Politika

POUKE O JAVNOM I PRIVATNOM IZ DUBROVAČKE REPUBLIKE

Spektar - Politika

private

Odnos privatnog i javnog interesa stalna je tema ne samo političkih rasprava, nego i izvor čestih sukoba, nerazumijevanja i manipulacija. Teško da će se ikada i zaključiti, uostalom to je i važan sadržaj političkih ideja, programa i borbi. Najčešće se i smatra da je po sebi razumljivo da političar, bar onaj kojemu je to profesija ili "struka" mora biti gorljivi zastupnih javnih ili općih interasa i protivnik privatnih i pojedinačnih, makar nikad nije jasno mogu li se u nekoj čistoj formi ostvariti jedni bez drugih. U nastavku prenosimo zanimljiv članak na tu temu, odnosno kako se, nazovimo ga sukob javnog i privatnog rješavao u Dubrovačkoj Republici, a poučan je i danas. /Bajro Sarić/

"Dubrovačko je plemstvo imalo svu vlast u Republici, ali je često djelovalo u interesu svih slojeva. Za razliku od današnjih uprava, ono je shvaćalo da se interesi elite ne mogu ostvariti bez zadovoljenja zajedničkih potreba

Dubrovački sustav upravljanja državom pokazao se učinkovitim, barem unutar srednjovjekovnih okvira. Poznati natpis s ulaza u negdašnju dvoranu Velikog vijeća pri Kneževu dvoru »Obliti privatorum, publica curate« (»Zaboravite osobne stvari, brinite se za javne«), bio je ideal kojemu je trebao težiti svaki plemić pri vođenju državnih poslova. U Dubrovniku je izvorno postojalo 78 plemićkih obitelji, no do kasnog 15. stoljeća preživjele su samo 33. Izumiranje se nastavilo tijekom 16. i 17. stoljeća, pa je broj izvornih obitelji smanjen na 24. Sve to vrijeme nijedna nova obitelj nije primljena u redove vlastele. Tek je u razdoblju oko velikog potresa 1667. iz nužde primljeno nekoliko novih obitelji, ali one su se potom trajno morale boriti za priznanje ravnopravnosti sa starima.

Dubrovački su plemićki rodovi bili prepoznatljivi po prezimenima – Gučetić, Gundulić, Getaldić, Sorkočević, Palmotić… Premda bi bilo logično očekivati međusobne borbe obitelji za prevlast, povijesni izvori pokazuju da toga nije bilo – obitelji s velikim brojem članova nisu se koristile brojčanom premoći za izglasavanje većeg broja mjesta u najvišim službama. To se dijelom može objasniti zakonom prema kojemu osobe istog prezimena ne mogu istodobno u visoke službe. Statistički podaci Davida Rheubottoma (Age, Marriage and Politics in Fifteenth-Century Ragusa, 2000, Oxford University Press) pokazuju malo nijansiraniju sliku. Prema njegovim analizama, plemići s više rođaka različitih prezimena bolje su napredovali u karijeri. Stoga se može zaključiti kako je skrivena nepotizma (preko majčine loze ili ženidbenim vezama) ipak bilo.

Tri su glavne institucije Republike bile: Veliko vijeće, Malo vijeće i Senat (Vijeće umoljenih). Članovima Velikog vijeća postajali su svi muški pripadnici plemićkih obitelji nakon navršene punoljetnosti. Novi su se članovi svečano primali početkom svake godine. Tek je ulaskom u Veliko vijeće mladić postajao punopravnim plemićem i stjecao pravo na plemićki naslov ser. Prosječno, potkraj srednjeg vijeka to su vijeće činila 344 vijećnika.Usporedbe radi, mletačko je plemstvo u tom razdoblju brojilo oko 2600 patricija. Zbog tako velika broja, u mletačkom Velikom vijeću nisu mogli sjediti svi plemići.

Članstvo u dubrovačkom Velikom vijeću moglo se i izgubiti. Tako je npr. Lovro Menčetić 1505. izbačen iz Vijeća jer se, unatoč zakonskoj zabrani, oženio pučankom. Od svih društava u Europi, dubrovačko je plemstvo vjerojatno imalo najstrože propise o zabrani sklapanja brakova izvan svog staleža. Drugi primjer izbacivanja iz Velikog vijeća govori nam o Franu Ivanovu Gunduliću, koji je izbačen 1455. jer nije umio čitati i pisati. Što je uzrok tomu bila sljepoća, nije mu nimalo pomoglo!

Veliko se vijeće sazivalo posebnim zvonom. Nakon zatvaranja vijećnice u nju se nije moglo ući, niti se ona mogla napustiti prije kraja zasjedanja, osim uz posebno dopuštenje. Vijećnici su sjedili u osam klupa, naprijed obično stariji, a straga mlađi. Knez okružen Malim vijećem sjedio je na uzdignutu mjestu sprijeda. Nakon prebrojavanja vijećnika, ako nije bilo kvoruma, slijedilo je poimenično prozivanje radi utvrđivanja globe zbog izostanka. Osnovna uloga Velikog vijeća bio je izbor državnih službenika.

U Dubrovniku je bilo strogo zabranjeno strančarenje, izborno spletkarenje i kupnja glasova, a smjelo se glasovati samo prema savjesti. Čuvari pravde pazili su da tko ne bi nagovarao drugoga kako da glasuje. Prije svakoga glasovanja dvoranu su morali napustiti rođaci kandidata do drugoga koljena. Glasovalo se s pomoću kuglica. Kancelar je prilazio svakom vijećniku i pružao mu krpenu kuglicu. Vijećnik je uvlačio ruku u žaru i potajice ispuštao kuglicu u crveni ili zeleni odjeljak, pri čemu je crveni značio prihvaćanje, a zeleni odbacivanje. Jednom je izbio skandal kad je netko u glasačku žaru umjesto kuglice ispustio igraću kocku. Odlučeno je da se tom šaljivcu, ako bude otkriven, odsiječe desna ruka i zauvijek ga se liši plemstva.

Dubrovački knez – latinskoga naziva rector – za razliku od mletačkoga dužda, koji je posjedovao znatno veću i doživotnu vlast, imao je mandat od samo mjesec dana. Takva metoda trebala je onemogućiti pretjerano učvršćenje vlasti i spriječiti uvođenje samovlade. Dubrovčani su knezovima postupno sve više oduzimali vlast, pa su ih na kraju sveli isključivo na službenike s reprezentativnom funkcijom. Tijekom mandata, knez je morao stanovati u Kneževu dvoru. Nije smio odlaziti kući, osim u posjet bolesnim ukućanima ili na svadbu. Kretanje mu je bilo ograničeno na područje Kneževa dvora i okolice. U javnosti ga je obvezno pratilo osam kneževih momaka. Kneževa je odjeća bila od crvene tkanine, jer je ta boja označavala vlast. Zanimljivo je da knez za svoju službu nije primao nikakve naknade. Smatralo se da mu je sama čast dovoljna plaća.

Vlast Maloga vijeća isprva je bila velika, no s vremenom se ograničavala, baš kao i kneževa. Malom je vijeću naposljetku preostala samo briga za komunalne poslove, poput organizacije službenih svečanosti. Imalo je i ulogu savjetovanja kneza, pa je osiguravalo kontinuitet u uvjetima brze izmjene knezova.

Senat se u Dubrovniku izvorno nazivao Vijeće umoljenih, što vjerojatno svjedoči da to isprva nije bilo stalno tijelo, nego su članovi sazivani molbom. Nakon ustaljenja, to je vijeće preuzimalo sve više ovlasti. U njemu su se izrađivali nacrti zakona, a Veliko ih je vijeće samo naknadno izglasavalo. Senat je time postao svojevrsna vlada Republike. Takva kondenzacija vlasti učinila je dubrovačku politiku koherentnijom i efektivnijom, što je osobito bilo važno u doba jačanja osmanske vlasti. Mandat senatora trajao je godinu dana, a vakancija dvije godine, no ona je ukinuta u 16. stoljeću, pa su se od tada svake godine birali gotovo isti ljudi.

