Politika

TKO SU STRUČNJACI? ONI SU STRUČNJACI!

Spektar - Politika

 

strucnjak

"Kult stručnjaka i neoliberalizam iznimno su povezani.Naoko svima prihvatljiva ideja o „apolitičnim“stručnjacima koji trebaju voditi ekonomiju –propagandno je smišljena i već nekoliko desetljeća koristi se da bi vlast nad ekonomijom ostala uvijek u istim rukama, izvan nadzora bilo kakve vlasti, kao i javnosti, gdje je „stručnjacima“ dopušteno da rade što hoće i da nesputano vladaju nad nama. Kult stručnjaka štiti bankarstvo od javne (političke) kontrole, štiti kapital od javnog nadzora, štiti financijski sistem od promjene i od političkih zahtjeva naroda. Kult stručnjaka posredno omogućava vladanje kapitala nad politikom i nad društvom."

Prošli su izbori, no jedna predizborna tema će ostati – to su „stručnjaci“. Oni su spasitelji, njima navodno treba prepustiti upravljanje, „naročito u ekonomiji“, jer se oni u to razumiju bolje od političara. Stručnjaci su pritom nadideološka bića, struka je nadideološko znanje, ona je neutralna, čista i objektivna, a stručnjaci su pošteni i časni pioniri koji drže datu riječ. Oni su neznani junaci pučke epike koja ih zamišlja na megdanu s političarima i navija pritom , naravno, za njih, neovisne stručnjake. Ta neće valjda navijati za političare – oni su omraženi, pa je najbolje da ih, kad već moramo, na izborima izaberemo, a da onda posao vođenja javnih poslova povjerimo onima koje nismo izabrali: dakle, stručnjacima. Ima li to nešto nelogično? Možda i ima, ali nema veze. Stručnjaci su stručni i pametni, oni nisu političari i mi ih volimo. Samo što točno ne znamo tko su stručnjaci... Ali, eto, znamo da ti divni ljudi negdje postoje, skriveni kao blago, te ih treba naći. Onda im treba dati šansu da upravljaju, naročito ekonomijom, i sve će biti bolje.

Gledao sam predizborna predstavljanja raznih stranaka i, naravno, čuo sam bezbroj vapaja za stručnjacima koji bi nas trebali spasiti, samo im treba omogućiti da rade, nesputano, bez politike koja im taj rad ometa. Naročito su ljudi iz manjih stranaka i iskreni amateri s neovisnih lista zazivali stručnjake, zazivali su ih sa žarom u očima, jer im je dosta partitokracije i vladavine podobnih, te klijentelizma, korupcije i ostalih nestručnih pojava. Većina tih ljudi, koji zazivaju stručnjake, radi to u najboljoj namjeri, misleći pritom da se radi o neupitnoj ideji – jer tko bi uopće mogao biti protiv stručnjaka? Ta, stručnjak je moralno savršeno biće. On je i znanstveno biće, nešto poput onih robota koji se pojavljuju u SF filmovima: sve kuži, sve zna, a nema ljudske mane i ne može se zaljubiti. Nema, recimo, tog stručnjaka koji bi bio sklon korupciji, pogodovanju starim prijateljima, ljubavnicama ili poslovnim partnerima, jer je stručnjak hladan, ne vode ga emocije i interesi, i upravo po tome je stručnjak. Mislim: stručnjak iz znanstveno-političke fantastike.

Ali, pogledajmo na tren tko je proizveo ovu krizu. Sve je počelo od američkog bankarskog sustava koji je odobravao tzv. sub-prime kredite za koje se moglo pretpostaviti da će ih biti teško naplatiti, ali svejedno: ta su se zaduženja dalje preprodavala, na njih su lupani štambilji koji su garantirali da je riječ o sigurnoj robi, pa su te „papire“ kupovale banke širom svijeta. Koliko je ekonomskih stručnjaka bilo uključeno u ovaj proces? Tisuće i tisuće financijskih stručnjaka moralo je s time imati posla da bi se sve to uopće moglo dogoditi. Tko je dizajnirao sustav u kojem takvo što moguće? Pa dizajnirali su ga upravo financijski stručnjaci, nesputani od politike, jer im je dopušteno da rade što hoće na slobodnom tržištu u koje se, kažu, nitko ne treba miješati. Pa su i radili što su htjeli – masovno odobravali loše kredite koji su im trebali za kratkoročnu sliku profita, napumpavali balon s lošim papirima koji su im, dok je stvar išla, donosili stotine milijuna dolara bonusa. Kao u svakoj financijskoj piramidi, najbolje prođu oni na vrhu, a to su bili bankarski menadžeri. Mislite da oni nisu stručnjaci? Što bi drugo bili nego stručnjaci? Svakako nisu amateri. Štoviše, ovi financijaši su toliko sjajni stručnjaci da još uvijek dobivaju milijunske bonuse za svoj stručni rad koja nas je u međuvremenu upropastio. Sve je to proizvod deregulacije tržišta, dakle: nemiješanja „politike“ (javnog nadzora) u ekonomiju i njeno prepuštanje njima. To je bila uistinu vlast stručnjaka. Ako bolje pogledate uvidjet ćete da je stručnjak u ekonomiji samo ljepša riječ za menadžera. Takva vlast „stručnjaka“ sastavni je dio ere neoliberalizma.

I ta vlast zapravo još traje. „Ne vladaju vlade, vlada Goldman Sachs“, kako reče jedan brbljivi broker koji je u napadaju iskrenosti otkrio kako razmišljaju ti stručnjaci lišeni bilo kakvih političkih ideja, vođeni logikom tržišta. U Grčkoj i Italiji na vlast su postavljeni stručnjaci, financijski veziri, Mario Monti i Lucas Papademos koji nisu izabrani na izborima, pa su te zemlje čisti ostvaraj snova o vladavini stručnjaka. Naravno, s „tehničkom“, a ne političkom vladom – tako da ih politika više ne ometa. Papademos je bankar s iskustvom, a Monti je naprosto legenda – između ostalog nekoć je bio i savjetnik Goldman Sacksa, a sad će Goldman Sacks vjerojatno savjetovati njega. Najavio je drastične mjere štednje, jer je hladan, objektivan i neutralan. Na njega ne utječe ono što narod hoće i što narod viče, jer je on poput onog humanoida iz SF filma. On djeluje strogo racionalno. Pitanje je samo - tko ga programirao?

