Društvo

OTKAZ ZBOG LJEPOTE!?

Spektar - Društvo

bankarka

Pa baš i nije lako, ne samo, recimo tako ružnim, nego je čini se još teže /pre/lijepim zaposlenim ženama. Ne treba biti licemjeran, ali uistinu se muškarcima, ako su od "krvi i mesa" teško koncentrirati na vlastiti posao ako mu je suradnica ili susjeda lijepa, k tome još i seksi. Uz to, ako tu svoju "jaču stranu", ovako ili onako naglašava. Podosta njih to ipak ni čine, ali naprosto nipošto ne mogu ukloniti tu svoju ljepotu i seksualnost, sve i kad bi htjele poradi  vlastite egzistencije. Kao da su nešto Bogu zgriješile što su lijepe, jer ima također podosta nesretnih ljepotica. Čini se da ni veliki Goethe nije baš uvijek u pravu kada kaže da se lijepim ljudima, dakle i ženama, posvuda otvaraju širom vrata i da nitko nije ravnodušan prema takvima. Dobiti otkaz zbog ljepote, vjerujem da i nije baš tako rijedak slučaj, pa ni kod nas. Ipak, zanimljivim se čini objašnjenje otkaza zbog ljepoti nekoj američkoj bankarskoj službenici. /Bajro Sarić/

Debrahlee Lorenzana  podrijetlom iz Portorika odlučila je tužiti svoju bivšu banku u kojoj je dobila otkaz. Službenica Manhattan Citibanke bila je previše atraktivna svojim kolegama te se nisu moglu koncetrirati na posao pa ju je uprava odlučila otpustiti. Sve je počelo s prigovorima da se nesretna zgodna Latinka preizazovno odijeva, pa su joj zabranili suknje koje se sužavaju u koljenima i uske majice, a ta se odluka kasnije proširila i na uredske kostimiće s malo kraćom suknjom i na cipele s visokim potpeticama.

No, ona je i dalje izgledala preizazovno pa su je sa šaltera bacili u arhivu da bi na kraju završila na cesti. Lorenzana se nije pomirila s odlukom konzervativne banke te je slučaj završio na sudu. Ona je rekla da njeno odijevanje nije bio razlog njenom šikaniranju, nego da su joj od prvog dana u banci na razne načine smještali jer nije htjela biti intimnija sa svojim kolegama. Rekla je kako je u Portoriku normalno da se žena dotjeruje i da žene lakiraju nokte čak i kada idu u dućan te da nije primijetila kako njena odjeća smeta ikome od njenih klijenata. Lorenzanin odvjetnik poroti će pokazati fotografije Lorenzane u raznoj odjeći koju je nosila na posao.

6. lipnja 2010.

www.jutarnji.hr

 

TIJELOVO

Spektar - Društvo

tjelovo

 

"Tijelovo je katolički blagdan. Slavi se u četvrtak  poslije svetkovine Presvetog Trojstva. U Hrvatskoj  je neradni dan (jednostavno računanje datuma: deveti četvrtak  nakon Uskrsa). Za Katoličku Crkvu, svetkovina je u spomen na ustanovljenje Euharistije na Veliki četvrtak. Pojavljuje se u 13. stoljeću, a na cijelo zapadno kršćanstvo proširuje se u 14. stoljeću. Augustinska redovnica sv. Julijana iz samostana kod Liegea u Belgiji, imala je viđenje punog mjeseca, na kojem je opazila mrlju. Puni mjesec je protumačila kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak blagdana, kojim bi se častio Presveti oltarski sakramenat. Na njezinu molbu, mjesni je biskup za svoju biskupiju uspostavio blagdan, koji se na početku zvao blagdan Euharistije. Sveta Julijana i njeni suvremenici promicali su ideju toga blagdana i željeli su ga proširiti na cijelu Crkvu. Papa Urban IV. objavljuje bulu 1264., kojom blagdan Euharistije, želi proširiti na cijelu Crkvu. No, brza smrt ga je spriječila u tome. Tek u 14. stoljeću, papa Ivan XXII. širi blagdan na cijelu Rimokatoličku Crkvu. Tijelovo se slavi u crkvama i svetištima diljem Hrvatske."

www.hr.wikipedia.org

 

"Čovjek spoznaje prirodne zakone svojim razumom, ali posjeduje i spoznaju koja se ne odnosi samo na područje egzaktnih znanosti. Prosvjetiteljstvo je uvelo čovječanstvo u zabludu smatrajući da je samo razumska spoznaja prava spoznaja i da sve drugo, a to znači i religiozna i druge spoznaje nemaju smisla. No, ta objektivna spoznaja čovjeka ne usrećuje, ne daje mu smisla, ona ne dotiče njega osobno. Što čovjeku znače kemijsko-fizikalni procesi, što znači sva tehnika, svi kompjutori i svi izgrađeni gradovi, ako on mora umrijeti, ako mora patiti, ako ga drugi ostave, ako u sebi doživljava muku, besmisao i smrt? Stoga uz tu objektivnu, izvanjsku spoznaju postoji i nutarnja, subjektivna ili hermeneutska spoznaja. To je spoznaja smisla, to je povjerenje u budućnost, u argumentiranost svega što čovjek radi, za što živi, to je povjerenje u ljude, u Sveprisutnoga u prirodi i u svemiru, to je povjerenje u onoga koji nas je postavio u život i svijet. Ta nutarnja spoznaja probija zid smrti, ona se provlači kroz mrak, patnje, operacije i bolesti. To je spoznaja koja čovjeka osmišljava, to je spoznaja koja ga čini humanim, sretnim, koja ga čini sposobnim da uopće živi.

To je čovjekova spoznaja vlastite osobnosti, ovisnosti o Stvoritelju, spoznaja Boga koji je sve stvorio, spoznaja smisla, ljubavi, povjerenja, pravde i slobode. U biti, to je vjerska spoznaja. To je, naime, dokučivanje smisla, života i rada duhovnim ticalima. Osjetilima i razumom čovjek dotiče mrtvu stvarnost oko sebe. Nutarnjim pak ticalima ima povjerenja u čovjeka, oslanja se na smisao i u patnji, pa i privremeni besmisao. On doznaje koji mu je put da ode s ove zemlje i da živi.

Čovjek, tražeći smisao i spoznajući vjerom, doznaje zapravo smisao religija, te usred religija spoznaje kršćanstvo i Crkvu. On u Isusu Kristu otkriva ono što u sebi traži. On u njemu vidi smisao patnje, smrti i hodanja ovom zemljom. Tako u Crkvi nalazi osmišljenje sebe, informacije za svoju budućnost i sigurnost na koju se može osloniti.

