O PRANJU NOVCA

Spektar - Ekonomija

Posljednjih godina puno se priča o takozvanom pranju novca. No, malo kome je posve jasno o čemu je tu riječ, pa dolazi do raznih tumačenja, pa i zbrki. Podosta se puta događa da se novac zapravo i "ne pere", a događa se i to da se stvarno "pere", a držimo da ne "pere". Zbog nekih razjašnjenja s ovim u vezi, ali i aktualnost teme, niže stručnije o pranju novca.

Pranje novca općenito podrazumijeva rješavanje, pretvaranje ili čišćenje novca stečenog kriminalnim aktivnostima (najčešće trgovinom droge), njegov prijelaz preko međunarodnih granica (ponajviše povratak u zemlje gdje je droga proizvedena) i ponovno uključivanje tog novca u regularne novčane tokove. Pranje novca je izuzetna prijetnja integritetu financijskih ustanova (kako se to ponajbolje očituje u Rusiji gdje mafija nadzire mnoge od najvažnijih banaka u zemlji), koja dovodi u nepovoljan položaj gospodarske subjekte koji legalno posluju (kao što je to slučaj u Kolumbiji). Perači novca općenito ne nastoje ostvariti najvišu stopu dobiti na novac koji operu, već im je važnije mjesto ili investicija koje će im omogućiti najlakše i najbrže recikliranje novca. Tako novac može putovati iz zemlje s dobrom ekonomskom politikom u kojoj se ostvaruju više stope dobiti u zemlje s lošijom politikom i nižim prinosima od uloženih sredstava. Tako se zbog pranja novca može dogoditi da se slobodni kapital ulaže manje racionalno, što uvelike može narušiti postojeće ekonomske tokove. Promjena u potražnji novca - kao rezultat pranja novca što se ne odražava u službenim pokazateljima - može na nacionalnoj razini izazvati nestabilnost kamata i tečaja. Pranje novca, kao i ostale nezakonite aktivnosti, uvjetuje regresivnu distribuciju dohotka i stvaranje velike potrošačke moći pojedinaca u uvjetima opće recesije. Time se iskrivljuje struktura potrošnje, pogotovo među bogatima, i preobražava se postojeća socijalna stratifikacija nastajanjem društvenih grupa novih bogataša. Velika sredstva koja se zarađuju pranjem novca utječu na porast potražnje za luksuznim proizvodima, povećanje cijena nekretnina i nekih potrošnih dobara, što sve potiče spekulacije i inflaciju. Oblici radnog sudjelovanja koji su u skladu sa zakonom počinju se smatrati manje vrijednim. Nezakonitost postaje temeljno načelo ekonomske aktivnosti.

Pranjem novca osim što uvelike podriva slobodno tržišno gospodarstvo, narušava i demokratsku političku strukturu i političku stabilnost zemlje. Dobro su poznati slučajevi da su predstavnici kokainskih kartela ili mafije pokušavali, i ponekad uspijevali, prodrijeti u središnja tijela vlasti pojedinih zemalja i potkupiti ih. Sam kolumbijski predsjednik Ernesto Samper optužen je da je tijekom izborne kampanje primao velike novčane iznose narko-mafije. Izgleda da su lokalni trgovci drogom nudili potpunu otplatu kolumbijskog vanjskog duga u zamjenu za nesmetano djelovanje. Ništa bolje nije niti stanje u Meksiku gdje je otkriveno da Raul Salinas, brat bivšeg predsjednika Meksika Carlosa Salinasa, ima na računima stranih banaka 120 milijuna američkih dolara. Korupcija u Meksiku, kao i u mnogim drugim - pogotovo južnoameričkim državama postala je endemska pojava koja zahvaća sve razine administrativnih i vladinih ustanova. U uvjetima pravne nesigurnosti i razvijene korupcije jako se smanjuje interes stranih investitora za ulaganja u te zemlje. Pranjem novca i korupcijom koja je njegova česta popratna pojava stvara se opasna prijetnja državnoj suverenosti, autoritetu državne vlasti, narušavaju demokratske vrijednosti i javne ustanove, te uvelike šteti nacionalnom gospodarstvu.

Tim se poslovima ohrabruju tradicionalni obrasci porezne evazije, izbjegavanja zakona, krijumčarenje i bijeg financijskih sredstava, što sve zajedno povećava porezno opterećenje za one koji plaćaju porez. Pranje novca neposredno utječe na smanjenje transparentnosti i narušavanje zdravlja financijskog tržišta, važnih odrednica u djelotvornom funkcioniranju cjelokupnog gospodarstva. Novac dobiven iz kriminalnog djelovanja obično korumpira službenike financijskog tržišta, uzrokujući dugotrajnu i teško popravljivu štetu tržišnom kredibilitetu. Pranje novca može korumpirati dijelove financijskog sustava i onemogućiti uspješno upravljanje središnjih banaka i nadzornih tijela. Ukoliko neki bankovni rukovoditelj postane korumpiran, netržišno ponašanje može se proširiti u druga područja koja nisu izravno povezana s pranjem novca, što ugrožava sigurnost i bonitet banke. Osobe koje obavljaju nadzor nad radom banke također mogu biti korumpirane ili zastrašene prijetnjama, što smanjuje, a ponekad i potpuno onemogućava djelotvornost nadzora. Stoga je nužno jačati zakonske odredbe protiv pranja novca, ali to ne znači smanjivanje tradicionalne bankarske kontrole.

Na međunarodnoj razini, kretanje kapitala pod utjecajem pranja novca može djelovati destabilizirajuće zbog integrativne prirode svjetskog financijskog tržišta. Financijske teškoće nastale na na jednom mjestu mogu se vrlo lako proširiti i u druge zemlje, pretvarajući tako nacionalni problem u međudržavni. Organizirani kriminal može biti i značajna prijetnja međunarodnom miru i sigurnosti, kao u slučaju američke intervencije u Panami, poduzetoj sa ciljem da se ukloni s vlasti general Noriega, kada je zabilježeno jako protivljenje trgovaca drogom. Osim trgovine drogom veliki novac treba oprati i nakon aktivnosti u prevarama i ostalom financijskom kriminalu, trgovini oružjem, terorizmu, iznuđivanju, ucjenama i slično.

Prema tek grubim procjenama koje postoje, vjeruje se da se u svijetu godišnje opere između 300 i 500 milijardi US$. Vito Tanzi (1996) i Peter Quirk (1996) procjenjuju da neto financijska dobit onih koji se time bave predstavlja dva posto globalnog BDP-a, time da je vrijednost opranog novca vjerojatno znatno veća. Nova informatička tehnologija, fleksibilnost i prilagodljivost u djelovanju, stručna pomoć i ogromna financijska sredstva koja su na raspolaganju znatno olakšavaju proces pranja novca i njegov prijenos preko granica. Iako u pranju novca i nadalje ponajviše sudjeluju banke, od njega nisu pošteđene niti druge ustanove gdje se koriste veće količine gotova novca, a često nisu pod jačom zakonskom regulativom ili nadzorom, poput štedionica, kockarnica, mjenjačnica i osiguravajućih društava. Ujedno, zabilježeni su i slučajevi da je pranje novca ostvareno kupnjom zlata i dragog kamenja, umjetničkih predmeta, antiknog namještaja i slično, što sve zahtijeva stalno prilagođavanje i budnost nadležnih tijela. Ne smije se zanemariti stalni priliv novih sredstava iz kriminalnih aktivnosti, te ulazak kriminala na nova područja djelovanja. Organizirani međunarodni kriminal ponaša se poput transnacionalnih kompanija: sve više i više ulazi u stratešku suradnju, čime se povećava njegova sposobnost u zaobilaženju zakona, smanjuje međusobno nadmetanje i umanjuje rizik da se bude uhvaćen u zakonskom prekršaju, te omogućava ostvarivanje različitih profita na različitim tržištima. Kao i u legalnoj ekonomiji i u organiziranom kriminalu cijeni se poduzetništvo, a konačni cilj poslovanja u oba je sektora ostvarivanje što većeg profita. Opasnost po društvo od pranja novca sastoji se i u konsolidaciji ekonomske moći organiziranog kriminala, jer mu se omogućava da ulazi u legalnu ekonomiju. Gotovo je opće poznato da mafija u Italiji ostvaruje veći prihod od svojih "legalnih" djelatnosti nego što ga ostvaruje od klasičnog kriminalnog djelovanja. Iako se time nesumnjivo stvaraju bogatstvo i mogućnosti zapošljavanja, legalno poslovanje koje je u vlasništvu organiziranog kriminala podrazumijeva mnoge teškoće i opasnosti budući da se i tu jasno očituju obrasci kriminalnog ponašanja poput iznuđivanja, pritisaka ili korupcije. Pojednostavnjeno, kriminalci ne pristaju na ostvarivanje najvećeg mogućeg profita časnim sredstvima.