„Ma što neki političari mislili, politika više nikad ne smije dominirati ekonomijom“, upozorava ovih dana, nakon izbora, jedna hrvatska neoliberalna ekonomistica. Ona novoj Vladi preporuča hand-off pristup – ili u prijevodu: ne diraj. Naravno, to što smo glasali – to je bilo bez veze, jer vlada treba prepustiti ekonomiju samoj sebi, tj. stručnjacima. „Ekonomisti će uvijek zagovarati zadržavanje ljudi u svijetu rada, otvorene granice, slobodan protok dobara, rada, kapitala, ali i ideja“, piše spomenuta ekonomistica. Ekonomisti su u neoliberalnom diskursu viša bića, najbolja bića, nešto poput roditelja koji znaju bolje od vas što je dobro za vas. Oni su divni ljudi koji trebaju vladati bez obzira na ishod izbora. I to ne bilo koji ekonomisti nego oni koji zagovaraju „liberalizaciju, deregulaciju i depolitizaciju“. Jer bez toga nema pravog stručnjaka. On se materijalizira u formi „depolitizacije“: totalno je neutralan, ali i racionalan, pa je zato uvijek na strani jačeg.

Kult stručnjaka i neoliberalizam iznimno su povezani. Naoko svima prihvatljiva ideja o „apolitičnim“ stručnjacima koji trebaju voditi ekonomiju – propagandno je smišljena i već nekoliko desetljeća koristi se da bi vlast nad ekonomijom ostala uvijek u istim rukama, izvan nadzora bilo kakve vlasti, kao i javnosti, gdje je „stručnjacima“ dopušteno da rade što hoće i da nesputano vladaju nad nama. Kult stručnjaka štiti bankarstvo od javne (političke) kontrole, štiti kapital od javnog nadzora, štiti financijski sistem od promjene i od političkih zahtjeva naroda. Kult stručnjaka posredno omogućava vladanje kapitala nad politikom i nad društvom.

Fraza o dobroj „vlasti stručnjaka“ je floskula za turbo-naivne. Oni stručnjaci u financijskim imperijima nikad neće dopustiti da im neki apolitični genij (recimo: „ministar-stručnjak“) tek tako kroji sudbinu. Ne, radije će oni postaviti svog genija - ako treba i u Vladu - da glumi neovisnog stručnjaka. Uostalom, „apolitični“ stručnjak nikad se neće sukobiti s interesima krupnog kapitala – to može napraviti samo netko „političan“, netko tko zauzima stranu. Netko koga oni ne žele. Netko takav može doći u poziciju vlasti samo nakon političke borbe i pobjede – a ne po nekoj mističnoj milosti što po Europi na vlast postavlja „vrhunske stručnjake“.

Naravno da nemam ništa protiv stručnih ljudi u politici, ali tek nakon što čujem njihove socijalno-političke ideje (čime oni postaju „politični stručnjaci“). Ideja o apolitičnoj i „neutralnoj“ struci na vlasti jest propagandni fantom, bajkovito lažno rješenje, a „apolitična ekonomija“ jest lukava, pokvarena i vrlo raširena laž. Nema jedne ekonomije - postoji lijeva i desna, postoji socijalna i eksploatatorska, socijaldemokratska i turbokapitalistička... Ekonomija se može stručno voditi na razne načine – tako da paše onima 1% i tako da paše onima 99%.

Kad začujete ponovno vapaj za stručnjacima na vlasti, naročito u ekonomiji, pogledajte tko govori. Možda je čovjek pošten ali naivan, a možda je jedan od njih.

Već tri desetljeća ekonomija se u svijetu (i po provincijama) vodi po neoliberalnoj paradigmi, tako da paše onima 1%, a ne onima 99%. I što mislite tko vodi tu ekonomiju? Pa oni je vode. ONI su stručnjaci.

20. prosinca 2011.

Robert Perišić – www.tacno.net

 

O ČEMU GOVORIMO KADA GOVORIMO O KOMUNIZMU?

Spektar - Politika

komunizam

 

O čemu govorimo kad govorimo o komunizmu? To više nije parafraza jednog zaboravljenog naslova, nego pitanje koje iskrsava nakon čitanja knjige “Krš. Povijest komonizma” mađarskog pisca Endre Kukorellyja (r. 1951., izvrsno ga prevela Kristina Katalinić, netom izdala MeandarMedia).

Pisac odgovara da govorimo o “komonizmu”, jer to nije pogreška u slovu, i to prvenstveno stoga što on nije “stručnjak za komunizam”. Kukorelly se bavi, razumije se, Mađarskom, no svejedno će nas natjerati da govoreći o sebi konačno promislimo hoćemo li govoriti o socijalizmu, komunizmu, Titu i Partiji, o Partiji i Narodima i Narodnostima - a čini mi se da je tu ključna kvaka za bivšeg jugoslavenskog a danas hrvatskog čitaoca - ili o samima sebi.

Psuje komunjare

Njegov je zaključak da činimo jedino što možemo: da govorimo o vlastitoj stvarnosti umjesto našeg pamćenja, i da jednoznačnog odgovora nema: postoje najmanje dva u svakoj kući, to jest onoliko odgovora koliko ima ukućana. Njegova je mama dobro, peče štrudl od jabuka i “psuje komunjare”. “Ja mislim da takvih nema, ona da kako ne bi bilo, i to su točno dvije teške istine”, nadovezuje se njen sin Endre. Malo kasnije dodaje kako treći odgovor, njegov otac, drijema. “Taj sistem mu je razjebao život”, napominje sin malo dalje, ali naglašava: “On to nije rekao.”

Pa dobro, obitelj Kukorelly nije baš komunistička, naprotiv. Rekli bismo nekoć: oni su “unutrašnji neprijatelji”. Nemaju veze s partijskom vlašću, ona im je oduzela gospodski život i manje-više cjelokupnu imovinu. “Moja mama bila je budimska gospođica, prije opsade bavila se ponajviše odlascima na balove i sortiranjem kavalira. Ima njezinih slika u hrpi časopisa “Kazališni život”. Bila je zgođušna. Kad sam se rodio, radila je u klaonici svinja”. Slušamo drugu, njihovu stranu mađarsko-sovjetske utopije - “sovjecki savez”, piše Kukorelly. Onu stranu što je bila do pada komunizma ili slikovito Berlinskog zida, da ne velim trabanta i wartburga u peštansko predgrađe, bez ikakve šanse na javnost. Bila je praktično zabranjena.

Pisac početnik

Ali, to samo po sebi nije nekakva naslada, ni sreća za sina-pisca. Zato je njegov “roman” drugačiji, izuzetan - bit će da je prije riječ o ispovjedno-memoarskoj prozi - zato što Kukorelly progovora kao “komonist”, kao netko tko je odavno razumio kako je Hrabal mogao biti “unutrašnja emigracija” u Pragu, no kako je bezimeni, mladi, nitko-i-ništa pisac-početnik tek ponosni član Mađarske komunističke omladine (KISZ, kratica je njihova saveza: SKOM umjesto SKOJ-a). To je on sam, dakako: “Svi su bili komunjare. Tako nekako. A i ja, o tome kasnije. Svatko drukčije”, bilježi. Pri tom si ne dopušta da bude zaveden boljom prošlošću svojih staraca, niti da se pravi naknadno mudrim. Naprosto je naučio od Juliena Bende kako svako pisanje o prošlosti ima smisla jedino kad se zaboravi sve ono što je došlo poslije nje. Kukorelly ima takvu snagu, za razliku od mnogog ovdašnjeg memoarista.

