Društvo

DUBROVAČKI PARAC - SVETI VLAHO

Spektar - Društvo

Stoljećima je mudri sebastski liječnik sv. Vlaho više no prepoznatljiv simbol Grada podno Srđa. Definirati Dubrovnik imenom Grada sv. Vlaha, postaviti znak jednakosti između oba pojma, primjer je koji se svojom snagom prepoznatljivosti može usporediti s glavnim gradom vječite dubrovačke suparnice Venecije — Gradom sv. Marka. Prilog o ukorijenjenosti, prožetosti i identitetu grada kroz štovanje kulta sv. Vlaha, dubrovačkog parca, potpisuje Ivo Banac, profesor povijesti na američkom sveučilištu Yale.

Oficij sv. Vlaha, koji je 1924. godine odobrio dubrovački biskup Josip Marčelić a tiskala knjižara Jadran, sadrži pjesmu na jutrenji što mi svojim arhaičnim prijevodom još uvijek prizivlje ozračje 1950-ih godina: »Uzalud silnik nemili / Šibike, češlje gvozdene, / I druga kruta mučila / Protivu njega obrati.« Sunčana je nedjelja u veljači negdje 1954. ili 1955. (Nedjelja mora biti, jer režim nije dopuštao procesiju na sv. Vlaha, osim ako je festa padala u nedjelju.) Stradun nije baš prepun. Dvadesetak barjaka, između njih i onaj zagonetni grimizni tek koplje zaodjenuto terasastim platnom. Svećenstvo i biskup. Posljednji patricijski biskup Pavao Butorac, gospodin blaga pogleda, upravo onakav kakav je sigurno bio mudri sebastski liječnik s početka četvrtog stoljeća, a kojega Dubrovčani zovu Vlaho.

slikaČinjenice o sv. Vlahu krajnje su oskudne. Mučenik Surp Vlas (na armenskom; na latinskom — Sanctus Blasius) rodio se u antičkoj Sebasti (Sebasteia, Sebastia; današnji Sivas u središnjoj Turskoj), u ondašnoj Maloj Armeniji, onom dijelu armenskog ozemlja kojim je upravljao Rim. Vjerojatno je prvi u obitelji prešao na kršćanstvo. Bio je poznat i iznimno krepostan liječnik. Svećenstvo i narod izabrali su ga za biskupa nakon smrti njegova prethodnika Mehruđana. Za Dioklecijanova progona (poslije veljače 303. godine) skrivao se od vlasti, ali noću, potkupivši tamničare, pohodio bi i krijepio uhićene kršćane. Progon u Maloj Aziji nastavio se i nakon Konstantinova i Licinijeva Milanskog edikta (313. godine), jer je Licinije nakon 319. odustao od tolerancije. U to se doba sebastski biskup sklonio u planine Kapadokije. No, otkriven od namjesnikove vojske, sproveden je u Sebastu. Na putu je ozdravio dijete kojemu je u grlu zapela riblja kost, čudo što će ga u srednjoj Europi svrstati među četrnaest svetih pomoćnika, a pripast će mu zaštita od bolesti grla.

U planini je Vlaho prijateljevao s divljim zvijerima, pa nije čudno što je na putu za Sebastu uspio nagnati gorskog vuka da siromašnoj udovici povrati netom ugrabljeno živo svinjče. Ona ga je krišom pohodila u sebastskom zatvoru, gdje ga je našla nakon opaka bičevanja i podarila mu skuhanu glavu svoje tek spašene životinjice. Svetac je zamoli da mu za uspomenu pali svijeće, te nastavi pomagati siromašne. Zauvrat će zaslužiti onu nagradu koju je Gospodin, na nagovor Ilije Tišbijca, podario udovici iz Sarfate. Sveti Vlaho je zaštitnik divljih životinja, a u cijelom katoličkom svijetu na njegov se blagdan (3. veljače) blagoslivljaju grla blagoslovljenim svijećama. Taj obred se u Dubrovniku zove »grličanje«. Svečev je atribut žrtvovana svinjska glava.

