Politika

PREMINUO UTEMELJITELJ NEOKONZERVATIVIZMA - IRVING KRISTOL

Spektar - Politika

 
Irving Kristol, pisac, urednik i socijalni filozof, koji slovi za utemeljitelja američkog neokonzervativizma, umro je u petak u Washingtonu u dobi od 89 godina. Kristol je kao osnivač, urednik i suradnik niza političkih magazina igrao važnu ulogu na intelektualnoj i političkoj pozornici SAD-a u posljednjih 50 godina. Bio je urednik magazina "Commentary" od 1947. do 1952, te suosnivač i urednik britanskog "Encountera". Bio je i izvršni potpredsjednik izdavačke kuće Basic Books 1960-ih, te profesor socijalne filozofije na Ekonomskom fakultetu sveučilišta New York. Predsjednik George W. Bush odlikovao ga je Predsjedničkom Medaljom slobode, najvišim američkim civilnim odlikovanjam. Među mnogim djelima, autor je poznate knjige "Neokonzervativizam: Autobiografija jedne ideje". Godine 2003, Kristol je u tjedniku The Weekly Standard, čiji je urednik danas njegov sin William, napisao da je neokonzervatizam "pun nade a ne zatupljujući, okrenut budućnosti a ne nostalgičan, dok je njegov prevladavajući ton vedar, a ne odbojan i mrzovoljan. Njegovi heroji 20. stoljeća su Theodore Roosevelt, Franklin Delano Roosevelt i Ronald Reagan". Za razliku od liberala, neokonzervatici su odbacivali većinu socijalnih programa predsjednika Lyndon Johnsona iz 1960-ih, no za razliku od tradicionalnih konzervativaca, podržavali su ograničenu socijalnu državu koju je uveo F.D. Roosevelt.

20-09-2009.

www.hina.hr

 

STAGNACIJA, RECESIJA, DEPRESIJA, KRIZA...

Spektar - Politika

 

 

Od kako nas sve snažnije pritišću negativna ekonomska kretanja, sve češće dolazi i do pojmovne zbrke o stagnaciji, recesiji, depresiji i krizi. Za one koji sve znaju, a o ekonomiji ponajviše, kakvi su se namnožili posljednjih godina, idući članak Martine Dalić, ugledne makroekonomistice, a danas člana uprave zagrebačke Partner banke d.d., neće biti zanimljiv. Ali, čini mi se ipak korisnim, možda i ne toliko zbog spomenute pojmovne zbrke, koliko utemeljenog upozorenja da izlaz iz hrvatske recesije, s prijetećom depresijom, nije moguć u nekom kratkom roku. A neće ni doći sam od sebe, na valu izlaska iz recesije najvećih svjetskih ekonomija, koji je, čini se, ipak započeo. Naprotiv, slabije razvijenim nacionalnim ekonomijama, poput hrvatske, trebat će i puno više vremena, ali i žrtava i mudrosti kako bi se uplovilo u mirne vode i uspostavio kakav-takav razvojni kontinuitet. Iako je članak objavljen točno prije godinu dana /17.08.2008./, u mnogočemu je aktualan i danas. /Bajro Sarić/

Sezona godišnjih odmora vrijeme je za opuštanje i prikupljanje snage za završetak poslovne godine. Ipak, opuštenost ovogodišnjeg odmora narušava nesigurnost vezana kako uz globalne tako i uz domaće gospodarske trendove. Svakodnevno se raspravlja o tome je li svjetskom ekonomijom zavladala recesija, hoće li se nastaviti rast inflacije, kamata i pad cijena na burzi i, što je najvažnije, kako će u svemu tome proći hrvatska ekonomija. Koliki su izgledi da možda i ovaj put izbjegnemo prelijevanje najtežih posljedica negativnih trendova na svjetskom tržištu na našu ekonomiju.

Iako se u javnoj komunikaciji vrlo često već naznake negativnih trendova i usporavanja ekonomske aktivnosti označavaju terminom 'kriza', ekonomisti su razvili ipak nešto drugačiju stručnu terminologiju koja pokušava signalizirati razlike u intenzitetu ekonomskih događaja. Kratkoročne oscilacije ekonomske aktivnosti, kad gospodarstvo bilježi pozitivne stopa rasta koje su ipak niže nego u prijašnjem razdoblju, opisuje se terminom 'usporavanje ili stagnacija rasta'. Nasuprot tomu recesija označava znatan pad ekonomske aktivnosti, vidljiv u različitim dijelovima gospodarstva, koji traje više mjeseci. Recesija stoga uključuje pad industrijske proizvodnje, zaposlenosti, realnih dohodaka i trgovine, tj. ukupno donosi određeni pad 'outputa' i zaposlenosti. Popularno se recesija još definira i kao pad bruto domaćeg proizvoda u najmanje dva uzastopna tromjesečja, ali smatra se da je ta definicija preuska jer je usmjerena samo na kretanje bruto domaćeg proizvoda i ne omogućava precizno određenje početka i kraja recesije.

