SVETI SPAS

Dubrovnik - Minijature

Bio je dan Uzašašća Gospodinova, 17. svibnja 1520.,  bližile se jedanaeste ure kad je Grad iznenadila jaka trešnja. Nastradale su starije i loše utemeljene kuće, u katedrali je, u općoj pomutnji i usred mise, smrtno stradao jedan čovjek, a bilješke spominju i sedamnaestero ranjenih. Taj je potres podigao takav trepet straha da se Malo vijeće sastaje sljedećih dana i donosi odluku o gradnji zavjetne crkve.

Vlada je odredila nadstojnika da pronađe zgodno mjesto za gradnju crkve Sv. Spasa i uskoro je odlučeno da se "zida u dvorištu pored franjevačke crkve, pored zdenca, koji tu još postoji". Bilo je to za knezovanja Pera Božovog Sarake kad je Placa još nosila svoje neobične i lijepe balkone, gotičke se palače dičile raskošnim portalima, zidine držale obručem i onim strogim običajima što su ih provodili "domini di nocte" čitav Grad u stupici od Zdravomarije do zvona u jutarnjim satima.

Dubrovnik je inače bio poznat po svojim zavjetima! Koliko li se votivnih pločica, naslikanih karaka, srebrnih navicula pa oltarnih slika darivalo crkvama uz molitve i suho zlato da se blagostanje Republike nesmetano i zauvijek nastavlja!

Ovaj je potres na kratko vrijeme ujedinio sve građane. Više nije bilo toliko značajno bogatstvo, posjed kuća, ljetnikovaca i slave. Kad se tog jutra pomakla zemlja, svi su bili samo meso, nerv i strah i svi su se ujedinili željom, atavističkom i za bića prirodnom, da se za vijeke vjekova osiguraju protiv nove trešnje!

Dubrovačke priče kažu da su lijepu crkvu Sv. Spasa svojim nježnim, na rad nenaviklim rukama, gradile i dubrovačke vladike! One su prenosile onaj glatko isklesani kamen, pa sad, jesu li ga uistinu nosile i osjećale kako je taj teški kvadar ubilački opasan kad mu se izmakne oslonac, ili su simbolično polagale na njega ruke da bi se osigurale "suprotiv trešnji", nije toliko ni značajno za crkvu koja je iznikla iz želje da se kobni udes više nikada ne ponovi.

Unatoč Spasu Dubrovnik ni narednih godina nije bio pošteđen kobnih udesa. Proći će nešto više od stotinu godina, osvanut će 28. srpanj 1639., Grad će ključati uzavrelim životom, a tada će se između 19 i 20 sati, kao uvertira Velike trešnje zadrmale zidine. Puno će gradskih kuća biti porušeno pa u narednim godinama slabo popravljeno ili tek poduprto dok se ne iznađu sredstva za novu gradnju.

Treći je nalet dubrovačkog potresa uništio čitave seksterije, rasjekao kuće po Placi od vrha na dolje. Pod ruševinama je poginuo i knez u dvorskoj kapelici i zatrle se obitelji starog korijena, nastradale praunuke onih istih vladika što su u koloni, jedna do druge bile prenosile zavjetni kamen Sv. Spasa.

Nitko ne bi trebao pobijati tvrdnje ingenioznog povjesničara Artura Evansa koji je, obilazeći Konavle i Cavtat, tvrdio da Epidaurus nisu razorile horde, već da su mu i kuće i zidine na dno mora bacili katastrofalni potresi što naiđu nenadano, skokovito, u rana jutra ili maglovita predvečerja.

Pojedini su se dijelovi Grada srušili zbog loših temelja ili nasipa na kojima je dio gradskog tkiva nastao. Sveti je Spas pak u svojoj bijeloj, gotičko-renesansnoj vertikalici uz skute sv. Franje odolio iskušenjima i pokazao da su vjekovite molitve zaštitile njega, ali nisu poštedjele Grad i okolicu.

Vlastelinima Malog vijeća zapravo je čak i na početku 16. st. bilo teško pronaći najbolje, najsigurnije mjesto, a da ono bude vidljivo s Place i da se postavi uz gradska vrata. To je zamjetno jer se Spas ugnijezdio u mali prostor uz crkvu i samostan franjevaca, tik ulaza prema gradskim zidinama, pored nekadašnje Kule od Pila u kojoj se, kako bilježi Consilium rogatorum, do tada držalo proso!

Od stare je kuće danas malo ostalo, jer kako navodi Lukša Beritić u "Utvrđenjima grada Dubrovnika", Austrija je u prvim godinama svoje okupacije Dubrovnika, da bi omogućila ulaz kolima kroz vrata od Pila, srušila tu veliku kulu, koja je prema kronikama bila prvobitno sagrađena već u 10. stoljeću. Od te kuće ostao je samo onaj dio koji sačinjava debljinu gradskog zida. U tom prostoru, odnosno ostatku stare kule, koja je imala prizemlje i tri kata, postoje i sada skladišta, u koja se ulazi po stepeništu, kojim se ulazi na gradske zidine u blizini crkvice Sv. Spasa".

Na njezinu se projektu pak iskazao jedan od najdarovitijih od braće Andrijića, tih korčulanskih klesara koji su u 15. i 16. vijeku već bili ostavili znatnog traga u arhitektonskom tonu Republike. Petar je bio najnadareniji, ali i najpoduzetniji među svojim rođacima i braćom, osnažen i samouvjeren nakon klesarskih radova na Divoni po projektu Paska Miličevića. Njemu je povjerena zavjetna crkvica, a malo je poznato da je u jeku njegovih klesarskih radova 1527. Gradom i okolicom harala kuga i da je jenjala tek nakon dvije godine.

