Kultura

JOSE SARAMAGO /1922-2010/ - KOMUNIST MEĐU NOBELOVCIMA

Spektar - Kultura

 

saramago

Jose Saramago, portugalski književnik i nobelovac, umro je na španjolskom Lanzaroteu 18. lipnja 2010. u 88. godini. Rođen je u siromašnoj seljačkoj obitelji. Teška materijalna situacija ga prinuđuje da promjeni niz zanimanja, da bi se tek 1976. posvetio isključivo književnosti. Saramago se smatra najvećim portugalskim i jednim od najutjecajnijih europskih pisaca današnjice. Njegova djela prevedena su na preko trideset jezika. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1998. za roman "Sedam Sunaca i Sedam Mjesečina". /www.hr.wikipedia.org/.

S obzirom na doista buran život, relativno kasan početak bavljenja književnošću i komunističko opredjeljenje, Jose Saramago iznimno je zanimljiva "pojava" suvremene europske književnosti, pa je utoliko i zanimljiv niže preneseni razgovor. /Bajro Sarić/

"Portugalski nobelovac José Saramago ne priznaje kategoriju pripovjedača. “Onaj glas koji prepoznajete kao glas pripovjedača - to sam ja.” Taj glas možda je i najfascinantniji dio njegovih romana, autoritativan glas koji iznosi argumente koji vam otvaraju potpuno nove svjetove i potpuno nove perspektive da bi vam nakon toga jednom rečenicom slomio srce. Saramago na dogovoreni razgovor, zakazan u Fondaciji Saramago, nije kasnio ni sekundu. Mršavi muškarac (86) prvih sat vremena razgovora kao da nije ni bio svjestan dolje potpisane i prevoditelja Bruna Henriquesa. Sasluša pitanja, zagleda se negdje te potpuno mirnim tonom iznese odgovore. Nema stajanja, nema gubljenja koncentracije, nema potrebe za podsjećanje na to koje je pitanje bilo. Kako je razgovor s njemu izuzetno važne politike skrenuo na pitanja o književnosti, ljubavi i smrti, mijenjao se i on.

- Ljevica je izgubila povijesne i ideološke reference, nije našla alternativu za potrebe svijeta. Desnica ideje ne treba, samo moć, jednom kad dođe na vlast, može je imati unedogled jer ima kompletnu mašineriju koja će je podržati - njegov je odgovor na pitanje što misli o tome da Europu preuzimaju desne vlade te nastavlja. - Daleko mi je zanimljiviji razgovor o demokraciji jer ne znam kako možemo govoriti o demokraciji ako izaberemo nedemokratske političare.

Postoji li alternativa demokraciji?

- Ne postoji alternativa demokraciji - barem je ja ne tražim, ali ako Berlusconi dobije izbore, možemo li govoriti o poštovanju demokratskih načela? Trebalo bi smisliti kako da demokracija profunkcionira u svakom smislu, ali čak je i to besmisleno jer znamo da o demokraciji ne možemo zapravo ni govoriti. Pravu moć ima ekonomija, a ekonomska vlast ima vlastita pravila, ili nedostatak njih. Demokracija se svela na to da ljudi ubacuju listiće u kutiju - postali smo ubacivači glasova.

U vašoj knjizi ‘Ensaio sobre a Lucidez’ (Ogled o uvidu) glasači su ubacivali prazne listiće. Mislite da je to rješenje?

- Kad je ta knjiga izašla u Portugalu, optužili su me da podrivam demokraciju. Optužio me netko s velikom demokratskom odgovornošću kao što je Mario Soares (bivši premijer, povijesni vođa portugalskih socijalista). Nije se sjetio upitati ne podrivamo li demokraciju svaki put kad dajemo legitimitet i onim izborima na koje nije izašla većina građana. Zašto ubacivanje praznog listića ne bi bio demokratski čin? Jeste li ikad vidjeli da su demonstracije, opće zgražanje nad određenim političkim odlukama kao što je sudjelovanje u ratu u Iraku imali učinka? Poruka bi bila daleko jasnija.  

Koja je uloga pisca u osvješćvanju javnosti? Kako reagirate kad vaši kolege na prvo mjesto problema u svijetu stave problem zagađenja okoliša?

- To jest problem koji moramo rješavati. Ali, ako zagađujemo okoliš i uzrokujemo globalno zatopljenje, a usporedo nam, barem tako stručnjaci tvrde, dolazi novo ledeno doba, što mi uopće možemo? Led će, prije ili poslije, doći do Pariza. Briga za okoliš je pomodarska tema, kao takva, normalno, privlači intelektualce, pisce, medije, kao i sve akcije s folklornim predznakom. Budimo pošteni, toliko je površnosti u tim njihovim demonstracijama. Tema okoliša jest bitna, ali ono što me stvarno brine jest da ljudi u Africi umiru od gladi, da ljudi diljem svijeta umiru od izlječivih bolesti, brine me užasna distribucija bogatstva. To su za mene opscene stvari. Dio odgovornosti je na medijima, tako lakomima na teme koje smo spomenuli, tako je lako zakvačiti se na tu udicu - demonstranti za zaštitu okoliša. To je bitan problem. Ali, to je u tolikom nesrazmjeru u odnosu na druge probleme. Što je novo u činjenici da u Africi ljudi umiru od gladi? Svi to znamo, to je općepoznato, nema novoga, nema interesa medija. Što ćeš reći uspavanim gledateljima kad pitaju - a koliko ih je umrlo; 500, 5000 ili, možda, 50.000. Probudit će se gledatelji kad vide slike potresa u Kini ili posljedica tsunamija, ali zato što vole spektakularne slike.

Nitko neće tugovati, nitko neće oplakivati smrt ljudi, pojedinaca. Mediji bi morali postaviti hijerarhiju tema koje bi pokazale više poštovanja prema onome što je relevantno, to bi ih možda prisililo da shvate kako je glavna tema to da diljem svijeta milijuni umiru u opscenim i ponižavajućim uvjetima.

Još ste vjerni ideji marksizma?

- Komunist sam koji uredno plaća članarinu Komunističkoj partiji Porugala.

Koliko je ta ideja danas relevantna?

- Relevantnija nego ikada. Marx je sada više u pravu nego ikad prije jer u punom sjaju možemo vidjeti sve što je predvidio o destruktivnom karakteru kapitalizma. I bit će sve gore. Ako je Marx u pravu, a ja vjerujem da jest, potrebno je vratiti se na njegove tekstove. Ne tretirati ga kao udžbenik za površno čitanje, nego ga pokušati prihvatiti i primijeniti na situacije koje imamo danas.