Spaja i razdvaja

Kako je “Krš” knjiga-ispovijed, i to ispisana u prstenastim grozdovima na različite teme - višekratno ljetovanje mađarskog omladinca na Crnom moru, njegovo prvo putovanje na Zapad, sudbina ruskih pisaca za vrijeme Staljinovih čistki, SSSR, kolege pisci-špicli koji isljeđuju pripovjedača u Budimpešti i širom Mađarske, izravni TV prijenos kraja rumunjskog diktatora Ceausescua i supruge itd. - tako se hrvatski čitatelj sve više, sa svakom stranom uvlači u njen sadržaj, skupa sa svojim pričama. Što nas, zapravo, spaja i razdvaja u sličnom iskustvu prošlosti “komunističkih omladinaca”? To je pitanje što se stalno ponavlja. Da li je Titov “Ne!” Staljinu jedina razlika među nama.

Svi mi dijelimo iskustvo prvog putovanja na Zapad, pri čemu smo se kao “jugovići” osjećali boljima zato što smo bili bogatiji, ili na većim zapadnim kreditima. A bojim se da nas to prokletstvo još uvijek prati, da je ono jedini zbiljski ostatak jugo-nostalgije i “bratske zajednice”. Jesmo li bili, za istinu, bolji? Je li naše iskustvo i iskušenje socijalizma bilo bolje samo zato što smo se uvjeravali da je Titov režim bolji od Kadarova?

Kolektivna samoobmana

Tko se, uostalom, nije osjećao nadmoćnim pred njemačkim ovčarima na, primjerice, mađarsko-čehoslovačkoj granici? “Ta mi smo svima njima Zapad”, bila je zabluda našeg političkog bivanja “ni vrit ni mimo”, zabluda koju smo kao samoupravljači i omladinci uzeli za činjenicu. Drugim riječima, kolektivna samoobmana. Najljepša ruska Aksinja za par najlonki-hulapupki, ili za hrpu kaoguma. Mala legenda: Ugledni se pisac vratio s delegacijom iz Budimpešte, pa pripovijeda. Opao mu je gumb te je pozvao hotelsku sobaricu, koja mu je isti prišila, a k tome ispeglala košulju, ili što je već bilo. Nagradio ju je dotični Zagrepčan bogatim tringeltom (napoj-nicom), a ona mu je iz zahvalnosti krenula raskapčati hlače (šlic).

Muške brade

Vraćam se, na kraju, s priče o gumbu budimske sobarice na priču o muškim bradama. O njima je ostavio zapis Juraj Habdelich, propovjednik sv. Marka na istoimenom trgu u Zagrebu, davne 1662. “Ugri i Hrvati zasigurno smatraju da su špičaste brade, i mustači zafrknuti pored nosa na oči, strašno ružne. Ništa zato, one su nekim drugim narodima toliko drage (ugodne) da se podsmjehuju okruglim hrvatskim i ugarskim bradama, zovući ih torbicama.” Pretpostavljam da Habdelich nije ciljao na narode s “bijednog Istoka”, kome je i sam pripadao. Pretpostavljam da se čak ni “komonizam” ne može usporediti s bradom-torbicom. No, htjeli-ne htjeli već preko 350 godina mi nosimo isti tip brade s Mađarima, tip koji je nadživio i socijalizam, odnosno komunizam.

O tome govori knjiga Endrea Kukorellyja, tako da je i vlastite špicle - čekao je devet godina da pročita tajne policijske izvještaje o sebi - odmaknuo dalje od glavnog teksta, među fusnote. On govori o stvarima i piscima koje vlastodršci, manje-više krvavih ruku, još uvijek nisu uništili, pa makar bili metodični kao sovjetski komunisti i njihovi blokovski učenici. O prirodi stvari jačoj od crvene i svake druge boje.

Što s hrvatskim ‘komunizmom’

U hrvatskoj književnosti amblematska je i nekako rodonačelnička knjiga Slavenke Drakulić “Kako smo preživjeli komunizam i još se smijali”. Ona je prvo izašla za stranog čitaoca, i bila mu je namijenjena. Nešto slično dogodilo se s tekstovima i knjigama Dubravke Ugrešić. Obje su spisateljice, u ratu i poslije njega, analizirale usporednice Titova i Tuđmanova kulta, znakove vlastodržačkog kiča, kao i sličnosti u njihovu govoru.

(Za stranog čitatelja “socijalizam” je bio predobra riječ, za razliku od “komunizma" ili “Carstva zla”, kako su to pomalo holivudski skovali Reaganovi pisci govora.) U međuvremenu, knjige i članci s analizom socijalističkog razdoblja SR Hrvatske odnosno Jugoslavije dobile su na broju. Nije riječ tek o povjesničarskim radovima ( I. Goldstein, T. Jakovina, I. Duda), već posebno o memoarsko-autobiografskoj publicistici. Dovoljno je spomenuti tek knjige Branka Polića, Aleksandra Flakera, Ante Zemljara, Zlatka Crnkovića, Igora Mandića, Miljenka Jergovića i drugih. Nedavno je Milan Mirić u Republici opisao situaciju oko časopisa Razlog, Darko Suvin u najnovijem Gordoganu piše o godinama poslije II. svjetskog rata, a Boško Violić svojoj nagrađivanoj “Isprici” dodaje nova memoarska poglavlja, recimo dječačka. P. Pavličić objavio je knjigu "Bilo pa prošlo" koja govori o razdoblju nakon 1968., od njegova dolaska na studij u Zagreb iz Vukovara. Može se pretpostaviti da je već danas objavljeno više knjiga o razdoblju 1945-1990. no i o jednom drugom u hrvatskoj povijesti.

11. kolovoza 2011.

Željko Ivanjek – www.jutarnji.hr

 

NACIJA, NAROD, GRAĐANI I MANJINE

Spektar - Politika

 

nacija

U tjedniku Hrvatsko slovo objavljena su dva napisa koja se tiču poimanja nacije, naroda i građanina. Riječ je o članku g. Rudija Tomića pod naslovom "Je li hrvatski narod još nacija?" (Hrvatsko slovo br. 801 od 27. kolovoza 2010. ) te o članku g. Branka Barbića pod naslovom "Diskriminacija među državljanima" (Hrvatsko slovo br. 804 od 17. rujna 2010.)

Cijenim dobru nakanu autora, nu držim da nisu na najbolji način unijeli jasnoću u temeljne pojmove koje su tretirali u svojim radovima.