Na primjeru Petra Andrijića može se pratiti i strogi ustroj Republike jer se sposobni graditelj zbog "akontacije koje je uzimao, našao u tamnicama Dvora". Zatvoren je 1526. pušten je na slobodu 26. V. 1528., kad se pročelje crkve već bilo podiglo i, sudeći po monumentalnom natpisu, dovršeno te iste godine.

Gledamo li danas malu crkvicu, imamo osjećaj da je njezina snažna i žilava struktura jednostavno umetnuta u procjep nekadašnje kule i u onaj, voltom označeni prolaz prema samostanu i ljekarni franjevaca. Ona tu priliježe potpuno točno, kao skupocjena kutijica s moćima, trobrodno profilirana kad se gleda s pročelja, osnažena pilastrima na uglovima, mirnog donjeg djela, koje se od timpanona opet razlaže pilastrima, vara nas trobrodnošću, naglašava jakost i osnaženu strukturu između koje se, u igri oblika, klesarskih minijatura, akanta, glava, hrskavih latica ruže na gornjem dijelu, zapravo krije najsnažnija, dugovjeka, zavjetom označena dubrovačka građevina.

Možemo godinama prolaziti pored nje i misliti da smo je zapamtili pa joj se opet vratiti i tek potom zamijetiti koliko je njezin graditelj za ljepotu onih davnih dama iz zlatnog Grada stvorio radosti, iznenadio i sebe i profinjene vladike što su morale pomno pratiti kako napreduje gradnja njihove crkve. Rozeta na Sv. Spasu je uistinu ruža! Ljepše od nje nećemo naći u Dubrovniku niti na Jadranu.

Onaj je zavjetni natpis uklesan čvrstim slovima, previsoko je postavljen za čitača naslonjenog na obrub Onofrijeve fontane. U punom svom natpisu glasi: AD AVERTENDAM COELESTEM IRAM IM MAXIMO TERRAE TREMORE HANC SACRAM AEDEM SE.RHA. VOVIT ANNO A CHRISTI NATALI DIE MDXX SUPRA M.XVI CAL. JUN. DAN. RHES. ET DAM.MIN. FACIENDUM CURARUNT ET PE. SEOR.

Pa ipak je trolisno, polukružno pročelje već viđena scenografija! Crkva neodoljivo podsjeća na šibensku katedralu, što nije neobično jer je Petar putovao do Venecije, Osora, Zadra, boravio u gradu Jurja Dalmatinca. Kad je krojio apsidu, napravio ju je polukružnu, kakva se nalazi na Sv. Sebastijanu i Sv. Mariji od Kaštela. S bokova joj je otvorio gotičke prozore, prema franjevačkoj crkvi isklesao bočna vrata da bi se njima mogla podičiti i mnogo veća crkva.

Petar je, klešući kamenje, stvarao kaleidoskop školjki, akanta gibljivo savijenog, toliko je komponirao raskoš renesanse da je tim veseljem pobijedio sve nedaće svoga doba: pestilentiu s mora i istoka, vlastitu rastrošnost i midecu tamnica. Stvorio je napokon zavjetno mjesto koje je ostalo svjedokom jednog drugačijeg Dubrovnika.

Donatori Sv. Spasa bili su svi Dubrovčani, ali su ipak ostala zapisana imena nadstojnika Daniela Rhestia, sina Nikolina, Damiana Mincetića (Ivanova), Petra Sorkočevića (Judina), a zapamćeno je i onih 2500 dukata od čijeg se sjaja i sad svijetli crkveno čelo.

Kad je crkva posvećena, otkrilo se da je unutrašnjost, unatoč ukrasu s pročelja, tek jedna lađa. Na glavnom oltaru postavili su palu na kojoj se među simetrično oslikanim svecima nalazi i stojeći lik svetog Vlaha koji moli pod likom uskrslog Isusa. Naslikao ju je Pier Antonio Palmerini u tradiciji uribinskog slikarstva, a u Grad je došao 1526. i stvorio kompoziciju punu dramatične napetosti, onakvu kakva bi mogla, u grču molitve i zahvalnosti, najbolje odraziti raspoloženje dubrovačkih vjernika.

Danas je teško zamisliti da je Sv. Spas za francuske okupacije bio pretvoren u skladište soli! Zaslugom biskupa Jederlinića crkvi je vraćena sakralna funkcija, iako se u susjedstvu onaj zatvoreni, aristokratski nesretni samostan klarisa napokon otvorio, u njemu se izgasili svi podmetnuti požari, a mlade plemkinje od tada manje strahovale da će ih strogi očevi odijeliti od svijeta, pretvoriti u dumne - zatvorenice, a sve da ne bi dijelili imanje!

Ostao je sa svojim natpisima, maskeronima i šumetskom vodom Onofrio Jordanov della Cava, onaj miljenik dubrovačke vlastele i šum njegovih fontana, a ispod pločnika, u tajnim prolazima tragovi nogu, pa sjećanje na fratarske halje, pa mekani prepletaji ruku i prekinuti plač onog dubrovačkog sjemena kojemu nikad nije bilo suđeno izaći iz mraka na životno sunce.

Spas nikada nije nastradao u potresu! Njega su poškropili geleri, odbili se od tjeme Fontane, zarezali se u meso pročelja, ali mu vrata za ljetnih mjeseci nađemo otvorena da bi po zidovima izlegao Remetinove katedrale u geometrijskom nizu u apokaliptičnu, na školjku položenu sliku Grada iz snoviđenja umjetnika.

22. lipnja 2010.

Tereza Buconić Gović

HNB tečajna lista

17.11.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,205324
CHF CHF
1
6,815049
GBP GBP
1
8,679919
USD USD
1
6,743963
EUR EUR
1
7,435219
$ Odabir valute
= Odabir valute