Viđenja

NA DESNO KRUG!

Dubrovnik - Viđenja

Pa i ne čudi toliko taj desni val koji je zapljusnuo i ne samo Hrvatsku, nego i skoro cijelu Europu. Ljevica, kao što sam već i pisao, nema valjane odgovore na više ili manje svugdje i sve veće ekonomske, političke i socijalne izazove, a nema niti intelektualne ni obične hrabrosti. Jer, ako ćemo pravo, desnica, a pogotovu njezina krajnje radikalna i ekstremna krila, ne nudi ništa, osim prošlosti i obračuna prema drukčijima i strancima. Pa možda je i problem u tome što desnica zapravo i nema nikakvu ideologiju, za razliku od ljevice, poglavito one socijaldemokratske, koja je svugdje na jasnim pozicijama rada, socijalne pravde i tolerancije, ako je prava i htijuća. Kako bilo, nacionalizam, ksenofobija, pa i desni ekstremizmi, možda ne u dramatičnom ili zabrinjavajućem, ali ipak su u porastu i tu među nama i šire. Da ne bude zabune, nije za mene nacionalist onaj koji, makar i neobjektivno, pa i što bi se reklo transparentno ili razvidno veliča osobine vlastitog naroda, ali jest onaj kojemu je nepodnošljiv onaj drugi, najčešće susjedni narod, samo zato jer nije njihov. Ne može se s takvih "položaja" graditi perspektiva ni ove hrvatske zemlje, bar se meni tako čini i sve je tako kako jest i zbog, kako se čini, još nezavršenog i Domovinskog, pa i Drugog svjetskog rata i sve dok je glavno pitanje tko je, a ne kakav je netko, svi ti i mnogi drugi ratovi neće završiti. Uvijek su mi smiješne, a u neku ruku i žalosne sve te priče nacionalista i ksenofoba, ma odakle da jesu, dakle ta dokazivanja da je netko uspješan jer je eto naše krvi, iako je i krv svugdje crvena i da se ništa, ama baš ništa, ne može objasniti niti dokazati "krvlju i tlom". Ali, kako ispada, mogu se ostvariti stanoviti osobni ili nešto malo širi, u osnovi materijalni dobitci i ništa više, a to u uvjetima u kakvim jesmo i nije baš malo i možda je i to korijen žilavosti, u ovom slučaju desnice.  Druga je stvar konzervativizam i umjerena desnica koji imaju i svoju tradiciju i legitimitet u svakoj uređenoj političkoj demokraciji, do koje ćemo mi ovdje čini se još pričekati. Jer, kad se sve zbroji i oduzme, desne, pa i desnije političke opcije bolje prolaze jer su interesno umreženije, kapitalno moćnije, a i emotivno privlačnije većini. Glasove ili bodove ne donosi politički programi, časni pojedinci ili neki učeni ljudi, glasove i bodove donose "strašenja" s komunjarama, antifašistima, nostalgičarima i povratkom "njihovih". Osim toga, retorika desnih je jednostavnija, konkretnija, da i ne pišem i o tehnologiji prodaje ili "spinu" takve robe, a znaju dobro da narod, opet bar većina, slabo i pamti, tako i obećanja.

Ipak, sve je to i u političkoj teoriji i praksi poznato, pa i to da desnica raste na krilima ekonomskih i socijalnih kriza, ali i u krizi nacionalnog identiteta. Apsurd je hrvatski da je ovu, po meni, snažnu ekonomsku i socijalnu krizu, pa ako se hoće i krizu nacionalnog identiteta prouzročila upravo desnica, jer nije pronašla adekvatnog lijeka osim isprazne retorike i hinjenog domoljublja, iza kojega su prikrivali najobičniji i sebični interesi raznih skupina koje nerijetko nisu imale nikakve ni ideološke, pa ni nacionalne potke. Ne mogu se načuditi otkud toliki tobožnji strah desničara od povratka na vlast "komunjara", pa čak i "povratka" na Balkan i reinkarnaciju bivše države. Lijepa je naša, koliko god da je čija zasluga, ipak relativno stabilna, demokratska i tolerantna država, s europskim perspektivama i nikakvi, pa ni desni ekstremizmi ne mogu je uzdrmati. Ali, to nipošto ne znači da se pojavama desnog ekstremizma i svakih drugih izama, osobito vlast koja god da jest i s koje god je razine ne treba suprostavljati i kažnjavati. Svaki ekstremizam izvan je prostora istinske političke demokracije i društva jednakih mogućnosti i nema nikakve sumnje da sputava i ne samo brži materijalni, nego i duhovni razvitak i opet nema sumnje da zatvorene, konzervativne i predrasudama, ovakvim ili onakvim, sredine ne jamče blistavu budućnost niti prosperitet. Jasno je i da demokracija nije idealna i da je najmanje zlo od svih zala ovoga svijeta i da zasad ništa bolje nije pronađeno, ali svaku zloporabu te iste demokracije treba sankcionirati, to je neupitno i s time je načistu svaka uređena, civilizirana i suvremena država. Zločini i zločinci mogući su i na pobjedničkoj i na gubitničkoj strani, i među onima koji se brane i koji napadaju i nema tu isprike za bilo koga i nema tu naših i njihovih. Nije to nikakav komunizam ni fašizam, to je jednostavno civilizacijska stečevina i nema nikakve sumnje da je golema većina hrvatskog puka na takvom poimanju i nema nikakve fašističke ili nacističke države ili naroda niti takvih gena. A korova ima svugdje i samo je pitanje pravne i uređene države kako će s njim izaći na kraj i ne može se tek tako, temeljem ovako ili onako skrpljene većine u vlasti, izvlačiti opasni zaključci o naravi neke države ili narode.

15. kolovoza 2008.

Bajro Sarić - "Glas Grada"



 

 

BABUŠKE

Dubrovnik - Viđenja

Ništa toliko bijesa i zgražanja kod ne baš tako malobrojne obične i neobične, ugledne i neugledne čeljadi ne "proizvede" koliko možda i prividna spoznaja da netko zgrče silne novce prodajući nešto što nije tobože naše, autohtono, izvorno, nego što je tuđe, kičasto, ružno. Tako je to ovih dana i s babuškama, drvenim lutkama koji su bili i ostali poznati ruski suvenir, ma gdje da se izrađivao i ma što mi mislili o njemu. A da se zna i to, te babuške, uz one drvene rode, čaplje, magarce, frule i u takozvanom socijalističkom samoupravljanju i onoj državi i na onome "neslobodnom" tržištu bile su hit i dosta njih se i obogatilo na tim suvenirima i ništa se tu nije promijenilo od kako sam svjestan sebe i dubrovačkog turizma, da ne idem dalje. Unatoč svega i svačega što nam se u međuvremenu izdogađalo. Ali, kako se ispostavlja, što se to tiče i ondašnjih i sadašnjih dubrovačkih turista ili izletnika i to su ti suveniri koje tržište priznaje, ma koliko, možda i s pravom, makar ne i uvijek, držali da su naši bolji, izvorniji i da ti turisti, odnosno kupci ništa ne razumiju. Ne znam je li taj bijes i zgražanje dolazi zbog drvenih babuška, roda, čaplji, magaraca, frula i sl. ili su povodom bijesa i zgražanja oni koji ih prodaju, dakle oni koji odlično razumiju okolnosti mjesta i vremena i možebitno nešto, manje ili više zarađuju. Svejedno, čak su i oni koji su bili snalažljivi u toliko proklinjanom socijalizmu i zarađivali na babuškama i sličnim suvenirima i ostalome što su gosti kupovali, poslovođe ondašnjih suvenirnica, a svi su odnedavno i odavno među svijetom mrtvih, pokoj im duši, svi su oni bili i cjenjeniji i nemojte mi zamjeriti, bili su i bolji kao ljudi, od ovih danas, kojima izgleda ništa nije ni po volji ni po ukusu, ali i nemaju doista ništa svojega za ponuditi.

