Politika

GUSTAVE LE BON - OTAC POLITIČKOG MARKETINGA?

Spektar - Politika

 

Gustave Le Bon /1841-1931/ veliki je francuski socijalni psiholog, makar ga mnogi izbacuju iz klase Comtea, Spencera, Marxa, Durkheima, Webera, Pareta i Simmela. Ukratko, u socijalnom i političkom odlučivanju ljudi, gomila i naroda, prema Le Bonu, prevladavaju iracionalni, emocionalni ili metafizički čimbenici, minorizirajući ulogu razuma. Čvrstih je uvjerenja da se narodni mentalitet "milimetrima" mijenja i to tek stoljećima, ne vjeruje u snagu revolucija, političkih ideja i pokreta i drži da snažni lideri, koje vodi vjera i volja mogu lako zavoditi i upravljati masama. Iako su neke teze Le Bona i na znanstvenoj i na praktičnoj razini odbačene, ostaje činjenica da se u dosta slučajeva, osobito u procesima demokracije i stranačkog pluralizma potvrđuju njegovi dokazi. Glavno mu je djelo "Psihologija naroda, gomila, revolucija", u kojima opisuju psihološke značajke rasa, povijest naroda kao posljedica njihova karaktera, kako se mijenjaju psihološke značajke rasa, raspad i propadanje rasnih značajki, duh gomila, mišljenja i vjerovanja gomila, klasifikacija i opis raznih kategorija gomila, opća obilježja revolucija, uloga naroda u revolucijama, revolucionarni i zločinački mentalitet, psihologija revolucionarnih gomila, Francuska revolucija...Spomenutu knjigu kod nas je izdala tvrtka Golden Marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2004. Što se mene tiče, svakom onome koji se bavi političkim marketingom svesrdno preporučujem Le Bona. Istini za volju, možete se i razočarati kad uočite da nemate važne pretpostavke za vođu ili lidera, jer za uspjeti u politici potrebno je nešto posve drugo, nego primjerice u ekonomiji. Evo nekoliko misli Le Bona:

"Lako je stvoriti revoluciju ali je doista teško izmijeniti dušu naroda."

"Osnovni subjekt nasilja jesu "degenerirani alkoholizmom i siromaštvom, lopovi, prosjaci, siromašne skitnice, nezaposleni bezvoljni radnici. Oni sačinjavaju opasnu masu ustanka."

"Jedan je od velikih pogrešaka sadašnjeg vremena mišljenje da samo izvanjske stvari sadržavaju sreću. Ona stoluje u nama, stvorena po nama, a gotovo nikad izvan nas."

"Lakoća kojom određena mišljenja postaju opća, proizlazi iz nesposobnosti većine ljudi da stvore vlastito mišljenje temeljeno na vlastitom razmišljanju."

"Mi smo istodobno djeca svojih roditelja i svoje rase. Ne samo osjećaj, nego i fiziologija i nasljeđivanje, tvore za nas od domovine drugu majku."

"Stvoriti duševno stanje koje čini čovjeka sretnim, to eto treba tražiti svako društvo želi li trajati dugo vremena. Razvoj je civilizacije nažalost stvorio kod modernog čovjeka mnogo potreba, a da mu nije pružio sredstva da ih zadovolji i tako je proizveo općenito nezadovoljstvo u dušama."

A evo kako slike, riječi i parole utječu na mišljenje gomila, prema Le Bonu:

"Proučavajući maštu gomila, vidjeli smo da na nju djeluju naročito slike. Tim se slikama uvijek ne raspolaže, no moguće ih je izazvati prikladnom upotrebom riječi i parola. Ako se vješto upotrijebe, imaju one svu tajanstvenu moć koju su im nekad pridavali čarobnjaci. One dižu u duhu gomila najstrašnije oluje, a znaju ih i utišati. Od samih kostiju ljudi koji su pali žrtvom moći riječi i parola dala bi se podići mnogo viša piramida nego što je ona staroga Keopsa. Moć riječi vezana je uz slike koje one pobuđuju, a sasvim je neovisna o njihovom zbiljskom značenju. Ponekad imaju riječi najgore definiranog smisla najviše djelovanja. Primjerice, pojmovi demokracija, socijalizam, jednakost, sloboda itd., čiji je smisao tako neodređen da ne bi bile dovoljne debele knjige da ih se odredi. A ipak nema sumnje da se neka čarobna moć veže uz kratke slogove tih riječi, kao da se u njima nalazi rješenje svih problema. One stapaju u sebi najrazličitije nesvjesne težnje i nadu za njihovo ostvarenje. Razum i argumenti ne mogu se boriti protiv nekih riječi i nekih parola. One se s tolikom pobožnošću izriču pred gomilama i čim su izrečene, lica se ozare poštovanjem a glave se prigibaju. Mnogi ih smatraju prirodnim silama, natprirodnim moćima. One bude u dušama veličanstvene i neodređene slike, no i sama ta neodređenost uvećava im tajanstvenu moć. One su tajanstvena božanstva sakrivena iza svetišta kojima se vjernik drhćući približuje."

