Ideje i programi koji se temelje na neodgodivoj potrebi uspostave i provedbe održivog razvoja, što je puno šire od same zaštite okoliša, posljednjih desetljeća sve češće su novi "proizvod" i na političkom tržištu, osobito u razvijenim društvima. Glavne su to teme ili sadržaj sve brojnijih takozvanih zelenih i sličnih pokreta i političkih stranaka, makar još uvijek nemaju odlučujući utjecaj ili čak vlast u nacionalnim ili globalnim razmjerima. Politički učinci i izborni rezultati ekološke opcije variraju iz godine u godine i od zemlje do zemlje, ovisno o odnosu političkih snaga, ekonomskoj razvijenosti, kulturi, pa i religiji, ali nema sumnje da će pitanja održivosti biti sve prisutnija, pa i u Hrvatskoj. Jednako što i nema sumnje da je svekoliki ekonomski, socijalni i kulturni razvitak na postojećim idejama, resursima i projekcijama na duži rok neodrživ. Jasno je naime da ne živimo zdravo, nehajno se odnosimo prema okolišu, a i pohlepa nas je zarazila. Pri tome, kako veli Toma Akvinski, pohlepan čovjek ne mora biti samo bogataš, jednako tako može biti i siromašak. No, što je zapravo održivi razvoj? Držim se definicije Brundtlanstske komisije Ujedinjenih naroda po kojoj je "održivi razvoj onaj koji zadovoljava potrebe sadašnjosti bez ugrožavanja mogućnosti budućih generacija da zadovolji vlastite potrebe. Obično se zamijeti kako to zahtijeva pomirbu okolinskih, socijalnih i ekonomskih potreba – "tri stupa" održivosti. Ovo shvaćanje prikazuje se slikom s tri preklapajuće elipse koje označavaju tri stupa održivosti koja nisu uzajamno isključiva te mogu biti uzajamno učvršćujuća." Svakako, kao i ciljevi socijalizma, ciljevi održivog razvoja nisu sporni i kao što se zna kroz povijest, pa i sadašnjost, vrlo su zavodljivi i privlačni, osobito lijevim i centrističkim političkim pokretima, strankama i intelektualcima. Problem je taj što zagovornici "održivog razvoja" nikad, baš nikad ne podastiru ni način ni sredstva ni postupke kako se barem približiti spomenutim ciljevima i na njima zapravo uvijek i ostaju. A to što živimo po njima u "nepodnošljivom svijetu" krive kapitalizam, profit, slobodno tržište ili što se sve objedinjuje u široko popularnu mantru o "zalima neoliberalizma", koji uzgred nikad i nije stvarno postojao na ovim prostorima, pa se taj izraz ne može ni rabiti. Ekološki i zeleni politički, kulturni i intelektualni pokreti, udruge i sl. oštro se protive slobodnom poduzetništvu, tržištu i kapitalu, stalno zazivaju državu i njezine predstavnike da "ureduju" dakle i tamo gdje ne bi ta država, ma kakva bila i tko je vodio uopće i biti. Pri tome uopće nije riječ o tome da u nekim pitanjima spomenuti nisu u pravu, svakako su i korisni i zacijelo bi bilo grubo rijet da nisu potrebni. Jasno je da bi bez države i njezinih institucija prevladao potpuni kaos i raspad. Što se tiče ekoloških i sličnih pokreta, udruga i stranaka, one su svakako važan korektiv svake vlasti i njezinih nerijetko i stranputica, ali teško mogu uopće i zamisliti da oni, u ovom nepredvidivom i dnevnim promjenama sklonom okruženju, svojim strategijama i planovima upravljaju državom i društvom, pa još uz to i poduzetništvom i tržištem i kapitalom. Naprosto su mi odvratne te riječi strategija, plan i sl. iz kojih je lako izvući njihovu prikrivenu želju za sirovom, možda i surovom vlašću i moći. Neki je nekonvencionalni ili konceptualni umjetnik, vjerojatno i blizak "zelenim", tu iz Grada, vjerojatno frustriran što se nije dokopao nečega što misli da mu po prirodi stvari pripada, toliko primitivno izvrijeđao neke druge ovdašnje umjetnike, a išao je i dotle da ih treba smaknuti. Eto tako, događa se i to, da ja politička klasa međusobno tolerantnija i