Politika

FEMINIZAM

Spektar - Politika

feminism

Feminizam je naziv za skupinu ideologija i političkih pokreta kojima je cilj bio poboljšanje položaja žene u društvu, odnosno izjednačavanje prava žena s pravima muškaraca.

Feminizam je pokret koji je nastao u zapadnim zemljama u 19. stoljeću kao jedna od posljedica industrijske revolucije. Industrijski razvitak počeo je otklanjati potrebu za ljudskom radnom snagom, postepeno eliminirajući jednu od prednosti koju su muškarci imali nad ženama. To je omogućilo ženama da postanu sve značajniji dio radne snage, pogotovo za vrijeme prvog svjetskog rata kada su zamjenjivale muškarce na frontu.

Feministički pokret se ispočetka ispoljavao u dva oblika - kao pokret za ravnopravnost u plaćama, odnosno kao pokret kao davanje prava glasa ženama. Ovo potonje je s vremenom postignuto u većini zapadnih zemalja nakon prvog svjetskog rata, a kasnije i u ostatku svijeta.

Kako je politička, a i ekonomska ravnopravnost žena postignuta u institucionalnom smislu, tako je i feminizam postepeno evolucirao u novu formu tzv. radikalnog feminizma kome je cilj bio promijeniti tradicionalnu ulogu žene u društvu putem napada na brak i materinstvo kao tradicionalne institucije, odnosno na muškarce koji su po prirodi represivni prema ženama. Iako je relativno malen broj žena prihvatio taj ekstremni stav, danas se feminizam najčešće povezuje s njim.

Feminizam se u posljednje vrijeme javlja i kao svojevrsna obrambena reakcija na porast neo-konzervativizma i vjerskog fundamentalizma, kojima je cilj vratiti tradicionalne institucije kao i tradicionalni položaj žene u društvu.

Većina feminističkih teoretičara, pogotovo onih iz zapadnih i anglosaksonskih država, drži kako se feminizam razvijao u tri vala:

Prvi val feminizma nastao je u 19.st. i označavao borbu žena za pravo glasa. Te feministkinje su bile poznate kao sufražetkinje.

Drugi val feminizma se javio 1960-ih i trajao do 1980-ih. Označavao je klasične postavke i fokuse feminizma kao što su organizacija masovnog pokreta, rodna ravnopravnost, antiimperijalizam, promjenu zakonodavstva, ženske i feminističke časopise, edukacija žena, problematika muškog nasilja i sl.

Treći val feminizma započeo je 1980-ih i traje do danas; pokušava negirati rod i nadilaziti rodne razlike te je s toga blizak drugim teorijama: queer teoriji, post-kolonijalnoj teoriji, transnacionalizmu, ekofeminizmu, trans-feminizmu te ostalim novim feminističkim teorijama i novim društvenim problematikama s kojima se žene susreću.

Antifeminizam je izraz koji u najširem smislu označava pojedince, organizacije ili ideologije koji se u potpunosti ili djelomično suprotstavljaju feminizmu, odnosno ciljevima feminističkog pokreta.

U užem smislu se pod izrazom antifeminizam podrazumijevaju pojedinci, organizacije ili ideologije koje kritiziraju i/li odbacuju feminizam u suvremenim industrijskim državama Zapada, smatrajući da je primjena feminističke ideologije u praksi donijela više štete nego koristi. Te se kritike prvenstveno odnose na tzv. feminizam drugog i trećeg vala, odnosno radikalni feminizam koga antifeministi optužuju za poticanje mizandrije i ženskog seksizma.

Zbog tih razloga se izraz antifeminizam počeo koristiti i za feministkinje koje su od kraja 1980-ih počele kritizirati zbog njegovog zastranjivanja u ekstremizam.

10. siječnja 2010.

www.wapedia.mobi.sh

 

FAŠIZAM

Spektar - Politika

fasizam

Fašizam je naziv za ideologije i pokrete koji smatraju kako je država temelj ljudskog društva, odnosno institucija koja treba u potpunosti nadzirati svaki aspekt društvenog života.

Fašizam je ime dobio po pokretu koga je u Italiji osnovao Benito Mussolini i koji je bio na vlasti do 1922. do 1943. Fašizam je poslužio kao inspiracija za mnoge druge pokrete u Evropi i svijetu prije drugog svjetskog rata, od kojih je najpoznatiji nacionalsocijalizam koji je vladao Njemačkom od 1933. do 1945.

Fašistički režimi i pokreti su se razlikovali od zemlje do zemlje, ali im je zajednička bilo stavljanje države iznad pojedinca i njegovih prava, politički sustav izgrađen oko jedne stranke i jednog vođe, te korporativni ekonomski sustav kome je cilj bio postići harmoniju između različitih društvenih klasa.

Fašizam se često opisuje kao ekstremni oblik nacionalizma, s obzirom da su većina država u kojima se pojavio bile nacionalne države. U višeetničkim sredinama se fašizam često manifestirao kroz etničku, rasnu i vjersku netoleranciju, čiji je krajnji izraz bio Holokaust.

Prava pojedinca u fašizmu su skroz ukinuta, a nasilje je bilo institucionalizirano kao oruđe unutarnje, pa i vanjske politike. Bila je dozvoljena samo jedna stranka, a medijske slobode i izražavanja nisu postojale.

Fašizam je nestao s povijesne scene s krajem drugog svjetskog rata, iako su i poslije nastajali režimi s određenim primjesama fašizma.

Fašizam se danas uglavnom koristi kao pejorativan termin kojim se neki režim, institucija ili pojedinac opisuje kao neopravdano represivan.

10. siječnja 2010.

www.wapedia.mobi.sh

 

ANARHIZAM

Spektar - Politika

anarhizam

Anarhizam (od grčkog ἀν (bez) + ἄρχειν (vladati) + ισμός (od korijena -ιζειν), "bez arhonta," "bez vladara") je politička filozofija, odnosno društvena teorija koja se zalaže za ukidanje svih organa vlasti i društvene hijerarhije. Anarhisti se protive svakom autoritetu i sili i zalažu se za apsolutnu slobodu ličnosti. Glavni stav anarhizma je da država kroz svoje represivne organe vlasti (sud, policija, vojska) donosi više zla nego dobra i da državu treba ukinuti. Kao organiziran pokret se prvi put javlja poslije francuske revolucije.

Neki teoretičari drže da se anarhistički sadržaji mogu pronaći u djelu taoističkog mislioca Lao Tzua. Diogen iz Sinope i cinici te njihov suvremenik Zenon iz Kitijuma, osnivač stoicizma, također su uveli slične teme u svoja djela.

Suvremeni anarhizam je, međutim, nastao na temeljima svjetovne misli Prosvjetiteljstva, posebno na temelju spisa Jean-Jacques Rousseaua i njegovih tvrdnji o tome kako u moralnom smislu središnji položaj ima sloboda. Sam izraz "anarhizam" odnosno "anarhisti" se prvi put počeo koristiti godine 1642. za vrijeme engleskog građanskog rata kao pogrdni izraz koji su rojalisti koristili za one koji su širili nered. U doba francuske revolucije su neki njeni sudionici, kao Enragés počeli koristiti taj izraz u pozitivnom smislu, protiveći se jakobinskoj centralizaciji vlasti, budući da su izraz " revolucionarna vlast" smatrali besmislicom.

U takvoj klimi je William Godwin razvio ono što mnogi smatraju prvim izrazom suvremene anarhističke misli. Godwin je, prema Pjotru Kropotkinu "prvi sročio politički i ekonomski koncept anarhizma, iako nije dao taj naziv idejama razvijenim u svom djelu." Godwin se kao filozofski anarhist suprotstavljao revolucionarnoj akciji, i također smatrao kako je minimalna država u datom trenutku nužno zlo koje će s vremenom postajati sve više zanemarivo i nemoćno zahvaljujući postepenom širenju znanja. Godwin je zagovarao ekstreman individualizam predlažući da se eliminira sva suradnja u radu. Godwin je smatrao da je svaka diskriminacija osim one na temelju sposobnosti nedopustiva.

Prvi značajniji pisac koji je sebe opisivao kao anarhista bio je Pierre-Joseph Proudhon zbog čega ga mnogi nazivaju ocem suvremene anarhističke teorije. Proudhon je predložio spontani poredak, u kome organizacija nastaje bez centralne vlasti, odnosno "pozitivnu anarhiju" gdje red nastaje “kada svatko radi što i samo što želi" te "same poslovne aktivnosti stvaraju društveni poredak." Kao i Godwin, Proudhon se protivio nasilnoj revolucionarnoj akciji. Za njega je anarhija bila "oblik vladavine ili ustava u kojoj su javna i privatna svijest, oblikovana kroz razvoj nauke i prava, dovoljne da očuvaju red i garantiraju sve slobode. U skladu s time su instucije kao policija, preventivne i represivne metode, formalne vlasti, porezi itd. reducirani na minimum. To je posebno slučaj s oblicima monarhije i intenzivne centralizacije koji nestaju kako bi bili zamijenjeni federalnim institucijama i načinu života temeljenom na komuni". Pod "komunom" je Proudhon podrazumijevao lokalnu samoupravu odnosno općinu.

Mutualizam se razvio u engleskom i francuskom radničkom pokretu 18. stoljeća prije nego što je dobio anarhistički oblik koji se povezuje Proudhonom u Francuskoj i drugim misliocima u SAD. Proudhonove ideje je Charles A. Dana predstavio individualističkim anarhistima u SAD kao što su Benjamin Tucker i William Batchelder Greene.

Mutualistički anarhizam se bavi uzajamnošću, slobodnim udruživanjem, dobrovoljni ugovorima, federacijama te kreditnim i valutnim reformama. Prema Greeneu, u mutualističkom sustavu će svaki radnik će primiti "pravičnu i ispravnu plaću za svoj rad; usluge ekvivalentne cijeni radi se mogu dobivati za cijenu rada ekvivalentnu uslugi, bez profita ili popusta." Mutualizam se kasnije karakterizirao kao ideološki između individualističkog i kolektivističkog oblika anarhizma. Proudhon je prvi kao svoj cilj odredio "treći oblik društva, sintezu komunizma i imovine."

Individualistički anarhizam obuhvaća nekoliko tradicija koje drže da "pojedinačna savjest i ispunjavanje vlastitog interesa ne smije biti sputano bilo kakvim kolektivnim tijelom i javnom vlašću."  Individualistički anarhizam podržava postojanje privatnog vlasništva, za razliku od socijalnog /socijalističkog/, odnosno kolektivističkog smjera koji zagovara zajedničko vlasništvo. Individualistički anarhizam su promicali pojedinci kao što su William Godwin, Henry David Thoreau, Josiah Warren i Murray Rothbard.

Jedan od najstarijih i najpoznatijih zagovornika individualističkog anarhiznma je Max Stirner, koji je napisao Pojedinac i njegovo vlasništvo (1844), temeljni tekst filozofije individualističkog anarhizma. Stirnerova je filozofija je "egoistički" oblik individualističkog anarhizma prema kojem ograničenja prava pojedinca predstavljaju jedino njegova moć da dobije ono što on želi, ne obazirući se na Boga, državu ili moralna pravila. Za Stirnera su pravila "jaram uma", i on je držao kako društvo ne postoji, odnosno "da su pojedinci vlastita stvarnost" - on je podržavao vlasništvo na temelju fizičke snage umjesto na temelju moralnog prava. Stirner je propovijedao samoizražajnost i predvidio "udruženja egoista" gdje ljude spaja međusobno poštovanje prema bezobzirnosti.

Nešto manje radikalni oblik individualističkog anarhizma su zagovarali "Bostonski anarhisti," odnosno grupa američkih individualista koji su podržavali privatno vlasništvo s kojim se moglo raspolagati na slobodnom tržištu. Oni su se zalagali za zaštitu slobode i imovine od strane privatnih ugovornih strana, te razmjenu rada za plaću. Oni nisu imali problema s konceptom u kome "jedan čovjek upošljava drugoga" ili da s njime "upravlja," ali su zahtijevali da "sve prirodne mogućnosti potrebne za proizvodnju bogatstva budu dostupne svima pod jednakim uvjetima te da monopoli koji proizlaze iz posebnih privilegija na osnovu zakona budu ukinuti." Oni su vjerovali da državni monopolski kapitalizam (definiran kao od države sponzorirani monopol) sprječava da rad bude pravično nagrađen.

Američki individualisti su se kasnije počeli razlikovati po raznim pitanjima, uključujući prava na osnovu intelektualnog vlasništva odnosno primata posjeda nad vlasništvom na nekretninama. Najveći raskol se zbio krajem 19. stoljeća kada Benjamin Tucker i drugi individualisti napuštaju koncept prirodnih prava i prihvaćaju "egoizam" po uzoru na Stirnerovu filozofiju. Neki od "Bostonskih anarhista", poput Tuckera, su se izjašnjavali kao "socijalisti" - iako je taj pojam imao daleko šire značenje nego danas, odnosno označavao je predanost rješavanju "problema rada" putem radikalne ekonomske reforme.

Na prijelazu u 20. stoljeće prolazi zenit individualističkog anarhizma, iako su ga oživjeli Murray Rothbard i anarho-kapitalisti u 20. stoljeću kao dio šireg libertarijanskog pokreta.

Socijalni anarhizam obuhvaća jednu od dvije široke kategorije anarhizma, odnosno anarhizam suprotstavljen individualističkom anarhizmu. Izraz socijalni anarhizam se često koristi kako bi identificirao komunitarijanske oblike anarhizma koji naglašavaju kooperaciju i međusobnu pomoć. Socijalni anarhizam uključuje anarho-kolektivizam, anarho-komunizam, libertarijanski socijalizam, anarho-sindikalizam, socijalnu ekologiju, a ponekad i mutualizam.

Kolektivistički anarhizam (koji se definira kao specifična škola koju se ne smije miješati sa kolektivističkim ili komunitarijanskim anarhizmom) je revolucionarni oblik anarhizma koji se često povezuje sa Mihailom Bakunjinom i s Johannom Mostom. Za razliku od mutualista, kolektivistički anarhisti se suprostavljaju svim oblicima privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, te smatraju da vlasništvo mora biti kolektivizirano. Taj proces bi trebala pokrenuti mala kohezivna elita kroz akte nasilja ili "progandu djelom", koja bi trebala nadahnuti radnike da se pobune i prisilno kolektiviziraju sredstva za proizvodnju. Međutim, kolektivizacija se ne bi trebala odnositi na raspodjelu prihoda, odnosno radnici bi trebali biti plaćeni prema vremenu rada, umjesto da im se roba distribuira "prema potrebi" kao u anarho-komunizmu. Iako su se kolektivistički anarhisti zalagali za naknadu za rad, neki su dozvoljavali mogućnosti post-revolucionarne tranzicije na komunistički sustav raspodjele prema potrebama. Kolektivistički anarhizam se razvio istovremeno s marksizmom, ali je odbacivao marksističku diktaturu proletarijata, usprkos tome što je s marksizmom dijelio cilj stvaranja kolektivističkog društva bez države.

Anarhistički komunisti se zalažu da se društvo organizira u nekoliko samoupravnih komuna s kolektivnim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju i direktnom demokracijom kao političkim oblikom organizacije, a što bi kroz federaciju s drugim komunama trebao biti najslobodniji oblik društvene organizacija. Neki anarhistički komunisti se, s druge strane, suprotstavljaju većinskom odlučivanju izravne demokracije, smatrajući kako ono sputava pojedinačne slobode, te se umjesto toga zalažu za konsenzualnu demokraciju. U anarhističkom komunizmu pojedinci ne bi primali naknadu za izravan rad (kroz dijeljenje dobiti ili plaćanje), ali bi umjesto toga imali besplatni pristup resursima i proizvodnom višku komune. Prema anarhističkim komunistima kao što su Pjotr Kropotkin i, kasnije, Murray Bookchin, članovi takvog društva bi spontano vršili sav potreban rad, jer bi prepoznali prednosti zajedničkog pothvata i uzajamne pomoći. Kropotkin je vjerovao da je privatno vlasništvo jedan od uzroka ugnjetavanja i izrabljivanje te pozivao na njegovo ukidanje, zagovarajući umjesto toga uvođenje zajedničkog vlasništva.

Status anarhističkog komunizma u okviru anarhizma je predmet spora, jer ga, na primjer, većina individualističkih anarhista smatra nespojivim s idealom slobode. Neki anarho-sindikalisti, kao što je znameniti španski sindikat CNT. smatrali su upravo stvaranje anarho-komunističkog društva kao svoj cilj. Platformizam je, pak anarhistička komunistička tendencija u tradiciji Nestora Mahna koji se zalagao za "vitalnu potrebu za organizacijom koja bi, nakun privlačenja većine sudionika u anarhistički pokret, uspostavila zajedničku taktičke i političku liniju anarhizma i tako služila kao vodič za cijeli pokret." Neki oblici anarhističkog komunizma su, pak, jako egoistični u svojoj prirodi, odnosno pod utjecajem radikalne individualistička filozofije, te vjeruju kako anarho-komunizam ne zahtijeva komunitarijansku prirodu; primjer za to je anarhistička komunistica Emma Goldman koja je bila pod utjecajem Maxa Stirnera i Kropotkina te je njihove filozofije sintetizirala u svoju.

Anarhosindikalizam je nastao kao posebna škola anarhizma početkom 20. stoljeća. S većim fokusom radnički pokret nego prethodnim oblici anarhizma, sindikalizam vidi radikalne sindikate kao potencijalnu snagu revolucionarne društvene promjene, odnosno zamjene kapitalizma i države s novim društvom, demokratski samo-upravljanim od strane radnika. Anarho-sindikalisti traže da se ukine sustav nadnica i privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, s obzirom da vjeruju da je ono uzrok podjela na klase. Važna načela sindikalizma uključuju radničku solidarnost, direktnu akciju (kao što su generalni štrajk i rekuperacije radnog mjesta), odnosno radničko samoupravljanje. Anarhosindikalizam i drugi oblici anarhizma nisu međusobno isključivi: anarho-sindikalisti su često prihvaćali komunističke ili kolektivistilčke anarhističke ekonomske sustave. Njegovi zagovornici su promicali radne organizacije kao sredstvo za udaranje temelja ne-hijerarhijskog anarhističkog društva unutar trenutnog sustava, odnosno sredstvo za društvenu revoluciju.

Jednim od osnivača anarho-sindikalizma se smatra Rudolf Rocker koji je korijene pokreta, njegove ciljeve i budućnost objasnio u svom pamfletu iz 1938. pod nazivom Anarchosyndicalism. Iako se anarhosindikalizam danas češće povezuje s radničkom borbom na početku 20. stoljeća (pogotovo u Francuskoj i Španjolskoj), mnoge sindikalističke organizacije dan-danas postoje te su povezane u Međunarodno radničko udruženje, koje uključuje SAC u Švedskoj, USI u Italiji i CNT u Španiji.

Anarhizam nastavlja stvarati mnogo eklektičkih i sinkretičkih filozofija i pokreta; otkako je došlo do renesanse anarhizma u SAD i drugim zapadnim zemljama 1960-ih godina, razvile su se brojne nove struje i pokreti. Tako se anarhokapitalizam razvio iz radikalnog protu-etatističkog libertarijanstva kao preporođeni oblik individualističkog anarhizma, dok je procvat feministički i zelenih pokreta doveo i do njihovih anarhističkih varijanti. Post-lijeva anarhija je, pak, struja u anarhizmu koja se nastoji distancirati od tradicionalne "ljevice" i tako izbjeći općenita organičena ideologije. Post-lkevičari nastoje dokazati da je anarhizam oslabio zbog svoje duge vezanosti uz "lijeve" pokrete, odnosno pokrete vezane uz jedno pitanje, te poziva na sintezu anarhističke misli te stvaranje anti-autoritarnog revolucionarnopg pokreta izvan ljevičarskog miljea. Post-anarhizam je pak pokret u teoriji prema sintezi klasične anarhističke teorije i post-strukturalističke misli koju je razvio Saul Newman, a uz njega su vezani mislioci kao Todd May, Gilles Deleuze i Félix Guattari. Ona crpi inspiraciju iz širokog raspona ideja, uključujući autonomizam, post-lijeva anarhiju, situacionizam, postkolonijalizam i Zapatismo. Još jedan nedavni oblik anarhizma koji kritizira formalne anarhističke pokrete je insurekcionarni anarhizam koji zagovara neformalne organizacije i aktivni otpor državi; među njegove zagovornike ulaze Wolfi Landstreicher i Alfredo M. Bonnano.

9. siječnja 2010.

www.wapedia.mobi.sh

   

NACIONALIZAM - SNAGA IRACIONALNOG

Spektar - Politika

nationalism

Nacija, s njome povezan i nacionalizam, fenomeni su koji nisu stari više od dva stoljeća u smislu suvremenih odrednica tih pojmova i ne čini mi se smislenim, braneći "naše" i blateći "njihovo" vraćati se u godine i stoljeća daljnju povijest. Kako bilo, nacionalizam je oduvijek bio izvor ne samo političkih, filozofskih, socioloških i psihologijskih rasprava, ali što je još i gore, izvor brojnih ratova, uključujući i svjetske s desetcima milijuna žrtava diljem kugle zemaljske. Igrati s "nacionalističkim kartama", ne zavaravajmo se, još uvijek je i na našim područjima najjači politički adut, odnosno najvažnija pretpostavka za izborne perspektiva kandidata za vođe i stranaka. S nacijom je najjuže povezana i država i prevladavajući je stav da nacija ne može postojati bez "svoje" države. Koliko god sam pročitao o naciji i nacionalizmu, nisam u njima pronalazio neke snažnije elemente racionalnog, a uvijek sam nalazio na snažne elemente iracionalnog i emocionalnog. Naime, nisam mogao pronaći bar nekoliko jačih temeljnih odrednica koje povezuju neki narod i daju mu identitet i drukčijost od drugog naroda ili identiteta. Naime, za nijedan narod ne može se sa sigurnošću tvrditi da je točno takav i takav i da je po tome drugačiji od drugih naroda. Nema nikakvog dokaza da je, primjerice neki nogometaš, pripadnik jednoga naroda bolji nogometaš od nogometaša pripadnika drugog naroda samim tim što je pripadnik baš toga naroda i tako unedogled. Druga je stvar s vjerom, svaka ima svoju dulju tradiciju, svete knjige, pravila i razumljivim mi se čini što su ljudi vjernici ili pripadnici određene vjere. Dakle, snaga vjere ima jake argumente za razliku od snage pripadnosti nekoj naciji koja je skoro bez ikakvih jačih argumenata. Čini mi se posve iracionalnom toliko i uvijek, u manjoj ili većoj mjeri politička snaga nacionalizma, koja nadmašuje snagu vjere, zapravo nacionalizam poprima forme religije. Činjenice, primjerice o ekonomskom ili kulturnom razvitku nekih zemalja ili područja ne idu u prilog nacionalistima, ali unatoč toga i dalje je primarno, osobito u takozvanim tranzicijskim zemljama i ranim demokracijama, da nam vođa, pa do najnižih razina bude "naš", a ne "njihov", bez obzira na sve negativne posljedice razvidne kao sunčeva svjetlost. O smislu i besmislu nacionalizma učinio mi se zanimljiv tekst Miomira Matulovića, profesora na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, zapravo njegov prikaz knjige uglednog sveučilišnog profesora Nenada Mišćevića – "Nationalism and Beyond: Introducing Moral Debate about Values". /Bajro Sarić/

Knjiga Nenada Miščevića, Nationalism and Beyond: Introducing Moral Debate about Values (Nacionalizam i onkraj njega: Uvod u moralnu raspravu o vrijednostima) predstavlja vrijedan doprinos suvremenoj raspravi o nacionalizmu. Autor je podijelio knjigu na tri dijela.

U prvom dijelu “Nacionalizam kao politički program” izlaže osnovne pojmove nacionalizma, smješta ga unutar šireg okvira političke teorije, navodi njegove temeljne tvrdnje i razlikuje njegove glavne vrste, te kritizira njegovu političku argumentaciju.

U drugom dijelu “Identitet, kultura i tradicija” izlaže i kritizira kulturalnu argumentaciju nacionalizma, kao i liberalni nacionalizam.

U zaključnom dijelu nudi kozmopolitizam kao alternativu nacionalizmu. Miščevićeva je knjiga pisana argumentirano, ali i sa strašću.

Namijenjena je bilo kojem obrazovanom čitatelju kojega zanima suvremena rasprava o nacionalizmu. Ona također obiluje brojnim primjerima iz različitih područja ljudskoga stvaralaštva, od glazbe, književnosti i slikarstva, do politike, povijesti i filozofije, što je uži predmet autorova stručnoga interesa. Miščević je u knjizi vrlo kritičan prema nacionalizmu, i po mojemu mišljenju s pravom.

U svom ću prikazu nastojati prikazati osnovni pravac njegove etičko-političke argumentacije protiv nacionalizma, kao i njegov prijedlog kozmopolitizma kao alternative nacionalizmu.

U prvom uvodnom poglavlju knjige Miščević definira pojam nacije ili etnonacije, koji je osnovni pojam nacionalizma, kao “bilo koju skupinu koju ujedinjuje zajedničko vjerovanje u posjedovanje zajedničkih obilježja, kao što su to jezik, otprilike zajedničko podrijetlo i povijest, vjerske veze i teritorij”.

U desetom poglavlju “Nacija i kultura” definira pojam kulture, koji je također bitan za nacionalizam, kao visoku kulturu (slikarstvo, glazba, arhitektura itd.), i kulturu u širem smislu kao način života (običaji, načini ponašanja, tradicije društva), materijalne predmete (oruđa, način odijevanja, oružje, pisani tekstovi, fotografije, vjerska parafernalija itd.), duhovne i druge apstraktne predmete (mišljenja, ideologije, nazori). Prema autoru nužna sveza između nacije i kulture unutar nacionalizma izražena je u pretpostavci o etnonacijikao osnovnoj jedinici kulture: “prava i prirodna jedinica kulture je etnonacija”. Njezina moralna inačica je pretpostavka o etnonaciji kao osnovnoj jedinici moralnosti. Ove pretpostavke i definicije vrlo su vrijedne za razumijevanje kako autorova portreta nacionalizma tako i njegove kritike istoga.