Muke sebastskog biskupa trajale su danima. No, Vlas je opetovano odbio žrtvovati idolima. Na zapovijed prefekta Agrikolausa mučitelji su ga derali željeznim češljevima za vunu, o vrat mu vješali kameni žrvanj s namjerom da ga utope u jezeru. Uz pomoć Kristovu sve je izdržao. Na kraju, vjerojatno u veljači 320. godine, odrubiše mu glavu. Nakon Konstantinove pobjede nad Licinijem (324. godine) Vlahov se kult širio cijelim kršćanskim svijetom. Taj izvorni svetac kršćanskog Istoka štovan je s vremenom do Flandrije i Engleske. Čak u Canterburyju mu pripisuju četiri čuda. Kult je slijedio njegove moći koje su ulazile u svetišta Carigrada i Rima, a potom Italije, Francuske, Flandrije, Španjolske i Njemačke. Dubrovački kanonik Stijepo Skurla veli da je »malovjernik« Collin de Plancy 1821. ustvrdio kako bi se s malo truda pronašao sv. Vlaho sa stotinu ruka. A nije znao, veli Skurla, da u Dubrovniku imamo tri ruke sv. Vlaha, ali to »nijesu cijele ruke, nego komadi rukâ« (1871).

Dubrovčani su sv. Vlaha štovali kao svog glavnog zaštitnika, parca, još od druge polovine 10. stoljeća. Već oko 1026. kupuju dio svečeve lubanje od jednog grčkog igumana, dakle u vrijeme pečeneških napada na Bizant, kad su mnogi grčki monasi bježali prema Zapadu. Tako je u srpnju 1346. Dubrovčanin Toma Vicijan poklonio moći lijeve ruke sv. Vlaha, koje je kupio u Raškoj, za vrijeme pohoda ugarskog kralja Ludovika Velikog na tu zemlju. Dan prijenosa (5. srpnja) još se uvijek slavi u Dubrovniku kao drugi Vlahov blagdan — Ruka sv. Vlaha. Jedan Uljcinjanin, Stjepan Marinov, iz Raške je 1428. godine donio moći grkljana sv. Vlaha. Poslije pada Carigrada, despot Toma Paleolog podario je moći desne ruke sv. Vlaha dubrovačkom brodaru Đ urđu Radovanoviću, koji je bizantskog bjegunca prebacio na Krf, a taj ih poklonio Dubrovniku. Cijeli bi se romani mogli napisati o tim i drugim Vlahovim moćima koje se danas nalaze u riznici dubrovačke katedrale. Jer u svetim se moćima prepoznavala nadnaravna moć, bez obzira na to je li ona grijala pobožni puk ili onu plemenitu klarisu koja je 1433. pobjegla u Italiju s razvratnim popom Antunom Vukičevićem — i moćima desne ruke sv. Vlaha.

Kult sv. Vlaha bio je strogo državan u Dubrovačkoj Republici, a festa sv. Vlaha središnji državni blagdan. Laus Velikog admirala, kako ga prenosi Luko Paljetak, za vrijeme svečanosti 3. veljače jasno svjedoče o ideologiji Republike: »U ime presvete Trojice, Oca, Sina i svetoga Duha, u ime slavne Djevice Marije, u ime slavnoga svetoga Vlaha, našega branitelja, u ime sv. Petra i Pavla rimskoga, sv. Franja Ksaverija i Filipa Benizija, naših odvjetnika, sv. Ivana Krstitelja, sv. Ivana Evanđelista, sv. Šimuna zadarskog, sv. Tripuna kotorskog, sv. Ivana trogirskog, sv. Dujma spljetskog, sv. Đ enara napuljskog, sv. Bartolomea liparskog, sv. Nikole barijskog, svetoga tijela, sv. Anđela montijskog, pravednog tijela, sv. Cirijaka jakinskog, sv. Đ urđa đenovskog, sv. Ambrozija milanskog, u ime sv. Vicenca španjolskog, u ime svih svetaca i svetica nebeskih, život i pobjeda, mir i obilje ovoj našoj presvijetloj i preuzvišenoj Dubrovačkoj Republici, da je Bog sačuva i uzdrži mnogo ljeta na moru i na kopnu. Živio sveti Vlaho.«

slikaDubrovački se mikrokozam okreće oko Boga i središnjih ličnosti kršćanstva, sv. Vlaha i kasnijih jezuitskih i servitskih »odvjetnika« (obojica kanonizirana u iznimno teškom 17. stoljeću), te svetaca susjedne mletačke Dalmacije (ali bez spomena suparničkog sv. Marka!), te svetaca španjolske krune i Papinske države. I na taj se način Dubrovčani predstavljaju kao najvjerniji katolici i odbacuju mletačke prigovore na račun svog otomanskog podložništva. Sv. Vlaho zapravo jamči da to nije država »katoličkih Turaka«. On je, kao što je lijepo napisao Mavro Vetranović, kapetan dubrovačke mornarice: »Dubrovačka je mornarica / don patrona i kraljica / od svijeh plavi i od svijeh drijeva, / što po slanoj vodi pliva. / A tko li će ino rijeti, / taj ne misli pravo umrijeti. / Jer je kapetan sveti Vlasi, / po svem svijeti koj se glasi, / pod korunom suha zlata / kojojzi se ne zna plata.«