Neka mi bude dopušteno intervenirati u ovoj stvari jer je neophodno pojašnjenje i unošenje jasnoće u pojmove glede kojih postoji prava zbrka i nerazumijevanje, ne samo u široj javnosti nego i u političkoj i znanstvenoj javnosti.

Tko je građanin?

Gospodin R. Tomić s pravom ističe uporabu pojma "građanin" umjesto Hrvati i hrvatski narod. Jasna ja nakana onih koji to čine da se ne spominje ili da se što manje spominje hrvatsko ime bilo za pojedinog građanina ili za narod u cjelini. Međutim, argumentacija mu nije najbolja. Kad spominje da riječ građani ili građanin ima sasvim drugo značenje i navodi : pripadnika građanskog staleža, čovjeka rođenog u gradu, stanovnika grada, naslov koji se dodjeljuje kome za posebne zasluge za grad ili državu. G.Tomić je izostavio još jedno značenje te riječi : državljanina tj. čovjeka koji uživa sva građanska prava.

Ne mogu, a da ne istaknem još jednu netočnost i napisu g. Tomića. Među inim veli : " Da nije bilo takvih građana (političke izdajice) nikad se hrvatski narod ne bi 'ujedinio' sa Austrijancima , Madžarima, Talijanima i Srbima ... U svim tim zajednicama bilo je zabranjivano isticanje nacionalnog identiteta, u bilo kojem obliku, posebice uporabe jezika i kulturnih manifestacija."

Ne znam čemu mu je trebalo to pretjerivanje. Moj je otac pod Austrijom u Pazinu polazio Veliku hrvatsku gimnaziju i imam o tomu njegove svjedodžbe među inim i s potpisima hrvatskog pjesnika Vladimra Nazora koji je na toj školi predavao matematiku. U Jugoslaviji pak sam se uvijek izjašnjavao Hrvatom, a znamo da su postojale i pod tom bivšom državom kulturne manifestacije posve hrvatskog kulturnog identiteta. Podsjetimo se na festivale Kajkavske popevke, MIK, Split itd. itd. Dakle, nije bilo zabranjeno biti Hrvatom, nego nije bilo poželjno isticati svoje hrvatstvo. Isticanje hrvatstva se tretiralo kao provokaciju.

Što je to nacija?

U Rječniku stranih riječi B. Klaića nacija se određuje na sljedeći način:

nacija lat. (natio - rod, svojta, pleme, skup) narod, historijski formirana stabilna zajednica ljudi, nastala na bazi zajednice jezika , teritorija, ekonomskog života i psihičke konstitucije, a prožeta sviješću o zajedničkoj pripadnosti i cjelovitosti.

Nisam zadovoljan tom definicijom nacije. Ne pravi razliku u odnosu na narod.

Za razliku od Klaića u Rječniku hrvatskoga jezika u redakciji Ante Šonje naciju se određuje tako što se čini razliku između dva poimanja riječi "nacija" i to na sljedeći način:

nacija (lat) ž pol 1. osviješten narod koji ima svoj teritorij, zajedničko podrijetlo, povijesnu svijest te jezično, kulturno i gospodarsko jedinstvo: hrvatska ..., poljska ..., njemačka ..., flamanska ..., 2. politička zajednica okupljena pravnim i gospodarskim normama unutar jedne države, politički narod: američka..., švicarska ..., belgijska ...

Dakle, u Šonjinom rječniku je jasno ukazano na razliku između pojma nacije i naroda.

Međutim pojam nacije nije istoznačan u cijelome svijetu.

Naš znameniti sociolog Josip Županov je pisao o različitom poimanju nacije u knjizi "Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma" pod naslovom "Nacionalitet i etnicitet ". Piše među inim o različitom poimanju nacije u Americi, i Zapadnoj Europi i u srednjoj Europi i u našim prostorima. U SAD-u je nacija identična s državom: svi pojedinci koji imaju američko državljanstvo pripadnici su američke nacije.

Tamo gdje se nacionalna država formirala u ranom razdoblju industrijalizma, - npr. u Engleskoj i Francuskoj, pojam nacionalnosti približio se američkoj definiciji. Francuzi, francuski državljani se privatno mogu smatrati Normandijcima, Korzikancima, Alzašanima itd. ali službeno je njihova nationalite francuska, svi su Francuzi.

Županov veli da je u Francuskoj "samorazumljivo da Senegalac koji ima francusko državljanstvo 'politički Francuz', ali nazvati Srbina koji ima hrvatsko državljanstvo "političkim Hrvatom" smatralo bi se provokacijom."

Priznajem da bi se to i tako smatralo kako veli g. Županov, ali to je objašnjivo samo time što su pojmovi nacionalnosti i etnciteta - pobrkani i što se ne razumije ili ne želi prihvatiti to što znači biti pripadnik određenog političkog naroda. Jer nacija i nije ništa drugo nego drugo ime za politički narod. Pa se na taj način u toj zbrci koristi dva imena za isti pojam ovisno o tome što nekome odgovara. Kad je riječ o korištenju državljanskih prava tada su pripadnici hrvatskog političkog naroda, a kada se radi o korištenju etničkih prava tada se pozivaju na nacionalna prava. U tom slučaju svoj etnicitet izjednačuju s nacionalitetom.

Postoje li nacionalne manjine?

Ne postoje. Ne postoji drveno željezo, pa tako niti može postojati manjinska nacionalnost. Županov nije uočio da je pojam nacionalne manjine u sebi proturječan, jer drži da su nerazjašnjeni pojmovi oko nacionaliteta i etniciteta nešto što je samo po sebi datost u srednjoj i jugoistočnoj Europi, a ne posljedica političke nezrelosti i zaostalosti tih područja, koju je zaostalost moguće i nužno - prevladati odnosno od etničkih se manjina svjesno stvara konkurenta naciji. Naime, jednoj državi postoje jezične, etničke, i kojekakve druge manjine, ali ne i nacionalne. To ne znači da u jednoj državi ne može postojati više nacija, ali one u tom slučaju nisu manjinske bez obzira na broj njihovih pripadnika. U saveznim državama ako ih čine pripadnici različitih naroda tada su oni ravnopravni bez obzira na njihov broj. Etničke manjine nasuprot tome su uklopljene u matičnu naciju, a nacionalne manjine su pak sa svojim proturječjem u sebi po svojoj biti subverzivni element u svakoj državi. Traže veća politička prava od onih koja imaju drugi građani i teže ka pretvaranje jednonacionalne države u višenacionalnu. To je ona slabo prikrivena opasnost od "nacionalnih manjina", što se u nas ponajbolje vidi kod srpske etničke manjine.