A što je s pretpostavljanjem kolektiva pojedincu?

- Kapitalizam ne razočarava nikoga jer ne daje nikakva obećanja, komunizam je davao obećanja svima i zato su se ljudi razočarali. I pobunili. Zato mi je teško prihvatiti kako kanibalistički sustav kao što je kapitalizam, pogotovo u svojoj neoliberalnoj verziji, ne izaziva generalni revolt. Vidite li vi u praksi razliku? Kapitalizam nas je sve unificirao, svi smo postali isti. Nitko ne govori da je kapitalizam sveo ljude na strojeve. Neki su to radili i u komunizmu - na okrutan, okrutan način. Ali, kapitalizam je daleko gori, on je taj koji nas je sve sveo na samo jedno - konzumente. U jeziku multinacionalnih kompanija, pisci više nisu autori, nego proizvođači sadržaja. A ako o Camoesu i Shakespeareu govorimo kao o proizvođačima sadržaja - nešto je jako loše.

Spominjete zločine u komunističkim režimima, nije li vas to nikad navelo na preispitivanje ideologije?

- Najbrži i najhitriji odgovor na to pitanje je: a što ćemo s religijom? U Božje ime počinjena su užasna ubojstva, masakri i prema tome smo ravnodušni, prihvatili smo i krenuli dalje kao da se ništa nije dogodilo. Naravno da me brine svaki pokušaj koji ljude tretira kao grupe, a ne individualce. Bilo koji pokušaj toga, bio počinjen u ime Boga, države ili nečega trećeg, jako me brine. Kad bih ignorirao značenje religije i utjecaj koji je izvršila na čovječanstvo, bio bih glupan i idiot. Ateist sam, ne vjerujem u Boga. A potrebna je posebna vrsta religioznosti da bi napravila ateista kao što sam ja. Ne smeta mi ako su ljudi vjernici, ali nije mi jasno kako mogu pristajati uz ono što negira te poruke. Kako se može i dalje pristajati uz kršćanstvo ako znamo da je Crkva proizvela nešto tako monstruozno kao što je inkvizicija. A što je inkvizicija bila nego kriminalna organizacija koja je poruke ljubavi ‘interpretirala’ na posebno okrutan način? Svjestan sam da su komunistički režimi bili odgovorni za iskorištavanje i zločine i duboko se gnušam tih postupaka. Ali vjeran sam prinicipima, a ti principi nikad nisu bili dovedeni u pitanje. Možete me sad pitati znači li to da uime principa prihvaćam i ono što ih negira. Možete me to pitati. Ali, koja je moja opcija - da ni u što ne vjerujem?

Napisali ste dramu ‘Što da radim s ovom knjigom’, o Camoesovim nastojanjima da objavi svoja djela. Jeste li vi imali krizu, s obzirom na to da ste počeli redovito objavljivati tek u kasnim pedesetima?

- Nikad nisam romantizirao položaj pisca, nikad ne mistificiram čin pisanja kao što neki pisci čine uvjereni da su nešto bolje i više od drugih. Svjestan sam da će što god napišem biti objavljeno. Nije uvijek bilo tako, ali ono što nije bilo objavljeno nije ni to zasluživalo. A kad nisam pisao, nisam pisao jer nisam imao o čemu pisati. Nije to često u karijeri profesionalaca, ali ja, kad završim knjigu, ne znam što dolazi iza toga. Kad nešto napišem, zatvorim vrata i počinjem čekati što će sljedeće doći. Nekad prođu tjedni, nekad mjeseci. Ne brinem se, ideje uvijek dođu. Ali, kad ne dolaze, nema problema, samo osjećam da nemam što raditi, kao da sam nezaposlen.

Zar ipak ne postoji razlika između pisanja i drugih poslova?

- Ne, ne postoji razlika. Ne priznajem ono što neki nazivaju ‘užitak i pakao’ kreativnog procesa. Za mene je pisanje posao, posao za koji imam bolje uvjete od drugih. I u svakom sam trenu svjestan da sam udaljen od velikih talenata, velikih pisaca prije mene.

A teze o vašim knjigama kao o poglavljima jedne veće knjige koju ste svojedobno izrekli?

- Najgore što se piscu može dogoditi jest pogrešna rečenica. Želimo reći nešto veličanstveno, a kažemo ono što nismo mislili - puku banalnost. Vjerojatno sam se zaletio i to rekao, ali ja ne prenosim tematske preokupacije iz jedne u drugu knjigu. To je posao; kad završiš jedan zadatak, ideš na drugi. I ta priča s inspiracijom. Možda i postoji nešto što bismo mogli tako nazvati, ali besmisleno je davati tome neko posebno značenje. Ono što mi imamo je mozak. Možemo ga hraniti, čitanjem, kojekavim podražajima, ali svatko na kraju radi ono što može i što mozak odluči. Mozak je za sve odgovoran, a ne mi. 

Tvrdite da ne prenosite tematske preokupacije, ali ipak postoji jasna razlika između romana koje pišete posljednih 15-ak godina i onih koje ste pisali ranije?

- Postoji. Do ‘Evanđelja po Isusu Kristu’ pokušavao sam zahvatiti što veći broj ljudi, nakon ‘Ogleda o sljepoći’ počeo sam sužavati. Prije sam birao velike teme. Nakon ‘Ogleda’, u kojem je i dalje puno likova, počeli su me zanimati pojedinci. Za potrebe jednog simpozija u Milanu napisao sam tekst ‘Kip i kamen’. Do ‘Evanđelja’ sam opisivao kipove, njihovu površinu. Nakon ‘Ogleda’ pokušao sam ući u unutrašnjost kipa, dio u kojem kamen ne zna da je kip. Mislim da sam uspio. Želio sam, kao i toliki prije, pronaći odgovor na pitanje što se nalazi u unutrašnjosti čovjeka.

Zašto se likovi vaših romana lako zaljubljuju?

- Umorile su me knjige u kojima je čin ljubavi prikazan na tako težak i kompliciran način. Pitao sam se zašto bi zaljubljivanje trebalo biti tako komplicirano. Blimunda može pogledati Baltazara (likovi iz romana ‘Sjećanje na samostan’) i pomisliti: Sviđa mi se. Vjerujem u male geste, puno više nego u grandiozan melodramatski naboj. Književnost je prepuna prekrasnih primjera melodramatskih i tragičnih scena, pogledajmo samo Shakespearea. Ali ono što mene dira su male geste - prizor u kojem netko stavi ruke na nečije rame može me rasplakati. Moramo biti spremni, željni da nam se ljubav dogodi... A tu su i hormoni.

