Politika

MICHAEL NOVAK - TEOLOG KAPITALIZMA

Spektar - Politika

Michael Novak /1933-/ svakako je jedan od vodećih i ne samo američkih katoličkih teologa, uz to i novelist, novinar i diplomat. Teško da itko tako uvjerljivo ne samo brani, nego i promiče vrijednosti i prednosti, kako on veli "demokratskog kapitalizma", osobito spram raznih varijanti socijalizma, uključujući i takozvanog "kršćanskog socijalizma", koji se čini žilavim, sudeći po porukama katoličke nomenklature i ne samo u Južnoj Americi, nego čak i u Europi. Zapravo, Novak na umu ima takozvani anglosaksonski politički, ekonomski i moralni kapitalistički sustav, ili još uže, američki kapitalizam s jasnim i praktično dokazanim argumentima i "pred Bogom i pred narodom", ne umišljajući pri tome da je riječ o nekakvom idealnom i bezgriješnom modelu. Tako će Novak "Od svih sustava političke ekonomije koji su oblikovali našu povijest, nijedan nije toliko revolucionirao svakodnevna nadanja ljudskoga života - i to produženjem čovjekova vijeka, proširenjem raspona ljudskog izbora te dovođenjem uklanjanja bijede i gladi u domenu zamislivog - kao što je to učinio demokratski kapitalizam." Kod nas su, dakle u Hrvatskoj, recepcija i opus Michaela Novaka začuđujuće slabi, a držim da bi baš u ovim tranzicijskim vremenima, pa i u krizama, trebalo biti posve obratno. Možda je još i prerano za primjenu Novakovih "recepata" i viđenja kapitalizma i socijalizma  na ovim prostorima, ali ne bi bilo loše bar ih upoznati i ne upadati u greške koji su ionako drugi već skupo platili.

Ipak, najznačajnija knjiga Michaela Novaka "Duh demokratskog kapitalizma" kod nas je prevedena 1993. /Globus nakladni zavod i Školska knjiga, Zagreb/, a iz nje citiramo završno poglavlje "Pod Bogom", što bi se moglo uzeti kao sinteza njegove misli o prirodi kapitalističkog poretka. /Bajro Sarić/

"Kad se sve uzme u obzir, demokratski će se kapitalizam na Sudnji dan pojaviti pod teškim bremenom. Njegova se osnovna struktura pokazala produktivnom, njegove slobode širokima; dosljedno tome, njegove su odgovornosti mnogobrojne. Da je eksperiment zakazao, da su Sjedinjene Države ostale primitivnom zemljom, loše upravljanom, mrzovoljnom i anarhičnom, možda bi ih svijet više volio. Da su Sjedinjene Države bile nesposobne da upravljaju sobom, svijet teđko da bi u njima tražio vodstvo. Da su i nadalje siromašne, nitko ih ne bi mogao kriviti za vlastitu bijedu. Bivša kolonija kao druge bivše kolonije, možda bi udovoljavale kriterijima za pomoć Svjetske banke.

Sjedinjene Države, međutim siromaštvo nije bacilo na koljena. Njihov je sustav bio tako produktivan da se to ni s čim ne da usporediti. Njihov je eksperiment /do sada/ bio uspješan. Njihov narod je slobodan. Njihovo je, dakle, breme odgovornosti teže.

U ovoj knjizi namjera mi nije bila da izrečem sud o praksi kapitalizma. Briga mi je bila da shvatim latentne ideale što stoje iza njegove prakse. Ta mi se procedura čini opravdanom. Postoje stotine knjiga o idealima socijalizma, od kojih su mnoge bile napisane dok još nije bilo nijednog primjera socijalističke prakse, dok su mnoge druge bile napisane bez ikakva obaziranja na tu istu praksu. Ako socijalisti mogu legitimno sanjariti o svojim idealima i iskazivati ih, onda i demokratski kapitalist može isto  tako legitimno sanjariti o svojim idealima i te ideale iskazivati. A uspoređivati se mogu samo ideali s idealima i praksa s praksom.

Netko će odgovoriti da je stvarni svijet demokratskog kapitalizma grublji i opakiji od onoga kojeg samo opisao. Sad se postavlja pitanje: Na temelju kojih ćemo standarda suditi o grubosti i opakosti? Da bismo praksi demokratskog kapitalizma sudili strogo ali pravedno, prvi bi korak bio da mu sudimo u svjetlu vlastitih ideala. I zato je potrebno navesti ih. Oni su latentni, skriveni u njegovoj praksi: nema potrebe da ih skidamo s neba.

Reći da demokratski kapitalizam ne zadovoljava ideale socijalizma bilo bi očito neadekvatno. On to nikada nije ni pokušavao. On ima svoje vlastite ideale. A ostvaruje li on u praksi isto tako i ideale socijalizma – i je li u tome bolji od ijedne postojeće socijalističke države – pitanje je empirijsko. Da se na nj odgovori, trebalo bi skupiti dokaze.

Ne bi bilo dovoljno ni kazati da se demokratski kapitalizam može mjeriti ni s punim standardima židovske i kršćanske vizije Kraljevstva Božjeg. On na to niti ne pretendira. Nijedna se politička ekonomija ne usuđuje pretendirati na to da bi se mogla mjeriti s tim kraljevstvom. Pa ipak demokratski kapitalizam pozdravlja sud u bistrom svjetlu toga kraljevstva. Riječ je, naime, o sustavu zamišljenom tako da se neprestance reformira i transformira, i on je jedini od svih poznatih sustava koji u sebi posjeduje sposobnost transformacije miroljubivim sredstvima.