Hrvatska je nacionalna država Hrvata već samim tim što su u njoj većinski narod odnosno već samim tim što je Hrvatska neovisna država. Naime, nacionalnost se ostvaruje kroz državu, narod se konstituira u naciju kroz svoju državu. I svi pokušaji definiranja hrvatske države kao nacionalne države Hrvata su samo zamaglili tu očiglednost. Jer se u definiranju Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda, uvijek pristupalo s nepotrebnom obazrivošću odnosno sa strahom, te se definiranju Hrvatske dodavalo i druge narode ili narodnosti (što je isto) kao, eto, Hrvatska je i njihova država. Ta naravno da je Hrvatska i njihova država, ako su hrvatski državljani.

Na taj se način u definiranje hrvatske države svjesno ili nesvjesno unosilo - pomutnju.

Naima, nepotrebno je ili bolje reći , pogrješno je isticati da je Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda, jer je ona isto tako nacionalna država i srpskog naroda, kao što je i nacionalna država svih drugih naroda, ali uvijek i samo pod uvjetom da su i prvi i drugi i svi drugi - njezini državljani. Oni kao državljani hrvatske države svi zajedno čine hrvatsku naciju.

Do takve zbrke u našemu Ustavu je došlo zbog pojmovne zbrke i izjednačavanja pojmova nacije i naroda. Pa tako, nakon što su u Ustav uvršteni Bošnjaci i Slovenci, ipak su u Ustavu izostavljeni pripadnici svih drugih naroda koji nisu spomenuti u Ustavu, a hrvatski su državljani i Hrvatska je njihova država kao i etničkih Hrvata koji su državljani Hrvatske. Zar nisu ravnopravni državljani Hrvatske i Sudanci, Brazilci, Iračani, Indijci i toliki drugi koji imaju hrvatsko državljanstvo i koji čine hrvatski politički narod, hrvatsku naciju. Što ćemo učiniti kad bude u Hrvatskoj nekoliko stotina ili tisuća Kineza? Zar ćemo i tada mijenjati naš Ustav?

Ja sam se zgrozio kad sam saznao za slučaj jedne 85-godišnjakinje koja živi u Italiji. Ona je talijanska državljanka, a potječe iz Istre. Ona Hrvatica, u ono doba, optirala je za Italiju. Inače je rođakinja poznatog pok. prof Novljana koji je bio sveučilišni profesor u Zagrebu. Pred kraj života htjela je posljednje godine života provesti u rodnom kraju i biti pokopana na groblju u rodnom mjestu. Podnosila je molbe našim vlastima preko odvjetnika i rođaka i do sada je četiri puta bila odbijena od hrvatskih vlasti. A imala je osiguran smještaj u Hrvatskoj, zdravstveno osiguranje i mirovinu dovoljnu za život. Prema tome, bila bi samo od koristi za Hrvatsku, a ni na kakvu štetu.

Pogleda li se propise o kretanju i boravku stranaca u Hrvatskoj vidi se kako se Hrvatska odnosi prema etničkim Hrvatima jednako kao prema nekome koji nema i nikada nije imao nikakve veze s Hrvatskom.

Čemu služi ono razvodnjeno definiranje Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda ? Za unutarhrvatske odnose, da Hrvati ne bi bili svoji na svom, a prema Hrvatima u inozemstvu pak se ponašaju naše vlasti kao da je riječ o mogućim špijunima koji bi mogli nauditi sigurnosti Hrvatske.

Budući da je riječ o zbrci koja ima u nas ustavni značaj jer je unijeta u naš Ustav citiram taj relevantni dio Izvorišnih osnova kako bi se vidjelo svu apsurdnost toga dijela Ustava koji je još i sam po sebi proturječan.

Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te općeprihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta.

Poštujući, na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.

Državljanstvo je pravni pojam i označuje pripadnost određenoj državi. Pravni izraz toga je domovnica i putovnica. Naravno da državljanstvo daje i kojekakva druga prava: pravo birati i biti biran, pravo na socijalnu pomoć, pravo biti nastanjen u svojoj državi itd. Sva su ta prava neovisna u etnicitetu, o narodnosti državljana. Državljani su isti bili oni Hrvati, Srbi, Mađari, Slovenci itd.

Nacionalnost nije pravni pojam. Mislim da spada u sociološke pojmove. Nacija nije pravno određena. Zato se toliko i priča o njoj i izaziva zbrku, jer svatko podrazumijeva pod tim pojmom nešto drugo. Koliko se sjećam u talijanskom Ustavu nema ni riječi o tome da je Italija nacionalna država talijanskog naroda. Međutim, to ne znači da ona nije nacionalna država talijanskog naroda. Nacija je sociološka činjenica, a ne pravna činjenica. Nacija postoji ili ne postoji, ali neki se narod ne može konstituirati kao nacija ako nema svoje države. Međutim, nije dovoljno da postoji zajedničko državljanstvo da bi nastala nacija. Tome mora pridoći i još jedan nepravni, nematerijalni duhovni činitelj.

Naciju čini narod ili narodi koje veže zajedničko državljanstvo u dužem vremenskom razdoblju i koji imaju svijest o svom zajedništvu u državi koju drže svojom domovinom.

Zato je uzaludno isticati da je Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda, ako smo Ustavom ustanovili nacionalne manjine. One su same po sebi negacija Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda. Naravno, hrvatski su državljani i prema tomu pripadnici hrvatske nacije, ne samo pripadnici hrvatskog etniciteta nego i pripadnici svih etničkih skupina koji imaju hrvatsko državljanstvo.

Jedno su jezična, kulturna i druga prava kao naroda, a posve je nešto drugo imati u političkom ustroju posebna prava. I zato je u Ustavu trebalo istaknuti ne u izvorišnim osnovama nego kao ustavnu normu da se svim etničkim manjinama jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti ostvarivanje etničkih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnog svijeta. Ništa manja, ali niti ništa veća prava od onih koja se jamče etničkim manjinama po važećim konvencijama o zaštiti etničkih manjina.

Jer, posebna politička prava, pravo na posebni izbor zastupnika u Hrvatski Sabor od strane etničkih manjina je u izravnoj suprotnosti s temeljnim ustavnim načelom o ravnopravnosti građana. Zato plediram za građansku državu Hrvatsku u kojoj će svi građani biti pred zakonom jednaki. Jednako izborno pravo aktivno i pasivno. Jer ovako kako je ti uređeno danas, imamo građane koji su jednaki i koji su jednakiji.

10. studenoga 2010.

Vinko Buretić, Rijeka, www.hkv.hr

   

NEOLIBERALNI TOTALITARIZAM

Spektar - Politika


neoliberalizam

Prema Bratoljubu Klaiću, totalitarizam je "način vladanja, u kojem država uzima pod svoju kontrolu sve pojave javnog i kulturnog života i strogim mjerama sprečava svaku privatnu inicijativu".

