Kultura

ZATVORENO DO DALJNJEGA...

Spektar - Kultura

Okončane su i 60. jubilarne Dubrovačke ljetne igre.  Kao i obično, dužnosnici, od intendanta Ivice Prlendera, umjetničkih voditelja Ivice Kunčevića i Nevena Frangeša, glasnogovornice Ivane Medo Bogdanović, svojim ništa drugo nego frazama o tzv. ambijentalnom teatru, neponovljivosti ljepota Grada, uvjeravanjima da je riječ o vrhunskim umjetnicima, potpomognuti lokalnim medijima i probranim gledateljima vele da je sve bilo u redu, da je održana visoka umjetnička razina i ugled Igara,  da su izvedbe bile besprijekorne i nakon svega, da im sad pripada zasluženi odmor, kupanje i tome slično. Koje li gluposti, ta neće valjda oni koji vode te Igre ili oni koji dobivaju besplatne ulaznice ili bilo što drugo, osobito u nemjerljivoj kulturi i umjetnosti, govoriti da su loše radili svoj posao, da su prestari, da nemaju ideja itd. Stvari posve drukčije stoje kad su u pitanju nacionalni mediji i izvanjska kritika, dakle ovogodišnje premijere Vojnovićeve "Na taraci", Shakespearovog "Hamleta", pa i Fabreovih "Orgija tolerancije" bile su blijede i nepamtljive, glazbeni program, ionako već i godinama bez ikakve koncepcije, također, a nije baš sve štimalo ni u organizaciji. Naprosto, Dubrovačke ljetne igre su idejno, programski i sadržajno potrošene, ovisne o političkim mijenama, bez entuzijazma i snažnijeg, umjetnički relevantnijeg kritičkog i intelektualnog naboja prema depresivnoj i licemjernoj svakidašnjici. Da sad još i ne pričam o raznoraznim privilegijama, nepotizmu, manipulaciji s ulaznicama, rastrošnosti i sl. S Gradom Igre još imaju tek toliko veze što se održavaju u Gradu. Po meni, sve ono što je bilo oko Igara, od interneta, marketinga  do domjenaka, bilo je posve solidno, tako je to i godinama, ali sadržajno se iznova potvrdilo da su Igre u krizi, kako se to umno kaže, identiteta i kvaliteta. Postavlja se pitanje "Treba li Kartagu razoriti ili ne" ili blaže, nije li vrijeme za korijenite promjene od vodstva do programskog dijela Igara, ali i ne samo Igara, nego i cjelokupne dubrovačke institucionalne kulture, koja ne samo da je opterećena lošim izvedbama, nego i raznoraznim aferama, uključujući i financijskim. Ali, i uopće, ima li i u Vlahušićevo doba, političke i svake druge snage za temeljite promjene u ovome Gradu i ne samo u kulturi i naprosto mogu li Dubrovačke ljetne igre uopće biti drugačije u mentalitetu u kojemu jesmo i stanju duha u kojemu jesmo. Znam da je najteže biti "prorok u vlastitom selu", ali i to netko treba činiti. A ima ih koji su i izabrani i dobro plaćeni da to čine, ali čini se da ne čine...

26. kolovoza 2009.

Bajro Sarić

 

