Politika

NEGATIVNA SELEKCIJA KADROVA

Spektar - Politika

negselek

Ono što podrazumijevamo pod negativnom selekcijom kadrova je posljedica kadrovske politike partije (stranke) na vlasti.

 

Partijska/stranačka vrhuška zazire od sposobnih ljudi, ljudi koji znaju, pa pribjegava takvim kadrovskim rješenjima koja suštinski neće ugroziti poziciju nikoga iz vrha stranke.

 

Gotovo čitava piramida vlasti u Hrvatskoj izgrađena je upravo na principu negativne selekcije kadrova.

 

A kad jednom nesposobnjaković uđe u vrhove vlasti, onda nema varijante da ćemo ga se lako riješiti, on je postao dio nomenklature, a njegovo uklanjanje nije problem, osim za vodstvo partije/stranke, koje bi samo trebalo priznati da je predmetno kadrovsko rješenje bilo pogreška.

 

Ali kako stranačke vrhuške po defaultu ne mogu pogriješiti, onda se obično pribjegava takvim rješenjima da se evidentno nesposobnu osobu raspoređuje na mjesto na kojem će "najmanje smetati".

27. srpnja 2010.

feniks – www.pollitika.com

 


 

EUROPSKI SAN JOŠ NIJE MRTAV

Spektar - Politika

eunion

Unatoč ekonomskoj krizi i borbi za spas eura, europski san još nije mrtav: ono što Europa treba jest "ekonomska vizija i plan igre koji će stvoriti bešavnu, distributivnu energetsku mrežu" za izgradnju treće industrijske revolucije, rekao je Jeremy Rifkin, autor knjige 'Europski san', u intervjuu za EurActiv. EU je u najboljoj poziciji u svijetu da napravi prijelaz iz druge u treću industrijsku revoluciju, rekao je Rifkin, pobijajući argument da je Europa osuđena na propast. "Uz sve svoje mane, Europa je još uvijek laboratorij svijeta", tvrdi američki ekonomist, koji je na čelu Zaklade za ekonomska kretanja. On je pojasnio da se SAD kreće dalje i dalje u prošlost , a Kina je “odozgo ka dolje” centralizirani režim koji će se urušavati. Međutim, čelnici EU trebaju prestati gledati sa "strane", rekao je Rifkin, tvrdeći da je financijska kriza tek popratna reakcija ekonomskog potresa uzrokovanog udarom na cijenu nafte sa  147 dolara za barel u 2008. "To je ono što nazivam vrhuncem civilizacije i to je kraj igre za drugu industrijsku revoluciju”, on tvrdi, dodajući da su za više od deset godina, industrijalizirane zemlje potrošile svoju ušteđevinu za kretanje naprijed s globalizacijom. Prema US ekonomistu, izlazna strategija koja će gurnuti EU u treću industrijsku revoluciju počiva na četiri stupa, koji  će dati  EU isti ekonomski multiplikator učinak koji je pokretao ranije industrijske revolucije: željeznicu u  19. stoljeću, a u novije vrijeme međudržavne autoceste u SAD-u. Osim povećanja korištenja obnovljivih izvora energije da se  krene  ka  nultoj  emisiji  štetnih plinova i postkarbon ekonomiji do 2050., Rifkin je pozvao na transformaciju svakog doma, ureda i tvornice u djelomične elektrane. "Malo sunca na krovu, malo vjetra na zidovima i topline iz tla, i zgrade postaju djelomične elektrane", rekao je, ističući da zgrade nisu samo glavni uzrok klimatskih promjena, nego i rješenje. Hidrogen  je treći stup Rifkinove  vizije. EU se  mora posvetiti hidrogenu kao načinu pohranjivanja nepredvidivih izvora energije, rekao je on. "Moramo postaviti hidrogen infrastrukture u svim objektima, infrastrukturi  i elektromagnetnoj mreži u Europi." Četvrti stup  njegove strategije kombinira revoluciju  Interneta i komunikacijske tehnologije i revoluciju distributivnih obnovljivih izvora energije.

22. srpnja 2010.

www.ceppei.ba

 

HRVATSKA JE JOŠ U SOCIJALIZMU?