U SAD-u postoji i formalno tijelo najuglednijih američkih ekonomista koje na temelju sveobuhvatne analize ekonomskih kretanja određuje datume početka i završetka recesije. Ona počinje neposredno nakon što uzlazna faza poslovnog ciklusa dosegne svoj vrh, a završava kad silazna faza dosegne dno. Posljednja službeno utvrđena američka recesija trajala je od ožujka do studenoga 2001. - primjer je recesije tijekom koje nije zabilježen pad bruto domaćeg proizvoda u dva uzastopna tromjesečja. Američke su recesije u cjelokupnom razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata bile relativno rijetki i kratki događaji. Službeno je u SAD-u proteklih pedeset godina zabilježeno deset razdoblja recesije koja su u prosjeku trajala godinu dana. Kako američko gospodarstvo čini više od 20 posto svjetskoga gospodarstva, tako njegove recesije uvijek imaju šire značenje.

Globalna se recesija osjeća u razmjerima svjetskoga gospodarstva. Iako ne postoji općenito prihvaćena definicija, ekonomisti MMF-a smatraju da globalna recesija uključuje usporavanje stope rasta svjetskoga gospodarstva na manje od tri posto; u posljednjih trideset godina zabilježena su tri takva razdoblja. Nasuprot tomu teška recesija, koja traje dugo i uključuje pad bruto domaćeg proizvoda veći od 10 posto, naziva se 'gospodarskom depresijom'. Konačno, ekonomska i/ili financijska kriza označava slom gospodarstva u situaciji kada država više ne može financirati svoje obveze kao što su servisiranje duga, financiranje javnih potreba i sl. Nedavni su primjeri takvih kriza argentinska, azijska ili ruska. Naravno, fine razlike između različitih stupnjeva ekonomskog usporavanja, recesije i krize ne moraju biti jasno vidljive i njihova je ocjena podložna specifičnim okolnostima određene zemlje. Štoviše, i najteža kriza može izbiti a da gospodarstvo prije toga ne upadne u razdoblje duboke recesije.

Proteklih trideset godina brojna su ekonomska istraživanja usmjerena na pronalaženje analitičkih metoda i tehnika za rano prepoznavanje recesije ili krize kako bi se, naravno, nastupanje takvih događaja pravodobno predvidjelo i eventualno izbjeglo. U praksi se stoga danas velika pozornost posvećuje kretanjima na tržištu kapitala, različitim pregledima poslovne i potrošačke klime, a posebnu pozornost privlače indeksi prethodećih ekonomskih pokazatelja. Riječ je o složenim indeksima izračunanima na temelju više realnih i financijskih pokazatelja za koje se pokazalo da svojim kretanjem najavljuju, u prosjeku šest do osam mjeseci unaprijed, ekonomsko usporavanje ili recesiju. Takve indekse izračunavaju i prate gotovo sve razvijene ekonomije, OECD, a već se deset godina izračunava i objavljuje i za Hrvatsku. Povećanje znanja u tom području zasigurno je pridonijelo kvaliteti ekonomske politike i produljenju uzlazne faze ekonomskog ciklusa. Međutim, ostaje ipak činjenica da se nastupanje recesije ili krize ne može predvidjeti i najaviti s potpunom sigurnošću.

Najnoviji izračuni indeksa prethodećih pokazatelja koje je početkom srpnja objavio OECD prognoziraju da će se usporavanje kako europskog tako i američkoga gospodarstva vrlo vjerojatno nastaviti i na jesen. OECD-ov indeks jasno najavljuje daljnje usporavanje rasta gospodarstva u Italiji, Velikoj Britaniji i Francuskoj, a za Njemačku daje nešto blažu procjenu koju definira kao blago usporavanje. Znakovi ekspanzije najavljuju se samo za Kinu, istočnu Aziju i Rusiju. Neki ekonomisti procjenjuju da je američko gospodarstvo već u recesiji koja se putem financijskoga sustava prenosi i na Europu. Očekivanja, a, naravno, još i više stvarna kretanja, posebno u europskom gospodarstvu, definiraju okvir u kojem posluje naše gospodarstvo. Iako je hrvatski financijski sustav izbjegao direktno prelijevanje krize hipotekarnih zajmova, usporavanje ukupne europske ekonomije i moguća recesija u nekim europskim državama zasigurno će smanjiti i mogućnosti rasta hrvatskoga gospodarstva.

Dodaju li se tomu veći inflatorni pritisci i s njima povezan rast kamatnih stopa te sveprisutan pesimizam na tržištima kapitala, možemo zaključiti da se suočavamo s najnepovoljnijim ekonomskim okruženjem u posljednjih sedam ili osam godina. Hrvatsko gospodarstvo u prvoj polovini godine zasigurno ne raste brzinom koju su nositelji ekonomske politike očekivali i planirali, međutim s rastom od 4,3 posto u prvom tromjesečju Hrvatska je kao i obično pri sredini rang-liste europskih gospodarstava rangiranih prema dinamici gospodarskog rasta. Isto je tako točno da se rast industrijske proizvodnje u prvih šest mjeseci od 4,3 posto može ocijeniti solidnim, s napomenom da je vidljiv trend njegova postupnog usporavanja. Trend rasta zaposlenosti i dalje se nastavlja, pa je broj zaposlenih u svibnju bio 50,9 tisuća veći nego u svibnju prošle godine. Realne plaće i trgovina na malo uz jasne znakove sporijeg rasta nego u prethodnoj godini još se drže u pozitivnom području. Prijenos nepovoljnih kretanja na europsko tržište vidljivo je ipak u rastu kamatnih stopa, rastu inflacije, padu cijena na burzi i usporavanju rasta izvoza. Aktualni bi se trendovi u našem gospodarstvu stoga mogli opisati sintagmom 'usporavanje rasta', što najavljuje i potvrđuje hrvatski indeks prethodećih ekonomskih pokazatelja CROLEI, koji izračunava Ekonomski institut Zagreb. Ali Hrvatska je za sada još na pristojnoj udaljenosti od zone recesije.