U drugom poglavlju “Portret nacionalizma” Miščević razlikuje nacionalizam od drugih političkih teorija prema njegovim odgovorima na dva vrlo opća pitanja: jedno je pitanje moralnoga značenja skupine za pojedinca, a drugo je pitanje osnove obveze pojedinca prema skupini. Kad je riječ o odgovoru na prvo pitanje, prema nacionalizmu kao teoriji nacija ima bitno moralno značenje za život pojedinca. A kad je riječ o odgovoru na drugo pitanje, nacionalizam tvrdi ili da je osnova obveze pojedinca prema naciji njegovo nedobrovoljno pripadanje naciji (klasični nacionalizam) ili da je osnova te njegove obveze njegov dobrovoljan izbor (voluntaristični nacionalizam). Tako je klasični nacionalizam srodan komunitarizmu jer preferira skupinu radije negoli pojedinca, ali je i različit od svojih drugih oblika jer preferira naciju radije negoli obitelj ili spol ili rasu. On je također različit od individualizma, klasičnoga liberalizma, i kozmopolitizma jer temelji obvezu pojedinca prema naciji na njegovu nedobrovoljnom pripadanju naciji, a ne na njegovu dobrovoljnom izboru. Prema Miščeviću, klasičan je nacionalizam tipičan oblik nacionalizma, dok je voluntaristički nacionalizam njegov atipičan oblik. Prema Miščeviću četiri su temeljne tvrdnje klasičnoga nacionalizma. Prva je tvrdnja o održavanju etnonacionalne kulture: održavanje dane etnonacionalne kulture dobro je koje je neovisno od volje njezinih pripadnika, i nešto što treba biti osigurano odgovarajućim sredstvima. Druga je tvrdnja o državnosti: da bi etnonacionalna zajednica mogla održati svoj identitet, ona obično mora poprimiti politički oblik države. Treća je tvrdnja o pravu: etnonacionalna zajednica ima pravo prema bilo kojoj trećoj stranci i vlastitim pripadnicima na etnonacionalnu državu. I četvrta je tvrdnja o ekskluzivnosti: građani države imaju pravo i obvezu da potpomažu vlastitu etničku kulturu u odnosima s drugima. Voluntaristički nacionalizam zadovoljava se slabim oblicima ovih tvrdnji: pojedinac smije promicati vrijednosti vlastite etnonacionalne zajednice i boriti se za državu, ili ima pravo to činiti, ali nema “svetu dužnost” da to čini. Miščević ga zbog toga naziva i vrlo umjerenim (ultra-moderate) ili liberalnim nacionalizmom. Miščević dalje razlikuje dvije glavne vrste, “idealna tipa”, klasičnoga nacionalizma s obzirom na njegov stav prema univerzaliziranju gore navedenih tvrdnji, etnocentričan (invidious) i etnonecetričan (even-handed). Etnocentričan nacionalizam zastupa strogo partikularistički stav: pojedinac ima dužnosti prema vlastitoj etnonacionalnoj zajednici, njegova etnonacionalna zajednica treba imati suverenu, etnocentričnu državu. On izrijekom odbacuje univerzaliziranje: ako je potrebno, pojedinac mora biti spreman nijekati pravo na državu drugih suparničkih skupina. On također zauzima apsolutistički stav glede etnonacionalnih vrijednosti, one su apsolutne i imaju prednost pred svekolikim drugim interesima i vrijednostima. Za razliku od toga, etnonecentričan nacionalizam zastupa univerzalistički stav: pojedinac smije priznati pravo bilo kojoj skupini da promiče vlastite etnonacionalne vrijednosti, da stvori vlastitu državu itd. (najniža razina univerzalizacije), ili čak smije vrjednovati različitost kultura, koju odražavaju relativno čiste države, kao važno ljudsko dobro (viša razina univerzalizacije), ali ipak smije s pravom vrjednovati vlastitu zajednicu više negoli druge. On također zauzima uravnotežen stav glede etnonacionalnih vrijednosti, one su od velikoga značenja, ali nemaju automatski prednost pred svekolikim drugim interesima i vrijednostima, primjerice, ljudska prava ponekad imaju prednost pred nacionalnim interesima.

Prikazu i kritici ovih vrsta nacionalizama posvećena su treće, “Etnocentričan nacionalizam”, četvrto, “Etnonecentričan nacionalizam: sažetak argumenta”, i osamnaesto poglavlje knjige, “Vrlo umjereni nacionalizam”. O autorovoj kritici tih vrsta nacionalizama bit će više riječi kasnije. Sada je dovoljno reći da se ona temelji na autorovoj raščlambi raznih strategija opravdanja i intelektualnih argumenata za nacionalizam. (Ova raščlamba zauzima čak polovinu knjige, deset poglavlja, što govori o važnosti koju autor pridaje nastojanjima da se nacionalizam intelektualno opravda.) Često se nacionalizam nastoji opravdati intelektualnim argumentima. U četvrtom poglavlju “Etnonecentričan nacionalizam: sažetak argumenta” Miščević navodi glavne političke i kulturalne argumente za nacionalizam. Politički argumenti u sažetom obliku su ovi: Argument iz prava na samoodređenje: dovoljno velika skupina ljudi ima prima-facie pravo na samoupravu, ako pripadnici skupine to žele, a to pravo poglavito znači pravo na stjecanje države i upravljanje njome. Argument iz prava na samoobranu i ispravljanja povijesnih nepravdi: ako pripadnike etnonacionalne zajednice u podređenom položaju drže pripadnici druge etnonacionalne zajednice, tako da je svaki pripadnik prve zajednice u gorem položaju negoli je većina pripadnika druge samo zato što je pripadnik te zajednice, tad su etnonacionalni zahtjevi pripadnika prve skupine moralno opravdani. Argument iz uspješnosti: budući da je nacionalna država tijekom povijesti bila uspješna u ostvarivanju jednakosti i demokracije, ona također pruža jamstvo da će u budućnosti štititi moralni život etnonacionalnih zajednica od opasnosti globalizacije i asimilacije.

Kulturalni argumenti u sažetom obliku su ovi: Argument iz intrinzične vrijednosti i kulturalne bliskosti: svaka etnonacionalna zajednica vrijedna je sama po sebi jer je ona prirodni okvir različitim kulturalnim tradicijama koje stvaraju i prenose važna značenja i vrijednosti, ona također osigurava posebnu kulturalnu bliskost među svojim pripadnicima. Argument iz razvitka: etnonacionalna zajednica bitna je za razvitak svakoga svojeg pripadnika, naime, osoba može samo unutar takve zajednice steći pojmove i vrijednosti bitne za razumijevanje kulturalnoga života, a osobito vlastitoga života. Argument iz moralnoga razumijevanja: etnonacionalna zajednica nudi prirodan okvir za moralnu tradiciju, i time za moralno razumijevanje. Argument iz identiteta: sam identitet osobe ovisi o njezinom sudjelovanju u životu zajednice. Argument iz različitosti: svaka etnonacionalna zajednica daje vlastiti doprinos različitosti ljudskih kultura. Miščević najprije iscrpno izlaže i kritizira političke argumente za nacionalizam (peto poglavlje “Pravo na samoodređenje”, šesto “Pravo na samoobranu”, sedmo “Koliko je uspješna nacionalna država?” i osmo “Podupire li liberalizam demokratske vrijednosti?”). On tvrdi da argument iz samoodređenja nije valjan jer je praktično nemoguće priznati pravo na samoodređenje (do odcjepljenja) svim etničkim skupinama (danas ih ima više od 5.000). Problem nije samo u brojkama, nego i u fenomenu “babuške”. Ovaj se fenomen sastoji u tome da etnonacionalne skupine često dijele isti teritorij ili jedan njegov dio tako da većinska etnonacionalna skupina obuhvaća manjinsku etnonacionalnu skupinu koja opet obuhvaća drugu manjinsku etnonacionalnu skupinu koja opet obuhvaća pripadnike prve manjinske skupine. Etnonacionalne skupine nije moguće razdvojiti, bez pribjegavanja nasilnim mjerama etničkoga čišćenja i razmjene stanovništva, koje su za moralnu osudu.

Dalje Miščević tvrdi da ni argument iz uspješnosti nije valjan jer nije jasno da je uspješno stvaranje nacionalnih država tijekom povijesti bilo ostvareno sredstvima koja su sama moralno ispravna. Osim toga, izgleda da ne postoji intrinzična sveza između nacionalizma i demokracije. Miščević razmatra moralno važnu tvrdnju da je nacionalni osjećaj “izvor energije – ‘baterija’ – čija se pogonska snaga može iskoristiti za liberalno-demokratske ciljeve”, kao što su to društvena pravednost, demokracija i sloboda. On tvrdi da je nacionalizam “prije nuklearni reaktor negoli baterija” koji je prouzročio brojne i različite “nacionalističke Černobile” (112). Premda nacionalizam može dati energiju, pravac kretanja određuju drugi čimbenici: “Nacionalizam se bolje slaže s autoritarizmom negoli s liberalno-demokratskim načelima”. Kad je riječ o argumentu iz samoobrane, Miščević dopušta da je on valjan, ali samo u iznimnim slučajevima, i to kad su povrijeđena univerzalna prava pripadnika etnonacionalne zajednice ili kad je nanesena nepravda individualnim pripadnicima etnonacionalne zajednice. Međutim, on tvrdi da u obama slučajevima opravdanje nije ni u kakvoj vezi s vrijednošću etnonacionalne zajednice, nego se temelji na univerzalističkim razlozima. Zaključuje da “čak ako [u takvim slučajevima] prihvatimo pravo na odcjepljenje i stvaranje nacionalnih država kao privremeni lijek, ne bismo smjeli prihvatiti nacionalnu državu i središnji položaj etnonacionalne kulture kao trajno najbolja rješenja... One generiraju nove bolesti, koje tada treba liječiti s još više nacionalizma”.

Nakon političkih argumenata, Miščević iscrpno izlaže i kritizira pretpostavku o etnonaciji kao osnovnoj jedinici kulture, (deseto poglavlje “Nacija i kultura”), i kulturalne argumente za nacionalizam (jedanaesto “Opća vrijednost kulture”, dvanaesto “Ljudski razvitak i razumijevanje vrijednosti”, trinaesto “Nacionalna tradicija kao škola morala”, četrnaesto “Je li nacionalni identitet bitan za identitet osoba?”, i petnaesto “Vrijednost različitosti”). Miščevićeva kritika pretpostavke o etnonaciji kao osnovnoj jedinici kulture može se ovako sažeti:

Prvo, autori skloni nacionalizmu nisu jedinstveni u tome koje skupine treba identificirati kao “nacije” (neki preferiraju uže skupine, primjerice, Engleze, Škote i Velšane, dok drugi preferiraju šire, primjerice, Britance). Prema Miščeviću ovo “natjecanje među radikalno različitim vrstama skupina/zajednica nije izvanjsko” nacionalizmu, “nego kvari sam pokušaj da se nacija definira”.

Drugo, nacionalist u “kulturu” uključuje dane etnonacionalne skupine prepoznatljive etnonacionalne aspekte, a isključuje različite neetničke elemente, što je dovoljno opravdanje da mu se posve “uskrati ... riječ o tom pitanju”.

Treće, ako se ta pretpostavka shvati u strogom i doslovnom smislu, tad ona ne podrazumijeva to da su moralnost i način života nacionalni, jer okvir unutar kojeg se oni razvijaju može načelno biti neutralan tako da ne odražava nacionalni sadržaj.

Četvrto, Miščević tvrdi da iluzija o naciji kao prirodnoj ili osnovnoj jedinici kulture potječe od nekoliko istaknutih i izvrsnih primjera kulturalnih ostvarenja zapadnoeuropskih i azijskih nacija (talijanska renesansa, njemačka ili britanska filozofija, talijanska ili njemačka glazba, ili židovska ostvarenja u različitim područjima), i neodređenoga osjećaja da se nešto slično mora dogoditi i drugdje. Širenje ovih kulturalnih ostvarenja na druge prostore predstavlja problem za stajalište o etnonaciji kao osnovnoj jedinici: primjerice, kad bi stil talijanske renesanse predstavljao prirodnu jedinicu i bio duboko etnički, tada nijedna skupina primalaca (Britanci, Francuzi, ili južni Nijemci) ne bi mogla svoju renesansnu prošlost doživljavati kao vlastitu etničku.

Kad je riječ o argumentima iz opće vrijednosti kulture kao uvjeta ljudskoga razvitka i razumijevanja moralnih vrijednosti, Miščević tvrdi da oni općenito pretjeruju u tome što u tradiciji vide naš jedini prozor na vrijednosti, i što vrijednosti smatraju ovisnima o pojedinačnim tradicijama unutar kojih netko dolazi s njima u doticaj, premda s pravom ističu značenje tradicije. Neke su vrijednosti razmjerno opće prihvaćene, i sežu onkraj pojedinačnih tradicija, a do nekih vrijednosti pojedinci dolaze upravo distancirajući se od tradicija unutar kojih su odrasli. (Miščević odbacuje širi tradicionalistički argument koji izlaže Alasdair MacIntyre, prema kojem je većina ljudskih djelatnosti jednostavno besmislena izvan okvira tradicije takve djelatnosti. Takav bi argument onemogućio započinjanje nekoga novoga tipa društvene djelatnosti.) Također, ti argumenti podcjenjuju sličnosti među moralnim kodeksima. Da bi opravdali kulturalno zatvaranje prema bliskim susjedima, oni moraju prihvatiti nevjerojatnu postavku prema kojoj čak i relativno bliski narodi imaju različite “guste” (“thick”) morale koji su nesumjerljivi. Osim toga zajedničkoga nedostatka, argumenti iz razvitka i moralnoga razumijevanja imaju i vlastite nedostatke koji ih konačno čine nevaljanim. Miščević tvrdi da argument iz razvitka nije valjan jer nije točno da osoba ne može razumjeti značenja i vrijednosti utjelovljene u tradiciji, ako sama nije predan pripadnik tradicije. Ova osoba ima nekoliko mogućnosti: ona može naučiti osnovne činjenice o problemima i rješenjima, racionalno i zdravorazumski rekonstruirati obrasce i prepoznati razloge za ta rješenja, koristiti se uživljavanjem da bi “simulirala” izvorne osjećaje i misli pripadnika tradicije, i možda nastojati teorijski rekonstruirati izvorna rješenja. Ako se koristi tim mogućnostima, ona može čak bolje razumjeti tradiciju izvana, negoli neka druga osoba iznutra. Usto, nedostatak je toga argumenta i u tome što zanemaruje vrijednost autonomije pojedinca jer pretpostavlja da je neodabrani etnonacionalni okvir bitan za ljudski razvitak.

Dalje, Miščević tvrdi da ni argument iz moralnoga razumijevanja nije valjan jer se temelji na pretpostavci o etnonaciji kao osnovnoj jedinici moralnosti, moralnoj inačici pretpostavke o etnonaciji kao osnovnoj jedinici kulture, koja je pogrješna. Ova je pretpostavka pogrješna jer etnonacija nije, barem u većini slučajeva, jedini pravi nositelj moralne tradicije. Suvremena etnonacija nije dobar kandidat za školu u kojoj učimo moralna pravila, a nije ni pravi okvir za bitne moralne tradicije, primjerice, većina malih i srednjih etnonacija nema posebne moralne tradicije koje bi ih razlikovale od njihovih susjeda. Također, moralne tradicije (primjerice, kršćanstvo) ujedinjuju narode posve različitoga podrijetla. Dalje, Miščević tvrdi da ni argument iz kulturalne bliskosti nije valjan jer polazi od pogrješne slike kulturalne bliskosti. On tvrdi da etnonacionalistički animozitet slijedi suprotni opći obrazac “Mrzi svoga susjeda”. Opće je poznato da su etnonacionalistički zahtjevi obično usmjereni prema bliskim susjedima (vanjskim susjedima ili unutarnjim manjinama) s kojima narod koji ih ističe ima bliske veze i intenzivne odnose. Njihov je cilj potvrda prava onih koji se protive bliskim susjedima, u najboljem slučaju da ovi poštuju ta prava, a u najgorem slučaju da ih se otvoreno napadne. Ova opće poznata istina u većini slučajeva ozbiljno ugrožava taj nacionalistički argument. Ako je u praksi nacionalizam okrenut protiv bliskih susjeda, nacionalistu ne pomaže apstraktno zagovaranje bliskosti nasuprot udaljenosti.

Dalje, Miščević tvrdi da ni argument iz identiteta nije valjan. Nacionalno pripadanje nije bitno za puki doslovni (brojčani) identitet osobe (netko tko promijeni nacionalnu pripadnost ne prestaje biti ista osoba). Puki činjenični nacionalni identitet nije bitan ni za sretan život osobe (osoba može živjeti sretan život posve nesvjesna vlastitoga nacionalnoga identiteta). Međutim, svjesni i prihvaćeni nacionalni identitet može osobi pružiti vrlo važnu sastavnicu njezinoga složenog, širokog, psihološkoga identiteta. Moralno značenje ovoga prihvaćenoga nacionalnoga identiteta zacijelo je mnogo veće od moralnoga značenja pukoga činjeničnoga nacionalnoga identiteta. Ali tad temelj ove moralne razlike zacijelo nije u pukom činjeničnom pripadanju, nego u povijesti stvarnih interakcija sa zajednicom, i u odlukama i prihvaćanjima osobe. Tako taj široki identitet osobe dobiva svoje moralno značenje iz klasičnih liberalističkih, a ne iz komunitarističkih izvora. Konačno, Miščević tvrdi da ni argument iz različitosti nije valjan. Različitost je kozmopolitska vrijednost − uživanje u toj vrijednosti pretpostavlja osjećaj za različitosti, poznavanje širokoga kruga lokalnih i nacionalnih kultura, a to su vrline koje su za nacionalista anatema. Vrijednost različitosti također ističe tenzije koje su svojstvene etnonecentričnom nacionalizmu: on pretpostavlja da je osobi vlastita kultura prirasla srcu, i da istodobno vrjednuje druge kulture jer su različite od njegove, ali on pretpostavlja i to da je osobi više prirasla srcu vlastita kultura zbog njezinoga doprinosa mozaiku kultura koje su joj manje prirasle srcu. Osim ovih intelektualnih argumenata, i najčešće neovisno o njima, nacionalizam se nastoji opravdati s pomoću mitova i nacionalnoga osjećaja.

Već je bilo riječi o Miščevićevoj kritici tvrdnje da je nacionalni osjećaj pogonsko sredstvo za ostvarenje liberalnodemokratskih ciljeva. Osim toga, njegov je opći stav da nacionalni osjećaj nije dovoljan da opravda temeljne tvrdnje nacionalizma. Naime, nečiji osjećaj ne opravdava zahtjev da ga drugi dijele, to jest, da on mora biti norma za sve pripadnike zajednice, a on zacijelo ni približno ne opravdava poseban državni ustroj koji treba transformirati puku privrženost u politički organiziran oblik života. Dalje, kad je riječ o nacionalnim mitovima, Miščević tvrdi da su oni u većini slučajeva lažni, i nipošto nisu politički bezopasni s obzirom na ono što sugeriraju i naređuju. Tako je nerješiv teorijski problem za onoga tko želi biti liberalan nacionalist da oblikuje načela koja bi osudila moralno odvratne prakse (primjerice, otpuštanje povjesničara koji otvoreno pobija istinitost službeno priznatih nacionalnih mitova), i istodobno nađe mjesto za moralno središnji položaj komunalnih vrijednosti (koje opet uključuju pozivanje na takve mitove).

Sada možemo sažeto izložiti Miščevićevu kritiku različitih vrsta nacionalizama. Prvo, etnocentričan nacionalizam ne može intelektualno opravdati svoje tvrdnje. Njegovi politički argumenti nisu valjani, osim argumenta samoobrane koji je ograničeno valjan, i podupire puno slabije tvrdnje. Kulturalni argumenti nisu valjani ili, u mjeri u kojoj su valjani, oni ne podupiru nacionalističke zaključke. Dalje, nacionalni mitovi, koji su možda najvažnije sredstvo opravdanja za etnocentričan nacionalizam, lažni su, i nisu ni najmanje politički bezopasni. Nacionalni osjećaj nije dovoljan da opravda nacionalističke tvrdnje. Klasičan nacionalizam u biti nije liberalno-demokratski. Drugo, ni etnonecentrični nacionalizam ne može intelektualno opravdati svoje tvrdnje jer se oslanja na iste nevaljane ili nedostatne argumente, kao i etnocentričan. Osim toga, njegova je dodatna slabost u tome što je nestabilan, jer sadržava unutarnju tenziju između univerzalnosti i pristranosti, a zbog te ga je tenzije teško zastupati u situacijama sukoba.

No, što je s vrlo umjerenim ili liberalnim nacionalizmom, koji je osobito popularan u suvremenoj političkoj filozofiji? Kao što je već rečeno, on se zadovoljava slabim oblicima tvrdnji klasičnoga nacionalizma: on uz državnost priznaje i druga sredstva putem kojih etnonacionalna zajednica može ostvariti samoodređenje, a rječnik prava i obveza zamjenjuje s rječnikom prava. Usto, on nastoji uravnotežiti kolektivna prava etnonacionalnih zajednica s individualnim pravima i priznavanje etnonacionalnih zajednica u državi s načelom njezine neutralnosti glede različitih svjetonazora o dobrom životu. On također sadržava otvoreniju definiciju nacije prema kojoj pripadanje etnonacionalnoj zajednici nije ograničeno na pripadnike pojedinoga etniciteta ili nacije, nego u načelu uključuje svakoga pojedinca koji želi biti pripadnikom te zajednice. Konačno, on utemeljuje obvezu pojedinca prema naciji na dobrovoljnom izboru. Miščević tvrdi da umjereni ili liberalni nacionalizam ne sadržava čisto nacionalistički politički ili kulturni program, i ne može se s pravom nazvati “nacionalizmom”, te “nije jasno je li on uopće nacionalističan”. Autor iscrpno raspravlja i na kraju odbacuje inačicu umjerenoga ili liberalnoga nacionalizma koju predlaže Yeal Tamir.

U zaključnom dijelu knjige kao alternativu nacionalizmu Miščević predlaže kozmopolitizam. Vlastitu inačicu kozmopolitizma naziva pluralističnim kozmopolitizmom. Prema ovoj inačici kozmopolitizma idealno kulturalno pripadanje jest ono pripadanje koje je otvoreno za različite kulture, potencijalno za sve i svaku kulturu koja je ikad stvorena. Miščević navodi tri argumenta za takav kozmopolitizam.

Prvi je argument iz autonomije: samo kulturalni pluralizam pripadanja osigurava pojedincu odabir između različitih načina života (kontekst odabira), od kojih su neki nacionalni, dok su drugi nadnacionalni ili podnacionalni. Autonomija je bitna za razvitak pojedinca. Višestruke identifikacije nipošto ne proizvode “slabo jastvo”, nego čine dio svakodnevnoga bogatstva života i mogućnosti za pojedince.

Drugi je argument iz blagonaklone nepristranosti: mi po naravi nismo nepristrani, te je širenje krugova pripadanja zapravo odgoj za nepristranost koju treba steći.

I treći je argument iz stvaralaštva: jedinica stvaralaštva u kulturi je pojedinac, a ne skupina. Kao što sam na početku rekao, Miščević je u knjizi vrlo kritičan prema nacionalizmu. Njegova etičko-politička argumentacija protiv nacionalizma u najvećem je broju slučajeva uvjerljiva. Po mojem mišljenju jednu iznimku predstavlja njegovo opće shvaćanje pitanja obveze pojedinca prema zajednici. To pitanje predstavlja jedan od glavnih problema i za suvremene komunitarističke (uključujući nacionalističke) i za liberalne (uključujući kozmopolitske) političke teorije, kao što to Miščević s pravom ističe. Također, on s pravom kritizira nacionalizam zato što prihvaća antivoluntaristično stajalište o osnovi obveze pojedinca prema zajednici jer ono vuče na totalitarizam koji je izvor velikih ljudskih patnji i nepravdi. Međutim, čini mi se da on olako prelazi preko činjenice da i mnoge suvremene liberalne političke teorije prihvaćaju antivoluntaristično stajalište (primjerice Rawlsove i Dworkinove liberalne teorije), za razliku od klasičnih liberalnih teorija koje prihvaćaju suprotno, voluntaristično, stajalište. One to čine pod dojmom Humeove kritike Lockea. Ali njih zbog toga ne optužujemo za totalitarizam. Na kraju želim reći i to da je Miščevićeva inačica kozmopolitizma originalna i vrlo zanimljiva. Moje je mišljenje da bi joj bolje odgovarao naziv policentrični kulturalni kozmopolitizam, negoli naziv koji sam Miščević predlaže, jer je njezino težište na kulturi, a ne na moralnosti ili pravu, i zato što ona pretpostavlja da su krugovi pripadanja policentrični, a ne koncentrični. (Znajući autora, vjerujem da će uskoro napisati novu knjigu u kojoj će svoju inačicu kozmopolitizma iscrpnije razraditi). Bilo kako bilo, Miščevićeva knjiga o nacionalizmu predstavlja intelektualno ostvarenje visoke kakvoće i zato njezinoga autora možemo svrstati u uski krug najboljih suvremenih teoretičara na području moralne i političke filozofije nacionalizma. Ne sumnjam u to da će ona postati predmetom široke rasprave.

16. studenoga 2009.

Miomir Matulović, KRITIKA NACIONALIZMA, Politička misao, br. 3, str. 173–80

 

UZROCI I POSLJEDICE RATA U BOSNI I HERCEGOVINI

Spektar - Politika

Puno je knjiga, članaka, rasprava napisano i objavljeno o uzrocima raspada bivše države, a posebice o onome što se događalo u Bosni i Hercegovini. Niti jedna nije lišena možebitnog subjektivnog pristupa, netočnosti, pa i tendencioznosti. A pisat će se još i zadugo, na kraju opet je i bolje da se piše, nego da se ratuje. Učinio mi se zanimljivim pristup prof. dr Muhameda Borogovca, bosanskog emigranta, profesora matematike na bostonskom sveučilištu u SAD, ina predsjednika tamošnjeg Bosanskog nacionalnog kongresa. Vizija Bosne i Hercegovine dijametralno je suprotna Izetbegovićevoj, pa je zbog toga proglašen bošnjačkim izdajnikom od tamošnjih vladajućih garnitura. Ali i bosansko-hercegovački Hrvati i Srbi ne prihvaćaju Borogovca, smatrajući ga unitaristom, naravno i fundamentalistom. Kako bilo, rad dr Muhameda Borogovca "Rat u Bosni i Hercegovini 1992-1995." učinio mi se dosta zanimljivim, bar sa stajališta uzroka toga rata i korisno ga je pročitati. Makar mu je vizija Bosne i Hercegovine kao jedinstvene, građanske i socijalne države, nakon svega što se tamo zbilo, utopistička, bar po mojem razmišljanju. Snage dezintegracije tamo su definitivno pobijedile, Bosna i Hercegovina je nestabilna i nestalna država, s uvijek prijetećim ponavljanjem povijesti. /Bajro Sarić/

dr. Muhamed Borogovac

Rat u Bosni i Hercegovini

1992 - 1995

Bosanski kongres - USA

Za izdavača: Prof. dr. Vahid Sendijarević

Tipografska priprema: Bosanski kongres - USA

Tel. (617)783-8796,  (810)828-3193

FAX (810)828-3069

Printed in USA 1995.

Predgovor

Rat u Bosni i Hercegovini je nečuvena tragedija. Pred očima cijeloga svijeta nestaje jedna država i nestaje jedan narod. Pogaženi su svi principi humanosti, morala i međunarodnog prava. Postavlja se pitanje kako se to moglo dogoditi, danas, kada je poznato iskustvo genocida iz Drugog svjetskog rata (holocausta) i kada je međunarodna zajednica imala namjeru i način da zaštiti Bosnu i Hercegovinu? Međunarodna zajednica je dokazala da nije neprijatelj Bosne i Hercegovine i da želi  ovu državu u svojoj zajednici kada ju je priznala 7. aprila 1992. Time se suprotstavila narastajućem srpskom nacionalizmu, koji je tek počeo krvaviti ruke u Bosni i Hercegovini. Kako to da sada u jesen 1995. poslije bezbrojnih četničkih zločina nad kojim se svijet zgražava međunarodna zajednica staje na stranu tih zločinaca poklanjajući im 49% Bosne i Hercegovine u svojim "mirovnim prijedlozima"? Koji je to maestralni režiser uspio napraviti takav nevjerovatan obrt i kojim metodima se služio? Ova knjiga odgovara na ta pitanja.