Kritika demokratskog kapitalizma u svjetlu njegovih vlastitih ideala ne samo da je moguća nego je i korisna. Nema sumnje da je taj sustav iznevjerio vlastite ideale, kako u velikom tako i u malom. On je bio zamišljen kao slobodan sustav u kome bi svaki pojedinac, interesna skupina i moralna manjina mogla pokušati usmjeriti ga u skladu s vlastitim viđenjem. "Često će težit suprotna djela", kao što reče Shakespeare u Henriku V.

Svemogući Bog nije stvaranje učinio prisilnim već ga je zamislio kao borilište slobode. A u tom borilištu, Bog je pozvao pojedince i narode da žive u skladu s Njegovim zakonima i nadahnućem. Demokratski kapitalizam bio je zamišljen tako da im dopusti, svima njima griješnima, da slijede svoje slobodne putove. On stvara nenasilno društvo kao arenu slobode, u kojoj su pojedinci i narodi pozvani da ostvare, a posredstvom demokratskih metoda, poslanje za koje vjeruju da im je zadano.

A pred licem Božjim, oni mogu očekivati da će ih dopasti točna i pravedna presuda."

16. kolovoza 2009.

Michael Novak: "Duh demokratskog kapitalizma"


 

DA MI JE VIDJETI JESEN

Spektar - Politika

Nije sad recentni feniksov post kriv ovome što ću reći (iako me nagnao) jer zadnje vrijeme masovno se pišu gomile varijacija na temu 'jadna li im majka kad narodu pukne film', ne samo ovdje nego nego po svim drugim sajtovima koji imaju imalo community koda. Iako podržavam da je krajnje vrijeme, priznajem da mi je to iz hrvatske perspektive malo science fiction. Na stranu jedina dugoročno važna činjenica a to je da će državu iz dreka izvadit ekonomsko promišljanje a ne hudi prosvjedi, no ruku na srce, narod desetljećima ne pokazuje namjeru da se makne dalje od pozicije kmeta i to jednostavno nije zdravo po društvo koje želi biti demokratsko. Lopine su se ukorijenile i to predugo traje i preduboko smo zaglibili a za to krivim narod, letargiju i nesudjelovanje u ulozi koju sam narod u svojoj državi ima i ponekad se pitaš ono staro pitanje je li ovaj narod uopće zaslužio demokratsku državu ako nije u stanju demokratski beknut onda kad treba. zasigurno ne na način kako se to radilo u Bukureštu nego na način kako to stalno rade Francuzi ili Nijemci, ali opet se vraćamo na činjenicu da smo sada već stvarno predaleko u vražjoj materi i da zapravo ne znamo što bi kulturni Francuzi i Nijemci u ovakvim govnima napravili. Možda bi vužgali Bundestag. Dakle nekakvo javno raspoloženje po 'pas mater' pitanju je sada možda najmasovnije i čak prilično složno u količini drvlja i kamenja na račun vlasti, no naravno da je svuda uključena ona naša divna neodređena varijabla kada-što-i-kako, koja se skriva iza vječnog 'trebalo bi' i naravno da su svi radije na moru (kao i Vlada), naravno da su sindikati opet ispali papci i samo se bojim da se sve ponovo ne svede na grintanje iz fotelja kakvih je već bilo kad se svašta pisalo pa bi se onda na trg(ovima) pojavilo jedva parsto nadobudnih kojima se bahato društvo s Markovog trga smijalo po hodnicima. Dakle svi (pa i ja) zazivaju da se konačno nešto desi, da se pokažu zubi, otvoreno se govori da se ta ekipa odozgo treba, ako ne razjurit u vražju mater onda im se treba pokazat da ne rade dobro, da nezadovoljnih ljudi ima puno, da oštećenih i pokradenih ima puno i da tamo gore ne igraju Simse nego raspolažu pravom državom i pravim ljudima, te da ovdje ne postoji game/save ali postoji odgovornost na koju bi ih se jednom konačno trebalo podsjetit. Možda i na grub način, ali jebiga, 15 godina žive ko bubrezi u loju i jedini posao kojem pristupaju sa žarom i punom odgovornošću (ali samo prema sebi samima) su predizborne kampanje i izborni inženjering kojim si, uz letargično kmetski narod, osiguravaju ostanak na vlasti i daljnje grabanje svega što vrijedi. ali bez da su pokušali sejvat poziciju. Toliko o poštovanju igre (čitaj: države) koju igraju. Velike priče o narodu koji treba ovo i ono sad poprimaju tako masovne razmjere da se bojim onog momenta kad palamuđenja babi u rog postaju sama sebi svrha i već se počinjem zlurado kesiti uz misao da mi je vidjet nas Hrvate kako uzimaju kuku i motiku, jer si jednostavno ne mogu zamisliti da Hrvati izađu na ulice niti onako kako to rade Nijemci ili Francuzi (na zadnjoj sindikalnoj masovki prošle godine u povorci nisam čuo gotovo nijedan zagrebački naglasak niti mladu osobu već samo babce i portire dovežene busevima odkojekuda uz lunch-paket i popodnevnu šetnju Zagrebom). I nije toliko bitno hoće li se Bebić, Šuker i njihovo bahato krdo naglavačke skopitat niz Mesničku (iako je situacija zrela i za to) - koliko je bitno da ljudi konačno masovno izađu