LESLIE WHITE - RASNI ANTIRASIST

Spektar - Kultura

Amerikanac Leslie White /1900-1975/ jedan je od vodećih svjetskih antropologa 20. stoljeća, moglo bi se reći utemeljitelj kulturne evolocije ili kulturnog determinizma. Dokaze za svoju temeljnu tezu a ta je da kultura stvara čovjeka a ne čovjek kulturu, izvodi iz Marxove ekonomske teorije, te Darwinovog, Spencerovog, Morganovog i Tylorovog evolucionizma. Moglo bi se reći da ih je White osvježio novim vlastitim spoznajama i činjenicama. Na neki način, White je rodonačelnik lijeve političke filozofije i u SAD ga drže marksistom. Naravno, a i s obzirom na američki, najčešće konzervativni svjetonazor, White je izazivao brojne polemike i kritike, nisam stručnjak, ali u dosta slučajeva činjenice mu nisu davale za pravo, u nekim je objašnjenjima apstraktan. Bit Whiteovog koncepta sadržan je u formuli  E * T = C, pri čemu je E = energija, T = tehnologija i C = kulturna evolucija. Kako piše White "kultura se razvija ukoliko se iskorištavanje količine energije per capita godišnje uvećava, ili ukoliko se uvećava učinkovitost instrumentalnih sredstava koja se energija stavlja u rad. To je osnovni zakon kulturne evolucije, koji kazuje da se nijedna kultura ne može razvijati iza granica energetskih izvora; primjerice "primitivne" kulture su bile sputane iskorištavanjem isključivo fizičke energije čovjeka, za razliku od razvijenih kultura, koje su počele iskorištavati i druge oblike energije, do suvremene civilizacije koja se zasniva na iskorištavanju, pore4d ostalih i nuklearne energije. U stvari, kultura nije ništa drugo nego mehanizam iskorištavanja energije, koja se uvećava s iskorištavanjem oruđa i povećavanjem njihove učinkovitosti. Stoga je tehnologija "heroj našeg uspjeha" i ima vodeću ulogu u ljudskoj povijesti. Na ovakvom, doduše temeljitije objašnjenom obrascu zasniva se američka verzija "marksizma" koja se razlikuje od klasičnog marksizma negdašnjeg sovjetskog ili komunističkog tipa "u onom smislu u kojemu se američko društvo razlikuje od sovjetskog: američko društvo je, prije svega, tehnokratsko društvo, koje vjeruje u moć tehnike više nego u moć i jedne druge društvene institucije: sovjetsko društvo je birokratsko /političko/ društvo, koje iznad svega uzdiže državu kao najmoćniju instituciju, kao jedinog legitimnog pokretača povijesnih procesa, upravo zahvaljujući ekonomskom sustavu, koji je cjelokupnu imovinu pretvorio u državnu i tako omogućio monopol države u svim oblastima sustava /zato je "tehnološki determinizam" prihvatljiviji za američko društvo, dok je "ekonomski determinizam" jedino prihvatljiva verzija u sovjetskom društvu/. I američka i sovjetska verzija "marksizma" predstavljaju antihumanističku i antiaktivističku koncepciju ljudske povijesti; razlika je u naglasku, u tome kojavanjska sila djeluje kao temeljna determinanta, jer su obje verzije suglasne u jednom: da ljudski faktor ne može biti determinanta povijesnih procesa. /Zagorka Pešić Golubović/. Kako bilo, po mojem mišljenju, White je doista uvjerljivim i snažnim argumentima oborio rasističke teorije i rasiste, odnosno "rasni je antirasist". Ukratko, White tvrdi da se čovjekovom nervno-čulno-žljezdanim sustavom, bojom kože, krvlju i sl. ne može dokazati zbog čega je neki čovjek uspješniji ili je čak genij za razliku od drugih diljem kugle zemaljske. Dokle će čovjek u svom životu "dogurati" ovisi prije svega o kulturu u kojoj odrasta i razvija se. Moguće je da genijalaca, primjerice ima diljem crne Afrike, ali su tamošnje kulture na vrlo niskoj razvojnoj razini i onemogućavaju takvim pojedincima prirodan rast i razvoj. Ništa se dakle ne može objasniti samim sobom, odnosno biološkim i fiziološkim svojstvima pojedinca bez da se to ne dovede u vezu s kulturom. Glavno djelo Leslie Whitea je "Znanost o kulturi – studija o čovjeku i civilizaciji", a iz njega, točnije iz poglavlja "Genij – njegovi uzroci i pojavljivanje" citiramo ono što je važno za njegove antirasistčke stavove. /Bajro Sarić/