Čitanju ove knjige treba pristupiti ne vjerujući nikome osim  zdravom razumu. Osim toga, od čitaoca koji shvati šta se stvarno Bosni i Hercegovini događa očekuje se da počne širiti istinu zbog spasa domovine. Krajnji cilj je da se pomogne patriotskim snagama u borbi protiv snaga izdaje i podjele Bosne i Hercegovine.

U želji da Bošnjake što prije naoružam spoznajom šta im se stvarno dešava, ovu knjigu pišem u žurbi. U meni postoji nada da će knjiga doći do Bošnjaka dok još nije kasno, dok se još može reći "NE" podjeli domovine. Zato poštovani čitaoci nemojte puno zamjeriti na tehničkoj nesavršenosti knjige.

Boston, 5. studenoga 1995.      dr. Muhamed Borogovac



Etnička struktura Bosne i Hercegovine

Srbi

Rat u bivšoj Jugoslaviji je počeo još 1988. godine, dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji. Miloševića je u najviše rukovodstvo Srbije doveo liberalni srpski komunista Ivan Stambolić smatrajući ga dobrim bankarom. Stambolić je maštao da će se Srbi poslije pada komunizma okrenuti ekonomiji, kao što su to učinili ostali narodi iz bivšeg komunističkog svijeta. Prevario se. To je platio na istorijskoj 8. sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije smjenjivanjem sa svih funkcija. Nije dobro poznavao svoj narod. Pokušajmo ukratko sagledati gdje se Stambolić prevario, tj. u čemu su Srbi toliko drugačiji od ostalih naroda.

Najvažnija karakteristika Srba je pretjerana srpska kolektivna svijest. Snažna srpska nacionalna svijest izvire iz Srpske pravoslavne crkve, koja je oduvijek brinula, ne samo za duše svojih vjernika, nego se aktivno miješala u politiku. Posljedica toga je da su Srbi i u crkvi uvijek više pričali o "srpskome junaštvu i srpskim vojevanjima" nego što su se molili Bogu. To se događalo i pred ovaj rat. Sjetimo se npr. prenošenja "mošti cara Lazara" po "vekovnim srpskim zemljama zapadno od Drine". To je bilo srpsko-pravoslavno ritualno obilježavanje granica Velike Srbije i podgrijavanje genocidne mržnje prema susjedma uoči samoga rata. Zbog tako snažno izražene ljubavi prama srpstvu neki u svijetu Srbe nazivaju patriotima, a neki nacionalistima, zavisno od shvatanja tih pojmova. Kako se ispoljavala ta kolektivna svijest u "bratstvu i jedinstvu"? Uzeću primjer iz svoga života. Radeći na raznim univerzitetima u Bosni i Hercegovini primjetio sam da su većina zaposlenih Srbi, mada su među studentima Srbi bili u manjini. Kako je dolazilo do toga? Kada bi se pojavio prosječan student Srbin svi nastavnici Srbi su ga kovali u zvijezde i gledali kako da ga ostave za asistenta. Profesoru Srbinu je bila normalna stvar da odvoji, ako treba, i dio svojih sati da bi "svoga" asistenta ugurao na fakultet. Važno je bilo zaposliti što više Srba i tako ovladati fakultetom. S druge strane profesori Bošnjaci i Hrvati su najčešće gledali kako da zadrže što više sati kako bi bolje zarađivali. Tako se događalo da smo imali većinski srpski nastavni kadar sastavljen od diplomaca sa prosječnim ocjenama dok su mnogi diplomci Bošnjaci sa odličnim ocjenama tavorili po provincijskim firmama.

Srpska kolektivna svijest učinila je da je Srbima najmiliji predmet Povijest, i to uglavnom ona "povijest" koja se bavi srpskom nacionalnom "slavom". Od ostalih aktivnosti Srbe interesuje i deseteračka, guslarska književnost u kojoj se glorificira "srpsko čojstvo i junaštvo". Izražen je interes Srba za državu, vojsku i sve drugo što bi moglo biti sredstvo ostvarivanja srpske nacionalne hegemonije nad susjednim narodima. Individualnost je kod mnogih Srba zakržljala. Tamo gdje se individualne karakteristike kao što su moral, milosrđe, poštenje, savjest sukobljavaju sa srpskim nacionalizmom kod ogromne većine Srba će "nacionalni interes" prevladati individualne vrline. To je uzrokovalo tragedije srpskih susjed gdje god Srbi žive. Vijekovima je Srbija bila mješovita sredina dok je njome vladala Otomanska imperija i muslimani slavenskog porijekla. Oni su osnovali sve srpske gradove i u njima bili većina. Pod gradom podrazumjevam naselje u kojem se trgovalo, a ne srednjevjekovni zamak, kakvih je bilo nekoliko i prije pokoravanja Srba od strane Otomanske imperije. U gradovima je živjelo i dosta Jevreja, Grka, Jermena, Cigana i svih ostalih naroda tadašnje Otomanske imperije. Na primjer, poznati turski putopisac Evlija Čelebija, čiji su podaci poslužili za mnoge doktorate, kao što je npr. doktorat Ive Andrića, piše 1660.: "Beograd je luka na Savi i Dunavu sa 38 muslimanskih mahala, 3 grčke, 3 srpske, 3 ciganske mahale i sa po jednom jevrejskom i armenskom mahalom." ("Urban Development in the Western Balkans, by Francis Carter, London, 1977.) Čim su Srbi preuzeli vlast  1812. oni su istrijebili sve nesrbe i napravili "etnički čistu" Srbiju. Protjerani Muslimani iz Srbije su tada došli uglavnom u Bosnu. Medjutim nikakava odmazda nad bosanskim pravoslavcima se nije dogodila. Slično se ponavlja i danas. Masakrirani Srebreničani, Zvorničani, Vlaseničani, Janjarci, Bijeljinci itd. ne čine nikakvo zlo Srbima u Tuzli, Sarajevu, Zenici i ostalim mjestima pod kontrolom Armije BiH. To Bošnjaci nazivaju merhametom. Ostali civilizovani svijet to naziva "individualizacijom krivice". Za razliku od Bošnjaka, Srbi u sličnim situacijama uvijek djeluju kao kolektiv, kao jedno biće iz više komada. Naime, ako srpski vojnici izginu na Bihaću, četnici se svete na Bošnjacima u Prijedoru. Kada Srbi izgube u Hrvatskoj, četnici se osvete Hrvatima u Banja Luci. Bezbrojni su takvi primjeri, a široj javnosti je poznata srpska odmazda  nad Hrvatima u Banja Luci zbog gubitka zapadne Slavonije. Tim dogadjajma je poklonjeno nešto više pažnje u svjetskim medijima jer je banjalučki biskup gosp. Franjo Komarica tada štrajkovao glađu. Mnogi gori zločini prema Bošnjacima su prošli nezapaženo.

Vratimo se događajima iz srpske povijesti. Poslije 2. srpskog ustanka, kako se Srbija širila tako su Srbi "etnički čistili" nove "srpske" teritorije od svih nesrba, ne samo od muslimana. To se vidi i na primjeru današnje Vojvodine. Vijekovima je Vojvodina bila mješovita sredina dok je njom vladala Austro-Ugarska, tj. "genocidne Švabe" kako Srbi kažu. Odkako je Vojvodina došla pod Srbiju 1918. do danas  gotovo svi vojvođanski nesrbi su nestali. Temeljito su iskorijenjeni Nijemci, a velikim dijelom i Hrvati, Mađari, Slovaci itd.

U običajima drugih naroda je da junak izaziva junaka na dvoboj. Srbi su jedini narod na svijetu za koje je junaštvo kada naoružana četa ubije junaka na spavanju. To srpsko "junaštvo" je opisano u spjevu "Smrt Smail Age Čengića". Prošla su dva stoljeća od tog gnusnog ubistva iz mraka, a Srbi ga još uvijek slave kao junaštvo. Budući da su toliko okrenuti nacionalizmu i srpska "kultura" je nacionalistička. Naime, Srbi ni nemaju  nikakve kulture, osim nešto deseteračkih pjesama u kojima se slave srpski "junački" napadi iz busija na "turske svatove" i klanje svatova, ili, kako Srbi "raspevano" kažu "posecanje kićenih svatova". O srpskom nacionalnom biću i kulturi ipak najbolje govori "Gorski vijenac" Petra Petrovića Njegoša u kojem se "obrazlaže" i slavi genocid nad muslimanima za vrijeme vladike Danila. Srbi su "Gorski vijenac" uzeli kao inspiraciju za sve kasnije genocide nad muslimanima. Srbi su se konstituisali kao narod na idejama genocida opisanim u "Gorskom vijencu". "Gorski vijenac" je opšte prihvaćeni srpski narodni ustav. Zbog takvog odnosa Srba prema "Gorskom vijencu" srpska društvena misao smatra Njegoša ocem srpstva, bez obzira što on potiče iz Crne Gore.

Postavlja se pitanje kako Srbi uspijevaju razviti tako snažan nacionalistički kolektivizam kod svojih mladih? Postoje četiri stuba srpske nacionalne svijesti. O jednom sam već govorio - mržnja prema "Turcima", tzv. kosovski mit. Riječ "Turci" je u navodnim znacima zato što u srpskoj mitologiji riječ "Turčin" označava omrznutog muslimana bilo koje nacionalnosti u svijetu. Dakle, srpska mržnja prema "Turcima" je najstariji i najvažniji temeljni stub srpstva.  Drugi i treći stub su mržnje prema Hrvatima i Nijemcima. U srpskoj "kulturi" se u poslijednje vrijeme formiraju "jasenovački mit" i "kragujevački mit" koji služe za raspirivanje mržnje prema Hrvatima i Nijemcima. Svi državni praznici u jugoslovenskim školama bivali su obilježavani recitacijama iz "Jame" Ivana Gorana Kovačića, u kojoj se opisuju ustaška zvjerstva nad Srbima, i stihovima iz "Krvave Bajke" Desanke Maksimović, koji govore o masovnom zločinu njemačkih vojnika za vrijeme Drugog svjetskog rata u Kragujevcu. Četvrti temeljac srpstva je ljubav prema pravoslavnim Rusima. Posljednjih decenija, kao rezultat konfrontacije Rusa sa Zapadom, izrasla je mržnja prema "trulom Zapadu". Zbog tolikih mržnji, ostalim narodima Srbi izgledaju paranoidni.

Samo se Srbima može dogoditi tako nešto kao što je bio miting od milion ljudi na Kosovu u ljeto 1989. Većinom pijani, okupili su se na mjestu najvećeg srpskog poraza da se naoštre za još jednu "osvetu" nad "Turcima", svojim mitskim neprijateljima. Poslije dva dana putovanja i polusatnog "srbovanja" sa svojim vođom "Slobom" vratili su se u "Krajine" psihološki spremni da krenu u novu epopeju na srpski način krvoločna ubistva nenaoružanih susjed, pljačka njihove imovine, silovanje žena i "posecanja dece". Normalnom čovjeku se ne ide na dvosatni put od Tuzle do Sarajeva, ako ne mora. Srbinu nije mrsko na dvodnevni put od Knina do Kosova da bi "srbovao". Srbovanje na Kosovu Polju je pokrenulo strašne stvari. Četnici ubijaju sa užitkom; nožem, žicom za klanje, maljem, kundakom, ..., uživajući u mukama žrtava. Četnici su nadmašili naciste u svireposti prema žrtvama. Zato će Srbi, koji su već vijekovima opsjednuti hajdučko-četničkim genocidom protiv svojih susjeda u slijedećim decenijama nositi genocidnu štafetu srama.

Hrvati

Hrvatska nije bila okupirana od strane Otomanske imperije tako dugo kao što je to bila Srbija i u Hrvatskoj povijesti mnogo značajniju ulogu od Turaka igraju Austrijanci, Mađari, Mleci i na kraju Srbi. U Hrvatskoj nikad nije bilo toliko negativnih emocija prema Turcima i muslimanima, vjerovatno zato što su samo dijelovi Hrvatske, Slavonija i Lika, bili pod Otomanskom upravom jedan relativno kratak period u istorijskim razmjerima. Negativne emocije i prema ostalim okupatorima Austrijancima, Mađarima, Mlecima i Talijanima su također isčezle, tako da su Srbi prvi na listi "hrvatskih neprijatelja". Od 1914, kod mnogih Hrvata se pojavio osjećaj savezništva sa Bošnjacima u borbi protiv zajedničkog neprijatelja velikosrpske politike. S druge strane, postojali su uvijek i Hrvati koji su smatrali da se sa Srbima treba nagoditi na račun Bošnjaka.  Međutim, među Hrvatima je pred rat, krajem 80-tih i početkom 90-tih, bila daleko brojnija struja koja je bila za saradnju sa Bošnjacima i zajednički otpor srpskoj hegemoniji. Nesreća Bošnjaka u ovome ratu je što je aktuelni hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman zagovornik podjele Bosne i Hercegovine po uzoru na sporazum Cvetković-Maček. Dakle, Tuđman pripada onoj manjini među Hrvatima koja misli da se sa četnicima može sporazumjeti i dobiti veliki dio Bosne i Hercegovine. Sudeći prema njegovoj dosadašnjoj politici to je njemu važnije i od jedinstvene Hrvatske. Budući da u Hrvatskoj nije mogao naći dovoljno snaga za politiku agresije na Bosnu i Hercegovinu, dok je trećina Hrvatske okupirana od Srba, on se oslonio na "Hercegovački lobby" u Zagrebu, kojega je sam i formirao dajući "Hercegovcima" značajne funkcije u državi i svojoj partiji, Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ). Zašto su baš Hercegovci bili uglavnom Tuđmanova podrška podjeli Bosne i Hercegovine? Jedan od razloga je to što su Hrvati u Hercegovini bili dugo pod otomanskom vlašću pa su kao i Srbi "akumulirali" netrpeljivost prema Muslimanima. Radeći na Univerzitetu "Džemal Bijedić" u Mostaru uočio sam da hercegovački Hrvati imaju mnogo više negativnih osjećanja prema Muslimanima nego prema Srbima. Poslije, u ratu, oni su svojski provodili Tuđmanovu politiku prema Bošnjacima. Drugi razlog što su Hercegovci bili uporište politike podjele Bosne i Hercegovine je taj što su Hrvati u nekoliko općina zapadne Hercegovine velika većina stanovništva, tako da je "prirodno" da ti krajevi pripadnu Hrvatskoj u slučaju podjele BiH.

Za razliku od Hercegovaca, bosanski Hrvati su u ovom ratu uglavnom bili za očuvanje Bosne i Hercegovine. To je najviše zbog svijesti da su Hrvati u Bosni manjina i da će prilikom eventualne podjele Bosne i Hercegovine na nacionalne državice oni izgubiti svoja imanja i domove. Zato su bili za jedinstvenu građansku Bosnu i Hercegovinu u kojoj će imati jednaka građanska prava. Veoma značajna činjenica je da je bosanskih Hrvata znatno više nego hercegovačkih. Zato je Tuđman imao velikih problema da u HDZ Bosne i Hercegovine instalira svoje ljude, "Hercegovce". Ovdje je riječ "Hercegovac" u navodnicima jer označava političku struju djelitelja BiH, a ne samo regionalnu pripadnost. Sjetimo se da su intervencijom iz Zagreba smjenjeni Davorin Perinović, Stjepan Kljujić, dr. Miljenko Brkić dok napokon nije na čelo HDZ-a BiH došao Tuđmanov čovjek, Mate Boban. Veoma interesantno je napomenuti da je Davor Perinović smijenjen kada je otkriveno da mu je djed sa očeve strane bio pravoslavni pop. U jednom Perinovićevom intervjuu za Globus 1994. on ne krije da je bio za očuvanje Jugoslavije. Čitajući taj intervju sjetio sam se nekih glasina iz vremena formiranja nacionalnih stranaka u BiH. Naime, pričalo se da je KOS (Kontra-obavještajna Služba, kojom su dominirali Srbi) osnovao i Izetbegovićevu Stranku damokratske akcije (SDA) i Srpsku demokratsku stranku (SDS) i HDZ da bi ih mogao kontrolisati. Međutim, za razliku od Perinovića u čije hrvatstvo se možda može i sumnjati, hrvatstvo Kljujića i Brkića je nesumnjivo. Oni su zasigurno radili za dobrobit i Hrvatske i Hrvata u BiH.

Bošnjaci

U svojoj ogromnoj gladi za velikom i moćnom Srbijom Srbi su u ratovima  širili svoje teritorije istrebljujući svoje susjedi, a u periodima mira su pokušavali te susjedi asimilirati u Srbe. U tom cilju su smislili teoriju po kojoj su Bošnjaci islamizirani Srbi. Strategija te teorije je da se Bošnjaci ubijede kako su oni biološki potomci Srba, dakle Srbi, ali su se zbog izdaje njihovih predaka odvojili od Srba. Generacije Bošnjaka su u školama bivše Jugoslavije morale učiti napamet kako su za vrijeme "turske" vladavine njihovi preci, koji su bili Srbi, prelazili na Islam; neki da bi dobili povlastice, a neki iz straha. Po toj teoriji samo najsatiniji Srbi su ostajali vjerni "veri pradedovskoj". U srpskoj mitologiji postoji izreka: "Poturči se plaho i lakomo." Takvim školovanjem su generacije mladih Bošnjaka bile izložene maltretiranju. Na satovima "Srpskog" jezika i "Povijesti" učiteljice, najčešće žene oficira iz Srbije i Crne Gore na službi u Bosni i Hercegovini, "objašnjavale" su malim Bošnjacima kako su oni potomci najgorih izdajnika. Takvo školovanje je imalo za cilj da posramljeni mali Bošnjaci napuste svoj nacionalni identitet. Da bi im se olakšalo gubljenje identiteta, u periodu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) izmišljena je nova etnička odrednica: Jugosloven. Svakome nacionalno svjesnom Bošnjaku bilo je jasno da je jugoslovenstvo samo sinonim za srpstvo i da je izmišljeno samo da bi asimilacija nesrpskih naroda u Srbe bila što bezbolnija i što uspješnija. Takvo asimilatorsko školstvo, koje je karakterisalo i Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca kao i SFRJ, dovelo je do gubljenja identiteta kod mnogih Bošnjaka. Poznato je da se književnik Meša Selimović javno deklarisao kao Srbin. Mnogo više je bilo "Muslimana"  koji su se osjećali Srbima, a, za razliku od Meše, to nisu javno iskazivali. Interesantno je spomenuti da su se mnogi političari i gotovo svi vrhovni poglavari Islamske vjerske zajednice, reisi-ul-uleme, osjećali Srbima. Kako su upravo takvi "Muslimani" dolazili do najviših položaja? To se objašnjava činjenicom što su ih Srbi uočavali kao takve i potom im omogućavali da napreduju u službi i da dolaze na položaje gdje će predstavljati Muslimane, tj. Bošnjake. Mnoge takve "Muslimane" opisuje Alija Nametak u knjizi "Sarajevski nekrologij" izdatoj 1994. od Globusa i Bošnjačkog instituta u Zurichu. Najpoznatiji noviji primjer prevaspitanog "Bošnjaka" je filmski režier Emir Kusturica. Krijući se iza jugoslovenstva Emir Kusturica se bez ostatka stavio na stranu četnika i tako najbolje dokazao da je jugoslovenstvo u etničkom smislu samo sinonim za srpstvo.

Veoma interesantno je napomenuti da se Alija Izetbegović deklarirsao kao Srbin. Pred izbore 1990. su objavljeni dokumenti na kojima je Alija Izetbegović svojom rukom napisao da se smatra Srbinom. Poznato je da se Alija IzetbegovićIzetbegović je dobio polusatnu emisiju na kojoj se pravdao za takvo svoje izjašnjavanje. Pravdao se da tada nije bila priznata muslimanska nacija pa se morao izjašnjavati kao Srbin. Međutim, to nije tačno. Mogao se, kao i ogromna većina Bošnjaka, pisati kao "neopredjeljen". Neki su iz šale, a neki iz raznih protesta pisali da su Eskimi, Marsovci, Kinezi, Japanci itd. Na kraju, mogao se izjašnjavati i kao Musliman. Ako bi se izjasno kao Musliman jedino što mu se moglo dogoditi je da službenik na dokumentu ostavi tu rubriku praznu ili da napiše "neopredjeljen". Ja sam se izjašnjavao kao Musliman, a živio sam u istoj državi kao i Izetbegović. Svi oni "Muslimani" koje ja znam da su se izjašnjavali kao Srbi činili su to iz afiniteta prema Srbima. S obzirom da je Alija Izetbegović bio dovoljno politički obrazovan, on se svjesno izjašnjavao kao Srbin. Oni koji nisu imali pojma o tim stvarima nisu razlikovali vjeru i naciju i izjašnjavali su se kao muslimani vjernici (što je bilo dozvoljeno i što je njima bilo dovoljno) nikada kao Srbi.

Kada sam već otvorio pitanje identiteta Bošnjaka ukratko ću reći nešto o tome. Za razliku od onih Južnih Slavena koji su po dolasku na Balkan u 7. stoljeću primili pravoslavlje, imamo i one koji su primili katoličanstvo. Osim te dvije konfesije u Bosni je pustilo korijena "heretičko" učenje, tzv. Bosanska ili Bogumilska ili Kristijanska crkva. Posabna crkva, posebna teritorija i odanost srednjevjekovnoj bosanskoj državi stvorili su srednjevjekovnu bošnjačku naciju. Bogumilsko učenje je izniklo iz protivrječnosti jedinstva Boga sa dogmom  svetom trojstvu. Bogumili su čvrsto vjerovali u zagrobni život. Vjerovali su da ima jedan Bog i da je Bog u svom biću dobar, da nije izvor nesreće na zemlji, nego da je nesreća rezultat materijalnog svijeta, kojeg je stvorio đavo. Bogumili su vjerovali da smrt čovjeka oslobađa od materijalnog svijeta, svijeta zla, i uvodi ga u vječni svijet istine, koji je Božija kreacija.. Bogumili kao i muslimani ne prihvataju dogmu o svetom trojstvu, koja, po njima, narušava sliku jedinstva boga. Upravo zbog te sličnosti sa Islamom Bogumili su lahko i rado prihvatili Islam, neki čak i prije dolaska Turaka u Bosnu. Prije prihvatanja Islama bosanski bogumili su bili izloženi križarskim ratovima iz Ugarske i krstaškim  ratovima iz Raške (Srbije) da bi se odrekli svoje bogumilske vjere. Kao posljedicu tih ratova imamo da su bosanski kraljevi formalno prihvatali katoličanstvo, da bi zaštitili narod i državu, mada je većina njihovih podanika ostala pod uticajem stare vjere. Akademik Nedim Filipović je u svojim naučnim radovima dokazao da su većina bosanskih muslimana potekli upravo od Bosanaca koji su bili tek jednu generaciju pokatoličeni bogumili. U pariodu otomanske vladavine Bošnjaci su se, dok su u Bosni, izjašnjavali kao muslimani, da bi označili svoju različitost od okolnih hrišćana, a izvan Bosne, deklarisali su se kao Bošnjaci, da bi označili svoju različitost od Turaka. Bošnjaci su početkom 18. vijeka čak i ratovali protiv Turaka za slobodu Bosne. Ustanak je vodio Husein-kapetan Gradašćević. Tada je Bosna kažnjena oduzimanjem četiri nahije sa desne strane Drine, koje je Turski sultan darovao Obrenovićevoj Srbiji za usluge u ratu protiv Bošnjaka. Tako se srpski san, da im granica bude na Drini, iskazan pjesmom "Mars na Drinu", time ostvario. Tada su Bošnjaci vojno porazili Turke na Kosovu Polju, ali su ipak na kraju izgubili zbog izdaje. Interesantno je da su i tada posavski katolici bili odani svojoj zemlji Bosni do kraja. Interesantno je da su i tada neprijatelji Bošnjaka našli jednoga, tobože, muslimana, a uistinu Srbina, Omer-Pašu Latasa, da obračuna sa bošnjaštvom zauvijek. Niži oficir u Austrijskoj vojsci, glamočki Srbin Latas je, tobože, primio Islam, a, ustvari, uzeo zadatak da pobije sve viđenije i pametnije Bošnjake. On je to sa zadovoljstvom temeljito obavio. Bošnjačka vlastela i inteligencija je tada uništena, pa je i svijest o bošnjaštvu za duže vrijeme poklekla. Kao posljedicu takvih povijesnih okolnosti u Bosni i Hercegovini imamo katolike, pravoslavne i muslimane koji su se tek mnogo kasnije počeli nacionalno izjašnjavati kao Hrvati, Srbi i Bošnjaci. Dakle, istina je suprotna od onoga što su nas učili u jugoslovenskim školama; preci današnjih bosanskih Srba i Hrvata su pod pritiskom tuđina, krstaša i križara napustili svoju bogumilsku vjeru. Međutim, ta pitanja su od drugorazrednog značaja. Iz etnogeneza pojedinih etničkih grupa u Bosni i Hercegovini se ne smiju izvlačiti nikakvi zaključci o većem ili manjem pravu nekih naroda na Bosnu i Hercegovinu. Na Bosnu i Hercegovinu imaju jednako pravo svi građani koji u njoj žive i koji poštuju Ustav i granice svoje domovine.

Dugo je Bošnjacima bilo osporavano njihovo nacionalno ime sijedećom argumentacijom: "Ne mogu samo Muslimani imati pravo da se zovu Bošnjaci. Ima i Srba i Hrvata koji žive u Bosni." Da bi se izbjegle ovakve zabune treba praviti razliku između riječi "Bošnjak" i "Bosanac". Bosanac je oznaka za regionlnu pripadnost kao što je npr. Dalmatinac, Šumadinac, Sandžaklija, Hercegovac itd, dok je Bošnjak oznaka za etničku pripadnost kao što je i Srbin, Hrvat, Albanac itd. Dakle postojanje termina "Bošnjak" ne ometa ni Srbina ni Hrvata iz Bosne da za sebe kaže da je Bosanac.

