi nacionalne, kulturne i jezične barijere. Socijalizam znači odbacivanje profitnog motiva, ocijenjenog korjenitim uzrokom eksploatacije rada. On također znači ukidanje imperijalizma, s obzirom na to da su kapitalizam i proftini motiv ocijenjeni korijenom imperija...". Sve to u vezi s komunizmom i socijalizmom pokazalo se posve iracionalnim i neprirodnim, iako su oni i dalje, kako je to posve razvidno, čak i intelektualcima vrlo zavodljivi, ma koliko same te riječi ne rabe. I eto, u takvim, ništa drugo nego natezanjima proći će i idući hrvatski opći izbori  i opet će se doći na onu "nije to to", bar ne za neku većinu. Ali, nešto mi padne na um čitajući vlastite opise osoba tjedna, pa i gornju kolumnu, pogotovu kad je riječ o političkim osobama i temama. Naime, ovo je neki, naravno subjektivni pogled odozdo prema gore. Moguće da je posve promašen, jer ne znam kojom se logikom i računicom vode oni "gori". Politika je čista igra brojki i ono što se primjerice nas ovdje tiče, možebitno postojeću ili potencijalnu vladajuću većinu uopće se ne tiče i svejedno im je što se piše i govori "doli". Kad bih čuo i vidio što se događa "gori" i kakva je tamo matematika, zacijelo bi otupio, makar mi se već i s ovim čini da ustvari samo grebem po površini i da je zapravo još i gore, nego što se zamisliti može. I onda se dođe do one da je nerijetko puno bolje i ne znati neke, osobito ružne stvari, za vlastitu glavu i zdravlje. Ono što nikako ne volim kod političkih "faca", poput Karamarka, Milanovića i brojnih drugih, to je taj njihov gard, neko mračnjaštvo, te njihove stvarne ili prijetvorne animozitete jednih prema drugima, tu njihovu prikrivenu svijesnost da nikako ne mogu ostvariti ono što obećavaju, iako je ponekad i dobro da ne ostvare i na kraju tu njihovu nadmenost, bahatost i egoističnost, pod ovom ili onom krinkom. Čini se da politički lideri i ne mogu biti drugačiji i to je zakon demokracije, recimo i naličje. Većina voli naoko zdrave, snažne, rječite i prividno uvjerljive, ne propitkujući uopće sadržaj onoga o čemu govore kad govore. U ovakvoj Hrvatskoj drugačije ne može ni biti. Neki treći ili novi put, temeljem na demokratskim izborima zasad i tko zna dokad nije ni moguć. Dakle, štogod osobno mislio i neki moji, ne baš brojni istomišljenici, još ćemo se načekati vertikalne političke, ekonomske i moralne pokretljivosti hrvatske države i društva, jer ovo dosad bila je ništa drugo nego takozvana horizontalna pokretljivost i krajnja površnost, osobito u ekonomiji s posve znanim posljedicama svima. 

 

 

HNB tečajna lista

18.08.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,732931
CHF CHF
1
6,519248
GBP GBP
1
8,127540
USD USD
1
6,310926
EUR EUR
1
7,386308
$ Odabir valute
= Odabir valute