Može li i hoće li hrvatsko gospodarstvo zadržati tu pristojnu udaljenost, ovisi o tri skupine čimbenika: domaćoj makroekonomskoj politici, hirovitosti financijskih tržišta i fleksibilnosti gospodarske i financijske arhitekture. Pri tome kvaliteta ekonomske i financijske strukture na određeni način kumulativno reflektira rezultate ekonomske politike iz prethodnih razdoblja. Zbog ekonomske politike koju se vodilo proteklih nekoliko godina hrvatsko je gospodarstvo spremnije za suočavanje s aktualnim izazovima. Jačanje javnih financija, mjere za stabiliziranje eksternoga duga, produbljivanje tržišta kapitala, približavanje EU ukupno su smanjili rizični profil Hrvatske. Približavanje Europskoj uniji i poslovi koji se obavljaju na tom putu zaslužuju posebnu mjesto u razmatranju spremnosti Hrvatske izbjegne prelijevanja mogućih sadašnjih ili budućih recesijskih impulsa s globalnog tržišta. Naime, upravo reforme kojima približavanje EU daje dodatnu snagu kao što su borba protiv korupcije, jačanje pravosuđa, restrukturiranje preostalih problematičnih gospodarskih sektora, reforma politike subvencija i izgradnja institucija gradivni su elementi gospodarske i financijske arhitekture koji pridonose ukupnoj stabilnosti i otpornosti gospodarstva na šokove.

U kratkom se roku neke od tih mjera mogu pokazati politički nepopularnima, ali upravo u vrijeme nepovoljnih tržišnih okolnosti u punom se svjetlu pokazuju razlozi koji opravdavaju njihovo provođenje. Gospodarska kretanja proteklih mjeseci još jedanput pokazuju da Hrvatska nije otok izdvojen iz ukupnih zbivanja na globalnom tržištu, posebno financijskom. Jednako kao što uzlet europskoga gospodarstva osnažuje gospodarski rast u Hrvatskoj, isto će tako sadašnji nepovoljni trendovi i očekivanja pridonijeti usporavanju njegova rasta. Nerealno je i nemoguće tražiti od nositelja ekonomske politike da potezom čarobnog štapića potpuno ponište negativne učinke globalnih kretanja. Međutim, realno je i moguće tražiti razumnu ekonomsku politiku usmjerenu na kontinuirano jačanje financijske stabilnosti, prilagodljivosti i ukupne konkurentnosti gospodarstva. Odgovornost je nositelja ekonomske politike da znaju kako se i u tzv. dobrim vremenima treba pripremati za nešto lošija jer reformama, posebno onima koje jačaju ekonomsku i financijsku arhitekturu, treba određeno vrijeme da počnu davati prave rezultate. Štoviše, upravo potezi povučeni u dobrim vremenima određuju manevarski prostor ekonomske politike tijekom loših. Stoga upravo o dubini, uspjehu i brzini današnjih reformi, ali i onih provedenih proteklih nekoliko godina, ovisi na kojoj ćemo udaljenosti ostati od mogućih recesijskih trendova u Europi.

Nerealno je i nemoguće tražiti od nositelja ekonomske politike da potezom čarobnog štapića potpuno ponište negativne učinke globalnih kretanja. Međutim, realno je i moguće tražiti razumnu ekonomsku politiku usmjerenu na kontinuirano jačanje financijske stabilnosti, prilagodljivosti i ukupne konkurentnosti gospodarstva.

2009-08-17

Martina Dalić – www.liderpress.hr

Terminologija

Stagnacija - kratkoročne oscilacije ekonomske aktivnosti, kad gospodarstvo bilježi pozitivne stopa rasta koje su ipak niže nego u prethodnom razdoblju

Recesija - znatan pad ekonomske aktivnosti vidljiv u različitim dijelovima gospodarstva koji traje više mjeseci

Globalna recesija - usporavanje stope rasta svjetskoga gospodarstva na manje od tri posto

Depresija - teška recesija koja traje dugo i uključuje pad bruto domaćeg proizvoda veći od 10 posto

Kriza - slom gospodarstva u situaciji kada država više ne može financirati svoje obveze kao što su servisiranje duga, financiranje javnih potreba i sl.