U slučajevima krize Senat je zasjedao gotovo svakodnevno, a sjednice su katkada trajale i cijele noći. Pojedini su članovi državne uprave morali dolaziti na sjednice svih triju vijeća, pa je ukupan broj sjednica kojima su morali prisustvovati dosezao i do 617 zasjedanja godišnje!

Dobivanje članstva u Senatu za plemića je praktički značilo ulazak u unutarnji krug vlasti, jer su u Senatu bili okupljeni svi najvažniji službenici. Budući da zbog propisa o vakanciji oni nisu mogli uzastopno obnašati iste službe, jedan od načina zadržavanja vlasti bila je pojava rotacije na najvišim funkcijama. Primjerice, vijećnik Malog vijeća postao bi knez, pa zatim sudac građanskoga suda, pa opet vijećnik Malog vijeća... Pritom bi on za vrijeme cijelog ciklusa rotiranja sjedio u Senatu. Kada bi jednom plemić ušao u unutarnji krug, rijetko bi iz njega izlazio. Tako je npr. Bartol Gučetić bio u unutarnjem krugu neprekidno od 1450. do 1490, i to tako da je dvanaest puta bio knez, deset puta vijećnik Malog vijeća, deset puta sudac građanskoga suda i pet puta izravno izabrani senator.

Teritorijalnu upravu nad pojedinim dijelovima Republike potkraj srednjega vijeka dijelilo je šest knezova (konavoski, stonski, slanski, šipanski, lastovski i knez Lopuda i Koločepa) i tri kapetana (trstenički, janjinski i cavtatski). Oni nisu smjeli samovoljno vladati, nego su tek provodili odluke središnje vlasti. Lastovo i Mljet imali su znatnu autonomiju i povlastice. Mljet je od 1410. bio pod upravom šipanskoga kneza, koji je morao obići Mljet barem tri puta tijekom službe. Budući da je lastovskim knezovima bilo teško boraviti na Lastovu ljeti, odobreno im je da srpanj, kolovoz i rujan mogu provesti na Mljetu. Ta tri mjeseca oni su preuzimali upravu nad Mljetom umjesto šipanskoga kneza. Trajanje mandata područnih upravitelja iznosilo je šest mjeseci. Njihove su službe bile među najbolje plaćenima u Republici. Najviša je bila plaća konavoskoga kneza netom nakon stjecanja Konavala, budući da se jedino tako mogao motivirati neki plemić da provede pola godine u gorskoj tvrđavi Sokol, odvojen od svijeta. Poslije, kad je prijestolnica Konavala prenesena u Pridvorje, plaća je smanjena.

Služba državnih rizničara – zvanih i rizničari sv. Marije, bila je jedna od najvažnijih u Republici. Izvorna im je uloga bilo podjeljivanje milostinje siromasima, a također su čuvali državno blago i relikvije. Smatralo se da nitko ne može bolje upravljati državnim novcem od onoga koji upravlja novcem siromaha. Postojao je propis da samo oni mogu upravljati privatnim oporučnim zakladama. Time se sav novac iz tih zaklada slijevao u jedan odjeljak riznice, a oni su u njega mogli slobodno posezati u slučaju da je Republici trebao novac. Time je država imala osiguranu veliku zalihu kapitala za slučajeve nužde, a isto tako i slobodu da taj kapital stavlja u optjecaj i oplođuje. Služba rizničara bila je vrlo unosna, jer su bili plaćeni postotkom od državnih prihoda, što je poticalo rizničare da što bolje oplođuju državni novac. Škrinja državne riznice nalazila se u moćniku katedrale sv. Marije.

Za zapovjednike straže svakoga su mjeseca birana devetorica vlastele. Noću je na dužnosti obvezno bio jedan stariji i dva mlađa plemića. Oni su obavljali smotru straže i čuvali ključeve gradskih vrata. Glavni zapovjednik straže nosio je naziv kapetan noći. On je morao noć probdjeti u Luži i nekoliko puta obići stražu. Tijekom noći nitko nije smio ulaziti ni izlaziti iz grada.

Premda će Marin Držić u urotničkim pismima poslije kritizirati dubrovačku vlast, iz navedenih epizoda može se zaključiti da je dubrovačko plemstvo u srednjem vijeku doista znalo biti odano idealu Obliti privatorum, publica curate. Nije li im baš ta sposobnost da stave javne interese na prvo mjesto omogućila tako dug opstanak na vlasti? Možda bi po uzoru na njih svaka vlast trebala shvatiti da je briga o zajedničkim interesima najbolji način da se zaštiti osobna korist."

21. studenoga 2010.

Tin Pongrac - www.matica.hr

 

ŠTRAJK KAPITALISTA?

Spektar - Politika

kapitkraj

Slovenija ulazi u doba štrajkova. Znamo što to znači. Štrajkovi nisu ništa novo. Štrajkaju radnici. Samo radnici. Ne direktori, menadžeri, članovi uprava. A sada napravite mentalni preokret i zamislite nemoguće: štrajk direktora poduzeća i tvornica, malih, velikih i najvećih! Štrajk predsjednika uprava i menadžera. Zamislite da iziđu na cestu s transparentima na kojima piše:

Dosta nam je tog kolektivizma!

Želimo da nas više cijenite!

Želimo veće plaće i veće nagrade!

Želimo niže poreze!

Neka se država prestane miješati u naš posao!

Neka država tržištu da apsolutnu slobodu!

Želimo imati odriješene ruke!

Neka nas državne agencije prestanu gnjaviti!

Prestanite nas kontrolirati!

Pustite nas da s radnicima, prirodnim resursima i okolišem radimo što hoćemo!

Dosta nam je prilagođavanja zakonodavstvu!

Dosta nam je regulatora!

Dosta nam je ruganja, vrijeđanja i prijetnji!

Nemoguće? Svakako - nemoguće. Čak i nezamislivo. Pa tko bi ih shvatio ozbiljno? Ali, pazite! U romanu Atlas Shrugged, neizmjernoj kupusari koju je 1957. godine objavila Ayn Rand, američka spisateljica ruskog porijekla, događa se upravo to: kapitalisti - direktori, industrijalci i sl. - počnu štrajkati. Društvo u kojem žive i posluju naprosto napuštaju. Dagny Taggart, glavna junakinja, inače menadžerica moćne željezničke kompanije Taggart Transcontinental, odjednom shvati da najveći, najgenijalniji i najinventivniji američki industrijalci, biznismeni i direktori nestaju - i to jedan za drugim. Bez traga. Bez riječi objašnjenja. Kao da su u zemlju propali. Za sobom ostavljaju samo prazne urede... prazninu. I, naravno, za sobom ostavljaju tvornice i poduzeća koja više nema tko voditi. Nestanak kapitalističke elite ubrzo primijete i političari koje uhvati panika. Što sad? I ljudi se preplaše: Što ćemo sad? Što ćemo bez kapitalista? I stvarno: društvo više ne funkcionira, sve se rastura i raspada. Bez kapitalista su nemoćni, osuđeni na pustošenje i propast, tim više što je Amerika upravo tada usred financijske i gospodarske krize, praćene državnim intervencijama u gospodarstvo, regulacijama i nacionalizacijom.

Dagny Taggart na kraju utvrdi što se dogodilo: John Galt, tajni, karizmatični "genij", čije ime je tu i tamo načula (i ništa više), cijelu je kapitalističku elitu, motor gospodarskog rasta, produktivnosti i blagostanja, odveo daleko, u tajni utopijski grad, gdje su osnovali pravo kapitalističko društvo, čisti kapitalizam. A zašto su otišli? Zašto su štrajkali? Jer im je dosta države. Jer im je dosta njenog miješanja. Jer im je dosta služenja i prilagođavanja društvu. Jer im je dosta kolektivizma. Jer im je dosta toga da im država stalno smeta, koči ih i preispituje, da ih stalno opterećuje novim i novim zakonima - i da stalno prisvaja plodove i profite njihova rada. Žele živjeti po svojim pravilima, po svojim zakonima - po kapitalističkim zakonima. Žele živjeti u društvu slobodnog poduzetništva i slobodnog tržišta u kojem će imati pravo na egoizam, uzdizanje svojih interesa i totalnog individualizma, bez bilo kakvih moralnih ili socijalnih obveza prema samom društvu. Ne žele više biti sluge društva i države. Ukratko: kapitalistička elita se preseli u utopijski paralelni svijet jer im se čini da Amerika u krizi tone u kolektivizam i socijalizam. Eto, kapitalizam može živjeti bez države.