Sv. Vlaho je u prvom redu branitelj, »kî od našijeh neprijateljah / Na svaku nas čuva stranu« (Nikola Bunić, poslije Velike trešnje 1667. godine). Još od vremena prvih mletačkih presizanja, kad je sv. Vlaho nadahnuo svećenika Stojka da upozori gradske oce na himbene namjere Venecije, pa sve do naših vremena, sv. Vlaho brani Dubrovnik od neprijatelja. Živo se sjećam pripovijedanja suor’ Nataline, sićušne stare vjeroučiteljice u crkvi Službenica Milosrđa na Pilama, koja nam je na vjeronauku 1950-ih predočila kako je sv. Vlaho nagnao savezničkog pilota spremnog na bombardiranje Dubrovnika, pri koncu rata, da svoj smrtonosni teret baci u more. (Postoji i alternativna verzija da se starac s dugom sijedom bradom prikazao talijanskom pilotu s jednako kobnim namjerama, ovaj put pri početku rata.) No, postoji i vjerovanje da je Vlahova vlast ipak ograničena.

slikaDum Ivan Stojanović navodi dirljivu priču o vlastelinu Franu Boni, koji »na dan sv. Vlaha ne izlažaše iz kuće. A kad bi ga tko upitao za uzrok, odgovaraše: »Sv. Vlaho! sv. Vlaho! o non puote o non vuole« (ili ne može ili ne će)«. Sv. Vlaho nije mogao obnoviti Republiku, a Stojanović to ovako objašnjava: »Ovaj se odgovor na prvi mah čini dilema, ali u zdravoj morali i u zdravoj nauci bogoslovlja nije: jer sv. Vlaho non vuole perche non puote (ne će jer ne može); a zašto? evo zašto: sveci (baš zato što su sveci) hoće ono što Bog hoće. A Bog kad jednom praceptum posuit non preteribit (postavi zapovijed, ne će je mimoiti)«. Koliko su vlastela patila na festu sv. Vlaha nakon pada Republike vidi se i iz Stojanovićeve priče o vladici Teri, koja se, kao i Frano Bona, također zatvarala na festu sv. Vlaha: čitala je »uz mnoge očenaše molitvu proroka Jeremije, koja se pjeva po crkvama u petak veliki u večer: Recordare Domine quid acciderit nobis (Spomeni se, Gospodine, što nam se dogodilo)«. Pedesetih i ranih šezdesetih godina, u jeku krutog razdoblja komunističkog sustava, festa sv. Vlaha bila je mjerenje snaga. Brojali su se barjaci i slušale prozirne prodike protiv službene ideologije. Znamenite su iz tog vremena propovijedi dr Jordana Kuničića, glasovitog dominikanskog teologa, koji je govorio jezikom dubrovačkog ponosa: »Dubrovčanin se može ponositi kao Dubrovčanin. /.../ Kada je knez Dubrovačke Republike pristupio da poljubi moći sv. Vlaha, bio je to poljubac odanosti i predanosti. Odanosti i predanosti i svoje i svojih podanika. Vi sebe smatrajte knezom. Svaki od Vas i svaka od Vas«. Taj se aspekt dijelom izgubio u politički boljim vremenima, kada je Crkva dubrovačku festu pretvorila u općehrvatski blagdan, oduzevši mu, često i nesvjesno, lokalni karakter i kolorit. No, to je već dio šireg problema odumiranja domaćih tradicija u dubrovačkoj biskupiji, što se osobito bolno očituje u goropadnoj estetici recentne crkvene umjetnosti i arhitekture.

