Kultura

ORHAN PAMUK - TURSKA KAKVA /NI/JE

Spektar - Kultura

Orhan Pamuk /1952./ nesumnjivo je, čak i ne zbog činjenice da je nobelovac, najznačajniji suvremeni i ne samo turski, nego istočnjački književnik. Tematski je vrlo širok, dotičući se i turske povijesti i svakidašnjice, ljubavi, mržnje, predrasuda na svoj osebujan, za mene uistinu kompliciran način, kroz duge dijaloge, opise karaktera, tradicija i društvenih odnosa. Jednostavno, Pamuk mi se čini vrlo teškim, ali svakako hrabrim piscem koji se usudio propitkivati, pa i osuđivati tamne strane bogate povijesti i tradicije Turske, islama i nazadnosti. Turska je velika, moćna, ali i moderna država, a njegovi brojni protivnici zamjeraju mu generalizaciju i tendencioznost, ocjenjujući pri tome da je Nobelovu nagradu dobio iz ne toliko umjetničkih, nego uglavnom političkih razloga, na valu antiislamizma i tobožnjeg sukoba civilizacija koji je zapljusnuo svijet prema nedavno preminulom konzervativnom sociologu Samuelu Huntingtonu. Kako bilo, stvari nisu baš tako jednostavne, nisu dakle ni crne ni bijele, pa ni kod Turske. Svaki se narod nerado suočava sa svojim crnim stranama i mrljama, pa ni Turska tu nije nešto posebno. Pamuk je na kraju morao pod pritiscima poći u neku vrstu političkog egzila, u SAD. Sudbina mu tu nije drugačija od mnogih sličnih njemu. Evo što piše Orhan Pamuk o svom rodnom Istanbulu u istoimenoj knjizi:

"Potpuno suprotno onome što sam osjećao u djetinjstvu i mladosti, za mene je sada Istanbul centar svijeta. Ne samo zato što sam tamo proveo gotovo cijeli svoj život, nego i stoga što sam mu, poistovjećujući se s njime, trideset i tri godine opisivao jednu po jednu ulicu, mostove, ljude, pse, kuće, džamije, česme, čudnovate junake, dućane, poznate osobe, mračne točke, njegove noći i njegove dane..."

1. kolovoza 2009.

Bajro Sarić

 

ŠTO JE ZAPRAVO KULTURA?

Spektar - Kultura

 


 

Kultura se odnosi na cjelokupno društveno naslijeđe neke grupe ljudi, to jest na naučene obrasce mišljenja, osjećanja i djelovanja neke grupe, zajednice ili društva, kao i na izraze tih obrazaca u materijalnim objektima. Riječ kultura dolazi iz latinskoga colere, što je značilo: nastanjivati, uzgajati, štititi, štovati. Za kulturu postoje i druge definicije koje odražavaju razne teorije za razumijevanje i kriteriji za vrjednovanje ljudske djelatnosti. Antropolozi kulturu smatraju definirajućim obilježjem roda Homo.

Mnogi ljudi danas koriste shvaćanje "kulture" koje se razvilo u Europi tijekom 18. i ranog 19. stoljeća. To shvaćanje kulture odražavalo je nejednakost unutar europskih društava i među europskim silama i njihovim kolonijama diljem svijeta. Ono izjednačuje "kulturu" s "civilizacijom" i suprostavlja oboje "prirodi". Prema tom mišljenju neke su zemlje civiliziranije od drugih kao što su i neki ljudi kulturniji od drugih. Stoga su neki kulturni teoretičari zapravo pokušali izbaciti popularnu ili masovnu kulturu iz definicije kulture.

Kultura se u praksi odnosi na elitna dobra i aktivnosti kao što su haute cuisine, visoka moda ili haute couture, muzejska umjetnost i klasična glazba, te riječ kulturan označava ljude koji znaju o tim aktivnostima i sudjeluju u njima. Na primjer, netko tko koristi 'kulturu' u smislu 'kultivacije' može uvjeravati da je klasična glazba najotmjenija od glazbe radne klase kao što su punk rock ili domorodačka glazbena tradicija australskih Aboridžina.

Ljudi koji koriste "kulturu" na taj način paze da je ne koriste u množini. Oni vjeruju da ne postoje zasebne kulture, svaka sa svojim vlastitim vrijednostima i logikom, nego radije koriste samo jedan standard rafinacije kojim se sve grupe mogu objasniti. Stoga su oni ljudi koji imaju različite običaje shvaćeni kao "nekulturni" zbog "njihove različite kulture". Ljudi s nedostatkom "kulture" često se čine "prirodnijima", pa promatrači često kritiziraju elemente visoke kulture zbog potiskivanja "ljudske prirode".