Roman Atlas Shrugged, inače strašan bestseler, bio je himna kapitalizmu. Ayn Rand (1905.-1982.), koja je sebe smatrala "najkreativnijim misliocem na svijetu", htjela je pokazati što bi se dogodilo kad bi najveći kapitalisti - "motori svijeta", herojski "Atlasi", oni koji nose "breme svijeta na svojim plećima" - napustili društvo u kojem žive i posluju, ili bolje rečeno: što bi se dogodilo kad bi kapitalizam nestao. Kraj kapitalizma je tu kraj društva, kraj svijeta, kraj povijesti, kraj čovječanstva. Ayn Rand, alias Alisa Rosenbaum bila je Ruskinja koja je 1926. godine prebjegla u Ameriku: revoluciju, boljševizam, komunizam i kolektivizam je mrzila, a isto tako je zamrzila i američkog predsjednika Roosevelta jer joj se činilo da New Dealom - opširnim programom socijalnih pomoći, subvencija i javnih radova, zasnovanim u vrijeme velike gospodarske i financijske krize - Ameriku vodi u kolektivizam i socijalizam. U New Dealu je vidjela antikapitalizam, "vladavinu naroda", kraj kapitalizma i zato je zagovarala čisti, totalni, fanatični, ekstremni kapitalizam, koji se temelji na etičkoj sebičnosti, laissez-faire individualizmu, produktivnosti, racionalnosti, neovisnosti, privatnom vlasništvu, slobodnom tržištu - altruizam, žrtvovanje, solidarnost i socijalni programi gadili su joj se jednako kao visoki porezi, državno reguliranje tržišta, državno planiranje, sindikati, kolektivno vlasništvo i redistribucija društvenog bogatstva. U ime morala treba odbaciti sve socijalne programe.

Tu svoju filozofiju čistog kapitalizma proglasila je "objektivizmom", a njena popularnost je bila tako velika da je čak osnovala svoj kružok u kojem su bili mnogi kasniji američki moćnici, recimo Alan Greenspan, dugogodišnji predsjednik američke Centralne banke (Federal Reserve). A njen učenik je sigurno i Gordon Gekko, lik iz filma Wall Street, koji izgovori famoznu rečenicu: "Pohlepa je dobra!" Jasno, u romanu Atlas Shrugged je objavitelj "objektivizma" John Galt, vođa kapitalističkog štrajka. Ali zadnjih godina - nakon izbijanja financijsko-gospodarske krize, izbora Baracka Obame i nove verzije New Deala - Ayn Rand je ponovno ustala: američka desnica - na čelu sa Sarom Palin, TV kanalom Fox News i Tea Partyjem, populističkim, nativističkim, patriotskim pokretom - ponovno je uskrsnula njene ideje, njenu filozofiju i njenu "viziju". Ayn Rand, koja je pokušala kapitalizmu postaviti filozofski temelj i koja je u kapitalističkim moćnicima vidjela božanska bića, plemenite supermane, a u ljudskim masama, birokraciji, nezaposlenima i socijalnoj državi, koji ih iskorištavaju, parazite, postala je proročka maskota "pravih" Amerikanaca kojima se čini da Obama ruši kapitalizam, a Ameriku vodi u kolektivizam i socijalizam. John Galt je novi idol desnice - teapartyjevci koji njegovo ime ispisuju na transparente, kunu se da nikada neće skrenuti s njegova puta. A ako bude potrebno, napravit će ono što je on napravio - od Obamine države će se naprosto odvojiti. A "Going Galt" - "krenuti Galtovim putem" - izraz je za to što će napraviti ako Obama i dalje bude Ameriku utapao u socijalizmu. Neoliberalizam - sa svojim evanđeljem o slobodnom tržištu, deregulaciji, privatizaciji svega, smanjivanju države, stezanju javnog sektora i javnih investicija i sl. - samo je kičasti odjek romana Atlas Shrugged.

Atlas Shrugged, koji se opet prodaje u luđačkim nakladama, nova je Biblija desnice, ali desnica mora jako zažmiriti da bi prihvatila Ayn Rand: "boginja slobodnog tržišta" se, naime, protivila Vijetnamskom ratu, podupirala je pravo na abortus i protivila se crkvi, religiji i kršćanstvu koje je smatrala "najboljim mogućim rasadnikom komunizma". Desnica, koja već i to teško proguta, mora zažmiriti na još nešto: Ayn Rand je, kako otkriva Jennifer Burns, njena biografkinja, na početku svoje spisateljske karijere bila fascinirana Williamom Edwardom Hickmanom, psihopatom koji je 1927. godine ubio i zvjerski raskomadao jednu 12-godišnju djevojčicu. Zašto joj se taj psiho činio tako fascinantnim? Iz jednostavnog razloga: jer prema drugim ljudima i prema društvu ništa nije osjećao. Jer ga nije bilo briga što misle i osjećaju drugi ljudi. Jer drugi za njega nisu postojali. Jer ga nije bilo briga za slabe. Jer mu se život drugih ljudi nije činio svetim. Jer je bio bez sućuti, bez svijesti i bez nagona stada. Hickman je za nju, kako kaže Mark Ames, autor knjige Going Postal, bio "idealan muškarac". I ne samo to: William Eward Hickman je bio idealni kapitalist! I, naravno, Hickman, model za njene literarne junake, bio je i model za Johna Galta, istinu kapitalizma. Kapitalizam je nešto patološko, sociopatsko. Ali to još nije sve: Ayn Rand, koja je citate Platona, Aristotela i Nietzschea jako rado pripisivala Galtu (i obratno), protivila se i demokraciji u kojoj je vidjela samo oblik totalitarizma i kolektivizma, samo sredstvo pomoću kojeg većina svoju volju nameće elitnoj, božanskoj, kapitalističkoj manjini. Ergo: kapitalizam ne treba demokraciju. Demokracija mu samo smeta. Ako ništa drugo, Ayn Rand je "proročanski" nagovijestila kineski kapitalizam, najčišći kapitalizam - kapitalizam bez demokracije. Kapitalizam koji treba komunističku partiju i divovski represivni aparat da bi ostao na okupu, u jednom komadu, da ne bi trebao "krenuti Galtovim putem". Komunizam nije nastavak kapitalizma, već je kapitalizam nastavak komunizma.

Ako je kineski kapitalizam idealni kapitalizam, onda upravo zbog svog paradoksalnog suživota s komunističkom partijom i divovskim represivnim aparatom koji ga održava na životu i koji takoreći odlučuje o njegovoj sudbini, predstavlja jedan od mogućih završetaka kapitalizma. Poetski rečeno: kineska komunistička partija može ukinuti ili odbaciti kapitalizam kad god hoće. I kineski kapitalizam i Atlas Shrugged lijepo se uključuju u "kriznu" debatu o kraju kapitalizma, iako se Atlas Shrugged temelji na posve krivoj pretpostavci: da je moguće obezglaviti kapitalizam. Kapitalistička elita nestane - i kapitalizam je gotov. Ironično, toj iluziji su 70-ih godina prošlog stoljeća nasjele i europske terorističke grupe, recimo talijanske Crvene brigade i njemački Baader-Meinhof, koje su bile uvjerene da bi multinacionalni kapitalizam mogle srušiti atentatima na direktore tvornica i banaka. Ciljali su srce kapitalizma. Ali kapitalizam, kao što je upozorio Umberto Eco, nema ni srca ni centra. Štoviše, kapitalizam se temelji upravo na tome da su svi zamjenjivi. Baš svi - uključujući direktore i industrijalce. Likvidiraš jednog, dođe drugi. Kapitalizam ne možeš obezglaviti jer nema glave. Nema "šefa kapitalizma". Ni "predsjednika kapitalizma". Šefovi stalno odlaze i umiru, ali kapitalizam zbog toga ne propada. U tome kapitalizam nalikuje terorizmu: i u terorističkoj mreži su svi zamjenjivi - likvidiraš jednog šefa, dođe drugi. Samo pomislite koliko su vođa al-Qaide već likvidirali, ali nije zbog toga propala. Kapitalizam nije pogled na svijet ili pokret, već taktika - isto kao terorizam. Kapitalizam nije samo nešto sociopatsko, već i nešto terorističko.