Spektar - Politika

hrvpolit

 

Ako ćemo pravo, ma koliko se trsili da smo se odmakli od mrskog socijalizma, za neke i komunizma, sve ono što se u Lijepoj našoj događa od osamostaljenja do danas i tko zna dokad na djelu je i dalje socijalistički mentalitet, prevladavajuća kolektivna svijest i sve u svemu antitržišni i antipoduzetnički duh. Opet treba ponoviti, prihvatili smo, a i to površno, tek nekoliko i to onih početnih riječi da je, nakon raskida s bivšom federativnom državom, Hrvatska neovisna i samostalna država. Sve drugo, a to je da smo uz to još i demokratska, tržišna, socijalna i kapitalistička država, politička, ekonomska, društvena i svaka druga svakidašnjica, evo već skoro i dva desetljeća uglavnom opovrgava i naprosto se potvrđuje, što se i ne odnosi samo na Hrvatsku, da smo socijalističku i kolektivnu svijest, oslonac na svemoćnu državu i njezine zastupnike, a ne na sebe same i vlastito samopouzdanje, negdje u labirintima podsvjesti, ali i pliće, zadržali i da nismo nimalo spremni na svekolike reforme i prilagodbe, koliko god se tvrdilo da je obični i neobični puk željan promjena, novih lidera, napretka i sl. Ponekad i nije loše osvrnuti se na razmišljanja onih drugih, poglavito susjeda, s kojima su po prirodi stvari i svugdje najteži odnosi i koji nam načešće nisu mili, što oni drže o nama. Iako se u dalje predočenom tekstu s autorom ne slažem u temeljnoj stvari, a to je da je liberalizam, pa i neoliberalizam mrtav, držim da je u nekim stvarima u pravu, osobito u tome da se teško oslobađamo okova socijalizma. Moja je malenkost, nemam razloga biti licemjer, u dosta dugom razdoblju bila uvjereni socijalist, za mnoge i komunist, i nekom evolucijom došla do zaključka da su upravo takvi politički sustavi izvori ne samo ekonomske, nego i moralne dekadancije, koji neumitno završavaju i u nacionalizmu i u konzervativizmu i iracionalnoj vjeri u moć države i njezinih licemjernih zastupnika, s posljedicama kakve imamo i s kojim ćemo se još dugo, dugo suočavati. Jedini relevantan sustav, koji se tome zlu može suprotstaviti jest samo istinski demokratski kapitalizam i dajte kakav god prefiks hoćete, ali ipak liberalizam, koji se temelju na snažnom potencijalu različitosti nasuprost beskrajnom siromaštvu istosti. /Bajro Sarić/

Pogrešno je famoznog hrvatskog tajkuna s BMW-om nazvati kapitalistom. On je delegat centralnog komiteta HDZ-a kojem je zbog nacionalnih zasluga prepušten na upravljanje i raspolaganje izvjestan dio nacionalnog bogatstva. Licemjerno je pretvorbu nazvati pljačkom. To je bila revolucija. Riječima treba vratiti njihovo izvorno značenje. Primjerice, pojam neoliberalizam izazvao je planetarnu zabunu. Vrijeme je da se netko upita što je doista novi liberalizam. Je li starom dobrom liberalizmu potreban prefiks neo? Može li biti ičeg novog u slobodnom kretanju ljudi i ideja, poštivanju Pojedinca i njegovih prava, i utakmici na slobodnom tržištu koje se odvija pod tihim, samozatajnim i jeftinim nadzorom Noćobdije – kako su državu nazivali teoretičari liberalizma još u devetnaestom stoljeću?

No, kako stvari stoje, čini se da je jedina novìna u neoliberalizmu ta da neoliberalizam uopće nije liberalizam. Umjesto prefiksa neo pristaju mu prefiksi pseudo i kvazi.

Porezna politika zemalja koje se – iz nepoznatih razloga – smatraju zemljama (neo)liberalne ekonomije niti je umjerena, niti je stimulativna. Štoviše, toliko je nezajažljiva da je nastupilo vrijeme za uvođenje novog pojma u političku ekonomiju i političku filozofiju, a to je fiskalni totalitarizam. Porezne uprave modernih država su svemoćni aparati spram kojih se Gestapo i NKVD doimaju kao dobrovoljna vatrogasna društva. U redu, danas države, barem one ’neoliberalne’, ne čupaju nokte zbog političkih uvjerenja, iz jednostavnog razloga što su shvatile da je elegantnije od građanina iscijediti novac nego priznanje. Neusporedivo je čišće unijeti nečiji OIB u kompjuterski sustav i poslati mu poreznu inspekciju nego slamati slobodarske umove po odvratnim podrumima.