Središte te sigurnosti u Crkvi jest euharistija. Objektivno gledajući, čovjek ne može razumom spoznati niti razumjeti da je u kruhu prisutna Isusova smrt i uskrsnuće i u vinu Bog sam, ali to doznaje vjerom. Kao što je čovjek svjestan da u buketu cvijeća nije samo darovano objektivno cvijeće, nego ljubav darovatelja, kao što spoznaje da je u kupljenoj i darovanoj čokoladi ne samo ono što se jede, nego i ono od čega srce živi, povjerenje i ljubav darovatelja. Kao što čovjek spoznaje da u ocu i majci nije samo ono objektivno spoznato, a to znači njihovo tijelo, nego daleko više njihova besmrtna, nevidljiva duša koja ga grli, tako kršćanin uviđa u euharistijskom kruhu i vinu da je tu ne samo to što se sjetilima spoznaje, nego daleko više ljubav Isusa Krista, njegova smrt za čovjeka, njegova čovjekoljubivost, njegovo oproštenje grijeha i život vječni koji nam se daruje. Tako euharistija najdublje dotiče ljubav Isusa iz Nazareta, a onda i ljubav čitavoga Presvetog Trojstva.

Kao što u objektivno spoznatim slovima neke pozivnice na gozbu spoznajem nevidljivu ljubav i prijateljstvo onih koji me pozivaju, tako u vidljivo spoznatim znakovima kruha i vina vidim poziv Boga na njegovu gozbu. Kao što mi prijatelj može poslati pismo i u njemu poruku da se ne bojim u određenim krizama života, tako mi prijatelj Isus u kruhu i vinu, u tim euharistijskim znakovima, daruje poruku da se ne bojim, jer on je sa mnom. »Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu«, kaže on. »Tko jede moje tijelo, neće umrijeti nikada«, kaže on. »Tijelo je moje hrana za život svijeta. Ja sam kruh života«, kaže Isus. »Tijelo je moje zaista jelo i krv je moja zaista piće«, kaže on. »Tko to jede i pije, ima život vječni«, kaže Isus. Sve su to dakle hermeneutske, vjerske istine, od kojih čovjeku duša zaželi poletjeti ususret Bogu, smislu i budućnosti. U jednostavnim znakovima kruha i vina krije se veličanstvena poruka neba, budućnosti, smisla života i pobjeda nad grijehom, smrću, đavlom i svakom negativnošću.

Zato je važno da kršćani svaki dan, a neizostavno nedjeljom, slave euharistiju. To je hrana njihove duše, snaga za život, čovjekoljubivost i izdržljivost u svim tegobama. Blagujući Isusovo tijelo i pijući njegovu krv mi postajemo kao on, mi se mijenjamo i postajemo vječni već ovdje, usred ograničenosti svijeta, i sposobni, kada dođe čas, doputovati u vječnost."

3. lipnja 2010.

Dr Tomislav Ivančić, "Oaze života"


 