Dajte napokon, vi današnji povjesničari, umjetnici, estetičari, iscrtajte već jednom taj tipični ili autohtoni dubrovački suvenir, dubrovačku kuhinju i tako redom, što će i turisti i/ili izletnici kupnjom potvrditi i dokazati, bar kad se ekonomski gleda, da je to to, naše, dubrovačko, a da to i to, nije naše i nije dubrovačko. Neću tvrditi da i kod izrade tih domaćih suvenira nema vrijednih ostvarenja i svaki napor i trud treba cijeniti, ali ne znam  je li to nesreća ili sreća, tržište i možebitni kupac to i ne mora prepoznati ili priznati. Nije važno, to ću i po tko zna koji put ponoviti, ni u ekonomiji, pa ni u politici, ni estetici što mislite o sebi, važno je što o vama misle ili priznaju li vas kupci, birači i sl. I dobro je, bar po meni da je tako, jer molim lijepo, još nisam ni vidio ni čuo od nekoga da išta lošega misli ili drži za sebe. Ovo su najteža vremena i prostori za samokritične, objektivne i vjerodostojne i najlakša vremena i prostori za kritične prema drugima, neobjektivne, nevjerodostojne, bahate i za pravo rijet, ništa drugo i nisam očekivao, a niti će tako skoro biti nešto bolje. Umišljamo si da znamo dobro što hoćemo, ali ispada da samo znamo što nećemo. Tako već desetljećima lamentiramo o tome da smo bogodmano elitno, nipošto masovno turističko odredište, da se ne mogu ovuda "šepuriti" babuške, rode, čaplje i ostali suveniri, siromašni gosti i sve tako, ali skoro pa ništa ne činimo da budemo to što mislimo i držimo da bi trebali biti. Dubrovnik i jest hrvatski, pa mediteranski, kažu i svjetski dragulj ili brand, ali nikad nije bilo stjecište veće turističke potrošnje, niti se ikad živjelo za turizam, a nekako mi se čini da su nam i svi ti gosti, ovakvi ili onakvi, odnekud ili od nekoga nametnuti i da smo zaslužili neku drugu, a nipošto turističku sudbinu. Ponekad mi se učini ispravnim razmišljanje o poželjnim dubrovačkim gostima koji će tu ostavljati novce, ali dolaziti neće i ne trebaju. A ja vam tvrdim da vrijeme nikada ne stoji i da je, što ne baš omiljeni Turci vele, "novi  dan nova nafaka", u turizmu i kod turista osobito. Da nema tih babuški, roda, čaplji, kineskih i ne znam kakvih sve ne suvenira, što bi uopće ti gosti, u turističkoj ponudi kakva je i odavno i danas, kupovali ili trošili. Stalno se "mlatara" i s izrazima jeftine i kičaste ponude, masovnog turizma i valjda se time hoće rijet da je Grad samo za neke, ali ne i sve, što je posve suprotno poimanju turizma kao takvog, kao masovne, multikultularne i međunarodne pojave i svojevrsnog simbola slobode i dostupnog najširim slojevima. Ukratko, oduvijek smo imali i imat ćemo goste kakve zaslužujemo i nitko nikada neće ići tamo gdje nije dobrodošao, jer izbor mu je u globalnom svijetu, koji nije svakome mio, skoro i beskrajan i naći će se mjesta diljem takvoga svijeta gdje će biti dobrodošao i gdje će dobiti vrijednost za novac. Bogatiji, pa i manje bogatiji, putovanjima i hedonizmom pokušavaju pobjeći iz svoje nepodnošljive, pa i besmislene svakidašnjice u koliko-toliko podnošljivu i smislenu zbilju i svatko onaj koji se bavi takozvanim receptivnim turizmom s profitnim ciljevima to bi morao znati. Nerijetko to nema baš puno veze s moralom ili estetikom, zna biti i odvratno, ali to je takav posao, a znajte ima i puno ružnijih i težih poslova i hvala Bogu i precima da smo u položaju i možemo, ako hoćemo i nije nas puno, od turizma pristojno živjeti.

Moja je malenkost, da ponovim i to, nipošto ne potcjenjujući ni sva druga zanimanja ni potrebe, uvijek i sve više na strani poduzetnika i htijućih. Ako su naši, tim bolje, ali što ćemo ako neće naši, a hoće njihovi? Kako bilo, sve mi se čini, bili naši ili njihovi, uspješnike, htijuće i pokretne malo tko cijeni i puno su važniji njihovi poroci od njihovih vrlina, dakle poduzetničkih i sličnih. Žalosnih i zločestih sam se priča naslušao o tobožnjim razlozima zbog čega su neki uvršteni u dobitnike, a zbog čega neki u gubitnike. A niti jedna nije točna, bar ne po meni. A točne su, opet bar po meni, samo one koje u dobitnike svrstavaju one koji najbolje razumiju okolnosti mjesta i vremena i poražene one koji uopće ne razumiju okolnosti mjesta i vremena, dakle one koji se umiju ili ne umiju snaći u datim uvjetima, bez ikakvog zareza. Niti je, primjerice, svaki dobar nogometaš postao kasnije uspješan trener, niti je uspješan trener bio i dobar nogometaš i odlično je da nema nikakvog pravila. Netko tko krši zakon i krči sve pred sobom, znajući da neće biti kažnjen i da je u milosti nekog ili više moćnika i koji se na takvim "zasadama" prometne u dobitnika ili uspješnika, ništa drugo nego razumije okolnosti mjesta i vremena. Ostavimo se pri tome moralnih zanovijetanja i ne budimo licemjerni, golema većina voli uspješnike, moćnike, lijepe i bahate, bez obzira kako su to postali i prezire gubitnike, jadnike, ružne i tihe, opet bez obzira kako su to postali. To se možda nekad zvalo socrealizam, a tvrdim da danas to i nije ništa drugo neko kapitalrealizam. Pa po čemu se to danas razlikuje, recimo HDZ od negdašnjeg SKH, pripadnici jedne ili druge stranke. Zaprepastit će se, ali danas se, u takozvanom višestranačju i političkom pluralizmu mediokritetima lakše uspeti na neke vrhove negoli onda u takozvanom jednostranačju, i jednoumlju i komunizmu. N       isam baš siguran da je danas mislećim lakše negoli onda, nakon svega. Nije tu riječ o formalnim, nego o stvarnim uvjetima slobode i demokracije i ako mislite da će se i ne znam kakvim ustavom ili revolucijom u ljudskim dušama tako brzo nešto promijeniti, uvjeravam vas da se grdno varate. Babuške onda, babuške danas, babuške sutra i ne može se protiv nečijih manjih ili nešto većih interesa, pakosti ili opakosti ustavima, zakonima ili nečim gorim tek tako. Neće čeljad činiti ono što mi mislimo da je dobro za nju, nego će činiti ono što ona drži da je za nju dobro, makar se na kraju ispostavi da smo mi, a ne oni u pravu.

Da je ta ista, u ovome slučaju hrvatska čeljad, upoznata ne samo s licem, nego i naličjem ne samo samostalnosti, nego i kapitalizma, pravne države, demokracije, slobodnog tržišta, privatnog vlasništva i tome slično, tko zna bili ispalo sve ovako kako je ispalo. Ali, oni koji su ih trebali s licem i naličjem upoznati, dakle političke vođe i njihovi poslušnici, to nisu učinili, niti tako što od njih ikad i treba očekivati. Posao je političara, znajte i to, upoznati vas s licem i lijepom stranom nečega, nipošto s naličjem i ružnom stranom nečega. Stalno treba ponavljatI - sumnje, propitkivanja, slabosti sputavaju, suprotno od toga pokreće. Siguran sam za one koji prodavaju babuške da ne sumnjaju, za razliku od onih drugih koji prodavaju nešto drugo, možda i bolje i kvalitetnije, ali eto ne ide, pa ne ide. Ponekad je i opasno stvarati neke svoje slike koje se ne poklapaju sa zbiljom i u biti nepromjenljivim ljudskim karakterom, interesima i sličnim, jer mogu pokrenuti  zle radnje, što se i ovdje i drugdje potvrđuje.

Priču o babuškama rabim u svrhu dokaza da tržišni poredak i ekonomska demokracija malo kada ili uopće nemaju veze s nekim općeprihvaćenim moralnim ili estetskim vrijednostima. Pa i neka moja vizija Grada, sve više uviđam, nestaje s pritiskom zakona profita, pohlepe i svjetonazorskih predrasuda. Divim se svima onima koji su na nekim lokacijama izgradili kakve-takve gospodarske, a ne stambene i slične objekte i nekako krpe kraj s krajem. Jer, ovi drugi su daleko profitabilniji i životniji, danas kako jest i sve mi se čini da će se svi ti možebitno novi i preostali gospodarski objekti rasprodati i kupit će ih neki drugi, nekima dragi, nekima mrski ljudi. Kakvo zrno po zrno pogača, kakvi bakrači, kakve trice i kučine, najbolje je sve to prodati i povući se u neki vlastiti mir, a osigurati ga i nasljednicima. Kad bih bio u takvoj mogućnosti, to bih i sam učinio, a mnogi su već i učinili ili se spremaju učiniti, dakle /ras/prodati.