van i pokažu Vladi da naroda ima i da Hrvatskom ne hodaju Simsi nego ljudi koji postoje i kojima vlada služi, kojih se vlade u u demokratskim društvima boje i zaziru od prosvjeda i masovnih okupljanja i čije tisuće grla mogu u isti čas zaurlat tako da im se govna u guzicama smrznu. Ova jesen će zaista biti matura za Hrvate i ne puknu li ozbiljni prosvjedi najesen, mi tu maturu padamo i možemo kao stari iz pjesme Pipsa sjest doma, buljit u pod i sebi u bradu priznat da smo narod idiota (čega je vlast godinama svjesna). Stoga, i nakon svih ovih hrabrih postova po forumima/njuz sajtovima - da mi je vidjet jesen. Jer prvo trebamo pokazat da ovo nije dobro i da postojimo, a onda neka vlade (namjerno množina) i ekonomisti sjednu i slažu fiskalne planove ali neka budu svjesni da im ljudi pušu za vrat. Često se u ovakvim situacijama sjetim jednog novinskog priloga sa kraja 80tih i kraja Juge. Bio sam sredjnoškolac s glavom u kazetofonu ali taj mi se prilog iz ondašnjeg Dnevnika urezao: počinjala je balvan revolucija, Srbi su norili oko Plitvica, nije još nikakvo puškaranje počelo i ovi su tek gurali drva po cestama. TV ekipa je na licu mjesta neku babu pored trupca pitala da kako na te njihove balvane reagira ovdašnji hrvatski živalj. Baba je ni pet ni šest blebnula meni prestrašnu rečenicu koja zaista sve govori o nama odonda do danas: rekla je "a ništa (...) ma Hrvati su šonje, oni samo šute". Doslovno se sjećam tih riječi: Hrvati su šonje, oni samo šute. Ona je to rekla ko dobardan, kao da kaže Talijani su izmislili pizzu. Baba je to generacijski znala. Taj narod to o nama generacijski zna. To je jedna činjenica koja se o Hrvatima zna onako kao što susjedi znaju nešto o našoj obitelji, nešto preko čega mi prelazimo, pa to šuškaju u svojim sobama. Ali se podrazumijeva. i svih ovih godina taj statement konstantno dobiva na težini: mi smo šonje. Ali ipak, da mi je vidjet jesen i da mi je, oči u oči a ne preko nickova na monitoru, vidjet sve te njuške koji već dugo ali sad masovno, pričaju ili pišu o pokazivanju zuba bahatoj ekipi s Markova trga. ajde baš da vidim. Silno me zanima. Silno me zanima koliko će lajavaca sa Indexa, s Vecernjeg, Jutarnjeg, Pollitike i svih ostalih biti na trgu najesen. da se razumijemo, trg sam trg pohodio više puta i pohodit ću opet, organizirao stvar Josip Dell'Olio, Busola, Krešimir Sever ili netko treći - baš me briga - jer jedino bitno je izaći i napuniti masu. onako kako smo izašli za R101 i kada se vlast usrala od mase koja urla za istu stvar. Jer vlasti se jedino vlastitog naroda boje a ne demokratskih objesi-mačku-o-rep metoda (pada na izborima) - izbori se dobivaju i gube, no big deal. Vlasti se boje samo naroda na ulici i u ovoj godini hrvatska država to od svog naroda očekuje; ne izađemo li, ne popunimo li trg od Zrinjevca do vrha Mesničke, padamo maturu u vlastitom dvorištu, ostajemo papci i ne zaslužujemo da itko išta ikad više zucne o tome 'što bi njima trebalo'. I jedva čekam da otpravimo kolovoz, dočekamo rujan i da mi je konačno vidjet Hrvate kako nalaze za shodno javno nešto reći onima koji ih gaze. da mi je čut glas iz tisuća grla. Ili će sve ostat na tastaturama i sa kitom u guzici.

8. rujna 2009.

rzlatic dnevnik www.pollitika.com

 

 

VLADA/LI/ I SABOR

Spektar - Politika

Pored svih drugih kriza u koje je Lijepa naša zapala, čini se da ni politička, točnije parlamentarna nije izbjegnuta. U što se samo pretvorio časni hrvatski Sabor, razvidno je uvidom i pogledom na njegove sjednice, način odlučivanja i sam sadržaj rasprava. Čini se stoga zanimljivim komentar autora s pseudonimom "frederik" na uvijek aktualnom portalu www.pollitika.com. /Bajro Sarić/

U zemljama parlamentarne demokracije, kad Vlada u Parlamentu forsira neku odluku ili Zakon, i ako takav Zakon ne prođe, smatra se da je Vlada pala, pa Predsjednik Vlade mora sam povući konsekvence i Predsjedniku države ponuditi ostavku, kako bi se obavile nove konzultacije i tražilo novo rješenje. Takvo nešto se smatra kao da Vlada nema povjerenje većine u Parlamentu. Budući da mi sebe smatramo dijelom demokratskog svijeta, da uvodimo sve norme i zakone po EU standardima, i mi bismo se trebali takvih običaja pridržavati ukoliko želimo zadržati demokratski vjerodostojnost pred narodom i svijetom. Da, kad bi u hrvatskom Saboru i hrvatskoj Vladi sjedili moralno savjesni i politički svjesni ljudi. No, mi u Saboru imamo većinom korumpirane sabornike i „demokratsku“ super-vrijednost znanu kao Vladimir Šeks, najvećeg živućeg kontra-stručnjaka za funkcioniranje demokracije i političkog sustava u Hrvata!! A možda i šire!