ZDRAVI I BOLESNI

Spektar - Društvo

bolesnik

Bolesnik koji mjesecima izbiva iz kuće, vraća se kao netko kome je sve postalo tuđe i koji se malo po malo i najmukotrpnije mora sa svime ponovno sprijateljiti, ma o čemu se radilo, u međuvremenu se doista izgubilo i sad ga mora ponovno naći. A budući da je bolesniku u načelu uvijek ostavljen sam, sve drugo je perverzna laž, mora se ipak truditi nadljudskim snagama ako želi moći nastaviti tamo gdje je prije tog već više mjeseci ili, kao u mom slučaju više puta, čak godina stao. To zdravi ne shvaća, odmah je nestrpljiv i iz svog nestrpljenja otežava bolesniku povratniku upravo sve ono što bi mu trebalo pomoći. Zdravi još nikada nisu imali strpljenja s bolesnima i prirodno ni bolesnici sa zdravim, što ne valja zaboraviti. Jer bolesnik prirodno postavlja na sve mnogo više zahtjeve od zdravogak oji više ne mora postavljati takve zahtjeve jer je zdrav. Bolesnici ne razumiju zdrave kao što obratno zdravi ne razumiju bolesne i taj sukob vrlo je često smrtonosan; bolesnik mu na kraju krajeva nije dorastao, a prirodno ni onaj zdravi koji se zbog takvog konflikta dosta često razbolio. Nije se lako ophoditi s bolesnikom, koji je odjednom opet tu odakle ga je već mjesecima ili godinama istrgla bolest, naime iz svega, a zdravi nemaju većinom čak ni volje pomoći bolesniku, zapravo neprestance hine samaritanstvo koje nemaju, koje ne žele imati i koje, jer je hinjeno, bolesniku samo šteti i ne koristi mu nimalo. Bolesnik je uistinu uvijek sam i pomoć koja mu dolazi izvana ispostavlja se uvijek gotovo kao prepreka ili kao smetnja, kao što znamo. Bolesniku je potrebna najneprimjetnija od svih pomoći, a nju pružiti zdravi nije u stanju. Svojom na kraju hinjenom pomoći oni samo oštećuju bolesnika i sve mu otežavaju umjesto da olakšaju. Pomažući bolesnome većinom ne pomažu, nego ga opterećuju. Bolesnik koji se vratio kući ne može si dopustiti opterećivanje. Ako bolesnik upozori na to da ga umjesto da mu pomažu zapravo opterećuju, oni koji su samo hinili da mu pomažu dat će mu po glavi. Spočitnut će mu oholost, bezgraničan egoizam, pri čemu je kod njega riječ samo o krajnjoj samoobrani. Svijest zdravih prihvaća bolesnika koji se vratio kući samo s prividnom ljubaznošću, samo s prividnom spremnošću na pomoć, samo s prividnom spremnošću na požrtvovnost; ako bolesnik tu ljubaznost i tu spremnost na pomoć i tu požrtvovnost zaista jednom stavi na kušnju, one se već pokazuju kao prividne, i tako pokazane spremnosti, od kojih bolesnik najradije odustaje. Ali prirodno, ništa nije teže od stvarne ljubaznost i stvarne spremnosti na pomoć i stvarne požrtvovnosti i granicu između stvarnog i prividnog i u tome je odnosu teško povući. Vrlo dugo vjerujemo da je riječ o stvarnom, a radilo se ipak o prividnom, pred kojim smo dugo vremena bili slijepi. Prijetvornost zdravih prema bolesnima najrasprostranjenija je. Zapravo zdravi ne želi s bolesnim više imati posla i uopće rado ne gleda kad bolesnik, govorim doista o teško bolesnom, odjednom opet polaže pravo na svoje zdravlje. Zdravi osobito otežavaju bolesnom da ponovno budu zdravi ili da se u najmanju ruku normaliziraju, ili u najmanju ruku poboljšaju svoje  bolesno stanje. Zdravi ne želi, ako je iskren, s bolesnim imati posla, on ne želi da ga se podsjeća na bolesti i time i prirodno i logično na smrt. Zdravi želi biti sam sa sobom i sa sebi ravnima, zapravo ne trpi bolesnoga. Samom mi se uvijek otežavalo vratiti iz svijeta bolesnih u svijet zdravih. U vrijeme bolesti, dakle u međuvremenu, zdravi su se od bolesnog potpuno okrenuli, oni su ga predali i time su služili samo svom nagonu samoodržanja. Sad je odjednom taj, kojeg su već preradili i na kraju više uopće nije dolazio u obzir, opet tu i traži svoja prava. Bolesni, gledani sa stajališta zdravih, nemaju više prava. Govorim uvijek samo o teško bolesnima, koji imaju doživotne bolesti kao ja i kao što je imao Paul Wittgenstein. Bolesnici su svojom bolešću stavljeni pod skrbništvo i imaju jesti sam kruh milostinje zdravih. Bolesni je svojom bolešću ispraznio mjesto i sad odjednom zahtijeva opet svoje mjesto. Zdravi to osjećaju uvijek kao čin apsolutne bezobraznosti. Tako bolesni u povratku uvijek ima osjećaj kako se odjednom gura u područuje u kojem više nema što tražiti. Ovo zbivanje poznato je širom svijeta: bolestan odlazi, nema ga i zdravi odmah zapreme njegovo mjesto i doista zaposjednu to mjesto, pa odjednom dođe bolesni koji nije umro, kao prihvaćen natrag i želi opet zauzeti svoje mjesto, zaposjesti ga, što zdrave ljuti, jer se ponovnim pojavljivanjem već otpisanog opet moraju ograničavati, što je posve protiv njihove volje i što onda od bolesnika zahtijeva nadljudske snage, naime da zauzme ponovno svoje mjesto i zaposjedne ga. S druge strane, opet, isto tako znamo da teški bolesnici, kad ponovno dođu kući, s velikom bezobzirnošću kreću u svoje ponovno zaposjedanje. Koji put imaju čak snage istisnuti zdrave i posve ih izbaciti, dapače ubiti. Ali ti slučajevi krajnje su rijetki i najsvakodnevniji je onaj o kojem sam prije govorio: bolesnik koji se vratio kući ne očekuje ništa doli pažljivosti, a ne susreće na kraju ništa doli hinjenosti koju bolesnik, jer je vidovit, smjesta prozre. Jer bolesniku, to jest teškom bolesniku koji se vratio kući, valja pristupiti krajnje pažljivo. Ali to je tako teško da gotovo nije moguće doživjeti da se teško bolesnom povratniku pristupi s pažnjom. Zdravi mu odmah daju osjetiti da on više uopće ne spada ovamo, dakle k njima i oni pokušavaju sa svim sredstvima, dok govore suprotno, odgurnuti bolesnika koji se vratio kući...

30. lipnja 2010.

Thomas Bernhard: "Wittgensteinov nećak"

   

RAJSKI SAN

Spektar - Društvo

raj

Ako želite stvoriti vlastiti rajski san, potrebna vam je jaka volja da biste prihvatili četiri sporazuma sa samim sobom.


1. Besprijekorno koristite svoju riječ

2. Ništa nemojte shvaćati osobno

3. Nemojte stvarati pretpostavke

4. Uvijek učinite sve što možete

Ako želite raskinuti svoje stare sporazume i krenuti na put ka slobodi potrebno je da se bolje upoznate sa novim sporazumima i prihvatiti ih kao svoje. I živjet ćete u raju na Zemlji. Bit ćete svjetlost i zvijezda i shvatiti da je ljubav sve što postoji.

 

BESPRIJEKORNO  KORISTITE  SVOJU  RIJEČ

Prvi sporazum je najvažniji i najzahtjevniji. On je veoma važan jer čete več samo uz pomoč tog prvog sporazuma biti u stanju da se uzdignete na onaj nivo egzistencije koji nazivamo rajem na zemlji.

Prvi sporazum glasi - besprijekorno koristite svoju riječ. On zvuči vrlo jednostavno, ali je veoma, veoma moćan. Vaša riječ predstavlja vašu kreativnu moć. Vaša riječ je dar koji potjeće direktno od Boga. Uz pomoć riječi vi izražavate svoju kreativnu snagu. Sve iskazujete riječima. O ćemu sanjate, što osjećate, i kakvi ste vi zapravo, sve se to manifestira riječima. Riječ je sila, to je vaša sposobnost izražavanja i komuniciranja, mišljenja, a samim tim i stvaranja događaja u vašem životu. Vi imate moć govora.

Riječ je najmoćnije oruđe koje kao ljudsko biće posjedujete; ona je čarobno oruđe. Ali kao i mač sa dvije oštrice, vaša riječ može stvoriti najljepši san, ili uništiti sve oko vas. Jednu oštricu predstavlja zloupotreba riječi, koja oko sebe stvara pakao.

Druga oštrica je besprijekorna upotreba riječi, pomoću koje možemo stvoriti samo ljepotu, ljubav i raj na zemlji. Zavisno od toga kako je upotrebite, riječ vas može osloboditi, ili vas baciti u najstrašnije ropstvo. Riječ je toliko moćna da jedna riječ može ukrasiti život ili uništiti milijune ljudi. Besprijekorno koristiti riječ znači ne koristiti riječ protiv sebe. Ako vas sretnem na ulici i kažem vam da ste glupi, to izgleda kao da  koristim tu riječ protiv vas. Ali zapravo ja svoju riječ koristim protiv sebe, jer ćete me vi mrziti, a to što ćete me mrziti nije dobro za mene. Dakle, ako se naljutim i svojom rječju pošaljem vama sav taj emocionalni otrov, ja koristim riječ protiv sebe. Ako volim sebe, ja ću tu ljubav izražavati u komunikaciji s vama, i to znači da besprijekorno koristim riječ, jer će taj čin proizvesti slične reakcije. Ako ja volim vas, onda i vi volite mene. Ako ja vas uvredim, i vi ćete uvrijediti mene. Ukoliko sam vam zahvalan, i vi ćete biti zahvalni meni.