Mislite na hormone u smislu seksualne privlačnosti?

- A što drugo? Ne kažem da ljubav nužno vodi u seks, ali su jako povezani.

Jeste li postali sentimentalniji s godinama?

- Ljudi koji stare postaju sentimentalni.

A vi?

- Da, sentimentalniji sam.

Jedan od vaših posljednjih romana tematizira tragiku situacije u kojoj nitko ne umire. Bili ste teško bolesni. Jeste li se bojali?

- Ne bojim se, iako ne znam hoću li se bojati kad smrt stvarno dođe. Možda bih se trebao bojati, ali nisam se bojao. Bio sam ozbiljno bolestan, spasili su me odlični liječnici. Kada sam bio bolestan, kao da sam bio u nekoj vrsti limba, vidio iskrivljenu realnost, nisam bio ni ovdje ni tamo. Smrt je izgledala kao realna mogućnost i ja sam je prihvatio smireno. Ne bez rezignacije. Ostao sam racionalan, malo ljut, ali nisam bio bijesan. Jednostavno je to sa smrti, sad ste tu i onda više niste.

U Lisabonu je postavljena velika izložba o vašem životu. Je li to i simboličko pomirenje, kako je bilo najavljivano?

- Nije pomirenje, nismo mi bili ljubavnici da bismo se mirili. Nismo vratili prstenje ili uvojke kose. Bio sam cenzuriran, vlada me cenzurirala, ali vlada nije Portugal. Čak i kad sam otišao iz Portugala, dolazio sam svaki put kad sam htio, kad su me pozvali i kad sam mislio da je primjereno. Nisam ja bio u lošim odnosima sa svojom zemljom. Imao sam neprijatelja, ali tko ih nema? Političari, koji su svuda u svijetu toliko odvratno licemjerni, jednako su licemjerni i u Portugalu. Kad je za njih prikladno, pokušavaju riješiti stare sukobe, ispraviti pogreške, iako ništa ne rješavaju, pokušali su izgladiti i tu epizodu. I ja sam sudjelovao u toj komediji. No, nekim Portugalcima ne opraštam i nikad im neću oprostiti. Nikad neću oprostiti Anibalu Cavacou Silvi (aktualni predsjednik i premijer u doba cenzure). I još nekima, koje ovom prilikom neću nabrajati, ali unatoč tim ljudima, imam normalne odnose sa svojom zemljom. Potječem iz seljačke obitelji, odgojili su me ljudi koji nisu znali čitati i pisati. U jednom intervjuu rekao sam da volim što je Portugal učinio od mene. Trebao bih biti jako sretan s onim što jesam da bih bio u potpunosti zadovoljan. Ali, ova me zemlja nije spriječila da postignem ono što sam postigao.

Jeste li ikad razmišljali da, kao Kundera, počnete pisati na drugom jeziku?

- Ne znam koji su njegovi motivi, što ga je navelo na tako radikalan i intiman čin. Ne mogu to shvatiti. Može se prekinuti veza s političkim establišmentom, ali ne sa svojim jezikom. Za Kunderu pisanje na francuskom i nije loše jer ga čita više ljudi. Nije više ograničen jezikom. Ja to nisam mogao, nisam mogao prekinuti sa svojim jezikom jer bih ostao bez svoje zemlje. Nikad nisam Španjolsku stavio na mjesto Portugala. Ako se ne koristim materinskim jezikom - tko sam onda ja? Kundera je, izgleda, uspio riješiti taj problem, nisam siguran da bih ja mogao."

22. lipnja 2010.

Adriana Piteša - www.jutarnji.hr


 

TRKA ZA PRAZNINOM; PROPAST SIMBOLIČNE MISLI

Spektar - Kultura

cultura

 

"Ako ne 'dođemo k svijesti' uskoro, zauvijek ćemo izgubiti šansu za stvaranje bilo kakve smislene alternative za pseudo-egzistenciju koja protječe cijelim životom u našoj postojećoj 'Civilizaciji slika'" David Howes

 

Možemo li reći da stvarno živimo? S obzirom da se čini kako sadržaj kulture smanjuje i nudi sve manje lijeka za nesretne živote, to nas navodi da pogledamo dublje u naša jalova vremena i na mjesto same kulture u tome. Razljućeni Ted Sloan pita: "Što je problem s modernitetom? Zašto moderna društva imaju tako mnogo teškoća u proizvodnji odraslih sposobnih za intimnost, posao, uživanje i etički život? Zašto su znakovi uništena života tako rašireni?" Prema Davidu Morrisu "Kronična bol i depresija, često povezane, a povremeno i promatrane kao jedan poremećaj, tvore neizmjernu krizu u središtu postmodernog života." Imamo cyberspace i virtualnu stvarnost, trenutačnu računalnu komunikaciju u globalnom selu; pa, ipak, jesmo li se ikada osjećali tako osiromašeno i izolirano?

Kao što je Freud predvidio da će obilje civilizacije značiti univerzalnu neurotičnu nesreću, protucivilizacijski ispadi sve su češći kao odgovor na psihičke jade koji nas okružuju. Tako simbolički život, bit civilizacije, sada dolazi na udar.

Čini se da proživljavamo pad u opisivanje, čije dubine i posljedice tek sada potpuno shvaćamo. U doslovnoj vrsti falsifikacije, simboli su prvo posredovali stvarnost i onda je zamijenili. Danas živimo više među simbolima negoli unutar vlastita tijela ili direktno jedni s drugima.

Što je ovaj unutarnji sistem opisivanja prepleteniji, udaljeniji smo od stvarnosti koja nas okružuje. Druge veze, druge spoznajne perspektive sputane su, u najboljem slučaju, kao što su simbolična komunikacija i njezini nebrojeni načini opisivanja ostvarili otuđenje od stvarnosti i njezinu izdaju.

Kultura je nastala i procvala pomoću dominacije nad prirodom, njezin je rast mjera progresivne nadmoći koja se razvila sa sve većom podjelom rada. Malinowski je shvaćao simbolizam kao dušu civilizacije, uglavnom u formi jezika kao sredstva koordinacije akcije ili standardizirajuće tehnike, omogućavajući pravila za društveno, ritualno i industrijsko ponašanje.

Pad iz jednostavnosti i punoće izravno proživljenih života, iz osjetilnog trenutka saznanja, ostavlja prazninu koja se simbolički nikad ne može premostiti. Ta je praznina oduvijek bila prekrivena slojevima civilizacijske utjehe, civilizirane zaobilaznice koja nikad ne obnavlja izgubljenu cjelinu. U jednom smislu, simbolizirano je samo ono što je potisnuto, jer samo ono što je potisnuto treba simbolizaciju. Magnituda simbolizacije svjedoči o tome koliko je toga potisnuto, pokopano, ali još uvijek obnovljivo.