18. srpnja 2009.

Bajro Sarić


 

SOCIJALDEMOKRACIJA NA STRANPUTICI?

Spektar - Politika

 

 

Kao što se zna, socijaldemokracija kao relevantan politički svjetonazor ili opcija, pripada lijevim političkim orijentacijama, s naglaskom na društvene odnose koji se temelje na radu, a ne kapitalu. Načelno, to socijademokracija je stalan pokušaj da se, po njoj, nepravednosti i negativne posljedice kapitalizma kao jedinstvenog političkog, ekonomskog i socijalnog sustava otklone bez revolucija, dakle evolucijom i demokracijom i na takav način uspostavi socijalističko društvo. Temeljna nepravednost kapitalističkog društva, po socijaldemokratima nedostatak je "sluha" za obične, radne ljude, a pogotovu siromašne, što je posljedica tobožnje nesavršenosti slobodnog tržišta, individualizma i zakona profita. Socijaldemokracija zagovara slobode koje su veće od čisto individualnih, što znači protiv je svake diskriminacije i eksploatacije od strane kapitalista, jednakost i socijalnu pravdu ne samo pred zakonom, nego i u ekonomiji i kulturi i solidarnost, odnosno suosjećanje sa žrtvama nepravde i nejednakosti. Iako su socijaldemokratske opcije niz godina bile vrlo utjecajne, pa i vladajuće u nizu zapadnoeuropskih zemalja, činjenica je da posljednjih godina socijaldemokracija pati od kriza i nedostatka lidera, percipira se politički neodlučnom i ekonomski neučinkovitom. Takav položaj socijaldemokracije u suvremenoj Europi nagovijestio je i u svojem članku iz 1999. ugledni hrvatski politički teoretičar Tomislav Sunić. /Bajro Sarić/

Već desetljećima se na Zapadu na vlasti izmjenjuju desne s lijevim strankama. Dolaskom globalnoga gospodarstva i njegovih, često nemilih, socijalnih posljedica, velik broj europskih glasača pokazuje simpatije za stranke lijevog centra. U trinaest zemalja zapadne Europe danas su na vlasti koalicijske stranke lijevih liberala, odnosno socijaldemokrata. Razlog popularnosti stranaka lijevog centra leži u činjenici da komunističke opasnosti više nema, a životni standard slabi. Kupovna moć zapadnih Europljana, uključujući i Amerikance, u zadnjih dvadeset godina pala je za 20 posto, što se odražava i na slabljenju srednjeg staleža, okosnici svake parlamentarne demokracije.

Tradicija socijaldemokracije naročito je naglašena u Njemačkoj i u skandinavskoj Europi, a manje u latinskoj i južnoj Europi. Glasovita njemačka socijaldemokracija poseban je povijesni fenomen, tim više što njezin današnji izgled ima malo zajedničkog s ranom njemačkom socijaldemokracijom. U današnjoj zapadnoj Europi, socijalisti i socijaldemokrati skloni su višim poreznim stopama, ali i učinkovitijoj socijalnoj politici prema siromašnijim dijelovima stanovništva. Njihova gospodarska politika, u kritičkim očima konzervativaca, prilično je neučinkovita. Poduzetnici s visokom dozom gospodarske samoinicijative, uključujući i famozne »tajkune«, često traže investicijske mogućnosti u drugim zemljama ili pak sklanjaju novce po fiskalnim rajevima, poput Cayman Islandsa, Monaca ili Luxembourga. Porezi u socijaldemokratskim skandinavskim zemljama često prelaze 50 posto na osobni dohodak, a višeetnička Belgija s vječitim koalicijskim vladama danas je najzaduženija zemlja u zapadnoj Europi. U Americi su porezi niski, ali zato ne postoje socijalni programi za siromašne dijelove građanstva.

Za razliku od njemačkih socijaldemokrata, u latinskim zemljama Europe demokratski socijalisti skloniji su ideologiziranoj politici. U Francuskoj, prije raskola između ljevice i desnice, najprije je došlo do intelektualnih razdora unutar same ljevice. Velik broj socijalista i anarhosindikalista tijekom francuske Treće republike, tj. uoči Drugog svjetskog rata, gaji simpatije prema fašističkim i antisemitskim idejama. Tijekom njemačke okupacije Francuske, od 1940. do 1944., znatan broj francuskih socijalista surađuje s nacionalsocijalističkom Njemačkom.

Socijaldemokrati u srednjoj i sjevernoj Europi uspješno su izbjegavali zamke totalitarne i kolektivističke svijesti. U raznim koalicijskim vladama socijaldemokrati su pokazali dobre učinke, posebice šezdesetih i sedamdesetih godina ovog stoljeća, s kancelarom Willyjem Brandtom i Helmutom Schmidtom. Razlog njihove uspješnosti ne leži samo u tolerantnoj baštini njemačke socijaldemokracije. Razlog treba također tražiti u vrlo obrazovanoj njemačkoj poslijeratnoj političkoj klasi, koja je dobrim dijelom stekla radne navike i koja je školovana tijekom proteklih dvanaest godina nacionalsocijalizma. Nadalje, američki atomski kišobran i gotovo pola milijuna američkih vojnika na njemačkom tlu, učinili su apolitičkim veliki dio njemačkoga građanstva. »Sveta gospodarstvenost« (Heilige Wirtschaftlichkeit) postala je nadomjestak za politiku moći.