Mojoj je malenkosti posve razvidno da su najbolja djela, proizvodi i usluge ona kojima je poslovni profit od najmanje važnosti i kojima ulagači ili vlasnici potvrđuju moć svoga novca, ohrabruju svoju taštinu, pa čak i guše neke svoje frustracije. Ali, ako je o poduzetničkim pothvatima riječ ili poduzetnicima ili stručnjacima, onda se slažem s onim što Ludwig von Mises tvrdi: "Svi poslovni ljudi i stručnjaci, potpuno su svjesni zavisnosti od direktiva potrošača. Dnevno nas iskustvo uči da je u kapitalizmu njihova temeljna zadaća da služe potrošačima. Oni specijalisti kojima manjka razumijevanja temeljnih društvenih problema duboko žale to "ropstvo" i žele se osloboditi. Pobuna uskogrudnih stručnjaka jedna je od snažnih sila koje vode prema općoj birokratizaciji. Arhitekt mora prilagoditi svoje planove željama onih za koje gradi kuće: ili  - u slučaju stambenih zgrada – za vlasnike koji žele imati zgradu koja odgovara ukusu budućih stanara i stoga se može lako iznajmiti. Nema potrebe istraživati je li arhitekt u pravu jer vjeruje se da on bolje zna kako lijepa kuća treba izgledati od glupog laika kojemu manjka dobrog ukusa. On se može pjeniti od bijesa kad je prisiljen pokvariti svoje divne projekte kako bi zadovoljio kupce. I on čezne za idealnim da može graditi kuće koje će zadovoljavati njegove umjetničke standarde. Žudi za državnim stambenim uredom i u svojim se snovima vidi kao šef tog ureda. Tada će moći moći konstruirati stanove prema vlastitom ukusu. Arhitekt bi se veoma uvrijedio ako bi ga netko nazvao potencijalnim diktatorom. On može uzvratiti kako je njego jedini cilj da ljudi budu sretniji dajući im ljepše kuće: ti ljudi nisu obrazovani da bi znali što je najbolje za njihovo vlastito dobro: stručnjak pod pokroviteljstvom države mora se o njima brinuti i trebali bi postojati zakoni protiv ružnih zgrada. Ali zapitajmo se tko bi trebao odlučivati o tome koji se arhitektonski stil treba smatrati dobrim, a koji lošim? Naravno, ja, stručnjak. On žestoko prezire činjenicu da čak i među arhitektima postoje vrlo velika razilaženja glede stilova i umjetničkih vrijednosti. Još je važnije ovo. Na području estetike, kao i na svim drugim područjima ljudskog pregalaštva ne postoje apsolutni kriteriji o tome što je lijepo, a što nije. Ako netko prisiljava svoje sugrađane da se podrede njegovim vlastitim standardima, on ih ne čini sretnijima. Oni sami mogu odlučiti što ih čini sretnima i što vole. Ne čini sretnim nekoga tko silno želi ići na predstavu "Abijeva irska ruža" time da ga prisilite da umjesto toga ode na savršenu predstavu "Hamleta". Možete se rugati njegovu lošem ukusu, ali on će sam odlučivati o vlastitom zadovoljstvu. Poljoprivrednik ne hrani svoju kravu kako bi ona bila zadovoljna već da postigne neki cilj kojemu dobro uhranjena krava može služiti. Postoje različiti načini ishrane krava. Koji će od njih on odabrati ovisi o tome želi li dobiti što je moguće više mlijeka ili mesa ili nečega drugog. Svaki diktator planira uzgojiti, podizati, hraniti i obučiti svoje sugrađane na način kao što to radi uzgajivač stoke. Njegov cilj nije usrećiti ljude nego da žive u uvjetima koji njega, diktatora čine sretnim. Oni ih želi pripitomiti, dati im status stoke. Uzgajivač stoke je također dobrohotan despot. Pitanje je: Tko treba biti gospodar? Trebaju li ljudi biti slobodni birati svoj vlastiti put prema onome što misle da ih čini sretnima? Ili treba li diktator koristiti svoje sugrađane kao pješake u nastojanjima da sebe, diktatora, učini sretnim?"

Eto i zbog svega toga, ovaj bijes i zgražanje oko babuška, ali i koječega sličnoga, puno više govori o onima koji bjesne ili se zgražaju, negoli prodavačima babuška i koječega drugoga. To je ona, meni nepodnošljiva pozicija onih s tobože neupitnom stručnošću, moralom i ukusom koji bi najradije uklonili prodavače babuška i koječega sličnog, pa i drukčijeg, nametnuli svoj svijet, možda i svjetonazor i tome drugome nametnuli vlastiti "model" sreće i usrećili ga. A bilo je i ostalo "svatko je kovač svoje sreće" i ne ljutite se na one koji bolje, bar u ekonomiji, razumiju okolnosti mjesta i vremena od vas. Pa i meni se baš te babuške ne sviđaju, i draži su mi neki naši suveniri, ali ne ljutim se zbog toga i uvijek sam na strani onih koji bolje razumiju okolnosti mjesta i vremena i ne ljutim se ni na one koji ne razumiju okolnosti mjesta i vremena. Ta čitava povijest ljudskog roda sastoji se i od jednih i od drugih. Ovo s babuškama i sličnim, ma koliko nam bilo odvratno, potvrđuje da je i u Lijepoj našoj razvijen poduzetnički duh, ali ne i jednako takvo okruženje. Uostalom, dajem za pravo Friedrichu Hayeku, utemeljitelju ekonomskog liberalizma, koji nije baš saživio na ovim prostorima i izvor je stalnih nesporazuma. Možda ili bar zasad za slobodni tržišni poredak, sudeći po jedu na poduzetničke dobitnike, nije ovo plodno tlo. Hayek piše da "toliko oplakivano odsustvo poduzetničkog duha u mnogim od novih zemalja nije nepromjenljivo obilježje tamošnjeg pučanstva, nego posljedica spona koje im postojeći običaji i institucije nameću. To je razlog zašto bi za ta društva bilo smrtonosno dopustiti da kolektivna volja upravlja naporima od pritisaka pojedinaca, umjesto da državna sila bude ograničena na zaštitu pojedinaca od pritisaka društva...".

18. ožujka 2008.

Bajro Sarić - "Glas Grada"


   

TEROR KAPITAL/IST/A?

Dubrovnik - Viđenja

Razmišljajući neki dan o onoj rupetini u lapadskoj uvali i o onome što će tamo izniknuti, dakle samo ekskluzivni stanovi i tome slično, uz nekakve tlapnje o multiplex kinima, shopping sadržajima i cafe barovima, nema nikakve dvojbe, bitka s moćnicima i kapitalom je izgubljena, s profitnom logikom i takozvanom ekonomskom demokracijom također. Gubitnik je definitivno Grad, sadašnja i buduća čeljad, jer koliko će ih uopće, da ne govorim kreativno, raditi u tim zgradurinama, koliko će tu biti nekih socijalnih sadržaja i koliko ćemo stalno i na dugi rok ostvarivati, opet kao Grad prihoda od poreza, doprinosa i koliko će se naš domaći bruto produkt povećati na tih devet tisuća najvrijednijih preostalih kvadrata? Malo, jako malo, siguran sam. A ta je lokacija, još u doba "mraka", kao i mnoge druge, odavno ili nedavno izgubljene, planirana za poslovne, uglavnom turističke i javne, nipošto privatne i slične namjene. Za pravo rijet, ni vizualno ni koncepcijski ni sadržajno, ništa mi se tu ne dopada, uostalom kao i dosta toga što je i ne tako davno niknulo po Gradu, ali to vam je to, takozvana optimalna alokacija kapitala ili ulaganja gdje se novac najbrže i višestruko oplođuje i to vam je kapitalizam, možda neki osobito hrvatski  i to vam je taj paket koji smo već i davne 1990. izabrali, znali ili ne za to. Nepovratno trošiti inače ograničeni i mali gradski prostor za ništa drugo nego neke manje ili veće bogataše koji će tu par mjeseci stanovati ili ih iznajmljivati, e to i ništa drugo nije nego zločin prema sadašnjim, a nekmoli budućim naraštajima, kako god me shvatili. Zapravo, u svemu i svačemu, od urbanizma do pravne države točno znamo što hoćemo, samo to što hoćemo ispada i opet zapravo da nećemo!