 

MICHAEL NOVAK - TEOLOG KAPITALIZMA

Spektar - Politika

Michael Novak /1933-/ svakako je jedan od vodećih i ne samo američkih katoličkih teologa, uz to i novelist, novinar i diplomat. Teško da itko tako uvjerljivo ne samo brani, nego i promiče vrijednosti i prednosti, kako on veli "demokratskog kapitalizma", osobito spram raznih varijanti socijalizma, uključujući i takozvanog "kršćanskog socijalizma", koji se čini žilavim, sudeći po porukama katoličke nomenklature i ne samo u Južnoj Americi, nego čak i u Europi. Zapravo, Novak na umu ima takozvani anglosaksonski politički, ekonomski i moralni kapitalistički sustav, ili još uže, američki kapitalizam s jasnim i praktično dokazanim argumentima i "pred Bogom i pred narodom", ne umišljajući pri tome da je riječ o nekakvom idealnom i bezgriješnom modelu. Tako će Novak "Od svih sustava političke ekonomije koji su oblikovali našu povijest, nijedan nije toliko revolucionirao svakodnevna nadanja ljudskoga života - i to produženjem čovjekova vijeka, proširenjem raspona ljudskog izbora te dovođenjem uklanjanja bijede i gladi u domenu zamislivog - kao što je to učinio demokratski kapitalizam." Kod nas su, dakle u Hrvatskoj, recepcija i opus Michaela Novaka začuđujuće slabi, a držim da bi baš u ovim tranzicijskim vremenima, pa i u krizama, trebalo biti posve obratno. Možda je još i prerano za primjenu Novakovih "recepata" i viđenja kapitalizma i socijalizma  na ovim prostorima, ali ne bi bilo loše bar ih upoznati i ne upadati u greške koji su ionako drugi već skupo platili.

Ipak, najznačajnija knjiga Michaela Novaka "Duh demokratskog kapitalizma" kod nas je prevedena 1993. /Globus nakladni zavod i Školska knjiga, Zagreb/, a iz nje citiramo završno poglavlje "Pod Bogom", što bi se moglo uzeti kao sinteza njegove misli o prirodi kapitalističkog poretka. /Bajro Sarić/

"Kad se sve uzme u obzir, demokratski će se kapitalizam na Sudnji dan pojaviti pod teškim bremenom. Njegova se osnovna struktura pokazala produktivnom, njegove slobode širokima; dosljedno tome, njegove su odgovornosti mnogobrojne. Da je eksperiment zakazao, da su Sjedinjene Države ostale primitivnom zemljom, loše upravljanom, mrzovoljnom i anarhičnom, možda bi ih svijet više volio. Da su Sjedinjene Države bile nesposobne da upravljaju sobom, svijet teđko da bi u njima tražio vodstvo. Da su i nadalje siromašne, nitko ih ne bi mogao kriviti za vlastitu bijedu. Bivša kolonija kao druge bivše kolonije, možda bi udovoljavale kriterijima za pomoć Svjetske banke.

Sjedinjene Države, međutim siromaštvo nije bacilo na koljena. Njihov je sustav bio tako produktivan da se to ni s čim ne da usporediti. Njihov je eksperiment /do sada/ bio uspješan. Njihov narod je slobodan. Njihovo je, dakle, breme odgovornosti teže.

U ovoj knjizi namjera mi nije bila da izrečem sud o praksi kapitalizma. Briga mi je bila da shvatim latentne ideale što stoje iza njegove prakse. Ta mi se procedura čini opravdanom. Postoje stotine knjiga o idealima socijalizma, od kojih su mnoge bile napisane dok još nije bilo nijednog primjera socijalističke prakse, dok su mnoge druge bile napisane bez ikakva obaziranja na tu istu praksu. Ako socijalisti mogu legitimno sanjariti o svojim idealima i iskazivati ih, onda i demokratski kapitalist može isto  tako legitimno sanjariti o svojim idealima i te ideale iskazivati. A uspoređivati se mogu samo ideali s idealima i praksa s praksom.

Netko će odgovoriti da je stvarni svijet demokratskog kapitalizma grublji i opakiji od onoga kojeg samo opisao. Sad se postavlja pitanje: Na temelju kojih ćemo standarda suditi o grubosti i opakosti? Da bismo praksi demokratskog kapitalizma sudili strogo ali pravedno, prvi bi korak bio da mu sudimo u svjetlu vlastitih ideala. I zato je potrebno navesti ih. Oni su latentni, skriveni u njegovoj praksi: nema potrebe da ih skidamo s neba.

Reći da demokratski kapitalizam ne zadovoljava ideale socijalizma bilo bi očito neadekvatno. On to nikada nije ni pokušavao. On ima svoje vlastite ideale. A ostvaruje li on u praksi isto tako i ideale socijalizma – i je li u tome bolji od ijedne postojeće socijalističke države – pitanje je empirijsko. Da se na nj odgovori, trebalo bi skupiti dokaze.

Ne bi bilo dovoljno ni kazati da se demokratski kapitalizam može mjeriti ni s punim standardima židovske i kršćanske vizije Kraljevstva Božjeg. On na to niti ne pretendira. Nijedna se politička ekonomija ne usuđuje pretendirati na to da bi se mogla mjeriti s tim kraljevstvom. Pa ipak demokratski kapitalizam pozdravlja sud u bistrom svjetlu toga kraljevstva. Riječ je, naime, o sustavu zamišljenom tako da se neprestance reformira i transformira, i on je jedini od svih poznatih sustava koji u sebi posjeduje sposobnost transformacije miroljubivim sredstvima.

Kritika demokratskog kapitalizma u svjetlu njegovih vlastitih ideala ne samo da je moguća nego je i korisna. Nema sumnje da je taj sustav iznevjerio vlastite ideale, kako u velikom tako i u malom. On je bio zamišljen kao slobodan sustav u kome bi svaki pojedinac, interesna skupina i moralna manjina mogla pokušati usmjeriti ga u skladu s vlastitim viđenjem. "Često će težit suprotna djela", kao što reče Shakespeare u Henriku V.