U današnjem globalnom selu, na početku trećeg milenija, pokušaji socijal-demokrata da se nametnu kao »treći put«, jalovi su. Nije više moguće natjecati se na globalnom slobodnom tržištu radne snage i usluga s jeftinom radnom snagom i robom iz istočne Europe i Azije. Gotovo sve vlade u Europi prihvaćaju stoga neku vrstu političkog amalgama, tj. »kohabitacijskih« - koalicijskih režima sastavljenih od pokojega zalutaloga konzervativca, uz brojne liberale i socijaldemokrate.

Europska ljevica nalazi se ponovno u »građanskom ratu«. Naime, nova ljevica, koja je na vlasti na Zapadu, ratuje danas sa starom ljevicom, koja je na vlasti u Jugoslaviji. Zapadnjački čelnici, koji su nekad studentski mudrovali o virtualno titoističkom »happeningu«, zvanom »Brčko-Banović«, ne prezaju danas rušiti pruge i ceste ostavljene za doba jugosocijalizma, dakako, uz kapitalističke i zapadnjačke novce.

Socijaldemokracija ponekad dobro maršira s duhom vremena, ponekad pravi grdne greške. Dolaskom na vlast socijaldemokrata Friedricha Eberta 1919., njemačka vlada nemilosrdno likvidira komuniste, tzv. Spartakiste, i postavlja temelje demokratske Njemačke. To nije bio više slučaj deset godina kasnije, kada socijaldemokrati više vremena provode u stranačkim svađama, nego u sprječavanju rastuće popularnosti novog »trećeg puta«, tj. novog socijalizma - nacionalsocijalizma. Na sličan način 1917., umjereni ruski socijalist, premijer Aleksandar Kerenski, nipošto ne želi savez s ruskim nacionalistima i antikomunistima, poput generala Lava Kornilova, koji je uočio patogenezu komunizma, tj. internacionalnog socijalizma. Možda je Kerenski nakon svoje bizarne tromjesečne vlade nehotice postao glavni krivac za boljševizaciju Rusije i naknadnu komunističku tiraniju diljem pola kugle zemaljske. Svoju glavu spasio je bijegom u Ameriku, ali Rusiju nije uspio spasiti.

U izvanrednom stanju socijaldemokratima često nedostaje osjećaj za politički realizam. U dobi globalnog tržišta, što je u biti eufemizam za današnji ultrakapitalizam, socijaldemokrati neće igrati bitnu ulogu u rješavanju rastućih gospodarskih i društvenih problema. Pojam nacionalne države i pojam suverenosti, izgubili su svoje prvobitno značenje, stoga ni socijaldemokratski programi ne mogu biti isti kao prije. Bilo da je riječ o lijevom krilu laburista u Engleskoj ili postšezdesetosmašima na vlasti u današnjoj Njemačkoj i Italiji. Svi su oni svjesni da je došao kraj iluziji o stalnom gospodarskom rastu. Potrošna roba, radna snaga i usluge danas su znatno jeftiniji u zemljama pacifičkog bazena, nego u zapadnoj Europi. Sindikati i mjere zaštite radnika nespojivi su s logikom globalnog tržišta, što najbolje pokazuje dinamična Amerika. Usprkos stalnoj retorici o ljudskim pravima, Amerika ima danas zanemariv broj sindikalista, a broj njezinih poluzaposlenih (»working poor«), prelazi više od 10 posto aktivnog stanovništva.

U postkomunističkoj Europi trend ka socijaldemokraciji je logičan psihološki refleks na srušene fantazije o ulasku u bogatu Europu. No želja za »trećim putem«, tj. vladom koja odbacuje sirovu baštinu socrealizma i surovu baštinu ultrakapitalizma, nije ostvariv. U narednim godinama pokušaji socijaldemokratizacije srednjeg i istočnoeuropskog podneblja ovisit će prvenstveno o makroekonomskoj slici zapadne Europe. Ali ni ta slika, sa svojih 18 milijuna nezaposlenih, nije više bajna. Bez dvojbe, izlaz je uvijek moguć u nekom »trećem putu«. Možda u nekoj vrsti geoekonomskog protektorata ili polukolonijalnog sustava, pogotovo za zemlje srednje Europe. Ili možda u nekoj vrsti izolacionizma i gospodarskoga protekcionizma, što je donekle vidljivo u današnjoj Jugoslaviji. Nije za zaboraviti da su nacionalsocijalizam i fašizam također bili »treći put«; radikalni odgovor na internacionalni financijski kapital i na internacionalni socijalizam, tj. komunizam. I socijaldemokrati, i komunisti, i nacionalsocijalisti, slavili su, i još slave tzv. Praznik rada. Ali svak sa svojom prolaznom ikonografijom i svojom demagogijom.