Besprijekorno koristite svoju riječ. To je prvi sporazum koji trebate sklopiti ako želite biti slobodni, i sretni. Koristite riječ da biste prenijeli svoju ljubav. Besprijekorna upotreba riječi vodi ka osobnoj slobodi, velikom uspjehu i izobilju, ona može odagnati svaki strah i preobraziti ga u radost i ljubav.

 

NIŠTA  NEMOJTE  SHVAĆATI  OSOBNO

Slijedeća tri sporazuma zapravo proizlaze iz prvog sporazuma. Drugi sporazum glasi: Ništa nemojte shvačati osobno. Što god da se desi u vašoj okolini nemojte to shvaćati osobno. Ništa od onoga što drugi ljudi rade nije zbog vas. Oni to rade zbog sebe. Kada nešto shvatimo osobno, mi stvaramo pretpostavku da oni znaju kako je u našem svijetu, i mi pokušavamo da njima nametnemo svoj svijet.

Što god da drugi ljudi rade, osjećaju, misle, ili kažu, nemojte to shvaćati osobno. Ako vam oni kažu da ste divni, oni to ne govore zbog vas. Vi znate da ste divni. Nije potrebno da vjerujete drugima koji vam kažu da ste divni.

Kada zaista vidimo druge ljude onakve kakvi jesu a da pri tome ništa ne shvaćamo osobno, nikada nećemo biti povređeni onim što oni govore ili rade. Čak i ako vas drugi lažu, u redu je. Oni vas lažu zbog toga što se plaše. Oni se plaše da ćete vi otkriti da oni nisu savršeni.....

Ako vam netko ne pruža ljubav i poštovanje, pravi je blagoslov ako vas ta osoba napusti. Ako vas ta osoba ne napusti, svakako ćete s njim ili s njom doživjeti mnogo godina patnje. Kada navika da stvari ne shvaćate osobno postane kod vas duboko ukorijenjena, možete izbjeći mnoge stresove u životu. Vaš bijes, ljubomora i zavist će nestati, pa čak i tuga će jednostavno nestati ako stvari ne budete shvaćali osobno.

Kada steknete naviku da ništa ne shvaćate osobno, nećete imati potrebu da vjerujete u ono što drugi rade ili govore. Bit će potrebno da vjerujete samo sebi da biste odgovorno donosili odluke. Vi nikada  niste odgovorni za ponašanje drugih; vi ste odgovorni samo za sebe.

Ako se držite ovog sporazuma, možete putovati širom svijeta potpuno otvorena srca i nitko vas ne može povrijediti. Možete reći: Volim te, bez straha da će vas netko ismijati ili odbaciti. Bit ćete sposobni da tražite ono što želite. Možete reći da, ili možete reći ne -  a da pri tome nemate nikakvog osjećaja krivnje i da nemate šta sebi predbaciti. Možete uvijek ćiniti ono što vam je na srcu. I ako se nalazite usred pakla osjećat ćete unutrašnji mir i sreću. Vi ćete ostati u tom stanju blaženstva, a pakao oko vas vas uopće neće dotaći.

 

NEMOJTE  STVARATI  PRETPOSTAVKE

Skloni smo tome da o svemu stvaramo pretpostavke. Problem u stvaranju pretpostavki je taj što mi vjerujemo da su one istinite. Mi stvaramo pretpostavke o onome što drugi rade i misle - mi ih shvaćamo osobno - a zatim krivimo njih i reagiramo tako što šaljemo emocionalni otrov preko svojih riječi. Stvaramo pretpostavke, pogrešno shvaćajući stvari, shvaćajući ih osobno, i završimo tako što ni iz čega napravimo strašnu dramu

Uvijek je bolje postaviti pitanje nego stvoriti pretpostavku, zato što pretpostavke predstavljaju preduvjet patnje....

Često pretpostavljamo da naši partneri znaju što mi mislimo i da im mi ne moramo reči što želimo. Mi pretpostavljamo da će oni učiniti što mi želimo, jer nas tako dobro poznaju. Ako  ne učine ono što pretpostavljamo da trebaju učiniti, osjećamo se poniženim. U bilo kojoj vrsti veze možemo pretpostaviti da drugi znaju što mi mislimo i da im ne moramo reći što želimo. Stvaramo pogrešnu pretpostavku da druga osoba zna što stvarno želimo. Čitava drama nastaje kada na toj pretpostavci stvaramo i druge pretpostavke. Stvaramo pretpostavke da svi vide život onako kako ga mi vidimo. pretpostavljamo da drugi misle onako kako mi mislimo, osjećaju onako kako mi osjećamo.

Za ljubav nisu potrebni razlozi; ona postoji ili ne postoji. prava ljubav znači prihvaćanje drugih ljudi onakvih kakvi jesu bez nastojanja da ih promijenimo. Ako pokušavamo da ih promijenimo, to znači  da nam se oni zapravo ne sviđaju. Naravno, ako odlučite da živite s nekim, ako sklopite taj sporazum, uvijek je bolje sklopiti takav sporazum  s nekim tko je upravo onakav kakav biste vi željeli  da bude. Pronađite nekoga koga uopće ne morate mijenjati. Mnogo je lakše pronaći nekoga tko je već onakav kakav bismo željeli da on ili ona bude, umjesto da pokušavamo promijeniti tu osobu. Također, ta osoba vas mora voljeti upravo onakve kakvi ste, tako da on ili ona neće moratri vas da mijenjaju. Ako drugi osjećaju da vas trebaju mijenjati , to znači da vas u stvari ne vole onakve kakvi jeste. Zašto biste bili s nekim ako niste onakvi kakvi bi on ili ona željeli da budete.

Najbolji način da sebe spriječimo u stvaranju pretpostavke jeste da postavljamo pitanja. Osigurajte sebi jasnu komunikaciju. Ako nešto ne razumijete, pitajte. Nađite u sebi dovoljno hrabrosti da postavljate pitanja sve dok ne osigurate da vam je sve onoliko jasno koliko može biti. Kada jednom ćujete odgovore, nećete morati stvarati pretpostavke jer ćete znati istinu.