Nije stoga čudo da pitanje podrijetla simboličke misli, sam duh civilizacije, nastaje s nekom snagom. Zašto kultura uopće treba postojati, čini se da je prikladniji način toga pitanja. Osobito uzmemo li u obzir starost ljudske inteligencije kakva je danas, uglavnom prema tumačenju Thomasa Wynna koji pokazuje što je bilo potrebno da se proizvede kameno oruđe prije otprilike milijun godina. Postoji ogromna i očita praznina između uspostavljanja ljudskih sposobnosti i inicijacije simboličke kulture preko tisuća generacija koje su djelovale između tih dviju pojava.

Kultura se pojavila relativno nedavno. Najstarija pećinska umjetnost, primjerice, stara je oko 30.000 godina, a poljoprivreda samo 10 000 godina. Element koji nedostaje u intervalu između vremena kada je kvocijent inteligencije omogućio simbolizaciju i njezine realizacije, bio je preokret u našem odnosu prema prirodi. Moguće je u ovom intervalu vidjeti, u određenom stupnju koji se ne može izmjeriti, odbijanje želje za vlašću nad prirodom. Moguće je da je tek kada se želja za vlašću pojavila, vjerojatno nesvjesno, na postupnom putu do podjele rada, započelo simboliziranje iskustava.

No, kako se često raspravlja, nasilje primitivnih zajednica - ljudske žrtve, kanibalizam, lov na ljude, ropstvo itd. - može se ukrotiti samo simboličkom kulturom. Jednostavan odgovor na ovaj stereotip o primitivnim zajednicama jest da organizirano nasilje nije dokinuto kulturom, već je zapravo njome započelo. William J. Perry proučavao je različite narode Novog svijeta i zapazio zapanjujući kontrast između poljoprivrednih i nedomestificiranih zajednica. Utvrdio je da su potonje "mnogo inferiornije u kulturi, no nedostaju im 'bivši' grozni običaji." Dok je praktički svako društvo koje je usvojilo domestificiran odnos s prirodom, po cijeloj zemaljskoj kugli, postalo subjektom nasilnih postupaka, ne-poljoprivredna društva nisu poznavala organizirano nasilje. Antropolozi su dugo promatrali Indijance na sjeverozapadnoj obali kao izuzetak od ovoga praktičnog pravila. Premda uglavnom ribari, u određenom trenutku usvojili su ropstvo i stvorili vrlo hijerarhizirano društvo. No, i ovdje je bila prisutna domestifikacija, u obliku pripitomljenih pasa i uzgoja duhana u malim količinama.

Svi podliježemo objektifikaciji i dopuštamo da nas tkivo kulture kontrolira i određuje nam kako da živimo, kao da je to prirodan razvoj. To je sve drugo negoli prirodan razvoj i moramo jasno razgraničiti što nam je kultura pružila, a što oduzela.

Simbolična kultura onemogućava ljudsku komunikaciju blokiranjem i drugim represivnim metodama osjetilne svijesti. Rastuća tehnološka egzistencija osuđuje nas na isključivanje većine onoga što bismo mogli iskusiti. Izjava Williama Blakea pada nam na pamet: "Kada bi vrata percepcije bila očišćena, čovjeku bi se sve činilo kao što jest, beskonačno. No čovjek se zatvorio sam u sebe i vidi sve oko sebe kroz uske pukotine svoje pećine."

Osjetilna iskustva ili radnje drugo su osjetilno područje kojeg se moramo odreći u korist simboličkih nadomjestaka. Osjet dodira zapravo je oslabljen u sintetičkoj, prezaposlenoj i udaljenoj egzistenciji. Imamo premalo vremena za naglašavanje taktilne stimulacije ili komunikacije, premda takvo uskraćivanje ima jasno negativne rezultate. Nijanse osjetljivosti i nježnosti nestaju, iako je dobro poznato da se mala djeca koju rijetko dodiruju, nose i miluju često razvijaju u ljude s emocionalnim problemima.

Freud, Marcuse i ostali shvaćali su civilizacijske zahtjeve za potiskivanjem ili represijom užitaka bliskosti osjeta da bi tako pojedinac mogao biti pretvoren u instrument rada. Društvena kontrola, pomoću mreža simboličkoga namjerno oslabljuje tijelo. Otuđen protu-svijet, usmjeren k još većem otuđenju sve većom podjelom rada, ponižava naše tjelesne osjete i temeljno odvraća pažnju od osnovnih ritmova života.

Konačna podjela duha i tijela, pripisana dekartovskim sedamnaestostoljetnim formulacijama, jest prava oznaka modernog društva. Ono što je nazivano velikom "kartezijanskom anksioznošću" zbog sablasti intelektualnog i moralnog kaosa, riješeno je u korist potiskivanja osjetilne i strastvene dimenzije ljudskog postojanja. Ponovno vidimo potrebu za domestifikacijom ispod kulture, strah od nemogućnosti kontroliranja, koji sada ukazuje na osjećaje osvete. Zbog toga znanost i tehnologija imaju teorijsku dozvolu da idu naprijed bez ograničenja, a osjetilno znanje efikasno je iskorijenjeno u potrazi za istinom i razumijevanjem. Shvaćajući što je takva nagodba proizvela, pojavljuje se duboko usađena reakcija protiv ogromnog simboličkog prostranstva koje nas vuče na dno i obuzima svaki naš dio. "Ako uskoro ne 'dođemo k svijesti' ", kako procjenjuje David Howes, "zauvijek ćemo izgubiti šansu za stvaranje bilo kakve smislene alternative za pseudo-egzistenciju koja protječe cijelim životom u našoj postojećoj 'Civilizaciji slika' ".

Kao što je Hegel negdje rekao, propitivati jezik znači propitivati postojanje. Vrlo je važno, međutim, oduprijeti se takvim pretjeranim izjavama i uvidjeti razliku, kao prvo, između kulturalne važnosti jezika i njemu svojstvenih ograničenja. Tvrditi da mi sami i svijet nismo ništa drugo doli jezične kreacije znači, drugim riječima, govoriti koliko simbolička kultura sve više raste i kontrolira. No, Hegelova tvrdnja ide mnogo dalje, i George Herbert Mead dokazuje kako je tvrdnja koja kaže da čovjek mora imati jezik da bi imao mozak hiperbolična i lažna. Jezik transformira značenje i komunikaciju, ali nije sinonim za te riječi. Studije pacijenata kojima nedostaje svaki aspekt govora i jezika pokazuju da intelekt ostaje snažan čak i u odsutnosti tih elemenata Tvrdnja da jezik uvelike olakšava mišljenje jednako je upitna, budući da ju eksperimentima s djecom i odraslima nisu dokazali. Jezik jednostavno nije nužan uvjet za mišljenje.