Ukoliko su banke umiješane u pranje novca narušava se povjerenje koje javnost ima u njih te se, ako su povezane s organiziranim kriminalom, podriva njihova stabilnost. Usprkos kratkotrajnoj mogućoj dobiti, prijeti im neposredna opasnost od gubitka zbog prijevara kako zbog nehajnosti u provjeri neželjenih stranki ili narušenog integriteta njihovih službenika koji su povezani s kriminalcima. U pranju novca kroz banke organizirani kriminal se često služi ljudima koji nemaju kriminalne prošlosti, što otežava otkrivanje takvog djela. Oni otvaraju račune preko kojih obrću velike novčane iznose, često uz pomoć nesavjesnih bankovnih službenika.

Postupak pranja novca uglavnom se odvija u tri faze:

              I.        faza ulaganja u kojoj se novac ostvaren neposredno od kriminalnog djelovanja (poput prodaje droge) prvi put ulaže ili u financijsku ustanovu ili se njime kupuje određena imovina;

            II.        faza prikrivanja u kojoj se pokušava prikriti ili naizgled promijeniti stvarno podrijetlo ili vlasnika sredstava;

           III.        faza integracije u kojoj se novac uključuje u legalnu ekonomiji i financijski sustav i pripaja ostalim vrijednostima u sustavu.

Često se pojedine faze ne mogu razlučiti. Za primjer može poslužiti sljedeći tipični obrazac pranja novca: Novac prikupljen od prodaje droge na američkim ulicama prošvercan je preko granice u Kanadu gdje je u mnogobrojnim mjenjačnicama zamijenjen za veće novčanice kako bi mu se smanjila težina i obujam. Kuriri su organizirano putovali zrakoplovom i nosili ga u London, gdje su obavljana plaćanja za financijsku ustanovu u Jerseyu. U istrazi je ustanovljeno da su iz Velike Britanije obavljene uplate na 14 računa u Jerseyu, koji su glasili na imena lokalnih direktora. Nakon toga sredstva su s prikrivenim po podrijetlom vraćana u SAD ili putem kredita koji su davani kompanijama koje su bile u vlasništvu naručitelja cijele akcije ili se pak koristilo financijsku ustanovu u Jerseyu za depozit i kasniji obavilo neposredni transfer u SAD (Gilmore, 1995).

Pojedine faze pranja novca mogu biti istodobne ili se, još češće, mogu međusobno preklapati. Kako će se odvijati pojedina faza i koje će se metode pritom koristiti ovisi o raspoloživim mehanizmima za pranje i zahtjevu organiziranog kriminala koji taj posao naručuje. U svakom slučaju pranja novca podrazumijeva mnogobrojne međusobno različite tehnike koje su obično složene, domišljate i tajne. Zajedničko im je da se njima mora sakriti originalno podrijetlo i vlasništvo novca, te da naručitelji žele zadržati kontrolu nad samim postupkom i po potrebi ostvariti njegovu promjenu.

Očito se najviše u borbi protiv pranja novca može učiniti u faza ulaganja, kada - pogotovo nakon prodaje droge na ulici - prodavačima ostaju sredstva koja su velika i po vrijednosti i po količini (često i većoj nego što je iznosila sama droga). Kako se kriminalci moraju riješiti gotova novca, tu su posebno ugrožene ustanove koje zaprimaju novčane depozite. Europska zajednice donijela je stoga stroge propise po kojima se zahtijeva identifikacija stranke kod otvaranja računa i uplate, obvezno vođenje odgovarajuće evidencije o depozitima te obavještavanje nadležnih organa o sumnjivim financijskim transakcijama. U SAD-u postoji zakonska obveza da banke moraju obavijestiti nadležna tijela o gotovinskim uplatama na račun u iznosu većem od 10 tisuća dolara. Sličan propis postoji i u Australiji, ali zasada ne postoji u Europi. Ipak, gotovo su sve europske zemlje već promijenile ili upravo mijenjaju svoje zakonodavstvo tako da se u sumnjivim slučajevima ne poštuje odredba o bankovnoj tajni, odnosno mora se nadležna tijela obavijestiti o financijskim transakcijama za koje se opravdano sumnja da nisu u skladu sa zakonom.

Jedan od najpoznatijih uspješnih slučajeva sprečavanja pranja novca jest akcija pokrenuta protiv Bank of Credit and Commerce International (BCCI), koja je ponajviše djelovala u Velikoj Britaniji i SAD-u i za koju su američke vlasti ustanovile da je oprala oko 32 milijuna dolara. Uhapšen je znatan broj službenika, među kojima i devetorica direktora banke. Banka je zbog protuzakonitog djelovanja osuđena da plati kaznu od 15,3 milijuna dolara, te je uskoro potpuno prestala poslovati ostavivši 530 tisuća štediša širom svijeta bez njihovih 12,4 milijarde dolara.

Perači novca često se služe i malim poduzetnicima putem čijih bankovnih računa prolaze ogromni iznosi. Poznat je slučaj da je u Kanadi izvršeno veliko pranje novca preko računa dviju malih trgovina, pa je zbog nerealno velikog prometa na njima, banka obavijestila nadležnu službu koja je ubrzo otkrila uključenost organiziranog kriminala. Također se u međudržavnoj trgovini koriste i lažne (uvećane) fakture, pa je pred nekoliko godina Venezuela u SAD izvezla sudopere koji su pojedinačno "koštali" 8911,85 američkih dolara. Panama je, pak, izvezla britvice po cijeni od 23,35$ po komadu, što je ipak jeftinije od onih iz Kolumbije koje su koštale 34,81$, dok im je uobičajena tržišna cijena bila devet centi.

Financijske su ustanove zbog njihove jedinstvene zadaće u platnom sustavu zemlje u prikupljanju i transferu financijskih sredstava, sigurno ključni čimbenik u utvrđivanju slučajeva nelegalnih transakcija. Vrlo je teško (a vjerojatno i nemoguće) dati svekolike preporuke bankama za potpuno uspješno suprotstavljanje pranju novca. William C. Gilmore (1995), profesor javnog međunarodnog prava sa Sveučilištu u Edinburghu, Škotska, navodi nekoliko preporuka:

Poznajte svoju stranku - banke se trebaju potruditi da saznaju pravi identitet svoje stranke i imati odgovarajuće načine provjere bona fide nove stranke,

Poslujte u skladu s propisima - rukovodstvo banke treba osigurati da se poslovanje odvija u skladu s visokim moralnim standardima, da se poštuju zakoni i odgovarajuća regulativa i da se ne ostvari usluga ako postoje opravdani razlozi da je riječ o pranju novca.

Surađujte s nadležnim tijelima za sprečavanje protuzakonitih radnji - banka u svim sumnjivim slučajevima pranja novca treba u potpunosti surađivati s nadležnim tijelima i poduzimati odgovarajuće mjere propisane zakonom.

Posvetite pažnju osposobljavanju i informiranju zaposlenih - svi zaposleni u banci trebaju biti dobro obaviješteni o prihvaćenoj politici banke, dosljedno provoditi odluke o obveznom utvrđivanju pravog identiteta stranke i vođenju odgovarajuće dokumentacije o računima, koju treba čuvati najmanje pet godina kako bi se po potrebi mogao uspješno utvrditi slijed pojedinačnih transakcija.