Uz svemoć i orwellijansku sveprisutnost poreznih vlasti, uz svu pohlepu poreznih sustava i visinu poreznih stopa, većina ’neoliberalnih’ država guši se u proračunskom deficitu. Logično, sve državne tvorevine na našem planetu su grabežljive preko svake mjere, a kako i ne bi bile kada su same kreirale sustav u kojem mogu trošiti više od zarađenog. Na tom ruletu netko prije ili kasnije mora izgubiti, što je bjelodano već nekoliko tjedana u Grčkoj.

Na što države troše te nesagledive proračunske milijarde? Na klasične državne funkcije: vojsku, policiju, pravosuđe i diplomaciju. Ta nužna zla su skupa i nedjelotvorna, umjesto da ponizno služe Građaninu i zaštiti njegovih prava i sloboda. Troši se na djelatnosti koje moraju biti izuzete od surovosti tržišne utakmice, a to su kultura, školstvo, znanost, zdravstvo i komunalne usluge. To je u redu, ali države su u svakoj proračunskoj krizi sklone zakinuti upravo tu supstancu civilizacije. Troši se i na kupovinu socijalnog mira. Možda ni to nije ono najgore, iako funkcija države nije nabava riba, već nabava ribarskih mreža ili, preciznije: na državi nije da pomaže poduzetništvo, nego da mu ne smeta. Najveći izvor proračunskog deficita je težnja svakog državnog tijela, svakog ministarstva, ministra, državnog tajnika, službe, državne agencije ili javnog poduzeća da se domogne što većih financijskih ovlasti i što više sinekura. Tako se stvara entropija u piramidi vlasti kada će oligarhija učiniti sve da se njene financijske privilegije sačuvaju. Klasičan primjer je Hrvatska s pet stotina pedeset i šest jedinica lokalne samouprave i isto toliko načelnika, tajnica, tajnika, službi, vijeća, odbora – čime je ranih devedesetih Tuđman stvorio jednu novu privilegiranu klasu.

Time se priča ne završava, jer u toj nepreglednoj piramidi svaki ministar, doministar, državni tajnik, gradonačelnik, načelnik, pročelnik ili direktor javnog poduzeća dolazi u blaženu priliku da se ugradi u svaki javni natječaj, u svaki trošak i svaki epohalni projekt. Oni koji budu zatečeni s prstima u tom pekmezu ponekad završe u pritvoru, ali nije problem u njima, već u neodoljivoj količini smočnica i pekmeza. Problem je u novcu koji je u rukama države – tog notorno lošeg gospodara – umjesto da zdravo teče kroz krvotok privrede. Država je jako skupa, najskuplja od svih igračaka.

Ako se zadržimo na primjeru Hrvatske i usporedimo njezin privredni sustav s definicijom liberalizma, suočit ćemo se – osim s nesnosnim fiskalnim terorom, proračunskim deficitom koji se otima kontroli i pijanim javnim troškovima – s mnoštvom državnih poduzeća, pretjeranom i destimulativnom zakonskom regulacijom i opasnim odsustvom pravne sigurnosti i vladavine prava. Takozvana privatizacija bila je zapravo velika nacionalizacija i eksproprijacija kojom je država preuzela čitavo nekadašnje društveno vlasništvo, ili ga je podijelila svojim političkim pouzdanicima.

Vratimo riječima njihova izvorna značenja. Hrvatska je socijalistička zemlja. Marx i Lenjin bi sa zadovoljstvom konstatirali da je u Hrvatskoj većina sredstava za proizvodnju u državnim rukama. Neobično je da dobronamjerni lijevi kritičari stanja u Hrvatskoj, kada posežu za otrcanom slikom umirovljenika pred kontejnerom i tajkuna s BMW-om, ne uspijevaju prepoznati hrvatski socijalizam i nazivaju ga neoliberalizmom.

Pogrešno je famoznog hrvatskog tajkuna s BMW-om nazvati kapitalistom. On je delegat centralnog komiteta HDZ-a kojem je zbog nacionalnih zasluga prepušten na upravljanje i raspolaganje izvjestan dio nacionalnog bogatstva. Licemjerno je pretvorbu nazvati pljačkom. To je bila revolucija.