Što genij jest? Rasprava koja je trajala desetljećima posve je jasno pokazala da on nije identičan s nervno-čulno-žljezdanim itd. sustavom izuzetno visokog kvaliteta. S jedne strane, mi ne znamo posjeduje li svaki pojedinac izuzetno fini nervno-čulni-žljezdani itd. sustav. S druge strane, mi ne znamo imaju li obične osobe samo osrednje ili lošije sustave. Mi, prema tome, nemamo pravo izjednačiti "genija" s "nadmoćnijim organizmom"; staviti da je G = O, gdje G predstavlja uglednu osobu, dok O označava njezin biološko nadmoćniji organizam. Niti se možemo poslužiti jednadžbom O * D = G, u kojoj je O nadmoćniji organizam, D društvena okolina, a G reuzultirajući genij, jer kao što smo vidjeli, može se dokazivati i da je O funkcija od D i da je D funkcija od O. Mi moramo napisati našu jednadžbu ovako: O * R = G. Ovdje će O označavati samo jedan individualni biološki organizam, koji nije nužno organizam nadmoćnih kvaliteta, G genija, a R čimbenik koji tek treba definirati.

Kako prepoznajemo genija? Po njegovim djelima, naravno. Ali kako možemo znati ima li on fini nervno-čulno-žljezdani sustav? Po njegovim djelima, kažu Golton, James i drugi. Ali reći to znači priznati da je njegova urođena biološka nadmoćnost samo zaključak na osnovu posmatranja njegovog vanjskog ponašanja i, također, uporno tvrditi da se izuzetne odlike tog ponašanja ne mogu objasniti ni na jedan drugi način do nadmoćnim mozgovima, žljezdama itd. Ako bi se biološka nadmoćnost genija, umjesto da se predstavlja na temelju zaključivanja, mogla dokazati neposrednim ispitivanjem njegovih nerava, žljezda, čula itd., ili psihološkim testovima koji bi isključili sve čimbenike koji nisu nasljeđem stečeni, onda bi teza pobornika genija kao prvih pokretača dobila stvaran oslonac. Ali to nikada nije bilo dokazano. To, naravno, ne znači da je jedan organizam isto tako dobar kao i drugi ili da je nemoguće razlikovati ono što je biološki vrijednije od škarta. Sve znanosti o čovjeku će otvoreno priznati, pa čak i isticati, biološku nejednakost pojedinačnih ljudskih bića. Niti bi itko, mislim tvrdio, da se jedan idiot ili maloumnik ne mogu razlikovati od čovjeka do čovjeka superiorne inteligencije na osnovu posmatranja njihovog ponašanja – bar u velikom broju slučajeva. Ali to je daleko od tvrđenja da ako jedan čovjek igra istaknutu ulogu u društvenom životu, on mora imati superiornu klicinu plazmu, a ako je nezapažen, on mora imati osrednju ili lošiju plazmu. Mi se ne zadovoljavamo izvesti našu biologiu zaključivanjem, a drugo, mi možemoobjasniti razlike drugačije nego boljim nervima i žljezdama...Ponašanje ljudskih bića, i individualno i kolektivno, odjeđeno je njihovom biološkom građom, na jednoj strani, i skupomo izvantjelesnih pojava zvanih kultura, na drugoj: O * K = P, gdje O označava biološki čimbenik, K izvantjelesni, nadbiološki čimbenik kulture, a P rezultirajuće ponašanje...Ali, koliko mi znamo, nijedna razlika u ponašanju između naroda i rasa, plemena, nacija – ne može se pripisati njihovim biološkim razlikama...

21. kolovoza 2009.

