SVETI SEBASTIJAN

Dubrovnik - Minijature

Srednjovjekovni je Dubrovčanin uvijek strahovao od dvije stvari: potresa i kuge. Čitav od kamena on je bio klopka, okružen mirima postajao je zatvor ukoliko se na vrijeme ne bi s obitelji pobjeglo na sigurno i udaljeno mjesto.

Bila je godina 1466., a Grad i okolicu je već u nekoliko navrata poharala pestilencija. Od 1348. do 1374. od kuge je pomrlo čak 25 tisuća ljudi i zatrlo se 35 vlastelinskih porodica. Ta je užasna bolest harala po jadranskim krajevima, a nije mogla poštedjeti ni Dubrovnik koji je pomorskim vezama bio u kontaktu s većim dijelom tadašnjeg svijeta. Vjerovalo se samo u jedno: pobjeći brzo, što dalje, a vratiti se što kasnije!

Filip de Diversis u “Opisu Dubrovnika” piše o ovoj bolesti hvaleći dubrovački zrak, čistu vodu i podneblje u kojemu se kuga nikada ne zadržava dugo i rjeđe se pojavljuje. Pa ipak će gradske vlasti često položiti oružje dobre organizacije u onim prohodima zaraze kad bi Knežev dvor opustio, ulice se zatvarale karantenom, kuće obilježavale, a Danče postale najomraženije mjesto zbog svog zloglasnog kontumaca.

Svakome je bilo stalo do vlastitog života, a epidemija je brisala sve obzire, izjednačavali su se plemići i svećenici, obični građani i stranci. Vrata su se zatvarala, unutra su ostajali zdravi i bolesni. Bilo je to teško razdoblje za kacamorte i plemiće koji su bili odabrani nadgledati sanitetsku službu. I kako epidemija ne bi jenjala i po nekoliko mjeseci, agonija gradskog stanovništva bila je strašna, a pomoć se mogla tražiti tek od milosrdnog Boga.

Kad se 1466. bolest naglo razbuktala, održavale su se zavjetne procesije i donijela odluka o gradnji crkve Sv. Sebastijana. Nju su postavili uz Vrata od Grada da bi s tog mjesta štitila stanovništvo jer se vjerovalo da je ovaj svetac čudotvorac, baš kao i sv. Roko, sv. Nikola Talentino, sv. Rozarija od Palerma uz Djevicu Mariju.

Više od stotinu godina Dubrovačka je Republika poznavala narav i posljedice kuge. Pokopala je čitave generacije građana, započinjala pa prekidala zidarske radove oko kula i utvrda i nastavljala živjeti po svojim zakonima. Danas je teško zamisliti kako se život u skučenom gradu uopće mogao nastavljati, ali je točno da su Dubrovčani iza najgorih pomora opet otvarali ulaz, održavali sjednice Senata na Lapadu, u Gružu, po otocima, svugdje gdje nije bilo većih opasnosti. Srednjovjekovni je čovjek naučio živjeti sa svojim opasnostima, a duh mu je uistinu porastao kad se uz dominikanski samostan podigla crkvica – zaštitnica od kuge. U Svetog su se Sebastijana uzdali mnogi, dolazili su moliti, pred oltarom su klečali, palili svijeće, činili pokore i ufali se da će strogi nadzor na gradskim vratima pružiti ruku nebeskom zaštitniku.

Da ta crkva nije spomen na daleku pošast, bila bi graditeljstvu značajna po svojoj polukružnoj apsidi, prvoj u Dubrovniku. Nju su sagradili i presvodili Mihoč Radišić i Vlatko Dešković. Gradnja je trajala četiri godine, u vrijeme kad je prijetila opasnost od prodora turske sile, a Republiku kao nesigurno područje napuštaju mnogi strani majstori među kojima je sidro dubrovačke naklonosti podigao i Juraj Dalmatinac. Gradnja se ipak nastavljala te su se na izradi kamenog kora i arhitektonskih ukrasa iskazali Radonja Grubačević, Radivoj Bogoslavić i Nikola Marković.