Neke socijalne kritike od 18. stoljeća pa nadalje prihvaćaju taj kontrast između kulturnih i nekulturnih, ali naglašavaju da su rafiniranost i razrađenost kvarenje, a neprirodni razvoj onaj koji zakriva i izobličuje ljudsku suštinsku prirodu. Na račun toga, narodna glazba ljudi iz radne klase je iskreno izražavanje prirodnog načina života, dok je klasična glazba površna i dekadentna. Jednako, ljudi koji nisu sa Zapada često se vide kao 'plemeniti divljaci' koji žive autentičnim neokaljanim životima koji još uvijek nisu složeni i iskvareni visoko raslojenim kapitalističkim sustavom Zapada.

Danas mnogi društveni znanstvenici odbacuju monadno shvaćanje kulture te suprotnost kulture i prirode. Oni priznaju da su neelitne kulture jednako kulturne kao elitne (i da su ljudi koji nisu sa Zapada jednako civilizirani) – oni su samo kulturni na različit način. Stoga, socijalni promatrači kontrastiraju "visoku" kulturu elite s "popularnom" ili pop kulturom, koja označuje dobra i aktivnosti namijenjenih za proizvodnju i potrošnju neelitnih ljudi ili masa. Obje se kulture, visoka i niska, mogu vidjeti i kao supkulture.

Tijekom romantizma u Njemačkoj su znanstvenici, posebno oni zaokupljeni nacionalizmom (težnja za ujedinjenjem Njemačke i borba potlačenih naroda u Austro-ugarskoj Monarhiji), razvili obuhvatniji pojam kulture kao "svjetski gledane". Taj način razmišljanja, različit i neusporediv pogled na svijet, obilježje je svake etničke grupe. Iako obuhvatnije od ranijih gledišta, taj pristup još uvijek je dopuštao razlike među "civiliziranim" i "primitivnim" ili "plemenskim" kulturama.

Do kasnih godina 19. stoljeća antropolozi su prihvatili i prilagodili termin kultura na širu definiciju koju su mogli primjeniti na široku raznolikost društava. Oprezni prema teoriji evolucije, pretpostavili su da su se sva ljudska bića razvila jednako i da činjenica da svi ljudi imaju kulturu mora proizlaziti na neki način iz čovjekove evolucije. Oni su također iskazali nesklonost upotrebe biološke evolucije za objašnjavanje razlika između specifičnih kultura -- pristup koji je ujedno bio i legitimni oblik rasizma. Oni su vjerovali da će biološka evolucija proizvesti najobuhvatniji pojam kulture, shvaćanje koje su antropolozi mogli primjeniti jednako na društva s pismom i bez njega ili na nomadska i na sedentarna društva. Dokazivali su da su kroz smjer svoje evolucije ljudska bića razvila univerzalnu ljudsku sposobnost za određivanje iskustava, te za kodiranje i komuniciranje njima putem simbola. Kada su ti sustavi simbola bili naučeni ljudi su se počeli razvijati neovisno o biološkoj evoluciji (drugim riječima, jedno ljudsko biće može se naučiti vjerovanju, vrijednostima ili načinu stvaranja nečega, iako dva čovjeka nisu biološki u srodstvu). Stariji argumenti o prirodi protiv odgoja osporavaju da je ta sposobnost za simboličko razmišljanje i socijalno učenje proizvod ljudske evolucije.

Ljudi koji žive odvojeni jedan od drugoga razvijaju jedinstvene kulture, ali elementi različitih kultura mogu se lako širiti iz jedne grupe ljudi na drugu. Kultura je dinamična i može biti naučena, stvarajući ju potencijalno brzim oblikom adaptacije na promjenu fizičkih uvjeta. Antropolozi gledaju kulturu ne samo kao proizvod biološke evolucije nego kao njezin dodatak, kao glavna sredstva ljudske prilagodbe na svijet.

