DUBROVAČKI PARAC - SVETI VLAHO

Spektar - Društvo

Stoljećima je mudri sebastski liječnik sv. Vlaho više no prepoznatljiv simbol Grada podno Srđa. Definirati Dubrovnik imenom Grada sv. Vlaha, postaviti znak jednakosti između oba pojma, primjer je koji se svojom snagom prepoznatljivosti može usporediti s glavnim gradom vječite dubrovačke suparnice Venecije — Gradom sv. Marka. Prilog o ukorijenjenosti, prožetosti i identitetu grada kroz štovanje kulta sv. Vlaha, dubrovačkog parca, potpisuje Ivo Banac, profesor povijesti na američkom sveučilištu Yale.

Oficij sv. Vlaha, koji je 1924. godine odobrio dubrovački biskup Josip Marčelić a tiskala knjižara Jadran, sadrži pjesmu na jutrenji što mi svojim arhaičnim prijevodom još uvijek prizivlje ozračje 1950-ih godina: »Uzalud silnik nemili / Šibike, češlje gvozdene, / I druga kruta mučila / Protivu njega obrati.« Sunčana je nedjelja u veljači negdje 1954. ili 1955. (Nedjelja mora biti, jer režim nije dopuštao procesiju na sv. Vlaha, osim ako je festa padala u nedjelju.) Stradun nije baš prepun. Dvadesetak barjaka, između njih i onaj zagonetni grimizni tek koplje zaodjenuto terasastim platnom. Svećenstvo i biskup. Posljednji patricijski biskup Pavao Butorac, gospodin blaga pogleda, upravo onakav kakav je sigurno bio mudri sebastski liječnik s početka četvrtog stoljeća, a kojega Dubrovčani zovu Vlaho.

slikaČinjenice o sv. Vlahu krajnje su oskudne. Mučenik Surp Vlas (na armenskom; na latinskom — Sanctus Blasius) rodio se u antičkoj Sebasti (Sebasteia, Sebastia; današnji Sivas u središnjoj Turskoj), u ondašnoj Maloj Armeniji, onom dijelu armenskog ozemlja kojim je upravljao Rim. Vjerojatno je prvi u obitelji prešao na kršćanstvo. Bio je poznat i iznimno krepostan liječnik. Svećenstvo i narod izabrali su ga za biskupa nakon smrti njegova prethodnika Mehruđana. Za Dioklecijanova progona (poslije veljače 303. godine) skrivao se od vlasti, ali noću, potkupivši tamničare, pohodio bi i krijepio uhićene kršćane. Progon u Maloj Aziji nastavio se i nakon Konstantinova i Licinijeva Milanskog edikta (313. godine), jer je Licinije nakon 319. odustao od tolerancije. U to se doba sebastski biskup sklonio u planine Kapadokije. No, otkriven od namjesnikove vojske, sproveden je u Sebastu. Na putu je ozdravio dijete kojemu je u grlu zapela riblja kost, čudo što će ga u srednjoj Europi svrstati među četrnaest svetih pomoćnika, a pripast će mu zaštita od bolesti grla.

U planini je Vlaho prijateljevao s divljim zvijerima, pa nije čudno što je na putu za Sebastu uspio nagnati gorskog vuka da siromašnoj udovici povrati netom ugrabljeno živo svinjče. Ona ga je krišom pohodila u sebastskom zatvoru, gdje ga je našla nakon opaka bičevanja i podarila mu skuhanu glavu svoje tek spašene životinjice. Svetac je zamoli da mu za uspomenu pali svijeće, te nastavi pomagati siromašne. Zauvrat će zaslužiti onu nagradu koju je Gospodin, na nagovor Ilije Tišbijca, podario udovici iz Sarfate. Sveti Vlaho je zaštitnik divljih životinja, a u cijelom katoličkom svijetu na njegov se blagdan (3. veljače) blagoslivljaju grla blagoslovljenim svijećama. Taj obred se u Dubrovniku zove »grličanje«. Svečev je atribut žrtvovana svinjska glava.

Muke sebastskog biskupa trajale su danima. No, Vlas je opetovano odbio žrtvovati idolima. Na zapovijed prefekta Agrikolausa mučitelji su ga derali željeznim češljevima za vunu, o vrat mu vješali kameni žrvanj s namjerom da ga utope u jezeru. Uz pomoć Kristovu sve je izdržao. Na kraju, vjerojatno u veljači 320. godine, odrubiše mu glavu. Nakon Konstantinove pobjede nad Licinijem (324. godine) Vlahov se kult širio cijelim kršćanskim svijetom. Taj izvorni svetac kršćanskog Istoka štovan je s vremenom do Flandrije i Engleske. Čak u Canterburyju mu pripisuju četiri čuda. Kult je slijedio njegove moći koje su ulazile u svetišta Carigrada i Rima, a potom Italije, Francuske, Flandrije, Španjolske i Njemačke. Dubrovački kanonik Stijepo Skurla veli da je »malovjernik« Collin de Plancy 1821. ustvrdio kako bi se s malo truda pronašao sv. Vlaho sa stotinu ruka. A nije znao, veli Skurla, da u Dubrovniku imamo tri ruke sv. Vlaha, ali to »nijesu cijele ruke, nego komadi rukâ« (1871).