Narasli problemi prisutni u cijelom svijetu koji ne poznaju državne granice zahtijevaju i globalna rješenja. Iako je pranje novca svjetski problem, postoje značajne razlike između pojedinih zemalja. To se pogotovo jasno očituje kod zemalja u tranziciji. One zemlje koje su više uključene u svjetske gospodarske tokove i koje su dobrano odmakle u procesu tranzicije (poput Mađarske, Poljske ili Slovenije) imaju osjetno manjih problema u prilagođavanju svog novčanog tržišta i bankarskih institucija nego zemlje koje kasne s tranzicijom (kao što su Albanija, Rumunjska ili Rusija) gdje su ti problemi mnogo izrazitiji. Sprečavanje pranja novca nije samo borba protiv kriminala, već nastojanje da se očuva integritet financijskih ustanova i financijskog sustava u cjelini. Međunarodno pranje novca temelji se na razlikama financijskih i bankovnih odredbi u zakonodavstvima pojedinih zemljama. Zbog toga je nužno što je više moguće smanjiti te razlike, ako se već one ne mogu u potpunosti ukloniti. Isto tako važno je i iznalaženje novih zakonskih rješenja u borbi protiv pranja novca, stvaranje i razvoj novih specijaliziranih službi. U uspješnom sprečavanju pranja novca vjerojatno je najbitniji daljnji razvoj međunarodne suradnja uz korištenje modernih i učinkovitih metoda. Inače će svi pojedinačni napori donijeti slabe rezultate i prouzročiti velike troškove.

2009-07-04 

Predrag Bejaković

Financijska praksa 21/ 1997.

 

BANKROT?

Spektar - Ekonomija

Ovih se dana proširila priča o bankrotu hrvatske države, osobito nakon odlaska Sanadera, kojemu je uzrok, kako bilo, ipak u biti nemogućnost nacionalne ekonomije uredno financirati dospjele obveze. Teoretski, bankrot ili stečaj u poslovnom svijetu, odnosno poduzetništvu, takva je situacija u kojemu dužnici nisu u stanju iz svojega poslovanja pokrivati dospjele obveze prema svojim vjerovnicima ili što je točnije kada cjelokupna njihova imovina nije dovoljna, odnosno manja je od ukupnih obveza kojima seta imovina financira. Riječ je o računovodstvenom pojmu "gubitka iznad kapitala, što znači da vlastitog kapitala nema. Naravno, bankrot države ili jedinica regionalne /područne/ ili lokalne samouprave /županija, gradova i općina/ zakonski nije moguć, s obzirom na njihov politički i pravni karakter. /Bajro Sarić/

"Što konkretno znači bankrot države? Naime, ovih dana mnogi u svojim komentarima i izjavama spominju vrlo skori bankrot države s obzirom na trenutno vrlo nepovoljno ekonomsko stanje u državi, situaciju u proračunu, vanjski dug kao i činjenicu da je šef Vlade dao petama vjetra bez ikakvog suvislog obrazloženja. No, mnoge zanima kako će se bankrot države odraziti na običnog građanina.

Bankrot države prije svega značit će udar na štednju u bankama, odnosno da građani neće više moći podići svoj novac, ogroman rast nezaposlenosti te radikalno smanjenje kupovne moći običnih građana. To ujedno i znači kako će građani morati iz vlastitih sredstava plaćati usluge zdravstva, a plaćat će se i školovanje. Ljudi u mirovini morat će se osloniti na vlastitu štednju, odnosno osobne zalihe.

Siva ekonomija će rasti, a sretnici će biti oni koji budu primali plaću, makar i u toj zoni. O rastu kriminala ne treba pretjerano ni govoriti, jer država u bankrotu ne može održati kvalitetnu uslugu koju je imala prije bankrota pa će se i to odraziti na kvalitetu rada policije.

Prema definiciji država ne može bankrotirati. Naime, država nije tvrtka koja proglasi bankrot, jer je ona prije svega politički pojam. Država zapravo objavljuje kako nije u stanju dugoročno financijski pokrivati svoje obveze. To zapravo znači da država objavljuje kako ne može vraćati vanjski dug, a nije u stanju ni isplatiti mirovine i plaće u javnom i državnom sektoru.

Automatski pada kvaliteta javne usluge, a građani se osjećaju nesigurnima, što opet može biti okidač za socijalne nemire.

Prvi na udaru financijskog državnog kraha države naći će se tvrtke dobavljači za tvrtke koje usko surađuju s državnim tvrtkama. Naime, oni će uslijed neplaćanja države, stati s plaćanjem svojih dobavljača koji će tako prvi pokleknuti pred udarom krize i zatvoriti svoja vrata.

Ljubo Jurčić, član Ekonomskog vijeća i jedan od vrhunskih ekonomskih stručnjaka, napominje kako kriza ide putanjom: dužnička kriza - tečajna kriza - financijska, a može biti i obratno. Naime, dužnička kriza je ona kada država objavljuje da ne pokriva svoje dugove, što implicira tečajnu krizu, koja podrazumijeva manjak upliva deviza, a koja opet ide do povećanja tečaja strane valute i smanjivanje vrijednosti domaće. Na kraju dolazi financijska, odnosno bankarska kriza, kada svako veće povlačenje depozita dolazi do nepovjerenja štediša u bankarski sustav.

"Pitanje je što može biti okidač. Naime, hoće li prije država proglasiti da može podmirivati dugove ili će, pak, građani nahrliti na banke. No, u svakom slučaju, Hrvatska se trenutno nalazi u toj zoni bankrota", objasnio je Jurčić, dodajući kako je vrlo bitno da je Hrvatska članica MMF-pa je teško očekivati da će se dogoditi potpuni krah. "Činjenica je da ne samo država, nego i građani moraju sebe dovesti do deset posto manje potrošnje", zaključuje Jurčić.

Mladen Vedriš, profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu katedre za ekonomsku politiku, smatra kako je dobar dio priča i špekulacija o bankrotu države kao i kriznoj situaciji došao iz analiza stranih financijskih stručnjaka. Vedriš napominje kako su ekonomski stručnjaci već odavno Hrvatsku, nakon krize zemalja sjevera Europe, svrstali uz bok Srbije, Bugarske i Rumunjske kao sljedeće trusno područje svjetske ekonomije. "Svjetska ekonomija nužno je vezana uz politiku pa bi tako Hrvatska trebala što prije naći posadu i kapetana koji će našu zemlju izvući iz ove financijske Oluje. Hrvatska ima problema s vanjskim dugom što je i više nego jasno, kao i da ove godine mora pokriti veliki dio tih dugovanja, no reakcija mora biti brza", kazao je Vedriš, govoreći kako je Hrvatska na pragu krize koja se može izbjeći hitnim mjerama, kao i stabilnom ekonomskom politikom koja će biti u stanju refinancirati vanjski dug. "Hrvatska mora što prije sjesti za stol s MMF-om i u otvorenom razgovoru zasnovanog na partnerskom odnosu pokušati riješiti svoja pitanja", rekao je Vedriš koji podsjeća na problem susjedne Mađarske. Problem je ondje nastao, podsjeća Vedriš kada ta zemlja nije mogla refinancirati svoj dug i kada je izdala obveznice koje nitko nije htio kupiti. Vedriš na kraju kaže kako je za Hrvatsku nužno, što prije dovesti političku stabilnost.

Za ekonomskog stručnjaka Damira Novotnya za sada, barem ove godine nema straha od bankrota države, jer je država pokrila veći dio vanjskog duga koji je dospio za ovu godinu. "Trebate znati da je Hrvatska ove godine pokrila veći dio vanjskih potraživanja pa realna opasnost ne postoji. No, početkom sljedeće godine stiže nam ogroman kontingent financijskih potraživanja koji će biti pravi uteg", ističe Novotny za Index dodajući kako hrvatska politička vlast mora što prije uvesti hitne mjere. Prije svega, smatra ovaj ekonomski analitičar to je radikalno rezanje proračuna. "Treba otvoriti pregovore s MMF-om kako bi se pokrila ta potraživanja koja stižu na naplatu sljedeće godine. Pregovori s MMF-om traju više mjeseci i trebalo bi ih početi što prije kako bi se do siječnja iduće godine 'sredio' stand by aranžman za pokrivanje potraživanja."

3. srpnja 2009.


Ilko Čimić – www.index.hr

 

ULAGANJA OVA ILI ONA?

Spektar - Ekonomija

 

Iako je niže predočeni komentar napisan prije 14 mjeseci na portalu www.mojnovac.net /"megdan"/ i tiče se /s/trke oko dionica HT-a, držim da je vrlo poučan jer na pristupačan način objašnjava problematiku ulaganja općenito, a u dionice osobito. Da su za uspješna ulaganja potrebna i znanja i intuicija i rizik, potvrđuje se i nakon 14 mjeseci burzovnog "funkcioniranja" dionica HT-a.