Je li kineski kapitalizam afirmacija kapitalizma ili pukotina u kapitalizmu? Je li Atlas Shrugged sa svojom paranoidnom, mesijanskom fantazijom o kraju kapitalizma bio afirmacija kapitalizma ili pukotina u kapitalizmu? Je li američka vojna reakcija na 11. rujan bila afirmacija kapitalizma ili pukotina u kapitalizmu? Jesu li džihadisti napadom na Svjetski trgovački centar - simbol neoliberalizma, slobodnog tržišta, privatizacije, deregulacije i sl. - htjeli srušiti kapitalizam? Reći ćete: Ne! Ali Bush je mislio upravo suprotno: u terorističkom napadu na Ameriku vidio je pokušaj rušenja kapitalizma... odnosno, "naših vrednota", "američkog načina života". Sjetite se samo kako je reagirao na 11. rujna. Amerikance je, naime, panično pozvao: "Go shopping!" Kupujte! Razbacujte se! Trošite! Pođite u shopping centre! Ergo: kapitalizam možete spasiti samo tako da kupujete. Ako ne budete kupovali, kapitalizam je gotov. Spašavanje kapitalizma je patriotska dužnosti. (Je li Bush zapravo marksist? Je li čitao Marxa koji je naglašavao da kapital mora stalno kružiti da bi preživio? Ako prestane kružiti, čak i samo na trenutak, sve skupa se ruši.) A sad se zapitajte što se događa kad ljudi prestanu vjerovati da je kapitalizam nešto samorazumljivo, prirodno stanje društva, i kad počnu vjerovati da kapitalizam nastaje svaki put kad ga spasimo i da je kapitalizam stanje koje na životu održava samo još patriotizam ljudi: je li ta nova "vjera" afirmacija kapitalizma ili pukotina u kapitalizmu? Afirmacija kapitalizma ili simptom kraja kapitalizma? I, na koncu, je li astronomski bailout - spašavanje banaka i poduzeća nakon izbijanja krize, socijalistička intervencija u kapitalizam, socijaliziranje gubitaka - afirmacija kapitalizma ili simptom kraja kapitalizma? Enormne količine novca koje su nakon izbijanja krize namijenjene spašavanju kapitalizma, samo su inverzija ogromne količine represije namijenjene održavanju kapitalizma u Kini.

Kapitalizam, kao što je upozorio Umberto Eco, nema ni srca ni centra. Štoviše, kapitalizam se temelji upravo na tome da su svi zamjenjivi. Baš svi - uključujući direktore i industrijalce. Likvidiraš jednog, dođe drugi.

Pukotine u kapitalizmu - i pukotine u vjeri u kapitalizam, simptome kraja kapitalizma - možete naći posvuda. Uzmite samo ozloglašene kartelne dogovore (u građevinarstvu, bankarstvu, distribuciji električne energije itd.), koji vladaju slovenskim kapitalizmom. Zar kartelni dogovori nisu verzija dogovorne ekonomije, planske ekonomije kakvu smo poznavali u socijalizmu? Zar nisu kartelni dogovori nepovjerenje u tržište? Zar nisu kartelni dogovori bijeg u socijalizam? Kartelni dogovori su, dakle, čisti eskapizam: bijeg od kapitalizma. Nadalje, zar nisu bijeg od kapitalizma i one famozne "gated communities", zatvorene, ograđene, strogo čuvane zajednice u kojima utočište traži kapitalistička elita? Zar ta kapitalistička čežnja za Utopijom, za životom u paralelnom svijetu, odvojenom od krute kapitalističke realnosti, nije zapravo samo pukotina u kapitalizmu, samo simptom kraja kapitalizma, samo znak izgubljene vjere u kapitalizam? Ovome možemo pribrojiti i sve one pukotine u kapitalizmu koje u knjizi Crack Capitalism navodi John Holloway: zapatisti i njihova antikapitalistička mjesta u Chipasu, pokret piquetero u Argentini, pokret Sem Terra u Brazilu, komunitarna borba u Boliviji, kooperative u Venezueli i Čileu, sretni nezaposleni u Njemačkoj, koji odbacuju posao i posljedičnu eksploataciju, privremene autonomne zone, zauzimanja tvornica, downloading i tako dalje. Sve su to trenuci buntovništva, mali socijalni eksperimenti, u kojima na neko vrijeme presahne logika novca, u kojima se privremeno ruše kapitalističke hijerarhije odnosa, privilegija, pravila, tabua i vlasti i u kojima - bar na trenutak - zasvijetli potencijalnost drukčije budućnosti, drukčijeg života i drukčijeg svijeta. Te pukotine u kapitalizmu ne jamče nikakvu sigurnost, nikakvu trajnost i nikakvu budućnost, ali su uzbudljive i sjajne anticipacije svijeta koji ne postoji, ali bi mogao postojati.

To što kapitalizam otpisuje socijalnu državu, da je dakle šalje u stečaj, ne znači samo da si kapitalizam više ne može priuštiti socijalnu državu, već i to da kapitalizam više ne može živjeti s državom i društvom, da si to ne može više priuštiti.

I na koncu: zar nisu simptom kraja kapitalizma i svi oni veliki rezovi u socijalnu državu koje izvode ili ih najavljuju vlade po cijelom svijetu. To što kapitalizam otpisuje socijalnu državu, da je dakle šalje u stečaj, ne znači samo da si kapitalizam više ne može priuštiti socijalnu državu, već i to da kapitalizam više ne može živjeti s državom i društvom, da si to ne može više priuštiti. Jako dobar simptom kraja kapitalizma, odnosno izgubljene vjere u kapitalizam je otpor reformama koje najavljuje premijer Pahor. Recimo: ljudi se oštro odupiru mirovinskoj reformi. Zašto? Jer žele ranije u mirovinu - žele što prije pobjeći od kapitalizma. A to nas dovodi do prave pukotine u kapitalizmu: prvo, prije se kapitalizam temeljio na askezi, odricanju, štednji, a danas se temelji na hedonizmu, rasipanju, trošenju, kupovanju; i drugo, ako se kapitalizam temelji na rasipanju, trošenju i kupovanju, kako će onda živjeti i preživjeti ako stvara sve veću vojsku nezaposlenih i otpisanih koji nemaju ništa? Kako će živjeti i preživjeti ako je slumizacija suvišne radne snage glavni i najmasovniji društveni proces i ako je pauperizacija srednjeg sloja drugi najmoćniji društveni proces? Tko će trošiti, rasipati, kupovati? Tko će spašavati kapitalizam? Svakako, to je pukotina u kapitalizmu, simptom kraja kapitalizma - i ujedno simptom izgubljene vjere u kapitalizam. Kad bi stupovi kapitalizma - Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, Svjetska trgovačka organizacija i sl. - vjerovali u kapitalizam, onda ne bi tako velik dio svjetske populacije otpisali: sve te ljude ne bi naguravali u slamove, ne bi ih slali među nezaposlene, ne bi ih utapali u siromaštvu, ne bi ih isključivali iz kapitalističkog kruga, ne bi ih odrezali od središnjeg svjetskog gospodarskog toka. Ne zaboravite: za dvadeset godina bi u slamovima, "skladištima suvišnog čovječanstva", kako kaže Mike Davis, autor Planeta slumova, moglo živjeti dvije milijarde svjetskog stanovništva - sada stanovništvo slumova godišnje raste za 25 milijuna, što znači da je to najbrže rastuća društvena klasa na svijetu i sve veća pukotina u kapitalizmu.