Sebastijan se tako popeo na vrh stepenica koje kao koltrinu od kamena imaju ogradicu što sakriva noge i haljine renesansnih žena i djevojčica. Još se u Gradu priča da je stega bila tako stroga te se ovo stubište projektiralo i isklesalo tako da ne bi izazov otvorenih stupića privlačio muške poglede na noge lijepih žena. Zapravo su ovi skalini hod prema trima crkvama različitih stilova, a okupljenih u jednom tijesnom i kamenom susjedstvu. Na vrhu su vrata Sv. Sebastijana, pa crkva i klaustar dominikanaca, a sučelice im barokni sv. Rozarijo. Ovdje se pomiješala Sebastijanova gotika s prodorom svečane renesanse, ovdje je složena konstrukcija dominikanaca isplela čitavu priču uz koju se Rozarijo doimlje kao kakva raskošna dubrovačka kuća pred mirnim pogledom svojih susjeda.

U Sebastijanu se sastajala bratovština bombardijera, tih davnih dubrovačkih topnika. Ta je bratovština bila posvećena sv. Barbari. Spominje se već u 16. stoljeću, a crkvu Sv. Sebastijana odabrala je možda zbog simbolike napada na sve kuge i neprijatelje koji bi mogli naići s istočne strane.

Kad je nastupilo 19. stoljeće i s njim Napoleonova najezda, nitko nije mogao sanjati da će ova crkvica postati gradski zatvor. Na njoj su, a sve zbog potrebe jačeg nadzora, izvršene pregradnje i ona više nikada nije poslužila sakralnoj svrsi. Nedaleko joj je bila konjušnica uz Sv. Luku i blizu Navještenja Marijina, a u njezinom je donjem dijelu još i prije bilo klesarskih radionica, skladišta kamena i vapna.

Dvadeseto je stoljeće crkvu pretvorilo u butigu. U njoj je neki trgovac Zec prodavao namještaj pa je vrijedna spomena priča gospara Luka Bradarića koji se sjeća da je kao dječak s ocem išao u Sebastijana kupiti valižu. Pamti i vlasnika, omalenog debeljuškastog čovjeka koji je postavio kufer na pod i po njemu skakao, a sve da bi pokazao kvalitet svoje robe.

U publikaciji Dubrovnika sa starih razglednica nailazimo na jedan foto zapis. Ljetno je doba, pred donjim skladištima Sebastijana vide se bačve, na gornju ogradicu, ispred crkvenih vrata naslonjen je čovjek u bijeloj majici. On gleda sjedača pod skalinadom, a ispred te davne figure nalazi se mali smeđi tavulin pun alata kao da se majstor bačvar zaustavio na trenutak i pozirao fotografu. Te se bačve, što su ih do Bunićeve poljane otkotrljali vide na slici snimljenoj u jesen 1914., a uz njih ljudi u nošnjama dvojici na vrhu badnja dodaju košice grožđa. To je bilo spremanje vina na dubrovački način, u blizini Sv. Vlaha, pred kućom davnog pjesnika Ivana Bunića – Vučića. I sve je na te dvije slike tako domaće kao da su se bile izbrisale granice sela i grada, a kolur nošnji, zemlje, plodina pobijedio scenografiju vlastelinstva i otuđenosti.

Danas je slika potpuno drugačija. Sebastijan je elitna trgovina, prostor joj je vješto iskorišten i smišljeno potrošen da bi u ljetnom defileu slikarskih instalacija mogao prenositi poruke globalnog itinerera svijeta i njegove beskonačnosti. U drugom pak dijelu crkva nudi na prodaju slike, predmete uporabne svrhe, osmišljene jednom suvremenom i privlačnom linijom koja od nekadašnjeg magazina pokućstva unapređuje Sebastijanov prostor u promidžbu dubrovačkog turizma.

Pa ako i zastanemo pred izlošcima po zidovima, zar se nećemo s malo nostalgije prisjetiti da je ovo već treća crkva od ulaza u Grad koja je umjesto misne namjene postala usluga promjenljive turističke ponude. I zar nećemo osjetiti strepnju da će se netko sjetiti pa uništiti one posljednje nadgrobne ploče ispred Rozarija, a pred ulazom u dominikanski klaustar i zamijeniti ih novim opločenjem kako su naše crkve već dosada izbrisale tragove i pečate prošlosti.

Mala je utjeha zamišljati sjene i davne portrete koji su ovdje živjeli i prostor stvorili. Važno je ponekad u globalu Grada zavoljeti i njegove sitnice i ne dozvoliti da se izbrišu iz našeg pamćenja.

12. studenoga 2000.

Tereza Buconić Gović

 

HNB tečajna lista

17.11.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,205324
CHF CHF
1
6,815049
GBP GBP
1
8,679919
USD USD
1
6,743963
EUR EUR
1
7,435219
$ Odabir valute
= Odabir valute