To gledanje kulture kao sustava simbola s prilagođenim funkcijama koji je različit od mjesta do mjesta, vodilo je antropologe da shvaćaju različite kulture kao definirane različitim obrascima. Te obrasce čine dugotrajan, proizvoljan i dogovoren skup značenjâ koji su uzeli konkretan oblik u mitovima i ritualima, oruđu, dizajniranju stambenog prostora i planiranju naselja. Antropolozi stoga razlikuju materijalnu kulturu od simboličke (nematerijalne, duhovne) kulture, ne samo jer svaka odražava različite vrste ljudske djelatnosti, nego također jer sačinjavaju različite vrste podataka koji traže različite metodologije.

Takvo gledište kulture postalo je dominantnim između Prvog i Drugog svjetskog rata, a uključivalo je da je svaka kultura vezana i mora biti shvaćena kao cjelina, na svojim vlastitim terminima. Rezultat toga bilo je stvaranje kulturnog relativizma, tj. promatranja neke kulture sa stajališta te kulture. Takav pristup kulturi ne pita je li neka značajka moralna ili ne, nego kakvu ulogu ima u životu toga društva.

Usprkos tomu, shvaćanje da je kultura kodirana simbolima i stoga može biti naučena s jedne osobe na drugu određuje da se kultura, iako ograničena, mijenja. Kulturna promjena može biti rezultat otkrića i izuma, ali također može biti rezultat dodira između dviju kultura. Pod miroljubivim uvjetima dodir između dviju kultura može voditi ljude da "posude" (zapravo, nauče) jedni od drugih (difuzija (antropologija) ili transkulturacija). Pod uvjetima nasilja i političke nejednakosti, ljudi jednoga društva ipak mogu "ukrasti" kulturne tvorevine od drugih, ili nametnuti kulturne tvorevine drugima (akulturacija). Teorija difuzije inovacija predstavlja istraživački utemeljen model za određivanje kako, kada i zašto ljudi prihvaćaju nove ideje.

Sva ljudska društva bila su upletena u procese difuzije, transkulturacije i akulturacije, te malo antropologa danas vide kulturu kao ograničenu. Ti antropolozi pokazuju da umjesto razumijevanja kulturnih tvorevina u terminima njene vlastite kulture, mora biti shvaćeno u terminima šire povijesti uključujući i dodire i odnose s drugim kulturama.

Pored gore spomenutih procesa još od Kolumba svijet je bio na širokoj osnovi obilježen migracijama, uključujući kolonijalnu ekspanziju i prisilnu migraciju kroz ropstvo. Rezultat toga su mnoga kulturno heterogena društva. Neki antropolozi su dokazivali da su heterogena društva ipak ograničena nekakvim jedinstvenim kulturnim sustavom i da heterogeni elementi se bolje shvaćaju promatrajući ih kao supkulture. Drugi su dokazivali da ne postoji jedinstveni ili koordinirajući kulturni sustav i da se heterogeni elementi moraju shvatiti zajedno u obliku multikulturalnog društva. Multikulturalizam se podudarao s preporodom političkog identiteta koji uključuje zahtjeve za prepoznavanjem kulturnih jedinstvenosti socijalnih podgrupa.

Sociobiolozi dokazivali su da se mnogi aspekti kulture mogu najbolje shvatiti kroz koncepciju mema koje je prvi uveo Richard Dawkins u svojoj knjizi The Selfish Gene iz 1976. godine. Ideja govori o postojanju jedinicâ kulture ili memima koji su jako sličili genima u biologiji evolucije. Iako je to stajalište zadobilo neku popularnu vrijednost, antropolozi ga općenito odbacuju.

Drugi uobičajen način razumijevanja kulture je promatranje kulture koju čine njene komponente: simboli, jezik, vrijednosti, norme, i rituali.

Vrijednosti su apstraktne ideje o tome što je dobro, ispravno i poželjno. One su osnova za društvene norme. Norme su, dakle, društvena pravila ili upute što određuju prikladno ponašanje u određenim situacijama. Dijele se prema oštrini sankcija koje izaziva njihovo kršenje, a provodi ih društvo. Tako najblaže sankcije izaziva kršenje folkways normi (nerukovanje prilikom pozdravljanja, ne pokrivanje ustiju prilikom zijevanja...), dok kršenje mores (lat. običaj) normi i zakona izaziva najveće sankcije.

Pravilo je da se arheolozi fokusiraju na materijalnu kulturu, a kulturni antropolozi na simboličku kulturu, iako na kraju obje grupe zadržavaju zanimanje za odnose između tih dviju dimenzija. Nadalje, antropolozi shvaćaju "kulturu" za označavanje ne samo potrošnja dobara, nego na opće procese koji proizvode takva dobra i daje im značenje, na socijalne odnose i postupak u kojima takvi objekti i procesi postaju ugrađeni.

