BIJEDA I VELIČINA ČOVJEKA

Spektar - Društvo

pascal

"Blaise Pascal (1623.−1662.) je francuski matematičar, jedan od začetnika razvoja matematičke analize, diferencijalnog i integralnog računa, fizičar i filozof koji je u početku bio pod jakim utjecajem Descartesova racionalizma da bi se kasnije okrenuo žestokoj kritici takve filozofske misli. Nakon svog obraćenja 1654. godine u zapisu ''Mémorial'' svoj život stavlja u službu svjedočenja vjere. Napušta kartezijansku apstrakciju i opredjeljuje se za Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva a ne za Boga filozofa i znanstvenika. Pascalove ''Misli'' su svojevrsna kritika ne samo filozofiji novoga vijeka nego svakoj ispraznoj filozofiji koja protjeruje Boga. Profesor filozofije na Boston Collegeu, Peter Kreeft, za Pascala je rekao da je to čovjek našeg doba jer je tri stoljeća bio ispred svog vremena: ''On je prvi shvatio novi dekristijanizirani, desakramentalizirani svijet kojemu se obraća. On pripada nama. (…) Pascal je naš prorok.''[1] On se apologetski obraća modernim poganima, sofisticiranim skepticima i konformističkim pripadnicima nove svjetovne inteligencije. Pascal je pokazao strašan položaj čovjeka u njegovoj veličini i bijedi. Čovjek je velik jer je stvoren na sliku Božju, a bijedan jer se otuđio od Boga. Pascalove ''Misli'' nisu kritika postojećeg vremena i svjetonazora, nego su pokušaj dokazivanja da je ''misleće srce'' izvor ljudske spoznaje. Srcem a ne razumom čovjek u početku spoznaje prve principe kao što su izvjesnost izvanjskog svijeta, prostor i vrijeme. Duh usmjeren na srce jest duh nježnosti, esprit de finesse, a onaj vezan uz razum jest duh geometrije. Da bismo spoznali istinu i definirali načela potrebno nam je oboje. Vjera i razum se susreću po pitanju istine. Odmah na početku govori o dvije vrste duha: duh izravnosti i duh geometrije. Duh izravnosti hoće sve najprije proniknuti jednim pogledom, a duh geometrije ne shvaća stvari osjećaja jer i u njima traži načela. ''Naš razum u redu inteligibilnih stvari stoji na istom mjestu kao naše tijelo u prostranstvu prirode''.[2] Naše sposobnosti su ograničene u svakom pogledu. Mi smo sredina između dviju krajnosti koju naša osjetila ne mogu dohvatiti. Ne možemo osjetiti ni krajnju toplinu ni krajnju hladnoću. Izmičemo tim krajnostima. zmičemo također i čvrstim točkama koje izmiču našem pogledu jer se ne zaustavljaju radi nas. Čovjek vruće čezne za čvrstim osloncem kako bi na njemu sagradio toranj koji bi se dizao u beskraj. U tome se očituje paradoks ljudske naravi. Budući da je čovjek sazdan od duha i materije, ne može savršeno spoznavati jednostavne stvari, bilo duhovne, bilo fizičke. Čovjek je trska koja misli, zaključuje. ''Čovjek je samo trska, najslabašnija u prirodi; ali ova trska misli.''[3] Njegovo je dostojanstvo u misli, ali ona ima nedostatke. Najveća je zabluda rat između razuma i osjetila. Osjetila su ona koja varaju razum i razum je onaj koji vara osjetila. Naše krive utiske stvaraju strasti, a naravni se osjeti poništavaju razumom. Sva ta prijetvornost u čovjeku koja je daleko od pravde i razuma ima svoj korijen u srcu. Dvije su krajnosti kojih se treba čuvati: isključiti razum i priznati samo razum. Razum spoznaje da postoji beskonačnost, ali ne poznaje njenu narav. Razum otkriva beskonačnost u broju. Tako može otkriti da je jedan Bog, ali mu ne zna narav jer nema granica i nije prostoran. Boga spoznajemo vjerom, a njegovu ćemo narav spoznati u onostranoj slavi. Postoji dvostruku red spoznaje, različit ne samo prema načelu, nego i prema predmetu. Neke istine spoznajemo razumom a neke božanskom vjerom. Papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Fides et ratio (1998.) ovako piše: ''Razum se i vjera ne mogu odvojiti, a da istodobno čovjek ne izgubi sposobnost da na prikladan način spozna svijet, Boga i sebe sama.''[4] Zabluda je misliti kako je razum mjera svih stvari. Vjera se ne boji razuma, nego ga traži i pouzdaje se u njega. U razdoblju novovjeke filozofije došlo je kod nekih filozofskih struja do pojava nepovjerenja u vjeru s jedne strane i u razum s druge strane. Zato enciklika Fides et ratio naglašava: ''Razum, lišen objave, zalazi na stranputicu koja dovodi do opasnosti da se ne vidi krajnji cilj. Vjera bez razuma iznosi osjećaje i iskustvo te tako upada u opasnost da više ne bude sveopća ponuda.''[5] To se odnosi na fideizam i radikalni tradicionalizam na jednoj strani i racionalizam i ontologizam na drugoj strani. Iako je vjera iznad razuma, crkveno učiteljstvo uvijek naglašava  da nema neslaganja između vjere i razuma, jer je isti Bog udijelio čovjeku svjetlo vjere i svjetlo razuma kako bi mogao spoznati istu u svojem spoznajnom redu.  U tom smislu Blaise Pascal je iznimno značajan novovjekovni mislilac koji ponovno Krista vraća u središte razuma, vjere i srca.[6] Dok je Descartes svojom kartezijanskom formulom ''Mislim, dakle jesam'' postavio polaznu točku za daljnje filozofsko istraživanje, Pascal kao vrstan znanstvenik i poznavatelj ''znakova vremena'' prepoznaje zabludu racionalizma pa odgovara novim postulatom Credo ergo sum (vjerujem, dakle jesam).  ''Srce ima svoje razloge što ih razum ne pozna''[7] reći će Pascal. Srce je ono koje se odlučuje ''za'' ili ''protiv'' vjere. ''Descartes je nekoristan i nesiguran''[8], jer gradi sustav na apriornim načelima koja nisu drugo nego hipoteze. Smiješno je od filozofskog sustava načiniti stroj. Da bi se čovjek ispravo odnosio prema religiji, prvo treba dokazati da religija nije oprečna razumu. Biti u sumnji i ne tražiti istinu, znači biti nesretan i nepravedan. Onaj koji ne zna odakle je, ne zna ni kamo ide. Pred njegovim je očima ništavilo. Najvažnija poruka koju Pascal iznosi glasi: ''Istinu ne spoznajemo samo razumom nego i srcem''.[9] Čovjek se boji prepustiti vjeri i osloboditi se strasti koje mu zamračuju razum. Okaniti se užitaka ili maglovitih strasti preduvjet je da bismo se obratili i došli do vjere. Ali, tu se krije još jedan razlog za oprez, mašta. Mašta je prepreka vjeri. ''Ljudi često zamijene svoju maštu za srce, pa misle da su se obratili čim pomisle na obraćenje.''[10] Vjera kaže ono što osjetila ne kažu, jer je ona iznad njih ali ne protiv njih.[11] Srce ovdje označava neposredan osjećaj, intuiciju. Srce u tom smislu osjeća da su u prostoru tri dimenzije i da su brojevi beskonačni. Čovjek je istovremeno velik i bijedan. Svaki čovjek želi da mu se divimo i da ga poštujemo. Svaki traži slavu za sebe. U čovjeku se vodi rat između razuma i strasti.