Od javne ponude dionica HT-a je prošlo nekoliko mjeseci i bura u medijima se stišala. Od lokalnih tiskovina, pa do televizije, svi pričaju o nekoj zaradi i ostvarenom dobitku. Barem meni nije poznat medij, koji je govorio o gubitku. Čak ni oni spacijalizirani, kao što su Poslovni dnevnik, Lider ili Business.hr. Niti jedan članak, čak niti jedna rečenica ne spominje gubitak, iako je većina investitora zapravo ostvarila gubitak, makar im prividno izgleda da su u plusu, jer cijena na burzi nije nikad padala ispod početne, a i svi pričaju o većoj ili nešto manjoj dobiti, ovisno o tome kad se netko odlučio za prodaju. Novinari u dnevnim tiskovinama i nisu stručnjaci za financije i ne treba im zamjeriti. Oni rezoniraju otprilike ovako: dionica je kupljena po 265 kn, cijena na burzi je 320 kn, a bila je i veća, znači ostvaren je dobitak – ljudi su zaradili. Svako drugačije razmišljanje, njima bi bilo u sferi znanstvene fantastike. Polančec se valjda kuži u financije, ali on sigurno neće spominjati gubitak. On je prije svega političar i prioritet mu je zbrajanje glasova. Ni njemu ne treba zamjeriti. Ali što je sa stručnim publikacijama, zašto nitko nije spomenuo niti jednim slovom gubitak. Možda nisu neovisni ili je njihova stručnost upitna.

U slobodnom razgovoru, već mi je nekoliko ljudi, onako sramežljivo reklo da na IPO HT-a i nisu ostvarili neki dobitak. Pa počnu pričati koje su sve različite mogućnosti bile za ulaganje...Ne znaju se baš stručno izraziti, ali kuže da tu nešto nije u redu. A tko god poznaje financijsku terminologiju, može se izraziti sa samo dvije riječi – oportunitetni trošak. Postoje brojni načini na koje su ljudi sudjelovali u javnoj ponudi, a ja ću izdvojiti tri najčešća ili su imali keš, ili su digli kredit ili su prodali neke druge dionice da bi upisali HT. Moguće je i da postoje ljudi koji su posudili novac, da bi upisali HT, ali vjerujem da je takvih zanemarivo malo i zato i neću spominjati takve opcije.

Ako se nalazite u prvoj skupini, računica je jednostavna. Uložili ste 38.000 kn, a sada imate 41.500 – 44.500 kn, ovisno o tome kad ste prodali HT ili ga još uvijek imate u portfelju. Da ste tih 38.000 kn uložili u neku dionicu građevinskog ili brodarskog sektora ili u neku od todorićevih dionica, danas bi posjedovali znatno više. Za primjer, dionica ATPL bi vam u navedenom razdoblju omogućila da sada imate svotu od 47.000 – 65.000 kn, ovisno o tome kad bi je prodali ili je imate još u portfelju. Namjerno spominjem ATPL, radi njene velike likvidnosti, iako ima i drugih, još drastičnijih primjera. Razlika koja se stvorila u iznosu od 5.500 – 20.500 kn se zove oportunitetni trošak.

Ako se nalazite u drugoj skupini, onda možete i stvarno, fizički zbrojiti gubitak. Podravska banka je davala kredit za kupnju dionica HT-a, na rok od četiri godine uz poček od 12 mjeseci. Ako danas odlučite zatvoriti taj kredit, vi ste banci dužni, uključujući sve naknade, približno 45.000 kn. Morate dakle, prodati sve vaše 63 dionice HT-a i još nadodati 3.500 kn da bi zatvorili kredit. Čak i kad bi mogli već sada pribrojiti još 6 besplatnih dionica koje ćete dobiti tek na jesen, opet ste u debelom minusu.

U trećoj se skupini nalaze oni koji su jedini ostvarili dobitak, ali i oni koji su napravili najveće gubitke. Ovisno o tome, koje ste dionice prodali da bi sudjelovali u javnoj ponudi dionica HT-a. Ako ste prodali ATPL, da bi kupili HT, vi ste izgubili 4-5 dionica ATPL. Jedino oni investitori, koji su prodali manje likvidne dionice, npr. SLDM, da bi sudjelovali u javnoj ponudi HT-a, mogu se pohvaliti ostvarenim dobitkom. A takvih je zasigurno vrlo malo i ako ih ima na ovom forumu, ja im od srca čestitam.

Na kraju svega, zašto su svi pričali svo ovo vrijeme o dobitku na dionicama HT-a, kad su zbilja rijetki pojedinci ostvarili stvarni dobitak. Je li u pitanju krhko znanje investitorske populacije u Hrvata, a oni koji o tome nešto znaju mudro šute, bojeći se da ne bi bili shvaćeni ili jednostavno, ne žele dijeliti znanje s drugima. Tko bi to znao?

 2009-06-27

   

EKONOMSKI ASPEKTI POREZNOG SUSTAVA

Spektar - Ekonomija

 

 

Zemlje sa velikim nacionalnim tržištem pridavale su veći značaj izravnim u odnosu na neizravne poreze. Djelovanje gospodarske politike sa strane ponude mjenja poglede u svezi odnosa izravnih i neizravnih poreza. Male zemlje, prije i sada, objektivno nisu bile u stanju, preferirati izravne u odnosu na neizravne poreze, zbog izloženosti svog gospodarstva vanjskim utjecajima. Mala zemlja ima tek ograničene mogućnosti za vođenje ekonomske poltike, općenito, dok je velika zemlja u "povoljnijem položaju" jer posjeduje veći stupanj autonomnosti. Rastuća globalizacija, u uvjetima treće tehnološke revolucije, rezultira pomakom pojma "veliko nacionalno tržište". Danas je prilično neodređen pojam što znači veliko nacionalno tržište. Granice "dostatnosti" nacionalnog tržišta toliko su se proširile da čak i SAD formiraju regionalnu tržišnu strukturu.

Porezna struktura određena je ekonomskom politikom, a koja je sama zasnovana na ekonomskoj teoriji. U ovom ćemo radu pažnju posvetiti "rasponu" ekonomske politike u primjeni kako bi mogli identificirati temeljne odnose i međuzavisnosti od značaja za kreiranje poreznog sustava. Pri tome se neće razmatrati ekonomska teorija, ne zato što ona nije značajna, već zato jer, kako to pokazuju praksa, uvijek se radi o nekoj "kombinaciji teorija" na kojem se temelji gospodarska politika.

Za potrebe naše analize čini nam se primjerenim razmatrati "raspone" u politikama. Pri tome, mislimo da je prihvatljivo kao ugaone točke odrediti kejnzijanizam, s jedne strane, i monetarizam, s druge strane. Ovaj pristup, čini nam se pogodnim, jer odgovara našoj temeljnoj zadaći da na temeljima i načelima gospodarske politike, pri čemu nas ne interesiraju posebnosti pojedine politke, preciznije odredimo temeljlne odredbe poreznog sustava. Ima li se u vidu granice stabilizacije jasno je da sustav treba omogućiti djelovanje ekonomskoj politici u rasponu mogućih odstupanja u okviru kratkoročnog ciklusa. Razlog za ovakav pristup nalazimo u činjenici da Hrvatskkoj predstoji dinamičan razvoj što znači da je saglediv vremenski horizont gospodarskog sustava u srednjem roku što se odnosi i na porezni sustav. Temeljni uvjeti kratkkoročnog ciklusa, kao što nam praksa potvrđuje, su u osnovi poznati. Ovo je značajno jer omogućuje tokom analize preciznija određenja što jest a što nije primjereno gospodarskom sustavu odnosno poreznom sustavu u slučaju male i otvorene zemlje kakva treba biti Hrvatska.