Svemogući Bog nije stvaranje učinio prisilnim već ga je zamislio kao borilište slobode. A u tom borilištu, Bog je pozvao pojedince i narode da žive u skladu s Njegovim zakonima i nadahnućem. Demokratski kapitalizam bio je zamišljen tako da im dopusti, svima njima griješnima, da slijede svoje slobodne putove. On stvara nenasilno društvo kao arenu slobode, u kojoj su pojedinci i narodi pozvani da ostvare, a posredstvom demokratskih metoda, poslanje za koje vjeruju da im je zadano.

A pred licem Božjim, oni mogu očekivati da će ih dopasti točna i pravedna presuda."

16. kolovoza 2009.

Michael Novak: "Duh demokratskog kapitalizma"


   

DA MI JE VIDJETI JESEN

Spektar - Politika

Nije sad recentni feniksov post kriv ovome što ću reći (iako me nagnao) jer zadnje vrijeme masovno se pišu gomile varijacija na temu 'jadna li im majka kad narodu pukne film', ne samo ovdje nego nego po svim drugim sajtovima koji imaju imalo community koda. Iako podržavam da je krajnje vrijeme, priznajem da mi je to iz hrvatske perspektive malo science fiction. Na stranu jedina dugoročno važna činjenica a to je da će državu iz dreka izvadit ekonomsko promišljanje a ne hudi prosvjedi, no ruku na srce, narod desetljećima ne pokazuje namjeru da se makne dalje od pozicije kmeta i to jednostavno nije zdravo po društvo koje želi biti demokratsko. Lopine su se ukorijenile i to predugo traje i preduboko smo zaglibili a za to krivim narod, letargiju i nesudjelovanje u ulozi koju sam narod u svojoj državi ima i ponekad se pitaš ono staro pitanje je li ovaj narod uopće zaslužio demokratsku državu ako nije u stanju demokratski beknut onda kad treba. zasigurno ne na način kako se to radilo u Bukureštu nego na način kako to stalno rade Francuzi ili Nijemci, ali opet se vraćamo na činjenicu da smo sada već stvarno predaleko u vražjoj materi i da zapravo ne znamo što bi kulturni Francuzi i Nijemci u ovakvim govnima napravili. Možda bi vužgali Bundestag. Dakle nekakvo javno raspoloženje po 'pas mater' pitanju je sada možda najmasovnije i čak prilično složno u količini drvlja i kamenja na račun vlasti, no naravno da je svuda uključena ona naša divna neodređena varijabla kada-što-i-kako, koja se skriva iza vječnog 'trebalo bi' i naravno da su svi radije na moru (kao i Vlada), naravno da su sindikati opet ispali papci i samo se bojim da se sve ponovo ne svede na grintanje iz fotelja kakvih je već bilo kad se svašta pisalo pa bi se onda na trg(ovima) pojavilo jedva parsto nadobudnih kojima se bahato društvo s Markovog trga smijalo po hodnicima. Dakle svi (pa i ja) zazivaju da se konačno nešto desi, da se pokažu zubi, otvoreno se govori da se ta ekipa odozgo treba, ako ne razjurit u vražju mater onda im se treba pokazat da ne rade dobro, da nezadovoljnih ljudi ima puno, da oštećenih i pokradenih ima puno i da tamo gore ne igraju Simse nego raspolažu pravom državom i pravim ljudima, te da ovdje ne postoji game/save ali postoji odgovornost na koju bi ih se jednom konačno trebalo podsjetit. Možda i na grub način, ali jebiga, 15 godina žive ko bubrezi u loju i jedini posao kojem pristupaju sa žarom i punom odgovornošću (ali samo prema sebi samima) su predizborne kampanje i izborni inženjering kojim si, uz letargično kmetski narod, osiguravaju ostanak na vlasti i daljnje grabanje svega što vrijedi. ali bez da su pokušali sejvat poziciju. Toliko o poštovanju igre (čitaj: države) koju igraju. Velike priče o narodu koji treba ovo i ono sad poprimaju tako masovne razmjere da se bojim onog momenta kad palamuđenja babi u rog postaju sama sebi svrha i već se počinjem zlurado kesiti uz misao da mi je vidjet nas Hrvate kako uzimaju kuku i motiku, jer si jednostavno ne mogu zamisliti da Hrvati izađu na ulice niti onako kako to rade Nijemci ili Francuzi (na zadnjoj sindikalnoj masovki prošle godine u povorci nisam čuo gotovo nijedan zagrebački naglasak niti mladu osobu već samo babce i portire dovežene busevima odkojekuda uz lunch-paket i popodnevnu šetnju Zagrebom). I nije toliko bitno hoće li se Bebić, Šuker i njihovo bahato krdo naglavačke skopitat niz Mesničku (iako je situacija zrela i za to) - koliko je bitno da ljudi konačno masovno izađu van i pokažu Vladi da naroda ima i da Hrvatskom ne hodaju Simsi nego ljudi koji postoje i kojima vlada služi, kojih se vlade u u demokratskim društvima boje i zaziru od prosvjeda i masovnih okupljanja i čije tisuće grla mogu u isti čas zaurlat tako da im se govna u guzicama smrznu. Ova jesen će zaista biti matura za Hrvate i ne puknu li ozbiljni prosvjedi najesen, mi tu maturu padamo i možemo kao stari iz pjesme Pipsa sjest doma, buljit u pod i sebi u bradu priznat da smo narod idiota (čega je vlast godinama svjesna). Stoga, i nakon svih ovih hrabrih postova po forumima/njuz sajtovima - da mi je vidjet jesen. Jer prvo trebamo pokazat da ovo nije dobro i da postojimo, a onda neka vlade (namjerno množina) i ekonomisti sjednu i slažu fiskalne planove ali neka budu svjesni da im ljudi pušu za vrat. Često se u ovakvim situacijama sjetim jednog novinskog priloga sa kraja 80tih i kraja Juge. Bio sam sredjnoškolac s glavom u kazetofonu ali taj mi se prilog iz ondašnjeg Dnevnika urezao: počinjala je balvan revolucija, Srbi su norili oko Plitvica, nije još nikakvo puškaranje počelo i ovi su tek gurali drva po cestama. TV ekipa je na licu mjesta neku babu pored trupca pitala da kako na te njihove balvane reagira ovdašnji hrvatski živalj. Baba je ni pet ni šest blebnula meni prestrašnu rečenicu koja zaista sve govori o nama odonda do danas: rekla je "a ništa (...) ma Hrvati su šonje, oni samo šute". Doslovno se sjećam tih riječi: Hrvati su šonje, oni samo šute. Ona je to rekla ko dobardan, kao da kaže Talijani su izmislili pizzu. Baba je to generacijski znala. Taj narod to o nama generacijski zna. To je jedna činjenica koja se o Hrvatima zna onako kao što susjedi znaju nešto o našoj obitelji, nešto preko čega mi prelazimo, pa to šuškaju u svojim sobama. Ali se podrazumijeva. i svih ovih godina taj statement konstantno dobiva na težini: mi smo šonje. Ali ipak, da mi je vidjet jesen i da mi je, oči u oči a ne preko nickova na monitoru, vidjet sve te njuške koji već dugo ali sad masovno, pričaju ili pišu o pokazivanju zuba bahatoj ekipi s Markova trga. ajde baš da vidim. Silno me zanima. Silno me zanima koliko će lajavaca sa Indexa, s Vecernjeg, Jutarnjeg, Pollitike i svih ostalih biti na trgu najesen. da se razumijemo, trg sam trg pohodio više puta i pohodit ću opet, organizirao stvar Josip Dell'Olio, Busola, Krešimir Sever ili netko treći - baš me briga - jer jedino bitno je izaći i napuniti masu. onako kako smo izašli za R101 i kada se vlast usrala od mase koja urla za istu stvar. Jer vlasti se jedino vlastitog naroda boje a ne demokratskih objesi-mačku-o-rep metoda (pada na izborima) - izbori se dobivaju i gube, no big deal. Vlasti se boje samo naroda na ulici i u ovoj godini hrvatska država to od svog naroda očekuje; ne izađemo li, ne popunimo li trg od Zrinjevca do vrha Mesničke, padamo maturu u vlastitom dvorištu, ostajemo papci i ne zaslužujemo da itko išta ikad više zucne o tome 'što bi njima trebalo'. I jedva čekam da otpravimo kolovoz, dočekamo rujan i da mi je konačno vidjet Hrvate kako nalaze za shodno javno nešto reći onima koji ih gaze. da mi je čut glas iz tisuća grla. Ili će sve ostat na tastaturama i sa kitom u guzici.