Leslie White - "Znanost o kulturi"

 

NEMOGUĆE

Spektar - Kultura

Princip jednog kazališnog pisca, čiji su komadi izvodili na svim značajnijim pozornicama, bio je da niti jednu od tih izvedbi ne posjeti. Iako mu je ugled stalno rastao, godinama je uspijevao ostati vjeran svom principu. Načelno je odbijao sve pozive kazališnih direkcija da prisustvuje njihovim inscenacijama, a na većinu tih poziva nije ni odgovarao. Uostalom, ništa na svijetu nije mrzio više od direktora kazališta. Jednoga dana prekršio je svoj princip i otputavo u Dieseldorf, te u tamošnjem kazalištu, koje je slovilo kao jedno od najvećih, što naravno ne znači da je dieseldorfsko kazalište uistinu bilo najveće u Njemačkoj, pogledao svoj posljednji komad, naravno, ne premijeru, već treću ili četvrtu izvedbu. Vidjevši što su dieseldorfski glumci napravili od njegova komada, na nadležnom sudu u Dieseldorfu podnio je tužbu koja ga je, prije nego što je uopće došlo do rasprave, smjestila u poznatu ludnicu Bethel nedaleko Bielefelda. Od direktora dieseldorfskog kazališta tražio je povrat predstave, što je značilo da mu mu svatko, tko je na bilo koji način sudjelovao u predstavi, treba vratiti sve, pa i najmanju sitnicu koja je na bilo koji način dovedena s njome u vezu. Zatražio je, naravno, i da mu gledatelji, njih oko pet tisuća, koji su u međuvremenu posjetili predstavu, vrate ono što su tamo vidjeli.

15. kolovoza 2009.

Thomas Bernhard – "Imitator glasova"

PS – Doista čega smo sve sve nagledali, a vjerojatno ćemo i nagledati, postavlja se pitanje koliko to uopće ima veze s umjetnošću i onim što je pisac htio reći. I u što se sve troši novac takozvanih poreznih obveznika. Ali, čeljad je strah to, makar i tiho spomenuti, bojeći se da ih se ne proglase primitivcima. /Bajro Sarić/

   

RALPH WALDO EMERSON - DUH I SNAGA SAMOPOUZDANJA

Spektar - Kultura

Ralph Waldo Emerson /1803-1882/ najutjecajniji je američki duhovnik i intelektualac 19. stoljeća. Moglo bi se reći da je tvorac temelja američkog svjetonazora, kojega resi naglasak na individualizmu, pragmatizmu, ali i religioznosti, iz čega se i razvio američki politički, ekonomski i moralni sustav koji je doveo do najvećih uspona u svim područjima ljudskog djelovanja. Naravno, ne mora se čovjek u svemu slagati ni s Emersonom, ni s bilo kojom drugom intelektualnom veličinom, ali ono što me fascinira kod njega je to umijeće davanja smisla svemu, oduševljenje ovim svijetom kakav jest da jest, oduševljenje svakim novim danom i vjerom u čovjekove mogućnosti. Osobito ističe važnost samopouzdanja, a mržnju, zavist i depresiju Emerson definira kao posljedicu upravo nedostatka samopouzdanja. Začuđujuće je kako hrvatski izdavači nisu prionuli Emersonu, možda im se komercijalno ne čini značajnim, a sva njegova djela prevedena su davno i u Beogradu i Sarajevu. A doista, Emersona uvijek treba imati na "komonćinu", kad vam nije lako i vjerujte, vratit će vam i vjeru i snagu i duh i učinit će vas jedinstvenim, neponovljivim i vrijednim bićem, bez obzira što ste i kakvi ste. /Bajro Sarić/

A evo što u svojim "Ogledima" Emerson piše o molitvama.