''Načela osjećamo, a poučke izvodimo''.[12] Smiješno je kada razum od srca traži dokaze za osnovna načela kako bi pristao uz njih.  Vjere koje čovjeka izjednačavaju s Bogom ne liječe čovjeka od oholosti, ne nude lijekove za slabosti. Bog je središte kojemu čovjek teži i o kojemu ovisi njegova sreća. Oholost nas odvaja od Boga a požude vežu uz zemlju. Bog je htio da nam postane spoznatljiv te nam je pokazao da ga se može otkriti srcem. ''Ponizi se nemoćni razume'' poručuje Pascal. Nesposobni smo za potpuno neznanje i sigurno znanje. Čovjek ne čini ono što mu govori razum. Sve na svijetu je požuda očiju, požuda puti i oholost života. To su babilonske rijeke koje teku tijelom, duhom i voljom. Iz ovih požuda rodile su razne sekte i filozofije koje su udaljile čovjeka od Boga. Vjere nema bez obraćenja, ali što je to obraćenje? Pascal nadalje kaže: ''Obraćenje se sastoji u spoznanju da postoji nesavladiva opreka između Boga i nas, i da bez posrednika ne može biti međusobnog priopćenja.''[13] Kad bi znao za Boga, ljubio bi Boga više nego išta drugo. Isus Krist nam je put za spoznaju Boga. Bez njega ne možemo komunicirati s Bogom. ''U njemu i po njemu mi spoznajemo Boga''.[14] Isus Krist je ključ za razumijevanje života i smrti. Ako čovjek traži Boga a ne traži Krista, zapada ili u ateizam ili u deizam. Razum nije taj koji odlučuje da ne pođemo za vjerom, nego požuda i zloća srca.[15] ' Bog je djelomično skriven a djelomično otkriven. Ludost križa je prava mudrost i božanski znamen. Na vjerovanje nas navodi ludost križa (usp. 1 Kor 1,17−24). U Isusu Kristu se usklađuju sva proturječja, jer on svemu daje smisao.

