Kultura

ŠTO JE ZAPRAVO UMJETNOST?

Spektar - Kultura

art

Danas se živo raspravlja o tome kako definirati umjetnost te što čini umjetnost različitom od zabave. Kako prolazimo kroz modernističko razdoblje, različiti žanrovi i stilovi teže spajanju jedni u druge, što raspoznavanje inovatora od klonova čini još težim. Dok većina modernih ljudi zauzima relativistički stav prema umjetnosti tvrdeći da je "sve to samo zabava" i da "ne možemo suditi ili ocjenjivati umjetnost", ovaj argument nema nikakvog smisla jer bi to značilo da su Britney Spears i Ludwig van Beethoven na istoj glazbenoj razini, što je neuračunljiva izjava oko koje bi se jako malo ljudi složilo.

Kako bismo shvatili sposobnost razlikovanja kvalitete različitih umjetničkih djela, prvenstveno moramo definirati što "umjetnost" zaista znači. Može se reći da u osnovi imamo dvije različite vrste umjetnosti, onu koja opisuje (literatura, kiparstvo, slikarstvo), i onu koja ne opisuje, ili koja je čisto apstraktna (glazba). Pod opisnom umjetnošću mislimo ma proce kojim poezija, na primjer, stvara slike te se oslanja na unutarnje formacije unutar uma, što veoma sliči procesu sanjanja. Kada čitamo literaturu ili proučavamo sliku, mi ponovno stvaramo slike unutar naših umova, te vremenom gradimo cijele krajobraze ideja koje su stavljene unutar okvira samog života.

Glazba je u potpunosti različita vrsta umjetnosti za koju tvrdimo da je u svojoj osnovi potpuno apstraktna. Dok ona može biti popraćena slikama, najviše u onoj glazbi koju nazivamo "programska glazba", poput Beethovenove Šeste pastoralne simfonije, glazba ne ovisi o opisnim procesima drugih oblika umjetnosti. Umjesto toga djeluje s našim osjetilima i osjećajima te je usmjerena logikom koja nas vodi kroz pripovjedanje usko povezanih ideja. Kako bismo bolje razumjeli ovu dihotomiju, pogledat ćemo što Friedrich Nietzsche kaže o umjetnosti.

Nietzsche je slavio grčku tragediju kao izraz najveće vrste umjetnosti, shvaćajući da je bol potreban i prekrasan dio života kao cjeline.

U Rođenju tragedije Nietzsche tvrdi da postoje dvije glavne vrste umjetnosti, apolonijska i dionizijska. Apolon je bio grčki bog uzvišenog sanjanja, samo-kontrole, liječenja, općeg razuma i udaljenosti. Njegova dijametralna suprotnost, Dioniz, je bio bog vina, ekcesa, divljine, gnjeva, emocija i strasti. Opisna umjetnost dijeli iste osobine s Apolonom, dok je Nietzsche smatrao glazbu esencijom Dioniza. Inspiriran svojim zemljakom, pjesnikom Schillerom, kojeg znamo kao autora "Ode radosti" koju je Beethoven uklopio u svoju Devetu simfoniju, Nietzsche pokušava objasniti vezu između glazbe i poezije.

Schiller tvrdi da pisanje poezije ovisi o glazbenim idejama. On nikad ne počinje s opisivanjem slika i misli, nego dodavanjem riječi glazbenim ritmovima, te odatle stvara završni proizvod. Nietzsche ovo koristi kako bi dokazao da je glazba temelj poetskoj umjetnosti. Ali da bi se stvorila umjetnost, tvrdi Nietzsche, umjetnik mora naći ravnotežu između svojih apolonijskih i dionizijskih strasti. Iz praktične perspektive ovo ima smisla: kompozitor koji ne strukturira svoje ideje da bi stvorio nešto koherentno će stvoriti simfoniju koja nema smisla. S druge strane, umjetnik koji pokušava ostvariti uspjeh moralnom disciplinom i proračunatošću će stvoriti sterilni, beživotni oblik umjetnosti, koja nikoga neće dirnuti u srce. Djelo koje se priklanja klasicizmu će morati povećati apolonijske efekte, dok će Romantičar poput Johannesa Brahmsa morati udovoljiti svojim dionizijskim strastima.

Međutim, razumijevanje ovih različitosti još uvijek ne odgovara na osnovno pitanje: što je "umjetnost" i kako ju definiramo? Počevši s glazbom, Arthur Schopenhauer kaže da je glazba umjetnički izraz volje. Glazba obuhvaća volju samu u sebi, bez opisivanja njenih efekata ili rezultata. Time dolazimo do najapstraktnijeg oblika umjetnosti koji govori našim osjetilima i našem egzistencijalnom biću, nasuprot onome što na što se odnose naša osjetila i postojanje. Poezija, ili opisna vrsta umjetnosti je s druge strane izraz reprezentacije volje; okoliši, osjećaji i slike. Ako je poezija kora našeg postojanja, glazba je jezgra samog života.

Ludwig van Beethoven je slavio život kao proces transcendencije kroz moć volje i vjere u Boga kao duha prirode.

Ovaj pogled na umjetnost je različit od onoga modernog, koji kaže da je umjetnost "iluzija" i da poezija zapravo "ne postoji". Iz idealističkog pogleda, ovo je logička pogreška. Kako onda, vi kažete, povremeno vidimo slike dok slušamo glazbu? Zašto Anton Bruckner slika planine i pejzaže? Kako ljudi u čitavom svijetu nalaze povezanost između umjetnosti i promatranja u i o životu, ako nema međusobne povezanosti između njih?

Razmislite o tome na ovaj način: glazba objektivno izražava volju bez ikakve posredne veze. U poeziji, mi doživljavamo reprezentaciju volje u obliku slika i ideja. Stoga je glazba univerzalni jezik kroz kojeg možete izraziti bilo kakve osjećaje i stanja postojanja kroz beskrajne nizove melodija, bilo da su same ili suprotstavljene drugim melodijama. Međutim, matematičke kombinacije nisu apstraktne u smislu da "ne postoje", glazbeni izraz volje je stvaran, te se može prepoznati očima umjetnika.

Većina ljudi ne može objasniti zašto povezuje Wagnerovu glazbu s ratom, ne zbog toga što je veza između glazbe i života "iluzija", nego što gledaju na glazbu iz pogrešne perspektive miješajući ju s poezijom. Poezija se lakše može usporediti s životom, jer je već u stanju reprezentacije, dok glazba to nije, te zahtijeva od osobe da prvo shvati volju koja se nalazi iza tonova, te da potom to usporedi s logičkom reprezentacijom koja će biti u skladu s voljom. Stoga ne iznenađuje činjenica da većina ljudi danas cijeni programsku glazbu koja je bila uobičajena u Romantizmu, gdje je svaki njen dio pokušavao da bude što opisniji, "stvarajući slike pomoću melodija". Međutim, važno je napomenuti da ne stvara svaka programska glazba slike; ove "slike" su radije plan emocija. Beethoven, na primjer, je tvrdio da njegova šesta simfonija nije izražavala slike, nego osjećaje usko povezane s pričom koju je on predstavio zajedno sa svojom glazbom.

Pošto smo došli do ove točke, utvrđujući da je glazba najviša apstrakcija od svih vrsta umjetnosti te da je umjetnost samo jezik koji izražava postojanje bića, onda možemo razumjeti u čemu se razlikuju Britney Spears i Beethoven. U popularnoj glazbi, uključujući rock, jazz, blues, techno i većinu metal glazbe danas, melodije su samo efekti na vrhu ritmičke razine. Razlog zašto ne doživljavamo neko putovanje slušajući Britney, nasuprot klasičnoj glazbi, je taj da njena glazba nema nikakav koherentni narativni temelj. Umjesto toga, kao što ćete primijetiti čitajući naslove većine pop pjesama danas, sve se svodi na kreiranje estetike na umjetnim temeljima, koji se pokoravaju općem jeziku poznatim po izražavanju zadane teme. Kombiniranje načina odijevanja, tekstova, tempa i zbora koji se ugrubo poklapaju s predviđenim "osjećajima" stvara sve ovo. "I'm a slave for you" i "Requiem" izražavaju dvije različite ideje, ova prva predstavljajući izjavu o egu - ili da bismo bili fini - o pojedincu, dok ova druga pokušava izraziti iskustvo volje, nečega što nema nikakve veze s pojedincem, ili ga koristi kao sredstvo za neki cilj. Kada Goethe piše o Faustu, središnji lik se koristi za predstavljanje ideja; Faust kao izolirani pojedinac nije bitan te je jedva interesantan.