I uopće, a ovdje osobito, prokletstvo po čovjeka je razmišljati i o sutrašnjem danu, a nekmoli mjesecima i godinama, crtati neke slike i vizije o možebitnom boljem, zdravijem i ugodnijem. Nikad nije niti će biti lako odraditi ovozemaljsku dionicu, ali može biti lakša i ćudorednija, ako to hoćemo, a čini se da ipak nećemo. Namjerno ili ne, iz znanja ili neznanja, svejedno. Pa neka se već jednom netko nađe koji će makar i naslikati neku svoju panoramu Grada recimo do 2020. s koliko-toliko jasnim konturama. Jer ova sadašnja, po nekim mojim sudovima čini mi se teško podnošljivom i iznutra i izvana, makar sam svjestan, što sam stariji i nakon svega da i ne može biti drugačija. Pa i otkako sam se upoznao sa sobom, nikad dovoljno, stalno su bili važniji crtači, a ne slike. A ja vam tvrdim da crtači umiru, a slike ostaju. Što i mogu slikari vrijednoga naslikati, a pisci ispisati, uključivši i moju malenkost, još od Dubrovačke Republike, Držića i Gundulića? Čak je i Vojnović zakasnio, i čemu sav taj internet, glasno i tihogovornici i što to vrijednoga oni mogu zastupati, predstavljati ili braniti pred možebitno znatiželjnim vanjskim svijetom. Ako ćemo pravo, jedina je dvojba pred ili u svima nama ili iza svih nas, mora li sve biti baš ovako kako jest i može li biti bolje, što većina tvrdi ili možda i gore, što vjerujem manjina tvrdi. Nakon svega, danas i ovdje, tvrdim da drugačije ne može biti, znači nekima dobro, nekima loše i ne vrijedimo niti zaslužujemo ništa više ili manje i točno je što bogati Kerum veli onome siromahu, da je on, dakle Kerum, htio postati bogat i slavan, a taj siromah siromašan i neslavan. Pri tome nije riječ o cijeni bogatstva ili siromaštva u novcu, moralu i tome slično. Oni koji o cijeni, moralu ili posljedicama razmišljaju i tako se ponašaju ili žive i uopće oni koji propitkuju, sumnjaju, ne riskiraju i tome slično, danas možda i najviše, ne doguraju daleko, bar ne materijalno, a ne znači nipošto ni da su duhovno nešto ispravni. Biti bogat čovjek ne znači biti i fukara, a ne mora baš ni siromah ni takozvani običan čovjek ili čovjek iz naroda biti dobar čovjek. Sitni lupež zna biti poganiji od krupnog lupeža, makar da su lupeži obojica. Važno je znati i te razlike.

Veli mi čeljad da sam predug, da sam zbrčkan i nepovezan u ovim kolumnama, možda i jest tako i da recimo, kao u ovoj kolumni, priča o sitnim i krupnim lupežima nema nikakve veze s današnjom panoramom Grada i možebitnim Gradom već sutra u mojoj glavi. Možda se mnogima tako i čini, ali vjerujte mi, to i nije baš tako, čak je i suprotno. Ako niste znali, ima i paklenih grafita, koji u par riječi lišavaju svaku potrebu za bilo kakvim pisanjem ili govorom ili glazbom, poput onoga splitskog "malo nas je, ali smo govna" ili ničega drugoga do misli prema kojoj se zapravo cijeli život trudimo, ovako ili onako pobjeći od sebe, praveći pri tome samo karikaturu od sebe, da bi se na kraju ipak vratili sebi, potrošivši cijeli život nizašto. Obsequium amicos, veritas odium parit, tj. ugađanje stvara prijatelje, istina mržnju, kaže Terentius i što tome treba dodati, ako pogledate današnju "unutarnju" panoramu ne samo ovoga, nego i mnogih drugih gradova, dakle čeljadi i međuljudskih odnosa, kako se to "onda" zvalo.  Skupa je cijena uspravnog, a mala puzajućeg hoda, ako nam je do pogleda sebe u vlastito ili tuđe, svejedno, zrcalo. Pa i prezahtjevno je tražiti od ljudi, kakvi jesu oduvijek, da baš svatko od njih stalno uspravno hoda po zemlji koja je također oduvijek neravna bila. Uostalom, makar i po zločinu prirode ne hodam uspravno, nisam baš posve siguran koliko bi i bez toga i sam bio uspravan i svatko bi, ako ćemo pravo, mogao postaviti takva pitanja sebi, ali to je i odavno obrađena tema.

Kako bilo, ne znam je li baš ovakva tranzicija i kapitalizam mora biti ovdje, kod nas, ali čini mi se da su takozvane kolateralne žrtve pregoleme, od silne nezaposlenosti, preko slabih radnih perspektiva na složenijim i stručnijim poslovima do isključivanja niza srednjih i starijih naraštaja iz radnog procesa, čak i koliko-toliko podnošljive svakodnevice. Pa pogledajte, molim vas, ne mali broj manjih, pa i većih vlasnika i poduzetnika, kojima je ne tako mali broj dojučerašnjih uzornih i produktivnih zaposlenika ili radnika, kako hoćete, zapravo smetnja i otkazi se dijele šakom i kapom pod "firmom" slobodnog tržišta i zakona profita. Obični, pa i neobični ljudi, čak i znalci u svojem poslu, i ne od danas, a čini se da će biti još i gore, samo su višak ili balast ne baš rijetkim poslodavcima, koji se još i diče time da su smanjili toliko i toliko zaposlenih. Ma hajte, koja je to mudrost i znanje davati otkaze i smanjivati broj zaposlenih i tako povećavati produktivnost i profit! Tvrdim vam da je tu riječ prije svega o poduzetničkoj i upravljačkoj nesposobnosti onih koji su se na sumnjiv, pa i lak način domogli i nekretnina i drugih proizvodnih resursa i ne znaju kako ih pokrenuti i prilagoditi novim tržišnim i konkurentnim uvjetima. Ne znam kako je to drugdje rješeno, valjda bolje, ali ovdje vlasti nemaju nikakve ovlasti, pa ni volju, makar i upozoriti, ako ne ovako i onako i kazniti vlasnike i poduzetnike što neodgovorno i nesavjesno raspolažu s proizvodnim potencijalima. Ne znam jesu li baš to poduzetničke slobode, to da se ništa s nečim ne čini i je li baš privatno, da o državnom i ne pričam, takva svetinja i nismo li, što je i prije bilo, zemlja nekih krajnosti. Pa pogledajte oko sebe koliko je samo neobnovljenih, kako se to kaže, gospodarskih objekata, koliko li je samo odgovornih i izabranih kojima se nigdje ne žuri, a znam i takvih koji već i više od desetljeća primaju i ne baš male plaće, ne radeći pri tom ama baš ništa i kojima zapravo takvo stanje posve paše. A točnim mi se čini i to da htijućim i pokretnim nije nimalo lako, suviše im se prepreka postavlja i ne da im se živa mira, što od danguba, što od prosječnih, što od zavidnih i tako unedogled.

