Politika

JU-JO KANDIDATI: KAKO JOSIPOVIĆ ILI JURČIĆ MISLE SKUPITI MILIJUN GLASOVA?

Spektar - Politika

 

To je slika i prilika današnjeg SDP-a. Mlitav i mlitaviji. Trom i tromiji. Dosadan i dosadniji. "Ovi su kandidati apsolutno najbolje što Hrvatska danas ima", predstavio je Zoran Milanović svoju dvojicu kandidata za predsjednika Republike - Ivu Josipovića i Ljubu Jurčića. Kakva stranka, takve i uzdanice. Evo što je izjavio Ljubo Jurčić nakon odluke da se krene u unutarstranačku kampanju: "Ja ću u kampanji naglasak više stavljati na gospodarstvo u pravnim okvirima, a Ivo na pravni okvir s gospodarskim sadržajem". Da se naježite od uzbuđenja, jelda? Srsi vas prođu, leptirići prorade u trbuhu od napetog iščekivanja da predsjednička kampanja već jednom počne. Da udari junak na junaka. Da profesori stanu na katedru i krenu s iznošenjem svojih vizija i programa, ustavnih okvira, gospodarskih pokazatelja, pravnih teor...zzzzzzzzzzzzzzzzzzzz...... Jeste još  budni? Tko odnese pobjedu u tom titanskom unutarstranačkom srazu, uvjeren je da će u još titanskijem obračunu do nogu potući vs ekoji im se nađu na putu, uključivši i Ivu Sanadera. Osim ako im ovaj odmah na početku ne napastvuje kanarinca. Tu će priči biti kraj. Josipović i Jurčić istinske su maskote Milanovićeva SDP-a. Obojica su se u stranku upisali tek nedavno, i to uz tešku muku i nagovaranje. Obojica su politički analfabeti. Obojica govore u šiframa koje nitko ne može dekodirati. Obojica su preslika unutarstranačkih odnosa: Josipović je predsjednikov miljenik, Jurčić je onaj kojeg je predsjednik stranke nedavno grubo odbacio. Ni jedan nije fajter, obojica su dosadni. I mlitavi. I tromi. I totalno nezanimljivi. Zašto bi netko za njih glasao, osim zato da podrži kandidata SDP-a? A opet, zašto bi netko danas uopće glasao za SDP? Jurčićeva i Josipovićeva "Ju-Jo" kandidatura iznova dokazuje u kojoj mjeri je današnji SDP kadrovski devastiran, politički izgubljen, ideološki neodređen. Njihove glavne uzdanice na izravnim predsjedničkim izborima dvojica su profesora koji nikad nisu vodili izbornu kampanju, nikad se nisu bavili politikom, nemaju osobnu karizmu niti specifična znanja iz djelokruga ovlasti šefa države. Ne zna se zbog čega bi desni dio biračkog tijela glasao za Jurčića, ma koliko se on time hvalio, kao što nije u potpunosti jasno zbog čega bi ljevica glasala za Josipovića. Jurčić za sobom vuče one čuvene "ujake ustaše" i ljubav prema Thompsonu, ali i ponižavajući gubitak pozicije premijerskog kandidata SDP-a. Sjetimo se kako ga je u pola osam navečer, u izbornoj noći 25. studenog 2007. godine, Dijana Čuljak Šelebaj svečano pred milijunskim auditorijem proglasila "budućim premijerom", a samo par dana kasnije nije više bio ni kandidat. Zato se čak i Jadranka Kosor stigne dobro zafrkavati na njegov račun, izjavivši u Novom listu kako se "kod njih nikad ne zna" i da treba pričekati s procjenama tko će uooće biti SDP-ov predsjednički kandidat. Najvažnije je ipak da ni jedan od dvojice kandidata nije fajter. Ni jedan od njih nije sposoban - a ruku na srce, ni voljan - ući u žestoku bitku sa Sanaderom i ostalim populističkim kandidatima ("lepima ko greh") koji će najesen osvanuti u predizbornoj kampanji. Možda oni jesu pametni, obrazovani, kulturni, fini, civilizirani, jedan čak nosi naočale, no je li to dovoljno da se u ovoj državi osvoji milijun i kusur glasova? Na izravnim izborima bira se osoba, a ne kvalifikacija. Da je obrnuto, Mesić vjerojatno nikad ne bi postao predsjednik. I u krajnjoj liniji, jesmo li baš sigurni da su Jurčić ili Josipović (Ju ili Jo) pravi izbor za predsjednika države? To je problem SDP-a. Njegov izborni pobjednici su osobe poput Milana Bandića, a ne Ranka Ostojića. Izravne izbore u ovoj državi dobivaju tipovi poput Keruma, a ne Kregara. I kakvu to magnetsku privlačnost imaju Josipović i Jurčić? Hoće li nas ivo onako šeretski pogledati preko birokratskih očala? Ili Ljubo zabezeknuti širokim osmijehom? Ili obojica iznenaditi nekom grimasom? Nekom mimikom? Znakom života? Bilo čime? Halooooo!? To je slika današnjeg SDP-a. Mrtvilo i bezizražajnost. Mlitavost i kompromis. A još donedavno u igri za predsjedničkog kandidata bio je - Neven Mimica. Trebali su na Iblerovu trgu i njega uvaliti u ove stranačke predizbore pa da brže padnemo u duboki san. Obično se kaže da očajna situacija zahtijeva očajničke mjere. SDP se odlučio za - očajne kandidate. Kakva stranka, takve i njezine uzdanice.