Također, pronađite u sebi dovoljno hrabrosti da tražite ono što želite. Svatko ima pravo da vam odgovori da ili ne, ali ćete uvijek imati pravo da pitate. Na isti način, svatko ima pravo da pita vas, i vi imate pravo reči da, ili ne.

Ukoliko nešto ne razumijete, bolje je da pitate i da to razjasnite, umjesto da stvarate pretpostavke.

Uz pomoć i ovog sporazuma lako ćete dobijati što želite jer će se vaš duh slobodno kretati kroz vas. Ovladat ćete vještinom namjera, vještinom duha, vještinom ljubavi, vještinom zahvalnosti i vještinom života. To je cilj Tolteka. To je put ka osobnoj slobodi.

 

UVIJEK UČINITE SVE ŠTO MOŽETE

Postoji još samo jedan sporazum, ali taj sporazum nam omogućava da ostala tri postanu naše duboko ukorijenjene navike. On govori o provođenju prva tri sporazuma. Uvijek učinite sve što možete.

Pod bilo kojim okolnostima, uvijek učinite sve što možete. Ništa manje i ništa više.

Imajte na umu da ono što možete uraditi neće biti isto u svakom trenutku. Kada se ujutro probudite osvježeni i puni snage, najbolje što možete uraditi više je od onoga što možete noću kada ste umorni. Najbolje što možete uraditi razlikovat će se kada ste zdravi i kada ste bolesni, ili trijezni, odnosno pijani. Najbolje što možete učiniti zavisit će od toga da li se osjećate divno i sretno, ili ste uznemireni, ljuti, ili ljubomorni.

Ukoliko se trudite učiniti više od onoga što možete, utrošićete više energije nego što je neophodno i na kraju ono najbolje što možete učiniti neće biti dovoljno dobro. Kada se previše naprežete, slabite svoje tijelo i radite protiv sebe, i tada će vam trebati više vremena da postignete svoj cilj. Ali ako činite manje od onoga što vi možete, izlažete sebe frustracijama, samoosuđivanju,osjećaju krivice i kajanju.

Ako uvijek dajete sve od sebe nikada nećete morati sebe kriviti. a ako sebe ne krivite  nikada nećete morati patiti zbog osjećaja krivice, stida, i nećete kažnjavate sami sebe.

Ako budete činili sve što možete, živjet ćete punim plučima. Bit ćete produktivni, bit ćete dobri prema sebi, zbog toga što ćete davati sve od sebe svojoj obitelji, svome društvu, svima. Aktivnost je ono što će vas učiniti neizmjerno sretnim. Kada uvijek činite sve što možete, vi ste u akciji. Činiti sve što možete znači da to činite zato što to želite, a ne zato što očekujete nagradu. Kada nešto radite ne očekujući nikakvu nagradu, otkrit ćete da uživate u onome što radite. Nagrada će doći, ali vi se ne vezujete za nagradu. Dobit ćete i više nego što ste se mogli nadati ako ne očekujete nagradu. Ako volimo to što radimo, ako uvijek činimo sve što možemo, onda zaista uživamo u životu. Dobro se zabavljamo, nije nam dosadno i ne doživljavamo stresove.

Činite sve što možete zbog toga što tako želite, a ne zbog toga što tako morate i ne zbog toga što pokušavate zadovoljiti druge.

Ukoliko nešto radite zbog toga što ste na to prinuđeni, nikada nećete biti u stanju dati sve od sebe.Tada je bolje da to uopće ne radite. Umjesto toga vi ćete činiti sve što možete. To što uvijek činite sve što možete čini vas tako sretnim. Biti aktivan znači živjeti punim životom. Pokazati svoje pravo lice znači stupiti u akciju. Možete imati mnogo ideja u svojoj glavi, ali ono što mijenja stvari jeste akcija. Bez provođenja ideja u dijelo ne može biti ni manifestacije, ni rezultata, ni nagrade.

Činiti sve što možete sjajna je navika. Ja uvijek činim sve što mogu u svemu što radim i osjećam. Činim sve što mogu da bih svome tijelu pružio sve i da bih primio ono što moje tijelo može da mi da.

Najbolji način da kažete: ½Volim te, Bože½, jeste da u svom životu činite sve što možete½. Bog je život. Bog je život u akciji. Najbolji način da kažete: ½Hvala ti, Bože½, to je da se okanite prošlosti i da živite u ovom trenutku, upravo ovdje i upravo sada. Što god da vam život uzme, dignite ruke od toga. Kada se prepustite i okanite se prošlosti, omogućit ćete sebi da živite punim plučima u ovom trenutku.

Pravo da budete sretni je pravo koje ste stekli rođenjem. Rođenjem ste stekli i pravo sa volite, da uživate i dijelite s nekim svoju ljubav. Živi ste, samo živite svoj život i uživajte u njemu. Nemojte se opirati tome da vas život prožme, jer vas tako prožima Bog. Jednostavno živjeti, riskirati i uživati u životu, to je sve što je potrebno. Recite ne kada želite reči ne, i recite da kada želite reči da. Imate pravo biti ono što jeste.

Vi izražavate svoju božansku prirodu samim tim što živite i volite sebe i druge. Božanski je reći: ½Hej, volim te½.

Prva tri sporazuma djelovat će samo ako budete činili sve što možete. Nemojte očekivati da ćete uvijek biti u stanju besprijekorno koristiti svoju riječ.  Ali možete dati sve od sebe. Nemojte očekivati niti da više nikada ništa nećete shvaćati osobno, samo učinite sve što možete. Nemojte očekivati da više nikada nećete stvoriti niti jednu pretpostavku, ali svakako možete i u tome dati sve od sebe.

Kada budete poštovali ova četiri sporazuma, više nikada nećete živjeti u paklu. Nikada više. Vjerujte don Miguelu Ruisu, nagualu iz roda Viteza orla,i Imat ćete predivan život. Imat ćete potpunu kontrolu nad svojim životom. Ja mu vjerujem. Četiri sporazuma su tu;  vi samo trebate trebate usvojiti te sporazume i poštovati njihovo značenje i snagu. Živite dan za danom. Vaša ljubav i samopoštovanje bit će sve veći i veći. Vi to možete. Ako sam ja to mogao. možete i vi.

 

PUT KA SLOBODI

Svi pričaju o slobodi. Širom svijeta, mnogui ljudi, mnogi narodi, mnoge zemlje bore se za slobodu. Ali što je to sloboda? Imamo li mi slobodu da budemo onakvi kakvi jesmo?