Verbalna komunikacija dio je odmaka od društvene stvarnosti licem-u lice, i omogućava fizičku odvojenost. Riječ uvijek stoji između ljudi koji se žele međusobno povezati, olakšavajući smanjivanje onoga što se ne mora reći da bi bilo izrečeno. Stoga postaje razumno vjerovati da smo odbacili ne-jezično stanje. Možda takva intuicija stoji iza ocjene Georgea W. Morgana iz 1968. godine po kojoj "ništa, zapravo, nije više subjektom propadanja i sumnje u vlastiti razočaravajući svijet doli riječ."

Komunikacija izvan civilizacije uključuje sva osjetila, uvjet povezan s jednim od glavnih obilježja skupljača-lovaca: otvorenosti i dijeljenja. Pismenost nas je uvela u društvo podijeljenih i reduciranih osjeta, a mi takvo uskraćivanje osjeta shvaćamo kao normalno stanje, jednako kao što shvaćamo i pismenost.

Kultura i tehnologija postoje zbog jezika. Zauzvrat, mnogi su govor shvaćali kao sredstvo koordinacije rada, to jest kao esencijalni dio tehnike proizvodnje. Jezik je presudan za formiranje pravila rada, kao i za razmjenu koja ih prati, sa specijalizacijama i standardizacijama u novonastaloj ekonomiji, a koje odgovaraju onima u jeziku. Sada prevladava nov način razmišljanja, predvođen simbolizacijom, koji sebe pronalazi u kulturi i civilizaciji. Međusobna ovisnost jezika i tehnologije očita je barem utoliko koliko je očita ovisnost jezika i kulture, a rezultira sve većom nadmoći nad prirodnim svijetom i srodna je kontroli nad nekad autonomnim i osjetilnim pojedincem.

Noam Chomsky, vodeći teoretičar jezika, počinio je tešku i reakcionarnu grešku portretirajući jezik kao "prirodni" aspekt "esencijalne ljudske prirode", urođen i nezavisan od kulture Njegova kartezijanska perspektiva vidi um kao apstraktni stroj koji je jednostavno nužan za ispoljavanje niza simbola i manipulaciju njima. Lieberman daje konciznu i fundamentalnu ispravku: "Ljudski jezik mogao se razviti samo u odnosu s cjelovitim stanjem ljudskog roda."

Prvobitni smisao riječi "definirati" na latinskom znači ograničiti ili završiti. Jezik čini se, često zatvara iskustvo a ne pomaže nam da budemo otvoreni iskustvima. Kada sanjamo, ono što se događa nije izraženo riječima, kao što i zaljubljeni međusobno komuniciraju bez verbalne simbolizacije. Što smo dobili razvojem jezika, a da je zaista obogatilo ljudski duh? Godine 1976. Von Glasersfeld pitao se "hoće li se, u neko buduće vrijeme, još uvijek činiti očitim da je jezik olakšao opstanak života na ovom planetu."

Numerički simbolizam također je vrlo važan za razvoj kulturnog svijeta. U mnogim primitivnim društvima vjerovalo se i još se uvijek vjeruje da je nesreća brojati živa bića, stav povezan s uobičajenom primitivnom predodžbom da imenovati osobu znači imati vlast nad njom. Brojenje je, kao i imenovanje, dio procesa domestifikacije. Podjela rada vezana je s kvantitativnim, kao suprotnost onome što je cijelo u sebi, jedinstveno, nefragmentirano. Broj je također nužan za apstrakciju koja je karakteristična za razmjenu dobara i predstavlja preduvjet za uzlet znanosti i tehnologije. Potreba za mjerenjem uključuje deformiranu vrstu znanja koje želi kontrolirati objekt, a ne razumjeti ga.

Osjećaj da je "jedini način na koji možemo zaista shvatiti stvari pomoću umjetnosti" predstavlja uvriježeno mišljenje, koje naglašava našu ovisnost o simbolima i predstavljanju. "Činjenica da je prvobitno sva umjetnost bila sveta" (Eliade) to jest da pripada odvojenoj sferi, svjedoči o njezinu prvobitnom statusu i funkciji.

Umjetnost je jedan od najstarijih oblika ideološkoga i ritualnog izražavanja, razvijena zajedno s religijskim običajima koji su nastali da bi održali život zajednice koji se počeo fragmentirati. Bilo je to glavno sredstvo koje je omogućilo društvenu integraciju i ekonomsku diferencijaciju (Dickson), vjerojatno kodiranjem informacija za popisivanje članstva, statusa i položaja (Lumsden i Wilson). Prije toga vremena, u gornjem paleolitiku, sredstva društvene kohezije bila su nepotrebna; podjela rada, odvojene uloge i teritorijalnost, čini se, nisu postojali. Kako su se počele pojavljivati tenzije i tjeskobe u društvenom životu, umjetnost i ostatak kulture nastali su zajedno s njima, kao odgovor na njihovu uznemirujuću prisutnost.

Umjetnost je, kao i religija, nastala iz prvobitnog osjećaja nemira, nesumnjivo suptilno, ali snažno ometajući svojom svježinom i prevladavajućom postupnošću. Godine 1900. Hirn je pisao o prvobitnom nezadovoljstvu koje je potaklo umjetničke potrage za "punijom i dubljom ekspresijom" kao "kompenzacijom za nove nedostatke života". Kulturna rješenja, međutim, ne rješavaju dublje dislokacije čija kulturna "rješenja" su dijelom. Nasuprot tome, međusobno različiti tumači kao što su Henry Miller i Theodor Adorno zaključili su da nema potrebe za umjetnošću u neotuđenomu svijetu. Ono što umjetnost ne osobito uspješno, pokušava uhvatiti i izraziti ponovno će biti stvarnost, lažan protuotrov zaboravljene kulture.

Često se kaže da je funkcija simbola prikazati strukture stvarnoga koje su nedostupne empirijskom promatranju. No, bliže je istini, u smislu procesa kulture i civilizacije, ipak rasprava Abnera Cohena o simbolizmu i ritualnom maskiranju koje mistificira i posvećuje mrske poslove i uloge pretvarajući ih na taj način u poželjne. Ili, kako je to rekao David Parkin prisilna priroda rituala otupljuje prirodnu autonomiju pojedinaca stavljajući ih na raspolaganje autoritetu.