Naše razmatranje će se ograničiti, kao što smo istaknuli, na sučeljavanje pristupa gospodarskoj politici temeljem stavovima kejnezijanaca i monetarista. Ostale gospodarske politike kao što je: intervencionizam, ekonomika ponude, te racionalna očekivanja smatramo da su obuhvaćeni rasponom motrišta monetarističke i kejenezijanske gospodarske politike. Iako, stoji primjedba da je intervencionizam nastao iz protekcionizma, u realnom životu, ipak se može ustvrditi da intervencionizam, danas, svoje temelje nalazi u kejnezijanskoj odnosno monetarističkoj politici kao što je protekcionizam svoje temelje nalazio u liberalizmu.

Zasluga je Keynesa i kejnzijanaca što je fiskalna politika gotovo pola stoljeća bila temeljni instrumentarij gospodarske politike.

Kako je za kejnzijance opća ravnoteža zapravo tek poseban slučaj njihove teorije to je upravo određenje odstupanja od opće ravnoteže značajna za nosioce ekonomske politike. "Uvjeti primirja između dva tabora (kejnzijanaca i neoklasičara - napomena G.S.) obuhvaćaju dvije široke postavke: 1) model koji je Keynes smjelo nazvao svojom "općom teorijom" nije drugo do poseban slučaj klasične teorije, dobiven tako da su klasičnoj teoriji nametnute stanovite ograničavajuće pretpostavke; i 2) ejnzijanski "poseban sučaj",mada teorijski trivijalan,nije ništa manje važan, jer se pokazuje da je on u stvarnom svijetu bolji vodič nego opća (ravnotežna) teorija."

Odnos kejnezijanaca i monetarista, koji su uspješno osporili kejnzijanizam, služit će nam kao prihvatljiva inventarizacija raspona prisutnih politika općenito, te će omogućiti "komponiranje" mogućeg poreznog sustava primjerenog slučaju Hrvatske.

"The General Theory of Employment, Interest and Money, Johna Maynarda Keynesa označila je revoluciju u ekonomoskoj teoriji i početak "moderne makroteorije". Nijedan drugi ekonomski rad u ovom stoljeću nije bio predmetom ni približno tako golemog mnoštva komentara i kritike kao Opća teorija."

Opća teorija ravnoteže pretpostavlja da ponuda i potražnja određuju relativne cijene, sukladno elastičnostima, dok novčana masa koja je, u osnovi egzogeno određena, apsolutne cijene. Kako je, u terminima opće ravnoteže, proces prilagođavanja, trenutan to ne dolazi do procesa isprepilitanja realnih i nominalnih tijekova u složenom procesu "usaglašavanja" u vremmenskom tijeku. Prema tome, sve cijene činilaca, odnosno dobara i usluga, su fleksibilne.

Velika ekonomska kriza je pokazala da su temeljne petpostavke opće ravnoteže izostale. Cijene nisu fleksibilne, kamate se ne smanjuju, devizni tečajevi se ne prilagošavaju kao ni nadnice što znači da se ne uspostavlja nova ravnoteža, koju karakteriziraju takvi odnosi u relativnim cijenama, koja bi trebala omogućiti punu zaposlenost. Proizvodnja i zaposlenost se smanjuju.

Kako je relativan pad proizvodnje i zaposlenosti brži od relativnih promjena cijena to se rješenje o nužnosti intervencije države nameće samo od sebe.

Država mora preuzeti ulogu "čistača" jer se tržište nije u stanju u primjerenom roku prilagoditi novim uvjetima. Osnovni zadatak države je da se zaustavi ili bar uspori pad potražnje za činiocima proizvodnje, robama i uslugama. Potražnja, prema tome, utječe na proizvodnju, dok krivulju ponude određuju troškove proizvodđača.

Kako je nedovoljna potražnja zapravo izvedena iz neelastičnosti cijena na promjene u realnoj sferi proizvodnje to je temelj neslaganja, na relaciji opće teorije ravnoteže (i manje više svih pravaca ekonomske misli i gospodarske politike koje se temelje na njoj) - kejnezijanizam, u brzini prilagođavanja cijenama, i odnosa brzine prilagođavanja realnih i novčanih tijekova.

Promišljanje o kretanjima, novčanim i realnim, u okviru opće ravnoteže odvija se na determinističkim temeljlima; Keyns svoje promišljanje problemima kretanja pojedinih varijabli promatra u uvjetima neizvjestnosti. Ponašanje pojedinaca temelji se na graničnoj sklonosti potrošnji, poduzetnika na marginalnoj učinkovitosti kapitala, dok vlasnik kapitala svoje ponašanje temelji na preferenciji likvidnosti.

U okviru opće teorije ravnoteže budući učinci se diskontiraju kako bi se u sadašnjosti mogla donijeti odluka. Neizjesnost takav pristup čini nepouzdanim. Neizjesnost se izvodi iz različitih očekivanja koja se i sama stalno mjenjaju. Pojednostavljeno, možemo reći da se očekivanja kreću crtom poslovnog ciklusa. U svakoj točki ciklusa očekivanja će biti različita, prema tome, i sadašnja vrijednost budućih očekivanja je neizvjesna. Što je vremenski horizont duži to je neizvjenost veća.

Pitanje dohodaka činilaca proizvodnje, rada i kapitala, spada u temeljna pitanja ekonomske teorije jer je njihovo rješavanje od najvećeg značenja za gospodarski sustav i gospodarsku politiku. Značajne su mogućnosti poreznog tretmana rada i kapitala. Stoga je neophodno ukazati na temeljne razlike između ovih dviju škola. Od prihvaćanja jednog ili drugog rješenja, dakle kejnezijanaca odnosno monetarista, ovisit će i temeljno ustrojstvo porezne strukture.

Nadnice nisu rezultat ponude i potražnje na tržištu rada (da ne govorimo o sve manjoj mogućnosti određenja što bi imao biti "jedinični" rad kako bi se ispunio uvjet homogenosti inputa sukladno teoriji opće ravnoteže) smatraju kejnezijanci. Cijena rada određena je dohotkom i efektivna potražnja za radom je ovisna o kretanju dohotka. U pogledu poreznog sustava od temeljnog je značaja kako se formiraju cijene rada. Da li je, i u kojoj mjeri, prisutna fleksibilnost nadnica u realnom izrazu utjecati će u kojoj mjeri nadnice mogu biti predmetom oporezivanja. Ukoliko su doista nefleksibilne na smanjenje u realnom izrazu znači da će kapital snositi poreznu obvezu čime će se poremetiti odnos kamatne i profitne stope. U dugom roku kapital će se prilagoditi promjenjenim uvjetima tako da će napustiti oporezovanu djelatnost.

Kamata nije rezultat ponude i potražnje na tržištu kapitala, ili naknada za odloženu potrošnu, već je premija na preferenciju likvidnosti u uvjetima neizvjesnosti (što sugerira određenje kamate na temelju preferencije likvidnosti i iz špekulativnih razloga). Prema tome, manipulacija likvidnošću od strane centralne banke odredit će kamatne stope. Moguće, je dakle, manipulirati kamatnim stopama i tako pojačavati privrednu aktivnost.

Uporišne točke kejnzijanizma mogli bi odrediti preferencijom likvidnosti (egzogeno, određeno povećanje/smanjenje novčane mase od strane monetarnih vlasti i, endogeno, o očekivanju pojedinaca), granična sklonost potrošnji (opseg potrošnje, koja je u funkciji dohotka i očekivanja, predstavlja potražnju), marginalna učinkovitost kapitala (pri datim očekivanjima određuje opseg investicija što određuje ponudu).

Opća teorija ravnoteže pretpostavlja da se prilagođavanje vrši trenutno. Monetaristi pretpostavljaju da je pilagođavanje kratkoročno nakon napuštanja "novčane iluzije", kod Keynesa prilagođavanje nastupa dugoročno jer neizvjesnost budućih događanja "prolongira" prilagođavanje.

Značajno je za napomenuti da, prema Keynesu, kamata nije u mogućnosti vršiti funkcije, kako je to prisutno u općoj teoriji ravnoteže jer: prvo, potražnja za investicijama nije osjetljiva na promjene u cijeni kapitala, i, drugo, potražnja za novcem je elastična u odnosu na kamatu u "zamci likvidnosti" Napuštanjem relacije kamatne i neto profitne stope, u uvjetima neizvjsnosti, čini investicije nestabilnim do te mjere da zapravo država ukoliko želi imati prihvatljivi nivo zaposlenosti mora izravno investirati. Navedena nefleksibilnost nadnica u realnom izrazu dodatno pogoršava očekivanja investitora.