15. srpnja 1999.

Tomislav Sunić – "Vjesnik" /1999./

 

LIBERALIZAM

Spektar - Politika

 

Globalna ekonomska kriza, koja je dovela i do opće recesije diljem svijeta, čini se da je ozbiljno uzdrmala i ne samo slabije razvijene nacionalne ekonomije, nego i one najrazvijenije, koje su se temeljile više ili manje na načelima liberalizma. Naravno, politički i ekonomski liberalizam iz svijeta Adama Smitha, Davida Ricarda, Barona de Montesquiea pa sve do Miltona Friedmana, u čistoj formi više nigdje i ne postoji, ali je posve nedvojbeno da je ta ideja i pokret, u posljednja dva stoljeća, bar materijalno, dovelo do neslućenog ekonomskog, tehnološkog i socijalnog razvitka posebice Europe, SAD i Japana. Prednosti političke demokracija i pluralizma, slobodnog tržišta, poštivanja ljudskih prava i slično pokazale su se puno većim od njihovih nedostataka, ali posljednjih godina sve je to dovedeno u pitanje. Na političkoj pozornici, stranke liberalne orijentacije više ili manje posve su marginalizirane i iznova smo svjedoci jačanja nacionalizma, državnog protekcionizma i konzervativizma diljem svijeta. Ima li nade za povratak liberalizma ostaje za vidjeti, a niže ćemo predstaviti njegov sadržaj, pa sami procijenite kolike su šanse za takvo što. /Bajro Sarić/

Liberalizam (lat. liberalis liber = slobodan, slobodarstvo, slobodoumlje) svjetonazor je koji zagovara smanjenje nadzora države i drugih političkih institucija nad individualnom slobodom pojedinca; politička doktrina koja zagovara demokratske oblike vlasti, političku toleranciju i postupne reforme političkih i društvenih institucija. U ekonomiji zagovara, tradicionalno, načelo laissez-fair, tj. nesputano djelovanje slobodnog tržišta i tržišnih zakonitosti te smanjenje prerogativa socijalističke države. Također, liberalizam je i politički pokret koji se zalaže za poštovanje ljudskih prava i liberalnih stečevina čovječanstva. Kao sustavna politička misao i praksa razvija se iz prosvjetiteljstva 17. i 18. stoljeća, osobito kroz djela Montesquieua, Rousseaua i dr., a politički je uobličen u ustavnim aktima kao što su američka Deklaracija o neovisnosti (1776.) i francuska Deklaracija o pravima čovjeka i građanina (1788.) Kao izraz građanskih revolucija, liberalizam je posebno osigurao razvitak tzv. liberalnog kapitalizma putem njegove zaštite liberalnom državom. Iako mu u težištu nisu bila socijalna pitanja, načelima jednakosti, pravičnosti i slobode liberalizam je snažno odredio razvitak demokracije uopće. Tako i radnički socijalni pokreti u principu ne istupaju protiv liberalnih načela, nego nastoje produbiti neke njihove sadržaje, npr. preobrazba liberalne države u državu blagostanja, ili socijalnu državu.

Industrijalizacija je praćena najgrubljim oblicima eksploatacije koji su se ogledali u dužini radnog vremena i visini nadnice. Kao odgovor na ovo pojavljuje se pokret sindikalizma, što je za posljedicu imalo pojavu tzv. radničkog zakonodavstva. Ključnu ulogu u inoviranju ustrojstva društvenih zajednica imale su ideje prosvjetiteljstva, kojima se odbacuju autoriteti u korist ideje ljudskih prava. Ideje o ljudskim pravima predstavljale su osnovu i za ekonomski i za politički liberalizam. Zajedničke odrednice liberalne koncepcije ekonomske politike su:

·     Bogatstvo društvene (državne) zajednice shvaća se kao masa roba i usluga kojima se zadovoljavaju potrebe u društvu;

·     Glavni izvor bogatstva je proces proizvodnje, a ekonomska moć iskazuje se narastanjem proizvodnih mogućnosti društva;

·     Motivacijski faktor narastanja bogatstva je interes pojedinca. Njegovo realiziranje u smislu pojedinačnog bogaćenja, istodobno uvećava i bogatstvo državne zajednice;

·     Glavni unutarnji čimbenik povećanja proizvodne moći je podjela rada, odnosno specijalizacija u ukupnoj strukturi ekonomije, kao i u okviru pojedinog područja poduzetništva;

·     Funkcionalni okvir ekonomije zasniva se na unutarnjem prirodnom poretku. Pojedinci, sudjelujući u procesu društvene reprodukcije uređuju i međusobne odnose zahvaljujući ekonomskim slobodama i tržištu kao osnovnom mehanizmu organiziranja i usmjeravanja tokova reprodukcije. Funkcionalnu odrednicu liberalizma najsažetije oslikava načelo “slobodna proizvodnja – slobodni promet”;

·     Uloga tržišta i ekonomskih sloboda značili su i odnose između država koji se zasnivaju na slobodnom prometu, uvećanje međunarodne razmjene, podjeli rada u međunarodnim okvirima itd.