U klasičnoj i neo-klasičnoj glazbi u žanrovima poput metala, ambienta, synthpopa i neo-folka su melodije središnje za razvijanje glazbe. One nisu estetički efekti, nego postaju jezik koji zahtijeva brojne promjene tempa i harmonijske kontrapunktove da bi ostvario svoje ciljeve. Ono što je viđeno kao esencija Britney Spears kao "umjetnice", njeno tijelo, način života i njeno priklanjanje popularnim idejama nema veze s umjetnošću viših razina. Život ne nagrađuje volju izraženu u pop glazbi; pacifizam, naivna ljubav, jednakost i materijalizam. Umjesto toga, klasična glazba slavi jezgru samog života; nejednakost, tragediju i radost, rat, sukob i borbu, ali ono što je najvažnije je da je ona izraz poezije i ljepote organskog postojanja.Casper David Friedrich je uhvatio trenutke kada je pojedinac našao smisao u transcendenciji uranjajući ljudsku dušu u iskonsku ljepotu divlje prirode Na svom vrhuncu ona čak i ne zahtijeva izmišljeni motiv, nego postaje volja sama po sebi, potvrđujući zašto je umjetnost uvijek postojala i zašto će postojati dokle god ljudi lutali po ovoj zemlji.

Zašto umjetnost? Zašto ne zabava, jer se to čini "zabavnijim"? Odgovor je jednostavan; umjetnost nam pomaže u razumijevanju načina funkcioniranja života, ali njena priroda nije u potpunosti apolonijska, jer ako bismo samo željeli da izračunamo ideje u životu, mogli bismo se okrenuti znanosti ili religiji. Umjetnost je posebna jer opravdava život i njegovo samo postojanje kao estetski fenomen. Mi slavimo umjetnost jer nijedna druga ljudska tvorevina nije u stanju uhvatiti poetsku esenciju života. Ova poetska strana našeg postojanja nije iluzija ili izmišljotina, nego nešto ukopano u samom životu. Moglo bi se reći da je to čarolija, u nedostatku boljeg izraza. Znanost ne može izračunati njenu ljepotu, religija je razumije jedino u okvirima mitova, a filozofija jedino može opisati njen dizajn.

Da bismo razumjeli i cijenili umjetnost, mi ju moramo - kao i život - iskusiti.

17. kolovoza 2006.

www.anus.hr

 

 

MARIO VARGAS LLOSA - NOBEL VELIKOM PISCU

Spektar - Kultura

mario-vargas-llosa

"Jorge Mario Pedro Vargas Llosa (Arequipa, 28. ožujka 1936.), peruanski je pisac, jedan od vodećih romanopisaca i esejista u Latinskoj Americi. Rodio se u mjestu Arequipa, u obitelji srednje klase i španjolskih korijena. Obrazovao se u mjesnoj školi. Kasnije je nastavio školovanje u Boliviji, ali se vratio kući kada mu je djed dobio važnu političku funkciju. Roditelji su mu se rastali 5 mjeseci nakon vjenčanja. Oca je upoznao u 10. godini. Sa 14 ide na vojnu akademiju, ali je ne završava. Radi kao amaterski novinar, piše, studira. 1971. dobio je doktorat. Postaje poznat romanom "Grad i psi" iz 1962. godine u kojem opisuje odrastanje. Slijedi roman "Zelena kuća" u kojem se osjeća da je William Faulkner utjecao na njega. Dobio je i uglednu književnu nagradu. Napisao je i krimi roman "Tko je ubio Palomina Montera?" Roman "Jarčevo slavlje" opisuje vlast Rafaela Trujilla u Dominikanskoj Republici. Ženio se dva puta, ima troje djece. Erotski romani su mu "Posveta pomajci i "Don Rigobertova bilježnica". On i Gabriel Garcia Marquez su bili prijatelji, ali su se razišli. Podupirao je ideologiju koju je promicao Fidel Castro, ali se kasnije distancirao i skrenuo udesno. Godine 1990. kandidirao se na predsjedničkim izborima, ali je izgubio. Dobitnik je Nobelove nagrade za kjiževnost 2010. /hr.wikipedia.org/

U nastavku prenosimo intervju Maria Vargasa Llose španjolskom dnevnu El pais, iz kojega se može podosta zaključiti o profilu toga velikog južnoameričkog pisca. /Bajro Sarić/

"Intelektualac, normalno, u politici vidi ono najbolje. Ne vidi je kao malenu, sitnu, bijednu... sve što se povezuje s moći je ponižavajuće. Ako ne želiš da politika bude gora nego što jest, moraš djelovati. A to implicira, kako je govorio Max Weber, prodati dušu đavlu. Politika nije za one koji su nepatvoreni. Ona je ljudska u najgorem smislu te riječi

U svom novom i odličnom romanu Mario Vargas Llosa slijedi misao urugvajskog pisca i političara José Enrique Rodóa: "U jednom je čovjeku mnogo ljudi". Nećemo još reći u slučaju Rogera Casementa (1864-1916), stvarne ličnosti kojom je inspirirano jedno od najočekivanijih jesenskih književnih ostvarenja. Rezervirani diplomat, Sir i pisac, rani izvjestitelj o ljudskim pravima, irski heroj, britanski izdajnik, nespretni vojni strateg, mučeni homoseksualac, osuđen na smrtnu kaznu...

Od sume cijelog "casementa", nastalo je djelo Vargasa Llose (Arequipa, Perú, 1936) u koje je uložio tri godine, od davnog i nebuloznog "otkrića te ličnosti u jednoj biografiji Josepha Conrada".

Trebalo je vremena da se dokumentira zaplet britanskog konzula, koji je, potaknut užasima kolonijalizma Leopolda II, otputovao u belgijski Kongo 1910. da bi dokumentirao surovim realizmom barbarstvo u izvještaju koje mu je priskrbilo slavu (i koje je sad preuzelo Ediciones de Viento u La tragedia del Congo (Tragedija Konga)). Nije to bio jedini Casementov gorki izvještaj. Situacija Indijanaca u službi sistema ekstrakcije kaučuka u Amazoniji zaslužila je jedan drugi njegov izvještaj prizemnog stila koji se odlikuje svojom točnom umjerenošću.

Uvučen u irsko nacionalno pitanje, putovao je u Berlin da bi skovao urotu protiv Velike Britanije u jeku Prvog svjetskog rata, sudjelovao je u ustanku u Ulsteru 1916. i završio osuđen na smrt vješanjem, nakon tri mjeseca u zatvoru i suđenja, koje je uzdrmalo britansko društvo objavljivanjem dnevnika punog škakljivih homoseksualnih avantura, čija je autentičnost i danas predmetom debata. "Riječ je o složenoj ličnosti sa različitim biografijama koje se ne uklapaju baš dobro", objasnio je nedavno Vargas Llosa u svojoj kući u Madridu gdje se pokazao tako dosjetljivim, preciznim i velikodušnim kako se i može pretpostaviti iz čitanja njegovih knjiga. "Bio je, prije svega, jedan od prvih Evropljana koji je imao jasnu svijest o tome što predstavlja kolonijalizam".

* Iznenađuje gorljivi nacionalizam vašeg protagonista. To nije baš česta osobina vaših junaka...

Uvijek sam se užasavao ovakvog oblika fanatizma. Nacionalizam mi se čini najgorom čovjekovom umotovorinom. A najekstremniji slučaj nacionalizma je kulturni nacionalizam. Iako u nekim uvjetima može predstavljati slobodarske ideje...

* Postoji li dobar nacionalizam?

U nekim narodima pritisnutim kolonizatorima, koja se žele osloboditi okupatora, nacinalizam ima pozitivnu vrijednost. Ali je opasno kad se pretvori u ideologiju. Nacionalizam znači nasilje, predrasude, izvrnute vrijednosti. Casement je više idealist koji se bori protiv tlačitelja.