Potpuno je besmisleno govoriti da su Muslimani "poturčeni" Srbi i Hrvati. Stanovništvo u Bosni je sve do kraja 19. vijeka imalo uglavnom vjersku i regionalnu, a ne i nacionalna svijest. Do tada su se ljudi u Bosni uglavnom smatrali pravoslavnim, katolicima i muslimanima, a ne Srbima, Hrvatima i Bošnjacima. Osim te vjerske svijesti o sebi imali su i regionalnu svijest o pripadnosti  Hercegovini ili Bosni. U periodu austro-ugarske vladavine, tek iza 1878, pravoslavni Bosanci i Hercegovci su stekli srpsku nacionalnu svijest, katolici hrvatsku, a muslimani su se sjetili svog nacionalnog identiteta i imena Bošnjak. Međutim, ovo pravilo ima veoma mnogo izuzetaka. Poznati su primjeri katolika i pravoslavnih koji su se opredjeljivali kao Bošnjaci. Mnogo su češći primjeri muslimana koji su stekli srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest. Bošnjaci su 1918. žrtvovali svoj nacionalni identitet i nacionalno ime Jugoslaviji. Za formalno priznanje svoje nacionalne osobenosti pod imenom Bosansko-hercegovački Muslimani ili, skraćeno, Bosanski Muslimani izborili su se tek 1970. zahvaljujući tadašnjim Bošnjacima komunistima kao što su bili Džemal Bijedić, Hamdija Pozderac, dr. Fuad Muhić. To je bila veoma suptilna politička borba u kojoj se nije smjelo ni malo pogriješiti. Značajnu su ulogu odigrali i teoretičari: dr. Atif Purivatra, dr. Muhamed Hadžijahić, dr. Muhsin Rizvić, dr. Kasim Suljević, dr. Muhamed Filipović. Bošnjaci su povratili svoje nacionalno ime Bošnjak tek u ratu, u proljeće 1994. Značajne zasluge za to pripadaju Adilu Zulfikarpašiću i Aliji Isakoviću.

Bošnjaci su prije rata bili najvitalnija etnička grupa u Bosni i Hercagovini, a poslije Albanaca i u Jugoslaviji. To je direktna posljedica njihove obespravljenosti u komunističkom režimu. Naime, za vrijeme komunizma, Srbima su bila otvorena sva vrata u državnim preduzećima. Srbin kojem bi dosadio težak život zemljoradnika silazio bi u grad. Tamo bi uvijek nalazio nekog "druga" Srbina koji bi mu nalazio neko zaposljenje. Tako su fabrike u bosanskim gradovima bile pune nepismenih stražara, portira ili skladištara, Srba koji su svoja imanja na planinama ostavili i sišli u državne stanove u gradu. Prilagođavajući se gradskom životu ostajali su na jednom ili dva djeteta. Mnogi od njih su, odvojeni od svog prirodnog ambijenta, propadali u piću. Srpska planinska sela su ostajala napuštena. S druge strane Bošnjaci nisu imali takve mogućnosti zapošljavanja. Tako se dogodilo da su Bošnjaci zemljoradnici ostajali na selima. Živeći ruralnim životom oni su imali dosta djece. Za razliku od srpskih sela u "muslimanskim" selima je cvjetao život. To je dovelo do znatno većeg natalitata Muslimana u odnosu na ostale u Jugoslaviji; 14 promila, dok su Hrvati imali priraštaj od 8, a Srbi od 7 promila. Jedino su Albanci imali veći natalitet. Bošnjaci su bili u prosjeku daleko najmlađi narod u BiH. U predratnim godinama u Bosni i Hercegovini broj rođenih bošnjačkih beba je već bio oko 2/3 od broja ukupno rođenih beba, iako su Bošnjaci činili samo 44.3% stanovništva. Dakle, Bosna i Hercegovina, ako se ne podijeli, će vremenom biti zemlja sa velikom većinom bošnjačkog stanovništva. To je jedan od razloga četničkoga genocida u Bosni i Hercegovini i njihovog insistiranja na podjeli Bosne i Hercegovine na etničke teritorije.

Bošnjaci iz gradova također nisu imali velikih mogućnosti zapošljavanja. Zato su se okrenuli "maloj privredi". ("Mala privreda" je bio komunistički izraz za privatne kompanije.) I Hrvati kao i Bošnjaci su se okrenuli "maloj privredi". Za početni kapital im je uglavnom poslužila ušteđevina zarađena u Njemačkoj. Posljednjih 20 godina pred rat je privatni sektor doživljavao procvat, a socijalistički krah. Tako se dogodilo da su Bošnjaci i Hrvati i ekonomski postali vitalniji od Srba. To je drugi krupan razlog četničkog genocida. Srbi nisu mogli podnijeti da "Turci" i "Ustaše" ponovo budu "parajlije". Znali su da vlada onaj ko ima pare. Nije slučajno da su kasnije u ratu ne meti četnika bili upravo oni Bošnjaci koji su bili uspješni u privatnom biznisu. Dakle, strateški interes Srba u Bosni i Hercegovini je da se ograde (Karadžić kaže "razgraniče") od znatno vitalnijih i sposobnijih Bošnjaka. Zato svako onaj ko pristaje na to razgraničenje radi u srpskom nacionalnom interesu.

S druge strane, budući da Bošnjaci žive tako raspoređeni da bi u svakoj etničkoj podjeli ostali razbacani u nekoliko nepovezanih enklava, podjela Bosne i Hercegovine bi značila siguran nestanak ovog naroda u skoroj budućnosti. Zato je smrtni neprijatelj Bošnjaka svako onaj ko dijeli Bosnu i Hercegovinu. Za Bošnjake ne postoji nikakav viši i značajniji cilj od jedinstvene Bosne i Hercegovine, jer je to pitanje života i smrti naroda. Zato se jedinstvo Bosne i Hercegovine ne može i ne smije +trampiti za nekakvu ekonomsku pomoć, što se upravo događa u "mirovnom procesu". Tražiti ekonomsku pomoć da bi se stavio potpis na podjelu Bosne i Hercegovine u bilo kojem pakovanju, je smrtni udarac i grijeh prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima. Egzistencijalne stvari za jedan narod kao što su suverenitet, teritorije i nacionalno dostojanstvo namaju cijene. Nikada čovjek na trguje sa svojim životom. Isto tako država ne može trgovati svojim suverenitetom, teritorijem i nacionalnim dostojanstvom. Državnik nipošto ne smije dovoditi u pitanje te svetinje. Zato u svim državama na svijetu prilikom inauguracije predsjednik polaže zakletvu u kojoj se obavezuje da će i životom braniti ustav, suverenitet i granice domovine. Bosna nestaje iz jednog jedinog razloga: što naš predsjednik izdao te postulate spoznate kroz hiljadugodišnje iskustvo o državi.

Bosna i Hercegovina u SFRJ

Bosna i Hercegovina prije "Afere Agrokomerc"

Amandmani iz 1974. na Ustav SFRJ  bili su toliko značajni da se najčešće o njima govori kao o Ustavu iz 1974. Kao i u drugim republikama i u Bosni i Hercegovini ti amandmani su doveli do afirmacije republičke državnosti. Međutim, da državnost Bosne i Hercegovine ne bi ostala samo mrtvo slovo na papiru bosanski patrioti u tadašnjem rukovodstvu republike vodili su dugogodišnju tešku političku borbu sa velikosrpskim lobbyem u BiH. U tadašnjoj terminologiji velikosrpski lobby je označavan riječju "unitaristi" dok je druga strana, borci za jačanje državnosti BiH, označavana etiketom "separatisti". U uslovima komunističkog "jednoumlja" ta borba se vodila jednim ezopovskim jezikom tako da većina Bošnjaka, nije znala ocijeniti ko je ko. Riječi "unitaristi" ili "separatisti" su se često upotrebljavale, ali samo uopšteno, nikada da okarakterišu konkretnu osobu. Među borcima za samostalnost republike glavni protagonisti među Bošnjacima bili su Džemal Bijedić, Hamdija Pozderac i dr. Fuad Muhić, a među Hrvatima Branko Mikulić i Hrvoje Ištuk. Istaknutih ličnosti na drugoj strani nije bilo. Nije bilo ni potrebe. Svi kadrovi srpske nacionalnosti na svim nivoima su složno radili na "jačanju Jugoslavije". U konkretnoj realizaciji to je značiilo zapošljavanje što više Srba u državne službe, vojsku, miliciju, univerzitete, škole, bolje firme itd. Srbi su zadržali kontrolu nad Jugoslovenskom narodnom armijom (JNA) i Kontra-obavještajnom službom, KOS-om, kojim su apsolutno vladali u periodu unitarizma, tj. u periodu prije Ustava iz 1974. Početkom 1977. poginuo je Džemal Bijedić kada je bio na funkciji predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (SIV), tj. Vlade SFRJ. "Nesretan slučaj" se dogodio u blizini Kreševa kod Sarajeva i nikad nije potpuno objašnjen. Bošnjaci nikada nisu shvatili koliko su izgubili smrću Džemala Bijedića. Na svečanoj akademiji povodom četvrte godišnjice pogibije Džemala Bijedića prikazana su dva dokumentarna filma o njegovom "životu i djelu" nastavnicima Univerziteta u Mostaru koji je nosio njegovo ime. Jedan od tih filmova je bio o Bijedićevim diplomatskim putovanjima, a drugi je bio o njegovom predsjedničkom radu u SIV-u. U ovom drugom filmu je bilo nekoliko njegovih diskusija bez "lakirovke", tj. diskusija kakve se nikada nisu objavljivale na radiju i TV u to vrijeme. Tu se vidjelo sa kakvim žarom i hrabrošću se suprotstavljao velikosrbima. Mada su se filmovi te vrste o drugim revolucionarima često ponavljali, meni je odmah bilo jasno da taj film više nikada neću vidjeti. Ispostavilo se da sam bio u pravu.

Ubrzo poslije pogibije Džemala Bijedića moćni srpski lobby u Bosni i Hercegovini pokušao se obračunati sa Hamdijom Pozdercem. Sadašnji četnički vojvoda, a tadašnji profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, dr. Vojislav Šešelj, je uočio da je jedan student Hamdije Pozderca prepisao dijelove svoje disertacije, a da to Pozderac nije kaznio. Budući da je i student, Brano Miljuš, bio na veoma visokoj funkciji u SK BiH, od toga je napravljena velika afera sa ciljem skidanja sa vlasti Hamdije Pozderca. Međutim, tada 1979. Hamdija Pozderac se uspio odbraniti, a Šešelj je morao napustiti Sarajevo. Na površinu je isplivalo šta stvarno tišti Šešelja; nacionalna afirmacija Muslimana, kojima je nacionalna posebnost i formalno priznata 1970, i sve veća samostalnost Bosne i Hercegovine. Šešelj je upro prstom na "muslimanske nacionaliste u SK BiH". Nabrojaću neke od njih, jer to su bili pravi borci za bosansku državnost i bošnjački nacionalni identitet. Njihova svijetla imena su: Hamdija Pozderac, Hasan Grabčanović, Muhsin Rizvić, Muhamed Hadžijahić, Atif Purivatra, Fuad Muhić itd.

U proljeće 1983. uhapšena je u Sarajevu takozvana "grupa muslimanskih nacionalista". Suđenje je trajalo cijelo ljeto i kazne su bile drakonske. Među optuženima su bili Alija Izetbegović, Omer Behmen, Hasan ]engić, Edhem Bičakčić, Džemaludin Latić. Mene je tada zbunjivala činjenica da su se u osudi tih Muslimana najjače angažovali Hamdija Pozderac i Fuad Muhić, ljudi koji su od Šešelja bili okarakterisani kao perjanice muslimanskog nacionalizma i koji su očigledno bili bosanski patrioti. Mnogi Bošnjaci su mislili da muslimanski komunisti sude muslimanske vjernike da bi se dodvorili moćnom srpskom lobby-ju u SK BiH. To je Pozderca odvojilo od mnogih Bošnjaka i učinilo ga veoma ranjivim. Ta ranjivost će doći do punog izražaja kod slijedećeg velikosrpskog pokušaja skidanja Pozderčeve garniture sa vlasti, "Afere Agrokomerc". Velikosrpska propaganda, koja je tvrdila da je BiH "tamni vilajet" gdje se sudi svima koji drukčije misle, dobila je nove pristalice među Muslimanima poslije "Sarajevskog procesa". Oni koji su znali da je Hamdija Pozderac bosanski patriota protumačili su "Sarajevski proces" kao njegovo uklanjanje političkih amatera koji bi mogli pokvariti proces osamostaljivanja Bosne i Hercegovine. Niko tada nije ni sanjao, a ni ja, da bi mogli postojati neki Muslimani koji bi htjeli dijeliti Bosnu i Hercegovinu i da ih Pozderčevi ljudi baš zato i sude. Znalo se da je podjela Bosne i Hercegovine u srpskom interesu i niko nije ni pomislio da bi neki Muslimani, i to vjernici, mogli toliko ići Srbima na ruku. Niko tada nije obratio pažnju na činjenicu da je "Islamska deklaracija" Alije Izetbegovića izdata od Beogradskog izdavača "Srpska reč", neskrivene četničke kuće i da je tada Šešelj organizirao peticije da se puste "muslimanski intelektualci". Na Šešeljevu inicijativu je i veoma uticajna grupa lijevo orijentisanih evropskih filozofa iz tzv. Korčulanske škole stala u zaštitu "islamskih intelektualaca". Niko tada nije obraćao pažnju da je Izetbegović tokom suđenja stalno ponavljao da on u "Islamskoj deklaraciji" ne misli na Bosnu i Hercegovinu nego na neku državu u kojoj bi muslimani bili oko 80% stanovništva. Tek kada je po povratku iz Geneve u jesen 1993., gdje je upravo bio potpisao Tuđman - Miloševićev plan unije "tri Bosne", Alija Izetbegović izjavio da će muslimani dobiti državu u kojoj će sačinjavati oko 80% stanovništva, postalo je jasno o kojoj je državi riječ u "Islamskoj deklaraciji". Postalo je jasno da je Alija Izetbegović oduvijek želio i radio na podjeli Bosne i Hercegovine. Postalo je jasno i zašto ja Pozderac sudio, a Šešelj podržavao Izetbegovića. Razbijanje Bosne i Hercegovine radi formiranje male "muslimanske" državice je u najboljem velikosrpskom interesu. U svemu tome Pozderac je napravio jednu veliku grešku. Misleći da je uklonio Izetbegovića iz političkog života smještajući ga na dugogodišnju robiju (14 godina), on se nije potrudio da Bošnjacima objasni ko je stvarno Alija Izetbegović i da Izetbegović pogoduje velikosrbima jer želi da dijeli Bosnu. To će kasnije, kada pomoću "Afere Agrokomerc" velikosrbi uklone Pozderčevu garnituru i Izetbegovića prije vremena puste iz zatvora, omogućiti Izetbegoviću da sa oreolom antikomuniste i Muslimana, žrtve komunizma, stane na čelo Muslimana i počne stvaranje svoje državice, "Male Bosne" u odsudnom trenutku bosanske povijesti. Ništa mu ne smeta što se usput formira i srpska država na račun Bosne i Hercegovine, tzv. Republika Srpska kojoj je 8. septembra 1995. u Genevi tandem Izetbegović-Šaćirbej dao i naše priznanje.

Da se vratimo "Sarajevskom procesu" iz 1983. U spisima tog suđenja nalaze se nepobitni dokazi da su Izetbegovića sudili borci za samostalnost BiH ili, kako on kaže, oni koji imaju "uskogruda i lokalistička gledanja" (naglasio M.B.). Evo citata iz završne riječi Alije Izetbegovića od 16. avgusta 1983. na "Sarajevskom procesu". Citiram:

"Na kraju želim da kažem da nisam učinio nikakvu štetu Jugoslaviji. Tu štetu učinili su oni koji su inicirali ovaj proces. Uskogruda i lokalistička gledanja nanijela su već do sada krupne štete ovoj zemlji. To se dogodilo i u slučaju ovog procesa. Njega su mogli pokrenuti samo ljudi čiji horizonti ne sežu dalje od atara ovog grada.

Kada je riječ o Jugoslaviji, mogu samo reći da sam je volio kao što se voli svoja zemlja. Volio sam to ime Jugoslavija. Volio sam njen lik na karti."

Sjetimo se unitarističke, tj. velikosrpske terminologije iz onoga vremena, kada se sipalo drvlje i kamanje na "uskogruda lokalistička gledanja koja ne vide dalje od svoga atara i koja razbijaju Jugoslaviju". Ovakvih unitarističkih parola ne bi se postidio ni  Milošević.

Usput da napravim jednu digresiju. Vidimo da su ovakve parole bile u opticaju među Srbima mnogo prije Miloševićevog dr. Nenad Kecmanović, jedan od najlukavijih velikosrpskih političara u Jugoslaviji. Naime, još prije Titove smrti dr. Nenad Kecmanović je počeo svake nedjelje u NIN--u pisati članke u kojima se obračunavao sa tadašnjim Ustavom Jugoslavije. U toj seriji članaka, koji su godinama izlazili, on je uveo tadašnju velikosrpsku terminologiju. Sjetimo se nekih Kecmanovićevih izraza kao što su npr. "nacionalne oligarhije" (za republičke organe vlasti), "autarkične ekonomije" (za republičke privrede), "uskogruda lokalistička gledanja" (za republičke ili nacionalne interese), "svoj atar" (za svoju Republiku) itd. Tim člancima je dr. Nenad Kecmanović postao jedan od najznačanijih ljudi u nacionalnom buđenju Srba, koje je, kao i uvijek, završilo u genocidu nad susjedima, Albancima, Hrvatima i Bošnjacima. Dakle, nije tačna tvrdnja da je Milošević zaveo Srbe. Tačna je obrnuta tvrdnja; da su Srbi, koji su znatno ranije bili nacionalno probuđeni, izabrali vladara kakvog su i željeli. dolaska na vlast. Ovim parolama je Srbe naoružao

Interesantno je spomenuti da je dr. Nenad Kecmanović zaposlio dr. Vojislava Šešelja na Fakultet političkih nauka u Sarajevu i da ga je kao dekan štitio prilikom Šešeljevog napada na rukovodstvo BiH.

"Afera Agrokomerc"

"Afera Agrokomerc" je pokrenuta 1988. kada je ustanovljeno izdavanje velikih iznosa mjenica bez pokrića od strane Agrokomerca iz Velike Kladuše. Činjenica da je direktora Agrokomerca Fikreta Abdića na tu funkciju doveo Hakija Pozderac iskorištena je od protagonista "antibirokratske revolucije" u BiH da se ukloni Pozderčeva garnitura iz rukovodstvu BiH. Za obračun sa bosanskim patriotima iskorišteni su članovi BiH birokratije koji su nosili muslimanska imena i tobože zastupali Muslimane, a koji međutim uopšte nisu marili za narod iz kojeg potiču. Njihova domovina je bila Jugoslavija, a njihov jedini pokretač u životu lični interes. To su ljudi koji se ne opredjeljuju dok ne vide ko će pobijediti, a kada se jednom opredijele, kao i svi lešinari, oni dokrajčavaju žrtvu. Hamdija Pozderac je napravio odsudnu grešku kada je dao ostavku na svoju buduću funkciju predsjednika Ustavne komisije SFRJ. On je znao da ta njegova funkcija tišti velikosrbe, koji su pokušavali promjenom Ustava vratiti unitarizam u Jugoslaviju. Mislio je da će odustajanjem od te funkcije biti pušten na miru. Međutim, time je pokazao slabost koja je sve one lešinare sa muslimanskim imenima, a jugoslovenskim srcem u grudima, okrenula protiv njega i njegove garniture. Obično se čovjek ne sjeća takvih beznačajnih ljudi pa sam i ja zapamtio samo trojicu: Nijaz i Raif Dizdarević i Seid Maglajlija. S druge strane, Hamdija Pozderac, Munir Mesihović, Ferhad Kotorić, Avdo Čampara, Hakija Pozderac, Sadi Čemalović, Jole Musa, Fikret Abdićdr. Fuad Muhić, Muhamed Abadžić, Nijaz Skenderagić, Fatima Zubović, i javni tužilaz sa "Sarajevskog procesa" Edina Rešidović. Interesantno je spomenuti da su svi oni, osim Skenderagića i Rešidovićeve, kasnije ponudili svoju saradnju Izetbegovićevoj Stranci demokratske akcije (SDA). Oni to nisu učinili iz karijerističkih razloga, nego zato što su vidjeli kakva se opasnost nadvila nad Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu. Da su bili karijeristi oni bi u "Aferi Agrokomerc" stali uz Milana Uzelca, Savu Čečura, podlog Miroslava Jančića, Milanka Renovicu i ostale protagoniste "antibirokratske revolucije" kao što su to učinili Dizdarevići i Maglajlija. Za razliku od SDS-a i HDZ-a koje su objeručke prihvatile sve bivše komuniste iz svojih nacija, SDA nije prihvatila sviju, nego oprezno samo neke, prema kriteriju kojeg je kasnije na 2. kongresu SDA početkom 1994. okarakterisao Izetbegović izjavom: "Birati poštene, radije nego sposobne". Kad pogledate ponašanje njegovih saradnike kao što su npr. dr. Kasima Trnku, Džemaludin Latić, Edhem Bičakčić, Kemo Muftić samo su neka od imena smjenjenih sa visokih funkcija u BiH u tim vremenima "Agrokomerca" i "antibirokratske revolucije". Tada su se sjajno ponijeli neki mlađi, dobro obrazovani bošnjački političari kao što su itd. onda vam je jasno da u praksi ono "pošteni" znači "apsolutno poslušni".

Poslije "Afere Agrokomerc" stvari su se odvijale veoma brzo. Promjenjen je Ustav BiH da bi se mogli održati slobodni izbori. Glatko su pušteni Alija Izetbegović i njegovi sljedbenici iz zatvora. O tome mi je pričao Adil Zulfikarpašić. Zulfikarpašić svjedoči: "Dva dana po Izetbegovićevom puštanju iz zatvora on se našao u Zurichu kod mene. Ja sam znao da su mu prilikom presude 1983. oduzeta i građanska prava i da se građanska prava ne mogu vratiti bez novoga procesa. Upitao sam Izetbegovića kako je mogao dobiti pasoš tako brzo dok mu još ni građanska prava nisu vraćena? On je samo odgovorio: "Eto, dali mi." Kada se znaju prilike u tadašnjoj BiH i kada se zna ko je i kome mogao tako izdati pasoš SFRJ nameće se pitanja: "Ko je Alija Izetbegović?" Zašto bi velikosrbi olakšavali Izetbegoviću stvaranje muslimanske stranke? Naše sumnje se pojačavaju kada se sjetimo Karadžićeve izjave pred izbore: "Ako bude izabran Duraković, biće rat, a ako bude izabran Izetbegović, dogovorićemo se." Danas poslije Izetbegovićevih potpisa na sve "mirovne planove" kojima se legalizuju četnička osvajanja po Bosni i Hercegovini postaje jasno da je Karadžiću trebao Izetbegović upravo da bi mogao uspješnije ratovati, tj. da bi imao nekoga u suprotnom taboru ko će mu svojim potpisima legalizovati opljačkano. Postaje jasna i predizborna hajka na dr. Nijaza Durakovića iz partijskih organizacija Saveza komunista iz većinskih srpskih dijelova Bosanske Krajine. Dakle, po svaku cijenu su se morali ukloniti iz vlasti Bošnjaci koji bi mogli parirati velikosrbima i dovesti Izetbegović na čelo Muslimana.

Stranka demokratske akcije - SDA

Izetbegovićeva SDA je inicirana 27. marta 1990. To je stvarno bilo iznenađenje. Po tadašnjim zakonima svaki učesnik tog skupa je mogao dobiti do 10 godina zatvora. Osim toga, za veliku većinu Bošnjaka odraslih u "bratstvu i jedinstvu" nacionalni osjećaji su bili tabu tema. Za razliku od Srba Bošnjaci nikada nisu kolektivno ispoljavali svoja nacionalna osjećanja. Čak su i Srbi u Bosni i Hercegovani bili suzdržani u javnom srbovanju. Zato je bilo zaista nevjerovatno vidjeti četrdeset Muslimana i Muslimanki kako sjede pred TV kamerama kao dokaz da su Muslimani prvi krenuli u nacionalno podvajanje u Bosni i Hercegovini. To je bio veliki propagandni poen u korist četnika. Od tog trenutka je uslijedio niz doista neobičnih događaja. Mada još nekoliko mjeseci SDA nije bila registrovana, ni u jednom mjestu njeni skupovi nisu bili zabranjeni, osim osnivački skup SDA u Travniku. U najljepšoj sali Holiday Inn-a u Sarajevu održana je osnivačka skupština 9. juna 1990. "Alijini" ljudi su slobodno nosali zelene zastave i po istočnoj Hercegovini, Majevici, Grmeču i po mnogim drugim mjestima gdje su vijekovima Muslimane maltretirali i čak ubijali i za manje "grijehove". Sada je jasno da su kreatori "antibirokratske revolucije" pustili Izetbegovića i njegove ljude da se razmašu i stave na čelo Bošnjaka. Pretpostavljam da je Izetbegović imao tu satit zbog toga što je u "Islamskoj deklaraciji" napisao da je Pakistan "naša" generalna proba. Time je dao do znanja da on pristaje na ideje razmjene stanovništva u cilju podjele BiH. Te ideje su velikosrbi tek pred izbore 1990. počeli javno iznositi.

Moj prvi susret sa Izetbegovićem dogodio se nekoliko dana uoči referenduma o nezavisnosti BiH, dakle krajem februara 1992. To je bilo na sastanku u amfiteatru općine "Stari Grad" u Sarajevu. Sastanak je sazvan sa jednom tačkom dnevnog reda: "Pripreme za referendum". Na sastanak su bili pozvani predsjednik i sekretar SDA iz svake općine u BiH. Ja sam kao predsjednik Komisije za odnose sa javnošću SDA Tuzle otišao na taj sastanak umjesto predsjednika dr. Saliha Kulenovića, koji je imao neku drugu obavezu u to vrijeme. Na sastanku je bila tadašnja "krema" SDA stranke. Ono zbog čega je sastanak sazvan bilo je na brzinu rutinski obavljeno. Taj dio posla su obavili dosta dobri organizatori Hasan ČengićAmila Omersoftić. Nije bilo planirano da se Alija Izetbegović pojavi. Svi smo bili prijatno iznenađeni kada smo obaviješteni da bi predsjednik Izetbegović želio da se sa nama sastane. Sa njim je došao i dr. Ejup Ganić. Tada nam se Izetbegović obratio otprilike riječima: "Možda će se od nas tražiti da pregovaramo o unutrašnjoj podjeli Bosne i Hercegovine na etničke kantone. More bitž da to nije ni tako loše da se definiše da je muslimansko ono gdje su Muslimani većina. To ne znači da bi se vršila preseljenja stanovništva. Samo bi se kantoni u kojim su Muslimani većina nazivali muslimanskim, kantoni gdje su Srbi većina srpskim, a tamo gdje su Hrvati većina bili bi hrvatski kantoni. Ja bih volio da čujem vaše mišljenje o tome." Delegati su se javljali jedan po jedan i bilo je jasno da velika većina delegata smatra potpuno neprihvatljivom bilo kakvu podjelu BiH. Najjasniji je bio delegat SDA Gacka, mislim da se zvao Bajro Greljo koji je rekao: "Nemojmo se zavaravati. Ako bi Gacko bilo nazvano srpskom opštinom, ni jedan musliman tamo ne bi mogao ostati." Jedini koji je podržao Izetbegovićevu ideju bio je delegat SDA Gračanice. Možda zato što su u Gračanici Muslimani bili preko 80% stanovništva. I ja sam dobio riječ. Rekao sam da se nikako po Bosni i Hercegovini ne smiju nacrtati nacionalne granice. Ako se to uradi Bosna i Hercegovina će se kad tad raspasti po tim granicama kao što se i Jugoslavija raspala. Na te moje riječi okrenuo mi se dr. Ejup Ganić i vidno odobravao klimajući glavom. Tada sam ja povjerovao da je dr. GanićAlija Izetbegović je iskoristio mentalitet malih ljudi koji su svugdje većina i koji ne žele da se žestoko konfrontiraju sa autoritetima i od delegata dobio pristanak da pregovara. Ipak su delegati smogli snage da Izetbegoviću nametnu uslov "da pregovara, ali da se ništa ne dogovori". Dobio je pristanak da pregovara da bi kupio vrijeme. Mada se meni ni ti pregovori nisu sviđali oni su se mogli opravdavati činjenicom da smo mi bili nenaoružani u poređenju sa JNA pa je svaki dan odgađanja rata koristio Bošnjacima da se bolje organizuju i naoružaju. Osim toga, Karadžićevi Srbi i Bobanovi Hrvati tada još nisu bili počinili zločine prema Bošnjacima pa ti pregovori nisu bili nedostojanstveni. U tom smislu, kao kupovini vremena, ne može se zamjeriti ni pregovorima Adila Zulfikarpašića i Muhameda Filipovića, tadašnjih prvaka Muslimanske bošnjačke organizacije (MBO) o tzv. Historijskom sporazumu Muslimana i Srba. Mi se nećemo detaljnije baviti tim sporazumom koji je opširnije opisan u knjizi Milovana \ilasa i Nadežde Gaće "Bošnjak Adil Zulfikarpašić", Globus i Bošnjački institut, 1994. koju preporučujem zbog toga što govori o mnogim događajima iz istog perioda kao i ova knjiga.