Definicija je imperfektna. Subjekt totalitarizma nije samo država. U totalitarizmu, pa ma kakav on bio, ne mogu se kontrolirati sve pojave kulturnog života. Totalitarizam se može izražavati i u sprečavanju svega što nije privatna inicijativa.

Uzmimo da se fašizam i komunizam (u smislu režima, koje su uspostavili ljudi koji su se nazivali komunistima, a bili su pripadnici političke stranke koja je prisvajala monopol političke avangarde, predvodnice društva) bili oblici totalitarizma 20. stoljeća.

S nastupom 21. stoljeća ni fašizam ni komunizam (u smislu "komunističkih" režima kakvi su bili, a još su tu i tamo na izdisaju - Kuba, Sjeverna Koreja, ili su se već donekle transformirali u "kapitalistički komunizam" - Kina) nisu više aktualni.

Na djelu je, međutim, jedan novi totalitarizam, kojeg bismo, jer nam možda nedostaje sociološke imaginacije, nazvali - neoli-beralni totalitarizam! Netko bi mogao primijetiti: neoli-be-ral-ni totalitarizam jest isto što reći i: drveno željezo! Ali - već neo-liberalna ideologija jest totalitarna, a pogotovo je to praksa neoliberalizma.

Još nešto: i fašizam i komunizam su težili da postanu svjetski poreci, ali nisu i postali. Neoliberalni totalitarizam pak upravo nastaje kao svjetski poredak. Nitko, ni jedna od postojećih i novih država (jer taj neoliberalni totalitarizam "proizvodi" i nove države i vjerojatno će ih "proizvesti" još dvjesta-trista, uz sadašnjih dvjesta), ni jedan etnos, ni jedan jezik, ni jedna religija, ni jedan kutak globusa neće ga, izgleda, ostati pošteđen.

Riječ je, dakle, o globalnom totalitarizmu, a njegovi ideolozi i svi oni koji ga nameću i propagandom i novcem i oružjem (recimo "humanom bombardiranjem"), uvjereni su da će on biti vječan i da je s njime već nastupio kraj povijesti.

Kantovski ideal vječnog mira zamijenjen je, u današnjoj svjetskoj zbilji, buševskim idealom amerikaniziranog čovječanstva, u kojem će jedna jedina, inače obećana zemlja prvih pionira koji su pokoravali kontinent Indijanaca, sa samo pet posto svjetskog stanovništva, vječno stražariti u ulozi svjetskog suca i svjetskog policajca i svima nametati društveno uređenje, koje počiva na ekonomiji profita i socijalnoj nejednakosti.

Neoliberalni totalitarizam se ne ostvaruje u ovoj ili onoj zemlji, svejedno koliko velikoj i moćnoj ili maloj ili slaboj, već, kako rekosmo, u cijelom svijetu. U nekim zemljama na vlasti su diktatori, u drugima autoritarni pojedinci, u trećima formalno demokratski izabrani moćni pojedinci, u četvrtima parlamenti, u petima vojne hunte, u šestima je još bezvlašće, ali svima se danas nameće pokornost Americi i ekonomiji koja omogućava eksplo-ata-ciju u korist te najjače zemlje i nekoliko njezinih satelita.

U velikoj većini zemalja ustavi garantiraju punu političku demokraciju, ali stvarna politička demokracija danas postoji u samo dvadesetak zemalja, a u drugima ona je tek kulisa, ako ne i farsa. U tim zemljama umjesto demokracije postoje demokrature, kao na primjer u svim današnjim tzv. tranzicijskim zemljama.

U većini zemalja još se proganjaju svi koje se, po američkim kriterijima, svrstava u "ekstremiste" ili "teroriste", a u mnogim zemljama i ubijaju politički protivnici.

Za kreatore i upravljače svjetskog neoliberalnog totalitarizma uopće više nije važno kako je većini ljudi u većini zemalja, glavno je da ih oni koji su u tim zemljama vlastodršci slušaju i da im ne prave nikakve probleme u nametanju i infiltriranju interesa gos-po-dara svijeta. Na tapeti je, a po svoj prilici naći će se i na udaru, svim raspoloživim oružjima, osim zasad termonuklearnog i bio-loškog, danas nekoliko zemalja koje su proglašene "osovinom zla", ali prema potrebi, u "osovinu zla" bit će svrstavane i druge zemlje.

Svijet je najzad nalik na jedno veliko selo, u kojem je sve vidljivo i sve poznato, zahvaljujući internetskom umrežavanju. Iz svemira se već može kontrolirati i kada bilo koji zemljanin uđe u zahod, ako ga ima. Ta kontrola je već totalitarna, a osobito nakon zbivanja u SAD 11. rujna 2001. Građanske slobode i ljudska prava danas su pojačano ugroženi i u zemlji koja je svima uzor demo-kra-cije i koja svima demokraciju nameće. U neoliberalnom tota-litarizmu ideali francuske revolucije: sloboda, bratstvo, jednakost neće biti ostvareni već bačeni pod noge.

Neoliberalni totalitarizam ogleda se prije svega u nametanju privatnog vlasništva nad svim i svačim i u tobožnjoj slobodi tržišta. Kao da će privatno vlasništvo biti jedino i vječno, a tržište jedini instrument unapređenja i reguliranja društva. Sfera slobode već je ograničena jedino na slobodu konzumacije, ako čovjek ima novca da kupuje i plaća i, izgleda, na slobodu u sferi seksa.

Ima li šansi da konačni trijumf totalitarizma, koji je upravo u ofenzivi na cijelom globusu, izostane? Da se svijet spasi od njegova instaliranja kao vječnog poretka?

Ima.

Svojedobno, negdje početkom i u prvim desetljećima 20. stoljeća, svijet je bio u znaku kolonijalnog imperijalizma. Anti-impe-rijalistički pokret je tada bio ona snaga koja ga je osporavala i rušila, pa je taj klasični imperijalizam najzad i srušen u anti-kolonijalnim i socijalističkim revolucijama 20. stoljeća. Pa je onda fašizam iznikao iz imperijalističkih apetita kapitalističkih zemalja, koje su zakasnile u svom razvoju i zaposjedanju kolonija - Njemačke, Italije, Japana. Htio je zavladati svijetom, no porazio ga je antifašistički pokret uoči i u toku Drugog svjetskog rata, a u kojem su se zajedno našle druge najjače i najrazvijenije zemlje, i tad jedina, a danas iščezla socijalistička zemlja, koja se uspjela domoći uloge jedne od dvije velesile. Nakon pobjede nad fašiz-mom, antifašistički se pokret rascijepio na dva nepomirljiva pola i rezultat je bio bipolarni svijet, sa kapitalističkom i socijalističkom alternativom. Kapitalistička se alternativa pokazala nadmoćnom, ekonomski, tehnološki, pa i civilizacijski, no cijena njezine pobjede bila je neoliberalna solucija, koja je evo već dovela do neoliberalnog totalitarizma.