* Knjiga je počevši od naslova puna snova i fantazija.

El sueño de celta je poema, koju je napisao Casement, koji je bio loš pjesnik. Meni snovi služe da bi ispunio praznine jedne zagonetne ličnosti. A poslije dolaze politički snovi. Leopold II je bio veliki proizvođač snova: postigao je da mu poklone Kongo jer je stvorio fikciju, mit o sebi samom, svojim namjerama i zamislima.

* A nabasao je na najveći i najkonradskiji užas, užas pukovnika Kurtza...

Ovo je također i knjiga o tome kako određene okolnosti dehumaniziraju čovjeka do toga da ga pretvore u čudovište. To je proživio i u Peruu sa sistemom ekstrakcije kaučuka. Činile su se najgore okrutnosti, a bez ikakvog kažnjavanja. To je poput neke vrste uranjanja u zlo. Casment to proživljava i drži se na udaljenosti, piše o tome, dokumentira i ostaje pri sebi.

* Barbarstvo Afrike, koja se običava prikazati kao kontinent kojem nema pomoći, je nasljeđeno?

Naravno, nema barbarstva koje je usporedivo s kolonijalizmom. A osim toga ostavilo je posljedice od kojih se Afrika nikad nije uspjela oporaviti. Nije ostavilo ništa pozitivno. U drugim dijelovima može se reći da je ostalo nešto pozitivno...

* Kao u Americi?

Tamo se preselio jedan dio Europe i pustio korijene. Stvorena je nova verzija Zapada. Ali u Africi se dogodila pljačka, pljačke radi. Kako je bilo riječ o primitivnim kulturama, poraženi su bez ikakvog suprostavljanja. Pogledajte, nakon toliko vremena, ne postoji način da se Kongo digne na noge. Leopold II bio je veliko prokletstvo Konga.

* Da ne zaboravimo i zvjerskog diktatora Mobutua...

Spopalo ih je najgore. Stvoreni jedan za drugog. Strahote koje su činili oboje...

* Biste li rekli da je Leopold II ostao u povijesti zapamćen po svom pravom genocidnom djelovanju?

U Belgiji ne. Tamo još uvijek ima jedan predivan muzej koji je vrsta malog Versaillea. Ne znamo koliko, ali se procjenjuje da je u njegovo doba umrlo 10 milijuna ljudi. Skoro dvostruko u odnosu na holokaust Židova. To je, uistinu, prvi veliki moderni holokaust. Tamo još uvijek traje, između ubijanja, sa stranim vojskama koje interveniraju u Kongu.

* Vjerujete li, poput Roberta Caplana, da postoje zemlje koje su nesposobne za demokraciju?

Trenutno mislim da za Kongo ne postoji nikakva mogućnost. To je zemlja koja je najgore prošla u Africi, a vjerojatno i cijelom svijetu. Postoje neki napori UN-a koji imaju potpuno budalaste naloge, imao sam priliku vidjeti kad sam putovao sa Liječnicima bez granica, da bih napisao reportažu za El País Semanal. Djeluju samo da bi primjenili mirovne sporazume, ali im zabranjuju intervenciju u unutrašnjim problemima.

* Novine izvještavaju o stravičnim događajima, kao što je nedavno masovno nasilje u Kongu, pred pred pasivnošću UN-a.

Dok sam putovao, jedan mi je doktor rekao da je nasilje veliki problem. Svi su nasilni jer se nasilje pretvorilo u političko, vojno oruđe. Činiš štetu neprijatelju, silujući mu ženu. Ona je najranjiviji objekt, najpoželjniji koji postoji. I to me jako potreslo. Ispričao mi je nekoliko stravičnih slučajeva i počeo plakati. Koje krajnje barbarstvo! Sve je to vidio Casement u jednom stanju koje je prethodilo. Njegovi izvještaji imaju izuzetnu etnološku, antropološku i, prije svega, političku važnost. A zatim dolazi zanimljivost razvoja ličnosti od anglofonskog imperijaliste i anglikanca koji postaje irski separatist i katolik. Živio je u stalnoj kontradikciji - kao britanski diplomat živio je u podvojenoj stvarnosti, koja je zapravo trostruka, ako se doda njegova homoseksualnost. Ovisno o kojem kutu ga promatraš, mijenja potpuno smisao, moralnu i politčku vrijednost.

* Čitatelj koji ne zna za povijesnu ličnost ostat će fasciniran s drugom dimenzijom, fikcijskom...

Oko njega će uvijek ostati velika nedoumica. Koje su stvari točne od onih koje su mu pripisivane? Posebno ono što se tiče skandaloznih dnevnika, ostaje skriveno u dnu britanske inteligencije. A u Irskoj se s jedne strane smatra herojem, ali s druge postoji potpuna nelagodnost. Nitko to otvoreno ne preispituje jer bi prouzrokovalo mnogo neugodnosti, pošto je riječ o jednoj katoličkoj, moralizatorskoj i tradicionalnoj zemlji. Ako razgovaraš s nekim separatistom, priznaju odmah da je heroj i negiraju potpuno ono što mu se pripisuje.

* Mislite li da su njegovi dnevnici lažni?

To je jedna polemika koja je uvijek jako živa. Postoje povjesničari koji drže da su dnevnici lažni. Smatram da su, ako ne u potpunosti, onda u velikoj mjeri autentični. To je stvar pisca, ne povjesničara. Fizički nije bilo vremena da se uradi tako potpuna falsifikacija sa pojedinostima iz Casementova života. Prošla su tri mjeseca od zatvaranja do pogubljenja. S druge strane, strahote koje priča, posebno one seksualne, gotovo je nemoguće da ih je počinio bez da su oni iznad njega za njih znali, bez da je bio predmet ogovaranja zajednice kolonijaša. A tu su i junačka seksualna djela, tehnički nemoguća...

* Iz romana se može zaključiti da je proživljavao stvari koje mu nisu omogućene, na kukavički i sramežljiv način.

Vjerujem da je bilo tako. Najvjerojatnije se sa svojom homoseksualnošću nosio na način da je potiskivao i poduzimao velike predostrožnosti. Nisu samo vikotrijanski moral, već i legalnost, bili okrutni. Moglo se završiti u zatvoru. Možda su mu dnevnici bili odušak.

* Povijest Casementa nam pokazuje da koliko god netko pozitivnih stvari napravio, njegova će se javna slika oblikovati po posljednjim djelima. Je li se i Vama to dogodilo s vašim izletima u politiku početkom devedesetih?

Kad bih to morao ponoviti, ne bi to učinio opet. Ne žalim, već sam to proživio. Naučio sam stvari... Više negativnih nego pozitivnih. Ali mi je služilo. Intelektualac, normalno, u politici vidi ono najbolje. Ne vidi je kao malenu, sitnu, bijednu... sve što se povezuje s moći je ponižavajuće. Ako ne želiš da politika bude gora nego što jest, moraš djelovati. A to implicira, kako je govorio Max Weber, prodati dušu đavlu. Politika nije za one koji su nepatvoreni. Ona je ljudska u najgorem smislu te riječi.

* El sueño del celta ima neke sličnosti s Jarčevim slavljem u smislu da je povijest predložak fikcije....

Nikad nisam napisao povijesni roman. Nije na meni da ponudim verziju manje ili više inspiriranu činjenicama. Povijest je za mene uvijek bila prvotni materijal za maštanje od kojeg mogu pokušati ispričati priču.

* Janet Malcom, novinar koji prati kulturu, smatra da je svaka biografija čin prijevare...

To je jedan frustrirajući čin. Sartre je posvetio mnogo godina pišući o Flaubertu. U El idiota de la familia (Glupan obitelji) nastoji provjeriti, iznoseći od svih prethodnih intelektualaca našeg doba, što se može saznati o čovjeku. Napisao je tri velika volumena, ogromna, za koja su ti potrebni mjeseci da ih pročitaš, i na kraju nije došao ni do Madame Bovary.

* Primjećujemo li određenu iscrpljenost od života, svakodnevnog života, kao izvora inspiracije u Vašem posljednjem djelu?