8. rujna 2009.

rzlatic dnevnik www.pollitika.com

 

 

VLADA/LI/ I SABOR

Spektar - Politika

Pored svih drugih kriza u koje je Lijepa naša zapala, čini se da ni politička, točnije parlamentarna nije izbjegnuta. U što se samo pretvorio časni hrvatski Sabor, razvidno je uvidom i pogledom na njegove sjednice, način odlučivanja i sam sadržaj rasprava. Čini se stoga zanimljivim komentar autora s pseudonimom "frederik" na uvijek aktualnom portalu www.pollitika.com. /Bajro Sarić/

U zemljama parlamentarne demokracije, kad Vlada u Parlamentu forsira neku odluku ili Zakon, i ako takav Zakon ne prođe, smatra se da je Vlada pala, pa Predsjednik Vlade mora sam povući konsekvence i Predsjedniku države ponuditi ostavku, kako bi se obavile nove konzultacije i tražilo novo rješenje. Takvo nešto se smatra kao da Vlada nema povjerenje većine u Parlamentu. Budući da mi sebe smatramo dijelom demokratskog svijeta, da uvodimo sve norme i zakone po EU standardima, i mi bismo se trebali takvih običaja pridržavati ukoliko želimo zadržati demokratski vjerodostojnost pred narodom i svijetom. Da, kad bi u hrvatskom Saboru i hrvatskoj Vladi sjedili moralno savjesni i politički svjesni ljudi. No, mi u Saboru imamo većinom korumpirane sabornike i „demokratsku“ super-vrijednost znanu kao Vladimir Šeks, najvećeg živućeg kontra-stručnjaka za funkcioniranje demokracije i političkog sustava u Hrvata!! A možda i šire!