S tom velikom pukotinom u kapitalizmu povezana je još veća pukotina: ako se kapitalizam temelji na stalnom, permanentnom, sve većem gospodarskom rastu, onda je činjenica da je rast naletio na nesavladive prirodne granice, i geografske i ekološke i energetske (tržišta koja još nisu iskorištena i obrađena te prirodnih izvora, vode, ugljena, zemnog plina i nafte, temelja kapitalističke mašinerije, nema beskonačno puno!), samo simptom kraja kapitalizma. Naš planet ima svoje granice - a kapitalizam koji je planet tijekom stoljeća polako osvajao i rastao s iskorištavanjem novih i novih tržišta, tako je strašno narastao da sada za svoje funkcioniranje i preživljavanje mora odjednom iskorištavati cijeli planet. Što znači da se može razvijati samo unatrag. Kapitalizam se očito ne širi, već steže. Nije u ofenzivi, nego u defenzivi. To što se zadnjih godina drastično militarizirao (Afganistan, Irak), dokazuje da je u defenzivi i da će za svoju obranu trebati enormnu količinu represije - kao kineski kapitalizam.

Već ni Marx nije vjerovao da je kapitalizam vječan - u njemu je našao previše pukotina. Bio je uvjeren da će se kapitalizam slomiti zbog svojih unutrašnjih protuslovlja - prije svega zbog prevelikog protuslovlja između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa, između kapitala i rada. Joseph Schumpeter, slavni austrijski ekonomist, ekspert za ekonomske cikluse, neko vrijeme bankar i austrijski ministar financija, koji se početkom 30-ih godina prošlog stoljeća preselio na Harvard, nije bio marksist i nije mrzio kapitalizam, upravo suprotno, danas bismo ga uvrstili među neoliberale, ali 1936. je u američkom Ministarstvu poljoprivrede imao predavanje koje je započeo pitanjem: "Može li kapitalizam preživjeti?" I odmah je dao odgovor: "Dame i gospodo - ne može!"

Nije bio jedini koji je tada bio skeptičan prema vječnosti kapitalizma. 1942. godine, kad je svoje dopunjeno predavanje objavio u knjizi Kapitalizam, socijalizam i demokracija, bilo je više takvih. Schumpeter je u kapitalizmu našao preveliko protuslovlje, preveliku pukotinu, jak simptom kraja kapitalizma: "Kapitalistički proces stvara atmosferu skoro univerzalnog neprijateljstva prema svom vlastitom redu", štoviše, njegov uspjeh "potkopava društvene institucije koje ga štite", tako da "neizbježno stvara prilike u kojima neće moći preživjeti". Kapitalistički progres uzrokuje socijalne oluje, krize, nemir, napetost i otpor - i drukčije ne može, nego da za sobom ostavlja katastrofe i bijes.

Schumpeter inače nije vidio nijedan "posve gospodarski razlog zbog kojeg kapitalizam ne bi mogao otrčati još jedan uspješan krug", ali ujedno je - kako kaže Giovanni Arrighi, američki ekonomist i sociolog talijanskog porijekla, autor monumentalnog Dugog dvadesetog stoljeća, koje je izišlo i na slovenskom jeziku - dopuštao mogućnost da su tridesete godine "zadnji trzaji kapitalizma". Istina: nisu bile. Ali s druge strane: tridesete - vrijeme apokaliptične financijske i gospodarske krize - bile su vrijeme totalitarizama, teške represije te golemih državnih financijskih injekcija i podruštvljavanja kapitalističkih gubitaka, a završile su dugim II. svjetskim ratom, što znači da su za spašavanje kapitalizma potrošili jako puno represije, jako puno vojnog nasilja i jako puno novca. Da bi spasili kapitalizam, morali su izmisliti privremene, alternativne, kolektivističke društvene sisteme: totalitarizam, fašizam, komunizam, socijalizam, new-dealizam. Zato ne iznenađuje to što je Schumpeter tijekom rada vidio samo dvije mogućnosti: da kapitalizam prijeđe u socijalizam, koje će za čovječanstvo biti ili tamnica ili raj, ili da prijeđe u imperijalističke ratove u kojima će čovječanstvo izgorjeti. Za kraj kapitalizma možda nema nijedan gospodarski razlog, ali previše je drugih razloga - sociopatskih i terorističkih.

Drugima - i Rooseveltu - tada se činilo da kapitalizam može spasiti samo neka vrsta svjetske vlade, što se zatim stvarno dogodilo, jer Amerika je nakon II. svjetskog rata bila toliko moćna da je ulogu svjetske vlade, kaže Arrighi, onda igrala sama, i to i na monetarnom i na vojnom području; ali 2008. je američki financijsko-špekulativni balon puknuo, čime je američka hegemonija prešla u svoju konačnu krizu. Americi se dogodilo ono što se u povijesti kapitalizma - u zadnjih 500 godina - dogodilo drugim vladajućim centrima gospodarske i financijske moći: Genovi, Nizozemskoj i Britaniji. Sve tri su se na određenoj točki povijesti pretvorile u financijsko-gospodarske centre kapitalizam: najprije Genova, onda Nizozemska i potom Britanija. Sve tri su kapitalizmom zavladale trgovanjem i proizvodnjom, sve tri su izvele ludu financijsku i gospodarsku ekspanziju, sve tri su time ostvarile ogroman višak kapitala, "preobilje novčanog kapitala", sve tri su potom prešle na visoke financije, financijsko posredništvo i špekulaciju - i sve tri je onda pokopao upravo taj financijski balon koji je puknuo: najprije Genovu, zatim Nizozemsku, a onda i Britaniju. I, naravno, sada, na početku 21. stoljeća, pokopao je i Ameriku, koja je 80-ih godina s trgovanja i proizvodnje prešla na financijsko posredništvo i špekulacije.

Ergo: dominantno financijsko-gospodarsko središte kapitalizma uvijek je niknulo iz krize prijašnjeg dominantnog financijsko-gospodarskog centra, što znači da je suton jednog financijsko-gospodarskog centra značio neizbježni uspon drugog financijsko-gospodarskog centra. Centar se dakle selio: iz Genove u Nizozemsku, iz Nizozemske u Britaniju, iz Britanije u Ameriku. Pitanje je samo, kaže Arrighi, hoće li se to i sada dogoditi? Hoće li doći do smjene straže? Hoće li se centar kapitalizma iz Amerike premjestiti na drugo mjesto? Nije isključeno, jer financijsko-gospodarski centar već se preselio u istočnu Aziju, u istočnoazijsko "kapitalističko otočje" (Kina, Japan, Singapur, Tajvan, Južna Koreja, Hong Kong), što znači da je Zapad prvi put u povijesti kapitalizam izgubio nadzor nad viškom kapitala i da mu je privi put u povijesti kapitalizam moć novca spuznula iz ruku.

Hoće li Zapad pokušati pod svaku cijenu održati nadzor nad viškom kapitala čiji su najbogatiji izvori sada u istočnoj Aziji, ili će Amerika pustiti da se svjetski kapitalistički sistem, koji je dosad bio usredotočen na Ameriku, usredotoči na istočnu Aziju? Hoće li dozvoliti smjenu straže?

Pravo pitanje je dakle: hoće li Zapad pokušati pod svaku cijenu održati nadzor nad viškom kapitala čiji su najbogatiji izvori sada u istočnoj Aziji, ili će Amerika pustiti da se svjetski kapitalistički sistem, koji je dosad bio usredotočen na Ameriku, usredotoči na istočnu Aziju? Hoće li dozvoliti smjenu straže? Situaciju još dramatičnijom čini to što Amerika ima potpuni monopol nad korištenjem vojne sile (oružje), dok istočna Azija ima potpun monopol nad likvidnošću (novcem). I to je unikatno: "Rascijepljenost između (američke) vojne i (istočnoazijske) gospodarske moći nema prethodnika u analima povijesti kapitalizma", kaže Arrighi. Ako izostavimo Genovu, svi prijašnji centri kapitalizma su, naime, vladali i oružjem i novcem. A sada Amerika ima oružje, a istočna Azija novac.