Dubrovčani su sv. Vlaha štovali kao svog glavnog zaštitnika, parca, još od druge polovine 10. stoljeća. Već oko 1026. kupuju dio svečeve lubanje od jednog grčkog igumana, dakle u vrijeme pečeneških napada na Bizant, kad su mnogi grčki monasi bježali prema Zapadu. Tako je u srpnju 1346. Dubrovčanin Toma Vicijan poklonio moći lijeve ruke sv. Vlaha, koje je kupio u Raškoj, za vrijeme pohoda ugarskog kralja Ludovika Velikog na tu zemlju. Dan prijenosa (5. srpnja) još se uvijek slavi u Dubrovniku kao drugi Vlahov blagdan — Ruka sv. Vlaha. Jedan Uljcinjanin, Stjepan Marinov, iz Raške je 1428. godine donio moći grkljana sv. Vlaha. Poslije pada Carigrada, despot Toma Paleolog podario je moći desne ruke sv. Vlaha dubrovačkom brodaru Đ urđu Radovanoviću, koji je bizantskog bjegunca prebacio na Krf, a taj ih poklonio Dubrovniku. Cijeli bi se romani mogli napisati o tim i drugim Vlahovim moćima koje se danas nalaze u riznici dubrovačke katedrale. Jer u svetim se moćima prepoznavala nadnaravna moć, bez obzira na to je li ona grijala pobožni puk ili onu plemenitu klarisu koja je 1433. pobjegla u Italiju s razvratnim popom Antunom Vukičevićem — i moćima desne ruke sv. Vlaha.

Kult sv. Vlaha bio je strogo državan u Dubrovačkoj Republici, a festa sv. Vlaha središnji državni blagdan. Laus Velikog admirala, kako ga prenosi Luko Paljetak, za vrijeme svečanosti 3. veljače jasno svjedoče o ideologiji Republike: »U ime presvete Trojice, Oca, Sina i svetoga Duha, u ime slavne Djevice Marije, u ime slavnoga svetoga Vlaha, našega branitelja, u ime sv. Petra i Pavla rimskoga, sv. Franja Ksaverija i Filipa Benizija, naših odvjetnika, sv. Ivana Krstitelja, sv. Ivana Evanđelista, sv. Šimuna zadarskog, sv. Tripuna kotorskog, sv. Ivana trogirskog, sv. Dujma spljetskog, sv. Đ enara napuljskog, sv. Bartolomea liparskog, sv. Nikole barijskog, svetoga tijela, sv. Anđela montijskog, pravednog tijela, sv. Cirijaka jakinskog, sv. Đ urđa đenovskog, sv. Ambrozija milanskog, u ime sv. Vicenca španjolskog, u ime svih svetaca i svetica nebeskih, život i pobjeda, mir i obilje ovoj našoj presvijetloj i preuzvišenoj Dubrovačkoj Republici, da je Bog sačuva i uzdrži mnogo ljeta na moru i na kopnu. Živio sveti Vlaho.«

slikaDubrovački se mikrokozam okreće oko Boga i središnjih ličnosti kršćanstva, sv. Vlaha i kasnijih jezuitskih i servitskih »odvjetnika« (obojica kanonizirana u iznimno teškom 17. stoljeću), te svetaca susjedne mletačke Dalmacije (ali bez spomena suparničkog sv. Marka!), te svetaca španjolske krune i Papinske države. I na taj se način Dubrovčani predstavljaju kao najvjerniji katolici i odbacuju mletačke prigovore na račun svog otomanskog podložništva. Sv. Vlaho zapravo jamči da to nije država »katoličkih Turaka«. On je, kao što je lijepo napisao Mavro Vetranović, kapetan dubrovačke mornarice: »Dubrovačka je mornarica / don patrona i kraljica / od svijeh plavi i od svijeh drijeva, / što po slanoj vodi pliva. / A tko li će ino rijeti, / taj ne misli pravo umrijeti. / Jer je kapetan sveti Vlasi, / po svem svijeti koj se glasi, / pod korunom suha zlata / kojojzi se ne zna plata.«