slikaDanas sv. Vlaho trpi svakakva nasilja. Pročelje njegova hrama postalo je ne samo glavni mitingaški prostor, što se donekle i može razumjeti, nego i mjesto svakojake, često i krajnje vulgarne zabave. Nedavno je nezaobilazni Ivo Babić napisao sjajan i vrlo opor osvrt na turistički »cirkus Dubrovnik«: »Stolovi su zatvorili vrata Nadbiskupske palače koja je ionako napuštena. Kao restoran koristi se dvorište nekadašnjeg samostana sv. Klare, ali i u samostanima do daljnjega još u funkciji, u klaustrima, organiziraju se primanja za goste de lux kategorije. /.../ Vizualne i zvučne poruke međusobno se nadopunjuju. Na stepeništu sv. Vlaha trešti glazba od koje jedva da se čuju molitve u nedalekoj katedrali«. No, sv. Vlaho je strpljiv. Doći će i bolja vremena. Bilo je i mnogo gorih. Zapalite mu svijeću.

Dubrovnik, 18. siječnja 2016.

Prof. dr Ivo Banac

Hrvatska revija 1/2002.

 

ALKOHOL I ZDRAVLJE

Spektar - Društvo

alkoholna pia

Danas je alkohol globalna pošast i, nažalost, sve više mladih se opija. Svi dobro poznaju djelovanje alkohola, a znanost nam može pomoći objasniti ono što u trenutku konzumacije alkohola naše tijelo proživljava.

Možda vam upravo te činjenice pomognu da sljedeći put kada poželite posegnuti za časicom, barem dvaput promislite želite li to napraviti svome tijelu.

Čim dospije u krvotok, alkohol počinje djelovati na mozak. No, o tome što već imate u želucu ovisi kako će alkohol zapravo djelovati na vas. U uobičajenim okolnostima u krv preko želučane stijenke dospijeva tek 10 posto alkohola. Ostatak, onih 90 posto, puno brže ulazi u krvotok iz tankog crijeva.

Ako ste prije konzumacije alkohola dobro jeli, tada će ventil u donjem dijelu želuca, koji se još naziva i pilorus, ostati zatvoren. Hrana se tako zadržava u želucu jer je treba usitniti i pomiješati s probavnim sokovima. Tada se i alkohol dulje zadržava u želucu, pa je i njegovo djelovanje sporije. No, ako nema hrane, želudac nema potrebe zadržavati tekućinu (čitaj: alkohol) i ona brže prolazi i brže djeluje.

Nadalje, jaka pića imaju i jači utjecaj na tijelo. Razlog leži u činjenici da snažan alkohol iritira prije spomenuti pilorus u dnu želuca, pa taj ventil ostaje čvrsto zatvoren, a tako se odgađa trenutak kada će alkohol napustiti želudac. Kada se ventil napokon otvori i propusti alkohol, u želucu su već dva ili tri pića. Alkohol brzo prelazi u krvotok čim dođe do tankog crijeva. A čim je u krvotoku – vrlo brzo je i u mozgu.

Istraživanja su pokazala da masna hrana potiče oslobađanje hormona koji odgađa pražnjenje želuca. Stoga čaša punomasnog mlijeka prije alkohola nije loša ideja.

Ako se prije alkohola pojede sendvič sa sirom, pomoći će bržoj razgradnji alkohola. Naime, bjelančevine i masnoće potiču stvaranje enzima koji ubrzavaju razgradnju alkohola. Ovako se tijelo brže rješava alkohola.

Alkohol se prenosi po svim tkivima po tijelu, ali najsnažnije djeluje na mozak. Alkohol povećava količinu neurotransmitera koji se zove dopamin. On igra najveću ulogu u komunikaciji između moždanih stanica. Dopamin je najaktivniji u centru za užitak i upravo je zato prvi simptom pripitosti euforija. No, problem je što se obično želi još alkohola. Nakon dva-tri pića osjećate se odlično. No, tada kreće sljedeće piće, od kojeg vam se – spava. Postajete usporeni i teško vam se koncentrirati. Nakon toga, ako se još pije, alkohol remeti sve važnije dijelove mozga – centar za ravnotežu, regulaciju temperature i slično.

Alkohol je toksin i tijelo ga se želi riješiti. Oko pet posto alkohola izbacuju bubrezi. Isto toliko se izbacuje kroz pluća, izdisanjem.

Alkohol oduzima tijelu vodu, a najviše mozgu. Alkohol je diuretik, a to znači da mokraćom više tekućine izbacujete nego što unosite u organizam. Zbog tako izazvane dehidracije mozak se malo smanjuje i povlači u unutarnje stijenke lubanje, što izaziva bolno pulsiranje u glavi.