Što će Amerika napraviti? Hoće li krenuti po istočnoazijskom putu kapitalizma ili će postati zaštitnica istočnoazijskog kapitalističkog otočja, na način da će dobivati plaću za vojnu zaštitu? Kad bi se to dogodilo, kaže Arrighi, nastao bi "prvi stvarno globalni imperij u svjetskoj povijesti". To je prva mogućnost koju ima kapitalizam: prelazak u prvi stvarno globalni imperij. Druga mogućnost koju ima kapitalizam je prelazak u nekapitalističko gospodarstvo: ako komandni most preuzme istočna Azija, kapitalizam će odumrijeti jer istočna Azija nema tu monopolnu vojnu moć koja bi kapitalizam mogla držati na okupu. I tu je još treća mogućnost koju ima kapitalizam: "sistemski kaos", kako kaže Arrighi. Ako se Amerika prilagodi rastućoj moći istočnoazijske regije, prelazak u novi svjetski red bit će nekatastrofalan - a ako se rastućoj moći istočnoazijske regije ne prilagodi, onda će taj prelazak biti katastrofalan. Bush se invazijama na Afganistan i Irak - vojnom intervencijom u zapadnu Aziju - pobrinuo da počeci tog prelaska budu katastrofalni. A američka desnica, koju bombastično intoniraju pokret Tea Party i duh Ayn Rand, žele sada Obamu, kojega se po novom boji više od al-Qaide, na svaki način zamijeniti novim Bushem, da bi Americi vratila "vodeću ulogu". Hej, a što ako je i američka vojska samo balon koji će prsnuti?

Tako je to: baš kad smo pomislili da je kapitalizam na putu da postane pokret globalne manjine, opet smo na točki kad je kraj kapitalizma teže zamisliti nego kraj svijeta.

5. listopada 2010.

Marcel Štefančič – www.h-alter.org

 

KULT LIČNOSTI I DEMOKRACIJA

Spektar - Politika

kult

Uvijek mi je milo kad netko argumentirano potvrdi moja razmišljanja o nekoj temi, što nažalost ili na sreću, kako hoćete, nerijetko se i dogodi. Tako sam tvrdio da na stupnju hrvatske demokracije na kojemu se nalazimo, nipošto nije dobro rješenje neposredan izbor načelnika, gradonačelnika i župana, ukidanje poglavarstava i sl. Naprosto zato jer se u prirodi onih koji se natječu za te dužnosti krije volja za moć, pomanjkanje osjećaja za timski rad, umišljenost u sveznanje i njihovo "promaknuće" u ništa drugo nego lokalne šerife sa svim negativnim posljedicama. To potvrđuje i idući komentar. /Bajro Sarić/

Što je zajedničko Vukovaru, Slavonskom Brodu, Belom Manastiru, Zagrebu, Splitu, a možda i još kojem gradu? Osim da su to gradovi u Hrvatskoj? Zajedničko im je to što je u tim gradovima već duže vrijeme kriza vlasti. Već godinu i pol dana, dakle gotovo pola mandata, ti su gradovi politički i stvarni taoci jednog lošeg zakona - zakona o izboru načelnika, gradonačelnika i župana. Taj zakon samo u tim slučajevima mijenja logiku izbora, i ispred stranke stavlja pojedince, i to doslovno. Gospoda načelnici, gradonačelnici i župani svoja radna mjesta dobili su u vlasništvo. Kada se tom apsurdnom zakonu pridoda onaj još apsurdniji - zakon o referendumu, imate tragikomičnu situaciju - lakše je provesti referendum za pristupanje EU, nego li smijeniti načelnika Starih Jankovaca. Doslovno.

Jer izborom za mjesto gradonačelnika (govoreći o gradonačelnicima govorim i o načelnicima i županima), član neke stranke ili nezavisni pojedinac, postao je praktično nedodirljiv. Stranka koja ima sreću da ima svog gradonačelnika, lako postane žrtva njegovog reketa. A da ne govorimo o reketarenju gradova.

Ali prava kriza nije u tom zakonu, već u njegovim posljedicama koje se manifestiraju u gradovima navedenima na početku ovoga dnevnika. Mislim da ovaj problem nije načelne prirode, jer u ovome trenutku, samo ako ćemo zbrojati stanovnike navedenih gradova govorim o aktualnoj situaciji cca 1.300.000 hrvatskih građana. Naime, događa se sljedeće: gradonačelnik, zato što je bogat/dobar/lijep/manipulator ili zbog bilo koje druge poželjne svoje osobne karakteristike, požanje bolji rezultat na izborima za gradonačelnika nego njegova stranka u izborima za gradsko vijeće, te dolazi do krize vlasti. Tako, primjer Vukovara, SDP ima gradonačelnika, ali je predsjednica gradskog vijeća HDZ-ovka. Možda primjer Vukovara nije dobar, jer je Vukovar opet specifičan: SDP ima sa SDSS-om većinu i u vijeću, ali ne žele smijeniti HDZ-ovu predsjednicu gradskog vijeća. Ili primjer Zagreba, u kojem je sve bilo super dok Bandić nije otkazao poslušnost. Sad nije super, i nitko ništa ne može učiniti. I upravo je u tome bit - što taj zakon veže hrvatskim građanima ruke i ne mogu ništa učiniti po tom pitanju. A veže ruke i strankama koje bi se možda željele umiliti svojim biračima, ili, što je vjerojatnije, svojim interesima, te smijeniti mrskog gradonačelnika, ali ne mogu.

Točno, možete reći da je izravna pobjeda gradonačelnika na izborima trijumf demokracije. Ali problem je u pitanju: može li se demokracija demokratskim putem sebe odreći, odnosno sebe onemogućiti? Jer, opet taj jadni Vukovar, vukovarski gradonačelnik je na izborima dobio 5.600 glasova, a da bi se uopće pitanje o njegovoj smjeni stavilo na dnavni red gradskog vijeća potrebno je 6.600 potpisa. Više je potrebno potpisa građana da bi nešto ušlo na dnevni red gradskog vijeća, nego što je potrebno glasova da bi netko postao gradonačelnik. A zamislite i jadni Zagreb. Koliko desetaka tisuća treba potpisa da bi se uopće razgovaralo o smjeni Bandića? Ili Keruma?

Treba mjenjati taj zakon, da bi demokracija bila uspješnija. A trebalo bi mjenjati i zakon o referendumu, tako da nam bude lakše u proceduru uputiti zahtjev za smjenom Keruma ili bilo kojega gradonačelnika koji smatra da je Mucalo dovoljno kvalificiran da operira bruh. Zdravstvujte!

16. listopada 2010.

StarPil – www.pollitika.com

   

UMJETNA LJEVICA I DESNICA?

Spektar - Politika

politik

Veli Igor Mandić u Nedjeljom u 2, prije par mjeseci, ovako : "Kerum je građanin iz Ogorja kraj Muća i predstavlja pretežno taj element i teško da bi mogao osnovati građansku stranku, možda mućkarošku ili vlašku, ali građansku teško".

A zašto u Hrvatskoj jedan Željko Kerum - čoban koji uz "ćevape pije Dom Perignon", koji kupuje skupa auta koja stavlja u izlog svojih trgovina (kako bi mu se drugi mogli diviti) i onda ih gonja sve od Splita preko Muća do Ogorja kako bi svoj familiji, kumovima, prijateljima i znancima nametao svoj uspjeh, koji zna zaglibiti u rasizam brojeći krvna zrnca mogućeg mu zeta - ne može biti predsjednik građanske stranke (i tako predstavljati urbanu, uljuđenu, obrazovanu opciju) ...

...ako već tatini sinovi poput Ive Josipovića ili Zorana Milanovića, rođeni sa zlatnom žlicom u ustima, djeca dužnosnika i direktora, vlasnici po nekoliko luksuznih nekretnina i velikih ušteđevina...mogu biti socijademokrati i ljevičari i biti predstavnici socijalno

Hrvatska do 1990-ih (ajde nešto ranije) nije imala demokratskih stranaka i višestranački demokratski sustav - da bi se 90-ih odjednom svi prešaltali na standarde koje su druge država izgrađivale desetljećima ! Je li to moguće? ugroženih, obespravljenih, radnika... (iako se u niti jednoj grupi nikada u životu nisu našli) ?

Po kojoj se to logici notorni Jugoslaven Predrag Matvejević ili svjedok optužbe u montiranim procesima protiv "proljećara" Žarko Puhovski mogu prodavati za liberale i koje su to programske smjernice i osnovi po kojima HDZ ili HSP možemo nazvati desničarima?