Odgovor je ne, mi nismo slobodni. Istinska sloboda je pitanje duha - to znači slobodu da budemo onakvi kakvi zaista jesmo.

Tko nas sprečava da budemo slobodni? Mi sprečavamo sami sebe. Zbog čega ne možemo biti onakvi kakvi smo?

U sebi nosimo davne uspomene, na doba kada smo bili slobodni i voljeli tu slobodu, ali mi smo zaboravili što zapravo znači sloboda. Vaše istinsko biće je još uvijek malo dijete koje nikada nije odraslo. Ponekad se to dijete pojavi kada se igrate ili zabavljate, kada ste sretni, kada slikate, ili pišete poeziju, ili stvarate na klaviru, ili se izražavate na neki drugi način. Najsretniji trenuci vašeg života su kada vaše istinsko biće izlazi na površinu, kada ne brinete o prošlosti ili o budućnosti.

Ali ako pogledamo svoj život vidjet ćemo da većinu vremena provodimo čineći nešto da bismo zadovoljili druge, da bi nas oni prihvatili, radije nego da živimo po svom. Eto što se dešava sa našom slobodom.

Sloboda za kojom tragamo je sloboda da koristimo svoje tijelo i um, da živimo svojim životom, umjesto da živimo životom koji nam nameće naš sistem vjerovanja. Jedan od načina da izmjenite svoja vjerovanja jeste da usmjerite svoju pažnju na sve dosadašnje sporazume i vjerovanja i promijenite ih. Ti naši stari sporazumi predstavljaju neku vrstu zavisnosti. Mi smo postali zavisnici svog načina života. Zavisni smo od bijesa, ljubomore i samosažaljenja. Zavisni smo od vjerovanja koja nam kažu: Nisam dovoljno dobar, nisam dovoljno pametan. Zbog čega bih se uopće trudio? Drugi ljudi učinit će to jer su oni bolji od mene.

Svi ti stari sporazumi koji upravljaju našim životom posljedica su neprestanog ponavljanja. Stoga, da biste usvojili Četiri sporazuma, morate koristiti ponavljanja. Uvježbavanje novih sporazuma u vašem životu je način da postanete još bolji. Ponavljanje vodi ka savršenstvu.

Možda ne možemo izbječi svoju ljudsku sudbinu, ali možemo birati, trpiti svoju sudbinu, ili u njoj uživati. Patiti, ili  voliti  ili biti   sretni. Živjeti u paklu ili živjeti u raju. Kakav je vaš izbor?

14. travnja 2010.

www.bolji-zivot.hr



 

USKRS U HRVATA

Spektar - Društvo

uskrs

Uskrs je najveći blagdan kršćanstva, to je dan uskrsnuća Isusa Krista. Uskrs je pomičan blagdan zasnivan na lunarnom kalendaru sličnom ali ne identičnom hebrejskom kalendaru - u zapadnom kršćanstvu Uskrs uvijek dolazi na nedjelju između 22. ožujka i 25. travnja, a u istočnom kršćanstvu između 4. travnja i 8. svibnja.

Uskrs je nastao od riječi uskrsnuti koja vuče korijene iz staroslavenskog u kojem je glagol krьsnǫti značio rasti i razvijati se. Prefiksacijom uz- dobiven je praoblik od kojeg se razvio današnji hrvatski glagol.

Drugi naziv, Pasha, češći je u drugim povijesnim konotacijama. Hebrejska riječ pasah značila je prolaz (prolaz Židova kroz pustinju nakon 40 godina) preuzeta je u grč. Πάσχα.

Naziv Vazam osim Uskrsa obuhvaća cijelo sveto trodnevlje - Veliki petak, Veliku subotu i Uskrs, ali često se sinegdohizira samo na nedjelju - Uskrs. Neki (Petar Skok) povezuju ga s riječju uzeti (stsl. vъzęti < uz + imati), odnosno razdobolje suprotno Mesopustu kad se opet počinje uzimati meso. Drugi ga pak povezuju tako da su Ćiril i Metod slavenizirali grčku riječ Pasha (p > v, ozvučivanje s > z) te je tako dobivena riječ Vazam.

Germanski nazivi - engl. Easter i njem. Ostern vuku etimologiju od imena saksonske božice Eostre koja je bila slavljena za vrijeme proljetnog ekvinocija.

Ikona uskrsnuća Isusa Krista iz ruske pravoslavne crkve, 16. stoljeće

Po suboti, u osvit prvog dana sedmice, dođe Marija Magdalena i ona druga Marija pogledati grob. I gle, nastade žestok potres, jer anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi i odvali kamen i sjede na njega. Lice mu bijaše kao munja, a odjeća bijela kao snijeg. Od straha pred njim zadrhtaše stražari i postadoše kao mrtvi. Kada dakle žene pogledaše, opaziše da je kamen od groba odvaljen; a bijaše vrlo velik.

Zatim anđeo reče ženama: "Znam, vi tražite Isusa Nazarećanina raspetoga. Zašto tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu kako reče! Dođite i vidite mjesto gdje je ležao. Sjetite se samo što vam je navijestio dok je još bio u Galileji, kad je govorio: Sin čovječji treba da bude predan u ruke grešnicima, da bude raspet i da treći dan uskrsne. Potecite žurno i javite njegovim učenicima, i Petru, da je ustao od mrtvih. I gle, on pred vama ide u Galileju, ondje ćete ga vidjeti, kako vam reče. Eto, rekoh vam."

A one se žene sjetiše riječi Isusovih, brzo otiđoše s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše da obavijeste njegove učenike. I gle, Isus im iziđe ususret govoreći "Zdravo!" One poletješe k njemu, obujmiše mu noge i ničice mu se pokloniše. Tada im Isus reče: "Ne bojte se! Idite i javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!"  /www. hr.wikipedia.org/

U svakodnevnom govoru navikli smo ubrajati u sveto trodnevlje Veliki četvrtak, Veliki petak i Veliku subotu. Sveto trodnevlje započinje misom Večere Gospodnje, nastavlja se liturgijom Velikog petka, Uskrsnim bdjenjem, dnevnom misom na Uskrs, a završava službeno večernjom misom uskrsnog dana. Ovdje je potrebno napomenuti da je večernja misa Velikog četvrtka - u liturgiji - predvečerje sutrašnjeg dana, jer su kod Židova veliki blagdani počinjali večer uoči istog.