Povijest koja se odvija u književnosti, nije povijest koja prethodi književnosti. To je jedna povijest koja se vraća književnosti, jer povijesti koje se odvijaju kroz život, događaju se ne kroz riječi, već djelima. Vraćajući ih u književnost, one postaju nešto drugo. Postaju nešto što je vrijedno po svom rječniku, simbolici, stilu, strukturi. Književnost se može prilagoditi svemu. Ono što nastane je književnost, a ne sociologija, povijest ili politika, iako sve to sadrži jedan roman. Ono što je divno kod fikcionalnog žanra je njegov kanibalizam koji sve prisvaja i daje mu drugu dimenziju.

* Još uvijek se smatrate novinarom?

Pišem u novinama. I ponekad se bavim novinarstvom s ulice. Bio je to divan izvor tema, ličnosti. Ne znam koliki postotak, ali gotovo polovica stvari koje sam napisao, proizlazi iz vremena kad sam se bavio novinarstvom.

* Na čemu sad radite?

Na jednom malom eseju La civilización del espectáculo (Civilizacija spektakla). Kako suvremena kultura daje primat spektaklu. Ono što se ne odvija u spektaklu, nije kultura.

* Postoji li put povratka za to?

Ne vjerujem da se može popraviti. Spektakl se pretvorio u vrijednost našeg doba. Nema više vrijednosti, nitko ne zna koja je stvar dobra, koja je stvar loša, koja je stvar lijepa, koja je stvar ružna. Živimo u jednom od najzbunjujućih doba povijesti.

* Eseji, kazališni tekstovi, kolumne... ne bojite li se da hiperprodukcija ne naruši razinu vašeg pisanja?

Stalno se bojim da ne izgubim tlo pod nogama. Treba nastojati zadržati se lucidnim, ne postati ljudska olupina. Čovjek čini što može... Mislim da pisac ne treba razmišljati o umirovljenju. Ako te vrijeme umirovi, ako te bolest umirovi, dobro, ali ako imaš iluzije, treba nastaviti raditi.

* Edward Said govori o interesu za određeni pozni stil...

Da, naravno, ali uvijek me žalostila ideja o piscima koji izgube žar, ušute. Osjećao bih se jako nesretno da ne mogu raditi. S vremenom se gubi kapacitet, bojim se da da, ali treba zadržati lucidnost i kritički duh. Gubitak duha je bolest koja zadesi mnoge pisce. To je kao da postane kip za života.

* A Nobelova nagrada za književnost?

Misliti na to je loše za stil, pozni ili ne.

* El sueño del celta je prvi roman Mario Vargasa Llose u novoj eri.... elektroničkih knjiga. Je li se autor Razgovora u katedrali odvažio na digitalni format?

Nisam to učinio. Vidio sam, odmjerio, ali još uvijek me ne privlači, ne. Književnost još uvijek ostaje moj veliki užitak, naravno, iako u tradicionalnom smislu. Ne treba to odbaciti na početku. Zagovaratelji elektroničkih knjiga uvjeravaju da je to samo oslonac. Bez sumnje, kad vidim što se dogodilo sa televizijom, vidim da nije tako, da ekran utječe na kreaciju. Teži uvesti lakoću, naglastiti prije svega brzu zabavu, to je ono što se dogodilo sa televizijom. Ima nevjerojatnih stvari u tom mediju, ali prevladavaju sitne, lagane i prolazne stvari. Jako se bojim da književnost sa ekrana ne postane takva.

* A što čita Vargas Llosa?

Čitam za posao ili za užitak, i kad čitam za užitak, onda ponovo čitam klasične autore. Skoro dobijem vrtoglavicu od vihora novosti. Apsolutno je nemoguće biti u toku sa svim mladim autorima. Usprkos tome, ništa mi ne predstavlja toliko zadovoljstvo koliko pronalazak odgovarajuće knjige. Moja posljednja otkrića? Fascinirao me El olvido que seremos, od Héctora Abada Faciolince. Jako oštrovidno. Koja lijepa knjiga. Koji divan način da se napravi hommage svom ocu i u isto vrijeme skicira priča o cijelom jednom dobu. I nedavno sam otkrio Irene Némirovsky. Predivna je, impresionira te kako je živeći u skroz užasnim okolnostima, jedna francuska Židovkinja u Drugom svjetskom ratu mogla napisati Francusku suitu, jednu tako kontroliranu knjigu. Tako hladna, a pokazuje spokoj.

24. listopada 2010.

www.h-alter.org


 

GLAZBENA UMJETNOST

Spektar - Kultura

muzika

Glazba ili muzika je umjetnost  čiji je medij zvuk kojeg organiziramo u vremenu, uglavnom po nekom planu i namjerno, iako ima i drugih načina. Stvaranje, izođenje, važnost, a nekad i definicija glazbe veoma ovise o kulturi i socijalnim aspektima. Glazbu dijelimo u žanrove i podžanrove, ali njihove granice i veze ponekad ovise o osobnoj interpretaciji.

Jedan zaokružen i cjelovit ostvaraj glazbene umjetnosti se zove skladba, glazbeno djelo ili kompozicija. Međutim, glazba je reproduktivna umjetnost, slično kao i drama ili ples, što znači da se ona ne svodi samo na skladanje, nego da je skladano djelo potrebno i izvesti (reproducirati, interpretirati) da bi ga se moglo pružiti publici kao gotov proizvod umjetnosti. Glazbu izvode interpretatori, a može ju se reproducirati na dva načina živom izvedbom na licu mjesta, odnosno konkretnim izvođenjem djela pred publikom na koncertu ili nekoj prigodnoj svečanosti i puštanjem prije snimljenog sadržaja s nosača zvuka (CD-a, DVD-a i sl.) preko suvremene elektroničke opreme, kao što su radio, Hi-Fi, i sl.

Sama riječ glazba potječe od slavenskog glas, a riječ muzika od grčkog μουσική τέχνη (mousikē téchnē) - "umjetnost muzâ", od čega se zadržala samo prva riječ μουσική, što je izvedenica od riječi μούσα (mousa), što znači muza. Dalje se svijetom proširio latinski oblik musica, koji je uglavnom opisivao ugodne zvukove. Upravo je takav oblik najčešći u svjetskim jezicima.

Definirati glazbu već je malo teže, a to su pokušavali mnogi, od muzikologa do interpretatora. Uglavnom, za glazbu možamo reći da je umjetnost koja se izražava pjevanim i/ili sviranim tonovima, raznim zvukovima, šumovima i tišinom između njih. Zvukovima i šumovima se koriste ponajviše moderni skladatelji kad žele pobliže glazbeno opisati neki sadržaj. Tišinu pak između tonova čine stanke (pauze).

Uz to što je reproduktivna (izvođačka) umjetnost, glazba spada u fine (lijepe) umjetnosti jer joj je cilj estetika. Kao što film nazivamo sedmom umjetnošću, tako je glazba po tradicionalnoj estetici prva umjetnost (odnosno prva na popisu umjetnosti). Glazba ima i dodirnih točaka s kazalištem, ne samo zato što se prakticira u njemu, već postoji i žanr koje je posuđuje i od jednog i od drugog - mjuzikl. Usko vezan sa svo troje (ali posebno s glazbom) je i ples.

Glazba je uobličeno vrijeme, budući da se može doživjeti samo u tijeku nekog vremena (za razliku od slikarstva koje uobličuje prostor). Zbog toga glazba mora imati ritmičko uređenje svog sirovog materijala - tonova i drugih zvukova. Osim toga, glazbu uređujemo i pomoću melodije (niza tonova raznih visina) i harmonije (istovremenosti raznih visina tonova). Tako ritam, melodija i harmonija postaju osnovni elementi glazbe.

Glazbenu građu čine zvukovi, a oni nastaju titranjem nekog tijela, koje tako postaje izvor zvuka. Zvučni valovi se prenose zrakom u obliku krugova od izvora zvuka do našeg uha. Kad su titraji u zraku redoviti, ono što čujemo je ton - dakle pravilan, jasan zvuk. Kad su pak titraji neredoviti, čujemo samo šum ili buku - zvukove uglavnom više-manje neugodne ljudskom uhu (iako se i oni koriste u glazbi).