Prvi kongres SDA

Za Prvi kongres SDA dobio sam pozivnicu od ing. Amile Omersoftić, tadašnjeg člana Glavnog odbora SDA, a kasnije ratne direktorice Radio televizije BiH. Ona je ranije pokušala da organizuje jednu akciju povezivanja bošnjačkih intelektualaca sa SDA. Primjetila je da SDA nema dovoljno kadrova otkako su je napustili Adil Zulfikarpašić, Muhamed Filipović i njihovi sljedbenici u svim mjesnom organizacijama. Akciju primanja novih intalektualaca u SDA zaustavio je sam Izetbegović dajući kadrovsku politiku tada u ruke hodže Hasana Čengića. Amila se nije mogla tako lahko pomiriti sa odbacivanjem intelektualaca u ključnom momentu bošnjačke povijesti. Zato je poslala pozivnice za 1. kongres SDA, vjerovatno nadajući se da će se neki novi intelektualci nametnuti stranci.

Svi će pamtiti taj kongres po borbi za vlast između Izetbegovića i Abdića. Ja sam tada vidio da Abdić nije baš jako spretan političar. Izetbegović ga je nadigrao kao malo dijete. Abdić nije shvatao kad je dosta nego je nastavljao sve dok svima nije dosadio i potpuno srozao svoj ugled u SDA.

Ja sam uzeo učešće u radu Komisije za ekonomska pitanja. Naime, tada su Slovenija i Hrvatska već bile uvele svoj novac pa su imale ogromne količine nepotrebnih jugoslovenskih dinara. Osim toga, u Beogradu su štampane ogromne količine dinara. Sve ti bezvrijedni dinari su trošeni u BiH za kupovinu njemačkih maraka i bezbrojnih roba proizvedenih u Bosni i Hercegovini. To je bila nečuvena legalna pljačka Bosne i Hercegovine. Ja sam odlučio da na Kongresu SDA pokrenem to pitanje. Na papiru kojim sam se prijavio za diskusiju u pomenutoj komisiji napisao sam svoje ime i temu. predsjednik Komisije je bio ministar za privredu u Vladi BiH, dr. Rešad Bektić, a potpredsjednik dr. Hasan Muratović., kasnije u ratu poznat kao ministar Vlade BiH za odnose sa UNPROFOR-om. Budući da sam sjedio u prvom redu primjetio sam da je dr. Muratović, kada je vidio temu koju želim da otvorim, stavio moj prijavni listić na vrh. Međutim, kada je predsjednik komisije Bektić pogledao moj prijavni listić i kada je trebalo da me prozove da govorim, vidjevši temu, on me krišom preskočio i stavio moju prijavu na dno. Ja sam se naljutio i napravio incident. Poslije sam dobio mogućnost da govorim. U tom trenutku zadržavanje dinara u BiH je bio strateški srpski interes i kao Bektić mogao se ponašati samo čovjek koji radi za srpsku stvar. Tog dana sam gledao na TV dnevniku da su delegati i na drugim komisijama tražili uvođenje BiH novca. Da sam bio u pravu i da je to bilo ključno pitanje za Bosnu i Hercegovinu dokazuje činjenica da su upravo zahtjevi delegata za BiH novcem dobili udarna mjesta u svim sredstvima informisanja. Međutim, Izetbegović se nije osvrtao na to. BiH novac je uveden mnogo kasnije, tek u ratu. Tada sam mislio da Izetbegović nije svjestan važnosti vlastitog novca za nezavisnu državu. Međutim, iz nekih Izetbegovićevih izjava se vidjelo da je veoma oštrouman, pa sebi nisam mogao objasniti kako on ne shvata neophodnost uvođenja BiH novca. To me je zbunjivalo, ali, priznajem, nisam tada posumnjao da i sam Izetbegović radi protiv BiH i da zato u SDA ima mjesta i za ljude kao Bektić.

Kako je umrla Jugoslavija

Federacija

Jugoslavija je bila federacija 6 država: Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije. Republike su ovdje nabrojane u poretku od sjeverozapada ka jugoistoku. Najveća republika Srbija je sadržavala i dvije pokrajine. Te pokrajine je Srbija dobila kao nagradu za savezništvo sa Engleskom i Francuskom u 1. svjetskom ratu 1914 - 1918. Pokrajine su ustanovljene po istorijskom i nacionalnom principu. Sjeverna pokrajina Vojvodina je imala dosta katolika: Mađara, Hrvata, Čeha, Slovaka, Nijemaca. Srbi su najbrojniji narod u Vojvodini zahvaljujući genocidu nad ostalim Vojvođanima u 2. svjetskom ratu i asimilaciji poslije tog rata. Etničku kartu Vojvodine je značajno promjenila i organizovana kolonizacija Srba iz siromašnih krajeva bivše Jugoslavije. U južnoj pokrajini Kosovu Albanci su činili oko 80% stanovnistva. Svaka republika i pokrajina je imala Predsjedništvo, Vladu (Republičko izvrsno vijeće) i Skupštinu. Osim toga svaka republika i pokrajina je imala samostalno sudstvo, policiju, školstvo, poštu,  željeznice.

Jugoslovenska narodna armija i Teritorijalna odbrana

Nisu daleko od istine oni koji kažu da od svih federalnih institucija jedino Jugoslovenska narodna armija (JNA) nije bila "federalizirana", tj. razbijena na republičke armije. Osim JNA postojala je još jedna vojna formacija, Teritorijalna odbrana (TO). Svaka republika je imala kontrolu nad svojim dijelom Teritorijalne odbrane. Budući da je Teritorijalna odbrana bila i naoružana vlastitim oružjem možemo slobodno reći da je to bila republička vojska u svakoj republici. To oružje su kupile općine i lokalne kompanije. Pomoću Teritorijalne odbrane je ostvarena Titova i Kardeljeva koncepcija opštenarodne odbrane, tj. naoružanog naroda. Mada su Tito i Kardelj obrazlagali koncepciju naoružanog naroda strahom od vanjskog neprijatelja, bilo je jasno da je jedina realna opasnost u Jugoslaviji bila srpska hegemonija i JNA i da je naoružani narod trebao odvratiti JNA od nametanja srpske hegemonije u Jugoslaviji. Ta koncepcija se pokazala potpuno uspješnom u Sloveniji, a potpuno neuspješnom u Bosni i Hercegovini. Naime, Alija Izetbegović nije pružio nikakav otpor razoružavanju Teritorijalne odbrane BiH. Tako se dogodilo da su Bošnjaci predali svoje oružje JNA uoči i u toku četničkog pokolja nad njima. Sjetimo se npr. kako su četnici neometano odvezli 50-tak kamiona oružja TO Stari Grad Sarajevo na samom početku rata.

Mada je komandovanje u JNA bilo centralizirano na nivou Jugoslavije, regrutacija je bila na nivou općina. To znači da su regrutni spiskovi bili u nadležnosti općina. To je bila izvanredno značajana činjenica za sudbinu Jugoslavije. Naime, za vrijeme rata u Hrvatskoj, Makedonija je iskoristila svoje ustavno pravo i donijela uredbu da općine sklone (čitaj sakriju) od JNA opštinske vojne evidenvije, tj. regrutne spiskove. Tako je Kiro Gligorov onemogućio regrutaciju makedonskih mladića i njihovo slanje u rat u Hrvatsku. Vlast Alije Izetbegovića nije htjela to isto učiniti u BiH. Ja se sjećam da su se u Tuzli intelektualci Kulturnog društva Muslimana "Preporod" sastali i tražili od SDA Tuzle da stupe u kontakt sa IzetbegovićemKiro Gligorov. Ja lično sam otišao u prostorije SDA Tusle i zajedno sa Sekretarom SDA Tuzle stupio u kontakt sa Osmanom Brkom, koji je odmah prenio zahtjev Tuzlaka Izetbegoviću. Izetbegović se te večeri pojavio na TV dnevniku. Umjesto da iskoristi ustavno pravo i skloni regrutne spiskove izvan domašaja JNA, on je samo rekao na tom TV dnevniku: "Neki mi javljaju da JNA vrši mobilizaciju Muslimana radi slanja na ratišta u Hrvatsku. Ja Muslimanima poručujem: Ja svoga sina ne bih poslao na odsluženje vojnoga roka u JNA". To je bila još jedna izdaja Ustava Bosne i Hercegovine. Tada je JNA iskoristila činjenicu da te vojne evidencije nisu sklonjene i munjevitom akcijom došla u posjed regrutnih spiskova i po njima provodila regrutaciju Bosanaca i Hercegovaca. Svaki mladić iz BiH koji je JNA od tada pa nadalje mobilisala ide na dušu Izetbegoviću. Ponegdje su spontanom akcijom naroda vojne evidencije zaštićene od JNA. Sjećamo se grandioznog mitinga u Bratuncu kojim je spriječena JNA da uzme regrutne spiskove iz općine. Posramljena JNA se tada povukla, ali je ponovo došla u aprilu 1992. i osvetnički masakrirali "mitingaše". Poznata su kao mjesta nečuvenih srpskih zvjerstava fiskulturna sala i stadion u Bratuncu. I u Tuzli su žene pokušale spriječiti odnošenje regrutnih spiskova. Hrabro se opirao i načelnik vojnog odsjeka Mehmed Žilić. Tek kada su vojnici JNA uperili revolvere u Žilića on je predao vojne evidencije. Uslijedile su mnogobrojne racije Bošnjaka, naročito vozača, koji su silom odvođeni u Hrvatsku, umjesto da ih je njihova država zaštitila koristeći svoje ustavno pravo da skloni regrutne spiskove od JNA. kako bi od njega tražili da uradi isto što i

Tek kada je JNA došla u posjed regrutnih spiskova Bosne i Hercegovine, iz centrale SDA, tj. od Alije Izetbegovića, stiže direktiva u opštinske filijale SDA stranke da se organizuju protestni mitinzi. Jasno je da ti protestni mitinzi nisu imali nikakva efekta osim da pokažu kako je Izetbegović "ljut" zbog uzimanja tih spiskova i narušavanja ustavnih prava Bosne i Hercegovine. Nama koji smo znali da Izetbegović nije htio efikasno zaštititi regrutne spiskove bilo je jasno da mitinzima Izetbegović baca prašinu Bosancima u oči da bi sakrio još jednu svoju "grešku". Ni tada nisam posumnjao da je u pitanju izdaja.

Možda će čitaocu izgledati čudno kako da ni ja, a ni mnogi drugi Bošnjaci nisu posumnjali u Aliju Izetbegovića poslije njagovih tolikih grešaka. Odgovor je dosta jednostavan. Čovjek ne može posumnjati u svog predsjednika. Mora se nekome vjerovati. Ne može se živjeti bez nade i vjere u ljude.


Skupština, Predsjedništvo i Vlada SFRJ

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je imala svoje Predsjedništvo, Skupštinu i Vladu. Predsjedništvo se sastojalo od 8 članova; iz svake republike i pokrajine po jedan. Skupština je imala dva vijeća (doma), Savezno vijeće i Vijeće republika i pokrajina. U Saveznom vijeću se odlučivalo većinom glasova. U Vijeću republika i pokrajina su se donosile odluke "od značaja za ravnopravnost naroda i narodnosti"  i donosile su se usaglašavanjem republičkih i pokrajinskih delegacija, tj. konsenzusom. Ova činjenica je bila presudna za kraj Jugoslavije. Poslije ćemo se češće vraćati na nju.

Postoje mnogi primjeri iz savremenog svijeta koji nas uvjeravaju da je nestanak jedne države gotovo nemoguć. Libanon, Irak, Afganistan, Estonija ili Kampučija nisu nestali kao države mada su se u njima vodili dugotrajni ratovi, mada su neke od ovih država bivale potpuno okupirane i mada se sastoje iz više međusobno zavađenih naroda.  Šta je to što ne dozvoljava raspad jedne države? To su principi međunarodnog prava. Po tim principima granice jedne države se ne mogu mijenjati silom, tj. svijet ne može priznati promjenu granica koja je posljedica agresije. Taj princip međunarodnog prava je uveden da bi se obeshrabrili eventualni agresori. Državne granice se mogu mijenjati jedino dobrovoljnim pristankom legalnih vlasti. Libanon se nije dezintegrirao na vjerske državice jer ni jedan libanonski predsjednik nije htio da pogazi predsjedničku zakletvu i upusti se u pregovore o mijenjanju granica svoje države ili o podjeli svoje države. Sada se nameće pitanje: Kako se onda dogodilo da se Jugoslavija raspala? Jugoslavija se raspala jer i bez rata nije mogla LEGALNO funkcionirati. Drugim riječima, u legalnom postupku propisanom Ustavom SFRJ nisu se mogle donositi pravosnažne odluke. Naime, kada su Slovenija i Hrvatska povukle svoje delegacije iz Vijeća republika i pokrajina one su time u stvari dale trajni veto na sve odluke tog Vijeća Skupštine SFRJ. Jedini ustavni izlaz je bio da Predsjedništvo SFRJ zavede tzv. Ratno stanje. Međutim, Predsjedništvo je već bilo ostalo bez četiri legalno izabrana člana: Janeza Drnovšeka (Slovenija), Stjepana MesićaBoška Krunića (Vojvodina) i Rize Sapunđiju (Kosovo). Boško Krunić iz Vojvodine je neustavno, u tzv. antibirokratskoj revoluciji koja je bjesnila 1989., zamjenjen Brankom Kostićem, a Riza Sapundžiju Sejdom Bajramovićem. Svijet nije priznao legalitet tih članova Predsjedništva. Zato ni Predsjedništvo SFRJ više nije moglo pravosnažno odlučivati i nije moglo donijeti legalnu odluku o zavođenju ratnoga stanja. Dakle, ni Predsjedništvo nije moglo ništa legalno učiniti da spasi Jugoslaviju poslije raspada Vijeća republika i pokrajina.

Budući da je Miloševiću bilo jasno da će Jugoslavija ubrzo po raspadu Vijeća republika i pokrajina i zvanično od svjetske zajednice biti proglašena mrtvom, on je sve učinio da se raspad dogodi po granicama što povoljnijim za Srbe. U praksi to je značilo da u državnoj zajednici sa Srbijom ostanu Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Makedonija i što veći dio Hrvatske. U tom cilju je poručio Slovencima :"Idite, bre, što pre."

Ujedinjene nacije su 1990. dale mandat Europskoj Zajednici (EZ) da u skladu sa principima međunarodnog prava riješi ustavnu krizu u Jugoslaviji. Budući da Jugoslavija više nije legalno funkcionisala, a Republike jesu, EZ je tražila da se republike dogovore o novom ustrojstvu Jugoslavije. Zato su krajem 1990. i početkom 1991. organizovani sastanci predsjednika Predsjedništava Republika i Pokrajina. Na tim pregovorima su predstavnici Hrvatske, Slovenija i Makedonije insistirali na konfederalnom uređenju Jugoslavije, dok su Srbija i Crna Gora mlako tražili federaciju. U stvari i oni su željeli raspad Jugoslavije, jer Jugoslavija sa Ustavom iz 1974. više nije bila Velika Srbija, ali sa što većom "Velikom Srbijom" i da, po mogućnosti, zadrže kontinuitet Jugoslavije. Predstavnik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović je imao veoma čudno ponašanje. Znalo se da je dvotrećinska većina naroda u Bosni i Hercegovini željela nezavisnost, tj. konfederaciju. Naime, gotovo svi Bošnjaci (koje su tada zvali Muslimanima) i Hrvati iz BiH su željeli nezavisnost. To se kasnije i potvrdilo na referendumu o nezavisnosti BiH održanom 1. marta 1992. Međutim, od Izetbegovića su tada stizali nekakvi veoma čudni prijedlozi. Jedan od Izetbegovićevih prijedloga je bio o tzv. asimetričnoj federaciji. Izetbegović je predložio da u budućoj zajednici svaka republika treba da ima status onakav kakav želi. Po njemu, to je značilo da Srbija, Crna Gora, BiH i Makedonija trebaju sačinjavati federativnu državu koja će ući u konfederaciju sa Slovenijom i Hrvatskom. Dakle, smjestio je Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju u okvir Velike Srbije. Na sreću tada je u Bosni i Hercegovini postojalo javno mnijenje koje je Izetbegovića zbog tog prijedloga žestoko kritikovalo. Izetbegović se morao danima pravdati Bosancima zbog tog poteza. On je tada naučio lekciju da ga svaki pokušaj da Bosnu i Hercegovinu ostavi u Jugoslaviji može koštati gubitka popularnosti, pa i gubitka vlasti. Najbolji dokaz da je on naučio tu lekciju je iznešen u knjizi Milovana \ilasa i Nadežde Gaće "Bošnjak Adil Zulfikarpašić", gdje se iz Zulfikarpašićeva razgovora sa Izetbegovićem o tzv. Historijskom sporazumu Muslimana i Srba vidi kako je Izetbegović uputio Zulfikarpašića u "sporazumijevanje" sa Miloševićem. Tom prilikom je Izetbegović još jednom pokušao realizovati svoj projekat vezanja BiH uz Srbiju, a da ovaj put nije rizikovao svoju popularnost, nego popularnost konkurenata iz MBO-a.

Vratimo se na Izetbegovićev prijedlog "asimetrične federacije". Kada je upoznat sa tim prijedlogom makedonski predsjednik Kiro Gligorov ga je nedvosmisleno odbio, mada ga je Izetbegović predstavljao kao zajednički prijedlog Izetbegovića i Gligorova. Postavlje se pitanje: "Ako nije dobio od Gligorova saglasnost za takav prijedlog, zašto je Izetbegović to predlagao za državu Makedoniju? Zašto bi jedan Bošnjak gurao Makedoniju u Veliku Srbiju? Postoji jedan jedini odgovor: "Izetbegović ne vodi računa o dobrobiti Bosne i Hercegovine, nego o dobrobiti Velike Srbije."

Treći pokušaj Izetbegovića da Bosnu i Hercegovinu daruje Srbiji izveden je pomoću predratnog potpredsjednika Skupštine SFRJ Irfana Ajanovića. Irfan Ajanović je Izetbegovićev važan funkcioner iz predratnog perioda. Za njega mi je jednom njegov rođak dr. Ekrem Ajanović, Profesor Medicinskog fakulteta u Tuzli i poslanik Skupština BiH i SFRJ rekao da je "žrtvovan od Izetbegovića da daje neobične prijedloge iz taktičkih razloga". Irfan Ajanović je Karadžićev zatočenik od ljeta 1993. Od tada su održani mnogi pregovori Izetbegovića i Karadžića o raznim temama, ali ne i o Ajanoviću. Prošli su toliki Izetbegovićevi "diplomati" kroz srpske kontrolne tačke, a bivši potpredsjednik Skupštine SFRJ preko dvije godine čami u četničkim zatvorima, mada je narušenog zdrvlja. S moralne tačke gledano, Izetbegovićevi pregovori s Karadžićem, dok mu saradnik takvog ranga leži u Karadžićevom zatvoru, su totalan bankrot Izetbegovićeve ličnosti. Znajući da Izetbegović nije budala i da ne bi rizikovao takvo srozavanje svoje ličnosti bez golema razloga, postavlja se pitanje: Zašto Izetbegović nije insistirao na Ajanovićevom oslobađanju?

Vratimo se Izetbegovićevom "taktičkom" prijedlogu izrečenom Ajanovićevim ustima. Taj prijedlog Irfana Ajanovića je bio da Skupština SFRJ donese odluku da se "u Vijeću republika i pokrajina formira novi kvorum od onih koji hoće da dolaze na sjednice Vijeća i da se odlučuje većinom glasova prisutnih". Svi koji su pratili jugoslovensku političku scenu znali su da je to od Rankovića pa nadalje bio glavni zahtjev unitarista, tj. velikosrba. Upravo je obaveza usaglasavanja republika (tj. pravo veta) u Vijeću republika i pokrajina onemogućavalo srpsku hegemoniju i preglasavanje malobrojnijih naroda. Ovakav prijedlog iz Izetbegovićeve stranke je doveo do toga da su mnogi u BiH posumnjali u Izetbegovića, ali, nažalost, samo u njegovu sposobnost bavljenja politikom, a ne u njegovu lojalnost državi Bosni i Hercegovini. Ljudi se nisu uspaničili poslije tolikih Izetbegovićevih "grešaka" u korist Velike Srbije. Neki su mislili da je posrijedi neka mudra taktika u koju obični smrtnici nisu u stanju proniknuti dok su drugi mislili da je Izetbegović naivan za politiku, ali će ga oni oko njega ubuduće korigirati. Niko nije vidio razloga za zabrinutost i zbog toga što je Izetbegović zaista svaki put i bio korigiran javnim mnijenjem Bosne i Hercegovine. Ova činjenica je i odredila taktiku budućeg rata protiv državnosti Bosne i Hercegovine. Vidjelo se da bez eliminacije bosanskog javnog mnijenja neće biti moguće uništiti državu Bosnu i Herceogvinu, tj. neće se moći dobiti "dogovorni" pristanak Bosne i Hercegovine za promjenu njenih granica i Ustava. Upravo da bi se uništilo bosansko javno mnijenje i da bi Izetbegović i nekoliko njegovih sljedbenika bili jedini koji odlučuju o državi Bosni i Hercegovini u ratu, uvedena je totalna informativna blokada, ne samo iz vana, nego, nažalost, i iznutra. Ljudi u Drugom korpusu Armije BiH znaju da je Izetbegović svojim ličnom naredbom zabranio dolazak bezžične telefonske centrale koju je Njemačka poklonila Tuzli u danima poslije 15. maja 1992., tj. kada se Tuzla oslobodila od četnika. Tada je postojao slobodan put od Slavonskog Broda do Tuzle, a ta centrala, zaustavljena izričitim Izetbegovićevim naređenjem nikada nije produžila iz Slavonskog Broda za Tuzlu. Ja navodim samo ovaj slučaj jer imam pouzdanog svjedoka, Pukovnika Armije BiH Šefćet Bibuljica. Neka drugi pišu o tome kako je Izetbegović toliko puta do sada onemogućavao aktiviranje satelitske televizije iz Sarajeva.

Vratimo se problemu nestanka Jugoslavije. Osim već opisanih Izetbegovićevih pokušaja prisajedinjenja Bosne i Hercegovine Srbiji na pomenutoj seriji pregovora "šefova" jugoslovenskih republika ništa se značajno nije događalo. Kada je dogovaranje postalo bespredmetno EZ je formirala komisiju od pravnih eksperata, tzv. Badinterovu komisiju, koja je imala zadatak da jugoslovensku krizu riješi prema principima međunarodnog prava. Komisija nije imala težak zadatak. Sve jugoslovenske republike su imale sve državne institucije, a i prema svojim ustavima bile su i definisane kao države. Budući da su Slovenija i Hrvatska u međuvremenu bile održale i referendume o nezavisnosti, i budući da Jugoslavija više nije mogla donositi pravosnažne odluke, te je i zvanično bila proglašena mrtvom, ove dvije države su mogle odmah biti priznate. Što se tiče Bosne i Hercegovine odluka Badinterove komisije je bila da i Bosna i Hercegovina može biti priznata ako većina stanovništva izrazi želju za nezavisnošću na referendumu koji će biti održan na način predviđen Ustavom Republike Bosne i Hercegovine. Budući da je Ustav BiH građanski ustav koji ne pravi razliku između etničkih grupa, za pozitivan ishod referenduma dovoljno je bilo da se izjasni 50%+1 građana koji imaju pravo glasa. Referendum je održan 1. i 2. marta 1992. Odziv je bio izuzetan. Preko 64% glasača je glasalo za nezavisnost. S obzirom da je Muslimana oko 43% i Hrvata oko 17% zajedno ih je manje od 64% . Osim toga neki Muslimani i Hrvati nisu mogli izaći na referendum. Dakle, mnogi Srbi i Jugosloveni su također glasali za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Tek mjesec dana poslije toga Evropska zajednica (EZ) je donijela političku odluku da se Bosna i Hercegovina prizna. Naime, bez obzira što je Bosna i Hercegovina ispunila sve pravne uslove da bude priznata, pravo je svake suverene države da neku novu državu prizna ili ne prizna. To pravo je iskoristila Grčka da ne prizna Makedoniju i, čak, koristeći svoje pravo veta u EZ, da zaustavi priznanje Makedonije i od strane Evrope. Budući da je EZ imala mandat UN-a da riješi jugoslovensku krizu Grčkim vetom je u stvari zaustavljeno priznanje Makedonije i od strane UN-a. Mnogi će ovdje postaviti pitanje, kako se onda dogodilo da su toliki srpski prijatelji i "saveznici" u svijetu priznali Bosnu i Hercegovinu. Odgovor će biti dat u poglavlju "Novi svjetski poredak".