Pogrešno je nesretnika koji pretražuje kontejner nazvati proleterom. Proleter jako dobro zna da svoj rad treba prodati što povoljnije na tržištu radne snage. Hrvatskog proletera nitko u takvo što nije uputio, nego ga je trovao mržnjom, lažima i vizijama meda, mlijeka i idiličnog života u etnički homogenoj i bogobojaznoj državi. I sada hrvatski proleter bjesni zbog stečaja svojeg poduzeća, nemajući pojma da je za taj stečaj glasovao još 1990. kada su mu prodali ciglu nacionalizma. Danas on – sasvim socijalistički – pomoć i spas traži od države, u čemu ima stanovite pravde (jer država i državotvornost i jesu krivi za sve), ali od toga nema i ne može imati koristi.

Pogrešno je od Vlade očekivati rješenje krize kada je ekonomska filozofija te vlade i vladajuće stranke (a drugačija nije ni oporba) i izazvala krizu. Pogrešno je uostalom nevolje u kojima se zatekla prezadužena, pohlepna i korumpirana država nazvati ekonomskom krizom. To je banalni financijski bankrot koji je neminovno uslijedio nakon moralnog i intelektualnog bankrota devedesetih. Hrvatska ekonomija nije u krizi, ona je fascinantno zdrava jer se još uvijek nije potpuno slomila pod teretom fiskalnog ludila i destimulativnog zakonodavnog i pravosudnog poretka.

Država treba ekonomiju pustiti na miru, smanjiti poreze, smanjiti državni aparat, razjuriti općine i gradove osnovane u svakom selu i pružiti učinkovitu zaštitu građanskim i ljudskim pravima svima i svakome. Treba prodati državna poduzeća (osim nekoliko koja doista trebaju biti državna) pa privatnom vlasniku ne bi palo na pamet da u direktnoj pogodbi plati bojenje nekog tunela po desetostrukoj cijeni.

No što učiniti s proračunskim dugom? Njemačka – koja bolje no itko zna sve o pogubnosti krvi i tla – predložila je Grčkoj da proda neki otok. Ideja je izvrsna. Hrvatska je zemlja tisuću otoka. Ali to je trgovina nacionalnim teritorijem! Svakako da jest. A zašto ne? Zašto bismo ’svi’ snosili ’teret krize’ koju ničim nismo izazvali? Prodajom otoka dug bi bio vraćen bez posezanja za novcem građana, a usrećili bi se i oni koji se zateknu na prodanom otoku. Zašto ne poslušati radišnu i iskusnu Njemačku? Osim ako se netko ne dosjeti da Goli otok proda Rusiji, u znak uspomene na stara dobra vremena dok je komunizam još uvijek bio samo utopija. Danas je istinski liberalizam utopija.

4. srpnja 2010.

Vuk Perišić - www.e-novine.com

   

MAZANJE OČIJU

Spektar - Politika

bancrot

Čitajući Program gospodarskog oporavka hrvatske Vlade Jadranke Kosor, ne može se čovjek oteti dojmu da je posve nalik, ili je čak i lošija inačica u ono doba "mraka", socijalizma ili kapitalizma takozvanih stabilizacijskih programa. Od kako je hrvatske samostalnosti i ispostavlja se, sve manje neovisnosti, niti jedna hrvatska Vlada, lijeva ili desna, iako je desna na vlasti od 1991. do 2010., osim Račanove lijeve od 2000. do 2003., nije pronašla lijeka za takozvanu tranziciju, prijelaz iz ekonomije i politike socijalizma u ekonomiju i politiku kapitalizam. Objektivnosti radi, nešto se ipak pokrenulo u Račanovom mandatu, pronađen je kakav-takav prijelazni put, razvidni su i pozitivni demokratski i ekonomski učinci, ali sve je to prekratko trajalo, jer pobijedila je tlapnja o tobožnjoj crvenoj opasnosti i povratku "komunjara" i za većinsko hrvatsko tijelo to je i dandanas, i nakon svega opasnost i opet će ta tema, dopustiti ili ne dopustiti povratak "crvenih" i lijevih, ma što to još uvijek značilo, biti glavna dvojba najčešćeg birača u predstojećim prijevremenim ili redovitim parlamentarnim izborima. Spomenuti Program gospodarskog oporavka vrvi praznim frazama, opet se nešto mora i treba i opet se ne stvaraju preduvjeti da to što se mora i treba doista i ostvari. Sjetila se tako Jadranka Kosor upozoriti svekoliki hrvatski obični i neobični puk kako ćemo ili provesti reforme po njezinom taktu ili ćemo propasti, ali naravno nije ni spomenula, niti zna koje su posljedice provedbe ionako neizbježnih, prije svega gospodarskih reformi, poslije kojih više ništa neće biti isto. Pa bilo i pogubno, neposredno pred izbore, upozoriti vlastite birače i obećati im on što jedino može obećati "krv, znoj i suze" kako bi Churchill Englezima obećao. Evo jednog pogleda na Program gospodarskog oporavka Kosoričine Vlade, s kojim se i slažem. /Bajro Sarić/