Glumac Zlatko Vitez, koji je kratko vrijeme sjedio u Saboru (da bi po želji tada najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj glumio demokraciju) je svojevremeno Sabor nazvao „kokošinjcem“. To je bila točna ali vrlo benigna dijagnoza, koja je u međuvremenu silno napredovala prema malignoj varijanti. Naime, dobroćudni glumci (osim Viteza ih je bilo još - pokojni Boris Dvornik i još živući Boris Buzančić, i još poneki) su ubrzo napustili političko polje, koje se napučilo drugom vrstom „glumatala“, ustvari nemoralnih i zločestih političkih profesionalaca. A narod, ta politički neiskusna a teatarski naivna publika, najčešće nije svjestan svega onoga što se pred njihovim očima odvija, jer su ih pokvareni politički autoriteti „uvjerili“ da u ovim našim demokratskim igrama nema pravila; odnosno, ako ih i ima da ih se ne treba držati „kao pijan plota“ , prema dobro poznatoj voluntarističkoj floskuli zaostaloj iz nekih davnih totalitarističkih vremena, za koja smo mislili da su ostala iza nas - ali nam se eto stalno vraćaju u svakodnevni život kao mentalne zamke ograničenih političara, iz kojih ne znaju naći izlaza.

HDZ-ov prijedlog „Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji“ je nasilno provlačen kroz saborsku proceduru, da bi konačno kao izglasan proslijeđen Predsjedniku Mesiću na potpis. Mesić ga je dočekao na nož i uputio Ustavnom sudu na ocjenu, a tamo ga čekaju „Šeksovi pulenovi“ koji bi ga kao trebali odobriti (ta zašto je te mutikaše uopće gurao u društvo posvećenih). No, stvari izgleda ne stoje nimalo lako. Po svemu sudeći, izgleda da je problem daleko veći, i da je Darko Milinović („bezzubi lički vuk“ poznatiji po lancima s kojima se vezivao u obrani pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Norca) ne samo sam sebi zabio veličanstveni autogol, nego najvjerojatnije srušio vlastitu Vladu (u kojoj je sebe već zamišljao kao glavnog ideologa i promotora selektivnog shvaćanja demokracije).

Prema članku 159 Poslovnika Hrvatskog Sabora se propisuje donošenje zakona po hitnom postupku:

Iznimno, zakon se može donijeti po hitnom postupku, samo kada to zahtijevaju interesi obrane i drugi osobito opravdani državni razlozi, odnosno kada je to nužno radi sprječavanja ili otklanjanja većih poremećaja u gospodarstvu.

„Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji“ (ZMPO) donesen je po hitnom postupku mada nikako nije smio biti uvršten u hitnu proceduru, pa samim time predstavlja eklatantan primjer kršenja saborske procedure.

Prema članku 161. istog Poslovnika, po hitnom postupku se donose i zakoni koji se usklađuju sa zakonodavstvom EU. No ovdje se ne radi o već puno puta (zlo)upotrebljavanoj floskuli usklađivanja s EU - jer se ovdje nije imalo što uskladiti – budući da prije toga ničega nije ni bilo. Naime, ovo je materija koja se prvi puta u RH regulira zakonom, pa je jednostavno smiješno takvo nešto pravdati bilo kakvim „usklađivanjem“.

Dalje, hitni postupak primijenjen kod izglasavanja ovog Zakona se nije smio primjenjivati radi važnosti teme, budući da se „Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji“ (ZMPO) smatra tzv. ORGANSKIM ZAKONOM. Naime organski zakoni su oni za čije je donošenje Ustavom propisana potrebna većina glasova.

Tako se, tzv. obični zakoni donose većinom glasova prisutnih zastupnika ( računica je 153 zastupnika: 77 je tzv. kvorum tj. 50%+1 ili 77:2 dakle potrebno je imati najmanje 39 glasova tj. većina prisutnih)

Dalje, prema članku 82. st.1 Ustava RH: Zakone(organski zakoni) kojima se uređuju prava nacionalnih manjina Hrvatski sabor donosi dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika (dvije trećine od 153 zastupnika su najmanje 102 glasa)

Prema članku 82. st.2. Ustava RH: Zakone (organski zakoni) kojima se razrađuju Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode Hrvatski sabor donosi većinom glasova svih zastupnika!!!! (a to je 50%+1 od 153 ili najmanje 77 glasova)

„Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji“ (ZMPO) regulira temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom ( i Europskom konvencijom); shodno važnosti materije spada u organske zakone, pa je za njegovo izglasavanje bilo potrebno 77 glasova, a ne 70 s koliko je "izglasan". Samo zbog toga, tj. zbog formalnih razloga (čak ne ulazeći ni u samu materiju zakona) Ustavni sud je mogao (čl.38.st.2 UZUSRH) i sam pokrenuti postupak ocjene ustavnosti – jer to spada u tzv. izvorne ovlasti Ustavnog suda.