 

TOMISLAV KLAUŠKI

 

 

 

OLUJA, FAŠIZAM I ANTIFAŠIZAM

Spektar - Politika

Svakoga nam se svibnja prošlost još osjetnije vraća. Počne svibanjskim podsjećanjem na bleiburšku i jasenovačku tragediju, a u lipnju sjećanjem na Sisački partizanski odred, na Dan antifašističke borbe. U svibnju započete političke i ine prepirke i osporavanja u lipnju se nastave novim gloženjima. Manje zbog biti i naravi ovdašnjeg antifašizma, a više svađama na tragu starih ideoloških dogmi i predrasuda ili pak stavljenih u službu dnevne politike. I poslije skupa u Brezovici opet su se čule slične ideološko-političke priče.

Iz Brezovice je opetovana i poruka o antifašizmu kao o temelju demokracije i današnje Hrvatske. Čulo se i da o hrvatskom antifašizmu treba “širiti povijesnu istinu”. Dobar naputak. Da ga se nakon stvaranja Hrvatske htjelo slijediti, lako bi se utvrdile i neke tamnije strane ovdašnjeg antifašizma. No, o antifašizmu su se i u Hrvatskoj nakon desetak godina njezine samostalnosti počeli sricati hvalospjevi.

Takav je i novohrvatski ditiramb: “Bez hrvatskog antifašizma ne bi bilo ni Hrvatske!” Kao da su se antifašisti ujedno borili i za Hrvatsku!? Možda su neki i mislili da to čine, ali nakon rata našli su se u komunističkoj Jugoslaviji. Demokraciju je pak antifašizam omogućio na Zapadu. Na europskom je Istoku učvrstio boljševičku diktaturu, a u Jugoslaviji nametnuo komunistički totalitarizam. Kakva vražja Hrvatska i kakva demokracija!?!

Pozivanje na preambulu Ustava koja baštini hrvatski antifašizam nije sporno. U dokumentima ZAVNOH-a u tragovima je elementarno sačuvana tradicija hrvatskog državnog prava. Ali oni hrvatski antifašisti koji su povjerovali u tu zavnohovsku iluziju nisu daleko stigli. Vladimir Nazor je umro. Andriju Hebranga su ubili. Franjo Tuđman, Ivan Šibl, Šime Balen, Većeslav Holjevac, Janko Bobetko... politički su stradali.