Monetarizam je u osnovi određen: kvantitativnom teorijom novca, stabilna funkcija potražnje za novcem - stabilna brzina opticaja, promjena novčane mase utječe na nominalne kretanja a ne realne varijable, racionalna predviđanja i očekivanja privrednih subjekata. Pri tome se, jedni, u slamanju inflacije zalažu za odlučno i potpuno djelovanje svim raspoloživim instrumentarijem ne vezujući tu i takvu akciju sa cijenom te i takve ekonomske politike i drugi pripadnici koji se zalažu za postepeno slamanje inflacije imajući u vidu pored psihološkog i strukturni aspekt inflacije.

Na krivulju potražnje za novcem kejnezijanci djeluju regulacijom kamate. Prema tome, novčana masa je izvedena, zavisna varijabla. Monetaristi postupaju obrnuto. Oni reguliraju novčanu masu i kamata je, kao zavisna varijabla, izvedena veličina. Pojednostavljeno rečeno u konačnici razlika između kejnzijanaca i monetarista glede uloge novca i cijena je u slijedećem: kejnzijanci uzimaju novčanu masu kao endogenu varijablu dok monetariristi kao endogenu varijablu uzimaju cijene. Otuda postoji implicitna pretpostavka kejnezijanskog modela funkcioniranja u uvjetima mekog budžetskog ograničenja. I doista, vladavina kejnzijanizma bilo je doba rastuće inflacije. Welfare state ispravljan je mekim budžetskim ograničenjem. ili drugim riječima načelo pravednosti oporezivanja velikim je dijelom poništen inflatornim porezom.

Vratimo se razlikama i osporavanjima. Kejnezijanci osporavaju monetaristički pristup: prvo, nije novčana masa nezavisna varijabla već je to dohodak i stoga novčana masa je ta koja se prilagođava; drugo, i kad bi mijenjanje novčane mase prethodilo proomjenama realnih varijabli to se ne bi odvijalo "pravilno"; i, treće, povećanje novčane mase rezultira većim povećanjem cijena od povećanja realnih varijabli, dok smanjenje novčane mase utječe na brže smanjenje realnih agregata u odnosu na cijene. Drugi i treći prigovor valja povezati sa kretanjem brzine opticaja koji je za monetariste, ukratkom roku, stabilan. Teoretska osporavanja kejnzijanaca, kao što je to praksa pokazala, nisu našla primjenu u gospodarskoj politici.

Dosadašnje razmatranje stavova kejnezijanista i monetarista imalo je za cilj da, grosso modo, ukaže na temeljne stavove kejenzijanske i monetarističke teorije koje je nužno imati u vidu pri razmatranju ekonomske politike. Kao što je opće znano ne postoje čisti modeli ekonomskih politika.

Ovo je bilo značajno da su ukaže na temeljne elemente zašto je i u čemu kejnezijanizama dominirao od drugog svjetskog rata /zaprao od Velike kriz iz 1929. godine/ bila početkom sedamdesetih godina (višekratno povećanje cijene nafte) zamjenjena monetarističkom vladavinom.

Kejnezijanizam, se je povukao, uobičajeno se misli, jer se nisu mogli pokrivati budžetski deficiti dodatnom emisijom novca /inflacija je i onako bila visoka/ i jer se država pojavila na tržištu kapitala što je imalo za posljedicu "istiskivanje" /uključivši selektivni porezni tretman prihoda od obveznica/ privatnih investitora.

Mi ne mislimo tako. Neuspjeh kejnzijanizma valja tražiti u dugoročno opadajućoj sklonosti investiranju privatnih investitora uslijed nedovoljno snažnih inovativnih impulsa. Nije bilo moguće, u postojećem modelu, štednju investirati u uvjetima stabilne privredne strukture, uz prihvatljivu dividendu određenu kao odnos neto porofitne i kamatne stope što su svakako očekivanja investitora morala uzimati u obzir. Država u tim i takvim uvjetima je bila pozvana da "amortizira" takva kretanja. Početkom sedamdesetih godina ovom je pridodana naftna kriza koja je bila dodatan snažan šok i kejnzijanska politika jer "pala na ispitu". Kako pri analzama tekuće gospodarske politike nije bilo učinkovitog odgovora od strane kejnezijanaca to je naftni šok za pojedine analitičare postao uzrokom sloma kejnezijanizma.

U osnovi kejnzijanizam je odstupio jer nije mogao biti primjerena podrška Trećoj industrijskoj revoluciji, dakle, dugoročnom valu (ciklusu) za čiju je uspješnu realizaciju valjalo intervenirati na strani ponude. Novi investicijski val Treće tehnološke revolucije zahtjevao je ekonomsku politiku koja će privrednu strukturu učiniti maksimalno varijabilnom kako bi ova mogla "upiti" nadolazeće tehničko-tehnološke promjene. U konačnici gospodarska politika je trebala podržati profitnu a ne welfare logiku.

Kejnezijanizam polazi od neelastičnosti cijena rada i kapitala - nadnice i kamate - i na taj način nužnosti državne intervencije jer privreda funkcionira u uvjetima ograničene konkurencije. Monetaristi koji inzistiraju na funkcioniranju tržišta, bez obzira na moguće "krive signale" (postoje snažne povratne sprege koje uvijek dovode tržište u ravnotežni položaj) državna intervencija nije potrebna. Ona je, što više, smatraju monetaristi, štetna i neučinkovita. Npuštanjem kejnzijanizma napušta se zaposlenost kao funkcija cilja i uvođenjem monetarizma uvodi se stabilnost cijena kao gospodarski cilj. Kejnezijanska koegzistencija rada i kapital se napušta i zamjenjuje je oštra konkurencija (oštra jer se konkurencija odvija u uvjetima tvrdog budžetskog ograničenja). Tako su stvoreni svi nužni uvjeti za pojavu i participaciju u ekonomskoj politici škola racionalnih očekivanja i ekonomija ponude.

Kejnezijanci su značajnu pažnju pridavali informacijama kako bi se odredila neizjesnost i utvrdila očekivanja. Od očekivanja je zavisila proizvodnja i zaposlenost (preko investicija) Škola racionalnih očekivanja ide dalje. Za pristalice ove škole pojedinci su potpuno informirani i nije moguće bilo kojom, pa ni poreznom politikom utjecati na gospodarska gibanja. Oni osporavaju potrebu bilo kakve gospodarske politike, pa time i porezne politike. Gospodarski sustav koji je utvrđen i poznat dovoljan je okvir za učinkovito ponašanje pojedinaca. Treba istaći da model racionalnih očekivanja u uvjetima male zemlje koja pretežni dio svoje proizvodnje izvozi u toj mjeri je ovisna o okruženju da nije moguća značajnija gospodarska politika. Drugim riječima, stupanj uključenosti neke zemlje u okruženje (svjetsko tržište) određuje njezinu "samostalnost" u vođenju gospodarske politike. Otvorena zemlja će se prilagođavati izvanjskim utjecajima kako bi u kratkoročnom ciklusu poboljšala svojpoložaj. Kriterijalna funkcija ponašanja nacionalnog gospodarstva je "uvezena". Ekonomija ponude, mkoglo bi se reći, pozicionirala se na suprot kejnezijanaca. Dok kejnezijanci upraavljaju potražnjom ekonomija ponude djeluje na strani ponude. Ekonomija ponude se tako vraća A Smithu i D. Ricardu za koje je stvaranje bogatstva i faktorska raspodjela (što manjeg) poreznog opterećenja, grosso modo, cilj svakog nacionalnog gospodarstva i gospodarske politike. Ovo se, prema pristalicama ekonomije ponude, treba odvijati u uvjetima opće ravnoteže. Ovaj pristup gospodasrskoj politici, po našem mišljenju, predstavlja temeljni poučak kojeg se moraju pridržavati male i otvorene zemlje. Kako su one izložene vanjskim utjecajima to je dinamiziranje razvoja, gotovo nemoguće zamisliti, bez djelovanja gospodarske politike na strani ponude.