Tako su se sada probrani „Šeksovi pulenovi“ u Ustavnom sudu (tamo progurani silom ili čak nelegalno) našli u nebranom grožđu. Čak kad bi u Zakonu sve ostalo bilo u redu, prekršena je procedura donošenja, koja dovodi do neustavnosti, što bi za posljedicu imalo stanje kao da zakon nije ni donesen (ustavno-pravno: nema ga). No, kako je Zakon u Saboru formalno ipak „donesen“, formalno je proslijeđen Predsjedniku na potpis, i formalno je Predsjednik od Ustavnog suda tražio ocjenu ustavnosti, a novoizabrani sudac Ustavnog suda je već obznanio da će Predsjednikov zahtjev (prvi puta u novoj hrvatskoj povijesti - a takav slučaj je rijetkost i u zemljama razvijene parlamentarne demokracije) - imati status hitnosti. Zato ovakva podvala i zavrzlama proistekla iz Vlade i Sabora mora imati ozbiljne političke reperkusije. S njima se zrelost hrvatske demokracije tek treba suočiti, i bit će interesantno vidjeti kakvo će se rješenje izroditi, jer su stvari otišle toliko daleko da više nema povratka na staro (kao da ništa nije bilo), niti prešućivanja (ni u porbi ni oporbi).

Ne radi se ovdje o nikakvoj slučajnoj zabuni, nekoj benignoj greškici u koracima. U nečijim glavama demokratske procedure očito predstavljaju izazov za njihovo kršenje, a nešto takvo je prvi hrvatski "uvaženi ustavno-pravni stručnjak" Šeks morao znati. Dakako, i mnogi drugi u Saboru uključujući poziciju i opoziciju - jer pridržavanje demokratskih procedura predstavlja temelj demokracije. To što je dana 17. 7. 2009. dvanaestu izvanrednu sjednicu Sabora vodio ( da li već pomalo ishlapljeli) Predsjednik Sabora Luka Bebić, ne ekskulpira ni njega ni „junaka našega doba“ u funkciji potpredsjednika Sabora Vladimira Šeksa ( koji je nedavno jasno iskazao svoj demokratski profil u riječkom Novom listu javno se hvaleći da će baš on osobno disciplinirati „hdz-ovsko-koalicijsku stoku sitnog zuba“ ). Ili doskočiti nezavisnom prvosuđu – o čemu sam ovdje već pisao.

Pored toga i dalje ostaje strahota s ovim "nazovi-zakonom" u kojem se krše temeljna ljudska prava (o zabrani diskriminacije po bilo kojoj osnovi, pa tako i po pitanju ne/postojanja bračnog i/ili izvanbračnog statusa, duljine veze, itd., diskriminacija samaca - svatko ima pravo na zaštitu zdravlja i liječenje bez obzira na brak....i t. sl. – o čemu će se „Šeksov Ustavni sud“ (barem je on to tako do sada mislio) morati vrlo jasno opredijeliti – a treba priznati - nije im lako. Stvar je dogorjela do nokata, pa unaprijed ne bi trebalo nimalo sumnjati kakva će odluka Ustavnog suda biti. Ali se time otvara bezdan političkih posljedica koji nastaje formalno-pravnim i sadržajnim rušenjem „Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji“ na Ustavnom sudu – jer se time razotkriva eklatantna politička nevjerodostojnost i više nego upitan demokratski legitimitet sadašnjeg sastava Sabora i (obnovljene novo-stare) Vlade pod vodstvom Jadranke Kosor.

Ako sada primijenimo demokratske običaje parlamentarne demokracije, slučaj s donošenjem „Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji“ (ZMPO) je skandal, koji je realno već oborio Vladu (mada mi to još nismo formalno saznali), i s time je sazrela situacija za demisioniranje Vlade, raspuštanje Sabora i raspisivanje novih parlamentarnih izbora. Dakako da se u Saboru, pod dirigentskom palicom neodgovornog Šeksa, još mogu izvoditi raznorazne kombinacije i bravure – no činjenice su takve kakve jesu – pa bi Predsjednik države, Sabor i Vlada sami trebali povući političke konsekvence.

Hrvatska se nalazi u toliko dubokoj institucionalnoj i gospodarskoj krizi, da je ovakvo izigravanje Ustava, Zakona, procedura i dobrih europskih običaja parlamentarne demokracije bilo nepotrebno, suvišno i divljačko pokazivanje „mišića“ jedne poljuljane vlasti koja je izgubila svoj demokratski legitimitet pred svojim građanima. Uz evidentno lutanje oko krpanja raspadnutog proračuna (koje je rezultat u prvom redu neozbiljnosti, nereda, nerada i pomanjkanja vizija), ipak se najjeftinijim rješenjem ukazuje opcija raspisivanje novih parlamentarnih izbora, ali tako da se „interregnum“ ne prepušta tzv. „tehničkoj“ vladi nego hitno popuni „vladom stručnjaka“ koji jedini mogu provesti temeljite reforme preskupog sustava koje jedine mogu donijeti proračunske uštede. Naime, skidanje od prihoda građana radi urgentnog popunjavanja golemih proračunskih rupa dodatno znače otvaranje još dubljih rupa – jer je PDV samo fenomen potrošnje, koju se s ovakvim blesavim (svaki dan drugim) mjerama samo dodatno obrušava.