"U kakve se sve molitve ljudi ne upuštaju! Ono što vi svetom službom zovete nije ni smjelo ni srčano. Molitva gleda preko mora i teži da se domogne neke tuđe vrline i tako se gubi u beskonačnoj zbrci prirodnog i natprirodnog, isporedovanog i čudesnog. Molitva kojom se žudi za određenom koristi, ni za čim manjim nego da mu sve ide glatko, jest zlo. Molitva je kontemplacija o činjenicama života s vrhovne točke stajališta. To je solilokvij zagledane i zanesene duše. To je duh Boga koji proglašava njegova djela za dobra. Ali molitva kao sredstvo koje utječe na postizanje osobnih ciljeva jest podla i lopovska. Ona pretpostavlja dvojnost a ne jedinstvo u prirodi i savjesti. Kad čovjek bude na ravnoj nozi s Bogom, on neće prosjačiti. Molitvu će vidjeti u svakoj radnji. Molitva zemljoradnika koji klečeći pljevi svoje polje, molitva veslača pokleklog pri zamahu vesla, pravu su molitve koje se razliježu diljem prirode, makar poradi neuglednih ciljeva. Karatak, u Fletcherovoj Bonduki, posavjetovan da ispita duh Boga Odeta, uzvraća: "Njegovo skriveno značenje u našim je pothvatima, naša snaga najbolji nam je Bog." Druga vrsta lažnih molitvi su žalopojke. Nezadovoljstvo je nedostatak samopouzdanja: odsustvo čvrstine volje. Sažalite se nad nečijim jadom samo ako time pomažete nesretniku. Ako ne, gledajte svoja posla i zlo samo od sebe počinje se popravljati. Naše suosjećanje podjednako je podlo. Odlazimo onima koji bezumno jecaju i jednako sjede i kukaju za društvom, umjesto da im ulijemo istinu i grubim električnim šokovima, pomažući im još jednom uspostaviti vezu s vlastitim razumom. Tajna sudbine radost je u našim rukama. Uvijek dobrodošao bogovima i ljudimaje ona koji samom sebi pomaže. Njemu su sva vrata širom otvorena: njega svi jezici pozdravljaju,i sve časti ovjenčavaju, i sve oči prate sa željom. Naša mu ljubav izlazi u susret i grli ga jer mu nije bila potrebna. S lakom zebnjom i kao ispričavajući se mi ga rlimo i slavimo se on držao svog puta i prozirao naše pokude. Bogovi ga voliše jer se mržnja ljudi okrenula protiv njega..."

8. kolovoza 2009.
 

STAGNIRAJU LI DUBROVAČKE LJETNE IGRE?

Spektar - Kultura

Ne može se sve, baš sve braniti ratnim nevoljama, nedostatkom novca, tobožnjim nerazumijevanjima ovih ili onih. Tako i dubrovačka kulturna ponuda i scena posljednja dva desetljeća. Moje je skromno mišljenje da smo u tom razdoblju debelo stagnirali, pa i nazadovali, nekih značajnijih iskoraka u umjetničkim djelima i predstavama nema. Dubrovačka kultura, moglo bi se reći i nekulturno se ispolitizirala, počiva na lokalnom i državnom proračunu, što po sebi sputava umjetničku slobodu i kritiku bilo gdje. A toliko tašte kaste poput takozvane kulturnjačke u životu svome ne uočih. To je jedan svijet za sebe, zatvoren u sebe i prijezirom gleda na sve oko sebe, ne dopuštajući tek tako nekome nepozvanom da se tu "ušulja". Uspjeli su i u tome da ih nitko više i ne pita što rade, ako uopće i rade, a ugušili su i možebitne stručne kritičare. Ponovit ću, jedino što je vrijedno posljednje, možda i desetljeće, to je ta alternativna kulturna scena, poput Art radionice Lazareti, udruga Orlando, Renesansa, Nazbilj i nekoliko privatnih galerija. A ona, nazovimo je službena kultura, odrađuje, bolje rijet otaljava taj svoj posao, dopuštajući prašini vremena da sve brzo padne u zaborav. Ipak, da stvari nikako dobro ne stoje s dubrovačkom kulturom i kulturnim ustanovama, upozoravaju oni koji se u to i puno više razumiju od moje malenkosti, primjerice poput Tomislava Čadeža, Branimira Pofuka ili Mani Gotovac. Znakovitim mi se čini promišljanje Mani Gotovac o Dubrovačkim ljetnim igrama, pa i današnjem Dubrovniku. Ne znači to da se u svemu s njom slažem, ali moglo bi se razmisliti ipak što nam se to događa i s kulturom i identitetom. Mani priziva Ionesca na Igre, a meni se čini da bi trebalo Thomasa Bernharda, briljantnog kritičara provincijalnog duha, malograđanštine i opisivača svijeta i ljudi kakvi jesu, dakle loši. /Bajro Sarić/