Može li se ipak govoriti o svojevrsnom teroru kapitala, svakome na procjenu. Ostaje nada da će i sve ovo ubrzo proći i da će sve vrijednosti takozvanog demokratskog kapitalizma i u našim uvjetima isplivati, jer ne vidim kako se inače može ovako dalje bez pogubnih posljedica. Zaključujući svoju priču o "američkom snu, ali i javi", čuveni katolički teolog Michael Novak piše: "Kad se sve uzme u obzir, demokratski će se kapitalizam na Sudnji dan pojaviti pred teškim bremenom. Njegova se osnovna struktura pokazala produktivno, njegove slobode širokima; dosljedno tome, njegove su odgovornosti mnogobrojne. Da je eksperiment zakazao, da su Sjedinjene Države ostale primitivnom zemljom, loše upravljanom, mrzovoljnom i anarhičnom, možda bi ih svijet više volio. Da su Sjedinjene Države bile nesposobne da upravljaju sobom, svijet teško da bi u njima tražio vodstvo. Da su i nadalje siromašne, nitko ih ne bi mogao kriviti za vlastitu bijedu. Bivša kolonija kao druge bivše kolonije, možda bi udovoljavale kriterijima Svjetske banke...Netko će odgovoriti da je stvarni svijet demokratskog kapitalizma grublji i opakiji od onoga kojeg sam opisao. Sad se postavlja pitanje: Na temelju kojih ćemo standarda suditi o grubosti i opakosti? Reći da demokratski kapitalizam ne zadovoljava ideale socijalizma bilo bi očito neadekvatno. On to nikada nije ni pokušavao. On ima svoje vlastite ideale. O ostvaruje li on u praksi i ideale socijalizma – i je li u tom bolje od ijedne postojeće socijalističke države – pitanje je empirijsko. Da se na njega odgovori, trebalo bi skupiti dokaze. Ne bi bilo dovoljno ni kazati da se demokratski kapitalizam ne može mjeriti ni s punim standardima židovske i kršćanske vizije Kraljevstva Božjeg. On na to niti ne pretendira. Nijedna se politička ekonomija ne usuđuje pretendirati na to da bi se mogla mjeriti s tim kraljevstvom. Pa ipak, demokratski kapitalizam pozdravlja sud u bistrom svijetlu toga kraljevstva. Riječ je, naime, o sustavu zamišljenom tako da se neprestance reformira i transformira, i on je jedini od svih poznatih sustava koji u sebi posjeduje sposobnost za transformaciju miroljubivim sredstvima. Svemogući Bog nije stvaranje učinio prisilnim već ga je zamislio kao borilište slobode. A u tom borilištu, Bog je pozvao pojedince i narode da žive u skladu s Njegovim zakonima i nadahnućem. Demokratski je kapitalizam bio zamišljen tako da im dopusti, svima njima griješnima, da slijede svoje slobodne putove. On stvara nenasilno društvo kao arenu slobodu, u kojoj su pojedinci i narodi pozvani da ostvare, a posredstvom demokratskih metoda, poslanje za koje vjeruju kako im je zadano. A pred licem Božjim, oni mogu očekivati da će ih dopasti točna i pravedna presuda."

Svi smo mi imali i imamo neke svoje ideale i ne krijem da mi se "socijalistički pogled" činio prikladnijim okruženju u kojemu sam odrastao i da mi se kapitalizam, istina iz priča, činio okrutnijim i nepravednijim. Ali, kad se dođe na "teren" rezultata, posljedica i činjenica, barem s ekonomskog stajališta, sve su prednosti ipak na strani demokratskog kapitalizma u poimanju Michaela Novaka i sličnih. Začuđujuće je to u kojoj su mjeri pri ocjeni nekoga i nečega važne riječi i ponašanje od rezultata i činjenica. Čeljad kao da uopće ne želi ni čuti ni vidjeti kakvog-takvog uspješnika, sa svim svojim vrlinama i manama i uvijek im je miliji, makar znam da je i to licemjerno, neki gubitnik i jadnik. Jadno je i to kad se kudi naš koji je koliko-toliko uspio među nama i hvali neki naš koji je uspio među njihovima. A uspjeti među našima, tvrdim i to i otkako sam sebe svjestan, stalno je bilo teže negoli među njihovima. Ni sami ne biste vjerovali koliko li samo čeljadi iz Grada znam koji su, zbog ovoga ili onoga otišli među njihove i u daleki svijet i uspjeli u nečemu i uvijek se pitam je li baš sve tako moralo biti i urušava li se možda i ona moja tvrdnja da i nije bogzna kakva ili uopće nije prednost biti "naš"? Jer, kako se ispostavlja, bar ovdje, granice našima među našima se ipak iscrtavaju, a našima među njihovima ipak ne ili manje. Skoro pa uvijek išćuđavamo se uspješniku među našima, a nerijetko i kojekakvom "vanjskom" fukari divimo i toga nikada više nije bilo negoli danas. Točnom mi se čini ona "najteže je biti prorok u vlastitom selu", ali slabo se učimo i na vlastitim, još i slabije na tuđim propustima.

Na kraju, nismo li svjedoci vremena ili ne živimo li u vremenu i prostoru u kojemu nas ugnjetava kapital i kapitalisti i jesmo li za sve to i takve glasovali? Najlakše je odgovoriti onom "što ste tražili, to ste i dobili", dakle i državu, i kapitalizam, i demokraciju i tako redom i ne čudite se što su i država i kapitalizam i demokracija i tako redom takvi kakvi jesu, pa neće biti da ste nešto posve drugo očekivali. Jer, ne poznam baš nijednu osobu koja je rekla da je to baš to, i Lijepa naša, i naš Grad, i kapitalizam, i demokracija, i uvjeti življenja i tako redom. Jednostavno, u takvom odgovoru nešto ne "štima" ili su ipak zablude vječne, a sve ostalo prolazno i porozno...

11. ožujka 2008.

Bajro Sarić - "Glas Grada"


   

ZAMOR MATERIJALA ILI...?

Dubrovnik - Viđenja

Ako ljudi nemaju posve čiste duhovne ili materijalne razloge ili motive, ako ne odgovaraju i ako im se ništa neće lošega dogoditi, osim možebitnih moralnih posljedica, koje su opet kako za koga, dakle ako je sve tome tako, zašto bi se trudili, "spustili gard", postali pitomiji, snošljiviji, na kraju i podnošljiviji? Od kada smo tako dobri, da mi je znati, da bez ljute nevolje ili kazni, to doista i jesmo? Ima tu po Gradu i ne baš malo čeljadi kojima nitko nikad ništa nije mogao nauditi, niti će im ikada nauditi i ne razumijem sva ćuđenja na sve to. Pa što mislite, da će uskrsnućem toliko željene Lijepe naše, odjednom i ljudi postati drugačiji, bolji i uopće da se ostvarenjem snova završava ovozemaljski smisao. Ima i takve čeljadi, posvuda i bit će je i dalje i posvuda. A i ne tako malo ih je obuzeo, možda i nikad više, neki uglavnom iracionalni, egzistencijalni strah i sve to nije za ćuditi, nakon svega što se izdogađalo i događa, od rata, potresa do sitnih i krupnijih lupežarija, svakovrsnih razočaranja i prevelikih očekivanja od drugih. A ja vam kažem da poslije sna ne dolazi ništa drugo nego java ili poslije dana noć ili sunca kiša i tu se ništa nije i neće promijeniti. A pitanje je i treba li se promijeniti. Odvratni su mi, opet nakon svega, pozivi tobožnjih uglednika, a malo ih bez onoga "tobožnjih" da se moramo duhovno ili moralno obnoviti, promijeniti mentalitet, svijest, sebe i sve to slušam od kako znam nešto o sebi, jer čak i samima sebi ne znamo dovoljno. Ali ufamo se da o drugima sve znamo, čak smo i sretniji kad su drugi nesretniji i sve mi čini da je kultura smrti ili blaže rečeno ništavila nadjačala kulturu života ili radosti. Ne dopada mi se taj zamjetan "zamor materijala" na licima te naše svagdašnje čeljadi, ta neka zabrinutost i slabo uvjerenje da će biti bolje, Bože zdravlje. A i ne začuđuje me, iako je duša Grada oduvijek bila nekako melankonična i oduvijek se držalo da više zaslužujemo nego što imamo i kao da smo oduvijek nekako neshvaćeni. Ta, ajmo rijet dubrovačka renta, bar u podsvijesti mnogih živi i u krajnjem obeshrabrujuće djeluje na svaki napor k boljitku. A ja vam tvrdim da se ta renta sve više svodi na one cruisere i visoku cijenu, uglavnom već i rasprodanih nekretnina. Dragi i manje dragi moji, ja vam tvrdim da se u prodajne cijene ovih ili onih turističkih usluga sve manje može ugrađivati i ta renta i onih kojima to još uvijek uspijeva vrlo je malo, a bit će ih i sve manje. Naprosto me začuđuje koliko se slabo razumiju suvremeni turistički trendovi, koliko se umnožila konkurencija na međunarodnom receptivnom turističkom tržištu i kakve su uopće predodžbe o navikama i kupovnoj moći naših posjetitelja /turista i izletnika/. Ponovit će i to da turisti i nisu ništa drugo nego bjegunci iz vlastitog pakla i potražitelji kakvog-takvog, makar i privremenog raja. A ne može ih u tom, kakvom-takvom raju, što bi Bernhard Shaw znao rijet za Dubrovnik, primjerice dočekati mrzovoljni, pa i depresivni domaćini, makar imali i stotine razloga što sa takvi, dakle mrzovoljni i depresivni. Takvima bi u turističkim i sličnim poslovima zabranio raditi, makar da kakve stručne podobnosti imali.