Rat u Hrvatskoj

Rat u Hrvatskoj je počeo takozvanom "balvan revolucijom" u augustu 1990. Srpsko stanovništvo u hrvatskim krajevima pobunilo se postavljajući balvane i zasjede po putevima Hrvatske. Neposredan povod je bio donošenje novoga hrvatskoga Ustava. U starom, "komunističkom" Ustavu Hrvatska je bila država Hrvata i Srba iz Hrvatske. Po novom "Tuđmanovom" Ustavu Srbi su postali nacionalna manjina, a Hrvatska zastava je umjesto petokrake u sredini dobila "povijesni hrvatski grb", ili, kako ga Srbi zovu, "šahovnicu".  Budući da državu karakteriše Ustav i granice i budući da Srbi veoma dobro znaju šta znače takve promjene Ustava, nije se moglo ništa drugo ni očekivati nego rat. Do rata u Hrvatskoj bi svakako došlo i bez pomenutih ustavnih promjena, ali su pomenute promjene Ustava Hrvatske olakšale Miloševiću posao mobilizacije Srba. Naime, samo održavanje slobodnih izbora u jugoslovenskim republikama i pobjede političkih stranaka koje su u svojim programima imale snažno izraženu želju za nacionalnom samostalnošću je bio siguran znak da Jugoslavija više nije Velika Srbija. Sama Tuđmanova pobjeda na prvim slobodnim izborima u Hrvatskoj, koji su održani u maju 1990, Tuđmanu je trebala biti znak da Srbi više ne vladaju Jugoslavijom. Da su vladali oni sigurno ne bi dopustili slobodne izbore u Hrvatskoj i pobjedu HDZ-a. Izgleda da Tuđman tada nije bio uočio tu činjenicu; da je Hrvatska već slobodna od velikosrpske hegemonije. Da je to uočio on bi vjerovatno nastojao da smiruje situaciju dok ne stabilizira dobitak; slobodnu Hrvatsku u svojim "AVNOJ-evskim" granicama. Umjesto toga Tuđman je nastavio da zaoštrava situaciju mijenjajući Ustav u najpovoljnijem trenutku za Miloševića. Naime, pedesetogodišnji mir je imao snažnu inerciju. Za prekid toga mira i odlazak iz udobnih stanova u šumu je i Srbima trebalo nešto zaista žestoko, nešto opipljivije od puste Miloševićeve želje za Velikom Srbijom. To im je Tuđman pružio mijenjajući Ustav tj. gurajući im "šahovnicu" pod nos, zastavu koja je u srpskoj mitologiji sinonim za pakao. Četnički problemi sa mobilizacijom su prestali kada je Tuđman pokušao zabosti "šahovnicu" u Knin.


Tuđmanovo shvatanje "razboritih granica"

Tuđman sebe nastoji postaviti na pijadestal "oca suvremene Hrvatske". Međutim, jasno je da je Hrvatska dobila samostalnost zahvaljujući Ustavu iz 1972. i amandmanima iz 1974. Velike zasluge za pokretanje promjena Ustava koje su na kraju rezultirale Ustavom iz 1972. i Amandmanima iz 1974. ima tzv. Masovni pokret iz 1971. dr. Savke Dabčević Kučar, dr. Mike Tripala, Dražena Budiše, Ivana Zvonimira Čička i ostalih hrvatskih patriota od kojih su mnogi i danas politički aktivni. Mada su ih tada uklonili sa vlasti u Hrvatskoj Tito i Kardelj su ustavnim promjenama koje su bile dovršene 1974. uglavnom ispunili zahtjeve "Masovnog pokreta". Da te promjene Ustava ne bi ostale mrtvo slovo na papiru zahvaljujemo vještoj političkoj borbi slovenačkih komunista predvođenih Milanom Kučanom, hrvatskih komunista oko Ivice Račana, makedonskih komunista oko Kire Gligorova i dijela bosanskih komunista okupljenih oko dr. Nijaza Durakovića. Oni su uspjeli dokinuti jedini preostali cement Jugoslavije takozvani "demokratski centralizam u Savezu komunista Jugoslavije". Ta borba je rezultirala slobodnim izborima u jugoslovenskim republikama, što je po definiciji značilo slobodu.

Tuđmanova politika prema Bosni i Hercegovini odražava Tuđmanovo shvatanje države. Naime, u Tuđmanovoj doktorskoj disertaciji se kaže da državne granice, koje su najćešće proistekle iz povijesti, treba promijeniti da bi se dobile "razborite", etničke granice. Zato je Tuđmanu bilo mnogo više stalo do dijelova Bosne i Hercegovine naseljnih Hrvatima nego do "AVNOJ-evskih" granica Hrvatske.

Milošević i Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU) dobro su znali da su  AVNOJ-evske granice jugoslavenskih republika i pokrajina i princip međunarodnog prava o nepromjenljivosti državnih granica (republike su bile države) glavna prepreka stvaranju Velike Srbije. Zato je Tuđmanov stav o razboritim granicama bio pravo osvježenje u velikosrpskom projektu. Ne treba se stoga ni malo čuditi zašto je Tuđmana sudio Tito, tvorac Ustava iz 1974. Sjetimo se da je uoči višepartijskih izbora Tuđman bio neometan od  policije koja je bila pod srpskom kontrolom. Prirodna posljedica Tuđmanovog shvatanja "razboritih granica" je Tuđmanov sastanak sa Miloševićem u Karađorđevu početkom 1991., kada je dogovarana podjela Bosne i Hercegovine. To je na kraju dovelo do otvorenog Tudmanovog savezništva sa MiloševićemKaradžićem u ratu protiv Bosne i Hercegovine. Time je Tuđman pljunuo na hiljadugodišnje iskustvo civilizacije koje je dovelo do današnjeg principa o nepromjenljivosti granica i umjesto toga počeo svoj vlastiti eksperiment sa Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom. U tom experimentu su najgore od svih Hrvata prošli Hrvati u Bosni i Hercegovini. Izgubili su najbolju zemlju u Posavini da bi za uzvrat u kamenitoj Hercegovini izašli na granice "Banovine Hrvatske". i

Kasnije Tuđmanovo savezništvo sa Izetbegovićem nije u suprotnosti sa njegovim osnovnim ciljem podjele Bosne i Hercegovine. Naime, i to savezništvo je napravljeno sa čovjekom koji dijeli Bosnu i Hercegovinu.


Drugi razgovor sa Izetbegovićem

Mnogi Bošnjaci su primijetili bezbrojne Izetbegovićeve predsjedničke "greške". Ljudi su to objašnjavali na razne načine. Neki su mislili da on nema političkog iskustva budući da je bio samo niži činovnik na sudu dok nije osuđen za "rušenje Ustava SR Bosne i Hercegovine" 1983. Neki su mislili da je nesposoban, a neki da je previše mehak, merhametli. Neki su mislili da se iza tih čudnih poteza krije neko lukavstvo "mudrog vođe". Međutim sve to nije tačno. Izetbegović zna o diplomatiji, politici i pravu dovoljno da bude dobar predsjednik. U to sam se lično uvjerio. Naime, misleći da je on patriota, ali da nije dovoljno politički iskusan, ja sam mu lično, u jednosatnom telefonskom razgovoru, objasnio sve negativne posljedice pregovora. Danas mi je jasno da je on to znao i prije tog razgovora sa mnom, ali je to znanje nažalost zloupotrebljavao da bi dijelio državu čiji je prvi građanin, a ne da bi je sačuvao kako je obećao u predizbornoj kampanji i kako se zakleo prilikom polaganje predsjedničke zakletve. Svjedok mog telefonskog razgovora sa Izetbegovićem je J. O., tadašnji direktor jedne tuzlanske firme. Ne spominjem mu ime jer je on još u Bosni.

Nazvao sam Izetbegovića odmah po njegovom povratku iz Geneve poslije prve runde pregovora o Vance - OwenovomIzetbegović rezonuje navešću neke segmente iz tog razgovora. Kada sam ga upitao: "Predsjedniče, zar je to jedinstvena Bosna i Hercegovina ako su četnici legalna milicija u Banja Luci, ako se ne može putovati kroz Banja Luku ili npr. preko Romanije?", on mi je odgovorio: "A možete li sada putovati kroz Banja Luku i preko Romanije?" Dakle, on podrazumijeva da je četničko sve ono što su uspjeli okupirati. Ima li pogodnijeg sagovornika za Karadžića? Zamislite da je Staljin podrazumjevao da su Harkov, Kijev i ostali okupirani sovjetski gradovi u 2. svjetskom ratu automatski pripadali Nijemcima samo zato što su ih vojno posjedovali. Upravo takav državnik je Izetbegović.

Osim toga. rekao sam Izetbegoviću: "Predsjedniče, ne smiju se nacrtati nikakve etničke granice po Bosni i Hercegovini. Ako se ne nacrtaju, rat će možda trajati 10 godina, ali će opstati država Bosna i Hercegovina. Ako se nacrtaju, rat će opet trajati 10 godina, a kada se svi umore od rata, onda će ostati te etničke državice, a ne Bosna i Hercegovina."

- "A šta ćete sa Hrvatima? I Hrvati hoće da je podijelimo."- pitao je Izetbegović.

-"Oni Hrvati koji bi da je dijele su suviše malobrojni u Bosni i Hercegovini. Čak i u HVO-u u Hercegovini većina su Muslimani. Oni masovno bježe od rata i neće predstavljati problem, ako vide da smo mi odlučni da ne dijelimo Bosnu i Hercegovinu. Vance-Owenov plan im daje trećinu Bosne i Hercegovine. To Hrvate okreće podjeli Bosne i Hercegovine, radije nego cjelovitoj Bosni i Hercegovini. "Mirovni" Vance-Owenov plan će dovesti do rata sa Hrvatima. Zato je najbolje da uopšte više ne pregovarate, nego da insistirate na Bosni i Hercegovini onakvoj kakva je od svijeta priznata. Hrvati ne smiju tek tako napasti jer će i njima biti uvedene sankcije. Osim toga, Hrvati ne smiju pustiti da nas četnici poraze jer su oni bez nas slabiji od četnika. Dakle, sa Bobanom trebamo hrabro jer i Hrvati nas trebaju." rekao sam Izetbegoviću.

Evo još nekih "bisera" našeg predsjednika: "Mi moramo pregovarati. Ako ne pregovaramo mi ćemo biti krivci." Na to sam mu odgovorio: "Nije tačno. Ne može žrtva postati krivac samo zato što neće da pregovara sa svojim dželatom, nego insistira na kažnjavanju krivca." Na to će on: "Znam ja da bi naš narod ratovao da sačuva Bosnu, ali da Vi znate kakav je pritisak na nas u svijetu da pregovaramo. Vance i Owen traže to od nas." Ja sam mu odgovorio: "Mi ne moramo prihvatiti ništa što oni traže. Oni su samo posrednici (mediatori). Posrednici ne diktiraju niti presuđuju. Oni imaju zadatak da saslušaju obje strane i da ocjene gdje bi se te dvije strane mogle "naći". Tada posrednik formuliše prijedlog za kojeg vjeruje da je prihvatljiv za obje strane. Kao što možete posrednika koji vam npr. traži mušteriju za prodaju kuće otpustiti ako niste zadovoljni, tako možete i Vancea i Owena."

Vance se ubrzo povukao. Izetbegović nikada nije otpustio Owena koji je dobrovoljno glumio krivca za planove podjele Bosne i Hercegovine. Owen je stoički nosio breme djelitelja Bosne i Hercegovine, krijući, od Bošnjaka, da on može iznositi prijedloge po kojima se Bosna i Hercegovina dijeli samo zato što Izetbegović pristaje da potpisuje te prijedloge. Lord Owen je potpuno "zaboravio" da je on samo posrednik i ponašao se kao neko ko odlučuje i presuđuje. Tako se događalo da je iz naše delegacije udaljavao predstavnike (dr. Durakovića i dr. Filipovića) kojima je Skupština BiH, tj. narod ukazao povjerenje. Umjesto da smjesta prekinemo pregovore u takvim situacijama, Izetbegović je nastvljao kao da se ništa nije dogodilo. Dopuštajući da posrednik Owen utiče na sastav našeg pregovaraćkog tima, Izetbegović je odustao od suvereniteta BiH. I na taj način je Izetbegović koristio vanjske neprijatelje da bi slomio otpor Bošnjaka podjeli BiH.

Da mi kao strana u pregovorima imamo pravo otpustiti posrednika ako nam se ne sviđa dokazao je sam Izetbegović kada je otpustio Akashia dvije godine i šest mjeseci kasnije radi pada Srebrenice. Međutim, Akashija je otpustio samo zato da krivicu za pad Srebrenice svali na jednog čovjeka i tako zadrži UNPROFOR. Otpuštanjem .Akashija, Izetbegović je skinuo krivicu sa UN-a za pad sigurnosnih zona i tako zadržao UNPROFOR u BiH mada UNPROFOR više niti donosi hranu niti štiti enklave. Ostanak UNPROFOR-a u BiH mu je trebao da se ne bi skinuo "arms embargo". Naime, poslije pada Srebrenice UNPROFOR je trebao otići i "arms embargo" je trebao biti skinut u Kongresu Sjedinjenih Država. Izetbegović je zadržao UNPROFOR svaljujući krivicu na Akashija i govoreći kako neće produžiti UNPROFOR-u boravak u novembru kada mu istekne mandat. Tako je odgodio odlazak UNPROFOR-a, a time i skidanje "embarga", za 5 mjeseci. Pojeo vuk magarca, što bi naš narod rekao.

Da se vratim razgovoru sa Izetbegovićem. Kada je ostao pritješnjen argumentima o ulozi posrednika u pregovorima on je pribjegao nepoštenim sredstvima. Rekao mi je: "Možete li Vi skupiti 100 intelektualaca iza vaših stavova." On dobro zna da se tačnost nekog stava ne ocjenjuje glasanjem. Istina i neistina su apsolutne kategorije i ne zavise od broja glasova. Uloga posrednika (mediatora) je upravo takva kakvu sam je i predočio, neovisno da li je stotinu Tuzlaka spremno to potpisati.

Osim toga pokušao je da se sakrije iza drugih "autoriteta". Govorio mi je kako su ga muslimanski lideri savjetovali da pregovara. Poimenice je spomenuo samo Jasera Arafata. Navodno mu je Jaser Arafat rekao da uzme što mu sada nude, jer se on (Arafat) pokajao što ranije nije pristao na palestinsku državu koju su mu nudili. Ja ne znam da li je to Jaser Arafat stvarno rekao, ali je to svakako pogrešno. Naime, za razliku od Arafata, Alija Izetbegović je već bio na čelu međunarodno priznate države, tj. imao je već ono o čemu Arafat može samo sanjati. Bilo da je Izetbegović izmislio "Arafatov savjet" ili ga je samo uvažio kao argument, u oba slučaja, vidimo da je Izetbegović već tada podrazumijevao da će Bosna i Hercegovina nestati kao država i već tada se bio okrenuo nekoj budućoj državi koju mu neko treba dati umjesto Bosne i Hercegovine.

Razgovor sa Izetbegovićem sam završio ponavljajući: "Prekinite pregovore; svaki pregovori o Ustavu su pogubni za Bosnu. Prekinite pregovore." Na to je on odgovarao: "Zar nije lukavije da mi prihvatimo Vance - Owenov plan, a da ga oni ne prihvate?" Tada su počele smetnje u telefonskoj vezi i konačno veza se prekinula.

Kao što znate, Izetbegović je početkom marta 1993. u New Yorku potpisao Vance - Owenov plan. Došlo je do rata sa Hrvatima koji su svojski prihvatili taj danajski dar lukavog Engleza Owena. Meni je bilo jasno da će se Tuđman polakomiti da dobije 10 gradova u Bosni i Hercegovini sa muslimanskom većinom koji mu se "daju" Vance-Ownovim planom i da će privremeno zaboraviti na kninski kamenjar. Bilo je jasno da ponosni Bošnjaci u tih 10 gradova neće pristati na to i da će to značiti rat sa Hrvatima. Tako se i dogodilo. Sutradan poslije Izetbegovićevog potpisa na Vance - Owenov plan HVO je u Hercegovini blokirao sve isporuke oružja Armiji BiH. Otvoreni rat prirodnih saveznika je počeo 10 aprila u Konjicu, na radost "mirotvoraca" Vancea i Owena.

Alija Izetbegović je vrlo oštrouman čovjek i zasigurno je shvatio šta sam mu govorio. Znam da su i članovi bosanskohercegovačkog pregovaračkog tima u Genevi govorili Izetbegoviću: "Ako potpišemo Vance-Owenov plan imaćemo rat sa Hrvatima."  To mu je govorio i general Ivan Šiber, Hrvat, koji je također bio član pregovaračkog tima. Profesor Muhamed Filipović, Haris Silajdžić, Kasim Trnka, Ivan Šiber i moj brat Musadik Borogovac, od kojeg sam i saznao za te događaje, bojkotovali su Izetbegovića da ne bi potpisao Vance - Owenov plan već u Januaru 1993. u Genevi. Ništa nije pomoglo, Izetbegović se otrgnuo kontroli Bošnjaka i potpisao Vance - Ovenov plan u New Yorku u martu 1993.

Kada sam u septembru 1993. razgovarao sa ambasadorom Ivicom Mišićem, shvatio sam još jednu dimenziju Izetbegovićeve ličnosti. Koju, zaključite sami.

Izetbegović je trebao doputovati u New York i ja sam odlučio da mu napišem jedno pismo u kojem ga žestoko kritikujem zbog njegovog upornog dijeljenja Republike Bosne i Hercegovine. Pismo sam poslao faxom u BiH misiju u New Yorku i nazvao Mišića, koji je tu radio. Od Mišića sam zahtijevao da pismo lično uruči Izetbegoviću. On mi je rekao da će to svakako učiniti jer mu se pismo sviđa. "U pismu nema ništa što i ja ne bih potpisao." - rekao je. Osim toga, rekao je da i oni u "Misiji" slično govore Izetbegoviću protiv pregovora, ali da Izetbegović kaže kako ljudi u Bosni i Hercegovini ne mogu više da izdrže i traže od njega da pregovorima donese mir što prije. Dakle, ljudima u Bosni i Hercegovini Izetbegović govori kako mora pregovarati zbog pritiska "svijeta", a diplomatima, koji bi mogli znati da ne postoji pritisak "svijeta" na žrtvu, govori da pregovara jer ljudi u Bosni i Hercegovini to traže.

Zašto sam se kod Izetbegovića toliko založio protiv pregovora pokušaću obrazložiti u slijedećim poglavljima.


Pravo ili pregovori?

Svaki spor  između sukobljenih strana može se rješavati na dva načina. Prvi način je normativni. To znači prema normama važećeg prava na nadležnim institucijama ustanovljava se ko je krivac i ko žrtva. Potom se žrtva obeštećuje, a krivac kažnjava. U slučaju rata u BiH nadležna institucija je Savjet bezbjednosti, a Bosna i Hercegovina je zvanično žrtva agresije Srbije, Crne Gore i JNA (rezolucije 752 i 757 Vijeća sigurnosti UN iz 1992.). Drugi način rješavanja sporova je dogovorni. Ako sukobljene strane nađu zajednički interes da spor ne rješavaju normativno nego se umjesto toga odluče na dogovor, onda eventualni sporazum u pisanoj formi zajedno potpisuju. Potpisan sporazum postaje osnov rješavanja svakog budućeg eventualnog spora između sukobljenih stranaka. Početak sporazumijevanja zaustavlja normativni postupak kažnjavanja agresora i zaštite žrtve. Upravo pristankom na dogovorni način rješavanja krize Bosna i Hercegovina je napravila presudnu grešku.

Alija Izetbegović je pristao da pregovara sa agresorom već na samom početku rata. Sjetimo se da je odmah poslije priznanja Bosne i Hercegovine od 7. aprila 1992. predsjednik George Bush dao ultimatum JNA, koja je od strane Savjeta bezbjednosti već bila proglašena za agresora na BiH, da se do 15. maja 1992. povuče iz BiH. Tada Alija Izetbegović hitno odlazi u Skoplje na pregovore sa generalima JNA. On je tada postigao neki "sporazum" sa generalima čiji je jedini efekat bio da je vezao ruke Bushu da nešto vojno učini za Bosnu i Hercegovinu. Naime, kako se može SAD tući za BiH kada su se BiH i JNA sporazumjeli.

Tada je Bush odmah shvatio ko je Izetbegović i pokušao da se distancira od problema Bosne i Hercegovine. Bush je shvatio da će Izetbegović krenuti putem "sporazumijevanja" i da će pravno jednostavna situacija u kojoj imamo očiglednu žrtvu i očiglednog agresora uskoro biti mrtvi čvor bezbrojnih sporazuma kojega više ni pravnici, a pogotovo političari, neće moći razmrsiti.

Zbog tog Bushovog distanciranja ljudi su skloni da karakterišu Busha kao neprijatelja Bosne i Hercegovine. Međutim, istina o Bushu je da on nije ni prijatelj ni neprijatelj Bosne i Hercegovine. On je naprosto najodgovorniji svjetski državnik koji je za dosljednu primjenu međunarodnog prava, a to je za Bosnu i Hercegovinu bio jedini pravi put. On je dao Evropljanima mandat da jugoslovensku krizu rješavaju primjenom pravnih normi. Time što je na riječima distancirao SAD od jugoslovenske krize on je vješto udaljio i Ruse i time omogućio da proradi Novi svjetski poredak i da BiH bude priznata. Mada je govorio kako je kriza u bivšoj Jugoslaviji evropski problem Bush je natjerao Tuđmana da prizna Bosnu i Hercegovinu, a dao je i ultimatum generalima JNA. Čim je Bush shvatio da Izetbegović sa terena međunarodnog prava, terena koji Bosni jedini odgovara, vodi Bosnu na teren "sporazumjevanja" shvatio je da bi Bosna mogla postati živi pijesak za svakoga ko joj hoće pomoći. Tu leže uzroci njegovog kasnijeg smanjenog angažovanja oko Bosne.

Alija Izetbegović je pristao da pregovara sa Karadžićem o "ustavnom preuređenju Bosne i Hercegovine" već u decembru 1992. Tim gestom su učinjene tri krupne greške. Pristanak na pregovore je jedna greška. Pristanak da Karadžić bude druga strana u tim pregovorima je druga krupna greška. Pristanak da se pregovara o Ustavu BiH je treća, najkrupnija greška. Navedimo sada ukratno štetne posljedice svake od učinjenih grešaka.


Pristanak na pregovore

Pristankom na pregovore je proces kažnjavanja agresora bio zaustavljen. Ne mogu se dvije strane u sporu istovremeno sporazumjevati i suditi. Sjetimo se da su rezolucijom 752 i 757 Savjeta bezbjednosti Srbija i Crna Gora bile okarakterisani kao agresori, a Bosna i Hercegovina kao žrtva. Tada je bilo počelo kažnjavanje Srbije i Crne Gore. tj. "Jugoslavije". Uvedene su ekonomske sankcije, zatim ekonomska blokada. Jugoslavija nije priznata, isključena je iz UN, isključena je iz svih evropskih institucija. Izetbegovićevim pristankom da se problem rješava dogovorno proces kažnjavanja agresora je zaustavljen. Nešto kasnije, prilikom jednog zastoja u pregovorima, uvedena je "no fly zone", što je dosta pomoglo Armiji BiH. Sve to dokazuje da "svijet" nije bio protiv BiH, nego je "svijet" pokušao da Bosnu i Hercegovinu zaštiti, počev od priznavanja pa do "no fly zone" i NATO-vog bombardovanja četnika u avgustu 1995. Svaki put je početak novih pregovora zustavljao akciju "svijeta".

Pristanak da Karadžić bude partner u pregovorima

Tim gestom smo od jasne situacije iz rezolucije 757, po kojoj je rat u BiH bio agresija "Jugoslavije" na suverenu drzavu BiH, pristali na srpsku kvalifikaciju da je po srijedi građanski rat između "bosanskih Srba, Muslimana i Hrvata". Time smo onemogućili našim prijateljima u UN da se u institucijama UN izbore za vojnu pomoć BiH kao žrtvi agresije. Naime, subjekti međunarodnog prava su države, a ne pokreti u okviru jedne države. UN se nemaju pravo miješati u građanski rat. Promjenom kvalifikacije rata sa "agresija" na "građanski rat" ukinut je pravni osnov eventualnog vojnog angažovanja na strani Armije BiH. Ne postoji ništa u deklaraciji UN-a što bi opravdalo vojnu intervenciju UN-a na jednoj strani u nekom građanskom ratu. Sjetimo se kakvih je krvavih građanskih ratova bilo, ali se UN nisu mogle umiješati. Sjetimo se miliona mrtvih u Kampučiji ili Ugandi ili Ruandi.

S početka se na rat u BiH gledalo kao na sukob žrtve i agresora, što je nama odgovaralo jer je sav svijet bio na strani BiH kao žrtve. Strateški propagandni cilj Srba je bio da se to zaboravi i da se na sukob gleda kao na sukob Islama i Hrišćanstva. Oni su u tome potpuno uspjeli. Uzmimo za primjer samo jednu kartu vojnih operacija u BiH koja se pojavila u proljeće 1995. u Detroitskim dnevnim novinama. Bosanski položaji su bili markirani polumjesecom i zvijezdom, a četnički krstom. Normalno je da je moćni hrišćanski Zapad počeo da se svrstava uz svoje hrišćane. Ta četnička pobjeda u propagandnom ratu je izvojevana onog trena kada je Alija Izetbegović pristao da se pregovori o budućnosti Bosne i Hercegovine vode sa Karadžićem i Bobanom. Time je sebe sa predsjednika Predsjedništva BiH sveo na "vođu muslimana" i prihvatio glavni srpski propagandni cilj da se na rat u BiH gleda kao na vjerski građanski rat. Oni koji žive na Zapadu znaju koliko su četnici dobili time. Antimuslimanska histerija je odavno uzela maha na Zapadu i svako identifikovanje Armije BiH sa nekom vojskom koja se bori za Islam veoma otežava borbu prijatelja Bosne i Hercegovine za skidanje "arms embarga". Izetbegovićevo šestomjesečno odgađanje skidanja "arms embarga" na Generalnoj skupštini UN 26. septembra 1994. imalo je za cilj samo da uništi i posljednju šansu da nam se skine embargo.

Osim toga, pristanak da se pregovara sa Karadžićem je od ratnog zločinca Karadžića napravio diplomatu Karadžića, koji, zajedno sa legalnim predsjednikom Predsjedništva, dogovara novi Ustav Bosne i Hercegovine. Sjetimo se da je Lawrence Eagleburger obznanio uoči prvih genevskih pregovora da američka administracija Karadžića i Miloševića smatra ratnim zločincima. Tada Karadžić bježi iz Geneve u strahu da ne bude uhapšen. Taj gest Bushove administracije je bio jasan znak Izetbegoviću da ne pristaje na pregovore. Ipak, 2. januara 1993. Izetbegović je otišao na te pregovore. Time je Karadžić, a i Karadžićev pokret, amnestiran za sve što je učinio. Time je Karadžićevim četnicima dat legitimitet da predstavljaju Srbe i taj legitimitet je oduzet srpskim članovima BiH Predsjedništva i Skupštine. U povijesti je nezapamćena takva brzina legalizacije pobunjenika. Uzmimo za primjer Kurde, Baske, Sjeverne Irce ili Korzikance. Decenije prolaze, a legalne vlasti Turske, Irana, Iraka ne priznaju pobunjeničkim vođama Kurda pravo da predstavljaju "svoj" narod. Pobunjeni Baski su samo teroristi i za Francuze i za Španjolce. Izetbegović je znao šta čini. Čak i obični, politički neuki Bošnjaci su svjesni težine toga gesta. Oni su se zgražali nad činjenicom da bi Karadžić kroz pregovore mogao postati visoki funkcioner buduće države Bosne i Hercegovine, vjerovatno i predsjednik onog dijela kojeg je etnički očistio od Bošnjaka i Hrvata i kojega on naziva "Republika Srpska".