Antifašizam je Hrvatske zaslužan za njezine administrativne (ali i smanjene) zavnohovske granice. Ustrajati pak na političkoj floskuli – da bez antifašizma ne bi bilo ni samostalne Hrvatske – preuzetno je. Pa imala je i BiH antifašiste. I ima li zato Bosne? Ima i nema. Tako bi bilo i s Hrvatskom. Da nije bilo Hrvatske vojske i Oluje, uzalud bi joj bio njezin antifašizam. Bilo bi joj isto kao i Bosni. A možda i gore.

Mnoštvo se antifašista Hrvatske nije borilo ni za kakvu Hrvatsku, nego za boljševičku, staljinističku Jugoslaviju. Ti su boljševici hrvatsko poraće pretvorili u bleiburšku grozu. A Hrvatsku ni dvadesetak godina kasnije u zemlju turobne hrvatske šutnje. Tvrdnje “hrvatskih antifašista” glede krivnje za Bleibug i Jasenovac možda su logički manje sporne od drugih im tvrdnji. Jer, nitko umoren u Jasenovcu doista nije kriv za smrt stradalih na Bleiburgu, ali su mnogi stradali na Bleiburgu krivi za ubijene u Jasenovcu.

Osporavatelji te tvrdnje, napose o logoru Jasenovac, nasuprot komunističkoj maniri relativiziranja poratnih boljševičkih zločina i otkrivenih masovnih grobnica, jednako besramno jasenovačku stravu svode na “obični radni logor”, a u njegovu užasnu zbilju podmeću “izvođenje Male Floramy”. Tome ideološkom ludilu kao da nema kraja.

Možda bi naše stare netrpeljivosti mogle biti ublažene i svedene na tolerantniji i razboritiji govor o nacionalnim traumama, tj. i o fašizmu i antifašizmu. Možda bi poslije najave da će kardinal Bozanić napokon posjetiti Jasenovac i predsjednik Mesić napokon mogao otići u Bleiburg.

Kada bi to učinili istodobno, možda bi to bila dalekosežna i kolektivno blagotvorna simbolička gesta nakon koje bi možda najturobniji i najžalosniji dio hrvatske povijesti mogao konačno biti prepušten povjesničarima.

 24.06.2009.

Milan Jajčinović – www.vecernji.hr

 

 

 

 

TKO NA PANTOVČAKU?

Spektar - Politika

 

 