"Ovo što pompozno vladajući nazivaju program, je čisto mazanje očiju i kupovina vremena, kako bi mandat koji imaju razvukli do granice pucanja, tu spadaju i igrokazi tipa prosvijedi određenih udruga seljaka, za koje niko živ ne zna što hoće što neće, a ima ih mali milijun, međutim uredno su na državnoj pipi i premijerka ih uredno rješava magičnim dogovorom.

MMF, nažalost, nije rješio strukturni problem nijedne zemlje, pa neće ni Hrvatske. To je birokratizirani svjetski kamatar koji na poziv uskače s parama i postavlja uvjete kako da ih uredno s kamatama vrati natrag, primjenjujući pri tome najjednostavnije metode rezanja plaća, mirovina, socijale, bez obzira na posljedice na život ljudi u zemlji korisnici, jasno otvarajući pri tome slobodan put svakojakom špekulativnom belosvjetskom kapitalu. Eventualni standby aranžman da kao nužno zlo ali tek kada su se pokrenule nužne strukturne reforme.

Da bi privredna reforma i oporavak uopće započeo potrebno je prvo utvrditi stanje u kojem se nalazimo, jer bojim se da otvorene dubioze nitko u ovoj zemlji ni ne zna, stoga bi utrđivanje realnog stanja fakat bio vraški posao. Nakon istog nužno je odrediti strateške pravce željenog razvoja i ciljeva, te isplanirati resurse i rokove za realizaciju željenog. Podjednako urediti i prihodnu i rashodnu stranu proračuna, te se istog držati ko svetog pisma.

Paralelno raditi na:

  • reorganizaciji države i državne uprave. Ukinuti županije i zemlju podijeliti u 5 ili 6 geografskoprivrednih regija, ukinuti minimum 50% općina uz decentralizaciju i jačanje lokalne samouprave. Racionalizirati državnu upravu smanjivanjem broja ministarstva, ukinuti državne tajnike, ukinuti državne agencije ili ih staviti na tržište (HGK), Sabor svesti na maksimum 80 zastupnika.
  • ministarstva policije, obrane i pravosuđa totalno depolitizirati i staviti pod strogi civilni nadzor, poseban program za suzbijanje korupcije na svim nivoima
  • pravosuđe reorganizirati i ostaviti isključivo stručne kadrove svim podobnim zahvaliti na suradnji (repovi još iz -90.-ih), osigurati potpunu neovisnost u radu
  • provesti kompletnu reviziju svih vidova pretvorbe, kod lopovluka, imovinu procijeniti, pretvoriti u dionice i na burzu
  • provesti fiskalnu reformu, uvesti poreze na imovinu, luksuznu imovinu ( npr.jahte), kapitalnu dobit ukoliko se ne reinvestira u zemlji,
  • uvesti najstrožu fiskalnu disciplinu-odgovaranje za ispunjenje osobnom imovinom do zatvorske kazne
  • odrediti tečaj adekvatno postavljenim ciljevima, a kako god se okrene to je izvozna privreda (brodogradnja) i turizam, stoga je deprecijacija neminovnost, uz mehanizme zaštite korisnika stambenih i proizvodnih kredita s valutnom klauzulom
  • tržište demonopolizirati i otvoriti ali uz jasna pravila igre svih igrača
  • ojačati i popularizirati burzu, provesti IPO-e nad neprivatiziranim djelatnostima uz zadržavanje državnog kontrolnog paketa u istima
  • poljoprivredu tržišno orjentirati ali protektivno zaštiti od strane nelojalne konkurencije, prvenstveno postavljanjem standarda kvalitete proizvoda i ekologije
  • stimulirati obrtništvo i malo poduzetništvo i poticati razvoj istog

Ima toga još puno, što je nužno provesti i napraviti, a sve izaziva bolne rezove i promjene ponašanja, što jest najteže, uz vizije nužan je i opći politički konzensus, kao i stvaranje klime da se sve i dosljedno provede, kako bi nam u konačnici svima bilo bolje. S tim da reformator kao nagradu može očekivati vrlo vjerojatan gubitak slijedećih izbora i neće baš biti omiljeno lice godine u zemlji, a nisam baš siguran tko je od političkih elita na to spreman, lakše je biti politički alkemičar pretvaranjem olova u zlato, isplativije je, osobno.