Hrvatska ljevica, desnica, liberali itd. imaju malo ili nimalo veze s europskom ljevicom i desnicom itd. Što je i očekivano - svaka država ima svoju političku zbilju - ali koji bi onda bio pravi naziv za političke opcije u Hrvatskoj?

5. lipnja 2010.

www.kriz-zivota.com

 

POLITIKA: POJAM, SMISAO, POTREBA...

Spektar - Politika

politika

Politika su procesi i način na koji se donose odluke unutar jedne skupine ljudi. Iako se obično politika odnosi na vlade, političko ponašanje se opaža u bilo kojoj skupini ili instituciji koju sačinjavaju ljudska bića.

Političke znanosti proučavaju političko ponašanje i  način na kojima se moć stvara i primjenjiva unutar skupine i kako se nečija volja prenosi na ostale članove neke skupine.

Politika pretpostavlja početnu raznovrsnost stajališta, pa je pomirenje razlika među uključenim stranama također jedan od njenih ciljeva. To se postiže predlaganjem rješenja koje se smatra racionalnim i ispravnim. Druge članove zajednice potrebno je pridobiti za tu opciju, što se postiže raspravom i uvjeravanjem. Stoga je komunikacija iznimno važna za politiku, a u sebi sadrži i borbu za poborništvom.

Donešena odluka, iako teži zajedničkom dobru, može zadirati u suprotne interese nekih pripadnika određene grupacije, što otvara mogućnost da je oni ne slijede. U tom slučaju upotreba fizičke sile može jamčiti da će odluku poslušati i oni kojima ne odgovara! Takva upotreba sile je politička samo ako je većina pripadnika smatra opravdanom i svrhovitom za dobrobit skupine. Radikalna suprotnost nasilnom rješavanju jest dogovor pripadnika skupine, konsenzus. Nedostaci takvog načina su: dugotrajnost procedure, pogotovo u velikim zajednicama i ponovna primjena sile nad onima koji ne prihvate konsenzus.

Tipični rezultati politike su društveni sukobi, ograničenost resursa, planiranje budućnosti, odnosi s drugim zajednicama.

Politologija je znanost o politici, koja proučava obilježja, organizaciju i funkcioniranje vlasti i vláda kao političkog fenomena, politički ustroj društva i društvenih organizacija te prirodu i funkcioniranje različitih političkih sustava i institucija.

Definicija riječi politika se bazira na osnovu povijesti riječi i ideja. Ona se pored toga u velikoj mjeri inspirira prihvaćenim koncepcijama i rječnikom. U humanističkim znanostima treba se prepustiti općem mišljenju. Sociolozi su primjetili direktno podudaranje između jezika i stvaranja prava. Isto to se odrazilo i na političke pojmove. Umjesto različitih i spornih solucija, preovladava definicija koja je najviše prihvaćena.

Naime izraz politika dolazi od grčke riječi polis, politeia,poliktika,politike. / polis: grad-država, grad, predjel, skup građana koji obrazuju grad; politeia: država, ustav, politički režim, republika, državljanstvo; politika: neutralna množina od riječi politikos, političke stvari, građanske stvari, sve što se odnosi na državu, ustav, politički režim, republiku, suverenitet;  politike tehne: političko umjeće/

Bitno je naglasiti da je pravna država prije svega filozofsko – teorijska vrijednost. Suštinu i bit čovjekovog društvenog postojanja u jednom organiziranom i civiliziranom društvu čini osobna i pravna sigurnost, jednakost sa drugim građanima pred državom i zakonom, zaštićenost od državne samovolje i traganje za ljudskom srećom onako kako je svaki pojedinac zamišlja. Stoga, pojam pravne države u svom savremenom teorijskom značenju, jeste ona sociološka kategorija koja daje optimalne okvire za ljudske slobode, jednakost ljudi u prilikama za uspjeh. Drugim riječima to je država u kojoj ne vlada pojedinac ili skupina nego vlada pravo i svi su obvezni da se pokoravaju toj vladavini. Ta vladavina prava mora počivati na općedruštvenim humanističkim principima kao što su: pravda, pravičnost, prirodno ljudska prava, moral i demokratija. Pravna država kao teorijski koncept i model za ostvarivanje optimalne ljudske pravde u društvu označava jednu demokratsku civilnu državu. U toj državi niko nije iznad prava, pa ni zakonodavac, kao što je to rekao Gustav Radbruh

«Država je pozvana da donosi zakone samo pod uvjetom da i sebe samu smatra vezanu tim zakonima.»

Pravna država počiva na ideji da pravna pravila sve dok važe imaju podjednaku obvezujuću snagu i za upravljače i za one kojima se upravlja. Drugim riječima, pravna država kao društvena tvorevina ne dozvoljava nikom da bude izvan ili iznad demokratskog pravnog sistema. Ona je postala instrumentalni okvir za stvaranje osnovnih elemenata građanskog društva i to prije svega: ograničavanje političke vlasti pravom, podjela vlasti, nezavisnost sudstva, politički pluralizam itd. U jednom dužem periodu historijskog razvoja prevladavala je diktatura i totalitarizam. Nakon toga dolaze periodi u kojima u prvi plan izbijaju ideje o ostvarivanju ljudskih prava i sloboda, brojnost političkih stranaka kao izraz demokratskog formiranja vlasti kroz slobodne izbore i jednakost svih građana koji imaju pravo da učestvuju u izborima za najviše organe vlasti.

Građanima je zajamčeno pravo na slobodno udruživanje radi zaštite njihovih interesa ili radi zauzimanja za socijalna, privredna, politička, nacionalna, kulturna ili druga uvjerenja i ciljeve. Građani mogu slobodno osnivati političke stranke, sindikate i druge udruge. Sloboda udruživanja temelj je političkog sistema utemeljenog na priznanju pluralizma i interesa. Sloboda udruživanja građana u političke stranke uvjet je djelotvornog funkcioniranja djelotvornog političkog sistema koji se temelji na natjecanju političkih stranaka koji svoj izraz dobija na slobodnim izborima. U Ustavima pojedinih zemalja se jamči slobodno osnivanje političkih stranaka. Nije dopušten rad političke stranke koja bi svojim programom ili djelovanjem nasilno ugrožavala demokratski ustavni poredak, nezavisnost, jedinstvenost ili teritorijalnu cjelovitost. Rad takve stranke može zabraniti Ustavni sud. Zabrana političke stranke u demokraciji smatra se osobito osjetljivim pitanjem. Ustavni sud Njemačke zabranio je odlukom još pedesetih godina nove stranke nacističke, kao i komunističke orijentacije, a u novije vrijeme više neonacističkih udruga.

Od početka druge polovine 19. stoljeća političke se stranke u demokratskim državama stavljaju između birača i predstavničkog tijela. One, određujući ne samo kandidate za zastupnike, već i promidžbom utječući na birače preobražavaju izbor zastupnika ponajprije u izbor stranke koja će sama ili u koaliciji s drugim strankama, kroz određeno vrijeme obnašati političku vlast. Zbog toga, pravni odnos predstavničkog mandata zbiljski gubi na važnosti i osnovno pitanje predstavničke vladavine postaje odnos političkog predstavništva. Zastupnik je pravno nezavisan i slobodan u svom djelovanju i odlučivanju unutar predstavničkog tijela ali je zbiljski odgovoran političkoj stranci kao čiji kandidat je izabran.

Djelovanje političkih stranaka u suvremenim demokratskim višestranačkim sustavima bitno je promijenilo sistem predstavničke vladavine u odnosu na njegovu zbilju potkraj 18. i na početku 19. stoljeća. Ustavno zbiljski više nije primaran pravni odnos između naroda kao nositelja nedjeljivog suvereniteta i zastupnika koji ga u cjelini predstavlja, već stvarni odnos između javnog mišljenja odnosno političke volje naroda izraženog na izborima i političkog sastava predstavničkog tijela. U suvremenim demokratskim državama sistem predstavničke vladavine uz svoju ustavnopravnu strukturu s temeljnim institutom – parlamentom i njegovim odgovarajućim djelokrugom i položajem prema drugim državnim tijelima, može se shvatiti samo uz usporedno razmatranje obilježja i djelovanja stranačkog sistema. Političke stranke i stranački sistem u cjelini u punom i pravom smislu riječi krvotok su predstavničke vladavine u svim suvremenim demokratskim državama.