Na kraju da kažem da je Izetbegović pristankom na pregovore sa čovjekom odgovornim za ubistva dvije stotine i pedeset hiljada naših sinova i silovanje toliko naših kćeri pogazio dostojanstvo našega naroda. Dostojanstvo nije skolastičko pitanje. Nedostatkom nacionalnog dostojanstva "domorodaca" engleski kolonizatori su opravdavali porobljavanje drugih naroda. Možeš porobiti nekoga ko nema dostojanstva jer nedostojanstvene ropstvo ne boli. Prikazati da kao nacija nemamo dostojanstva više je štetilo našoj suverenosti nego okupacija pola naše domovine na početku rata.

Dostojanstvo našeg naroda je prodavano i na druge načine. Navešću neke:

- Potpisivanje svakog ponuđenog dokumenta.

- Pristajanje na sve manje i manje.

- Jednostrano potpisivanje mnogih sporazuma.

-  Poštovanje sporazuma koje druga strana neće da potpiše.

Balogova i Sendijarevićeva prepiska sa Izetbegovićem

U otvorenom pismu Izetbegoviću, poslije njegovog potpisa plana "Unije", gosp. Stjepan Balog između ostalog kaže:

Ako Vam je ipak cilj podjela Bosne, onda se nadam da ste razmislili o svim posljedicama toga čina. Da li hoćete da budete zapamćeni kao prvi i zadnji predsjednik Bosne, i njen grobar? Nakon stotina godina postojanja Bosne i bosanskog naroda, nakon dvije stotine tisuća koji su pobijeni u ovom ratu, nakon dva miliona protjeranih sa svojih ognjišta, silovanih i mučenih, Vi ćete sada njima reći: to što je bilo je ništa? Kada budete potpisivali kraj Bosne, znajte da Vas neće gledati samo TV kamere i novinari, nego stotine tisuća duša pobijenih Bosanaca koje ćete natjerati da u svojoj smrti ostanu bez domovine.

Ako su patnje bosanskog naroda tolike da se više ne može, ako bosanska vojska više nama snage i mogućnosti da se bori, nije sramota biti poražen u ratu od neprijatelja mnogo puta jačeg kojeg još uz to podržava i takozvani civilizovani Zapad. Ali potpisati podjelu nemate pravo. Vaš je zadatak da sačuvate Bosnu, a ne da je sahranite. Ako nemate snage gledati narod kako pati onda stanite na stranu i pružite priliku drugima da se bore za Bosnu.

Kao Hrvat nisam nimalo ponosan na ulogu Hrvatske vlade u dokončanju Bosne. Ali ako Vi stavite svoj potpis na podjelu Bosne, onda nećete biti ništa bolji od onih Hrvata koji su izdali i svoj i bosanski narod. Nećete biti ništa bolji ni od onih Srba koji sve čine da vide Vaš kraj, kraj Vašeg naroda.

Poštovani gospodine Izetbegoviću, Bosna ne pripada samo Muslimanima, nego svim Bosancima bilo koje vjere koji je vole i brane od neprijatelja. Oni koji vole Bosnu ne dijele je oni ginu pod njenom zastavom.

S poštovanjem Vaš Stjepan Balog

Warren, Michigan, USA.

Izetbegovićev odgovor navodim u cjelosti.

Poštovani g. Balog,

Zahvaljujem Vam na Vašem pismu od 30. 11. 1993.

Nisam se još "pomirio sa sudbinom", ali ne znam koliko je to uopće važno. Tolstoj je napisao 1000 stranica svoga slavnoga romana da bi dokazao (ili bar pokazao) da ljudi ne upravljaju istorijom. Vrlo često se događa potpuno suprotno od onoga što ljudi hoće i nastoje. Ono što se događa u Bosni u tom smislu jeste sudbina.

Dvije premise su odredile tu sudbinu: Prva: nema Bosne bez Srba i Hrvata, i druga: Srbi i Hrvati neće Bosnu. Zaključak ćete sami izvući.

Sa prvom premisom ćete se sigurno složiti, sa drugom vjerovatno nećete, jer zašto biste inače pisali ono pismo.

Srbi me nisu iznenadili, Hrvati jesu. Tu politiku nikada neću razumjeti. Čitavo vrijeme su radili u korist vlastite štete, a tako što nisam mogao predvidjeti. Ubistvo ponekad možete spriječiti, samoubistvo obično ne možete, a Hrvati su upravo pokušali ovo posljednje i konačno su uspjeli.

Sada je ostalo da mi u eventualnom budućem obraćanju (naravno, ako želite) objasnite kako se cjelovita Bosna može napraviti bez Srba i Hrvata. Ja tu vještinu ne znam.

Mogu pretpostaviti da ćete mi govoriti o satinim izuzecima, a ja ću Vam, evo unaprijed odgovoriti da se države ne prave od izuzetaka, makar bili i satini, nego od naroda, koji ne moraju biti vrlo satini, mogu biti sasvim obični.

Ako ja ne stavim potpis na nekakav mir, vrlo je vjerovatno da će Bosna biti okupirana. Neki smatraju da je okupacija bolja od potpisa i kao primjer navode baltičke zemlje koje su nakon više od 50 godina uskrsle (jer nije bilo tog famoznog potpisa).

Upoređenje sa Baltičkim zemljama je potpuno neprimjereno. Baltičke zemlje jesu bile okupirane, ali njihovi narodi su preživjeli. Moj narod ne bi preživio okupaciju, ne 50 godina, nego ni 50 dana. Bio bi potpuno zbrisan zajedno sa svojim džamijama i svim znakovima postojanja. Zato baltički primjer za Bosnu ne vrijedi.

Nažalost činjenice su takve.

Ovo nikako ne znači da za jedinstenu i cjelovitu Bosnu nema više nikakve nade. U ovom trenutku to jeste utopija, ali utopija u koju se vjeruje i za koju se bori ponekad prestaje biti utopija. I to se događa.

Hvala Vam za Vašu ljubav za Bosnu. Sa poštovanjem Vaš Alija Izetbegović.

Sarajevo, 6. 12. 1993.

Istog dana Stjepan Balog odgovara Izetbegoviću. Između ostalog kaže:

Jedan od mojih ciljeva što Vam pišem je da se sačuva jedinstvena Bosna koja će onda biti garancija jedinstvene Hrvatske. U Vašem pismu me pitate:

"...kako se cjelovita Bosna može napraviti bez Srba i Hrvata..." A ja se pitam, šta je alternativa cjelovitoj Bosni i da li bosanski narod ima drugi put nego oružanu borbu? Ko Vama garantira da će bilo kakav sprazum o podjeli Bosne biti sproveden u život i da će bosanski narod u tom slučaju biti sačuvan? ...U slučaju Bosne, za međunarodnu zajednicu je prihvatljiva promjena granica upotrebom sile i stvaranje etničkih država metodama genocida i etničkog čišćenja. Da li Vi očekujete da će ista međunarodna zajednica štititi granice neke muslimanske državice u Evropi. Kako god obećanja međunarodne zajednice nisu bila ispunjena u Hrvatskoj neće biti ispunjena ni u Bosni. Sjetite se američkih Indijanaca. Nakon svake borbe koju su izgubili potpisali su "mir" koji je trajao dok bijelci opet nisu odlučili da otmu još malo zemlje, i onda opet jedna borba, pa "mir", pa borba, pa "mir" dok Indijanci nisu konačno izgubili sve. Za ljubav Bosne, za spas Hrvatske, nemojte olakšati posao svojim neprijateljima u Genevi. Vaš potpis bi samo dao legitimitet etničkom čiščenju i genocidu nad Muslimanima., a nipošto ga ne bi zaustavio. Da li se itko više sjeća muslimana iz Beograda, Šabca, Valjeva, Vranja i Užica.

Mi znamo da ste Vi i Vaša vlada više puta pokušali uspostaviti kontakte sa Hrvatskom. Vi treba da znate da ima sve više onih Hrvata koji vide spas Hrvatske u spasu Bosne. Vi niste sami u ovome ratu. Mi koji volimo Hrvatsku smo svjesni da se nećemo riješiti srpskoga agresora bez vojničke pobjede sa Bosnom kao saveznicom.

Iako uspostava odnosa sa Hrvatskom vladom izgleda nemoguća u ovom trenutku ustrajnost Vas i Vašega naroda u borbi za suverenu Bosnu će prinuditi i hrvatsku Vladu da shvati da bez suverene Bosne u njenim međunarodno priznatim granicama nema niti suvereniteta Hrvatske u njenim međunarodno priznatim granicama.

Ja Vas molim da ne idete na pregovore sa platformom o podjeli Bosne. Prihvaćanjem razgovora o podjeli Bosne eliminirate sve one Hrvate i Srbe koji žele da žive u jedinstvenoj domovini Bosni, a ne radi se o satinim izuzecima. Nemojte nipošto ući u pregovore sa pretpostavkom da je podjela Bosne neminovna. Kada su Afganistanci uspjeli protjerati Ruse, kada je jedan general u Somaliji koji kontrolira samo dio jednog grada zaustavio američku silu, kada Palestinci nakon 40 godina uspijevaju izboriti svoju domovinu, zašto onda Bosanci ne bi mogli izvojevati pobjedu protiv okupatora.

Srdačan pozdrav, s poštovanjem Vaš, Stjepan Balog.


U pismu Izetbegoviću prof. dr Vahid Sendijarević između ostalog kaže:

"... Složiću se sa vama da je većina Srba i Hrvata izmanipulisana, ali ono što gospodin Balog ne može znati, a to je da Vi niste ništa učinili da pridobijete bosanske Srbe i Hrvate da se bore za suverenu Bosnu. Vi sve činite da eliminišete i Muslimane koji se bore za građansku Bosnu u njenim granicama i koji se bore da sačuvaju multinacionalni identitet svoje domovine. Gospodin Balog, siguran sam, nije pratio Vašu predizbornu kampanju u kojoj pozivate na homogenizaciju Muslimana, a ne homogenizaciju bosanskog naroda pred već tada jasnom prijetnjom iz Beograda. U Vašem programu nema mjesta čak ni za Muslimane građanske orjentacije, pa se onda čudite kako Srbi i Hrvati neće da brane Vašu Bosnu."

Iz ovih pisama se jasno vidi da budući članovi Bosanskog kongresa tada još uvijek smatraju da se na Izetbegovića može uticati, pa ga savjetuju. Međutim, ubrzo su shvatili da Izetbegović sve što mu se govori već zna, ali da on hoće drukčije, tj. da on hoće podjelu Bosne i Hercegovine. Tada nastaje "Optužnica Bosanskog kongresa" koja je odjeknula kao bomba među Bošnjacima. Mnogi Bošnjaci su znali potpisnike "Optužnice" i znali su da nisu izdajnici. "Optužnica" je toliko pogodila Izetbegovića da su se u njegovoj zaštiti angažovala čak i SRNA. U "Optužnici" se Izetbegović kritikuje zato što pregovara sa četnicima i dijeli Bosnu i Hercegovinu. Međutim, na srpskim sredstvima informisanja, potpuno suprotno tome, hvale se potpisnici "Optužnice" kao "muslimanski intelektualci koji kritikuju Izetbegovića što neće da se dogovori sa Srbima". Prema SRNI ispada da "razumni intelektualci kritikuju ekstremistu Izetbegovića". Znajući da će Bošnjaci biti protiv onih koje SRNA hvali, a za one koje SRNA napada, svojom "podrškom" Bosanskom kongresu SRNA ustvari daje podršku Izetbegoviću. Takva SRNA-ina podrška Izetbegoviću je najbolji dokaz da on realizuje velikosrpski projekat. Navodim kompletan tekst "Optužnice".

Optužnica Bosanskog kongresa

Bosanski kongres

Sjedinjene Američke Države

04. maja 1994. godine

GRAĐANIMA BOSNE I HERCEGOVINE U DOMOVINI I INOSTRANSTVU

Bosanski kongres, organizacija Bošnjaka iz dijaspore i prijatelja bosanskog naroda, osjeća svojom obavezom i dužnošću da pokrene slijedeću

OPTUŽNICU PROTIV ALIJE IZETBEGOVIĆA ZA VELEIZDAJU

NARODA I REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE

1.  Bosanski narod je u informativnoj blokadi od početka rata, u čijoj realizaciji učestvuju i sredstva informisanja u Sarajevu pod kontrolom Alije Izetbegovića, i nisu mu dostupne informacije o ciljevima i toku pregovora koje Alija IzetbegovićAlija Izetbegović je vrlo vješto stvorio uvjerenje kod naroda, koji je potpuno odsječen od vanjskog svijeta, da pregovorima vara neprijatelje države Bosne i Hercegovine. Zapravo, jedini koji je prevaren je bosanski narod i država Bosna i Hercegvina. Prevareni su i Hrvati i Srbi koji se bore i ginu pod zastavom Armije Bosne i Hercegovine da bi odbranili višenacionalnu i demokratsku domovinu Bosnu i Hercegovinu za koju su se izjasnili na referndumu o njenoj nezavisnosti. Ciljevi Alije Izetbegovića se u potpunosti poklapaju sa ciljevima onih koji su kreirali Republiku Srpsku i Herceg-Bosnu, a to je podjela teritorije Bosne i Hercegovine između Velike Hrvatske i Velike Srbije.

2.  Nije li indikativno da je Karadžić najvatreniji zagovornik stvaranja muslimanske države i da u potpunosti podržava takozvanu federaciju Muslimana i Hrvata, i konfederativno udruživanje nove tvorevine u Veliku Hrvatsku. Stvaranjem Federacije Muslimana i Hrvata Alija Izetbegović je legalizovao postojanje Republike Srpske u isorijskim granicama Republike Bosne i Hercegovine. i time doveo u pitanje državnost međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine i njen Ustav. Stvaranjem Federacije Muslimana i Hrvata, Alija Izetbegović je potvrdio tezu neprijatelja države Bosne i Hercegovine da Republika Bosna i Hercegovina i ne postoji, nego da postoje nove nacionalne države na teritoriji bivše Republike Bisne i Hercegovine. Nije li Alija Izetbegović onaj ko je pod predsjedničkom zakletvom preuzeo obavezu da će braniti Ustav i suverenitet Bosne i Hercegovine. U cilju stvaranja "muslimanske" državice u okviru konfederacije sa Hrvatskom (čitaj stvaranje Velike Hrvatske), Alija Izetbegović je doveo u pitanje opstanak Bosne i Hercegovine i opstanak njenog bošnjačkog naroda.

3.  Korak po korak Alija Izetbegović realizuje podjelu Bosne i Hercegovine pretvarajući slobodne teritorije Bosne i Hercegovine u sigurnosne zone, potpisujući primirja kojima se oduzima pravo Armiji Bosne i Hercegovine i njenom narodu na borbu za povezivanje sa ostalim slobodnim teritorijama do konačnog oslobođenja domovine. Na većini frontova su dogovorena takva primirja, a posljednje je na brčanskom frontu od 03. maja 1994. Na osnovu primirja na brčanskom frontu, snage Ujedinjenih naroda će obezbjeđivati sigurnost koridora Republici Srpskoj od Beograda do Banja Luke i Knina. U svim slučajevima gdje je dogovoreno primirje snage Ujedinjenih Nacija razdvajaju zaraćene strane na liniji fronta, a u nekim i razoružavaju Armiju Bosne i Hercegovine. U toku rata, Armija Bosne i Hercegovine je jedina koja je bila prisiljena na nepovratnu predaju naoružanja snagama Ujedinjenih nacija na određenim bojištima (primjeri Žepe, Srebrenice i najnoviji primjer Goražda).

4.  Alija Izetbegović vrlo dobro zna da snage Ujedinjenih nacija već preko dvadeset godina razdvajaju grčke i turske snage na Kipru. Mada podjela Kipra nikada nije međunarodno priznata, niko više ne dovodi u pitanje suverenitet turske države na dijelu teritorije bivše Kiparske Republike. Njegov cilj je da zamrzne zatečeno stanje na linijama razdvajanja do vremena kada će bosanski narod i svijet prihvatiti podjelu Bosne i Hercagovine kao konačno rješenje za bivšu Republiku Bosnu i Hercegovinu.

5.  Alija Izetbegivć vrlo dobro zna da po međunarodnim zakonima nije moguće mijenjati granice suverene države silom, nego samo dogovorom. Zbog toga je pristanak da se pregovara o podjeli Bosne i Hercegovine veoma ojačao motivaciju okupatora. Sjetimo se koliku teritoriju su kontrolisali Armija i narod Bosne i Hercegovine prije pregovora, u januaru 1993. godine, i koliko teritorija je palo u neprijateljske ruke od tada.  Početak pregovora u januaru 1993. godine okupatoru je povratio izgubljeni moral.  Tada su shvatili da ne ginu uzalud i da će im sam Izetbegović priznati osvojeno.

6.  Prihvatajući Karadžića i Bobana kao predsatavnike bosanskih Srba i Hrvata, Alija Izetbegović je pristao na agresorovu "istinu" da je u Bosni na djelu građanski rat, a ne agresija protiv suverene države Bosne i Hercegovine.  Sjetimo se da je u ljeto 1992. godine rezolucija 752 Savjeta Sigurnosti Ujedinjenih nacija decidno ustanovila da su Srbija i Crna Gora agresori, a Bosna i Hercegovina žrtva agresije. Pregovori su omogućili reviziju te ocjene rata u Bosni i Hercegovini i zaustavili proces kažnjavanja agresora, koji je počeo ekonomskim sankcijama, ekonomskom blokadom, te isključenjem "Jugoslavije" iz Ujedinjenih nacija i KEBS-a, itd.

7.  Kao rezultat dijeljenja Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović je postigao da se više ne govori o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, Armiji Bosne i Hercegovine nego o građanskom ratu, muslimanskoj vladi, muslimanskoj vojsci, itd.

8.  Mnoge su države bivale okupirane, ali to nije bio razlog da ih se ukine (primjer Francuske u drugom svjetskom ratu, primjer država istočne Evrope i drugih zemalja pod Sovjetskim Savezom, itd.). Zašto se to samo Bosni i Hercegovini događa? Zato što je svaka diskusija o ustavu i granicama države smrtni udarac državi.  Ne pregovara se o takvim svetinjama kao što su ustav i granice, a na poštivanje tih svetinja državnike obavezuje i zakletva data prilikom inauguracije. Alija Izetbegović je bio dužan štititi, a ne trgovati sa ustavom i granicama Bosne i Hercegovine.

9.  Nije tačno da mi moramo pregovarati.  Niko nas neće i ne može kazniti ako nećemo da pregovaramo sa okupatorima naše domovine, jer žrtva ima pravo da ne prihvati izmirenje sa svojim krvnikom i da zahtjeva njegovo kažnjavanje.  Ne može žrtva postati krivac samo zato što neće da pregovara sa svojim krvnikom.  Sa laži da "pregovarati moramo, jer ćemo u suprotnom mi biti krivi za nastavak rata" Alija Izetbegović je pokušao prevariti svoj narod i uz pomoć pregovora realizovati svoj cilj o stvaranju "muslimanske" državice na tlu Bosne i Hercegovine, po cjenu njene podjele između Velike Hrvatske i Velike Srbije.

10. Armija je dužna da štiti ustav i teritoriju Bosne i Hercegovine u njenim istorijskim i međunarodno priznatim granicama. Stoga Armija nije dužna poštovati dogovore političara koji vode do rušenja Ustavnog uređenja i cjelovitosti Bosne i Hercegovine.

11. Zbog Bosne, zbog stotina hiljada poginulih u odbrani naše domovine, zbog bosanskog dostojanstva i dostojanstva naše djece, i djece naše djece, Alija Izetbegović mora biti izveden pred sud naroda za zločin veleizdaje.

Predsjedništvo Bosanskog kongresa

dr. Vahid Sendijarević dr. Muhamed Borogovac

Associate Research Professor                   Instructor

Univesity of Detroit Mercy                     Emmanuel College

Detroit, Michigan                             Boston, Massachusetts

Tel. (810) 828-3193                           Tel. (617) 783-8796

FAX: (810) 828-3069

Peti potpisnik nije mogao izdržati propagandu Izetbegovićevih medija i poltrona ličnog Izetbegovićevog predstavnika u SAD Nedžiba Šaćirbeja. On je zamolio da njegovo ime više ne stavljamo na "Optužnicu", ne zato što je promjenio mišljenje, nego "zato što je to uzaludan posao budući da je Bosna već podijeljena". Zato njegovo ime ovom prilikom nisam ni stavio.

Uže porodice Izetbegović i Šaćirbej su jedini činioci BiH politike za koje je Bosanski kongres siguran da znaju šta se istinski događa u Bosni i Hercegovini, jedini koji znaju da je cilj njihovog političkog angažovanja od samoga početka bila podjela Bosne i Hercegovine. Nisu oni udovoljavali svijetu nego se "svijet" (tačnije, posrednici u pregovrima Owen, Stoltenberg i Kontaktna grupa) prilagodio njima, istina veoma rado. Ogromna većina ostalih Bošnjaka odanih Izetbegoviću su izmanipulisani veoma vještim manipulatorima Alijom Izetbegovićem i Nedžibom Šaćirbejom. "Bošnjaci" ala Besim Velić su se stavili u funkciju progonjenja članova Bosanskog kongresa. Besim Velić je niži činovnik iz Clifornije, prosrpski orjentisan, koji je od Alije dobio zadatak da osnuje novinu Bošnjak koja će tobože pisati protiv Alije. Plan je bio da se na taj način Alijin čovjek stavi na čelo bošnjačke opozicije u SAD. Izetbegović to stalno radi, formira sebi opoziciju da bi je mogao kontrolisati. Služili su se raznim metodama, počev od ogovaranja i laganja po AlijinojIzetbegović i Šaćirbej mogli tako uspješno manipulisati Bošnjacima? Jedan dio odgovora sam već dao: zato što mali ljudi slijede vođu i ulizuju se vlasti. Međutim, ima još nešto što im je omogućilo da prevare i intelektualce. Naime, Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbej su bili zatvoreni kao Mladi muslimani poslije drugog svjetskog rata. To je ovoj dvojici dalo oreol žrtava komunističkog terora i obezbijedilo povjerenje Bošnjaka. Međutim, ta "stavka" u njihovoj biografiji ne garantuje da su oni stvarno "veliki muslimani" kakvim se prikazuju. A evo zašto. Poslijeratni srpski komunisti u odnosu prema Muslimanima nisu bili mnogo drukčiji od današnjih četnika oko Srebrenice i Žepe. Kao što četnici danas neselektivno ubijaju sve muškarce Bošnjake koji im padnu u ruke, tako su srpski UDB-aši u hajci na Mlade muslimane neselektivno hapsili školovanije muslimanske omladince, bez obzira da li su odani Islamu ili ne. Iskusni UDB-ini agenti su lahko prepoznavali ko je stvarno nacionalno ili vjerski svjestan i takvi najčešće ili nisu izlazili živi iz njihovih zatvora ili bi odležali dugogodišnje robije; od 10 i više godina. Sve ostale su pokušali vrbovati da rade za UDB-u. Ti događaji su mi poznati jer mi ih je pričao moj amidža, Ahmet Borogovac, geometar iz Zvornika, koji je i sam bio uhapšen kao Mladi musliman. On se nije bavio politikom i on je dokaz da su četnici preobučeni u partizane tada hapsili koga stignu od Muslimana. Bošnjačkoj emigraciji na Zapadu su poznata imena ing. Avde Sidrana, arhitekte Alije Karamehmedovića i Husrefa Bašagića koji su pristali da rade za UDB-u da bi izašli iz zatvora, ali su potom, uz veliki rizik po vlastiti život, uspjeli pobjeći iz zemlje da ne bi okaljali obraz. Koliko njih nije uspjelo pobjeći iz zemlje? Koliko njih je nastavilo raditi za UDB-u? Naravno nećemo ih tražiti među onima koji su likvidirani na robiji, niti među onima koji su, kao npr. Teufik Velagić, Alija Bečić, Hamzalija Hundur, odležali preko 10 godina. Zašto su neki ležali preko 10 godina, a neki puštani poslije 1 - 2 godine? Možda je slučajno, a možda i nije, da su i Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbej "veliki muslimani" koji su pušteni poslije manje od dvije godine robije. Kada se o ovome razmišlja treba imati na umu da su bosanski patrioti na čelu sa Hamdijom Pozdercem mnogo godina kasnije 1983. ponovo "namjestili" Izetbegoviću zatvor. Veoma je interesantna činjenica da Izetbegovićev ministar unutrašnjih poslova Alija Delimustafić, kojega kao špijuna UDB-e karakterišu i Sefer Halilović i dr. Nijaz Duraković, skriva od javnosti šta je sa arhivom o Mladim Muslimanima. Evo šta o tome kaže dr. Nijaz Duraković u Ljiljanu od 9. avgusta 1995.

...Muhamed Abadžić je bio direktor Oslobođenja i jedne prilike mi kaže: Najveća enigma su Mladi Muslimani, ko su, šta su bili njihovi ciljevi i da li bi ti mogao napisati knjigu o njima? Još mi je rekao da smo svi mi djeca u toj problematici. Upitao me je da li bi, eto ja "za velike pare" napisao jednu takvu knjigu? Može, odgovorio sam znajući da arhivu o njima i svim tim nesretnim procesima drži UDB-a, čiji je šef tada bio Duško Zgonjanin. A kako su dali Dervišu Sušiću da napiše onaj nesretni "Parergon" tako što je koristio arhive UDB-e, rekao sam mu neka se i meni da arhiva pa da to napišem. Mi smo tada dogovorili sve i krenuli u posao, ali odjednom, vrlo misteriozno, propada cijeli projekat, jer se na svemu tome angažirala UDB-a i sve je zatvorila. I danas je to za mene najveća tajna: arhiva je misteriozno nestala. Da li negdje još postoji, ne znam. To bi trebalo pitati Aliju Delimustafića, jer mislim da ju je on naslijedio. Da li je uništena u onim ključnim momentima? Mislim da su tu prsti KOS-a i svih tajnih službi kojima je bio cilj razaranje naše države."

Očigledno je da skrivajući arhivu o Mladim muslimanima UDB-a štiti neke svoje veoma značajne ljude. Kada se uzme u obzir činjenica da su jedini od Mladih Muslimana koji imaju funkcije i uticaj u BiH Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbej, nameće se pitanje: Da možda UDB-a ne štiti ovu dvojicu?

Ubrzo, nakon optužnice, Bosanskom kongresu su se riječima podrške počeli javljati mnogi građani Bosna i Hercegovine. S druge strane, počeli su napadi u štampi kontrolisanoj od strane Alije Izetbegovića Ljiljanu i Bošnjaku. Budući da Alija Izetbegović zna da u argumentovanoj polemici sa Bosanskim kongresom nema šanse, naši odgovori na napade iz Ljiljana i Bošnjaka nisu nikada objavljeni u tim novinama. Mi smo ih objavili na BosNetu.

U Globusu broj 249 od 15. rujna 1995. dr. Zdravko Tomac piše:

Prije dva tjedna govorio sam o raznim opasnostima američkog plana, prije svega  o opasnosti da svjetska zajednica prihvati neofašističku logiku Slobodana Miloševića i, kao konačno rješenje, legalizira podjelu Bosne i Hercegovine,  prihvatajući da se "(humanim") preseljenjem dovrši ono što dosad nije učinjeno.