26. lipnja 2010.

erpe - www.pollitika.com
 

OPASNOSTI ANTIFAŠIZMA U MIRU

Spektar - Politika


antifas

Ako je fašizam ideologija i pokret koji zagovara nacionalnu državu kao temelj ljudskog društva, u kojoj nema mjesta za druge i drugačije, odnosno institucija koja treba u potpunosti nadzirati svaki aspekt društvenog života unutar nekog nacionalnog korpusa, antifašizam se onda može smatrati također ideologijom i pokretom protiv svega onoga što zagovara fašizam. Opasna je, barem po meni, svaka relativizacija antifašističkih vrijednosti i svođenje antifašizma na komunizam. Komunizam je, uostalom kao i nacionalsocijalizam, odnosno nacizam i fašizam, totalitaristički i nedemokratski politički sustav i antifašizam, sui generis, protivi se svim totalitarnim sustavima i to je njegova suština. Ne može se poreći činjenica da su i antifašisti, partizani činili zločine prema političkim i ideološkim neistomišljenicima, što još treba istražiti i osuditi. Suvremena hrvatska država, naravno i hrvatski narod, pripadaju europskoj civilizlacijskoj, kulturnoj i antifašističkoj baštini i mora se prihvatiti i činjenica da su u demokratskom političkom pluralizmu, na krajnje desnom spektru političke scene moguće i manje koncentracije "anti-antifašista", ali to ne mijenja spomenuta obilježja i vrijednosni sustav hrvatske države i naroda. Mjerodavnim treba uzeti rezultate parlamentarnih i lokalnih izbora, koji stalno potvrđuju da hrvatski državljani odbacuju svaki radikalizam, ne samo desni, nego i lijevi. O stanovitim kontroverzama suvremenog antifašizma, pri čemu nije riječ o hrvatskom, nego antifašizmu uopće, čini mi se uravnoteženim komentar Uga Vlaisavljevića. /Bajro Sarić/

Narodnooslobodilačka borba je bila antifašizam na djelu. Ratno stanje je, po svemu sudeći, prirodno stanje fašizma, pa obračun s njime obično ne shvaćamo kao političko nadmetanje nego kao oružanu borbu. Kakav bi to bio fašizam koji bi poštivao ustanove i procedure demokratskog poretka i ne bi narušavao mirnodopsko stanje političkog života? Možda fašizam koji se još nije dočepao vlasti? Nije li upravo Hitler došao na vlast i isprva je čak zasnovao ne narušavajući pravila demokratskog političkog poretka? Trebalo bi, dakle, razlikovati fašizam na vlasti i pritajeni fašizam (ali da li je to uopće fašizam?) koji tek smjera da se dočepa vlasti.

Ali, isto tako bi trebalo razlikovati antifašizam kao borbu s fašizmom na vlasti i antifašizam koji se bori protiv „pritajenog fašizma“, koji još zadržava masku političkog partnera u demokratskom poretku. Nedovoljno se u našem duhovnom i intelektualnom podneblju razmišljalo o razlici između antifašizma na vlasti i antifašizma u borbi za vlast. Možda je tome razlog to što je i dan-danas, a kamoli u prethodnom režimu, antifašizam bio sveta stvar, pa je stoga njegova kritika morala biti tabu tema.

Međutim, uvjereni smo da bi kritika antifašizma na vlasti, kao izvjesna tekovina kritičke svijesti, morala stajati u temeljima tranzicije prema vjerodostojnijim oblicima demokratske političke prakse. Zato što antifašizam na vlasti može postati oličenje nedemokratske vlasti koja guši temeljne ljudske slobode. Pretpostavljam da je svakome lako dokučiti najvažnije razloge takve transformacije: vlast postaje nedodirljiva, jer je zajamčena svetom neprikosnovenošću, a politički protivnici se, upravo sa idejom o njima kao pritajenim zlikovcima, mogu „po kratkom postupku“ eliminirati iz političkih foruma, pa i iz društva. Antifašizam na vlasti uzima sebi za pravo da proziva i definira fašizam u javnom prostoru, pa tako ima moć, čak možda sa-
svim odriješene ruke, da denuncira i ukloni svoje političke protivnike, ma kakvi oni bili.