Sve su stvari stavljene u odnos jedna naspram druge, tako da kad se čovjek priveže uz jednu istinu isključivši drugu koja joj je oprečna dovodi sebe u zabludu. Ako čovjek samo slijedi jednu istinu, srlja u zabludu.[16] ''Čudovišna je stvar vidjeti u jednom istom srcu i u isto vrijeme tu osjetljivost za najsitnije stvari, i tu čudnu neosjetljivost za najkrupnije.''[17] Ništa za čovjeka nije podlije nego praviti se junak protiv Boga. Bog je skriven (Deus absconditus), a otkriva se samo onima koji ga traže svim srcem. Misao čini čovjekovu veličinu, ali on nije ni anđeo ni životinja. Naše ja ima dvije osobine: ono je nepravedno samo po sebi jer se čini središtem svega; ono je neugodno drugim ljudima jer ih hoće tiranizirati.  Svaki čovjek misli da je on sâm sebi sve. Prava sreća nije ni u nama ni izvan nas. ''Ona je u Bogu – i van nas i u nama''.[18] Samo kršćanska vjera oslobađa čovjeka od grijeha čineći ga sretnim. Ta prava vjera uči da postoji Bog koji nam je dohvatljiv po milosti i nedohvatljiv radi izopačenosti naravi. Isus Krist je svrha i središte kome sve teži. Paradoksalno je da se čovjek često žali na svoje pamćenje a nikako na svoje rasuđivanje. Izvori zablude su najčešće u mašti i bolestima. Čula obmanjuju razum lažnim prividnostima. Pascal smatra jedino katoličku vjeru pravom religijom jer otkriva pravu istinu o čovjeku. Ona pokazuje da mržnja prema istini potječe od sebeljublja. Ljudi ne govore istinu jer strahuju da uvrijede one čija im je naklonost korisnija a mržnja opasnija. Čovjek koji govori istinu navlači na sebe mržnju. Iz sebeljublja ljudski život postaje neprekidna obmana u kojoj se netko vara i netko nekome laska. ''Malo bi prijateljstava ostalo kada bi svatko znao što njegov prijatelj govori o njemu kada on nije tu.''[19] Svatko ima svoje ćudi protivne svome vlastitom dobru. U svojim mislima čovjek se nikad ne drži sadašnjosti nego bludi između prošlosti i budućnosti  jer mu sadašnjost nije svrha. ''Na taj način, mi nikad ne živimo, nego se nadamo da ćemo živjeti''.[20] Razlog zbog čega ljudi preziru religiju je taj što se boje da bi ona mogla biti istinita. Čovjek nije kadar u isto vrijeme misliti na dvije stvari, provoditi Božju volju i živjeti prema zahtjevima svijeta. Problem pojedinca je u tome što ne želi živjeti život prema svom vlastitom biću nego ga želi urediti prema zamišljenom društveno prihvatljivom biću. Tako čovjek neprestano radi na tome da uljepša svoje zamišljeno biće a zapostavi ono pravo istinsko biće. Na takvu dihotomiju nas navodi častohleplje. Vjera je dar od Boga i ona je u srcu. No, događa se da neki ljudi umisle da je njihova mašta njihovo srce, pa drže da su prišli vjeri čim su zamislili da joj priđu.[21] Slično kao i Augustin, Pascal piše o unutrašnjem ratu koji se vodi između razuma i strasti koji ljude čini rastrzanim i podvojenim. Ovaj unutrašnji rat ima dvije filozofske stranke, stoike i epikurejce; prve koji se odriču strasti kako bi postali bogovi i druge, koji se odriču razuma kako bi postali životinje.[22] Dok su stoici podržavali oholost, epikurejci su podržavali čulnu pohlepu. Jedno i drugo su bolesti. Spoznaja istine zamračena je strastima jer je čovjek pao sa svog pravog mjesta gdje se pravo blaženstvo i istinsko dobro posjeduje samo u Bogu. Dakle, čovjekovo pravo zlo je ostati rastavljen od Boga.