Glumac Zlatko Vitez, koji je kratko vrijeme sjedio u Saboru (da bi po želji tada najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj glumio demokraciju) je svojevremeno Sabor nazvao „kokošinjcem“. To je bila točna ali vrlo benigna dijagnoza, koja je u međuvremenu silno napredovala prema malignoj varijanti. Naime, dobroćudni glumci (osim Viteza ih je bilo još - pokojni Boris Dvornik i još živući Boris Buzančić, i još poneki) su ubrzo napustili političko polje, koje se napučilo drugom vrstom „glumatala“, ustvari nemoralnih i zločestih političkih profesionalaca. A narod, ta politički neiskusna a teatarski naivna publika, najčešće nije svjestan svega onoga što se pred njihovim očima odvija, jer su ih pokvareni politički autoriteti „uvjerili“ da u ovim našim demokratskim igrama nema pravila; odnosno, ako ih i ima da ih se ne treba držati „kao pijan plota“ , prema dobro poznatoj voluntarističkoj floskuli zaostaloj iz nekih davnih totalitarističkih vremena, za koja smo mislili da su ostala iza nas - ali nam se eto stalno vraćaju u svakodnevni život kao mentalne zamke ograničenih političara, iz kojih ne znaju naći izlaza.

HDZ-ov prijedlog „Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji“ je nasilno provlačen kroz saborsku proceduru, da bi konačno kao izglasan proslijeđen Predsjedniku Mesiću na potpis. Mesić ga je dočekao na nož i uputio Ustavnom sudu na ocjenu, a tamo ga čekaju „Šeksovi pulenovi“ koji bi ga kao trebali odobriti (ta zašto je te mutikaše uopće gurao u društvo posvećenih). No, stvari izgleda ne stoje nimalo lako. Po svemu sudeći, izgleda da je problem daleko veći, i da je Darko Milinović („bezzubi lički vuk“ poznatiji po lancima s kojima se vezivao u obrani pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Norca) ne samo sam sebi zabio veličanstveni autogol, nego najvjerojatnije srušio vlastitu Vladu (u kojoj je sebe već zamišljao kao glavnog ideologa i promotora selektivnog shvaćanja demokracije).

Prema članku 159 Poslovnika Hrvatskog Sabora se propisuje donošenje zakona po hitnom postupku:

Iznimno, zakon se može donijeti po hitnom postupku, samo kada to zahtijevaju interesi obrane i drugi osobito opravdani državni razlozi, odnosno kada je to nužno radi sprječavanja ili otklanjanja većih poremećaja u gospodarstvu.

„Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji“ (ZMPO) donesen je po hitnom postupku mada nikako nije smio biti uvršten u hitnu proceduru, pa samim time predstavlja eklatantan primjer kršenja saborske procedure.

Prema članku 161. istog Poslovnika, po hitnom postupku se donose i zakoni koji se usklađuju sa zakonodavstvom EU. No ovdje se ne radi o već puno puta (zlo)upotrebljavanoj floskuli usklađivanja s EU - jer se ovdje nije imalo što uskladiti – budući da prije toga ničega nije ni bilo. Naime, ovo je materija koja se prvi puta u RH regulira zakonom, pa je jednostavno smiješno takvo nešto pravdati bilo kakvim „usklađivanjem“.

Dalje, hitni postupak primijenjen kod izglasavanja ovog Zakona se nije smio primjenjivati radi važnosti teme, budući da se „Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji“ (ZMPO) smatra tzv. ORGANSKIM ZAKONOM. Naime organski zakoni su oni za čije je donošenje Ustavom propisana potrebna većina glasova.

Tako se, tzv. obični zakoni donose većinom glasova prisutnih zastupnika ( računica je 153 zastupnika: 77 je tzv. kvorum tj. 50%+1 ili 77:2 dakle potrebno je imati najmanje 39 glasova tj. većina prisutnih)

Dalje, prema članku 82. st.1 Ustava RH: Zakone(organski zakoni) kojima se uređuju prava nacionalnih manjina Hrvatski sabor donosi dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika (dvije trećine od 153 zastupnika su najmanje 102 glasa)

Prema članku 82. st.2. Ustava RH: Zakone (organski zakoni) kojima se razrađuju Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode Hrvatski sabor donosi većinom glasova svih zastupnika!!!! (a to je 50%+1 od 153 ili najmanje 77 glasova)

„Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji“ (ZMPO) regulira temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom ( i Europskom konvencijom); shodno važnosti materije spada u organske zakone, pa je za njegovo izglasavanje bilo potrebno 77 glasova, a ne 70 s koliko je "izglasan". Samo zbog toga, tj. zbog formalnih razloga (čak ne ulazeći ni u samu materiju zakona) Ustavni sud je mogao (čl.38.st.2 UZUSRH) i sam pokrenuti postupak ocjene ustavnosti – jer to spada u tzv. izvorne ovlasti Ustavnog suda.