Najveći značaj za političko odlučivanje bez sumnje imaju političke stranke. To je zato što se one zapravo osnivaju radi učešća u vlasti, kao posrednici između građanina – birača i predstavničkog tijela, odnosno vlade. Radi se o organizacijama koje se bore za osvajanje i vršenje vlasti. Političke stranke se formiraju i izravno okreću ka politici u namjeri da koriste prostor koji stoji između izoliranog čovjeka – birača, čije su mogućnosti utjecanja na politiku gotovo zanemarljive, i države koja je isključivo ustavno ovlaštena da stvara i realizira političke odluke. One vrše jednu socijalnu potrebu i to potrebu koja postaje sve naglašenija, pa upravo zato i neprestano raste njihova uloga, značaj i prestiž u društvu. Tako se danas dolazi u situaciju da političke stranke u mnogim aspektima postaju važnije i od birača, od kojih primaju ovlaštenja, i od države kojoj prosljeđuju zahtjeve kroz programske ciljeve postajući često i svrha za sebe. Političke stranke su jedine asocijacije koje priznaju da djeluju u svrhe osvajanja vlasti pa se upravo prema tom svom cilju one i razlikuju od svih drugih asocijacija. One se nisu javile zajedno sa nastankom predstavničkog principa kao temelja moderne demokracije. Prvobitno nije ni bili predviđeno da se jave bilo kakvi posrednici između birača i organa države. Političke stranke nastaju poslije osnivanja predstavničkih država i to usporedno na dva načina.

Prvo, njihov začetak i njihova pojava je u vidu izbornih odbora koji su se formirali oko pojedinih kandidata za predstavnička poslanička mjesta. Njihova je uloga da na neki način stvore određeni ugled, da kandidata predstave u što boljem svjetlu pred biračima, i da stvore određena materijalna sredstva koja su potrebna za uspješno angažiranje u izbornom procesu. Drugo, začetke političkih stranaka moguće je vidjeti i na suprotnoj strani, u skupštinama gdje su se počele s vremenom javljati određene parlamentarne skupine koje su povremeno objedinjavale delegate, onda kada su nalazili izvjesna zajednička stanovišta u vezi sa određenim pitanjima o kojima se raspravljalo u skupštini i o kojima je trebalo donijeti zakone. Daljnjom evolucijom došlo je do povezivanja tih parlamentarnih skupina s odgovarajućim izbornim odborima, i tako je otvoren put za stvaranje skupinacija koje će se na organiziran i sistematski način, baviti politikom, tako da koordiniranom akcijom osiguravaju prisustvo u parlamentu što znači vršenje vlasti.

Vrste političkih stranaka: U uvjetima postojanja brojnih i raznovrsnih političkih stranaka teško je praviti pouzdane klasifikacije. Svaka stranka je bez obzira na neke sličnosti sa drugim strankama uvijek specifičan politički fenomen. Te specifičnosti dolaze od porijekla, trenutaka kada je neka stranka nastala, razloga zbog kojih je kreirana, političkih okolnosti u kojim djeluje, osnovnih ciljeva itd. Posebno je važan ljudski faktor koji čini stranku, njenu snagu, i uticaj jer na širokoj ljestvici od birača koji glasaju za stranku do njenog rukovodstva, nalaze se simpatizeri, pristalice i članovi. Postoje brojni kriteriji prema kojima je moguće vršiti klasifikacije političkih stranaka: 1. po otvorenosti prema prijemu novih članova – na kadrovske i masovne 2. po odnosu prema postojećem političkom poretku – na stranke statusa quo, reformističke i revolucionarne 3. po prirodi unutar stranačkog režima na demokratske i autokratske 4. po odnosu unutar stranačkih grupacija na monopolističke i pluralističke 5. po odnosu lokalnih i centralnih organa na centralističke i decentralističke 6. prema klasnoj strukturi na radničke i buržoaske 7. prema programskoj orijentaciji na «stranke mišljenja» i «ideološke». Postoje brojne definicije političkih stranaka u suvremenoj pravnoj i političkoj literaturi.

Mi ćemo navesti neke:

Max Weber: «asocijacije koje počivaju na formalno slobodnom angažmanu koji ima cilj da svojim šefovima osigura vlast u okviru društva a njihovim aktivnim pristašama šansu – idealnu ili materijalnu da ostvaruju objektivne ciljeve i vlastite probitke, ili da ostvare to oboje»

Edmund Burke: «skup ljudi ujedinjenih s ciljem da zajedničkim naporima promoviraju nacionalni interes na bazi prostih principa o kojima su postigli suglasnost.»

Priroda organizacije stranke zavisi od karaktera same države, njenog elementarnog ustavnog uređenja. Pritom najveću ulogu ima činjenica na koji način je ustavno uređen izborni sustav i u okviru kojeg se formira i odvija aktivnost jedne stranke. Znači organizacija stranke da bi odgovorila svojoj vokaciji, mora ostvariti ne samo izvjesnu trajnost u vremenu, nego i rasprostranjenost s gledišta prostora globalnog društva kao cjeline.

Središnja namjera političke stranke da osloncem na birača i njegovu ulogu izvrši utjecaj na cjelinu društvenog kolektiviteta, čini da se politička organizacija stranke izgrađuje najčešće na tri nivoa: a) lokalni nivo (komiteti, sekcije, ćelije, osnovne organizacije) b) centralni nivo - stranački organi ( bilo oni koji odlučuju, bilo izvršni) c) posrednički nivo ( različiti oblici posredovanja između lokalnih i centralnih organa)

Političke stranke kao organizacija imaju svoje članove koji je zapravo čine i koji formalno pripadaju stranci na način određen statutom ili drugim pravilima stranke koji su osnovni sastavni dio političke stranke, te kao takvi imaju propisana određena prava i dužnosti.

Što se tiče samog programa političkih stranaka, on predstavlja koherentni skup ciljeva koji se ističu u svrhe pridobijanja povjerenja građana na izborima. Sastoji se od: 1. sadržaj političkog programa 2. strateški ciljevi 3. taktički ciljevi

Osnovna vokacija političkih stranaka jest da osvoji vlast u utakmici koju pretpostavlja predstavnička demokracija. Političke stranke su svojevrsni posrednici između građanina i predstavničkog tijela. Funkcija političkih stranaka svodi se na vršenje vlasti, onda kada im je ukazano povjerenje na izborima ili kada se pripremaju da osvoje vlast.

U političkom smislu koncepcija vladavine prava objedinjava u sebi niz načela ustavne vladavine, prema kojoj su svi nositelji funkcija vlasti podvrgnuti ograničenjima uspostavljenim pravnim poretkom u državi, pod političkim nadzorom predstavničkih tijela, na temelju mandata dobivenog od naroda, što osigurava pružanje zaštite, neovisno sudstvo, u primjerenom i zakonom propisanom postupku u kojem je osigurano poštivanje prava čovjeka. Oblikovana u engleskoj ustavnoj doktrini stoljeća ideja vladavine prava vuče korijene još iz srednjovjekovnih koncepcija po kojima su pojedinci – građani, podložni jedino zakonima a ne drugim ljudima. U pravnom smislu vladavina prava zahtijeva strogo pridržavanje ustava i zakona od strane svih državnih tijela i pojedinih dužnosnika, kao i samih građana. Ona kao složen političko – pravni koncept predstavlja skup normativnih zahtjeva koji izražavaju ideju ustavne vladavine odnosno liberalne građanske države. Ono što je zajedničko vladavini prava i pravnoj državi je da obje koncepcije zabranjuju svaku arbitrarnost (samovolja) pri odlučivanju i postupanju svih državnih tijela koja mogu intervenirati u odnose među ljudima i jedino putem zakona, odnosno na temelju ovlasti dobivenih zakonom.

17. rujna 2010.

www.bs.wikipedia.org

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

16.08.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,712908
CHF CHF
1
6,474362
GBP GBP
1
8,130511
USD USD
1
6,266379
EUR EUR
1
7,393074
$ Odabir valute
= Odabir valute