Antifašizam predstavlja veliki i moćan izvor političke moći čak i danas, ili prije svega danas, i to upravo zato što nije izvršena kritika zloupotrebe ideologije antifašizma u mirnodopskom političkom poretku. Doista, postoji izvjesna ideologija antifašizma, a ne samo puki otpor ideologiji fašizma. Izvjestan tip vlasti kreira takvu ideologiju da bi osigurao svoju neprikosnovenu moć.

Osvrtom na prethodni režim, pogotovo njegove strategije legitimacije poretka i načine obračuna sa najopasnijim protivnicima, trebalo bi pružiti makar kratku skicu spomenute kritike. Time riskiramo da zabijemo prst u oko izvjesne, danas vladajuće ideologije koja sva živi od pozivanja na „svijetle tekovinefašizma“. Pa ipak je to neodložna zadaća, jer se na ove tekovine pozivaju ne samo „progresivne snage“ nego i radikalni i prikriveni nacionalisti i ortodoksni nedemokrati. Ne zna se šta je opasnije u tekućem polju ideoloških obračuna: pritajeni fašisti ili izvjesni deklarirani antifašisti. Jer ovi potonji pokušavaju da se ponovo dočepaju one vrste suverene moći koju su imali „Tito i Partija“.

Važno je najprije primijetiti da se danas titovski antifašizam preuzima sam za sebe, razvjenčan od komunističke ideologije. Ova ideologija se više ne može braniti ili barem ne preuzeti kao gotova stvar, ali se zato tekovinama antifašizma može dičiti bez zazora.

U proteklom Svjetskom ratu više niko ne vidi socijalističku revoluciju, ali zato antifašistička borba ostaje neupitna tekovina. Neposredna posljedica takvog razdvajanja tekovina jeste vladajući utisak u domaćoj javnosti da je antifašizam ideološki neutralan, s onu stranu svake politike. Tako je to postala pogodna blještava ljuštura za smještanje svake vrste ideologije i njeno prikrivanje. Ne čudi onda što se obilato koristi.

Međutim, ovdje je u igri brkanje dva tipa antifašizma. Ako se antifašizam u ratu može nekako i svesti na oružani otpor agresoru, na narodni ustanak, antifašizam u miru socijalističke izgradnje se nikako ne može razdvojiti od ideologije. Pravo pitanje glasi: kako funkcionira antifašizam u miru kada se dočepa vlasti? Tada se može roditi sumnja nije li upravo antifašizam partijskih vlastodržaca bio povlašteni način da se ne dopusti uvođenje liberalno-demokratskog poretka.

Nisu li najvažnije demokratske slobode bile ukinute ili sporadično gušene na temelju stalnog „vanrednog stanja“, ratne opasnosti koja je prijetila od „pritajenih fašista“? Nije li sam temelj političkih sloboda, slobodni višepartijski izbori, bio uklonjen iz poretka pozivanjem na daleko važniji izbor kojim je narod jednom zauvijek deplasirao svaki puki „građanski izbor“: a to je ustanički plebiscit da se prolije krv u antifašističkoj borbi? Nisu li politički protivnici, pogotovo u ranoj, utopijskoj fazi ovdašnjeg socijalizma, bili proglašavani neprijateljima humanosti a ne poretka, neljudima a ne neistomišljenicima, na temelju pozivanja na kolektivno iskustvo užasa fašizma na djelu?

Kada se vlast opredijeli da kao najviši oblik svoje politike njeguje „antifašizam u miru“, onda vojska mora postati najvažnija državna ustanova. Nije čudo da su se na kraju njene vladavine, u njenim vlastitim borbenim redovima, do nerazlučivosti spojili antifašizam i fašizam.

22. lipnja 2010.

Ugo Vlaisavljević - www.dnevniavaz.ba

 


   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

25.06.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,968305
CHF CHF
1
6,831213
GBP GBP
1
8,449090
USD USD
1
6,637328
EUR EUR
1
7,413232
$ Odabir valute
= Odabir valute