27. srpnja 2009.

frederik – www.pollitika.com

   

GUSTAVE LE BON - OTAC POLITIČKOG MARKETINGA?

Spektar - Politika

 

Gustave Le Bon /1841-1931/ veliki je francuski socijalni psiholog, makar ga mnogi izbacuju iz klase Comtea, Spencera, Marxa, Durkheima, Webera, Pareta i Simmela. Ukratko, u socijalnom i političkom odlučivanju ljudi, gomila i naroda, prema Le Bonu, prevladavaju iracionalni, emocionalni ili metafizički čimbenici, minorizirajući ulogu razuma. Čvrstih je uvjerenja da se narodni mentalitet "milimetrima" mijenja i to tek stoljećima, ne vjeruje u snagu revolucija, političkih ideja i pokreta i drži da snažni lideri, koje vodi vjera i volja mogu lako zavoditi i upravljati masama. Iako su neke teze Le Bona i na znanstvenoj i na praktičnoj razini odbačene, ostaje činjenica da se u dosta slučajeva, osobito u procesima demokracije i stranačkog pluralizma potvrđuju njegovi dokazi. Glavno mu je djelo "Psihologija naroda, gomila, revolucija", u kojima opisuju psihološke značajke rasa, povijest naroda kao posljedica njihova karaktera, kako se mijenjaju psihološke značajke rasa, raspad i propadanje rasnih značajki, duh gomila, mišljenja i vjerovanja gomila, klasifikacija i opis raznih kategorija gomila, opća obilježja revolucija, uloga naroda u revolucijama, revolucionarni i zločinački mentalitet, psihologija revolucionarnih gomila, Francuska revolucija...Spomenutu knjigu kod nas je izdala tvrtka Golden Marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2004. Što se mene tiče, svakom onome koji se bavi političkim marketingom svesrdno preporučujem Le Bona. Istini za volju, možete se i razočarati kad uočite da nemate važne pretpostavke za vođu ili lidera, jer za uspjeti u politici potrebno je nešto posve drugo, nego primjerice u ekonomiji. Evo nekoliko misli Le Bona:

"Lako je stvoriti revoluciju ali je doista teško izmijeniti dušu naroda."

"Osnovni subjekt nasilja jesu "degenerirani alkoholizmom i siromaštvom, lopovi, prosjaci, siromašne skitnice, nezaposleni bezvoljni radnici. Oni sačinjavaju opasnu masu ustanka."

"Jedan je od velikih pogrešaka sadašnjeg vremena mišljenje da samo izvanjske stvari sadržavaju sreću. Ona stoluje u nama, stvorena po nama, a gotovo nikad izvan nas."

"Lakoća kojom određena mišljenja postaju opća, proizlazi iz nesposobnosti većine ljudi da stvore vlastito mišljenje temeljeno na vlastitom razmišljanju."

"Mi smo istodobno djeca svojih roditelja i svoje rase. Ne samo osjećaj, nego i fiziologija i nasljeđivanje, tvore za nas od domovine drugu majku."

"Stvoriti duševno stanje koje čini čovjeka sretnim, to eto treba tražiti svako društvo želi li trajati dugo vremena. Razvoj je civilizacije nažalost stvorio kod modernog čovjeka mnogo potreba, a da mu nije pružio sredstva da ih zadovolji i tako je proizveo općenito nezadovoljstvo u dušama."

A evo kako slike, riječi i parole utječu na mišljenje gomila, prema Le Bonu:

"Proučavajući maštu gomila, vidjeli smo da na nju djeluju naročito slike. Tim se slikama uvijek ne raspolaže, no moguće ih je izazvati prikladnom upotrebom riječi i parola. Ako se vješto upotrijebe, imaju one svu tajanstvenu moć koju su im nekad pridavali čarobnjaci. One dižu u duhu gomila najstrašnije oluje, a znaju ih i utišati. Od samih kostiju ljudi koji su pali žrtvom moći riječi i parola dala bi se podići mnogo viša piramida nego što je ona staroga Keopsa. Moć riječi vezana je uz slike koje one pobuđuju, a sasvim je neovisna o njihovom zbiljskom značenju. Ponekad imaju riječi najgore definiranog smisla najviše djelovanja. Primjerice, pojmovi demokracija, socijalizam, jednakost, sloboda itd., čiji je smisao tako neodređen da ne bi bile dovoljne debele knjige da ih se odredi. A ipak nema sumnje da se neka čarobna moć veže uz kratke slogove tih riječi, kao da se u njima nalazi rješenje svih problema. One stapaju u sebi najrazličitije nesvjesne težnje i nadu za njihovo ostvarenje. Razum i argumenti ne mogu se boriti protiv nekih riječi i nekih parola. One se s tolikom pobožnošću izriču pred gomilama i čim su izrečene, lica se ozare poštovanjem a glave se prigibaju. Mnogi ih smatraju prirodnim silama, natprirodnim moćima. One bude u dušama veličanstvene i neodređene slike, no i sama ta neodređenost uvećava im tajanstvenu moć. One su tajanstvena božanstva sakrivena iza svetišta kojima se vjernik drhćući približuje."