U ranim godinama 20. stoljeća antropolozi su shvaćali kulturu ne za označavanje skupa zasebnih proizvoda i djelatnosti (bilo materijalnih bilo simboličkih) nego radije za podcrtavanje obrazaca istih. Nadalje, oni su pretpostavili da su takvi obrasci imali jasne granice (stoga neki ljudi miješaju "kulturu" s društvom koje ima posebnu kulturu).

U slučaju manjih društava u kojima se ljudi jedva razvrstavaju u kategorije dobi, spola, kućanstva i etničkog podrijetla, antropolozi su vjerovali da ljudi više-manje dijele isti skup vrijednosti i konvencija. U slučaju većih društava u kojima ljudi prolaze daljnje kategorizacije po regiji, rasi, etnicitetu i klasi, antropolozi su počeli vjerovati da su članovi istog društva često imali visoko kontrastne vrijednosti i konvencije. Oni su stoga koristili termin supkulture za označavanje kulturnih dijelova većih društava. Dok supkulture odražavaju položaj segmenta društva nasuprot drugim segmentima i društva u cjelini, oni često otkrivaju procese dominacije i otpora.

Kulture su jednako predodređene za promjenu kao i za otpor prema njoj. Otpor može doći iz navike, religije, te integracije i međuneovisnosti o kulturnim značajkama. Na primjer, muškarci i žene imaju komplementarne uloge u mnogim kulturama. Jedan spol može željeti promjenu koja će utjecati na drugi, kao što se dogodilo u zapadnim kulturama u drugoj polovici 20. stoljeća.

Kulturološka promjena može biti uzrokovana okolinom, inovacijama i drugim unutarnjim utjecajima, te dodirivanjem s drugim kulturama. Na primjer, kraj zadnjeg ledenog doba doveo je do otkrića poljoprivrede.

Neka otkrića koja su utjecala na zapadnu kulturu u 20. stoljeću uključivali su pilulu za kontrolu rađanja, televiziju i internet. Pilula je pomogla obiteljima da imaju mnogo novaca i ženama da imaju veću slobodu. Televizija nije samo donijela slične vizualne programe u mnoge domove, nego je također utjecala kako i kada će članovi obitelji biti u međusobnoj interakciji.

Difuzija (antropologija) je proces u kojem se nove ideje, ponašanja, tehnologije i vjerovanja prenose s osobe na osobu, s grupe na grupu ili s društva na društvo. Hamburgeri, primjerice, kada su uvezeni u Kinu iz SAD-a činili su se egzotičnima. "Difuzija poticaja" odnosi se na element jedne kulture koji vodi inovaciji u drugoj kulturi. Teorija difuzije inovacija predstavlja istraživački utemeljen model za određivanje zašto i kada ljudi prihvaćaju nove ideje, postupke i proizvode.

Kada neka grupa u dodiru s drugom gubi svoje izvorne kulturne značajke i preuzima tuđe, govorimo o alkuturaciji. Ona se najviše odvijala prilikom procesa kolonizacije naročito među domorodačkim plemenima, npr. Indijanci i Aboridžini.

Srodni procesi na individualnoj razini jesu asimilacija i transkulturacija, tj. prihvaćanje drukčije kulture od pojedinca.

Kulturna istraživanja su se razvila u kasnim godinama 20. stoljeća dijelom kroz ponovno uvođenje marksističkog mišljenja u sociologiju i dijelom kroz artikulaciju sociologije i ostalih akademskih disciplina kao što je književna kritika. To se ponajprije dogodilo zato da se usredotoči na analize supkultura u kapitalističkim društvima. Slijedeći neantropološku tradiciju, kulturna se istraživanja općenito usredotočuju na proučavanje potrošnje dobara (kao što su moda, umjetnost i književnost). Zbog razlikovanje "visoke" i "niske" kulture tijekom 18. i 19. stoljeća koje se činilo neodgovarajućim za pripisivanje masovnoj proizvodnji i masovnoj tržišnoj potrošnji dobara koje kulturna istraživanja analiziraju, ti znanstvenici radije koriste termin "popularna kultura".

Danas su se neki antropolozi pridružili projektu kulturnih istraživanja. Većina ipak odbacuje pojam kulture kao ograničene, i shodno tome odbacuju pojam supkulture. Umjesto toga oni vide kulturu kao složenu mrežu promjenjivih obrazaca koji povezuju ljude u različitim situacijama i društvene formacije različitih osnova. Prema tome gledištu bilo koja grupa može izgraditi svoj vlastiti kulturni identitet.