Stari su hrvatski pisci Uskrs nazvali Vazmom, što je izvedenica od grčke riječi "azima" koja doslovno znači "beskvasni kruh", a skraćeno se upotrebljavala za židovsku Pashu, kojoj je Krist dao novi sadržaj svojom smrću i svojim uskrsnućem. Uskrs je najstarija i konstitutivna svetkovina kršćanske zajednice. Često se može čuti u ovom vremenu liturgijske godine izraz 'vigilija'. Sv. Augustin je tako nazvao Uskrsno bdjenje, a doslovno znači "majkom svih bdjenja".

Naime, Kristova Pasha - njegov prijelaz s ovoga svijeta k Ocu po muci, smrti i uskrsnuću - predmet je slavljenja nedjelje, kao 'malog Uskrsa', ali i svih ostalih euharistijskih slavlja tijekom liturgijske godine koja su se postepeno razvila upravo od Uskrsa. U ovom kratkom prikazu pokušali bismo prikazati bogatstvo liturgijskih slavlja ovih, najznačajnijih dana za svakog kršćanina.

Na ovaj dan, nema dnevnih sv. misa, jedino se slavi misa Večere Gospodnje koja je godišnji spomen-čin ustanovljenja svih naših euharistijskih slavlja. U katedralama, kao matičnim crkvama svake biskupije, biskup ujutro ovoga dana slavi liturgiju sa svim svećenicima svoje biskupije. Tada se blagoslivlja bolesničko i katekumensko ulje, a posvećuje se također i krizmano ulje, te ulje za ređenje svećenika. Nakon biskupove propovijedi svećenici obnavljaju obećanja dana na ređenju da će vjerno obavljati prihvaćenu službu. Uvečer se slavi euharistija u svim crkvama. Nakon Ivanova izvještaja o Isusu koji za vrijeme Večere pere učenicima noge, sam predvoditelj slavlja (u nekim zajednicama) pere dvanaestorici odabranih noge i tako podsjeća sve okupljene da je euharistija upućena na život - bratsku ljubav svih kršćana koju trebaju širiti u svijet.

Današnji obred Velikog petka razvio se od onoga koji su već u IV. st. uveli kršćani Jeruzalema nakon što je carica Helena 320. godine pronašla zagubljenu relikviju križa Kristova. Od tada su se kršćani počeli skupljati popodne na Golgoti i tamo imali službu Riječi. Današnji obred Velikog petka započinje prostracijom svećenika i poslužitelja ili pak klečanjem u šutnji. Nakon toga slijede čitanja, čiji vrhunac svake godine je Muka po Ivanu. Crkva nakon homilije izriče sveopću molitvu kao zaključak službe riječi.

Ove molitve su vrlo stare, te uključuju sve ljude, od pape, vjernika, katekumena, kršćana koji nisu u punom zajedništvu s katoličkom Crkvom, Židova, članova nekršćanskih religija, onih koji ne vjeruju u Boga, upravitelja država, bolesnih, gladnih, zatvorenih, putnika, iseljenika, umirućih. Slijedi klanjanje Križu. Ono počinje celebrantovim predstavljanjem križa okupljenoj zajednici: "Evo drvo Križa, na kom je visio Spas svijeta!" Vjernici se mogu slobodno pokloniti Križu, ili ga poljubiti.

Poželjno je da to učini svaki član zajednice. Dok traje poklon članova zajednice Križu, pjeva se stara tužaljka "Usta moja, opjevajte" koja stavlja u usta trpećem Isusu dobročinstva koja je Bog učinio svome narodu u povijesti spasenja, a narod svoga Mesiju daje razapeti na križ, ruga mu se, poji ga octom, probada mu bok kopljem. Posljednji dio obreda ovoga dana jest pričest koja je na Veliki četvrtak pohranjena na sporednom oltaru. Obred počinje Molitvom Gospodnjom, nema znaka mira, već se samo pristupa pričesti. Liturgija završava otpusnom molitvom te se vjernici razilaze u šutnji. Tišina je u crkvi i srcima vjernika, tišina kojom Bog progovara onima koji su ga spremni slušati - Spasitelj je mrtav da bi nas smrtne izveo u vječni život.

Od obreda Velikoga petka kroz cijelu Veliku subotu Crkva 'šuti'. Navečer se vjernici okupljaju na bdjenje. Prva je Crkva uskrsnu noć provodila u pjesmi i molitvi pridružujući katekumene Kristu raspetom i uskrslom. Današnji obred Vazmenoga bdjenja sastoji se od službe svjetla s blagoslovom ognja i Vazmenim hvalospjevom; službe riječi sa sedam starozavjetnih i dva novozavjetna čitanja koja iznose ključne događaje povijesti spasenja; krsne službe s litanijama svih svetih, blagoslovom vode, krštenjem odraslih ili obnovom krsnih obećanja; euharistijske službe pod kojom novokršteni donose misne darove te prvi put blaguju Tijelo Kristovo.

Služba svjetla - u samoj crkvi ugašena su svjetla, a predsjedatelj pred crkvom blagoslivlja oganj kojim će biti zapaljena uskrsna svijeća. Možda bi ovdje bilo zgodno spomenuti simbolizam svijeće; svijeća je djevičanski plod pčela, i zato je prikladna da bude simbol Krista, Sina djevičanske Majke. U uskrsnu svijeću predvoditelj slavlja ucrtava križ te prvo i posljednje slovo . Nakon toga se svijeća pali od blagoslovljenog ognja i? i ?grčkog alfabeta _ nosi kroz Crkvu s tri 'postaje'; pri dnu crkve, u sredini i pred oltarom. Đakon ili onaj koji nosi svijeću podiže je i pjeva: "Svjetlo Kristovo". To je epegzegetski genitiv i znači: "Svjetlo koje je sam Krist". Na taj poklik vjernici odgovaraju: "Bogu hvala!" Nakon toga slijedi Vazmeni hvalospjev, čiju je ljepotu potrebno doživjeti slušanjem.

Služba riječi je dugačka zato što su vjernici u starini željeli dočekati zoru uskrsnog jutra razmatrajući "divna djela što ih je Gospodin Bog svome narodu od početka činio, vjeran svojoj riječi i obećanju" (Rimski misal), a samo krštenje dijelilo se u zoru i liturgija je završavala euharistijskom službom. Iz Staroga zavjeta imamo sedam čitanja koja govore o značajnijim Božjim zahvatima u povijesti izraelskog naroda. Iza svakog čitanja celebrant moli molitvu koja je povezana s pročitanim. Nakon posljednjega Starozavjetnog čitanja slijedi Slava koja se nije pjevala u vremenu korizme. Slijedi čitanje Pavlove poslanice te evanđelje o otkriću praznog groba koje nam donosi Luka.