Alkohol mozgu oduzima i glukozu, koja je gorivo za mnoge važne procese koji se zbog toga prekidaju. Zato ste usporeni i bezvoljni nakon konzumacije alkohola.

Jedan enzim u želucu počinje razgrađivati alkohol i prije nego što on napusti želudac. No, ako ste ženskog spola, tog enzima imate manje nego muški spol. Ista stvar vrijedi i za jedan enzim u jetri. Dok jetra ne razgradi alkohol, on još uvijek ide krvotokom i djeluje. Zbog tih se razloga djevojke brže napiju.

11. ožujka 2012.

www.gorila.hr


 

SVI SVETI

Spektar - Društvo

svisveti

Po kršćanskoj tradiciji, koju prihvaćaju i mnogi nekršćani, dva dana u godini, 1. i 2. studenog vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su blagdan Svih svetih i Dušni dan. Ne tek uspomena, nego i zapretana vjera u prekogrobni život i Božju nagradu daje pravi smisao ovim danima i onomu što u njima činimo.

Prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću. Crkva je od svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike. Crkva, dapače, od samih početaka u bogoslužju (liturgiji, misi) imenom spominje svoje mučenike. Kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom narastao, pa ih je bilo nemoguće sve nabrojati, Crkva ih je mnoge od njih razvrstala u kalendar, slaveći njihov spomendan u određeni datum. No i tu se našla samo manjina svetaca pa zato uvodi blagdan Svih svetih. "Pod izrazom "svi sveti", ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i ima i u našoj blizini. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja.... svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima.

Današnje generacije su navikle blagdan Svih svetih zvati "danom mrtvih", što je netočno! iz upravo iznesena sadržaja ovog blagdana. Nije točno ni s obzirom na vjernike, jer je kršćanska poruka da smrt nije kraj, nego samo prijelaz, "most", mučno rađanje u novi život, život s Bogom "oči u oči".

28. listopada 2011.

www.katolici.org

   

FACEBOOK ĆE PROPASTI!?

Spektar - Društvo

facebook

U ovom trenutku, Facebook je neprikosnoveni vladar društvenih mreža, koji je na svom usponu na vrh doslovno prebrisao MySpace i ostatak konkurencije, s prihodom koji se broji u milijardama dolara i brojem korisnika koji prelazi brojku od 600 milijuna. Nesumnjivo, internetski gigant u svakom pogledu. Međutim, i prije Facebooka su postojali internetski giganti koji su s vremenom ili propali, ili još uvijek nekako životare čekajući konačan slom, poput Yahooa. A u svom blogu na Datamationu, tehnološki analitičar Mike Elgan uspostavlja upravo tezu da će Facebook ubrzo postati novi Yahoo - gigant na zalasku koji će biti osuđen na kopiranje drugih mreža poput Twittera i Google+, umjesto na inovaciju.Dizajn i ideja nisu ništa posebno, ali je tajming bio odličan. Osnovu svoje teze Elgan zasniva na mišljenju da Facebook sam po sebi nije smislio ništa toliko novo i interesantno, što bi opravdalo ovoliku njegovu popularnost. "Samo je bio na pravom mjestu u pravo vrijeme", smatra Elgan. "U vrijeme kad su potreba za tehnološkim razvojem i jačanjem društvenosti dosegle vrhunac, internet je postao mjesto za masovno korištenje društvenih mreža. A Facebook se tu pojavio u pravo vrijeme i sve je pustio unutra. Njegova ideja nije posebno interesantna. Dizajn nije revolucionaran ni programiranje nije posebno impresivno. Ali je tajming bio savršen", smatra Elgan. Prevelik za inovaciju, ali dovoljno velik za propast. Međutim, Facebookovo vrijeme je došlo i prošlo, smatra Elgan, jer je internet sam po sebi postao toliko "društven" da više nije potrebna jedna sveobuhvatna mreža. "Facebook zna ono što njegovi korisnici još ne znaju. Zna da ovakav kakav je danas, neće moći preživjeti na 'društvenom' internetu sutra. Facebook je nekada bio poseban, ali danas je ta društvenost svugdje. Facebook će se ubrzo naći u situaciji da pokušava prodati snijeg Eskimima", tvrdi Elgan. Kao rezultat toga, Facebook očajnički pokušava uvesti neke novotarije, i manje-više promašuje s većinom njih. "Pokušaji poput lokacijskih oznaka Places ili ponuda za grupnu kupovinu su ili gotovo ugašeni, ili su maksimalno degradirani u važnosti. Slično je i s 'all-in-one' inbox porukama, koje nitko ne koristi. Osuđeni su na to da samo kopiraju Google+. A to je put u propast", tvrdi Elgan. I Yahoo je nekoć bio na vrhuncu. Ima li onda usporedba s Yahooom ikakvog smisla? I Yahoo je internetski gigant, sa stotinama milijuna stalnih korisnika i ima golem oglašivački biznis koji se zasniva upravo na tom broju korisnika (iako Yahoo i sam stvara sadržaj, a Facebook ne). No upravo ta usmjerenost na prihode od oglašavanja je najveći rizik za društvene mreže u smislu izbjegavanja crne sudbine Yahooa. Facebook je pokazao da može privuči korisnike, ali tek mora dokazati da su njegovi oglasi bolji od onih klasičnih koje Yahoo i AOL vuku već desetak godina. na kraju krajeva, najveći izazov Facebooku predstavlja sama njegova veličina.  "Kad ste toliko veliki, onda više nije dovoljno da su nove ideje i ponude cool, praktične i simpatične - one odmah moraju 'pogoditi žicu' milijuna korisnika i donijeti milijardu dolara prihoda da bi se uopće isplatilo raditi ih", smatra Elgan. Zato se ni Google više ne istrčava sa svakakvim idejama, već malo mudrije taktiziraju. Jedna stvar koju Elgan ističe mogla bi zabrinuti Facebook više od ičega: ideja velike društvene mreže u kojoj svatko može vidjeti tvoj rođendan, slike s božićnog ručka, gdje možeš voditi virtualnu farmu ili biti mafijaški don - naprosto više nije toliko interesantna. Prava noćna mora za Facebook nije da postane novi Yahoo, nego da postane novi Microsoft: velik i profitabilan, ali smrtno dosadan.