·     Ekonomska ravnoteža u tokovima reprodukcije uspostavlja se sama po sebi, na osnovu Sayovog zakona (tržišta), prema kojem svaka pojedinačna ponuda automatski izaziva pojedinačnu tražnju, tako da su u globalnim okvirima agregati ponude i tražnje podudarni. Automatsko uravnoteženje ponude i tražnje jedino može poremetiti štednja, pa se poseban značaj pridavao pitanju kako bi se uštede bez ikakvih zastoja transferirali u investicije.

Liberalistički koncept imao je restriktivan stav prema sudjelovanju države u tokovima reprodukcije kako u odnosu na regulativne funkcije, tako i u pogledu operativnog angažmana. Kako tržišni mehanizam predstavlja dovoljan okvir za organiziranje i usmjeravanje tokova privređivanja, ekonomska uloga države svodi se na to da bude u funkciji ovog “prirodnog poretka”. U toj funkciji su pravne pretpostavke za pune ekonomske slobode kao što su: učinkovita  zaštita privatnog vlasništva, pravno reguliranje općih uvjeta za promet, sloboda ugovaranja, svojevrsna jamstva države za poslovne aranžmane, prinudno izvršenje ugovornih obveza itd. U pogledu ekonomskih funkcija u užem smislu, uloga države odnosi se na antimonopolno zakonodavstvo i stabilnost novca. Što se tiče financijskih aktivnosti države, treba istaći da su javni izdaci, odnosno funkcije države bili strogo ograničeni na unutarnju i vanjska sigurnost, pravni poredak i  financiranje javnih objekata i aktivnosti za koje privatni kapital nije zainteresiran (prometna, socijalna i sl. infrastruktura). Kako se javni izdaci shvaćaju kao “nužno zlo” jer su sa stajališta akumulacije neproduktivni, osnovni pristup financijskoj aktivnosti je kvantitativan, s temeljnim zahtjevom da javni rashodi budu što manji, po devizi “najbolje javne financije su najmanje javne financije”. U istoj ravni je i zahtjev da država svojom aktivnošću, uglavnom prilikom oporezivanja, što manje remeti učinke djelovanja tržišnih zakonitosti i da u ovom području treba poštivati tzv. mančestersko pravilo: “Ostavi ih onakve kakve si ih zatekao” (Leave them as you find them).

Liberalni koncept ekonomske politike zasniva se na 2 temeljna obilježja: neutralnost i cikličnost. Neutralnost znači da financijska i ukupna aktivnost države treba imati neutralno djelovanje u odnosu na tržište i ekonomske zakonitosti. Ekonomska aktivnost države svodi se samo na dopunu tržišta. Cikličnost se ogleda u tome da se ostvari tzv. paralelna aktivnost između privatne inicijative i državnog unošenja u tokove reprodukcije. To znači da ukoliko dođe do smanjenja ili zastoja privatne inicijative, država treba isto tako se ponašati u svojoj aktivnosti i obrnuto, zamah privatne aktivnosti u smislu povećanja proizvodnje i drugih oblika gospodarstva je znak za veći financijski udjel države i njene ukupne ekonomske uloge. Po liberalističkoj koncepciji smatralo se da udjel države (osim u ratnom stanju), nikako ne smije preći 15% domaćeg bruto proizvoda, odnosno nacionalnog dohotka, jer bi se time doveo u pitanje tzv. prirodni poredak. Koncept liberalne ekonomske politike u prvi plan stavlja instrumente i mjere fiskalne i monetarno-kreditne politike. U području fiskalne politike, to je pretpostavljalo nizak porezni pritisak, kako bi veća kupovna moć pojedinaca značila i produktivno angažiranje domaćeg bruto proizvoda, pojednostavnjena struktura oporezivanja, u kojoj se neposredni porezi (na dohodak i na imovinu) zasnivaju isključivo na proporcionalnim poreznim stopama radi osiguranja neutralnosti u odnosu na zakone tržišta i proračunska ravnoteža, kao zlatno pravilo, obzirom da i deficit i suficit znače odstupanje od osnovnih postulata financijske i ukupne aktivnosti države (neutralnost i cikličnost), uz jedini izuzetak u slučaju rata.