Jedan izvor titranja može izazvati iste titraje i u drugim predmetima, ali njihovi titraji moraju biti u skladu s titrajima izvora. To se zove rezonancija. Tako zvuk ljudskog glasa ne proizvode samo glasnice nego i rezonantna titranja u šupljini lubanje. Slično i zvučna kutija nekog glazbenog instrumenta titra rezonantno s početnim gibanjem koje je izvođač dao instrumentu. Na primjer, violinska kutija rezonira na titraje žice violine i pojačava ton. Frekvencija titranja (broj titraja u sekundi) određuje visinu zvuka. Što je više titraja u sekundi, viši je i ton. Ljudsko uho je izvanredno osjetljivo na razlike u visini i ima opseg od oko 20 do čak 20.000 titraja u sekundi. Jedan mješoviti zbor proizvodi frekvencije između otprilike 64 i 1500, a koncertni klavir između 20 i 4176. Kad skupina glazbenika svira zajedno, oni usklađuju svoje instrumente pri čemu je ton A definiran sa 440 Hz-a.

Razvoj je glazbe vezan uz ljudski razvoj, pa je tako i glazba neraskidiva od društvenog okruženja, civilizacijskog i materijalnog razvoja čovjeka. Razdoblja u povijesti glazbe uglavnom odgovaraju razdobljima u drugim umjetnostima (književnosti, slikarstvu). O njezinim počecima možemo reći da glazba postoji otkad i čovjek, slično kao i ples.

Imala je veliko značenje u životu primitivnih naroda, još i prije civilizacije, ali ovim se periodom povjesničari glazbe ne bave previše, zanimljivija su im glazbena dostignuća kulturnih naroda Antike. Ipak, muzikolozi su, proučavajući povijesne izvore i upoznajući primitivna plemena, donijekli više zaključaka o glazbi u pretpovijesno vrijeme:

1. Glazba je najprije služila kao magijsko sredstvo, koja je trebala pomoći nekoj radnji (žetvi, braku, uspješnom lovu...). Takva je glazba redovno praćena plesom, a bila je vezana uz religijske ceremonije.

2. Na naprednijem stupnju razvoja, služila je kao sredstvo uzdizanja borbenog duha i rodoljubnih osjećaja.

3. U još kasnijem periodu, kod prve podjele rada, unosila je u njega radost i neki ritam.

Prvi su instrumenti bili frule, drvene ili od kostiju, bubnjevi i udaraljke i, dakako - ljudski glas, najsavršeniji instrument.

O glazbi starog Egipta znamo ponajprije zbog raznih nalaza na području Grčke, s kojom su bili u dodiru, a i značenje glazbene kulture Egipta je baš u tome što grčke teorije vuku korijen iz Egipta. Egipćanima je glazba služila ponajprije za vjerske obrede, a poznavali su harfe, koje su umjetnički izrađivali, flaute i sistrume (vrsta metalnih udaraljki).

U Kini, koja je imala veoma dugu glazbenu tradiciju, glazba je povezivana s filozofijom. Njihov najveći filozof Konfucije je naučavao da "glazba oplođuje klice kreposti koje čovjek nosi u srcu." Dobra je glazba značila red, a loša nered u državi. Pet tonova njihove ljestvice predstaljalo je pet elemenata, a kasnija ljestvica od 12 tonova mjesece u godini. Glazbu su izvodili na velikim ceremonijama, a poznavali su dosta instrumenata.

Indija je također davala važno mjesto glazbi. Smatrali su je božjim darom, koji treba vraćati bogovima pjesmom i svirkom. Čini se da je indijska ljestvica bila veoma slična kineskoj - bila je pentatonska (od pet tonova). Jednim od najstarijih njihovim instrumenata smatramo vinu (sa sedam žica i rezonatorom), a cijenili su i zvona. Većinu ovih podataka povjesničari crpe iz religiozno-filozofskih knjiga, veda.

Glazba je u Palestini doživjela procvat u vrijeme Davida i Salomona. Židovima je glazba služila u bogoslužju, ali su posebni jer im nije predstavljala magijsko sredstvo. Nisu se glazbom opijali, već su njome izazivali svečano raspoloženje. Imali su veoma bogat instrumentarij, triangle, rogove, bubnjeve, svirale, harfe, lutnje. Njihovo pjevanje psalama i zborsko pjevanje preuzela je srednjovjekovna katolička glazba.

Boetius i Pitagora, a u sredini je Aritmetika. U Grčkoj je glazba smatrana znanošću kao i matematika, a ovdje se vidi njihova povezanost s brojevima

U  antičkoj Grčkoj država se brinula o razvoju umjetnosti, a u središtu njihove umjetnosti bila je glazba. Takvo zanimanje za umjetnost nastaje iz činjenice da su u Grčkoj tekovine kulture bilo dobro cijelog naroda. Iako je od grčke glazbe sačuvano samo dvanaestak zapisa, o njoj saznajemo iz literature, pa znamo da je glazba imala važnu ulogu u državi i društvu, odgoju omladine i, naravno, mitologiji. Na primjer, Apolon, bog (među ostalim) sunca, dakle sklada i sreće, bio je zaštitnik i bog glazbe. Primjena glazbe kod njih je bila svestrana: pjevali su u zboru lirske pjesme, slavili bogove himnama, a i u drami je glazba imala važnu ulogu. Bilo je doba kad su svi muškarci do tridesete morali primati glazbenu izobrazbu iz državnih glazbenih škola. Postojale su Pitijske igre, glazbeno-umjetnički pandan olimpijskima. Razvili su teoriju glazbe, i imali su ljestvice (silazne), koje su nazive dobijale po pokrajinama: dorska, frigijska i lidijska. Kitari, liri i drugim žičanim instrumentima pripisivali su svojstvo produbljivanja ljudskih osjećaja i unošenja sklada, a puhačkim moć uzbuđivanja i dovođenja u ekstazu.

Kad su Rimljani pokorili Grčku, preuzeli su i njihovu glazbu, instrumente i notno pismo, od ostalih naroda trube, ali tu glazbu nisu dalje unaprjeđivali, pa joj je vrijednost pala. Onoliko glazbenog smisla nisu imali, pa im je glazba služila za uljepšavanje gozbi priredaba i igara, no tu je glazbu sačuvao filozof Boetius u djelu De institutione musica, na kojoj počiva razvitak cjelokupne današnje glazbe.

Glazba srednjeg vijeka poznavala je dva smjera - crkvenu (sakralnu) i narodnu (svjetovnu) glazbu.

Starija sakralna glazba nadovezuje se na židovsku i grčko-rimsku, a preuzela je mnogo i od nekršćanskih naroda, napose istočnjačkih, što je vješto primijenjivala u svojem litrgijskom pjevanju. Važan dio liturgijske glazbe do danas čini gregorijansko pjevanje, jednoglasno i nepromijenjivo crkveno pjevanje. Zbirku takvih misnih napjeva sastavio je i pročistio u suradnji sa svojim benediktincima u knjigu Antifonarij papa Grgur I., te ga možemo nazvati reformatorom liturgijske glazbe[1] Iz Rima se takvo pjevanje proširilo po cijelom kršćanskom svijetu, čemu je pomogao i Karlo Veliki.

Svjetovna glazba je u 12. stoljeću dobila novu vrstu pjesama koju su gajili trubaduri. U njima je najčešće riječ o viteškim vojnim i ljubavnim pothvatima, njihova odanost, poštenje, milosrđe itd. U njemačkoj su takvi pjevači nazivani Minnesängerima, a imali su pravilnike (tabulaturu) po kojem se učila umjetnost. Sve su to bili putujući glazbenici, koje su vlasti i Crkva progonili, ali ih je narod volio, jer su bili veseli, šaljivi i lakoumni, a objedinjavali su mnogo zanimanja u jednom. Znali su svirati devet instrumenata, izmišljati rime, žonglirati, oponašati glasove životinja, čarati s kartama i skakati kroz četiri obruča...