18. srpnja 2009.

Bajro Sarić


 

SOCIJALDEMOKRACIJA NA STRANPUTICI?

Spektar - Politika

 

 

Kao što se zna, socijaldemokracija kao relevantan politički svjetonazor ili opcija, pripada lijevim političkim orijentacijama, s naglaskom na društvene odnose koji se temelje na radu, a ne kapitalu. Načelno, to socijademokracija je stalan pokušaj da se, po njoj, nepravednosti i negativne posljedice kapitalizma kao jedinstvenog političkog, ekonomskog i socijalnog sustava otklone bez revolucija, dakle evolucijom i demokracijom i na takav način uspostavi socijalističko društvo. Temeljna nepravednost kapitalističkog društva, po socijaldemokratima nedostatak je "sluha" za obične, radne ljude, a pogotovu siromašne, što je posljedica tobožnje nesavršenosti slobodnog tržišta, individualizma i zakona profita. Socijaldemokracija zagovara slobode koje su veće od čisto individualnih, što znači protiv je svake diskriminacije i eksploatacije od strane kapitalista, jednakost i socijalnu pravdu ne samo pred zakonom, nego i u ekonomiji i kulturi i solidarnost, odnosno suosjećanje sa žrtvama nepravde i nejednakosti. Iako su socijaldemokratske opcije niz godina bile vrlo utjecajne, pa i vladajuće u nizu zapadnoeuropskih zemalja, činjenica je da posljednjih godina socijaldemokracija pati od kriza i nedostatka lidera, percipira se politički neodlučnom i ekonomski neučinkovitom. Takav položaj socijaldemokracije u suvremenoj Europi nagovijestio je i u svojem članku iz 1999. ugledni hrvatski politički teoretičar Tomislav Sunić. /Bajro Sarić/

Već desetljećima se na Zapadu na vlasti izmjenjuju desne s lijevim strankama. Dolaskom globalnoga gospodarstva i njegovih, često nemilih, socijalnih posljedica, velik broj europskih glasača pokazuje simpatije za stranke lijevog centra. U trinaest zemalja zapadne Europe danas su na vlasti koalicijske stranke lijevih liberala, odnosno socijaldemokrata. Razlog popularnosti stranaka lijevog centra leži u činjenici da komunističke opasnosti više nema, a životni standard slabi. Kupovna moć zapadnih Europljana, uključujući i Amerikance, u zadnjih dvadeset godina pala je za 20 posto, što se odražava i na slabljenju srednjeg staleža, okosnici svake parlamentarne demokracije.

Tradicija socijaldemokracije naročito je naglašena u Njemačkoj i u skandinavskoj Europi, a manje u latinskoj i južnoj Europi. Glasovita njemačka socijaldemokracija poseban je povijesni fenomen, tim više što njezin današnji izgled ima malo zajedničkog s ranom njemačkom socijaldemokracijom. U današnjoj zapadnoj Europi, socijalisti i socijaldemokrati skloni su višim poreznim stopama, ali i učinkovitijoj socijalnoj politici prema siromašnijim dijelovima stanovništva. Njihova gospodarska politika, u kritičkim očima konzervativaca, prilično je neučinkovita. Poduzetnici s visokom dozom gospodarske samoinicijative, uključujući i famozne »tajkune«, često traže investicijske mogućnosti u drugim zemljama ili pak sklanjaju novce po fiskalnim rajevima, poput Cayman Islandsa, Monaca ili Luxembourga. Porezi u socijaldemokratskim skandinavskim zemljama često prelaze 50 posto na osobni dohodak, a višeetnička Belgija s vječitim koalicijskim vladama danas je najzaduženija zemlja u zapadnoj Europi. U Americi su porezi niski, ali zato ne postoje socijalni programi za siromašne dijelove građanstva.

Za razliku od njemačkih socijaldemokrata, u latinskim zemljama Europe demokratski socijalisti skloniji su ideologiziranoj politici. U Francuskoj, prije raskola između ljevice i desnice, najprije je došlo do intelektualnih razdora unutar same ljevice. Velik broj socijalista i anarhosindikalista tijekom francuske Treće republike, tj. uoči Drugog svjetskog rata, gaji simpatije prema fašističkim i antisemitskim idejama. Tijekom njemačke okupacije Francuske, od 1940. do 1944., znatan broj francuskih socijalista surađuje s nacionalsocijalističkom Njemačkom.

Socijaldemokrati u srednjoj i sjevernoj Europi uspješno su izbjegavali zamke totalitarne i kolektivističke svijesti. U raznim koalicijskim vladama socijaldemokrati su pokazali dobre učinke, posebice šezdesetih i sedamdesetih godina ovog stoljeća, s kancelarom Willyjem Brandtom i Helmutom Schmidtom. Razlog njihove uspješnosti ne leži samo u tolerantnoj baštini njemačke socijaldemokracije. Razlog treba također tražiti u vrlo obrazovanoj njemačkoj poslijeratnoj političkoj klasi, koja je dobrim dijelom stekla radne navike i koja je školovana tijekom proteklih dvanaest godina nacionalsocijalizma. Nadalje, američki atomski kišobran i gotovo pola milijuna američkih vojnika na njemačkom tlu, učinili su apolitičkim veliki dio njemačkoga građanstva. »Sveta gospodarstvenost« (Heilige Wirtschaftlichkeit) postala je nadomjestak za politiku moći.