otvorenija od recimo tako umjetničke ili kulturne klase, neka se i to zna. A kakva god da jest, upuštajući se u rizike ove ili one vrsti i bolje razumijevajući svijet i okruženje, poduzetnički sloj mi se čini i najzdravijim. Kod nas se taj drži kriminalnim, primitivnim i kakvim sve ne, što se inače generalizira na temelju nekih doista odvratnih primjera. Generalizacija ili poopćavanje, sa svim svojim predrasudama i u kojima nestaje pojedinac, to je ono što inače obilježava suvremeno hrvatsko društvo, pa i ovaj, kako kome Grad. Doduše, to vrijedi i za sve prostore i narode bivše države i nije to neka naša posebnost, kako ne bi bilo zabune. To je tema za sebe. Vratimo li se temi održivog razvoja lako je zamijetiti da je ona i na idejnoj, programskoj i operativnoj razini podložna velikim manipulacijama političke, ekonomske i moralne naravi, pa i korupciji. Ovisno ponajviše o interesnoj grupaciji, koja se nerijetko preobražava u političku, primjerice, jedan te isti projekt može biti razvojno ili ekološki održiv ili neodrživ, s vrlo slabim argumentima i vrlo velikom galamom. Ne može se, barem ne po meni, tek tako nekoga klevetati što brani ili zastupa ovo ili ono konkretno rješenje, jer to rješenje može biti zapravo i optimalno. Odluka o nekome ili nečemu se mora donijeti i uvijek će biti nezadovoljnika, pa i kolateralnih žrtava, važno je da neki širi interes zadovoljan, i privatni i javni. Možda bi i bilo bolje da sam nekoga humanističkog, tehničkog ili prirodnog, a ne ekonomskog profila i grmio protiv ove ili one poduzetničke ideje ili pothvata, kapitala, profita i sl. i zagovarao nekakvu nedirnutu prirodu, okoliš, status quo i slično, radio u nekoj državnoj ili lokalnoj administraciji, držao predavanja o svijetu kakav bi trebao biti, o pogubnosti komunizma, ali i kapitalizma i ne razmišljajući uopće tko to stvara novac kojim primam plaću. To nipošto ne znači kako bi sad trebali svi ti zaposleni na proračunu i sl. šutjeti, naprotiv, ali većina njih nisu nikakvo jamstvo nekog boljega i održivog razvoja. Uostalom, upravo takvi i vladaju u Lijepoj našoj, skoro posvuda, pa vidimo dokud je to dovelo. Ipak, uslijed možebitne potrošenosti i staromodnosti hrvatske desnice, te nesposobnosti, osobito u ekonomskim pitanjima, hrvatske socijaldemokracije predvođene SDP-om, kao nova nada ili svijetlo na hrvatskoj političkoj pozornici, po meni neočekivano, ukazala se i barem po anketama, postala treća stranka na hrvatskom političkom tržištu – ORaH Mirele Holy. Zeleni su inače umjereni ljevičari, u našim uvjetima su relativno novi, zagovaraju jaču ulogu države u svim pitanjima, ne samo ekološkim i ne vole kapitalizam, zbog njegovih neminovnih i negativnih posljedica, navodnih stravičnih nepravdi, eksploatacije radnika i povrh svega devastacije okoliša do koje dovodi profitna logika i pohlepa. Takav, nazovimo ga program, vrlo je prihvatljiv znatnom dijelu biračkog tijela, kojega u golemoj većini čine ovisnici o državnim, regionalnim ili lokalnim institucijama , paradržavnim ustanovama, javnim poduzećima i sl. Privatni poduzetnički sloj i stvaratelji novih materijalnih vrijednosti jako su malo zastupljeni i nisu zanimljivi nijednoj političkoj stranci i u tome je najveći hrvatski i ne samo ekonomski problem. Svi oni koji se zdušno zalažu za taj sloj, za kapitalizam, za pravnu državu i jednakost u šansama, što je uostalom i hrvatskim Ustavom jasno utvrđeno, u demokratskoj proceduri kakva jest da jest, čisti su politički autsajderi tko zna dokad.

HNB tečajna lista

22.10.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,606090
CHF CHF
1
6,472433
GBP GBP
1
8,370060
USD USD
1
6,357304
EUR EUR
1
7,505433
$ Odabir valute
= Odabir valute