Religija je, kao i umjetnost, pridonijela zajedničkoj simboličkoj gramatici koja je potrebna novom društvenom poretku i njezinim pukotinama i tjeskobama. Riječ religija dolazi od latinskog religare, vezati ili sputati, i od grčkoga glagola koji označava posvećenost ritualima, vjernost pravilima. Integracija društva, potrebna po prvi put, očito je početak religije.

Ona je odgovor na nesigurnosti i napetosti, obećava odriješenje i vrsnost pomoću simboličkog. Religija nema temelja za egzistenciju prije pogrešnog zavoja prema kulturi i civiliziranom. Američki filozof George Santayana kaže da je "drugi svijet za život ono što razumijevamo pod religijom".

Danas je moderno, ako ne i obavezno, smatrati da je kultura oduvijek postojala i da će postojati zauvijek. Premda je očito da je postojalo izuzetno dugo nesimboličko ljudsko razdoblje, možda stotinu puta duže od civilizacije, i da se kultura razvila na štetu prirode, svuda se čini da je simbolično - baš kao i otuđenje - vječno. Tako pitanja o podrijetlu i ciljevima postaju besmislena. Uhvaćeni smo u kulturnu logiku objektifikacije i objektificirajuću logiku kulture, toliko da oni koji zagovaraju novi ritual i druge predstavljačke oblike kao put u ponovno začaranu egzistenciju, potpuno promašuju cilj. Ono što je izgubljeno već toliko dugo teško da može biti odgovor. Lévi-Strauss (1978.) misli na "vrstu mudrosti koju su (primitivni narodi) koristili i čije se reakcije, u modernom svijetu, promatraju kao pravo ludilo".

Ili ne-simboličko zdravlje koje je jednom postojalo, u svim svojim dimenzijama, ili, ludilo i smrt. Kultura nas je dovela do izdaje vlastitog drevnog duha i cjelovitosti, u sve gori svijet umjetnog, izolirajućeg, iscrpljujućeg otuđenja. Što ne znači da i dalje ne postoje svakodnevna zadovoljstva, bez kojih bismo izgubili svoju ljudskost. No kako je naš položaj sve gori, ponekad uviđamo koliko toga mora biti izbrisano za naše iskupljenje.

4. svibnja 2010.

John Zerzan

/Prijevod objavljen u časopisu Zarez, broj 65., 11. 10. 2001./

 

SPORT VS. KULTURA

Spektar - Kultura

atletika

Nikad me nije veselilo bavljenje sportom, štoviše, sport sam uvijek mrzio i mrzim ga još i danas. Sportu su u svako doba sve vlade pridavale najveći značaj i to s razlogom, jer sport zabavlja, omamljuje i zaglupljuje mase, tako da se prije svega u diktaturama zna zašto treba uvijek i u svakom slučaju biti za sport. Tko je za sport, taj ima mase na svojoj strani, tko je za kulturu, ima ih protiv sebe, govorio je moj djed, zbog toga su sve vlade oduvijek bile za sport, a protiv kulture. Poput svih diktatura i ona nacionalsocijalistička preko masovnog sporta postala je moćna i zamalo zavladala svijetom. U svim državama, u svim vremenima masama se uvijek upravljalo pomoću sporta, nijedna država nije mogla biti tako mala i beznačajna da ne bi sve žrtvovala za sport...

28.10.2009.

Thomas Bernhard: "Uzrok"

   

O KULTURI OPĆENITO

Spektar - Kultura

kultura

Kultura se odnosi na cjelokupno društveno naslijeđe neke grupe ljudi, to jest na naučene obrasce mišljenja, osjećanja i djelovanja neke grupe, zajednice ili društva, kao i na izraze tih obrazaca u materijalnim objektima. Riječ kultura dolazi iz latinskoga colere, što je značilo: nastanjivati, uzgajati, štititi, štovati. Za kulturu postoje i druge definicije koje odražavaju razne teorije za razumijevanje i kriteriji za vrjednovanje ljudske djelatnosti. Antropolozi kulturu smatraju definirajućim obilježjem roda Homo.

Mnogi ljudi danas koriste shvaćanje "kulture" koje se razvilo u Europi tijekom 18. i ranog 19. stoljeća. To shvaćanje kulture odražavalo je nejednakost unutar europskih društava i među europskim silama i njihovim kolonijama diljem svijeta. Ono izjednačuje "kulturu" s "civilizacijom" i suprostavlja oboje "prirodi". Prema tom mišljenju neke su zemlje civiliziranije od drugih kao što su i neki ljudi kulturniji od drugih. Stoga su neki kulturni teoretičari zapravo pokušali izbaciti popularnu ili masovnu kulturu iz definicije kulture.

Kultura se u praksi odnosi na elitna dobra i aktivnosti kao što su haute cuisine, visoka moda ili haute couture, muzejska umjetnost i klasična glazba, te riječ kulturan označava ljude koji znaju o tim aktivnostima i sudjeluju u njima. Na primjer, netko tko koristi 'kulturu' u smislu 'kultivacije' može uvjeravati da je klasična glazba najotmjenija od glazbe radne klase kao što su punk rock ili domorodačka glazbena tradicija australskih Aboridžina.

Ljudi koji koriste "kulturu" na taj način paze da je ne koriste u množini. Oni vjeruju da ne postoje zasebne kulture, svaka sa svojim vlastitim vrijednostima i logikom, nego radije koriste samo jedan standard rafinacije kojim se sve grupe mogu objasniti. Stoga su oni ljudi koji imaju različite običaje shvaćeni kao "nekulturni" zbog "njihove različite kulture". Ljudi s nedostatkom "kulture" često se čine "prirodnijima", pa promatrači često kritiziraju elemente visoke kulture zbog potiskivanja "ljudske prirode".

Neke socijalne kritike od 18. stoljeća pa nadalje prihvaćaju taj kontrast između kulturnih i nekulturnih, ali naglašavaju da su rafiniranost i razrađenost kvarenje, a neprirodni razvoj onaj koji zakriva i izobličuje ljudsku suštinsku prirodu. Na račun toga, narodna glazba ljudi iz radne klase je iskreno izražavanje prirodnog načina života, dok je klasična glazba površna i dekadentna. Jednako, ljudi koji nisu sa Zapada često se vide kao 'plemeniti divljaci' koji žive autentičnim neokaljanim životima koji još uvijek nisu složeni i iskvareni visoko raslojenim kapitalističkim sustavom Zapada.