Kao i sve druge umjetnosti, glazba je tada doživjela preporod i označila kraj veza sa srednjim vijekom. Pojavljuje se zanimanje za kulturna dostignuća antike, i težnja da se antika prikaže u preporođenom ruhu. Novost je tiskanje nota - 60 godina nakon Gutenbergova izuma tiska. Glazbu renesanse odlikuju jasan izraz i jednostavni oblici, a u glazbene majstore renesanse ubrajamo Giovannija Luigija Palestrinu, Orlanda di Lassa i Slovenca Jakoba Gallus-Petelina.

Svojevrsnu vezu između srednjeg vijeka i renesanse čini razdoblje gotike. U to je doba instrumentarij povećan: najrašireniji je instrument vielle (njem.: Fiedel), preteča danjašnjih gudačkih instrumenata. Postojale su harfa, lira, lutnja (neizmijenjena do danas), rogovi, frule, zvončići, bubnjevi. Pojavile su se i orgulje (tada nazivane kraljicom instrumenata), te klavikord i čembalo - preteče klavira.

Umjetnički stil baroka, odjek je napretka na području svih znanosti, koje tad poprimaju obrise slične današnjim - astronomija, matematika i fizika doživljavaju procvat, uveden kapitalistički sustav, izlaze prve novine, uvedena pošta, konstruiran globus... Uz sve ovo barok je ipak bio veoma vezan uz Crkvu, točnije proces protureformacije, jer je Crkva htjela privući vjernike raskoši i vanjskim sjajem. Barok se najsnažnije očitovao baš tamo gdje je protureformacija bila najsnažnija - u Italiji, Njemačkoj, Austriji, Španjolskoj, Poljskoj.

Najveći majstori baroka su Johann Sebastian Bach i Georg Friedrich Händel, a poznati su još i Purcell, Couperin, Caccini, Vivaldi, Lully, Schütz. Barok je nakićen, pun ukrasa i krivudavih linija, a glazbi je donio polifoni stil, oznake za dinamiku i tempo, te nove vrste djela (opera, suita, oratorij, kantata i drugi).

U drugoj polovici 18. stoljeća barok prerasta u rokoko, posebno u Francuskoj. Rokoko i početak klasike se u glazbi naziva galantnim stilom, a karakteriziraju ga male, dražesne, vitke forme; hedonistički je i ne toliko formalan. Njegovi važni predstavnici su sinovi J. S. Bacha.

Važno je napomenuti da u ovom periodu barok u glazbi ne odgovara uvijek po godinama baroku u drugim umjetnostima (književnosti, slikarstvu), pa je važno posmatrati ih odvojeno.

Novo, veliko razdoblje započeto 1730. Klasično je u njemu je savršeno jedinstvo oblika i sadržaja, a naziva se još i Bečkom klasikom. U ovo vrijeme do najviše je mjere uzdignut sonatni oblik, a usavršeni su simfonija, gudački kvartet i klasična opera.

Najveći majstori klasike, bečki klasici, su trojka Haydn – Mozart – Beethoven, s tim da je Beethoven ušao i u romantizam. Drugih je skladatelja bilo mnogo, zanimljiviji su Luigi Boccherini, majstor komorne glazbe, Domenico Cimarossa, najveći zastupnik opere buffa (šaljive opere), Giovanni Battista Pergolesi, autor mnogih opera, te od domaćih skladatelja Ivan Mane Jernović, vjerojatno rođen na brodu ispred Dubrovnika.

Klasikom se nekad smatraju i romantizam i barok, ali to je samo razdoblje od 1730. do 1820. (vidi niže). Pravilniji bi naziv bio ozbiljna glazba, iako ni on nije sasvim primjeren, budući da klasicizam (klasika) ne mora biti ozbiljan, ali je ozbiljan u odnosu na moderne žanrove.

Stil 19. stoljeća, u kojem prevladava fantazija i čuvstvo. Nastaje kao reakcija na neispunjena obećanja Francuske revolucije, nezadovoljan i razočaran, umjetnik se povlači u sebe, u prošlost - većinom srednji vijek. Povlači se i u prirodu, mnoga romantičarska djela veličaju žubor potoka, šuštanje lišća, godišnja doba. Tako se, odlaskom u prirodu - na selo - razvija i zanimanje za folklor, ono narodno. Ovo pak potiče rodoljublje, pa su mnogi romantičari bili borci za prava naroda.

Za romantizam su značajna kraća djela, časovita uzbuđenja; melodija je sad jednostavna, bez skokova, čak priprosta, a sad skokovita, uzbuđena, obijesna. Ono što je nekad bilo neskladno, disonantno, sad se tomu daje prednost, a sve opet zvuči dobro - to je razlog zašto su neki intervali i akordi u nekim razdobljima smatrani disonantnim, a u nekim nisu. Romantizam je veoma bogat ritmičkim i melodijskim elementima, uvijek pronalazi nove interpretacije. Njegovi najveći skladatelji su Schubert, Schumann, Chopin, Wagner, Brahms, Liszt i dr.

Većina stručnjaka se slaže da su osnovni elementi glazbe ton (koji određuje melodiju i harmoniju), ritam (njegove komponente tempo, mjera i artikulacija), dinamika i osobine tona kao što su tembar i tekstura tona.

Pri glazbenoj izvedbi važno je fraziranje, a ono zajedno s tempom i dinamikom daje djelu ljepotu, te u potpunosti ovisi od izvođača. U glazbi postoje i ukrasi, glazbeni ornamenti koji kratkim izmjenama tonova "igraju" oko glavnog tona melodije.

Način bilježenja tonova na papiru nazivamo notacijom, te je ona obično preduvjet praktičnog izvođenja glazbe, te se uči od samog početka učenja glazbe. Notacija se kroz stoljeća razvijala, još od starogrčke notacije. U srednjem vijeku Guido Aretinski je razvio neume kojima se bilježilo gregorijansko pjevanje, a postavio ih je na četiri obojene crte. Od njih su se razvilo koralno notno pismo, u obliku kvadratića, a od njega današnje notno pismo na pet crti crtovlja.

Guido Aretinski je razvio solmizaciju, nazive tonova koje koristimo pri pjevanju, a kasnije je tomu dodana i glazbena abeceda.

Podjela glazbe [uredi]

Glazbu je veoma teško podijeliti i kategorizirati sasvim točno, zbog njene kompleksnosti. Ipak, velike se podjele lako mogu napraviti.

Po tome čime se izvodi, glazbu možemo podijeliti na vokalnu - glazbu koja se pjeva, tj. izvodi pjevanim tonovima; instrumentalnu - glazbu koja se svira, tj. koja se izvodi sviranjem na instrumentu i vokalno-instrumenalnu - kombinaciju obje navedene.

Po naslovu djela glazba može biti programna - umjetnička djela koja imaju određen naslov kojim nam se otkriva glazbeni sadržaj (program). Sva vokalna djela spadaju u ovu vrstu, jer imaju riječi, pa time i naslov.   Apsolutna - glazbena djela koja naslovom ne otkrivaju autorovu zamisao (iako, naravno, i one imaju program). Ovakva djela najčešće nose samo oznake za tempo, oblik kompozicije i sl.: Allegro, Rondo, Presto itd. Postoji i veoma široka podjela glazbe po žanrovima, a rjeđe su podjele povijesna, zavisno od perioda u kojem je glazba nastala, i nacionalnosna, zavisno o nacionalnosti skladatelja. Posve poseban rod je narodna glazba, koja ima i drukčija pravila (najčešće u pjevanju), te koja čini poseban smjer na akademijama. Iz ove glazbe su "posuđivali" najviše romantičari, ali i klasičari, jer je veoma bogata melodijama i ljepotom.

Glazbenici su svi ljudi koji se bave glazbom, a to mogu na mnogo načina:

* Skladatelji pišu glazbena djela; od njih počinje proces glazbe. Ideje nalaze u narodnoj glazbi, svakodnevnom životu ili im jednostavno dolaze "iz glave" - to je kao svaki drugi proces stvaranja umjetnosti. Skladatelji moraju poznavati veoma mnogo stvari - povijest glazbe, oblike kompozicija, harmoniju, zvuk svakog pojedinog instrumenta...

