SVI SVETI - DOMINO

Dubrovnik - Minijature

Samo bi povjesničari, koji prate migracije stanovnika za ratova i pogroma, mogli povezati današnju crkvu Domino s bijegom Solinjana u 7. st. kad su se iz svoga izloženog grada morali rasuti po otocima i još dalje, do današnjeg Dubrovnika koji je zbog skučenog prostora bio ograničen novim izbjeglicama.

Matejašević spominje Solinjane koji da su ispod vrata Grada podigli svoju crkvu - Omnium Sanctorum (Svi Sveti), u narodu kasnijih stoljeća prozvanu Domino. Ta je crkva zasjela blizu mjesta koje je već tada bilo prometnica od zapadnih gradskih vrata i pošto je svaki put križište putnika, poslužila je kao nukleus novog i razgranatog gradskog prostora. Spominje se prije statutarnih odredbi 1186., u kodifikaciji Statuta 1272.; mjesto joj je previše značajno da bi se u budućem proširenju Grada previdio njezin položaj. Uostalom, postojanje joj je preduvjet izgradnje svih stambenih zgrada na ovom dijelu, kuda su se u sredovječju Dubrovnika kretale kolone putnika čiji su dolasci bili određeni prema južnoj, povišenoj strani unutar prethodnih gradskih zidina.

Danas je, bez arheoloških radova, a koje bi morale ući u temelj crkve i ulica u blizini, teško zamisliti njezin prvotni izgled. Sigurno je u njoj ostala predromanika, možda se u temeljima nalazi i po koji trag kasne antike kojim bi arheolozi složili sliku predgrađa.

Sudbina joj je bila nestalna i promjenjiva, ali su se za nju uvijek otimala bratstva i ostavili u njoj traga graditelji, uzimajući ovaj nepravilni četverokut kao izazov planske izgradnje u vremenima kad Grad nisu još bili preokrenuli potresi, a zgrade u susjedstvu imale puno manju tlocrtnu markicu i penjale se u visinu i do četiri kata da bi iz reprezentativnih loggia i ispod četverostrešnih krovova hvatale sunce, zrak i svjetlost.

Domino je danas sa svojim baroknim ruhom crkva kojoj je Velika trešnja potpuno izmijenila lik, iako joj se mjesto nije pomaklo iz prethodnog ležišta, niti je, poput nestalih gradskih vrata, prošetala do nove lokacije.

Krenemo li Vratima od Pila i zaokrenemo prema Velikoj Onofrijevoj fontani, trebamo prebrojiti još pet ulica koje se prekidaju vodoravnom Ulicom od puča i tek potom na raskrižju Široke proći uz palaču Giorgi - Mayneri i tu, gdje počinje Ulica za Rokom, naći Omnium Sanctorum - današnji Domino. On je okrenut onim gradskim vratima koja su ostala zazidana u samostanu Klarisa, ali mu se s lijevog boka nalazi Prolazna, pa Hliđina i Ulica Sv. Josipa.

Ta je ulica nekad nosila naziv Vrata Celegne, a na ovom se prostoru nalazili puči. Oni su pitkom vodom snabdijevali građane i nije previše smetalo što je Nikoleta Sorgo nakon smrti muža Jakova 1399. odredila da se baš tu izgradi Jakovljeva crkva s hospitalom. Ta je prvotna crkva bila pomaknuta južnije, jer 1472. Malo vijeće dozvoljava da se ona produži do ulične crte, ali tako da se time ne dokine pravo općine na puče u blizini. Jedan od pučeva spominje Statut joj 1272. i očito je bio velik, obilat vodom kad se čitava lokacija za noviju crkvu udovice Nikolete kasnije prozvala Sv. Jakov na pučima.

Stara je crkva poslije potresa potpuno srušena. Na njezinom je mjestu izgrađen današnji Sveti Josip zaslugom bratstva drvodjelaca, ali su nekadašnje regulacije, ona Vrata Celenge, pa Hliđina, Široka, Za Rokom, od Domina i prije postojale u staroj kodifikaciji Statuta pod zidinama civitasa, a uz njih Budislavljeva kula i Vrata od Kaštela čiji je produžetak današnja Široka ulica.

Pogledamo li danas Domino i crkvu Sv. Josipa, učini nam se da ih dijeli oveliki prostor. Uistinu nije bilo tako na ovom malom području pa se ubožnica i ograđeno dvorište Duha Svetoga skoro dodirivalo. Jedna sudska presuda od 20. lipnja 1255., a kojom se općini dosuđuje neko zemljište do grada, spominje kako je do njega crkva Svih Svetih, a mjesto joj je precizirano kolibom majstora Radizija.

Proći će tek nekoliko desetljeća od ustroja Statuta, a uz staru se crkvu prodaju mnoge kuće. Prostor postaje veliko gradilište i zona ulica. U središtu im je Široka, različita po gabaritu kao da je označavala graničnu crtu između privatnog i nadbiskupskog zemljišta.

Duh Sveti je imao predromanički korijen i pored njega je vodio kasnoantički put od zapadnih vrata do prvotne katedrale. Mjesto je bilo prometno, to su bila vremena kad se zelena, plodna padina Bergatuma nudila obradi, dubrava silazila niz južne padine Srđa, a nasuprotno Lausu postojale najstarije dubrovačke crkvice.

Zabilježeno je da je 1452. na Dominu izvršena pregradnja te ona postaje trobrodna građevina, nosi stupove u sredini i polustupove uza zidove. Svodovi su joj bili križni, uz sjevernu joj je stranu bila prislonjena kapela Sv. Apolonije (danas je to sakristija crkve), a iz nje je vodio prolaz za rektorovu kuću u susjedstvu.