Danas mnogi društveni znanstvenici odbacuju monadno shvaćanje kulture te suprotnost kulture i prirode. Oni priznaju da su neelitne kulture jednako kulturne kao elitne (i da su ljudi koji nisu sa Zapada jednako civilizirani) – oni su samo kulturni na različit način. Stoga, socijalni promatrači kontrastiraju "visoku" kulturu elite s "popularnom" ili pop kulturom, koja označuje dobra i aktivnosti namijenjenih za proizvodnju i potrošnju neelitnih ljudi ili masa. Obje se kulture, visoka i niska, mogu vidjeti i kao supkulture.

Tijekom romantizma u Njemačkoj su znanstvenici, posebno oni zaokupljeni nacionalizmom (težnja za ujedinjenjem Njemačke i borba potlačenih naroda u Austro-ugarskoj Monarhiji), razvili obuhvatniji pojam kulture kao "svjetski gledane". Taj način razmišljanja, različit i neusporediv pogled na svijet, obilježje je svake etničke grupe. Iako obuhvatnije od ranijih gledišta, taj pristup još uvijek je dopuštao razlike među "civiliziranim" i "primitivnim" ili "plemenskim" kulturama.

Do kasnih godina 19. stoljeća antropolozi su prihvatili i prilagodili termin kultura na širu definiciju koju su mogli primjeniti na široku raznolikost društava. Oprezni prema teoriji evolucije, pretpostavili su da su se sva ljudska bića razvila jednako i da činjenica da svi ljudi imaju kulturu mora proizlaziti na neki način iz čovjekove evolucije. Oni su također iskazali nesklonost upotrebe biološke evolucije za objašnjavanje razlika između specifičnih kultura -- pristup koji je ujedno bio i legitimni oblik rasizma. Oni su vjerovali da će biološka evolucija proizvesti najobuhvatniji pojam kulture, shvaćanje koje su antropolozi mogli primjeniti jednako na društva s pismom i bez njega ili na nomadska i na sedentarna društva. Dokazivali su da su kroz smjer svoje evolucije ljudska bića razvila univerzalnu ljudsku sposobnost za određivanje iskustava, te za kodiranje i komuniciranje njima putem simbola. Kada su ti sustavi simbola bili naučeni ljudi su se počeli razvijati neovisno o biološkoj evoluciji (drugim riječima, jedno ljudsko biće može se naučiti vjerovanju, vrijednostima ili načinu stvaranja nečega, iako dva čovjeka nisu biološki u srodstvu). Stariji argumenti o prirodi protiv odgoja osporavaju da je ta sposobnost za simboličko razmišljanje i socijalno učenje proizvod ljudske evolucije.

Ljudi koji žive odvojeni jedan od drugoga razvijaju jedinstvene kulture, ali elementi različitih kultura mogu se lako širiti iz jedne grupe ljudi na drugu. Kultura je dinamična i može biti naučena, stvarajući ju potencijalno brzim oblikom adaptacije na promjenu fizičkih uvjeta. Antropolozi gledaju kulturu ne samo kao proizvod biološke evolucije nego kao njezin dodatak, kao glavna sredstva ljudske prilagodbe na svijet.

To gledanje kulture kao sustava simbola s prilagođenim funkcijama koji je različit od mjesta do mjesta, vodilo je antropologe da shvaćaju različite kulture kao definirane različitim obrascima. Te obrasce čine dugotrajan, proizvoljan i dogovoren skup značenjâ koji su uzeli konkretan oblik u mitovima i ritualima, oruđu, dizajniranju stambenog prostora i planiranju naselja. Antropolozi stoga razlikuju materijalnu kulturu od simboličke (nematerijalne, duhovne) kulture, ne samo jer svaka odražava različite vrste ljudske djelatnosti, nego također jer sačinjavaju različite vrste podataka koji traže različite metodologije.

Takvo gledište kulture postalo je dominantnim između Prvog i Drugog svjetskog rata, a uključivalo je da je svaka kultura vezana i mora biti shvaćena kao cjelina, na svojim vlastitim terminima. Rezultat toga bilo je stvaranje kulturnog relativizma, tj. promatranja neke kulture sa stajališta te kulture. Takav pristup kulturi ne pita je li neka značajka moralna ili ne, nego kakvu ulogu ima u životu toga društva.

Usprkos tomu, shvaćanje da je kultura kodirana simbolima i stoga može biti naučena s jedne osobe na drugu određuje da se kultura, iako ograničena, mijenja. Kulturna promjena može biti rezultat otkrića i izuma, ali također može biti rezultat dodira između dviju kultura. Pod miroljubivim uvjetima dodir između dviju kultura može voditi ljude da "posude" (zapravo, nauče) jedni od drugih (difuzija (antropologija) ili transkulturacija). Pod uvjetima nasilja i političke nejednakosti, ljudi jednoga društva ipak mogu "ukrasti" kulturne tvorevine od drugih, ili nametnuti kulturne tvorevine drugima (akulturacija). Teorija difuzije inovacija predstavlja istraživački utemeljen model za određivanje kako, kada i zašto ljudi prihvaćaju nove ideje.

Sva ljudska društva bila su upletena u procese difuzije, transkulturacije i akulturacije, te malo antropologa danas vide kulturu kao ograničenu. Ti antropolozi pokazuju da umjesto razumijevanja kulturnih tvorevina u terminima njene vlastite kulture, mora biti shvaćeno u terminima šire povijesti uključujući i dodire i odnose s drugim kulturama.

Pored gore spomenutih procesa još od Kolumba svijet je bio na širokoj osnovi obilježen migracijama, uključujući kolonijalnu ekspanziju i prisilnu migraciju kroz ropstvo. Rezultat toga su mnoga kulturno heterogena društva. Neki antropolozi su dokazivali da su heterogena društva ipak ograničena nekakvim jedinstvenim kulturnim sustavom i da heterogeni elementi se bolje shvaćaju promatrajući ih kao supkulture. Drugi su dokazivali da ne postoji jedinstveni ili koordinirajući kulturni sustav i da se heterogeni elementi moraju shvatiti zajedno u obliku multikulturalnog društva. Multikulturalizam se podudarao s preporodom političkog identiteta koji uključuje zahtjeve za prepoznavanjem kulturnih jedinstvenosti socijalnih podgrupa.

Sociobiolozi dokazivali su da se mnogi aspekti kulture mogu najbolje shvatiti kroz koncepciju mema koje je prvi uveo Richard Dawkins u svojoj knjizi The Selfish Gene iz 1976. godine. Ideja govori o postojanju jedinicâ kulture ili memima koji su jako sličili genima u biologiji evolucije. Iako je to stajalište zadobilo neku popularnu vrijednost, antropolozi ga općenito odbacuju.