Već je rečeno da su do sedamdesetih godina privrede bile karakterizirane: fiksnim devizinim tečajevima, niskim kamatnim stopama, visokim marginanlnim poreznim stopama (dominacija poreza na dohodak), kumuliranjem javnog duga. Nakon naftnog šoka obiljžja postaju: fluktuirajući tečajevi, promjenjive i općenito veće kamatne stope (kamatne stope se smanjuju stredinom devedesetih), smanjuju se marginalne porezne stope (na značaju dobijaju porezi na potrošnju), umjesto kumuliranja dugova i inflacije teret deficita izravno se prebacuje na gospodarstvo (manjim dijelom) i stanovništvo (pretežno) jer se traži uravnoteženi budžet koji će, osim toga, izravno ovisiti o kretanju dohotka. Šok terapija kojom se slama inflacija rezultira prilagođavanjem gospodarstva, stanovništva i države novim uvjetima tvrdog budžetskog ograničenja. Naime, tvrdo budžetsko ograničenje "čisti" privredu jer određuje zapravo realno ograničenje i kriterijalnu funkciju za razliku mekog budžetskog ograničenja kada je ograničenje samo nomionalno. Deregulacija tržišta "oslobađa" činioce proizvodnje da formiraju svoju cijenu sukladno marginalnoj učinkovitosti. Ovo rezultira mogučnošću dinamiziranja privredne aktivnosti. Povećanje realnih kamata rezultira povećanjem štednje (na porast štednje također utječe povećanje neizjesnosti i nesigurnosti jer se smanjenju socijalna prava građana) i investicija koje se ostvaruju zbog "elastičih" nadnica (određenih graničnom učinkovitošću rada) što omogućuje profitabilnu kombinaciju rada i kapitala.
Obnovljena konkurentnost na tržištu rada predstavlja prekid sa politikom "stalnog dohotka" kako ga je nazivao M. Friedman. Umjesto "izbirljivosti" radnici su se prisiljeni prilagoditi novim uvjetima tržišta na kojem vlada tvrdo budžetsko ograničenje. Polazi se od stava da je nužna prirodna stopa nezaposlenosti kako bi visina nadnica ostala na nivou marginalnog proizvoda.

U realnom životu problem monetarne politike sastoji se, smatraju predstavnici jednog i drugog tabora, u neprimjerenosti količine novca u procesu reprodukcije a što nastaje uslijed nepredvidivosti kretanja brzine opticaja novca kao i vremenskog zaostajanja (trenutka uočavanja promjene nivoa privredne aktivnosti) emisije/povlačenja novca. Drugim rječima, postavlja se pitanje koja je potrebna količina novca u opticaju ili kako povezati rast novčane mase sa krealnim kretanjima u privredi.

Na kraju potrebno je ukazati na prisutnu intervencionističku politiku.
Intervencionistička politika zadržava koegzistenciju rada i kapitala (monetaristi je, kao što smo vidjeli, napuštaju), intervenira sa strane proizvodnje (monetaristi također interveniraju sa strane ponude - novca) ali na selektivnoj osnovi sukladno koncepciji i strategiji razvoja (kejnzijanci su intervenirali sa strane potražnje). Za monetariste i pristalice politike intervencionizma nadnica je cijena rada i tretira se kao trošak (kejnzijanci su je tretirali kao varijablu potražnje). Općenito kako se je protekcionizam "napajao" iz laissez fairea tako intervencionizam svoje uporište nalazi u svim teoretskim pravcima.

Različitost u pristupu kod pristalica intervencionizma je država, koja je i dalje, nezamjenjivom (selektivna i koordinirana ekonomska politika), dok joj monetaristi osporvaju učinkovitost. Treba istaći da je značaj i uloga države, kod kejnzijanaca, određena neizravnim utjecajima na privrednu aktivnost država kod intervencionista se pojavljuje kao aktivni poduzetnik.

I dok je, u uvjetima slobodnog tržišta, za monetariste, profit temeljni cilj, za pristalice intervencionizma prednost se daje ukupnim učincima jer postoji hijerarhija ciljeva. Intervencionizam u osnovi predstavlja odabir vodećih, po određenim kriterijima, grana i sektora kojima se usmjerava (relativno oskudna) štednja. Ovo se podržava koordiniranim instrumentarijem ukupne ekonomske politike pri čemu u odabiru i realizaciji takve politike učestvuje ograničeni broj sudionika. Ovo nije na crti procesa demokratizacije društva već je intervencionizam usmjeren u pravcu jačanja korporativne moći i utjecaja.

Kenzijanizam je zamjenjen monetarizmom (glavni predstavnici USA i Velika Britanija, zemlje europske unije) dok su druge zemlje više ili manje korigirale dotadašnju intervencinističku eknomsku politiku (glavni predstavnici Japan, Kina i pacifički tigrovi). Ovo je samo opća slika i samo slika nekih, iako značajnih, zemalja.

Zaključno treba reći da je razlika, između kejnezijanaca, s jedne strane i monetarista, uključivši školu racionalnih očekivanja i ekonomiju ponude, s druge strane, u određenju endogenih i egzogenih varijabli. Uzimajući kvantitativnu teoriju novca za kejnzijance endogena varijabla se novčana masa, dok je za monetariste endogena varijabla cijene.

Glede ekonomske politike valja reći da je kejnezijanizam od značaja za Hrvatsku u vrijeme obnove kada država treba i mora intervenirati kako bi se ratne strahote ublažile u najkraćem vremenu. Značaj kejnzijanizma vidim u uvjetima recesije u okruženju (svjetskom tržištu), kao privremena mjera. Monetarizam, teorija racionalnih očekivanja i ekonomija ponude temelj su naše gospodarske pa time i porezne politike.

Iako je intervencionizam kompromitiran, jer je bio temeljem gospodarske politike u prethodnom sustavu, mišljenja smo da ga nije moguće zaobići. Teško bi bilo prihvatljivo rješenje da tržišne snage mogu dinamizirati privrednu aktivnost do te mjere da se smanji stupanj tehničko-tehnološkog zaostajanja Hrvatske. Bez dinamiziranja razvoja nema primjerenog uključivanja naše zemlje u svjetsko tržište. Selekcija je očito nužna. Pitanje je u kojoj mjeri postojeća gospodarska struktura može biti temelj za donošenje tako složene odluke. Ako privredna struktura to nemože postavlja se pitanje na temelju kojih kriterija će se donijeti odluka. Prema tome, može biti sporno na temelju kojih informacija treba donijeti odluku ali ne može biti sporno da li treba donijeti odluku o vodećim granama odnosno sektorima.

Izneseni zaključci trebali bi biti osnova u određenju prema postojećem poreznom sustavu kao i za prijedloge njegove dogradnje.

Guste Santini

2009-06-26

 

GLOBALNA FINANCIJSKA KRIZA - DOKAD?

Spektar - Ekonomija

 

 