"Dubrovačke ljetne igre već gotovo 20 godina nemaju koncepta. Ovogodišnje jubilarne simbolično su u znaku ‘pizze’ ili ‘paste’. Odrađuju se kao ustaljen posao. Dubrovnik nema koncepta. Ni u čemu, ni za što. To traje dugo, osobito posljednjih 18 godina. Nema ga ni Hrvatska. Nalazimo se u “septičkoj jami u koju smo upali jer smo bili preskeptični, nismo vjerovali da se bilo što može napraviti”, piše Sead Alić. U Gradu taj vonj jame osjećam jače nego drugdje. Možda zato što je ova prekrasna školjka izloženija žestini sunca, kao i žestini umjetničkih zahtjeva. Ili zato što me osobno pogađaju njezini mirisi, zlato i tamjan jer su oni naprosto djeličak mojih pradjedova i moje mladosti.

Ipak, to pitanje nedostatka ideja u Dubrovniku naprosto viče odasvud. Evo, neku večer, željela sam svoje prijatelje iz Barcelone odvesti na običnu, ‘ajmo reći, dubrovačku večeru. Pri tome nisam htjela i bankrotirati. Dakle, znala sam da ne mogu posjetiti glamurozne restorane kao “Nautiku” ili “Gill”. Lutala sam zato gradom, a odasvud su mi prijetili natpisi - “pizza”... “pasta”… Ma, koje li invencije, gle!

Ovogodišnje jubilarne Dubrovačke ljetne igre simbolično su također u znaku “pizze” i/ili “paste”. Odrađuju se kao ustaljen posao. Na djelu je zapravo još jedna interesna zajednica u kojoj svatko prema svojem mjestu u službenoj hijerarhiji odano čuva svoj dio i svoj udio. S vrha piramide javlja se već polustoljetni državni službenik za kulturu. Nekad službenik za kulturu Rsiza ili Usiza (više se ne sjećam), a već dugi niz godina ministar kulture, nekad je upute sažimao u dvije riječi: “Ne talasaj”. Danas bi se one mogle očitati ovako: “Opasan je onaj koji unosi umjetnički nemir. Zato nemir valja zabraniti”. Ali bez nemira, uzbuđenja i užitka nema teatra i nema Igara. Intendant Ivica Prlender slijepo slijedi generalnu uputu s vrha i vjerno je pronosi.

Poziva u Grad samo podobne, prijatelje, kćeri i dečke najviših uglednika… Sve se odvija u krugu iste, uže ili šire obitelji. Ne pušu različiti vjetrovi. Mrtvo more, kao ono na Lokrumu. Na Igrama posljednjih godina režiraju svako ljeto Ivica Kunčević, koji je ujedno i ravnatelj drame, te Joško Juvančić, koji već 50 godina razvija i nudi istu kazališnu estetiku. Naiđe, istina, i poneki gost. Ali uspije li mu predstava i pokaže li osobitu kreativnost, rukovodstvo je namah, brzo i elegantno skida s repertoara.

Primjer je djelo “Adio Mare” Bobe Jelčića i Nataše Rajković. Ta je predstava otvarala poglede iznova te drukčiji koncept i za same Igre. Ali plesala je i pjevala samo dva ljeta. A onda je naprasno skinuta. Odzvanja mi i danas u uhu ta ritualna pjesma “Adioooo Mareeeeee”. Izgovarala je svoju i našu nesreću. Danas mi se čini kako je taj “adio” govorila sebi, ali i samim Igrama.