Tako su se sada probrani „Šeksovi pulenovi“ u Ustavnom sudu (tamo progurani silom ili čak nelegalno) našli u nebranom grožđu. Čak kad bi u Zakonu sve ostalo bilo u redu, prekršena je procedura donošenja, koja dovodi do neustavnosti, što bi za posljedicu imalo stanje kao da zakon nije ni donesen (ustavno-pravno: nema ga). No, kako je Zakon u Saboru formalno ipak „donesen“, formalno je proslijeđen Predsjedniku na potpis, i formalno je Predsjednik od Ustavnog suda tražio ocjenu ustavnosti, a novoizabrani sudac Ustavnog suda je već obznanio da će Predsjednikov zahtjev (prvi puta u novoj hrvatskoj povijesti - a takav slučaj je rijetkost i u zemljama razvijene parlamentarne demokracije) - imati status hitnosti. Zato ovakva podvala i zavrzlama proistekla iz Vlade i Sabora mora imati ozbiljne političke reperkusije. S njima se zrelost hrvatske demokracije tek treba suočiti, i bit će interesantno vidjeti kakvo će se rješenje izroditi, jer su stvari otišle toliko daleko da više nema povratka na staro (kao da ništa nije bilo), niti prešućivanja (ni u porbi ni oporbi).

Ne radi se ovdje o nikakvoj slučajnoj zabuni, nekoj benignoj greškici u koracima. U nečijim glavama demokratske procedure očito predstavljaju izazov za njihovo kršenje, a nešto takvo je prvi hrvatski "uvaženi ustavno-pravni stručnjak" Šeks morao znati. Dakako, i mnogi drugi u Saboru uključujući poziciju i opoziciju - jer pridržavanje demokratskih procedura predstavlja temelj demokracije. To što je dana 17. 7. 2009. dvanaestu izvanrednu sjednicu Sabora vodio ( da li već pomalo ishlapljeli) Predsjednik Sabora Luka Bebić, ne ekskulpira ni njega ni „junaka našega doba“ u funkciji potpredsjednika Sabora Vladimira Šeksa ( koji je nedavno jasno iskazao svoj demokratski profil u riječkom Novom listu javno se hvaleći da će baš on osobno disciplinirati „hdz-ovsko-koalicijsku stoku sitnog zuba“ ). Ili doskočiti nezavisnom prvosuđu – o čemu sam ovdje već pisao.

Pored toga i dalje ostaje strahota s ovim "nazovi-zakonom" u kojem se krše temeljna ljudska prava (o zabrani diskriminacije po bilo kojoj osnovi, pa tako i po pitanju ne/postojanja bračnog i/ili izvanbračnog statusa, duljine veze, itd., diskriminacija samaca - svatko ima pravo na zaštitu zdravlja i liječenje bez obzira na brak....i t. sl. – o čemu će se „Šeksov Ustavni sud“ (barem je on to tako do sada mislio) morati vrlo jasno opredijeliti – a treba priznati - nije im lako. Stvar je dogorjela do nokata, pa unaprijed ne bi trebalo nimalo sumnjati kakva će odluka Ustavnog suda biti. Ali se time otvara bezdan političkih posljedica koji nastaje formalno-pravnim i sadržajnim rušenjem „Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji“ na Ustavnom sudu – jer se time razotkriva eklatantna politička nevjerodostojnost i više nego upitan demokratski legitimitet sadašnjeg sastava Sabora i (obnovljene novo-stare) Vlade pod vodstvom Jadranke Kosor.

Ako sada primijenimo demokratske običaje parlamentarne demokracije, slučaj s donošenjem „Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji“ (ZMPO) je skandal, koji je realno već oborio Vladu (mada mi to još nismo formalno saznali), i s time je sazrela situacija za demisioniranje Vlade, raspuštanje Sabora i raspisivanje novih parlamentarnih izbora. Dakako da se u Saboru, pod dirigentskom palicom neodgovornog Šeksa, još mogu izvoditi raznorazne kombinacije i bravure – no činjenice su takve kakve jesu – pa bi Predsjednik države, Sabor i Vlada sami trebali povući političke konsekvence.

Hrvatska se nalazi u toliko dubokoj institucionalnoj i gospodarskoj krizi, da je ovakvo izigravanje Ustava, Zakona, procedura i dobrih europskih običaja parlamentarne demokracije bilo nepotrebno, suvišno i divljačko pokazivanje „mišića“ jedne poljuljane vlasti koja je izgubila svoj demokratski legitimitet pred svojim građanima. Uz evidentno lutanje oko krpanja raspadnutog proračuna (koje je rezultat u prvom redu neozbiljnosti, nereda, nerada i pomanjkanja vizija), ipak se najjeftinijim rješenjem ukazuje opcija raspisivanje novih parlamentarnih izbora, ali tako da se „interregnum“ ne prepušta tzv. „tehničkoj“ vladi nego hitno popuni „vladom stručnjaka“ koji jedini mogu provesti temeljite reforme preskupog sustava koje jedine mogu donijeti proračunske uštede. Naime, skidanje od prihoda građana radi urgentnog popunjavanja golemih proračunskih rupa dodatno znače otvaranje još dubljih rupa – jer je PDV samo fenomen potrošnje, koju se s ovakvim blesavim (svaki dan drugim) mjerama samo dodatno obrušava.

27. srpnja 2009.

frederik – www.pollitika.com

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

23.10.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,606090
CHF CHF
1
6,472433
GBP GBP
1
8,370060
USD USD
1
6,357304
EUR EUR
1
7,505433
$ Odabir valute
= Odabir valute