U današnjem globalnom selu, na početku trećeg milenija, pokušaji socijal-demokrata da se nametnu kao »treći put«, jalovi su. Nije više moguće natjecati se na globalnom slobodnom tržištu radne snage i usluga s jeftinom radnom snagom i robom iz istočne Europe i Azije. Gotovo sve vlade u Europi prihvaćaju stoga neku vrstu političkog amalgama, tj. »kohabitacijskih« - koalicijskih režima sastavljenih od pokojega zalutaloga konzervativca, uz brojne liberale i socijaldemokrate.

Europska ljevica nalazi se ponovno u »građanskom ratu«. Naime, nova ljevica, koja je na vlasti na Zapadu, ratuje danas sa starom ljevicom, koja je na vlasti u Jugoslaviji. Zapadnjački čelnici, koji su nekad studentski mudrovali o virtualno titoističkom »happeningu«, zvanom »Brčko-Banović«, ne prezaju danas rušiti pruge i ceste ostavljene za doba jugosocijalizma, dakako, uz kapitalističke i zapadnjačke novce.

Socijaldemokracija ponekad dobro maršira s duhom vremena, ponekad pravi grdne greške. Dolaskom na vlast socijaldemokrata Friedricha Eberta 1919., njemačka vlada nemilosrdno likvidira komuniste, tzv. Spartakiste, i postavlja temelje demokratske Njemačke. To nije bio više slučaj deset godina kasnije, kada socijaldemokrati više vremena provode u stranačkim svađama, nego u sprječavanju rastuće popularnosti novog »trećeg puta«, tj. novog socijalizma - nacionalsocijalizma. Na sličan način 1917., umjereni ruski socijalist, premijer Aleksandar Kerenski, nipošto ne želi savez s ruskim nacionalistima i antikomunistima, poput generala Lava Kornilova, koji je uočio patogenezu komunizma, tj. internacionalnog socijalizma. Možda je Kerenski nakon svoje bizarne tromjesečne vlade nehotice postao glavni krivac za boljševizaciju Rusije i naknadnu komunističku tiraniju diljem pola kugle zemaljske. Svoju glavu spasio je bijegom u Ameriku, ali Rusiju nije uspio spasiti.

U izvanrednom stanju socijaldemokratima često nedostaje osjećaj za politički realizam. U dobi globalnog tržišta, što je u biti eufemizam za današnji ultrakapitalizam, socijaldemokrati neće igrati bitnu ulogu u rješavanju rastućih gospodarskih i društvenih problema. Pojam nacionalne države i pojam suverenosti, izgubili su svoje prvobitno značenje, stoga ni socijaldemokratski programi ne mogu biti isti kao prije. Bilo da je riječ o lijevom krilu laburista u Engleskoj ili postšezdesetosmašima na vlasti u današnjoj Njemačkoj i Italiji. Svi su oni svjesni da je došao kraj iluziji o stalnom gospodarskom rastu. Potrošna roba, radna snaga i usluge danas su znatno jeftiniji u zemljama pacifičkog bazena, nego u zapadnoj Europi. Sindikati i mjere zaštite radnika nespojivi su s logikom globalnog tržišta, što najbolje pokazuje dinamična Amerika. Usprkos stalnoj retorici o ljudskim pravima, Amerika ima danas zanemariv broj sindikalista, a broj njezinih poluzaposlenih (»working poor«), prelazi više od 10 posto aktivnog stanovništva.

U postkomunističkoj Europi trend ka socijaldemokraciji je logičan psihološki refleks na srušene fantazije o ulasku u bogatu Europu. No želja za »trećim putem«, tj. vladom koja odbacuje sirovu baštinu socrealizma i surovu baštinu ultrakapitalizma, nije ostvariv. U narednim godinama pokušaji socijaldemokratizacije srednjeg i istočnoeuropskog podneblja ovisit će prvenstveno o makroekonomskoj slici zapadne Europe. Ali ni ta slika, sa svojih 18 milijuna nezaposlenih, nije više bajna. Bez dvojbe, izlaz je uvijek moguć u nekom »trećem putu«. Možda u nekoj vrsti geoekonomskog protektorata ili polukolonijalnog sustava, pogotovo za zemlje srednje Europe. Ili možda u nekoj vrsti izolacionizma i gospodarskoga protekcionizma, što je donekle vidljivo u današnjoj Jugoslaviji. Nije za zaboraviti da su nacionalsocijalizam i fašizam također bili »treći put«; radikalni odgovor na internacionalni financijski kapital i na internacionalni socijalizam, tj. komunizam. I socijaldemokrati, i komunisti, i nacionalsocijalisti, slavili su, i još slave tzv. Praznik rada. Ali svak sa svojom prolaznom ikonografijom i svojom demagogijom.

15. srpnja 1999.

Tomislav Sunić – "Vjesnik" /1999./

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

22.03.2019
Srednji
JPY JPY
100
5,880941
CHF CHF
1
6,545806
GBP GBP
1
8,545096
USD USD
1
6,503872
EUR EUR
1
7,411162
$ Odabir valute
= Odabir valute