Poznato je da izbor uvijek istih redatelja, autora i glumaca, isključivost i “jednost” u svemu, ponavljanje istoga bez preispitivanja, bez kritičkog odmaka, svaku umjetnost, a osobito kazališnu, vodi izravno u slijepu ulicu. Tako na Igrama sve postaje poznato, već viđeno, dosadno do bola. Festival je opasno zaglavio. I provincijalizirao se. Što mogu značiti intendantski frazemi u stilu “mi čuvamo baštinu”?

Pa baština je Lovrijenac, sagrađen u XIII. stoljeću. Pitanje Igara, suprotno tomu, glasi: što pokrenuti u artu danas u tom istom Lovrijencu? Ili što znači njegova rečenica “život je samo san”? Davno su nam to i genijalno priopćili i Shakespeare i Calderon. Pitanje glasi: kakav život i kakav san danas i ovdje može pružiti teatar na Igrama? Što, nadalje, znači intendantova obrana kako se nekima među nama sve čini naopakim zbog našeg “optimizma pamćenja”?

Dubrovačke ljetne igre oduvijek su imale svoje uspone i padove. Danas su u temeljitom padu i tu nema ni optimizma ni pamćenja, nego golih činjenica. U Igrama nema ni umjetnika ni teoretika koji bi iznova smišljali reizvedbu Festivala. Ili redefiniciju važnosti gledatelja, među kojima svatko gleda u okvirima svojih slojeva i mogućnosti vlastitih pogleda.

Na Igre nisu pozvani hrvatski redatelji poput Ivice Boban, Branka Brezovca ili Olivera Frljića. Nisu pozvani svjetski redatelji novih generacija ovjenčani nagradom Grand Prixa Europe kao Cristoph Marthaler, Oskaras Koršunovas, Pippo Delbono ili Arpad Schilling. Premda je njima mjesto upravo u Dubrovniku, baš kao i na drugim središnjim europskim festivalima.

Nema komunikacije, nema razgovora, nema kritičara. A nekad je pratiti zbivanja na Igrama za europske kritičare bilo pitanje njihova prosperiteta. Vidjela sam, istina, dvojicu. Kažu mi, nisu ih Igre pozvale. U gledalištima nema zvijezda koje bi bile odista poznate zbog oficijalnih i stvarnih zasluga za umjetnost. Nekad je tu bio Eugene Ionesco, Monica Viti… Nema osoba koje nešto znače u svijetu arta ili biznisa. Osim onih malobrojnih koji imaju kućice ili stanove u Dubrovniku pa im je ta destinacija zadana.

Na Igrama nema novih strategija, ideja. Ali nema ni užitka. Nije nesreća kada su užici krivi i pogrešni, nesreća je kada ih nema. Svaki je eros klonuo i doslovce pao pred tolikim naletom moći i važnosti bez pokrića. Ispada da je jedini eros eros zgrtanja jadnog “tesora”. S tim “tesorom” ne može se stvarati teatar.

Nitko zato ovdje nije osobito sretan. Pokazao nam je to Pomet, kao lice koje pokreće Igre već 60 godina, na ceremoniji ovogodišnjeg svečanog i jubilarnog otvaranja. Nije bilo nimalo slučajno što se Pomet pojavio u alkoholiziranom stanju. Posljedica je to nesreće i tuge. Pomet kao mjerilo svih pitanja na ovim prostorima simbolizirao je stanje stvari na Igrama. One teturaju, poručuje Pomet.

Kada su noći u Dubrovniku bremenite mislima, zasićene poviješću Grada, ali i poviješću Igara, kada se događa nesreća kao što to pokazuje Pomet, onda čovjek ne može biti samo kritičan niti distanciran. Naprotiv, tada sve poziva na akciju, razgovor, prijedlog. Upravo takve upute dolaze i iz dva tiha i skromna primjera koje su potakli Luko Paljetak, kojeg neki nazivaju reinkarnacijom Marina Držića, i Ivana Burđelez kao samozatajna i uporna suigračica u kulturi grada.