Svijet još nema predodžbu kako će izgledati financijski sustav sutrašnjice. Očigledno, dubina i dinamika krize mnogo su ozbiljnije nego što se procjenjivalo. Zato će trebati mnogo energičnijih i bolnijih rezova da se stavi pod kontrolu, a posebno da bi se umanjili negativni učinci na realni sektor. Ipak, te se učinke neće moći izbjeći i posljedice krize bit će teške. Svjetska ekonomija prolazi kroz najtežu financijsku krizu u posljednjih 80 godina. Kriza je najprije zahvatila znatan segment američkoga financijskog sustava – kreditiranje nekretnina, a postupno se širila na bankarski sustav, osiguranje, fondove, burze. Iz američkih financija kriza se proširila na europske financije, bankarstvo, burze.Kriza se počela reflektirati i na realni sektor. Stopa rasta svjetskog BDP-a ozbiljno se usporava, padaju cijene nekretnina, neki industrijski sektori počinju trpjeti velike gubitke. Dosta znakova upozorava da se globalno gospodarstvo kreće prema ozbiljnoj recesiji.U pokušaju da spriječe širenje krize vlade i središnje banke glavnih zemalja poduzele su energične mjere upumpavajući svježi kapital u bankarski sektor. Osim toga, nekoliko velikih bankarskih imena u SAD-u i Velikoj Britaniji više ne postoje. Uz to, američka Vlada praktično preuzima neke banke, a isti scenarij slijede i neke EU zemlje. U javnosti je vrlo rašireno stajalište da su financijsku krizu izazvali loši (subprime) hipotekarni krediti u Sjedinjenim Državama. Na tržištu nekretnina u SAD-u formirao se veliki balon (bubble), koji se počeo ispumpavati i to je pokrenulo krizni scenarij. Ali to nije primarni uzrok krize. Svjedoci smo prije svega sistemske, rekli bismo konstrukcijske krize svjetskoga financijskog sustava. Utoliko je ona teža i drugačija od dosadašnjih. Temelji aktualnoga financijskog sustava postavljeni su u Bretton Woodsu, sredinom prošlog stoljeća. Kao stožer sustava utemeljen je američki dolar, na koji su fiksirane glavne valute, a on je vezan uza zlato. Tako konstruirano sidro funkcioniralo je sve do ukidanja konvertibilnosti dolara na početku sedamdesetih godina. Suspenzijom konvertibilnosti prekinuta je, makar i simbolična, veza između realne i financijske ekonomije. Odatle ekonomija simbola, odnosno financijski sektor počinje nekontrolirano bujati. Transformira se tradicionalno konzervativno bankarstvo, rađaju se nove institucije, kreiraju se novi financijski proizvodi, tzv. financijske inovacije, opcije, derivati, futures i drugi. Zahvaljujući svemu tome, financijski sektor razvija se neovisno i neusporedivo brže od realne ekonomije. Poticaj bujanju financija svakako je davala i prevladavajuća tržišna doktrina da je financijsko tržište samoregulirajući mehanizam i da ne može otići u ekstreme. Rast financijskog sektora i njegovu globalizaciju omogućavala je dinamična deregulacija, razvoj ‘tvrdih’ tehnologija – informatike i telekomunikacija, kao i razvoj ‘mekih’ tehnologija – sve brojnijih financijskih inovacija. Financijsko tržište postalo je globalno, razvili su se gigantski financijski subjekti, banke i ostali koji su postali ‘preveliki da bi propali’ (to big to fail). Usporedno s rastom financijskog tržišta razvijali su se i sustavi nadzora i regulacije, ali oni su u većoj mjeri ostali nacionalnog karaktera. Mnogi inovativni financijski proizvodi, posebno u sektoru investicijskog bankarstva, funkcionirali su izvan sustava nadzora. Dominantan novčani medij za razvoj financijskog sektora bio je američki dolar. Zahvaljujući poziciji svjetske rezervne valute, dolar je omogućavao SAD-u da prima a ne daje, da kreditira a ne odriče se. Koristeći dominantnu poziciju dolara SAD je financirao svoju ekspanziju, uključujući i ratove. Američki budžetski deficit je nakon Reaganove, ali i Bushove administracije dosegnuo gigantske razmjere. Uz to, američki FED je vodio politiku niske kamatne stope. Manipuliranjem primarnom kamatom održavala se prividna ravnoteža i izbjegavale su su krize, koje su se razvijale devedesetih godina. Američka prime rate snižena je sa 6,5 na 3,5 posto u roku od svega nekoliko mjeseci nakon 2000. godine, a poslije napada na tornjeve u New Yorku na samo jedan posto godišnje. Naredna 33 mjeseca FED je održavao negativnu realnu kamatnu stopu. Na tim temeljima ekspandiralo je kreditiranje. Novac je bio jeftin i dostupan. Posljedice ekspanzije kumulirale su se na tržištu nekretnina. Na tom segmentu balon se najbrže razvijao, ali počeo je i pucati. Mehanizam nastanka financijskog balona bio je vrlo jednostavan: banke su masovno odobravale kredite bez solidne procjene rizika i bez odgovarajućih kolaterala. Najčešće je bila dovoljna procjena da će cijene nekretnina dalje rasti. Kredite za kuće dobivale su i osobe bez zaposlenja, kao i one koje stvarno nisu bile u mogućnosti otplaćivati rate. U ekspanziji kreditiranja i ljudska je pohlepa igrala veliku ulogu. Banke su zarađivale goleme profite, a njihove uprave visoke bonuse. Stanovništvo je jednostavno dolazilo do kredita, a poslovna javnost bila je zadovoljna rastom cijena bankarskih dionica i uloga u fondove. Financijsko tržište njihalo se u zanosnom ritmu, slično lakom pijanstvu, za koje vrijedi stara izreka: Čovjek se sve bolje osjeća, a organizam propada. Vesela glazba svirala je sve do prvih vidljivijih znakova krize: 6. kolovoza 2007. bankrotirala je American Home Morgage kao prva žrtva američkog tržišta nekretnina; 9. kolovoza BNP Paris je suspendirao svoja tri investicijska fonda vrijedna dvije milijarde eura radi toga jer je njihovo tržište 'nestalo'; Europska središnja banka upumpala je prvih 95 milijardi eura u bankarski sustav, a slično su postupili FED i Japanska središnja banka. Negativni slijed nastavljen je: 10. kolovoza, 13. kolovoza, 16. kolovoza… I dalje redom sve do Bear Stearnsa, Lehman Brothersa, AIG-a i drugih posrnuća. A odatle do širenja krize na Europu i cijeli svijet nije bilo daleko. Osnovni financijski instrument pomoću kojega je financijsko tržište nekontrolirano raslo bili su financijski derivati. Korištenjem tih inovativnih proizvoda američke banke su 'prepakirale' loše hipotekarne kredite, osigurale prvoklasne kreditne rejtinge i preprodale ih investitorima u Europi. Tržište derivata glavni je segment globalnoga financijskog balona. Prema procjenama BIS-a, vrijednost važećih ugovora iz te oblasti na kraju 2007. iznosi 600 bilijuna dolara, što je 11 puta više od vrijednosti svjetske proizvodnje. Prije desetak godina vrijednost toga financijskog segmenta iznosila je 'samo' 75 bilijuna dolara. Najbrže rastući financijski derivat, poznat kao CDS (Credit Default Swaps), koji je omogućio osiguravanje nekretninskih kreditnih proizvoda, narastao je na 55 bilijuna dolara, što je više od vrijednosti ukupnog američkoga stambenog fonda. Gore smo dijelom objasnili korijene i mehanizme financijske krize. Ona iskazuje i druge osobine, koje nisu bile karakteristične za prijašnje pojave. Sadašnja je kriza mnogo kompleksnija, ne samo zbog dubine i rasprostranjenosti nego i zbog složenosti međunarodnih ekonomskih odnosa, posebice pozicije Kine i Indije kao nastupajućih svjetskih ekonomskih kolosa. Aktualnu krizu prati još jedna specifičnost, a to je odlučnost vlada i središnjih banaka ugroženih zemalja da ovladaju negativnim procesima. Premda su reakcije vlada u ranim fazama krize bile prilično mlake, one u posljednje vrijeme ispoljavaju visoku odlučnost. Osigurava se likvidnost bankarskog sektora, preuzimaju se neke banke, zaoštrava se regulativa. Na te su mjere burze početno pozitivno reagirale, ali i dalje vlada velika neizvjesnost. Očigledno je da je dubina i dinamika krize mnogo ozbiljnija nego što se procjenjivalo. Zato će trebati mnogo energičnijih i bolnijih rezova da se stavi pod kontrolu, a posebno da se umanje negativni efekti na realni sektor. Ipak, te efekte neće biti moguće izbjeći i posljedice krize bit će teške. Kao što je rečeno u uvodu, ovo je kriza sistema. Kako god se okončala, ostavit će duboke posljedice na strukturu svjetskoga financijskog sustava. Mnogo toga u financijama, organizaciji financijskih institucija, njihovoj ulozi i funkcioniranju, financijskim proizvodima, metodama regulacije i nadzora temeljito će se promijeniti. Malo ljudi ima predodžbu kako će izgledati financijski sustav sutrašnjice. Ipak, jedno je sigurno: nakon krize ulazimo u razdoblje kada će ekonomska uloga države biti mnogo izraženija. Razdoblje tržišnog fundamentalizma, kao vladajućeg načela u posljednjih dvadesetak godina, bit će potisnuto. Hoće li to značiti i kraj dolarskoga novčanog standarda i formiranje posve nove financijske paradigme ostaje da se vidi.

Dr ŽARKO PRIMORAC

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

14.11.2018
Srednji
JPY JPY
100
5,790346
CHF CHF
1
6,533952
GBP GBP
1
8,526560
USD USD
1
6,604879
EUR EUR
1
7,423223
$ Odabir valute
= Odabir valute