2009-07-31 

www.wikipedia.org

 

THOMAS BERNHARD - SAM PROTIV SVIH

Spektar - Kultura

Thomas Bernhard /1931.-1989./ veliki je austrijski, ali i svjetski književnik 20. stoljeća. Uz nekoliko pjesničkih knjiga, glavni dio njegova fascinantna opusa čine dramski tekstovi, romani i pripovijetke, a slavu je stjecao koliko kvalitetom svojih djela, toliko i kao protagonist brojnih polemika. Žestoki kritičar Austrije i austrijskog mentaliteta, beskompromisno je zasijecao u bolne teme sredine sklone zaboravu i prešućivanju mnogih, ne tako blistavih segmenata njezine prošlosti i sadašnjosti. Bernhard pripada onoj, vrlo rijetkoj i iznad svega hrabroj klasi pisaca koja nosi nadimak "Nestbestschmuetzer", što bi se moglo prevesti "onaj koji pljuje po vlastitom gnijezdu, odnosno domovini i narodu". Donekle mu je sličan Miroslav Krleža u Hrvata. Bernhard skoro u svakom svojem djelu, dosljedno, beskompromisno, razgovijetno i hrabro, sa snažnim dokazima i ubitačnom, takozvanom repetitivnom prozom žestoko se suprotstavlja u njegovom slučaju austrijskom provincijalizmu, malograđanštini, licemjerstvu, ali i klekiralnom katolicizmu, nacizmu i socijalizmu. Protivnik je svake manipulacije ljudima i narodima, svih vrsta kolektivne svijesti, apsolutizma i totalitarizma. Nema kod Bernharda uvijanja, fikcije niti patetike. Ne može se tvrditi da je anarhist, a za državu je utvrdio da je "struktura koja je trajno osuđena na propast, stanovništvo je struktura nezaustavljivo osuđena na podlost i duhovnu slabost". Bernhard je od djeda naslijedio glazbenu naobrazbu, ljubav prema književnosti i nekovencionalnosti, odvratnost prema malograđanštini svoje zemlje, stav prema životu kao "zahodskoj školjci u kojoj, ako dovoljno dugo gledaš, možeš naći trunke ljepote", te pisaću mašinu. Druga okolnost koja je neizmjerno utjecala na njegov rad je bolest pluća zbog koje je još od djetinjstva često boravio u raznim sanatorijima, te zbog koje, prema vlastitim riječima, nikad nije zasnovao obitelj. Bolest i obiteljske prilike stvorile su samotnjaka s povremenim suicidalnim nakanama i neporecivim senzibilitetom za ružno. Pisci poput Bernharda zapravo su u cijelom svom "radnom vijeku" u sukobu sa svojim okruženjem, bliskim i daljnjim, uključivši i rodbinu. Svaka mu je površnost, ali osobito malograđanština i licemjerje smetala, stalno se prepiskama, komentarima i "uživo" sukobljavao sa svojim kolegama po poslu, ali i prijateljima, a sigurno je bio i težak karakter što bi se reklo za ljude njegova profila. Pa ipak, kakav god bio, Thomas je Bernhard veliki umjetnik, bar za mene i ne krijem da sam njegov svesrdni poklonik, jer prikazuje i objašnjava i ne samo austrijski, nego i čitav svijet i sve ljude onakvi kakvi jesu i to na način koji me nikad nije doveo u sumnju i svakim danom i svugdje samo stižu potvrde o tome da smo onakvi kakvim nas je Bernhard opisao, a to znači da nismo bogzna što. RecepcijaThomasa Bernharda u Hrvatskoj nije naročita, što i ne čudi ako se zna o čemu taj i kako piše. U dosta stvari Hrvati, ali i mnogi drugi narodi, uključujući i one najrazvijenije, slični su Austrijancima i malo tko voli, osobito u ovim grubim vremenima, čitati ili slušati istine o sebi, svojima, malograđanštini, provincijalizmu, licemjerju. Inače, izdavačka kuća "Meandar" iz Zagreba dosad je izdala osam knjiga Thomasa Bernharda /www.meandar.hr/. /Bajro Sarić/