Čovjek je cjelovito biće i ne može ga se shvatiti bez nadnaravnog reda. Okorjelost srca dovodi nas do nijekanja Boga i čovjek u svojoj nutrini vodi rat između razuma i strasti. Upravo je taj rat između razuma i strasti razlogom zbog čega čovjek ne čini ono što mu nalaže razum. Na Descartesov aksiom cogito ergo sum, Pascal odgovara novim: credo ergo sum – vjerujem, dakle jesam! Božja opstojnost se može spoznati samo izvan granica ljudskog shvaćanja pojma beskonačnosti. Ne spoznajemo opstojnost i narav Božju jer Bog nije ograničen prostorom i vremenom i nema granice. Čovjeku je moguće shvatiti Boga kao ''beskonačni kontinuum''. Prema tome, Bog se otkriva svima koji ga traže srcem.

Odnos vjere i razuma je komplementarni odnos (usp. Ef 1,9). Iskazi vjere su nad-razumski, ali ne protu-razumski. Ljudski razum je ograničen, ponavlja Pascal u svojim ''Mislima'', pa svako racionaliziranje Božje neshvatljivosti i nedohvatljivosti vodi u stvaranje mitske slike o ''Bogu filozofa'', a ne o Bogu koji se utjelovio u osobi Isusa Krista. Obraćenje srca je jedini preduvjet pravoj vjeri i spoznaji Boga. Srce je središte čovjekove unutarnje duhovne dimenzije koja se ne može vidjeti nego osjetiti. Ljudski razum ne može razumjeti Križ, ali s druge strane Križ može pružiti dovoljan razlog razumu. Pascal je kristocentrički apologeta. Za njega je nepoznavanje Krista ravno nepoznavanju Boga. Čovjekova veličina nije u onome što čovjek stvarno može nego u spoznaji vlastite bijede i otvorenosti prema dovršenju koje sam sebi ne može dati."

27. ožujka 2010.

Silvana Dragun – www.prudencija.com

HNB tečajna lista

21.10.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,150423
CHF CHF
1
6,761663
GBP GBP
1
8,618006
USD USD
1
6,681471
EUR EUR
1
7,436477
$ Odabir valute
= Odabir valute