19. rujna 2011.

www.index.hr

 

VELIKA GOSPA U HRVATA

Spektar - Društvo

velikagospa

15. kolovoza je svetkovina Velike Gospe. Kod nas je to crkveni i državni blagdan. To znači da je Velika Gospa ostala zapamćeni znak ne samo na putu Crkve, nego i na putu hrvatskog naroda. Uoči Velike Gospe kreću ljudi na hodočašća u Gospina svetišta. Ljudi izlaze iz svojih kuća i ulaze u Božje kuće. Na sebe uzimaju odricanje, žeđ, glad i muku hodanja, neugodnosti noćenja, težinu i napor, uzimaju na sebe žegu dana kako bi zadobili bogatstvo duha, kako bi se približili Mariji iz Nazareta, majci Isusa Krista, kako bi je slijedili u svetosti i povjerenju Bogu, ali i dobili zdravlje za obitelj, brak, dijete, ili za nekog bolesnika, ili pak utjehu za svoju rasplakanu dušu. Na Veliku Gospu bezbrojni ljudski stanovi ostaju prazni, a Marijini i Božji puni. To je neka vrsta preseljenja iz ljudskog u božansko, prijelaz našeg hrvatskog naroda, njegovih vjerničkih, kršćanskih predstavnika iz nemoći ljudskog života u svemoć Božjega. To je, zapravo, izlazak iz beznađa i ulazak u nadu. To je spajanje neba i zemlje. Naš narod pamti brojne ratne događaje i pobjede baš za blagdan Velike Gospe. Te su bitke bile dobivene zbog tog blagdana, ili bolje zbog one čiji je to blagdan. Ne možemo sumnjati u argumentiranost toga uvjerenja. Pamtimo našu neposrednu hrvatsku prošlost, u kojoj je baš utjecanje toj ženi iz Nazareta donijelo pobjedu nad premoćnim oružjem naših protivnika. Krunice o vratu naših branitelja, naše djece, mladih ljudi, te osobito krunice u rukama i na usnama majki, žena, djece i hodočasnika nadvladale su užasno oružje agresora, smutile ga i onemogućile njegove ratne planove i strategiju, odvele ga u nerazumne poteze, tako da je nenaoružani puk naoružan samo duhovnom silom mogao pobijediti naoružanu armiju. Bili smo duhovno svemoćni, a materijalno nemoćni. Neprijatelj je pak, čini se, bio materijalno svemoćan, ali duhovno nemoćan. Tako smo uvidjeli da duh može pobijediti ne samo duhovno, nego i materijalno zlo. Stoga je pravo i pravedno da je Velika Gospa proglašena ne samo crkvenim, nego i državnim blagdanom. Znak Isusova uskrsnuća jest prazan grob u Jeruzalemu. Znak Marijina uznesenja na nebo je također prazan grob u Efezu. Znamo gdje je Petrov grob i grobovi svetaca. No, oni nisu prazni. Istina, za mnoge svece, pustinjake, apostole i učenike Isusove ne znamo gdje im je grob. To ne znači da su uskrsli. Za Isusa i Mariju znamo gdje su im grobovi, ali su oni prazni. Isusa su vidjeli učenici, i ta ukazanja su potvrdila činjenicu praznoga groba. Zato se Isusova biografija nastavlja i poslije njegove smrti. I Marija se ukazuje tijekom povijesti Crkve. Tako njezina ukazanja u