Postignuti sporazum u Genevi, o načelima na kojima treba postići definitivni  sporazum, koja su prihvatili ministri inozemnih poslova Hrvatske, Bosne i Hercegovine i tzv. Jugoslavije, ne samo da potvrđuje opravdanost mojih upozorenja nego je takav da traži mnogo oštrije reagiranje, jer, objektivno, nagrađuje agresora i legalizira velik dio njegovih osvajanja.

Zato je logično da su odmah uslijedile žestoke reakcije, koje osporavaju ta načela i s hrvatske i s bošnjačke strane. U isto vrijeme u Beogradu se slavi. Miloševiću svi čestitaju. Zasut je brzojavima podrške. Svi su za njega, jer je uspio već na startu postići četiri bitne stvari:

Prvo, odvojio je problematiku okupirane Baranje, istočne Slavonije i zapadnoga Srijema od sporazuma o Bosni i Hercegovini. Zato ne iznenađuje što je Mate Granić uzeo torbu i krenuo najprije u Pariz, pa onda u Washington, pokušavajući  uvjeriti Zapad da Hrvatska neće prihvatiti sporazum o Bosni i Hercegovini ako se tim sporazumom istodobno ne osigura i teritorijalni integritet i priznanje Hrvatske u međunarodno priznatim granicama.

Drugo, prvi put međunarodna zajednica, a onda i bošnjačka i hrvatska strana, pristajući na načela sporazuma, legalizirale su fantomsku "Republiku Srpsku", za koju su govorili takozvana, tako da ona postaje ravnopravni partner i faktično u međunarodnu terminologiju, kao realnost, ulazi termin Republika Srpska. Štoviše, ona je izjednačena s Federacijom Bošnjaka i Hrvata i ima pravo na paralelne istovjetne veze s tzv. Jugoslavijom kakve će imati Federacija Bošnjaka i Hrvata s Hrvatskom.

To je vrlo lukavo formulirano, jer je već Washingtonskim sporazumom rečeno da će Federacija Bošnjaka i Hrvata imati konfederalne odnose s Hrvatskom.

Dakle, Hrvati koji inzistiraju na konfederalnim vezama Federacije Bošnjaka i Hrvata s Hrvatskom kao uvjetu opstojnosti Federacije Bošnjaka i Hrvata ubuduće će, nakon prihvatanja načela Sporazuma o Bosni i Hercegovini u Genevi, takvim inzistiranjem izravno raditi za Srbe, jer na temelju Sporazuma u Genevi sve one  odnose koje uspostavi Federacija Bošnjaka i Hrvata s Hrvatskom ima pravo uspostaviti i Republika Srpska s tzv. Jugoslavijom, odnosno Srbijom.

Treće, Milošević je nametnuo, kao temelj plana, svoju logiku i svoju koncepciju stvaranja etnički čistih prostora i faktične podjele Bosne i Hercegovine, kao, navodno, jedino realno rješenje.

Četvrto, Srbi su uspjeli dobiti 49 posto teritorija, znači u postotku mnogo više nego što je udio srpskog pučanstva u ukupnom pučanstvu Bosne Hercegovine. S obzirom na to da Hrvati i Bošnjaci imaju većinu, jasno je da je to nepravedan odnos, da međunarodna zajednica nagrađuje agresora, a kažnjava žrtve agresije.

Tri dara za Miloševića

Ako bismo tim darovima koje je već dobio Milošević, a na koje su, iz meni nerazumljivih razloga, prihvaćajući načela Sporazuma, pristali Hrvati i Bošnjaci, dodali i one poklone koje je, navodno, Holbrooke u 30-satnim razgovorima s Miloševićem obećao i koje je Zapad spreman dati Miloševiću da bi on prihvatio globalnu nagodbu, onda se može s još većom sigurnošću ponoviti ono što sam konstatirao prije 14 dana, tj. da je američki plan neprihvatljiv i za Hrvate i za Bošnjake, da je on nepravedan, da nagrađuje agresora i da ruši sva načela pravednosti i morala koja su temelj svjetskog poretka.

Nabrojit ću nekoliko najvažnijih darova koji se nude Miloševiću:

Prvo, 49% teritorija Republike Srpske bio bi kompaktan teritorij, u jednom  komadu, a 51% teritorija Federacije Bošnjaka i Hrvata bio bi sastavljen od tri nepovezana dijela.

Drugo, bitno bi se promijenila kvaliteta teritorija u korist Srba u odnosu na plan Kontaktne skupine. Dakle, prvotno od onoga što je međunarodna zajednica tvrdila, da će kazniti one koji ne prihvate plan Kontaktne skupine, a nagraditi  one koji ga prihvate, međunarodna zajednica nagrađuje Srbe koji su odbili   plan Kontaktne skupine, a kažnjava Hrvate i Bošnjake koji su ga prihvatili.

Nije tajna da je Milošević uspio u 30-satnim razgovorima dobiti više nego što je davao plan Kontaktne skupine. Tako, naprimjer, u igri je zamjena teritorija, po kojoj bi na kraju brdovita, nerazvijena i gospodarski bezvrijedna područja općina Grahovo, Glamoč i Drvar, gdje su u golemoj većini živjeli Srbi, pripala Hrvatima, a Bosanska Posavina, najrazvijeniji i najplodniji dio Bosne i Hercegovine, gdje su u golemoj većini bili Hrvati i Bošnjaci, pripala bi Srbima. U postotku površine općina Grahovo, Glamoč i Drvar jednake su postotku koji u površini BiH zauzima Bosanska Posavina.

Postoji, međutim, bitna razlika. U Posavini je živjelo 200.000 ljudi, a u ovim općinama samo 20.000. Zato zaprepašćuje kako je moguće uopće pomišljati da Hrvati odustanu od Bosanske Posavine i da hrvatska politika već počinje seobu Hrvata i naseljavanje u Glamoču i Grahovu.

Dakle, na primjeru Grahova, Glamoča, Drvara i Bosanske  Posavine vidi  se  da se već realizira neki fantomski plan koji još nigdje nije službeno raspravljen i pokazan, da se prihvaća da prijeratno etnički srpsko područje postaje hrvatsko, a etnički hrvatsko područje da se prepusti Srbima.

Treće, ista je situacija i s istočnom Bosnom, u kojoj su Muslimani činili prije rata više od 70 posto pučanstva. Prihvaća se rezultat etnickog čišćenje zločinom i genocidom, odustaje se od temeljnog prava Muslimana da se vrate u svoja mjesta i gradove, u svoje kuće. Ne samo da se legalizira zatečeno stanje i da se  prelazi preko zločina koji svojom masovnošću i okrutnošću užasavaju nego se, čak, traži od Muslimana da prihvate da se isele iz zadnje svoje enklave, u Goraždu.


Planirane seobe

Jasno je, dakle, da će Milošević biti spreman priznati Bosnu i Hercegovinu na osnovi načela koja su usklađena i usvojena u Genevi, jer on takvim priznanjem Bosne i Hercegovine ništa ne gubi. Njegovi diplomati već u euforiji izjavljuju da je jedinstvena Bosna i Hercegovina, sastavljena od dva entiteta, od Republike Srpske i Federacije Bošnjaka i Hrvata, samo prijelazno rješenje koje se neće dugo održati i koje će se vrlo brzo raspasti, jer će se Republika Srpska pripojiti tzv. Jugoslaviji, odnosno Srbiji.

U tom kontekstu i seoba Srba sa zapada na istok pokazuje da Milošević već ostvaruje minimalni plan tzv. male Velike Srbije, gdje sada, za razliku od stanja prije rata, kad su Srbi bili većinom na dijelovima teritorija Bosne i Hercegovine i Hrvatske daleko od Srbije, postaju većina u istočnoj Bosni i Posavini, istočnoj Slavoniji i Baranji, gdje su prije bili manjina, tako da se sada stvara nova situacija po kojoj bi mala Velika Srbija bila kompaktan prostor i geopolitički održiv teritorij.

Zato je razumljivo zašto je Milošević poslao svoga generala Mrkšića, znajući da se ne može obraniti Knin i tzv. Krajina, neka silom natjera sve Srbe da se isele i da se ostvari, prvi put u povijesti, seoba Srba sa zapada na istok, u suprotnom smjeru nego što su bile dosadašnje seobe.

U tom kontekstu zabrinjava i ponašanje Hrvatske, koja, umjesto da pokušava spriječiti prisilno iseljavanje Hrvata iz Banje Luke, vrlo kooperativno i bez velikih prosvjeda, prihvaća istjerane Hrvate i pokušava ih na sve moguće načine naseliti upravo u kuće onih iz Glamoča i Grahova koji su ih, napuštajući to područje po diktatu velikosrpske politike, istjerali iz njihovih kuća u Banjoj Luci.

Dakle, može se reći da u tom ludilu i kaosu ima nekog sistema, da se ništa ne događa slučajno.


"Definitivno rješenje"

Te nove karte o podjeli Bosne i Hercegovine pokazuju da imaju pravo oni koji  tvrde da je Washingtonski sporazum Bošnjaka i Hrvata samo prijelazno razdoblje, odnosno da je i sadašnji američki plan samo prijelazni sporazum, kako bi se došlo do konačnog rješenja koje, ipak, na kraju, Bosnu i Hercegovinu dijeli na tri dijela. Da bi bila ne samo moguća podjela Bosne i Hercegovine na tri dijela nego da bi svi bili dovedeni pred svršen čin, kad bi morali reći: to je loše, nepravedno i nemoralno, ali je realno i drugoga rješenja nema, već duže vremena i ratne operacije i seobe naroda zapravo se odvijaju po nekom fantomskom planu, čiji je cilj da kombinacijom rata i "(humanog") preseljenja potpuno promijeni etničku sliku Bosne i Hercegovine.

Treba napomenuti da bez rata i genocida i tzv. humanog preseljenja Bosnu nije bilo moguće podijeliti, jer je raspored stanovništva bio takav da su Srbi činili većinu daleko od Srbije, na zapadu, a Muslimani upravo uz Srbiju na istoku Bosne, dok su Hrvati bili na sjeveru i jugu i srednjoj Bosni.

Sad se završava i ratnim operacijama i preseljenjem naroda proces koji potpuno mijenja sliku Bosne.

Tako bi se dobili etnički čisti teritoriji, tako bi se, na kraju, teritoriji uz Srbiju mogli prirodno pripojiti Srbiji, a teritoriji na zapadu i jugu Hrvatskoj.

Tako bismo, na kraju, dobili raspored stanovništva što bi omogućio da se stvori mala Velika Srbija koja bi obuhvaćala istočnu Bosnu, istočnu Hercegovinu, Bosansku Posavinu i banjolučku regiju; da se stvori mala Velika Hrvatska, koja bi  obuhvaćala teritorij od Bihaća do Popova polja iza Dubrovnika, i, na kraju, da se između te dvije male velike države stvori bosanska država sa Sarajevom, Brčkim, Tuzlom, Zenicom, Travnikom, Bugojnom itd.

Vjerojatno će se i Bošnjaci podijeliti u svojim stavovima o tome što sada treba činiti, kao što će se i Hrvati ne samo podijeliti nego i vrlo oštro konfrontirati oko toga treba li nastaviti borbu za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu zajedno s Bošnjacima, ili prihvatiti podjelu Bosne i Hercegovine, najprije na dva, a onda na tri dijela. Te su konfrontacije već i počele.

Prva reagiranja

Na sporazum u Genevi najžešće je reagiralo Hrvatsko narodno vijeće Bosne i Hercegovine, u kojem se, između ostalog, kaže: "Hrvatsko narodno vijeće Bosne i Hercegovine s ogorčenim negodovanjem gleda na rezultat postignut na trojnom ministarskom sastanku u Genevi 8. rujna 1995. Sporazum o načelima za Bosnu i Hercegovinu, koji je usuglašen između ministara vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Hrvatske i tzv. Jugoslavije, na politčki skandalozan, a moralno nedopustiv način nagrađuje agresiju Beograda i Pala na našu zemlju, prihvaća rezultate progona, etničkoga čišćenja, zločina i genocida nad našim narodima, jer prihvaća takvu podjelu zemlje koja potvrđuje žentitetž stvoren tim sredstvima - Republiku Srpsku - te pristaje na pravo razvijanja žparalelnih posebnih veza sa susjednim zemljama."

Oštro je reagirao i HDSP, odbacujući Genevske sporazume kao štetne za  hrvatski narod, kao poraz hrvatske politike. HDSP osuđuje ovakve sporazume kojima se hrvatske zemlje daju vječnom neprijatelju hrvatskog naroda.

Uzbuna je nastala i u Bosanskoj Posavini. Županijski odbor HDZ-a Bosanske Posavine donio je zaključke na izvanrednoj sjednici kojima odbacuje sporazum u Genevi, i traži hitno i izvanredno sazivanje Sabora Bosanske Posavine.

dr. Zdravko Tomac

Ja mogu samo pouzdano tvrditi da Izetbegović ogromnom upornošću ustrajava na podjeli Bosne i Hercegovine i da njegovo ponašanje nije posljedica gluposti ili neznanja. Ja ne mogu tvrditi da ja znam pouzdano šta su njegovi motivi. Neki, a to je sada velika većina Bošnjaka, misle da on dijeli Bosnu i Hercegovinu da bi kreirao islamsku državicu. Ja sam skeptičan prema toj hipotezi. Ima više razloga koji izazivaju sumnju. Nabrojaću neke:

1. Izetbegović suviše laže za jednog iskrenog vjernika.

2. Da je Izetbegović iskren musliman, on bi se nekada sažalio nad ubijenim Muslimanima naljutio na njihove ubice. Nasuprot tome, poslije svakoga masakra,  kao da ništa nije bilo, on nastavlja pregovore sa odgovornim za masakre. Sjetimo se, na primjer, događaja s početka rata kada je Izetbegović bio "zarobljen" na Sarajevskom aerodromu. Prije toga je Armija BiH bila opkolila kasarnu na Bistriku. Garnizon JNA nije imao drugog izlaza nego da se preda i ostavi oružje Armiji BiH, čime bi se Sarajlije značajno naoružali. Tako su se razoružavanjem garnizona JNA u svojim gradovima oslobodili Tuzlaci i Zeničani. Međutim, tada Izetbegović, mada upozoren da na svom povratku iz Brisela ne slijeće na Sarajevki aerodrom, to ipak čini i dolazi četnicima u ruke. Sutradan biva razmijenjen za Kukanjca, plus svo osoblje i oružje iz opkoljene kasarne. Te noći četnici nisu poštovali dogovoreno primirje, a naši jesu zbog straha za Izetbegovića, pa smo izgubili  Grbavicu 1, umjesto da se Sarajevo oslobodilo. Poslije te epizode Izetbegović izjavljuje novinarima da je to bila "jadina noć u kojoj nije mogao zaspati". Razlog? "Odvojili su ga od kćerke." Ta izjava je objavljena u decembru 1995. u izvanrednoj dokumentarnoj seriji od četiri nastavka Christiane Amanpour o raspadu Jugoslavije rađenoj za Discovery Channel i objavljenoj na svim značajnijim TV mrežama u svijetu. Sjetimo se da su do tada bili poklani Bijeljinci, Zvorničani, Brčaci, Bratunčani itd. Tada su već punom parom radili i koncentracioni logori u kojima su i mljeli Bošnjake, kao npr. u Bimexovim kafilerijama u Brčkom. Tada su radili i ženski logori kao što je npr. "Kod Sonje" u Vogošći, gdje su masovno bošnjačke majke, sestre i kćerke pretvarane u četničke i UNPROFOROVE prostitutke. I zamislite, svi ti užasi, prema priznanju samoga Izetbegovića nisu mu mogli poremetiti san.

I poslije toga u Bosni i Hercegovini su se dogadjale strahote. Sjetimo se agonije Srebrenice i Žepe i masovnih pokolja na kraju. Izetbegović je direktno kumovao gubitku tih gradova i pokoljima u njima jer ih je on razoružao i jer ih je on obezglavio izvlačeći Nasera Orića i ostale komandante prije četničkog napada. Svakome muslimanu i Bošnjaku i svakome normalnom čovjeku savjest ne bi dala mirno spavati za vrijeme tih dogadjaja. Izetbegović je pokazao svoju upletenost u izdaju tih mjesta i time što nije proglasio ni jedan dan žalosti zbog Srebrenice i Žepe. Da li je musliman i Bošnjak neko kome je toliko malo stalo do muslimana i Bošnjaka?

U vezi sa dogadjajima oko opkoljavanja kasarne na Bistriku postavlja se još jedno imteresantno pitanje: Zašto Izetbegović sebe i svoju kćerku dobrovoljno predaje četnicima u ruke? Naime, dan uoći Izetbegovićevog slijetanja na sarajevski aerodrom on je bio opomenut da je Aerodrom u četničkim rukama. Na izričit zahtjev ostalih članova Predsjedništva on je odletio iz Brisela u Rim, a ne u Sarajevo. Medjutim, kada su naši borci pod komandom ostalih članova Predsjedništva i Sefera Halilovića opkolili kasarnu na Bistriku i četničkog komandanta Kukanjca, Alija Izetbegović dolijeće četnicima u ruke. Dakle, on dobrovoljno ulaže i sebe i svoju kćerku kao adute kojima će četnici ucjenjivati Armiju BiH da bi spasili kasarnu na Bistriku. To je jedan od krunskih dokaza koliko je čvrst savez Izetbegovića sa četnicima. Izetbegović je toliko siguran u četnike da se ne plaši ni kćerku im predati. Znajući da ga to povjerenje u četnike raskrinkava kao srpskog čovjeka on daje naknadne izjave, kao što je ona iz Discavery-a, kako se tada tobože strahovito plašio za svoju kćerku. Da se plašio on je ne bi vodio četnicima u ruke. Ostao bi zajedno sa njom u Rimu dok se dogadjaji oko kasarne na Bistriku ne završe. Ovaj događaj je prvi pokazao koliko je Izetbegović odan srpstvu i koliko daleko je spreman ići zbog srpstva. Logično je onda zašto nije ni dana prekinuo pregovore kada je ubijen Turajlić ili što je Srbima predao Srebrenicu i Žepu i po cijenu da na duši nosi hiljade masakriranih Bošnjaka iz istočne Bosne. Znao je on da će četnici ubijati i dječake od sedam-osam godina i da će silovati njihove vršnjakinje zajedno sa majkama. Njemu, kao i svakom Srbinu, Velika Srbija je važnija.

3. Kada smo već spomenuli javnu kuću "Kod Sonje" sjetimo se da je tu mušterija bio i komandant UNPROFOR-a kanadski general McKenzie. Njmu su četnici plaćali usluge tijelima bošnjačkih djevojčica, koje su kasnije, kao opasne svjedokinje, ubijane. To je dokazano i podignuta je optužnica. Međutim, tu optužnicu zaustavlja Izetbegović. Kada je Roy Gutman,News Day-a iz New Yorka, čovjek koji je dobio Pulitzerovu nagradu za novinarsko istraživanje genocida u Bosni, upitao Izetbegovića zašto je poštedio McKenzia, on je odgovrio: "Nama još treba UNPROFOR." Kao da bez McKenzia novinar nema UNPROFOR-a. Da li jedan iskreni musliman tako olako ispušta iz ruku pravde silovatelja muslimanki?

4. Da je Izetbegović iskren musliman, on se ne bi toliko trudio da zaustavi Armiju BiH u njenom oslobodilačkom pohodu. Svaki musliman i Bošnjak zna koliko mu je stalo da se oslobodi neko selo ili brdo naše domovine Bosne i Hercegovine. S druge strane znamo koliko nam je teško kada nešto padne u ruke četnicima. Izetbegovića raspoloženje odaje. Sjetite se njegovog bezbrižnog izraza lica s početka rata i prvih pregovra u Genevi 1992. Sjetite se njegovog razdraganog širenja ruku u Tuzli poslije pada Srebrenice, što su sve TV mreže prenijele. S druge strane, sjetite se njegovih kiselih izjava armijskim novinama iz Sarajeva kada je Armija BiH oslobodili Vlašić. Tada je doslovno rakao ljutito: "Drugi put puške o klin kada se pregovara". Armija je borbom oslobodila pola BiH, a on pregovorima nije nagovorio četnike da se povuku ni sa jednoga kvadratnoga metra, a ipak su njegovi pregovori važniji.

5. Da je Izetbegović zaista "muslimanski fundamentalista" on bi to krio dok ne pobjedimo četnike. Upravo suprotno, on vodi na Hadž 400 vojnika Armije BiH. Glumeći islamskog fundamentalistu Izetbegović je dao ogromne propagandne mogućnosti četnicima. Ko živi na Zapadu zna kakav je politički hendikep nositi "image" islamskog fundamentaliste. Sjetimo se, dok nismo imali taj "image" čitav svijet nas je priznao i glasao za sankcije Srbiji i Crnoj Gori.

6.  Zar bi musliman i Bošnjak mogao potpisati da su Banja Luka, Prijedor, Kozarac, Bosanki Novi, Derventa, Modriča, Bosanki Brod, Doboj, Bijeljena, Janja, Zvornik, Srebrenica, Žepa, Bratunac, Vlasenica, Cerska, Konjević Polje, Višegrad, Foča, Rogatica, Čajniče, Gacko, Trebinje. itd. srpski gradovi?

Zbog svega toga odbacujem hipotezu da Izetbegović sve ovo radi jer je veliki musliman. Mnogo je vjerovatnija teza da je on muslimanski Srbin, našto kao i reis-ul-ulema Kemura, ili reis-ul-ulema Mujić ili režiser Emir Kusturica ili književnici Meša Selimović i Husein Tahmiščić ili političari Omer Karabegović, Raif i Nijaz Dizdarević, Hajra Balorda itd. Posebno je po tom pitanju interesantna porodica Murisa Zametice iz Sarajeva. Muris Zametica stvarno vjeruje da su Srbi izabran narod. Takav je i njegov sin Omer Zametica. Omer je dogurao na Palama do položaja glasnogovornika Radovana Karadžića. Javnosti je poznat pod imenom Jovan Zametica. Ništa mu ne smeta što biološki potiče iz naroda kojeg je paljanski režim tako masakrirao u ovome ratu. Možda je interesantna činjenica da su Muris Zametica i Alija IzetbegovićAlije pojeo, a i on kod mene" kaže MurisZametica kada opisuje svoju bliskost sa Alijom Izetbegovićem. Primjer Murisa i Omera Zametice, kao i primjere Dizdarevića, Kusturice, Kemure, Mujića i drugih Srba sa muslimanskim imenima navodim samo zato da bi Bošnjacima pokazao koliko je snažno srpstvo "Muslimana" Srba. Svi oni su jednako kao i pravi Srbi nemilosrdni prema Muslimanima. Poznata je stvar da su konvertiti odaniji svom novom stadu nego oni koji su rodjeni u njemu. Takvi su bili i Srbi koji su nekoć primali Islam, a takvi su i današnji "Muslimni" koji se asimiliraju u Srbe. Narod to opisuje poslovicom: "Gori je Poturica od Turčina". Kada vidim koliku energiju troši Alija Izetbegović da osnuje Republiku Srpsku na 49% Bosne i Hercegovine, meni je jasno da je on nama podmetnut kao što su nam bili podmetnuti i reisi-ul-uleme Kemura i Mujić i političari kao Nijaz i Raif Dizdarević, Esad Horozić, Hajra Balorda i mnogi drugi, čije srpstvo više niko ne dovodi u sumnju mada kao i Izetbegović imaju muslimanska imana. Uvijek su Srbi na vlast u BiH postavljali "Muslimane" koji su njima odgovarali. Kako smo mogli i pomisliti da će u odsutnom trenutku bosanske povijesti Srbi pustiti da Bošnjake predstavlja istinski patriota? Kada je vuk poštedio janje?! Ako se pogleda hpovijest borbe porobljenih naroda za slobodu, vidjeće se da se slično ponavlja otkako je svijeta i vijeka. Na primjer, kada god kolonijalni gospodar nije mogao više da suzbija želju porobljnog naroda za slobodom, pokušavao bi na vlasti u "oslobođenoj" koloniji ostaviti vladara koji će vladati u interesu kolonizatora. To je toliko raširena pojava da je dobila i ime -- neokolonijalizam. Veoma često je borba protiv takvih vladara trajala duže i bila komplikovanija i od same borbe za slobodu od kolonizatora. Borba za slobodu protiv okrutnih okupatora na bojnome polju porobljenim narodima je bila jednostavnija nego borba protiv lukavih izdajnika iz vlastitih redova. Današnji svijet je još pun raznih šeika, emira i kraljeva koji su na takav način došli na vlast. Alija Izetbegović je na žalost samo jedan u veoma dugom nizu ovakvih vladara.

Neki dokumenti su i u ovoj knjizi spomenuti. Ja bih izdvojio pismeni dokaz da se Izetbegović izjašnjavao kao Srbin. Preko toga su Bošnjaci suviše lahko prešli. Međutim, pišu se i druge knjige o najvećem zločincu u povijesti. Saznaće se za još mnogo kompromitujućeg materijala. Bosanski kongres posjeduje mnoge dokumente koji nisu mogli biti objavljeni u ovoj knjizi radi zaštite izvora i svjedoka. Svaki njegov potpis na podjelu Bosne i Hercegovine je kompromitujući materijal. Svaki njegov potpis će istoričari, pravnici i obični čitatelji analizirati, kao što je analizirao prof. Francis Boyle njegov "Dogovor osnovnih principa" iz Geneve od 8. i 26. 1995. septembra. Za razliku od Hitlera, Miloševića i Karadžića, Izetbegović je svoj zločin učinio s predumišljajem protiv svog naroda, tj. ne kao protivnik nego kao čovjek kojem je narod vjerovao. Kao oruđe kojim je zločin počinjen poslužili su mu srpski nacionalisti, uvijek žedni bošnjačke krvi.

U trenutku kada završavam ovu knjigu država Bosna i Hercegovina postoji još samo kao nada u čudo. Jedino čudo bi bio Izetbegovićev iznenadni gubitak vlasti ili da Predsjedništvo i Vlada preuzmu svoje nadležnosti od zla koje se zove Izetbegović. Ova knjiga nastaje i zato što zločin ne smije ostati nekažnjen. Cilj ove knjige je da pokrene i ostale Bošnjake da pamte i skupljaju dokaze protiv izdajnika. Ovim nažalost nećemo pomoći žrtvama četničkog noža, tj. žrtvama Izetbegovićeve politike, niti ćemo spasiti državu Bosnu i Hercegovinu od omče koju joj stavlja Izetbegović, ali ćemo zato osvijetliti i razjasniti najmonstruozniji zločin u povijesti - zavjera i ubistvo s predumišljajem hiljadugodišnje države i njenog naroda od strane čovjeka kojem je taj narod vjerovao.

10.10.2009.

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

16.08.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,712908
CHF CHF
1
6,474362
GBP GBP
1
8,130511
USD USD
1
6,266379
EUR EUR
1
7,393074
$ Odabir valute
= Odabir valute