Sv. Vlaho je u prvom redu branitelj, »kî od našijeh neprijateljah / Na svaku nas čuva stranu« (Nikola Bunić, poslije Velike trešnje 1667. godine). Još od vremena prvih mletačkih presizanja, kad je sv. Vlaho nadahnuo svećenika Stojka da upozori gradske oce na himbene namjere Venecije, pa sve do naših vremena, sv. Vlaho brani Dubrovnik od neprijatelja. Živo se sjećam pripovijedanja suor’ Nataline, sićušne stare vjeroučiteljice u crkvi Službenica Milosrđa na Pilama, koja nam je na vjeronauku 1950-ih predočila kako je sv. Vlaho nagnao savezničkog pilota spremnog na bombardiranje Dubrovnika, pri koncu rata, da svoj smrtonosni teret baci u more. (Postoji i alternativna verzija da se starac s dugom sijedom bradom prikazao talijanskom pilotu s jednako kobnim namjerama, ovaj put pri početku rata.) No, postoji i vjerovanje da je Vlahova vlast ipak ograničena.

slikaDum Ivan Stojanović navodi dirljivu priču o vlastelinu Franu Boni, koji »na dan sv. Vlaha ne izlažaše iz kuće. A kad bi ga tko upitao za uzrok, odgovaraše: »Sv. Vlaho! sv. Vlaho! o non puote o non vuole« (ili ne može ili ne će)«. Sv. Vlaho nije mogao obnoviti Republiku, a Stojanović to ovako objašnjava: »Ovaj se odgovor na prvi mah čini dilema, ali u zdravoj morali i u zdravoj nauci bogoslovlja nije: jer sv. Vlaho non vuole perche non puote (ne će jer ne može); a zašto? evo zašto: sveci (baš zato što su sveci) hoće ono što Bog hoće. A Bog kad jednom praceptum posuit non preteribit (postavi zapovijed, ne će je mimoiti)«. Koliko su vlastela patila na festu sv. Vlaha nakon pada Republike vidi se i iz Stojanovićeve priče o vladici Teri, koja se, kao i Frano Bona, također zatvarala na festu sv. Vlaha: čitala je »uz mnoge očenaše molitvu proroka Jeremije, koja se pjeva po crkvama u petak veliki u večer: Recordare Domine quid acciderit nobis (Spomeni se, Gospodine, što nam se dogodilo)«. Pedesetih i ranih šezdesetih godina, u jeku krutog razdoblja komunističkog sustava, festa sv. Vlaha bila je mjerenje snaga. Brojali su se barjaci i slušale prozirne prodike protiv službene ideologije. Znamenite su iz tog vremena propovijedi dr Jordana Kuničića, glasovitog dominikanskog teologa, koji je govorio jezikom dubrovačkog ponosa: »Dubrovčanin se može ponositi kao Dubrovčanin. /.../ Kada je knez Dubrovačke Republike pristupio da poljubi moći sv. Vlaha, bio je to poljubac odanosti i predanosti. Odanosti i predanosti i svoje i svojih podanika. Vi sebe smatrajte knezom. Svaki od Vas i svaka od Vas«. Taj se aspekt dijelom izgubio u politički boljim vremenima, kada je Crkva dubrovačku festu pretvorila u općehrvatski blagdan, oduzevši mu, često i nesvjesno, lokalni karakter i kolorit. No, to je već dio šireg problema odumiranja domaćih tradicija u dubrovačkoj biskupiji, što se osobito bolno očituje u goropadnoj estetici recentne crkvene umjetnosti i arhitekture.

slikaDanas sv. Vlaho trpi svakakva nasilja. Pročelje njegova hrama postalo je ne samo glavni mitingaški prostor, što se donekle i može razumjeti, nego i mjesto svakojake, često i krajnje vulgarne zabave. Nedavno je nezaobilazni Ivo Babić napisao sjajan i vrlo opor osvrt na turistički »cirkus Dubrovnik«: »Stolovi su zatvorili vrata Nadbiskupske palače koja je ionako napuštena. Kao restoran koristi se dvorište nekadašnjeg samostana sv. Klare, ali i u samostanima do daljnjega još u funkciji, u klaustrima, organiziraju se primanja za goste de lux kategorije. /.../ Vizualne i zvučne poruke međusobno se nadopunjuju. Na stepeništu sv. Vlaha trešti glazba od koje jedva da se čuju molitve u nedalekoj katedrali«. No, sv. Vlaho je strpljiv. Doći će i bolja vremena. Bilo je i mnogo gorih. Zapalite mu svijeću.

Dubrovnik, 18. siječnja 2016.

Prof. dr Ivo Banac

Hrvatska revija 1/2002.

HNB tečajna lista

27.06.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,932697
CHF CHF
1
6,808040
GBP GBP
1
8,426199
USD USD
1
6,625323
EUR EUR
1
7,405786
$ Odabir valute
= Odabir valute