Oni su ovo ljeto na Lovrijenac i u klaustar dominikanaca doveli Shakespeareove sonete u Paljetkovu prijevodu. U tvrđavi su ih govorili glumci Theatrea des Bouffes du Nord iz Pariza u adaptaciji Petera Brooka. Kazivali su ih jednostavno iz nutrine bića. U klaustru dominikanaca govorio ih je, nažalost mehanički i bez razumijevanja, Joško Ševo. Ali ondje je bio i osobno Luko Paljetak. Njegova skromnost u veličini, njegov poetičan, a opet komunikativan kontakt s gledateljstvom potakli su me na cijeli niz mogućih i različitih programa koji bi se mogli zbivati u Dubrovniku i koji bi kut gledanja okrenuli za 180 stupnjeva.

Zamišljam, primjerice, kako se s prozora na Stradunu javljaju pjesnici i govore stihove na svim jezicima svijeta, baš kao što pričaju prolaznici na ulici. Većina prozora, istina, zatvorena je, nema ni svjetla ni svijeća. Kuće su uglavnom prodane strancima, a oni rijetko navrate. Ali još postoji poneka “funjestra” koja upravo poziva pjesnike, šansonijere, repere…

Razmišljam, nadalje, kako bi li se mogla teatralizirati jedna od slika iz remek-djela Vlahe Bukovca? Lica sa slike pojavila bi se u scenskom prikazu glumaca, pričala bi se priča o nastajanju slike praćena fragmentima iz autorove biografije i brojnim tračevima koje mogu ponuditi i platno i život Bukovca. Ne bi li se posve drukčije mogle pokrenuti glazba i život Vlahe Paljetka, čije se arije danas ne vežu uz njegovo ime, a poznate su svakom stanovniku ove zemlje? Ne bi li se ljetnikovci u Rijeci dubrovačkoj i Sustjepanu kao suvremene ruševine mogle otvoriti gledateljima i postati žive pozornice?

Primjerice, ljetnikovac Ranjine ili Gundulića ili dvorac Giorgi za koji legenda kaže da se u njegovoj saloči odvijala posljednja sjednica Velikog vijeća Dubrovačke Republike, kada je Napoleonova vojska već stajala pred gradom. Ne bi li se u kontekstu današnjice mogle igrati socijalne drame poput “Kate Kapuralice”? Ne bi li kreativne radionice studenata akademija iz cijelog svijeta životnom energijom mogle ispuniti brojne prostore grada? Ne bi li multimedijalne inscenacije, performansi i umjetničke instalacije aktivirale ulice i trgove? Ne bi li se mogao uprizoriti “Play Paljetak” na temelju izabranih Lukinih djela?

Ne bi li se, uopće, u Grad napokon trebali dovesti suvremeni pisci bez kojih nema teatra? I, gle, suvremeni teatar? Bez optimizma pamćenja, takav je teatar već bio u Dubrovniku i imao je odjeka. Bio je u sedamdesetim i osamdesetim godinama i on je tada obnovio Igre. Danas imamo pisaca, ali nemamo onih koji znaju promišljati Igre. Dubrovnik je još i unatoč svemu prvorazredna kazališna ponuda. Raskošan i jadan, melankoličan i duhovit, blještav i prljav. Ikonografija nostalgije. Hoće li se pojaviti netko tko bi uvažio zamor gledatelja i ohrabrio njih i sudionike Igara na ponovni pogled?

3. kolovoza 2009.

Mani Gotovac – Jutarnji list

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

23.10.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,606090
CHF CHF
1
6,472433
GBP GBP
1
8,370060
USD USD
1
6,357304
EUR EUR
1
7,505433
$ Odabir valute
= Odabir valute