Tek što je okončala jednu, Hrvatska već ulazi u novu izbornu utakmicu. Predsjednička je kampanja otvorena najavom premijera Ive Sanadera da bi i sam mogao u taj ring. Još jasnije subotnjim isticanjem dvojice SDP-ovih predsjedničkih kandidata pokrenutim predizborima: do sredine idućeg mjeseca stranačko će članstvo, odlučujući između Ive Josipovića i Ljube Jurčića, izabrati SDP-ova kandidata za Mesićeva nasljednika.  Način na koji su u predsjedničke izbore krenule dvije ključne stranke svakako se može smatrati znakovitim. HDZ napeto čeka odluku svoga šefa. Dok on ne objavi što je odlučio, nitko ni da bi šušnuo. Premda ispod poklopca jako vrije. Predsjedničkog kandidata vladajuće stranke odredit će Ivo Sanader, bez obzira na to hoće li izabrati sam sebe ili će se na koncu odlučiti za neko drugo ime. Njegova se odluka neće provjeravati, stranka je može samo amenovati. SDP se odlučio za demokratsku inovaciju, dosad neviđenu na našim prostorima. Partija će, prva u Hrvatskoj, održati predizbore i tako izabrati svoga kandidata za predsjednika Republike. SDP će tako vezati pažnju medija. Svojom unutarnjom kampanjom kani animirati javnost za vlastitog kandidata. Svojedobno javna utakmica za Račanova nasljednika za stranku se pokazala vrlo korisnom, što bi se, računaju, trebalo ponoviti. Usto, organiziranjem predizbora kani se naglasiti SDP-ova razlika spram HDZ-a. Svakako da način izbora predsjedničkog kandidata može pokazati razinu unutarnje demokracije: nasuprot autokratski ustrojenom HDZ-u SDP se želi pokazati kao demokratska stranka. Svojim demokratiziranjem - a uvođenje predizbora svakako je značajan pokazatelj - opozicijski SDP izoštrava vlastiti politički identitet i postavlja nove demokratske standarde. Što se od Socijaldemokratske stranke uostalom i očekuje, a hrvatskoj je insuficijentnoj demokraciji strahovito potrebno.Pitanje je, međutim, koliko demokratski iskoraci mogu zaintrigirati širu publiku. Po nekim bi se pokazateljima dalo zaključiti da Hrvatima općenito demokracija nije na listi prioriteta. Narodu, pokazuje se, kao da je najtoplije ispod nečije kabanice. Autoritarci su naš izbor: maršali i generali, poglavnici i poglavari, očevi nacije i jape. Čvrst vođa, makar je i sam opasno dezorijentiran, još uvijek impresionira više od demokratski orijentiranog političara. Nadalje, da bi SDP-ovi predizbori zainteresirali širu javnost, utakmica ne smije biti dosadna. Ako Josipović i Jurčić nastave s međusobnim komplimentiranjem, kako su krenuli, onda ništa od izbornog adrenalina. Hrvatsku, istina, treba učiti toleranciji i viteškom natjecanju. Ali SDP-ovi bi kandidati za predsjednika trebali znati da se, uđu li u ring, moraju boriti. Inače duel nema nikakva smisla. Publika će ih isfućkati i okrenuti se nekom fajteru. Na koncu, za uspjeh utakmice presudna je kvaliteta takmičara. Obojica su SDP-ovih kandidata renomirani stručnjaci, svaki u svojoj domeni, ali obojica bez velike političke strasti. Josipović i Jurčić sigurno nisu Hillary Clinton i Barack Obama, koji su lanjske američke izbore već u fazi predizbora učinili uzbudljivima i cijeli su svijet zakovali pred ekrane. Možda Hrvatskoj danas zaista treba predsjednik koji neće pokretati velike emocije. Ali je pitanje mogu li takvi kandidati dobiti izbore.

                                                             Jelena Lovrić

   

IZBORI PROŠLI, MUKE OSTAJU

Spektar - Politika

 

 