U području monetarne politike, karakteristične su slijedeće mjere i instrumenti: monetarna ravnoteža, što podrazumijeva uravnoteženost između ponude i potražnje za novcem; zlatni paritet valute, u funkciji stabilnosti novca i politike monetarne ravnoteže; diskontna stopa (instrument kojim središnja banka kreditiranjem poslovnih banaka uvećava njihov kreditni potencijal i time utječe na količinu novca u optjecaju). Za liberalni koncept karakteristično je da se diskontna stopa koristila samo u slučaju kada se štednja ne transferira u investicije u relativno kratkom razdoblju. U pogledu vanjske trgovine, pored stava o liberalizaciji, potrebno je istaći da su neke zemlje ipak koristile određene instrumente ekonomskog protekcionizma kako bi zaštitile domaću ekonomiju. Međutim, u odnosu na merkantilizam, primjena ovakvih mjera bila je znatno manjeg intenziteta. Mnoge analize i zakonitosti liberalne doktrine predstavljaju trajne vrijednosti ekonomske znanosti. Za sagledavanje doprinosa ekonomskoj teoriji, bitno je imati u vidu da je osnovni metodološki pristup liberalizma analiza odnosa u cjelini tokova reprodukcije, pri čemu se naglasak stavlja na iznalaženje i objašnjenje općih unutarnjih zakonitosti, umjesto normativnog pristupa gospodarstvu kao društvenom odnosu. To je značilo da težište aktivnosti države treba biti na potvrđivanju, a ne remećenju unutarnjih zakonitosti i “prirodnog reda stvari”, te da su odnosi i zakonitosti ekonomije univerzalnog karaktera. Za najveći broj suvremenih istraživanja i analiza tokova gospodarstva, karakteristično je da se kao pristupni model uzima tržišna privreda liberalnog tipa (bez elemenata državnog intervencionizma). Učinci liberalnog koncepta u području ekonomskog razvoja su također izuzetni. Osim što je za ovo razdoblje karakterističan naglašen ekonomski razvoj, liberalizam je predstavljao okvir i za potvrdu ekonomskih sloboda u uvjetima tržišnog gospodarstva, kao i za jačanje ljudskih prava i sloboda te drugih elemenata demokratskog političkog sustava.

 2009-07-12 

Prema: www.wikipedia.org

 

   

NAJGLUPLJE TEORIJE ZAVJERE

Spektar - Politika

Učinivši puni krug sa komentarima, vratit ću se na inicijalni post G-newsa koji je posijao oluju postova, koji kada se pažljivo pročita koristi metodologiju koju sam napada; dakle nakon bombastičnog naslova o najglupljim teorijama zavjera nije dohvatio niti jedne glupe teorije zavjera koju bi razotkrio već općenito konstatira da se takovim teorijama koriste ljudi ograničenog obrazovanja i znanja kako bi postigli afirmaciju; doduše zaboravio je dodati da se puno ljudi na takav način afirmira i bogati, ne samo pišući samo o zavjerama. Pojedinci se, recimo, nastoje afirmirati pišući o svojim seksualnim aktivnostima, poput jedne hrvatske starlete.

Potom se odjedanput, ničim izazvan, pojavljuje koktel termina napravljen od Rotschilda, vračara, baba, Masonerije, Kine, Olimpiskih igara, Putinove oligarhije, Sorosa, Gatesa, Buffeta, a zajednički nazivnik bi valjda trebala biti posljednja monetarna kriza, koju autor doduše niti uz puno dobre volje u nastavku teksta nije uspio spojiti, pa je odustao, te, potom ničim izazvan, u daljem tekstu dohvatio dokumentarnog filma Zeitgeist proglašavajući ga "paramasonskim"; Uzimajući u obzir da je autor prefiks "para" mislio koristiti u smislu "usporedno", odnosno identično, pomnim pregledom dotičnog dokumentarca, nađeno je vrlo malo materijalnih dokaza koji potvrđuju tvrdnju autora posta.

Naime, dokumentarni film Zeitgeist, se strukturalno sastoji od više dijelova, od kojih prvi daje kratku i sažetu povijest religije, temeljeći je na nasumično odabranim i proizvoljnim povijesnim, astronimskim, religijskim i geografskim koincidencijama koje ne bi prošle ozbiljniju znanstveno-povijesnu kušnju, te bi eventualno mogao proći kao paramasonski, obzirom da se u tom relativno nepoznatom tajnom društvu štuje dosta spomenutih božanstava.

Drugi dio spornog dokumentarnog filma iznosi izjave, materijalne dokaze, video i audio zapise na kojima temelji teoriju da su događaji oko 11.rujna namjerno izazvani od strane nepoznatih i konspirativnih dijelova američke vlade kako bi opravdali intervenciju svoje vojske i okupaciju više suverenih država, uz ograničavanje i ukidanje ustavnih sloboda vlastitih građana manipulirajući općim osjećajem straha izazvanih tim događajima.

U trećem dijelu dokumentarca autori analiziraju uzroke financijskih kriza kroz stoljeća izazvanih od strane nepoznatih struktura u društvu koji su prema njihovom stavu izazvali monetarne krize i ratove kako bi uništili demokraciju i slobodno izabranu volju naroda, te osigurali premoć male grupe izabranih financijskih oligarha pomoću manipulacije financijsko-monetarnim institucijama.

Autor G-news u zaključnom dijelu svojeg posta iznosi rješenje u vidu jačanja znanstvene zajednice, elitistički ustrojenog društva na tragu Campanellinog Civitas solisa, u kojem bi veliki znanstveni projekti služili kao katalizatori i izvori civilizacijskog napretka.