A za takvu, po meni nimalo ružičastu sliku dubrovačke, pa i hrvatske svakidašnjice, nikad nisam niti ću kuditi one niže i najniže ili takozvanu običnu čeljad i uvijek su krivi oni viši i najviši i političari i duhovnici, jer im je zadaća, rječju i djelom vraćati vjeru i samopouzdanje u ljudske mogućnosti i život kao takav. Ali, ni ta takozvana obična i najčešća čeljad niti je nevina niti ćudoredna ni dobroćudna. Na kraju ta ista i odabire one više i najviše i ne treba se ljutiti što im i ne uzvraća ljubav, a i ne ljuti se ta takozvana obična i najčešća čeljad na neispunjena obećanja i ne mijenja baš tako lako i brzo mišljenja o ovome ili onome. Znaju to dobro izabrani, vladajući pogotovu i sve mi se čini da zapravo i nije bitno tko će isplivati, nego tko će potonuti, ako već nije potonuo. Tako je i Sanader prijetio negdje u studenom prošle godine hrvatskom puku da će se komunjare i crveni vratiti i to donosi bodove, a ne nikakve trice i kučine o većim ili velikim projektima.

Kako god da su HDZ i Sanader dobili taj drugi mandat, sad je već posve jasno, da hvatska politička pozornica umrtvljena i bezidejna, s morem poličara skromnih znanja, rezultata i morala iza sebe i s jedinom svrhom da se tu i održi, ne pitajući za cijenu. Naravno, uvijek ima i onih sa znanjima, rezultatima i moralom, ali ne puno, ni u poziciji ni u opoziciji. Hrvatsku Vladu, sastavljenu kako je sastavljena, uglavnom skromnih mogućnosti i besprizorne lojalnosti vođi, dakle Sanaderu, zahvatio je sindrom "krize drugog mandata", a to se događa i na nižim razinama i uobičajen u uvjetima još uvijek nerazvijene političke demokracije, pravne države i ekonomije. A to znači izostanak političke i svake druge volje za svođenje epidemije korupcije u "normalne razmjere", uspostavu pravne države i jednakopravnih početnih uvjeta za sve građane, korijenite reforme u zdravstvenom, mirovinskom, poreznom i socijalnom sustavu. Pravo da vam kažem ne znam kakva je uopće uloga Đurđe Adlešić /Bog joj do zdravlje/, Josipa Frišćića i drugih starih, pa i novih dužnosnika, kad ni "muha ne može preletjeti bez znanja Sanadera". A i na koji način ta vlast, pa i opozicija komunicira /koja teška riječ/, s pukom, svejedno je li tome istome puku to bio ili ne izbor. A zašto bi ta vlast i bila drugačija i zašto ne bi bila još bahatija, kad je možebitno krizno razdoblje, dakle izborni 25. studenoga 2007. "prošla" i kad je, ma kako nastala, ipak većina, rekla da je, sve u svemu bila dobra, da je naša i da joj ne treba, opet možebitno bolja. Već sad mogu potpisati, ako se Sanaderu štogod ne dogodi, da će HDZ, možda i posve sam, vladati ovom zemljom iod 2015, i od 2019. i od 2023. i tko zna dokad. Nema to nikakve veze kakvi su im ukupni učinci, važni su samo pojedinačni učinci za ne najveće, nego najjače interesne skupine. Nema danas isplativijeg posla od donacija za vladajuću stranku, a tko će je donirati ako ne oni koji to i sada čine, a bit će uvijek takvih. Bit uz ili s vladajućim, obaviti neku, nerijetku i prljavu zadaću za vladajuće, bez obzira koji da su, kurentnije je od svake struke, ispravne kralježnice i uvjerenja.

Što je tome tako, krivnja je značajna i na mlakoj i nesređenoj hrvatskoj oporbi, SDP-u prije svega. Kako na desnoj strani političkog spektra stoji Sanader, koji po svim parametrima paše većini hrvatskog puka, jer učinci tom istom puku i nisu baš važni, tako je i lijevoj strani potreban neki Sanader. Važne pretpostavke ima Zoran Milanović i njega se Ivo jedino boji, ali kako će izaći s gubitnicima predstojećih izbora u samom SDP-u ostaje za vidjeti. A i Zoki bi trebao biti brži, energičniji, jasniji i prijemčiviji kod najčešćeg puka, angažirati "spin" doktore. Jer, kao i u svemu ostalome, važno je kako vas percipiraju, a ne što možda i doista jeste, i nema uspjeha u bilo čemu ako se previše umuje, propitkiva, puti jezikom i ne riskira. Da je Franjo Tuđman, kakav jest da jest bio, umovao, propitkivao, putio jezikom, ne riskirao i bio, uvjetno rečeno dobar, ali istini za volju i da međunarodne geopolitičke okolnosti nisu bile takve kakve jesu, siguran sam, neovisne i suverene Hrvatske ne bi ni bilo.

Uvijek sam tvrdio, da nije toliko veliki problem korupcija po sebi ili što će se neki korumpirani ili neki politički podobnik ili poslušnik više ili manje materijalno obogatiti. Problem je društvena klima ili ozračje koje se "proizvodi" poslušničkim mentalitetom, korupcijom, usponom bez znanja i truda i goleme i medijske i svake druge pozornosti pa i neke skrbi za sve te problematične, kojih ima u svakom društvu. Strašno je to kad današnja mladež, uočivši valjda kako se do nečega dolazi i bez znanja i truda i kako je to sve medijski i na svaki drugi način popraćeno, dovodi u pitanje i smisao življenja i rada i učenja. Danas mi se čini nemogućim nekoga, pa ni mlađeg ni starijeg uvjeriti da on nije taj, da je on on i da mu nemaju nikakve koristi usporedbe s nečim i povezivanje s nekim, ponajčešće kvazi idolima i da mora život i shvatiti i prihvatiti kao nimalo laku borbu i da ima korisnog mjesta za svakoga od njih, ali rijetko tamo gdje bi on baš htio biti.

Nameće mi se pitanje, sve češće što sam stariji, može li ova silna viševjekovna dubrovačka duhovna i materijalna baština i ne baš u svim sastavnicama lijepa i vrijedna, dakle može li se ta baština i bolje i više oploditi i mogu li se ti, ništa drugo nego znakovi siromaštva nekako brže otkloniti. I jesmo li mi današnji, i oni dojučerašnji, pa i oni sutrašnji, dostojni te baštine ili možda baština nije dostojna nas. Razumijem da smo konzervativna sredina, da nismo baš skloni promjenama i da se sporije prilagođavamo novom i neizbježnom           , ali ipak bi se trebalo osloboditi više prostora za stručnije, sposobnije, voljnije i brže, uz uvjet poštivanja nekih naših pravila igre, makar i ta nisu do kraja jasna i usklađena, niti su ikad bila. Ponekad mi se učini da možemo bolje i brže, ponekad da može biti još i gore, ali opet, sve što sam stariji, ne znači i iskusniji, zaključujem da zapravo drukčije i ne može biti, odnosno može drukčije biti koliko i čovjek može biti drukčiji. A kako se ispostavlja, ljudi su diljem kugle zemaljske i oduvijek uvijek bili uglavnom isti, sa svojim manama i vrlinama i zašto bi ljudi, na kraju krajeva i tu po Gradu bili drugačiji.

Nekad je, ne tako davno na ovim prostorima bilo i jednostranačje, za neke i jednoumlje i jedna, ispostavilo se, ne omiljena država i sve tako. Sada je višestranačje, kažu da nije i jednoumlje, a i Lijepa je naša omiljena, iako znam i ne baš svakome. A što se zapravo u svakidašnjici promijenilo, o čemu mi to pričamo, s čime se mučimo, što nas veseli, što ne i koliko je to sve drukčije nekad bilo? Meni se čini malo što. I onda i danas postoje i "naši" i "njihovi", onda se sloboda možda držala u sebi, a sad se istresla van, neki su ljubav i mržnju zadržavali onda u sebi, sad je, valjda u duhu slobode, iskazuju van. I kad se sve to skupi, uvijek se dođe na isto, a to je da su iznevjerene nade ili iluzije vječne i da smo uvijek u gubitku. Ipak, čini mi se da ondašnja, dakle ne tako davna vremena i čeljad nisu bila toliko zahtjevna koliko su sada, a sutra će zacijelo biti još i zahtjevnija.