Nasuprot neoliberalnom totalitarizmu rađa se, međutim, danas antiglobalistički pokret. Hoće globalizaciju, ali ne na načelima i s praktičnim posljedicama neoliberalnog totalitarizma, čiji je jedini motiv zgrtanje profita u korist centara svjetskog kapitala i multinacionalnih kompanija.

Moramo pripadati tom antiglobalističkom pokretu. On će ipak kad-tad srušiti neoliberalni totalitarizam, kao što je anti-impe-rijalistički pokret srušio klasični imperijalizam, a antifašistički pokret fašizam.

6. svibnja 2008.

"Hrvatska ljevica"

 

KREACIONIZAM

Spektar - Politika

kreacionizam

Kreacionizam ili kreacijska teologija je vjerovanje da je vrhovno biće ili božanstvo kreiralo čovjeka, Zemlju i Svemir. Sam događaj može se promatrati ili kao čin kreacije, stvaranja ('ex nihilo') ili nastajanje iz prethodnog kaosa ('demiurg'). Mnogi koji vjeruju u Stvaranje drže da je takvo vjerovanje dio religije i stoga u skladu s znanstvenim pogledima ili nedirnuto njima; drugi drže da su znanstveni podaci u skladu s kreacionizmom. Oni koji podržavaju evolucionarni kreacionizam mogu tvrditi da razumiju znanstvene mehanizme kao jednostavne aspekte vrhovne kreacije. Osim toga, neki znanstveno orijentirani vjernici shvaćaju Stvaranje opisano u svetim knjigama jednostavno kao metaforu.

Oni koji vjeruju u doslovno stvaranje često odbacuju neke znanstvene poglede, a posebno neke teorije. Najčešće se odbacuje teorija evolucije, preciznije makro-evolucije i njenih posljedica na suvremenu evolucijsku biologiju. Iako opća ideja prirodnog odabira može biti u skladu s pojedinim gledištima, evolucijski koncept zajedničkog podrijetla  da su ljudi "potekli od nižih bića" neprihvatljiv je većini kreacionista. Također, odbacuju neke trenutno važeće znanstvene teorije o postanku Zemlje, Sunčevog sustava i nastanka Svemira. Najveći udio i aktivnost kreacionista trenutno je u Sjedinjenim Američkim Državama.

Inteligentni dizajn je stav da su "određene značajke svemira i svih živih bića najbolje objašnjene inteligentnim uzrokom, a ne nevođenim procesom kao što je prirodni odabir". On je moderni oblik tradicionalnog teleološkog argumenta za postojanje Boga, izmijenjen da izbjegne odrediti prirodu ili identitet dizajnera. Njegovi glavni zagovaratelji  vjeruju da je dizajner Bog. Tvrde da je to znanstvena teorija i nastoje da fundamentalno redefiniraju znanost da prihvati natprirodna objašnjenja.

Sistem koji se suprotstavlja Darwinovoj teoriji evolucije jest onaj koji predstavlja nesvedivu složenost. Michael Behe drži da složeni sistemi u biološkom svijetu mogu biti funkcionalni samo ako su sve komponente tog sistema na svom mjestu. Bilo kakvo manipuliranje ili odstranjivanje komponenata bi neizbježno rezultiralo funkcionalnim kolapsom sistema.  Nesvedivo složen sistem se suprotstavlja evolucijskom hodu od manje do veće složenosti organizama i kao takav ne može biti plod postepenih modifikacija uzrokovanih pokretačkim silama evolucije. 

Da koncept nesvedive složenosti ne ostane puka definicija, pobrinuli su se brojni sljedbenici kreacionizma tražeći primjere u biološkom svijetu kako bi poduprli tu tezu „čvrstim“ dokazima. Behe, da bi uveo teoriju u svijet znanosti, koristi razne analogije između mehanizama koncepiranih ljudskim umom i biološkog svijeta.  Jedan takav primjer je mišolovka. Ona može funkcionirati samo ako su sve njene komponente na svome mjestu, dok su njeni pojedini dijelovi beskorisni ako nisu precizno složeni u shemu mišolovke.


Dakle, mišolovka je nužno sastavljena od više funkcionalnih, pojedinačno beskorisnih dijelova, i kao takva ona se može smatrati nesvedivo složenim sistemom. Počevši od mišolovke, Behe nadalje svoj stav argumentira analognim primjerima u biološkom svijetu, tvrdeći da su mnogi biokemijski sistemi zapravo nesvedivo složeni.


Behe drži da su proteini u mnogim biološkim strukturama samo komponente većih molekula. Kao i kod mišolovke oni su pojedinačno nefunkcionalni i optužuje znanstvene krugove da
a priori odbijaju mogućnost prisutnosti natprirodne sile u stvaranju života na Zemlji. On smatra da je to plod loše logike, koja zatim rezultira lošom znanošću. Teoriju inteligentnog dizajna ne smatra pseudo-znanstvenom već avangardnom, baš kako je to bila teorija evolucije u devetnaestom stoljeću. 

U zadnjih nekoliko godina pokret inteligentnog dizajna okomio se na znanstveno obrazovne standarde u nekoliko saveznih država SAD-a.  Najveći odjek u široj javnosti imali su slučajevi u Kanzasu i Ohiju.  Glavna tvrdnja sljedbenika teorije inteligentnog dizajna jest mogućnost detektiranja prisutnosti inteligentnog dizajna u kompleksnim biološkim sistemima.  Kao dokaz citirani su razni biokemijski procesi i strukture karakteristične za određene organizme.  Najslavniji među citatima je eubakterijski bič.


Sljedbenici kreacionističke teorije inteligentnog dizajna tvrde da su u stanju proizvesti čvrste znanstvene dokaze koji ukazuju na nemogućnost utjecaja evolucije na takav jedan složeni sistem kao što je eubakterijski bič. Drugim riječima takva jedna struktura nije mogla niti nastati niti je objašnjiva teorijom evolucije jer posjeduje kvalitete nesvedive složenosti. Michael Behe je u svojoj knjizi
Darwin's Black Box prvi pokušao iskoristiti bič kako bi diskreditirao teoriju evolucije tvrdnjama o otkriću znanstvenih principa koji bi mogli biti iskorišteni na štetu teorije evolucije. Taj princip nosi upravo ime „nesvediva složenost“.