Drugim riječima, jedna moderna romantizirana znanstvena Utopija, ništa realnija od Roswellskih letećih tanjura.

29. lipnja 2009.

www.pollitika.com

 

 

KADA U EU?

Spektar - Politika

Nekoliko bivših, visokorangiranih dužnosnika HDZ-a reklo nam je ovih dana, u svjetlu najnovijih postupaka EU i Slovenije prema Hrvatskoj, da bi se Ivo Sanader morao čvršće postaviti. Mislim da u ovom trenutku nitko ne može nagađati kada će Hrvatska ući u Europsku Uniju. Ciljni datum, s obzirom na najnoviji razvoj događaja oko Slovenije, ali ne samo zbog Slovenije, više ne postoji”, rekao nam je jučer jedan od svojedobno najbližih suradnika premijera Sanadera koji više ne radi u državnoj administraciji.

S bivšim visokim dužnosnikom Hrvatske demokratske zajednice i Sanaderove Vlade razgovarali smo o raznim implikacijama zastoja u pregovorima Hrvatske i Europske Unije kako na međunarodni položaj Hrvatske, tako i na stabilnost Sanaderove vlasti i snagu njegova autoriteta unutar HDZ-a. “Gledajte, Sanader je u stranci dovoljno jak da će ga HDZ slijediti što god on odlučio. Međutim, činjenica jest da u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, u raznim njenim slojevima, postoji snažan osjećaj da bi se Sanader morao oštrije postaviti”, ustvrdio je naš sugovornik. Kada smo pitali što znači oštrije, dobili smo sljedeći odgovor: “Prvo, u samom procesu pregovora Sanader i pregovarački tim morali bi doista početi pregovarati. Sadašnji pregovori nisu ništa drugo nego prihvaćanje svega što nam se servira iz Bruxellesa. Mislim da bi pregovori morali biti kvalitetniji i da se ne bi smjeli voditi pod vremenskim imperativom. Naša bi strana trebala reći: OK. Mi jesmo za brzi ulazak u Uniju, ali želimo kvalitetno pregovarati.

Drugo, Sanader bi morao inzistirati - on to već sada čini, ali morao bi to raditi još snažnije i još glasnije - na činjenici da je slovenska blokada zapravo problem Europske Unije. S jedne strane, mi imamo bilateralni spor sa Slovencima koji se, očito, ne može tako brzo riješiti, jer ni Slovenija niti Hrvatska ne žele popustiti. S druge strane, Europska Unija ne smije dopustiti da partikularni interesi jedne zemlje, u ovom slučaju Slovenije, nadvladaju političku volju drugih zemalja. Hrvatska mora inzistirati na tome da Europska Unija pronađe mehanizam da deblokira pregovore, neovisno od slovenske politike. Dok ne pronađe takav mehanizam, Europska Unija uopće se neće moći širiti. Što mislite, koliko će zemalja poželjeti blokirati Tursku kada tursko članstvo dođe na red”, tvrdi sugovornik Jutarnjeg lista, svojedobno visokorangirani dužnosnik Sanaderove administracije, koji još dodaje da za EU u ovom trenutku sam proces proširenja sigurno nije na listi prioriteta.

Zanimljivo je i važno da je političar s kojim smo razgovarali sasvim odlučan u stavu da Ivo Sanader nipošto ne smije prihvatiti slovenski zahtjev za izlaskom na otvoreno more te smatra kako se svi slovensko-hrvatski granični prijepori mogu riješiti jedino na Međunarodnom sudu u Haagu. “Sanader ne smije učiniti niti jedan teritorijalni ustupak. Pristane li premijer i na najmanji teritorijalni ustupak, vjerujem da bi takav njegov potez izazvao ozbiljan raskol u HDZ-u. Mnogi važni ljudi Hrvatske demokratske zajednice naprosto bi napustili stranku”, uvjeravao nas je ovih dana ministar u jednoj od HDZ-ovih vlada iz devedesetih godina. Radi se o političaru koji nikad nije zastupao osobito radikalne nacionalne stavove, ali koji svejedno drži kako Sanader u sporu sa Slovenijom ne smije učiniti ni najblaži teritorijalni kompromis. “Ja, dapače, mislim, da ne bi bilo loše da Sanader odigra jedan potez unaprijed. Možda bi bilo korisno, s obzirom na potpunu bezizlaznost sadašnje situacije sa Slovencima, da hrvatska Vlada jednostrano proglasi zamrzavanje pregovora s Europskom Unijom sve dok se ne riješi spor Hrvatske i Slovenije.”

Smatrali smo da je ovo najradikalniji prijedlog - od onih koji dolaze iz političkog mainstreama - za izlazak iz pat-pozicije u kojoj se Hrvatska trenutačno nalazi, dok nekoliko sati kasnije nismo razgovarali s još jednim od potpredsjednika jedne od Tuđmanovih vlada, danas uglednim i uspješnim biznismenom. Taj nam je čovjek doslovno rekao: “Evo, jutros sam se vidio sa Sanaderom. On i dalje djeluje optimistično u vezi s EU. Ja sam mu, međutim, predložio sljedeće: ako nam Europska Unija ne može zajamčiti da ćemo postati članica prije istočnih susjeda, neka onda hrvatska Vlada jasno kaže da ne želi ući u Europsku Uniju zajedno s istočnim susjedima. Neka onda Hrvatska odustane od Europske Unije.”