Cijeli smisao ovoga današnjeg uratka je neka moja preporuka izbornicima da ne računaju na ljude kod kojih je primjetan "zamor materijala", koji su ponekad teški i sami sebi, koji nemaju motiva i tome slično, jer takvi po prirodi stvari "ne vuku", obeshrabruju i koče, ma koliko da su dragi, dobri i sve tako. Što bi jači šahist rekao slabijem: "Dobar si kao čovjek, ali kao šahist si nula". Doista, postoje i ljudi, i ljudine, ali i dobri šahisti i tako u svemu. I za svih ima mjesta i na ovome i na onome svijetu, unatoč cjelokupnoj povijesti ljudskog roda i mira i rata koja ništa drugo nije htjela nego dokazati da to baš i nije tako, dakle da za svakoga nema mjesta ni na ovome ni na onome svijetu.

10. ožujka 2008.

Bajro Sarić - "Glas Grada"


   

PREŠA

Dubrovnik - Viđenja

Zapravo, kad se sve zbroji i oduzme i nakon svega, bar je moje iskustvo tako, teško da išta, osobito u ljudskoj, pa i narodnoj duši može biti drukčije. Neću se upuštati u vječne moralne dvojbe o dobru i zlu, makar i tu postoje jasna razgraničenja, a i sve što sam stariji, sve mi je manje do bilo kakvih savjeta nekome i o nečemu. Sizifov je to posao. Čak možda više nego ikad slabije se čuje glas onih koji imaju što rijet ili napisati, a opet možda više nego ikad jače se čuje glas onih koji nemaju ni što rijet, a još manje napisat. Ta pogledajte samo koliko se medijskog prostora posvećuje problematičnim ljudima i uopće na kakvu se nisku i bijednu razinu spustilo hrvatsko novinarstvo. Jednostavno, u malo se što može vjerovati ili pouzdati i doista, što sam tek odnedavno spoznao, skoro pa uvijek iza nekoga ili nečega neki se politički ili financijski moćnik krije i ništo drugo nego sirovi i uski privatni interesi i skupine. A zbilja, vjerujte mi, još je gora i sad mogu ustvrditi da smo u najvećoj i gospodarskoj i moralnoj i duhovnoj krizi i ponekad mi se učini da nemamo ni suvislog poduzeća ni uprave ni samouprave i da je sve ovo jedna velika improvizacija ili stihija, pa što ispadne. A ispalo je i ispada to što jest i kako jest i izvana je panorama Grada možda i nešto ljepša od one jučerašnje, još ljepša od prekjučerašnje, ali sam siguran da se duša Grada i njegove čeljadi uopće nije promijenila i ista je, iz onoga što sam pročitao, od Republike na ovamo. S tim da je ta duša ljudska, koja nikada  nije bila pretjerano dobroćudna ni ovdje ni nigdje, nakon svih ovih ratova, potresa, prevrata i trauma, barem mi se tako čini ovdje, nekako surovija, opakija i grublja. Ne sjećam se Grada da je ikad bilo manje neke uljudbe, pitomosti i dobrote nego danas, da se sve, ama baš sve gleda kroz političku optiku, pa čak i tako male, prolazne interese i samo me spašava spoznaja da je kad je riječ o čovjeku sve moguće, pa čak i da se duša i svjetonazor proda za šačicu kuna. Nemam nikakvu iluziju o tobože dobrom narodu i lošim vladarima, niti da je prije bilo puno bolje i da i prije nije bilo licemjerstva, "maski", kurvaluka i svakovrsnih poroka. Svi stereotipi ili klišeji o nekome ili nečemu i dalje su na svojem starom mjestu, unatoč tvrdokornom činjenicama i životu koje ih opovrgavaju, pa i svakodnevno.

Najveću gnjev i zavist, a možda to i nije samo tu po Gradu, izazivaju oni kojima je okrutna i povodljiva većina odredila ulogu gubitnika, jadnika i običnog smrtnika, a taj se i takve, više svojom voljom nego umom prometnu u kakve-takve dobitnike, drukčije i neobične smrtnike. Primjerice, kad se neki potomak od obalnog radnika ili nekog siromaha ili njihovog, kojemu su predodredili da bude radnik ili siromah, prometne u kakvog intelektualca, stručnjaka ili uspješnog poduzetnika. Znam da takvima nikad nije bilo lako i uvijek im se divim i draži su mi svi njihovi poroci nego tobožnje vrline koje su posljedica one da "jabuka ne pada daleko od stabla". Znao sam, a znam i sad podosta ljudi tu po Gradu, čak i ne samo s jednim porokom, a koji su su manji ili veći uspješnici, a opet i podosta ljudi koji su bez poroka, možda i "uglednici" jer su bez poroka, ali, brate mili, nemaju ni nikakve vrline niti su ni sebi, a još manje drugima korisni. Nitko se i ne propitkiva o vrlinama "uglednika", a malo tko se ne propitkiva o porocima možda i "neuglednih", ali uspješnih, a dosta ih "dolijeva ulje na vatru" porocima takvih. Čovjek je griješno biće i samo mu je izvjesna smrt i nikad neće postojati takozvani totalni čovjek i bilo bi korisno, što je posao i duhovnika i političara, koje baš i na rade uspješno, jačati vrline i dobrotu, a slabiti poroke i zloću u svakome od nas, za neku širu ili opću korist i smisao. Makar je to ponajviše naš unutarnji rat s nama i ishod kojega najviše ovisi o nama samima, dakle našoj volji, umu i energiji i nemojte pasti u zabludu, ako već niste, da će o tome netko izvana odlučujuće djelovati i učiniti za vas, osim svemogućeg Boga. Neće vam pomoći ni spoznaja da je netko kako-tako i uspio, ako je uspio zato što je na nekom radnom mjestu ili položaju za koje ni po čemu nije voljom nekoga drugoga ili političke stranke primjerice. Nisu ni svi pobjednici u pobjedničkim strankama, niti su svi gubitnici u gubitničkim strankama, ima i tu svašta. A postoji i zrcalo i četiri zida i dva oka, ukratko suočavanje sa samim sobom i za mene nisu ništa drugo nego jadnici oni koji su voljom drugoga i vlastitom poslušnošću zasjeli tamo gdje im nije mjesto niti imaju ikakve pretpostavke za voditi ili raditi ono što vode ili rade, ako uopće vode ili rade.