Koliko li je Grad tih stoljeća računao na svaki, i najmanji prostor, kako li je u njemu tek vrio život! Nije bilo crkve da uz nju nisu povezane bratovštine, ti starinski cehovi koji su se dijelili u dvije grupe: jedni su bili strogo vjerske formacije, drugi, pod patronatom crkava, štitili pravila i potrebe zanata.

U Dominu su sjedište imali bratimi bičevalaca (spominju se 1255.), a bili su uočljivi bijelom odorom s kapucom na glavi. Oni su ostatak srednjovjekovnog nazora da je život na zemlji tek prolazno iskušenje pa da se za drugi svijet treba očistiti, trapiti vlastito tijelo, patiti i činiti pokore.

Možda bi nas uhvatila jeza da smo u nekim predvečerjima minulog života naišli na ove bijele kolone, da smo ih ugledali u procesijama, u prolazima strinskih ulica i mračnim dvorištima uz Sv. Roka, Josipa i pred vratima Omnium Sanctorum. Ta se bratovština posljednji put spominje u 16. st., a nakon toga joj nestaje traga kad je renesansni život u ojačani i prošireni Grad donio svjetlost i životnu radost.

Domino je bio dom kamenara i zidara. Ponegdje ih nalazimo pod nazivom Bratovština od Domina ili od Svih Svetih. Da je bilo zaviriti u crkvu prije potresa, našli bismo da se čitavom dužinom redaju grobovi, a po njima uklesane livele pa alati koji su podigli kuće s gotičkim balkonima niz Placu, niz Široku i kojima se jednako pomno gradilo crkve i male ubožničke kućice do ispod mira u tijesnim zakucima.

I sada se još može vidjeti jedan grob kamenara uz crkveni ulaz. Na gornjoj, u zid užlijebljenoj ploči naziv je bratstva, a pod njom jednostavna ploča, napukla po sredini.

Pa da bi se nakon bičevalaca i zidara, a oni su kost i tkivo Grada, unijelo u Dominu pučkog veselja i da bi se hod ljudstva potpomogao crevjama, papučama, cokulama (drvenim i teškim), crkva je pružila ruku i bratstvu crevjara. Ti su majstori imali pune ruke posla, dnevno su obrađivali kožu u Tabakeriji, tamo donosili runjevinu, krojili, štavili, u butigicama držali po desetke kalupa, a štovali svetog Krispina.

Dubrovčani su tog sveca zvali Grišpin, a svi su mu sljedbenici imali čast i obvezu o blagdanu sv. Filipa i Jakova balati u novim crevjama pred knezom. U baletne redove nisu primali bilo koga. Čim bi bratim navršio 45 godina, mogao je sa strane gledati gdje mlađi čine manekenski ispit za novu sezonu. Prije toga bi stupali Placom, papučare su primili u bratstvo te 1763., nosili su lutku Bembelija, a Antun Sasin im je čak komponirao Mužiku od crevjara.

Domino je imao svoje rektore pa kad se negdje 1508. rodio Marin Držić, nitko nije mogao znati da će taj budući svećenik jednom pisati komedije ne libeći se zaviriti u kese škrtaca koji su u mladosti preskakali balkone da bi o pokladama izvodili šale s ostarjelim Vlasima pred Malom fontanom. Bit će da je Vidra, kad bi ga pritisli dužnici, znao zamaknuti u mrak Sv. Apolonije pa odatle u kuću, preko puča uz Sv. Jakova i odatle u porat pa u Rijeku dok se duhovi ne smire!

Proći će ravno stotinu godina od smrti Marina Držića, koji se Gradu nije ni smio iz tuđine vratiti, zbog onih urotničkih pisama, a Grad će u nekoliko sekunda srušiti najstrašniji potres i ispod kamena smrviti samostane, palače, crkve, Dvor, zlato i kosti. Sravnjen je Domino, razrušen Jakov u susjedstvu, Sv. Andrija je sletio niz strminu na Domus Christi, Sv. Marko - Bartolomej ukopao djecu iz crkvene škole, na današnjoj Gundulićevoj poljani kuće potonule, a pod njima se prolomilo more iz nasipa.

Kamenari će od 1675. - 1705. obnoviti svoju crkvu, ali će je izgraditi u baroknom slogu, longitudinalnu, jednobrodnu, s tri razine kamenom opločane podnice ispod kojih je veliki prostor kripte. Bočne će joj zidove rastvoriti okruglim prozorima, profilirati vijenac koji spaja zidove sa stropom. Ulazna će vrata rastvoriti bogatim portalom s lučnim okvirom istaknute baze i s kapitelom pa kamenim vijencem uz ulaz i uz bočne prozore. Rozetu će napraviti jednostavnu, sličnu roti drvenog kara, ali kad su zidari slagali kamen, klesali su ga fino i nisu srušili čvrstu kapelicu Aplonijinu. Na vrh crkve su potom postavili preslicu, dekoriranu kamenim rombovima i volutama.

U sakristiji, gdje postoji jedan kvadrić sa zaboraveljnim moćima, još se nalazi statut kamenara s početka 20. stoljeća, a ostatak crevjara (3 postolara i jedan kožar) mali su, ali živi dio onoga temperamentnog svijeta koji je klesao i krojio, gradio kuće i podizao ulice i za svaku nogu u Gradu imao kalupe  na koje je veselim okom iz daleka gledao sveti Grišpin.

22. lipnja 2010.

Tereza Buconić Gović

 

HNB tečajna lista

22.10.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,606090
CHF CHF
1
6,472433
GBP GBP
1
8,370060
USD USD
1
6,357304
EUR EUR
1
7,505433
$ Odabir valute
= Odabir valute