Sa stajališta Michaela Behea, bakterijski bič je „molekularna mašina“ koja je u stanju funkcionirati samo ako su sve njene komponente na svome mjestu. Modifikacije ili pomicanje strukturalno funkcionalnih dijelova biča prouzrokovali bi kolaps cijelog sustava. Samo postojanje takvo organiziranog sistema shvaćeno je kao izravan dokaz djelovanja natprirodne sile ili inteligentnog dizajnera na biološki svijet. Proteinska struktura biča mora biti prisutna u svojoj cijelosti i preciznoj složenosti da bi biču bila omogućena motorična aktivnost, što bi ujedno trebalo značiti da procesom evolucije nije moguće složit funkcionalan bič, jer bi bio podložen negativnoj selekciji kao nepotreban i nefunkcionalan.  Behe je to postavio ovako: „ ... prirodna selekcija bira samo među funkcionalnim sistemima koji već rade, dok nesvedivo složen sistem nije u stanju raditi osim ako svi dijelovi nisu već na svom mjestu. Bič je nesvedivo složen i prema tome je djelo inteligentnog dizajna.“


Izjava da su stanične mašine nesvedivo složene i da kao takve podupiru teoriju dizajna nije prošla nezapažena u znanstvenim krugovima. U literaturi su se pojavili brojni odgovori i reakcije koji su stavili na svjetlo dana siromašnost dokaza i plitkost teorije dizajna (Coyne 1996; Miller 1996; Depew 1998; Thornhill and Ussery 2000). Tvrdnja da znanost nije u stanju objasniti biokemijsku složenost brzo je potonula pod težinom dokaza i činjenica iznesenih od strane znanstvene zajednice. Ipak najznačajniji doprinos u obrani teorije evolucije ne proizlazi iz izravne namjere da se odgovori kritikama, nego iz napredovanja znanstvenih radova na genima i proteinima vezanim za eubakterijski bič i druge stanične strukture.

Patogene bakterije u stanju su inficirati organizme na razne načine, jedan od kojih je da proizvedu toksine koje naknadno ubrizgaju direktno u stanicu napadnutog tijela.  Jednom unutra, takvi toksini mogu slomiti i uništiti stanicu, uzrokujući bolest, oštećenja tkiva, a u nekim slučajevima i smrt.


Da bi obavile takav posao, bakterije, osim što su primorane proizvesti određeni toksin, moraju ga isto tako biti u stanju uspješno dostaviti kroz staničnu membranu u ciljanu stanicu. Ta funkcija omogućena im je raznim proteinskim sekrecijskim sistemima.  Sekrecijski sistem tipa III (TTSS), omogućava gram negativnim bakterijama translokaciju proteina direktno u citoplazmu stanice (Heuck 1998). Neki od proteina koji se koriste TTSS-om izrazito su opasne molekule na primjer grupa koja spada pod naziv „virulentni faktori“. Takve molekule izravno su odgovorne za aktivnost nekih od najsmrtonosnijih postojećih bakterija (Büttner and Bonas 2002; Heuck 1998).

Molekularna istraživanja na proteinima u TTSS dovele su do otkrića da su isti direktno homologni sa proteinima u bazalnom djelu bakterijskog biča. Ta homologija širi se na nekolicinu blisko surađujućih proteina nađenih u obje molekularne strukture. Oslanjajući se na takve homologije, McNab (McNab 1999) tvrdi da se i sam bič treba smatrati sekretornim sistemom tipa III.

Aizawa (2001) primjećuje da se oba sistema sastoje od homolognih proteina sa zajedničkim fizikalno-kemijskim karakteristikama. Jasno je prema tome, da transmembranska funkcionalna porcija TTSS-a čini komplementarni dio proteinske strukture u biču. Drugim riječima, TTSS obavlja svoju funkciju kroz određeni broj proteina koji su ujedno i sastavni dio baze biča. Gledano sa evolucijskog stajališta ova relacija nije iznenađujuća, već očekivan rezultat oportunističkog evolucijskog procesa koji je doveo do podešavanja dviju struktura u svrhu prilagođavanja i stvaranja novih funkcija. Sa druge strane, tako nešto nije moguće sa stajališta doktrine inteligentnog dizajna. Da je bič nesvedivo složen kompleks, onda bi izmicanjem samo jednog njegovog dijela dovelo do nefunkcionalnosti. 

S druge strane, TTSS je savršeno funkcionalan iako mu nedostaju većina dijelova koji čine bič. Postojanje TTSS-a u širokom spektru bakterija, ukazuje da je mali dio „nesvedivo složenog“ biča u stanju izvoditi važne biološke funkcije. Prema tome, nema razloga vjerovati u točnosti tvrdnje da bič mora biti složen u svojoj cijelosti da bi pojedini njegovi dijelovi bili funkcionalni.


Odgovor sljedbenika teorije nesvedive složenosti vodi cijelu diskusiju u jedan začarani krug. Naime, znanstvena istraživanja na polju molekularne strukture eubakterijskog biča ne govore ništa drugo nego potvrđuju teoriju nesvedive složenosti time što se shvatilo da je zapravo riječ o dva nesvedivo složena sistema, a ne jednima kako se pogrešno mislilo na početku.


Snaga znanstvene metode leži između ostalog i u ograničenom spektru djelovanja. Naime, proučava se stupanj podudarnosti teorije sa činjenicama, to jest u kojoj mjeri ove druge podupiru neku određenu tezu ili pak teoriju. Znači da se djeluje u polju veće ili manje mogućnosti a ne apsolutnog prihvaćanja ili odbacivanja. To ograničava znanost da se bavi rješavanjem pitanja na koje je moguće ponuditi „značajan“ odgovor.

Nastanak života, kao i njegov razvoj kroz vrijeme objašnjavan je znanstvenom metodom, dakle marljivim prikupljanjem, interpretiranjem dokaza i adaptiranjem teorije u tom smislu. Napredovanja u polju molekularne biologije donijela su mnoga nova saznanja koja su bitno promijenila neka početna stajališta, dok su sa druge strane pružila još čvršće dokaze o zajedničkom podrijetlu svih živih bića na Zemlji, što je ujedno i sam korijen teorije evolucije. 

Dok s druge strane kreacionizam vuče svoje korijene iz  prethodnih ljudskih shvaćanja koja su povezivana ne samo s vjerom u Boga, već i sa samom slikom i dojmom o Bogu. Takvi 'memovi' pomogli su percepiju Stvoritelja i podarili mu jednu ljudsku dimenziju u kojoj se vjernik može ogledati i pronaći smisao svoje egzistencije. Upravo ta antropološka dimenzija Boga ujedno je i neiscrpni izvor površnog shvaćanja prirode i njenih manifestacija. Božjoj volji pripisana su mnoga premašena saznanja koja preživljavajući tisućljeća dolaze k nama kao ostaci ljudske prošlosti, kulturološki relikti koji se javljaju u obliku atavizma u raznim oblicima, među kojima je i sam kreacionizam.

12. veljače 2011.

Josip Cvitan – www.znanost.com

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

15.12.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,661691
CHF CHF
1
6,461023
GBP GBP
1
8,579703
USD USD
1
6,381843
EUR EUR
1
7,550997
$ Odabir valute
= Odabir valute