Ovo je dosad uistinu najradikalniji stav o članstvu Hrvatske u EU s kojim smo se suočili, a koji ne dolazi iz neke radikalno desne stranke niti iz bilo kakvog radikalno nacionalističkog medija, nego iz samog srca HDZ-a. U redu, ministri prošlih vlada danas nemaju niakakav stvarni politički utjecaj u Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Ni bivši, ma koliko premijeru bliski, Sanaderovi suradnici također više nemaju osobit utjecaj na predsjednika Hrvatske demokratske zajednice. No, oni ipak izražavaju raspoloženje dijela stranke. I to onog dijela stranke koji nikada nije naginjao političkom ekstremizmu. U radikalno desnom dijelu HDZ-a slično je, euroskeptično raspoloženje vjerojatno još značajno izraženije. Utoliko je sasvim jasno da Ivo Sanader u ovom trenutku nema baš nikakav unutarnji manevarski prostor da bi se dogovorio sa Slovenijom i obnovio pregovore s Europskom Unijom.

Kada bi pristao na bilo koji slovenski zahtjev, Sanader bi izgubio i potporu vlastite stranke i potporu najvećeg segmenta hrvatske javnosti. I desna i veći dio lijeve Hrvatske danas se slažu da se Slovencima ne smije popustiti: tvrd stav prema slovenskim zahtjevima u ovom je trenutku jedina čvrsta dodirna točka između HDZ-a i predsjednika Mesića. Može li stav dijela HDZ-a promijeniti dosadašnju politiku prema EU? I treba li RH redefinirati svoju državnu politiku sada kada je datum ulaska u EU posve neizvjestan? Sada se, naravno, može raspravljati o tome kako bi bilo mnogo inteligentnije i učinkovitije da je Sanader pristao raspravljati o prvoj verziji Rehnova plana (za što se Jutarnji list, i u ovoj kolumni i drugdje, uporno zalagao), ali, faktički govoreći, takva je diskusija bespredmetna.

Ono što u ovom trenutku obilježava međunarodni položaj Hrvatske jesu činjenice da se spor sa Slovenijom doima posve nerješivim i da se, sukladno tomu, ulazak Hrvatske u Europsku Uniju čini vremenski krajnje neizvjesnim. Ovdje ćemo ponoviti zašto smatramo da što brži ulazak u Europsku Uniju mora biti apsolutni imperativ hrvatske državne politike. Prvo, zato što nas ulazak u EU, baš kao i ulazak u NATO, geopolitički dijeli od trajno nestabilnog prostora bivše Jugoslavije. Drugo, zato što nas ulazak u EU potiče na niz društvenih i gospodarskih reformi koje, nažalost, nismo sami kadri provesti. I treće, zato što nas ulazak u EU čini dijelom zajedničkog tržišta na kojem zemlja s hrvatskim komparativnim prednostima, dugoročno gledajući, može jedino profitirati.

Međutim, ako je vrijeme hrvatskog ulaska u Europsku Uniju sada posve neizvjesno, hrvatska državna politika, kao i specifične politike, moraju se redefinirati. Prije svega, valja artikulirati/postići nacionalni konsenzus (kao što to kaže Zoran Milanović) o tome što su prioriteti državne politike u slučaju da smo odustali od brzog ulaska u Uniju. Nadalje, treba vidjeti što se mijenja u našim pregovaračkim stavovima ako smo odustali od brzog ulaska u EU. Pitanje je, primjerice, što se događa s nekim od najosjetljivijih hrvatskih unutarnjih problema, poput brodogradnje i poljoprivrede, ako nam se više ne žuri u Uniju. Naposljetku, je li hrvatska politika uistinu sigurna da se spor sa Slovenijom može riješiti jedino na Međunarodnom sudu; ako je tako, hoćemo li se suočiti s mogućnošću da taj spor ostane neriješen u idućih desetak ili više godina i jesmo li voljni da, zbog spora sa Slovenijom, na desetljeće ili više odgodimo naše članstvo u Europskoj Uniji?

Republika Hrvatska je pred nizom teških pitanja oko same svoje buduće definicije. Čini se da nitko ne nudi jasne odgovore. Mi mislimo da je Europska Unija, bez obzira na sve probleme oko ulaska, bez obzira na slovensku politiku i na politike nekih drugih zemalja koje žele prolongirati proširenje, i dalje uvjerljivo najbolja strateška opcija za Hrvatsku.

2009-06-27 

Davor Butković /www.jutarnji.hr/

 

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

25.06.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,968305
CHF CHF
1
6,831213
GBP GBP
1
8,449090
USD USD
1
6,637328
EUR EUR
1
7,413232
$ Odabir valute
= Odabir valute