Drugi uobičajen način razumijevanja kulture je promatranje kulture koju čine njene komponente: simboli, jezik, vrijednosti, norme, i rituali.

Vrijednosti su apstraktne ideje o tome što je dobro, ispravno i poželjno. One su osnova za društvene norme. Norme su, dakle, društvena pravila ili upute što određuju prikladno ponašanje u određenim situacijama. Dijele se prema oštrini sankcija koje izaziva njihovo kršenje, a provodi ih društvo. Tako najblaže sankcije izaziva kršenje folkways normi (nerukovanje prilikom pozdravljanja, ne pokrivanje ustiju prilikom zijevanja...), dok kršenje mores (lat. običaj) normi i zakona izaziva najveće sankcije.

Pravilo je da se arheolozi fokusiraju na materijalnu kulturu, a kulturni antropolozi na simboličku kulturu, iako na kraju obje grupe zadržavaju zanimanje za odnose između tih dviju dimenzija. Nadalje, antropolozi shvaćaju "kulturu" za označavanje ne samo potrošnja dobara, nego na opće procese koji proizvode takva dobra i daje im značenje, na socijalne odnose i postupak u kojima takvi objekti i procesi postaju ugrađeni.

U ranim godinama 20. stoljeća antropolozi su shvaćali kulturu ne za označavanje skupa zasebnih proizvoda i djelatnosti (bilo materijalnih bilo simboličkih) nego radije za podcrtavanje obrazaca istih. Nadalje, oni su pretpostavili da su takvi obrasci imali jasne granice (stoga neki ljudi miješaju "kulturu" s društvom koje ima posebnu kulturu).

U slučaju manjih društava u kojima se ljudi jedva razvrstavaju u kategorije dobi, spola, kućanstva i etničkog podrijetla, antropolozi su vjerovali da ljudi više-manje dijele isti skup vrijednosti i konvencija. U slučaju većih društava u kojima ljudi prolaze daljnje kategorizacije po regiji, rasi, etnicitetu i klasi, antropolozi su počeli vjerovati da su članovi istog društva često imali visoko kontrastne vrijednosti i konvencije. Oni su stoga koristili termin supkulture za označavanje kulturnih dijelova većih društava. Dok supkulture odražavaju položaj segmenta društva nasuprot drugim segmentima i društva u cjelini, oni često otkrivaju procese dominacije i otpora.

Kulture su jednako predodređene za promjenu kao i za otpor prema njoj. Otpor može doći iz navike, religije, te integracije i međuneovisnosti o kulturnim značajkama. Na primjer, muškarci i žene imaju komplementarne uloge u mnogim kulturama. Jedan spol može željeti promjenu koja će utjecati na drugi, kao što se dogodilo u zapadnim kulturama u drugoj polovici 20. stoljeća.

Kulturološka promjena može biti uzrokovana okolinom, inovacijama i drugim unutarnjim utjecajima, te dodirivanjem s drugim kulturama. Na primjer, kraj zadnjeg ledenog doba doveo je do otkrića poljoprivrede.

Neka otkrića koja su utjecala na zapadnu kulturu u 20. stoljeću uključivali su pilulu za kontrolu rađanja, televiziju i internet. Pilula je pomogla obiteljima da imaju mnogo novaca i ženama da imaju veću slobodu. Televizija nije samo donijela slične vizualne programe u mnoge domove, nego je također utjecala kako i kada će članovi obitelji biti u međusobnoj interakciji.

Dodir između kultura može rezultirati difuzijom, ili na široj osnovi, akulturacijom.

Difuzija (antropologija) je proces u kojem se nove ideje, ponašanja, tehnologije i vjerovanja prenose s osobe na osobu, s grupe na grupu ili s društva na društvo. Hamburgeri, primjerice, kada su uvezeni u Kinu iz SAD-a činili su se egzotičnima. "Difuzija poticaja" odnosi se na element jedne kulture koji vodi inovaciji u drugoj kulturi. Teorija difuzije inovacija predstavlja istraživački utemeljen model za određivanje zašto i kada ljudi prihvaćaju nove ideje, postupke i proizvode.

Kada neka grupa u dodiru s drugom gubi svoje izvorne kulturne značajke i preuzima tuđe, govorimo o alkuturaciji. Ona se najviše odvijala prilikom procesa kolonizacije naročito među domorodačkim plemenima, npr. Indijanci i Aboridžini.

Srodni procesi na individualnoj razini jesu asimilacija i transkulturacija, tj. prihvaćanje drukčije kulture od pojedinca.

Kulturna istraživanja su se razvila u kasnim godinama 20. stoljeća dijelom kroz ponovno uvođenje marksističkog mišljenja u sociologiju i dijelom kroz artikulaciju sociologije i ostalih akademskih disciplina kao što je književna kritika. To se ponajprije dogodilo zato da se usredotoči na analize supkultura u kapitalističkim društvima. Slijedeći neantropološku tradiciju, kulturna se istraživanja općenito usredotočuju na proučavanje potrošnje dobara (kao što su moda, umjetnost i književnost). Zbog razlikovanje "visoke" i "niske" kulture tijekom 18. i 19. stoljeća koje se činilo neodgovarajućim za pripisivanje masovnoj proizvodnji i masovnoj tržišnoj potrošnji dobara koje kulturna istraživanja analiziraju, ti znanstvenici radije koriste termin "popularna kultura".

Danas su se neki antropolozi pridružili projektu kulturnih istraživanja. Većina ipak odbacuje pojam kulture kao ograničene, i shodno tome odbacuju pojam supkulture. Umjesto toga oni vide kulturu kao složenu mrežu promjenjivih obrazaca koji povezuju ljude u različitim situacijama i društvene formacije različitih osnova. Prema tome gledištu bilo koja grupa može izgraditi svoj vlastiti kulturni identitet.

17. listopada 2009.

www.hr.wikipedia.org

 

PREVIŠE

Spektar - Kultura

Jedan otac obitelji, koji je desetljećima poznat i omiljen zbog svog takozvanog smisla za obitelj i koji je jednog, istina, izrazito sparnog subotnjeg poslijepodneva od svoje šestero djece ubio njih četvero, pred sudom se pokušao opravdati, rekavši da mu je djece odjednom bilo previše.
16. rujna 2009.

Thomas Bernhard: IMITATOR GLASOVA

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

19.10.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,666248
CHF CHF
1
6,512251
GBP GBP
1
8,411384
USD USD
1
6,388039
EUR EUR
1
7,502113
$ Odabir valute
= Odabir valute