* Interpretatori izvode glazbu: pjevanjem, sviranjem, ili kombinacijom navedenog. Mnogo ih je više od skladatelja, a obično se u već u osnovnoškolskom glazbenom obrazovanju opredjele za određeni instrument, mada poslije mogu učiti nešto drugo. Oni su reproduktivni umjetnici, a tek u suradnji autora i interpretatora se glazbeno djelo ostvaruje u cijelosti. Velika tehnička vještina interpretatora naziva se virtuoznošću, ali uz nju je potrebna i umjetnička vještina. Mogu izvoditi sami (solo) ili u skupinama (ansamblima), koji imaju više vrsta - postoje zborovi, orkestri, manji vokalni ansambli, gudački/puhački/udaraljkaški ansambli, nestandardni, komorni, instrumentalni ansambli...

* Dirigenti su voditelji većih ansambala - zborova i/ili orkestara, te rjeđe drugih koncertnih skupina. Većina koristi štapić, a pred sobom imaju partituru - notni papir sa zapisanim dionicama svih instrumenata, jednih iznad drugih. Moraju posjedovati veliko glazbeno znanje te dobar sluh, zbog čega postoje mnogi skladatelji-dirigenti.

* Muzikolozi su znanstvenici koji se bave glazbom, odnosno njenim problemima. Veoma široka i važna grana muzikologije je etnomuzikologija, znanost o narodnoj glazbi. Hrvatski je narod iznjedrio dosta zapisivača narodnih popijevki i melodija, kao što su Vinko Žganec, Josip Andrić i Franjo Kuhač.

* Graditelji instrumenata izrađuju glazbene instrumente, ali ne izmišljaju nove dizajne instrumenata. Najpoznatiji klasični graditelj je svakako Antonio Stradivari, a poznate su i obitelji Amati i Guarneri.

* Glazbeni pedagozi su nastavnici i profesori u osnovnim i srednjim školama, glazbenim akademijama i drugim konzervatorijima te raznim tečajevima. Osnovna se škola pohađa paralelno sa "običnom" osnovnom, te joj je veoma slična. Srednja glazbena škola također se može pohađati paralelno s nekom drugom srednjom školom, ali to nije obvezno i na to se odlučuju samo neki. Akademija je naziv za visokoobrazovnu ustanovu koji se koristi u glazbenoj, likovnoj i dramskoj umjetnosti.

* Disc Jockeyi (DJ-evi) su ljudi koji puštaju glazbu, bilo u diskotekama, revijama ili jednostavno na radiju i televiziji. Iako se danas ovaj naziv najčešće veže uz modernu elektroničku glazbu, DJ-evi su postojali mnogo prije nje, a i danas većina veoma cijeni stare gramofonske ploče iz 50-ih. Ipak, digitalna glazba i moderni formati čine jednu uobičajenu dimenziju njihovog posla.

Mnogo je primjera o važnosti glazbe i njenoj ulozi u društvu i životu čovjeka. Martin Luther postavljao je glazbu odmah iza teologije, a u prošlosti je glazbena izobrazba bila sasvim uobičajena (za više slojeve društva). Popularnost glazbenih festivala godinama ne jenjava, a Eurovizija proširuje pojam Europe duboko u Aziju. Himna - svečana pjesma - jedan je od osnovnih državnih simbola. Danas se glazba "uvukla" u našu okolinu pa je nekad i ne primjećujemo, jer nas doista okružuje sa svih strana - jednostavni njeni oblici (zvona, sirene, zviždaljke) često su nam neophodni.

Glazbena izvedba ima drukčiju formu u različitim kulturama i miljeima. U Europi i Sjevernoj Americi, dakle u zapadnom, razvijenom svijetu, česta je podjela glazbenih žanrova na visoko- i niskokulturalnu. Visokokulturalne vrste glazbe bile bi klasika s romantizmom i barokom, te moderna klasična glazba. Niskokulturalni žanrovi uključivali bi jazz, blues, soul, country i druge, uz koje publika može piti, plesati, veseliti se... Ovakva podjela postojala je sve do kasnijeg 20. stoljeća, te je kvaliteta glazbe prvo posmatrana kroz to pripada li ona prvoj ili potonjoj grupi, a tek onda po njenoj umjetničkoj vrijednosti. Tako je pravljena razlika između "umjetnosti" i popularnih stilova koji su mogli čuti u barovima i plesnim dvoranama, iako su se muzikolozi kasnije složili da ovakva podjela ne mora nužno određivati kvalitetu glazbe, već je ona proizašla iz drukčijih mišljenja i socijalnih statusa. Dakle, prevaziđeno je mišljenje kako je kvalitetna samo klasika, dok moderni rap, punk, rock umjetnički ne vrijede. Tu je važno napomenuti da čak ni neki kasniji Beethovenovi uradci, ili Stravinskijevi baleti nisu odmah naišli na odobravanje, te su i oni smatrani neprimjerenim - što samo govori da je ponekad potrebno vremena da se nešto prihvati. Ipak, i danas se ponegdje klasika naziva umjetničkim stilom, što je odraz tog vremena.

Glazba ne mora biti izvođena samo na koncertima, danas joj nalazimo mnoge druge primjene.

Odavna su poznati utjecaji glazbe na ljudske osjećaje, pa je i ova grana liječenja davno zaživjela. Prvi je opisao utjecaje glazbe na dušu Al-Farabi (oko 872. - 950.), a u Osmanskom carstvu glazbom su liječene mentalne bolesti. U 17. stoljeću su došli do zaključka da glazba i ples izvrsno pomažu kod melankonije i očaja, a 2006. je dokazan povoljan utjecaj glazbene terapije kod shizofreničara.

Terapija glazbom je proces u kojem terapeut koristi emocionalna, mentalna, socijalna, duhovna i estetska svojstva glazbe kako bi izliječio pacijenta ili poboljšao njegovo zdravlje. Veoma je zahvalna terapija jer je pogodna svim dobnim skupinama, a olakšava mnoge probleme: medicinske smetnje, fizičke hendikepe, poremećaj komunikacije, starenje, zlostavljanje. Koristi se i za poboljšavanje učenja, smanjenje stresa i drugo. Pod terapiju glazbom ne spada puštanje glazbe pri masaži ili drugoj terapiji, iako i tu pomaže opuštanju.

Filmska je glazba koja je skladana posebno za film, a može biti i prije napisana glazba upotrijebljena u filmu (tu ju je važno razlikovati od soundtracka). Njezina je važnost u tome što stvara ugođaj te potpomaže promociju filma. Koristi se jer potiče emocionalnu povezanost s radnjom, a često pomaže karakterizaciji likova. Mnoge filmske skladbe postanu popularne i izvan filmova, te se često ponovno izvode (Tema slavnog Johna Williamsa iz Schindlerove liste i Zvjezdanih ratova; naslovna glazba Maxa Steinera iz filma Prohujalo s vihorom i dr.).

Vojna se glazba danas najčešće prakticira na ceremonijama, podizanjima zastava, obljetnicama, postrojavanjima i dr., ali u prošlosti je imala i praktičnu svrhu - u ratnom metežu zvuk trube ili bubnja prenosio je zapovijedi, jer se glazba bolje čula od zapovjednikovog glasa. Vojna glazba je pojednostavljena, njen instrumentarij čine razne vrste bubnjeva te puhači. Obično su - iz praktičnih razloga - svi instrumenti lako prenosivi. Iz vojne glazbe razvila se limena glazba, glazba limenih instrumenata, vojnički ustrojena, a koja se izvodi i na koledžima.

18. rujna 2010.

www.hr.wikipedia.org

   

HALIL DŽUBRAN - SPAS U VJEČNOSTI

Spektar - Kultura

dzubran

Ako vam je teško, ako vam se snovi ne ostvaruju, ako ne možete dosegnuti ljubav, muškarca ili ženu svoga života, ako vam se sve ovo čini besmislenim, ako ste sputani, depresivni i sve tako, /pro/čitajte sjajnog arapsko-američkog prozaista, pjesnika i slikara Halila Džubrana /1883-1931/ i odmah će vam biti lakše. Džubran, kako piše Esad Duraković, daje valjan odgovor svima onima, a ne zavaravajmo se, to smo skoro svi mi, mrtvi, živi i budući,  koji "nisu ostvarili neke svoje ideale i ciljeve u ovome životu /kao što je ljubav, primjerice/, neka se ne obeshrabruju, jer ovaj život je samo jedna faza vječnog trajanja i ostvarenje tih ideala i ciljeva neizbježno će se ostvariti u nekom drugom životu...". "Suza i osmijeh", nakon "Proroka" najznačajnije je djelo Halila Džubrana, zbirka nečega između eseja i poezije, koje na najbolji način iskazuje umjetnost i filozofiju tog velikog i utjecajnog književnika. U nastavku iz spomenute zbirke izdvajamo poruke Halila Džubrana pod nazivom "Jadni moj prijatelju" /Bajro Sarić/.