Evo kako Thomas Bernhard u romanu "Uzrok" opisuje svoja iskustva s Mozartovim gradom Salzburgom pri kraju II. svjetskog rata, a onda i kojih desetak godina kasnije: "Ovaj grad izopćio je sve čiji um više nije mogao razumjeti, i nikad ih, ni pod kojim uvjetima, nije primio natrag, kao što znam iz iskustva, i upravo iz tih razloga, sastavljenih od stotina žalosnih i podmukilih i užasnih iskustava, on mi je postajao sve više nesnosan, kakav je u osnovi ostao do danas, i svaka drukčija tvrdnja bili bi pogrešna i laž i kleveta, a ove bilješke moraju biti zabilježene sad, a ne kasnije, i to upravo u ovom trenutku kad imam mogućnost da se bez ograda vratim u djetinjstvo i mladost, posebice u vrijeme dok sam učio i studirao u Salzburgu, s nepotkupljivošću neophodnom za takav opis kao napomenu i iskrenom krivnjom, taj trenutak u kojem će biti rečeno što mora biti rečeno, napomenuto što mora biti napomenuto, mora biti iskorišten, ne bi li se tadašnjoj istini, stvarnosti i činjeničnom stanju bar u smislu napomene pomoglo da ostvari svoje pravo, jer odveć lako dolazi vrijeme uljepšavanja i nedopustivog ublažavanja, a Salzburg, kao grad mog učenja i studiranja, bio je za mene sve drugo samo ne lijep, samo ne podnošljiv, samo ne grad kojem bih danas mogao oprostiti na način da ga krivotvorim. Taj grad uvijek mi je nanosio samo bol, jednostavno ne dopuštajući da dijete i mladić, što sam tada bio, osjeti sreću i radost i sigurnost, on nikad nije bio ono što se o njemu iz poslovnih razloga ili jednostavno iz neodgovornosti tvrdilo, mjesto na kojem bi mladi čovjek bio zbrinut i dobro se razvijao, gdje bi bio radostan, štoviše sretan. Trenuci radosti i sreće koje sam doživio u tom gradu mogu se izbrojiti na prste jedne ruke, a i za njih sam platio skupu cijenu. Ali nije bilo u pitanju samo to nesretno doba rata i njegovih razaranja na površini i ljudima koji su postojali na toj površini, duhovnog stanja čiji je jedini cilj bio da nanosi štetu prirodi i ljudima, ne samo okolnost propasti i potpunog zamračenja Njemačke i čitave Europe, zbog čega to razdoblje dan-danas klasificiram kao najmračnije i najmukotrpnije u svom životu, i ne samo moja priroda, u uvjetima tog zamračenja vremena i ljudi i prirode općenito u visokoj mjeri i na fatalan način prijemčiva za sve prirodne odnose, koja je u osnovi uvijek i u potpunosti izložena, bio je to /i ostao/ ne samo za mene ubojiti duh ovoga grada, to ne samo mene ubojito tlo smrti. Ljepota ovoga mjesta i njegova krajolika o kojoj neprestano govori čitav svijet, uvijek na najnepromišljeniji način, a zaista i u nedopustivom tonu, upravo je onaj ubojiti element na ovom ubojitom tlu, ovdje ljude, koji su s ovim gradom i njegovim krajolikom povezani i prirodnom silom za njega prikovani rođenjem ili na neki drugi radikalan način koji nisu skrivili sami, ta svjetski poznata ljepota neprestano gnječi. Takva svjetski poznata ljepota u sprezi s takvom neljudskom i neprijateljskom klimom postaje ubojita...Duh ovoga grada tako je tijekom čitave godine katoličko-nacionalsocijalistički neduh, sve ostalo je laž. Ljeti se pod imenom Salcburškog festivala u ovom gradu licemjerno hini univerzalnost, a sredstvo takozvane svjetske umjetnosti samo je sredstvo zamagljivanja i licemjerno hinjenje, zataškavanje glazbom i zataškavanje glumom, takozvanu visoku umjetnost ljeti ovaj grad i njegovi stanovnici ne zlorabe ni za što drugo nego za svoje podmukle poslovne svrhe. Festival se održava samo kako bi se na nekoliko mjeseci prekrila kaljuža ovoga grada..."

03. rujna 2011.

Thomas Bernhard: UZROK, Naklada Meandar, Zagreb 2010.

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

24.06.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,968305
CHF CHF
1
6,831213
GBP GBP
1
8,449090
USD USD
1
6,637328
EUR EUR
1
7,413232
$ Odabir valute
= Odabir valute