Lokalni izbori su prošli. Znaju se pobjednici. To su sve političke stranke koje su sudjelovale na izborima. Stranke su sada u dogovorima i kupovinama. Malo javno, više tajno dijeli se plijen između stranaka. Normalno, oni s većinom imaju pravo na bogatiji plijen dok manjina dobiva utješne nagrade. Te nagrade trebaju osigurati mir u skupštinama. A mir podrazumijeva apsolutnu podršku odnosno šutnju “cijenjenih” zastupnika. Dosadašnja praksa je pokazala da u Hrvatskoj nema oporbe, postoji samo dobro uigrane predstave u kojima se glumi otpor. Sve te “oporbene” predstave nisu polučile nikakve rezultate. Niti trenutne niti dugoročne. Potvrda takvog stanja su i ovi lokalni izbori. Ništa bitnog nije se dogodilo. HDZ i SDP ostale su vodeće političke stranke, unatoč očajnom stanju države. To očajno stanje rezultat je njihovog rada odnosno nerada. Kada stranke ispod stola dogovore način svog “demokratskog” vladanja, započeti će realizacija pljačke. Sve vrijedno, a što je u nadležnosti političara, biti će stavljeno pod kontrolu. Ta kontrola se provodi imenovanjem “podobnih” menadžera, podmićenih i nesposobnih članova nadzornih odbora i kriminalnih skupština trgovačkih društva. Oni zajedno trebaju usmjeriti dobit svojim mentorima. Mentori su političke stranke umrežene s organiziranim kriminalom. Posljednja faza poslije izbornoga uštimavanja je kontrola nad lokalnim pravosuđem i policijom. Metode su dobro znane, korupcija i kadroviranje. Nakon sređivanja lokalne “pravne” države, vladavina kriminala može početi. I počela je. Gubitnici u ovoj igri “demokracije” su građani. Građani koji ne biraju već prihvaćaju ono što su im partije podvalile. Zastupnici koje su partije podmetnule a građani izabrali, nisu cijenjeni zastupnici građana, već slijepi vojnici svojih partija, odnosno partijskih vođa. Zbog svega navedenoga, Hrvatska nije demokratska, Hrvatska nije pravna država. Vremenom je demokraciju zamijenila partiokracija a partiokracija kriminalizirala državu. Državu u kojoj se isprepleću stranke i organizirani kriminal, gdje političari javno surađuju s kriminalcima a policija i pravosuđe asistiraju. Ako opisano uzmemo kao dijagnozu bolesti hrvatskoga društva, onda nije problem locirati tumore koji uzrokuju metastaze. Tumori su političke stranke. One svoju snagu crpe iz parlamentarnog i izbornoga zakona. Ti, dokazano loši zakoni, što je zanimljivo, ne smetaju niti jednoj političkoj stranci. Nitko ne traži njihovu izmjenu? Za oporavak društva, prvenstveno treba promijeniti zakone. Potrebno je izraditi zakone koji će omogućiti građanima da biraju svoje predstavnike, da ti predstavnici odgovaraju za svoj rad građanima. Zakon mora osigurati da skupština bude iznad pojedinaca i partije. Zakon mora definirati tko ima pravo glasa, mora točno utvrditi izborne jedinice. Pored zakona potrebno je modificirati i političke stranke. Prvenstveno stranke trebaju funkcionirati na temeljima demokracije a ne autokracije. Stranke ne smiju biti trgovačka društva koja na ilegalan način stječu dobit. Stranke moraju biti udruge koje se svojim političkim radom i programima nameću biračima. U Hrvatskoj trenutno ne djeluje niti jedna demokratska stranka. Manje-više svim strankama vlada pojedinac ili manja skupina okupljena oko predsjednika. Nema unutarstranačke demokracije ili ima jako malo. Stranački predstavnici za izbore biraju se uglavnom zbog naklonosti predsjedništvu stranke. Stranački programi, ako ih ima, uglavnom su samo mamac za birače...Građani Hrvatske žele promjene a za promjene treba ponuditi promjene. Kerum je u Splitu nudio promjene, pobijedio je. Kregar u Zagrebu nudio je zamjenu Bandića, nije pobijedio. Da bi se došlo do promjena nije dovoljno samo se prijaviti na izbore, potrebno je prije utvrditi pravila igre ali i u javnosti odigrati pokoju utakmicu. Gledateljima se predstaviti djelima. Potrebno je pokrenuti jednu novu igru. Igru koja se zove DEMOKRACIJA. Za tu igru trebamo stvoriti ekipu, ekipu koja će utvrditi demokratska pravila igre i igrati po pravilima i zakonima. Dosadašnja praksa je pokazala da se nove stranke nisu uspjele nametnuti biračima. Uglavnom su se gasile ili padale u anonimnost. Unatoč toj, lošoj praksi, smatram da je Hrvatskoj potrebna nova stranka, nova snaga koja bi pokrenula promjene. Temelj te stranke trebao bi biti njen Statut i program. Statut bi trebao jamčiti demokratske odnose u stranci, a program bi se trebao zalagati za demokraciju i pravnu državu. Za novu stranku i promjene potrebni smo mi, građani. Mi koji smo oštećeni, kojima su uskraćena demokratska i temeljna ljudska prava. Vrijeme je da se organiziramo i pokrenemo. Potrebno je da svatko da dio svoga, znanja, vremena i truda za budućnost. Ne smijemo više čekati da nam: HDZ, SDP, HNS, HSLS, HSS, HSP i slični paraziti, pokrenu promjene. Oni to ne žele, njima je dobro i oni su uspostavili ovaj sistem. Ne žele ga mijenjati, oni će se protiviti svakom pokušaju promjene. Za početak potreban nam je inicijativni odbor. Ima li interesa?

 POLLITIKA.COM


   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

24.06.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,968305
CHF CHF
1
6,831213
GBP GBP
1
8,449090
USD USD
1
6,637328
EUR EUR
1
7,413232
$ Odabir valute
= Odabir valute