"O, ti koji se rođen u postelji bijede, koji si rastao u naručju poniženja, koji si mladost provodio po kućama despotizma, ti što suhi kruh uz uzdahe jedeš, što piješ vodu zamućenu suzama!

O, vojniče osuđen nepravednim ljudskim zakonima da ostaviš dragu, djecu i prijatelje i da odeš u prostore smrti radi pohote koju dužnošć zovu!

O, pjesniče koji živiš kao tuđin u svojoj domovini, stran poznanicima, koji se zadovoljavaš samo mrvicama tinte i papira!

O, zatvoreniče bačen u tamu zbog sitna grijeha koga su preuveličale zablude onih koji zlo zlim vraćaju i koji hoće da nasiljem ispravljaju!

I, ti, jadnice, koju je Bog darovao ljepotom što ju je mladić zapazio pa te zaveo, zlatom te bijede oslobodio te si mu se predala, a onda te zapustio kao žrtvu što drhti u kandžama poniženja i očaja!

Vi ste, dragi moji nemoćnici, svjedoci ljudskih zakona, vi ste nesretnici, a vaša je nesreća posljedica zuluma moćnika, nepravde vladara, nasilja bogataša i sebičnosti roba strasti!

Ne očajavajte, jer iza nasilja ovoga svijeta, iza materijalnosti, za oblacima, iza etera i iza svega ima jedna sila sva u pravdi, sva u samilosti, sva u brižnosti i ljubavi.

Vi ste poput golog, snijegom obrvanog drveća. Doći će proljeće i zelenim, nježnom lišćem će vas odjenuti.

Istina će strgnuti veo suza što vam osmijeh zaklanja.

Ja vas ljubim, braćo, a prezirem vaše ugnjetače."

25. srpnja 2010.

Halil Džubran - "Suza i osmijeh"

 

THOMAS BERNHARD: LOVAČKO DRUŠTVO

Spektar - Kultura

lovacko drustvo

Takozvani kulturni i umjetnički svijet, kulturnjaci i umjetnici, osobito u konzervativnim, provincijalnim i mediokritetskim sredinama, kakvih je bilo, ima i bit će posvuda, uglavnom je sličan. A to znači umišljen, zatvoren, tašt, neprijemčiv za kritiku i suprotstavljen darovitima, htijućima, sposobnima i neprijetvornima. Toga je bilo, ima i bit će i ovdje kod nas,dakle u Gradu i bit ću subjektivan, ne mogu biti drugačiji, sve u svemu nije mi podnošljiv. Prema takvom svijetu, onome koji ne dopušta ni slučajno ulaz nekoga boljega ili drukčijeg opisao je i čuveni austrijski književnik Thomas Bernhard /1931-1989/. Tako u "Wittgensteinovom nećaku" opisuje kako je izgledala priprema i praizvedba njegove drame "Lovačko društvo", što nemilosrdno podsjeća na neku našu, i ne samo kulturnu svakidašnjicu /Bajro Sarić/.

"Pri vožnji palo mi je je na pamet kako se ponašao /Paul Wittgenstein, pišćev prijatelj, op.a./ pri takozvanoj praizvedbi mog "Lovačkog društva". Komad je bio, jer Burg je za to stvorio sve pretpostavke, totalni neuspjeh bez primjera, a apsolutno trećerazredni glumci koji su u njemu nastupili nisu ni trena stali iza mog komada, što sam brzo mogao utvrditi, jer ga prvo nisu razumjeli, a drugo sasvim su ga malo cijenili, osim toga u njemu su imali agitirati samo kako manje ili više zbunjena postava što, kao što znam, nije čak ni bila indirektno samo njegova krivnja, nakon što je propao plan da se komad izvede s Paulom Wessely i Brunom Ganzom za koje sam komad napisao. Oboje na kraju nije nastupilo u mom "Lovačkom društvu" jer se ansambl Burga, kako se on ljubazno perverzno naziva, više ili manje zatvoreno branio od nastupa Brune Ganza u Burgtheatru, ne samo iz egzistencijalnog straha, nego jednako i iz egzistencijalne zavisti, budući da je Bruno Ganz, najveći glumac kojega je Švicarska ikad proizvela, cijelom ansamblu Burgheatra natjerao u kosti što bih nazvao umjetnički smrtni strah, taj golemi kazališni genij iz Švicarske, i doista se utvrdila kao žalosna i istodobno odvratna perverznost povijesti kazališta u Beču i još danas u mojoj glavi kao nepopravljiva sramota cijelog njemačkog kazališta činjenica da su glumci u Burgheatru tada u svim okolnostima i svim sredstvima nastojali spriječiti nastup Brune Ganza čak uz podnošenje pismene rezolucije i uz prijetnje direkciji, kao što stoji, pod svaku cijenu i svim sredstvima, i spriječili ga, kao što je poznato, jer u Beču, otkad je kazališta, doista ne odlučuje direktor, nego odlučuju glumci; direktor, osobito Burgtheatra, nema što reći, tamo su uvijek odlučivali takozvani omiljeni glumci Burgheatra; samo su ti omiljeni glumci, koje bez daljnjega možemo nazvati slaboumnima, jer s jedne strane nimalo ne razumiju kazališnu umjetnost, s druge strane se besprimjernom bezobraznošću bave prostitucijom kazališta na štetu kazališta i na štetu publike, moram reći da se burgtheatarska prostitucija već desetljećima, ako ne i stoljećima, isplati i da ona nudi najlošije od svih loših kazališta; od tih takozvanih omiljenih glumaca s njihovim slavnim imenima i njihovim debilnim shvaćanjem kazališta, koji samo totalnim zanemarivanjem glumačkih sredstava i besramnim iskorištavanjem popularnosti takoreći na vrhuncu svoje neumjetnosti, postavljeni jednom od stupidne bečke kazališne publike, posjednu na bijelca popularnosti, desetljećima, većinom do smrti službuju u Burgtheatru. Tog trenutka, kad je nastup Brune Ganza niskošću njegovih bečkih kolega postao svemoguć, povukla se i Paula Wessely, moja prva i jedina generalica iz projekta, i budući da se iz ugovora sklopljenog s Burgtheatrom o "Lovačkom društvu" na najbesmisleniji način nisam više mogao izvući, morao sam pretrpjeti predstavu kao praizvedbu svog komada, o kojoj mogu reći samo da je neukusna, i koja, kako sam već natuknuo, nije bila čak ni dobronamjerna, kao toliko toga i gotovo svega na bečkom Burgtheatru, jer ti apsolutno netalentirani glumci koji su igrali glavne uloge, pobratimili su se u najmanjem otporu s publikom, a niski su baš prema komadu koji igraju i prema autoru kojega izvode, kojega smjesta i bez najmanje skrupula napadaju s leđa kad primijete da publika ne želi ni taj komad ni tog autora, jer ne razumije ni njega ni njegov komad, jer su joj i autor i komad preteški, jer bečki glumci, a prvenstveno takozvani glumci Burgtheatra, ne idu, što bi bilo posve razumljivo, kako to inače rade glumci u Europi, za svog autora i svoj komad, pogotovo ako je uz to nov još neisproban, kao što se kaže, u vatru, nego okreću autoru i njegovu komadu u tren leđa kad primijete da publika nije smjesta oduševljena, što ona vidi i čuje nakon podizanja zastora..."

24. lipnja 2010.

Thomas Bernhard - "Wittgensteinov nećak"


 

 

 

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

17.08.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,687218
CHF CHF
1
6,482999
GBP GBP
1
8,123525
USD USD
1
6,304360
EUR EUR
1
7,389971
$ Odabir valute
= Odabir valute