Moja je malenkost uvijek na strani onih s rezultatima i uspjesima, osobito onih, koji su s brojnim, uglavnom prirodnim nedostatcima i svakovrsnim predrasudama okruženja i unatoč svemu, manje ili više uspjeli i pridonijeli vlastitoj, ali i općoj dobrobiti. Nikad me nisu oduševljavale, a to su i najčešće priče, filmovi i ništa drugo nego obične sapunice o onima koji eto nisu uspjeli, ali su za uspjeh imali sve pretpostavke, pa čak da su i nešto i u nečemu uspjeli. A još mi je manje stalo do onih, koje je još od ondašnjih vremena politika promaknula u kakve-takve dobitnike i onda ta ih ta ista politika otjerala u gubitnike. Tko sa maća laća, sam od njega i gine, pročitah negdje, a i to nije baš rijetko u sve bržim i okrutnijim vremenima  i ne samo ovdje. Uopće, nerijetko smo zabrinuti za sudbinu onih koji su se negdje popeli i obogatili, ali su nečijom voljom pali, ali ne i osiromašili i promičemo ih u takozvane žrtve tobožnjih nepravdi. Malo se tko zabrinjava za sudbinu neke za nešto darovite čeljadi i njihove perspektive, ako ta potječe iz neke siromašnije sredine ili je po nečemu što je prividno važno drugačija ili se ne uklapa u vjekovima nataložene "stereotipe" i konvencije. Zapravo je i vrlo upitno, pa i otkad znam za sebe, koliko uopće živimo neki svoj život i slijedimo vlastiti put i nije li nam sve već i od rođenja predodređeno, pa čak i nametnuto, bar u najvažnijim stvarima, od svjetonazora do braka i nije li to izvor svih naših muka i frustracija. Ako ste mislili da se rađate na livadi ili ledini s bezbrojnim mogućnostima, ispostavlja se da se grdno varate. Leslie White je tvrdio da kultura stvara čovjeka, a ne čovjek kulturu i to je, po meni posve ispravno. Tko kaže, primjerice, da neki crni dječak iz Afrike nije genij za nešto, jer ima sve što ima i neki bijeli dječak iz Europe, ali uglavnom genij ne postaje jer kultura i okruženje u kojima odrasta na niskom su civilizacijskom stupnju. Pa što mislite da bi Nikola Tesla postao ono što je postao da je cijeli život ostao u rodnom Smiljanu i tako redom. Potencijalni genijalci razasuti su možda čak i ravnomjerno diljem kugle zemaljske, a možda bi ta kugla zemaljska izgledala posve drukčije i imala posve drukčiju povijest da su ravnomjerno raspodjeljene i kulture i civilizacije. Na nesreću rasista krvlju i genetikom malo se što može dokazati i takvi su uvijek bijesni kad ih činjenice o genijima i uspješnim u tome opovrgavaju. Ali ih je i malo koji će zbog tvrdokornih činjenica promijeniti vlastiti svjetonazor u svemu i svačemu i tu se nije ništa promijenilo ni ovdje, ni šire ni najšire, od samih ljudskih početaka i teško da će.

Scheurzhauserfeld je negdašnje radničko i siromašno predgrađe Salzburga i uopće mi se taj Bernhardov opis Salzburga pedesetih godina prošlog stoljeća sa svojim predgrađima i stanovnicima čini vrlo sličnim tadašnjem, ali znatnim dijelom još i sadašnjem Dubrovniku. Ukratko, riječ je o takozvanim lijepim gradovima izvana, ali ne tako i uvijek, ponekad i nimalo lijepim u svojoj nutrini, duši i mentalitetu. To su i inače poznate teme i u umjetnosti o relativnosti ljepote, takozvanim uglednim i neuglednim ljudima, malograđanštini, pravima na nasljednu rentu do u ovo doba ničim drugim nego našim i njihovim. Dakle, taj Scheurzhauserfeld nalik je našem ondašnjem Gružu, a tamošnji i tadašnji stanovnici nalik tadašnjim, ipak sad u manjoj "količini" Gružanima. Biti stanovnik Scheurzhauserfelda ili Gruža, tj. Gružanin, rođenjem ili doseljenjem, svejedno, značilo je biti obilježen ili obojen nekim tamnim bojama, predodređen za najniža radna mjesta, jadnika i nekoga koji je posve slučajno tu, možda i privremeno, dok se neke povijesne mijene ne zaustave i sve vrati opet na svoje. Uostalom, pa i sve donedavno, potražitelji stanova isključivali su Gruž, a ne tako davno Gruž se nazivao i Dubrovnik II. Sve najgore, od kada jesam, a danas ipak manje, povezivalo se s Gružom i Gružanima, a sve najbolje, od kada jesam, a danas ipak manje, s Gradom i Građanima. Dosta se Gružana, a danas ipak i znatno manje, nije ni dičilo svojom gruškom pripadnošću, baš kao što se i u koječemu drugome, čini mi se i sve više, mnogi ne diče onim što su bili i što su zapravo i ostali. Ne biti ono što jesi, a biti ono što nisi, zakon je osobito sadašnjeg vremena i prostora i nikad to, bar po meni nije razvidnije bilo. Sigurno sam i subjektivan i emotivan, ali svaki mi je uspješni Gružanin i ovdje i diljem svijeta miliji od ostalih uspješnika, jer znam da im je put bio popločan i trnjem i kojekakvim preprekama i vrlo sam sretan što je tolika visoka cijena četvornog metra nekretnine u nekad "izopćenom" Gružu. Ima tu i nekakve, makar i naknadne pravde, dakle da su i Gružani došli na "svoje", kako god me shvatili.

Ono što mi se sve više čini ili možda pričinjava, to su sve te slabosti suvremene hrvatske političke, poslovne, pa i kulturne elite, bez obzira na svjetonazorsku ili političku usmjerenost, to njezino ništa drugo nego slabo shvaćanje i prihvaćanje "okolnosti mjesta i vremena", globalnih kretanja i odnosa snaga. Svi oni kao da su rekli, pa i učinili, sve ono što je prije bilo ništa valjalo nije, svi koji su sudjelovali u tome što po njima ništa valjalo nije, sve su to komunjare, ondašnji politički poslušnici, neznalice i koješta drugo. Pokazat ćemo mi vama kako se sve to radi, nemate vi pojma i vaše je doba odavno prošlo! A osim što su srušili staro, od čega i dosta dobrog i trajnog, nešto novo i izvornije, koliko je izvorno uopće moguće, stvorili nisu, a nisam baš siguran imaju li uopće volje i nije li ipak vrijeme za temeljitu promjenu i političkih koncepcija i svih onih koji osim stare i dobro poznate retorike i fraza "o moranju i trebanju" bez imalo vrijednijih sadržaja i ne nude ništa što bi ubrzalo hrvatski europski put, osim stalne borbe za neku bolju prošlost i "slabokrvnih varijacija" na zadane teme. Kada na "zadanu temu" temu o kriminalu u splitskom brodogradilištu hrvatski premijer Ivo Sanader odgovara Marinu Jurjeviću da je Baja, i da je doba njegovog ujaka, Ante Jurjevića, navodnog zločinca i komunizma prošlo, ne odgovarajući na postavljeno pitanje, ili kad Andrija Hebrang veli da je korupcije i kriminala u drugim i razvijenim zemljama i više nego u Hrvatskoj ili da se i do 10% može lagati u politici, ili kad Ivo Besjedica kaže da je u zemljišnik upisivao kako je takva sudska praksa i drugdje i uopće tamo gdje se na pitanja ne davaju odgovori nego zapravo protupitanja i difamacije onih koji eto nešto hoće, dakle kad je sve tome tako, onda se, ne znam je li to svjesno ili ne, šalje poruka svim možebitnim ili stvarnim kriminalcima i stvaraju prigode za "branje jagoda" da će se već nekako izvući i da rizik i nije tako velik. I tako se došlo do ukupnog i političkog i gospodarskog i kulturnog ozračja u Lijepoj našoj koje nije neko jamstvo bolje budućnosti, svih naših konkurentnih prednosti, ali i prednosti koje sobom nosi suverenost i samostalnost, uz sve troškove koje neovisna i međunarodno priznata država nosi. Pa i sve to što dosad ispisah, i nije ništa novo i zacijelo je i bolje i preciznije opisano od meštara novinarskog posla. A nije ni novo da ne treba previše očekivati od bilo kakvih radikalnih prevrata ili revolucija i da nade kopne kad se i "na terenu" upozna karakter i priroda svake vlasti i želje za moći kao takve.

Za sve ono što smo postavili kao cilj, i Europska-unija i euro-atlantske integracije i visoki životni standard, ali i sve metode i sredstva kojima bi te ciljeve dostigli, od slobodnog tržišta do njegovih institucija, istinsku političku demokraciju, uspostavu učinkovitog i za sve jednako primjenljivog pravnog poretka, nakon svega mi se ipak postavlja pitanje imamo li dovoljno i duhovnih i materijalnih resursa i energije i nismo li se ipak precijenili? Jer ako je razina korupcije takva kakva jest, pravna država takva kakva jest, gospodarstvo takvo kakvo jest, ako je dosta krivih ljudi na pravim mjestima i ako podosta grijemo toplu vodu ili se zapravo u koječemu samo vrtimo u petlji, kad gubitnici i dužnici diktiraju tempo, kad je samo važno tko, a ne što govori, kad "stršećima" i voljnima nije lako i sve tako, onda je odgovor "da", precijenili smo se? A možda će ipak sve doći na svoje, samo po sebi i možda nikakva preša i nije potrebna. Vrag odnio i prešu!

27. veljače 2008.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

17.08.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,687218
CHF CHF
1
6,482999
GBP GBP
1
8,123525
USD USD
1
6,304360
EUR EUR
1
7,389971
$ Odabir valute
= Odabir valute