Krsna služba _ započinje blagoslovom vode kojem prethode Litanije svih svetih. Nakon blagoslova vode slijedi odricanje od grijeha, to jest od Sotone, te ispovijest vjere. Vodom će zatim biti kršteni odrasli katekumeni ili djeca koja će se krstiti u ovoj noći. Ako nema kandidata za krštenje, tada predvoditelj škropi sve prisutne vjernike u znak obnove krsnih obećanja koja su dali Bogu osobno ili su ih dali njihovi roditelji i kumovi.

Euharistijska služba _ u Vazmenom bdjenju je vrhunac Kristove prisutnosti u ovoj noći nakon što smo ga doživjeli prisutnog u simbolu uskrsne svijeće, preko prisutnosti u riječi te u krštenju. Euharistija ostvaruje prisutnost Krista pod prilikama kruha i vina, koji je među nama prisutan u svakodnevnom životu kao Uskrsli, a posebno u svakom euharistijskom slavlju kada nam daje samog sebe za naše suobličenje njemu Proslavljenom.

Bit ću vrlo neposredan. Kad si čestitamo, nemojmo reći: Sretan ti Vazam, nego Sretan Uskrs! To je najjednostavnija i najčišća poruka. Nešto je o tome s jezičnog stajališta vrlo dobro pisao prof. Babić u Vjesnikovoj Danici. Riječ vazam je, po svoj prilici, sinonim riječi uskrs, jer je to u čakavskom i kajkavskom narječju jedini naziv za Uskrs.

No vazam smo u naše vrijeme oživjeli više zbog teoloških razloga. Vazam i vazmeno vrijeme imaju mnogo šire značenje od uskrsnog vremena. Za bit uskrsovanja u kršćanskoj vjeri, u teologiji, a onda i u svakodnevnici, vrlo je važno spojiti u jednu, nerazdjeljivu misaonu i doživljajnu cjelinu Veliki petak i Uskrs. Očito, dakle, riječ vazam pruža mogućnost da se to dvoje poveže u jedno. Tako imamo dva vida jednoga kršćanskoga otajstva: prvi je korizmeni - trpni, a drugi je uskrsni - slavljenički.

Uskrsni su se događaji Kristova života odvili u okvirima stare židovske Pashe. On je proslavio svoju vazmenu večeru, proživio svoju muku i smrt i doživio svoj Uskrs za vrijeme toga židovskoga blagdana. On je tom blagdanu dao i konačan, svoj smisao, naznačio mu novu perspektivu koja dosiže sam prag vječnoga života.

Židovi su slavili Pashu 14. dana mjeseca nisana. Bio je to sedmi mjesec židovskoga kalendara, a odgovara našem ožujku i travnju, s početkom proljeća. U Crkvi se u prvo vrijeme Uskrs nije slavio u svim krajevima podjednako, ali uvijek u svezi sa židovskom Pashom. Koncil u Niceji godine 325. donosi opće pravilo za datum Uskrsa, kako bi svi u jedan glas i u isti dan mogli uzdići svoje molitve na sveti dan Uskrsa.

Uskrs se otada slavi u nedjelju koja pada nakon punog mjeseca koji prati proljetnu ravnodnevnicu, ekvinocij. Tako se Uskrs pomiče između 21. ožujka i 25. travnja. Otkad je Grgur XIV. godine 1528. reformirao kalendar (Hrvatski sabor ozakonjuje ga 1587.), istočne crkve ostaju po julijanskom kalendaru.

Tako Blagdan nad blagdanima, kako se u kršćanskoj predaji zove Uskrs, nažalost ne slave svi kršćani u isti dan. Postoji sveopća težnja da se dođe do što usklađenijega svjetskoga kalendara. Tomu bi mnogo pridonijelo kad bi se Uskrs slavio uvijek na isti dan. Katolička se Crkva na II. vatikanskom koncilu izjasnila u prilog takva kalendara, uz uvjet da ga prihvate i druge Crkve. Po današnjem računanju, Isusov se Veliki petak one godine dogodio 7. travnja, a Uskrs 9. travnja. Taj bi datum bio prikladan za buduće stalno uskrsovanje.

B. Duda, Krist i naši svagdan

"Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!" (Lk 24, 5 - 6)

Uskrs je najveći i najvažniji kršćanski blagdan. Na Uskrs slavimo središnji događaj kršćanstva _ Kristovo uskrsnuće. Zato biti kršćanin znači ponajprije vjerovati da je Bog Isusa, onog istog kojeg su ljudi raspeli, uskrisio i učinio Gospodarem svega stvorenoga. Kristovo uskrsnuće je bilo pripravljeno kroz cijeli Stari zavjet, a kad je jednom ostvareno, sva kršćanska pokoljenja riječju i životom svjedoče za tu temeljnu istinu povijesti _ Krist je uskrsnuo, s njime i mi neprestano uskrsavamo. Prvo svjedočanstvo za uskrsloga Krista dali su njegovi učenici. Prema Djelima apostolskim, kršćanska se zajednica zasniva, razvija i širi na toj činjenici i na vjernosti uskrslome Kristu. Činjenica Kristova uskrsnuća prenosi se tako svim budućim kršćanskim naraštajima, sve do danas. Kristovo uskrsnuće početak je novoga svijeta i zalog je našeg uskrsnuća koje se već sada ostvaruje dok se s mukom i naporom opiremo zlu i grijehu, a koje će se u punini očitovati kad se Krist jasno objavi svijetu na kraju vremena. Današnji blagdan poziva nas na uskrsnu radost i poručuje nam da zbilju uskrslog Krista širimo oko sebe pobjeđujući smrt i unoseći u svijet pouzdanje, vjeru i nadu.

"Uzdignimo se k njemu koji je prah naše niskoće uzeo u tijelo svoje slave, i ugledajmo se u svemu u njegovu poniznost i strpljivost, da mu se možemo pridružiti u njegovu uskrsnuću" (sv. Leon Veliki)."

31. ožujka 2010.

www.hic.hr/uskrs-hrvata.htm

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

23.10.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,606090
CHF CHF
1
6,472433
GBP GBP
1
8,370060
USD USD
1
6,357304
EUR EUR
1
7,505433
$ Odabir valute
= Odabir valute