svijetu potvrđuju činjenicu njezina prazna groba u Efezu. Ona je već uskrsnula i nalazi se u svome proslavljenom tijelu kao i Isus, dok svi drugi vjernici čekaju uskrsnuće tijela. U povijesti Crkve ne ukazuju se Bog Otac, niti Duh Sveti. No, Isus se ukazao učenicima nakon uskrsnuća, svetom Pavlu nakon uzašašća i mnogim svecima u povijesti Crkve. Zanimljivo je, također, da se ne ukazuju apostoli i sveci, ali se ukazuje Marija. Te dvije zanimljivosti nas upućuju na uvjerljivije prianjanje uz vjeru Crkve da su Isus i Marija uskrsnuli, te su kao potpuni ljudi u nebu, Isus kao bogočovjek, a Marija kao potpun čovjek naše povijesti. Marija ima osobito mjesto u srcu hrvatskoga puka i vjernika. U kontroverznim ukazanjima u Međugorju Marija se posvuda spominje, ali uz nju čitav svijet spominje hrvatsko ime i hrvatske riječi. Preko nje i po njoj naš narod postaje čuven. Mariji su se tijekom hrvatske povijesti podizale crkve i nju se nazivalo početkom boljega svijeta, vjernom odvjetnicom hrvatskog naroda, ili Kraljicom Hrvata. Marija se toliko približila hrvatskom puku i duši našeg čovjeka da je nekako smatramo svojom. Kraj nje učimo kritički prihvaćati Božju riječ, da bi se i o nama moglo reći: Blago vama što ste povjerovali. Od nje učimo za svaku Božju riječ reći: Neka mi bude po tvojoj riječi. Kraj nje učimo da je najveća čovjekova slava biti na službu Bogu, odnosno biti prijatelj s Bogom. Uz Mariju, skromnu i nepoznatu ženu iz Nazareta, naš puk, relativno mali narod usred velikih nacija, spoznaje da se velik i pobjednički ne postaje ljudskom, nego Božjom snagom. Štujući Mariju doživljavamo kako nam je Bog bliz. Kraj nje, koja je samo čovjek, ne bojimo se smrti i vjerujemo da nam je domovina na nebesima. Uz nju smo sigurni da će i svi naši bolesnici, pa i moralno bolesni, ozdraviti i doći tamo kamo čeznemo svi stići. Velika Gospa je nekako posebno naš hrvatski blagdan. To je dan našeg ponosa i naše pobjede. Na taj dan je 1991. godine naš kardinal Franjo Kuharić proglasio čitavom hrvatskom narodu da ne mrzi i da se ne osvećuje, jer ćemo samo tako pobijediti. Na Veliku Gospu je tako izišao duhovni proglas pobjede nad zlom. Kraj Marije moguće je da se promijene neprijatelji, da se obrate svi koji mrze i čine agresiju, da svi u suživotu stvaramo duhovne i materijalne uvjete blagostanja i tako otvaramo vrata koja vode tamo gdje je Marija.

15. kolovoza 2011.

Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze života" – www.katolici.org

 

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

21.09.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,588125
CHF CHF
1
6,476044
GBP GBP
1
8,425357
USD USD
1
6,222525
EUR EUR
1
7,470764
$ Odabir valute
= Odabir valute