Društvo

PESAH, SLOBODA I ŽIDOVSKI IDENTITET

Spektar - Društvo

pesah

 

Kako nam se bliži Pesah, blagdan slobode, nekoliko riječi bih htio posvetiti “slobodi” i njezinom mjestu u židovskom identitetu. Čini se da pojam slobode pripada sekularnim osobama ili društvima. Vjernik je obvezan vjerskim zakonima i ograničenjima, sekularna osoba je naizgled slobodna.

Što znači biti slobodan? Neki će reći kako slobodna osoba može činiti što hoće, pa stoga svako ograničavanje takve slobode treba biti zabranjeno. Međutim, takvo je poimanje slobode utopijsko, jer je na takav način nemoguć suživot među ljudima. Moramo imati zakone koji će regulirati ljudske odnose.

Čovječanstvo u sebi sadrži i međusobnu povezanost i odnose. Istinska sloboda se ne zasniva na neovisnosti već na slobodi od bilo kojih čimbenika koji bi mogli remetiti naše djelovanje u skladu s našom savjesti. Ponekad se suočavamo s čimbenicima kao što su gospodarske ili obiteljske poteškoće koje mogu predstavljati kušnju za našu savjest. Ali najteže je savladati vlastite impulse/nagone.

Istinska sloboda nastupa kada se oslobodimo veriga egoizma i strasti koji sprečavaju naše istine potrebe, onemogućuju logiku i onesposobljuju savjest. Čak i najbogatiji ljudi mogu biti vlastiti robovi, žudeći za većim bogatstvom i nikada ne postižući zadovoljstvo. To je poruka macesa: jedini su sastojci voda i brašno, izvorni sastojci za ljudsku upotrebu. Osoba koja za Pesah može uživati u macesu a da nije rob vlastitih požuda uistinu je slobodna.

Maimonid je o zakonima tešuve (pokajanja) zapisao:

„Neka ti ne padne na pamet to što govore neuki među narodima svijeta i većina neznalica među Židovima, da Sveti, blagoslovljen neka je, čovjeku na početku njegova postojanja određuje hoće biti dobar ili zao. Nije tome tako, već svaki čovjek može biti pravedan kao naš učitelj Mojsije ili zao kao Jeroboam, mudar ili glup, milosrdan ili okrutan, škrt ili plemenit, a tako je i s drugim svojstvima. Nitko ga neće promijeniti ni odrediti mu, niti povući ga na jedan od dvaju putova; on sam i iz svoje volje kreće onim putem kojim želi. To je rekao Jeremija: Iz ustiju Najvišega neće izaći ni zloća niti dobrota. (Tužaljke 3,38) Dakle Tvorac ne određuje čovjeku hoće li biti dobar ili loš. S obzirom na to, grešnik uništava sam sebe, te treba plakati i tugovati zbog svojih grijeha i zbog onoga što je učinio svojoj duši, nanoseći joj zlo. O takvome je napisano: Čemu žaliti živoga čovjeka? (Tužaljke 3,39) Napisano je i da se, ako smo svojom moći i svojim rukama i svojom voljom počinili zlo, trebamo pokajati i napustiti svoju zloću, jer je odluka sada na nama. To je značenje ovoga: Potražimo svoj put i istražimo i pokajmo se. (Tužaljke 3,40)” Rambam zaključuje da je izbor „važno načelo i stup Tore i Božje zapovijedi ... jer pravo vam je dano, a sve što čovjek zaželi učiniti od ljudskih djela, on čini, bilo da je dobro ili loše ... jer Bog ne prinuđuje ljude i ne određuje im da čine dobro ili zlo, nego je sve prepušteno njima samima.“

Prema Rambamu cijela zamisao u Tori i ispunjavanje micva temelji se na načelu slobode. Bez slobode, nema logike u zapovijedima te nitko ne može biti kažnjen zbog propusta obdržavanja zapovijedi. Rambam se suprotstavlja ideologiji determinizma.

Židovski identitet se sastoji od dva podidentiteta: vjerskog i sekularnog. Čini se kao da ti podidentiteti proizlaze iz dvije različite zajednice ali imaju suživot u samoj osobi. Vrednovanje slobode pripisuje se sekularnom židovskom podindentitetu, dok se vrednovanje poslušnosti i discipline pripisuje židovskom vjerskom podindetitetu. Shvatimo li da se oni međusobno nadopunjuju i uklapaju, postići ćemo ideju “slobode koja se temelji na zapovijedi”.

Pesah je blagdan za oblikovanje židovskog identiteta. U Hagadi čitamo: “U svakom će naraštaju čovjek na sebe gledati kao da je sam bio izveden iz Egipta”, što znači da će ponovno izgraditi svoj židovski identitet.

Neka misao o zajedničkom dopunjavanju naizgled nepomirljivih podidentiteta našeg modernog židovskog identiteta bude stup za ponovo sjedinjenje. U ponovnoj izgradnji našeg identiteta i zajednice slijedimo svoju savjest u slobodi.

U ljubavi i s najboljim željama za sretan i košer Pesah,

31. ožujka 2010.

Rabin Kotel Da-Don

 

 

BIJEDA I VELIČINA ČOVJEKA

Spektar - Društvo

pascal

"Blaise Pascal (1623.−1662.) je francuski matematičar, jedan od začetnika razvoja matematičke analize, diferencijalnog i integralnog računa, fizičar i filozof koji je u početku bio pod jakim utjecajem Descartesova racionalizma da bi se kasnije okrenuo žestokoj kritici takve filozofske misli. Nakon svog obraćenja 1654. godine u zapisu ''Mémorial'' svoj život stavlja u službu svjedočenja vjere. Napušta kartezijansku apstrakciju i opredjeljuje se za Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva a ne za Boga filozofa i znanstvenika. Pascalove ''Misli'' su svojevrsna kritika ne samo filozofiji novoga vijeka nego svakoj ispraznoj filozofiji koja protjeruje Boga. Profesor filozofije na Boston Collegeu, Peter Kreeft, za Pascala je rekao da je to čovjek našeg doba jer je tri stoljeća bio ispred svog vremena: ''On je prvi shvatio novi dekristijanizirani, desakramentalizirani svijet kojemu se obraća. On pripada nama. (…) Pascal je naš prorok.''[1] On se apologetski obraća modernim poganima, sofisticiranim skepticima i konformističkim pripadnicima nove svjetovne inteligencije. Pascal je pokazao strašan položaj čovjeka u njegovoj veličini i bijedi. Čovjek je velik jer je stvoren na sliku Božju, a bijedan jer se otuđio od Boga. Pascalove ''Misli'' nisu kritika postojećeg vremena i svjetonazora, nego su pokušaj dokazivanja da je ''misleće srce'' izvor ljudske spoznaje. Srcem a ne razumom čovjek u početku spoznaje prve principe kao što su izvjesnost izvanjskog svijeta, prostor i vrijeme. Duh usmjeren na srce jest duh nježnosti, esprit de finesse, a onaj vezan uz razum jest duh geometrije. Da bismo spoznali istinu i definirali načela potrebno nam je oboje. Vjera i razum se susreću po pitanju istine. Odmah na početku govori o dvije vrste duha: duh izravnosti i duh geometrije. Duh izravnosti hoće sve najprije proniknuti jednim pogledom, a duh geometrije ne shvaća stvari osjećaja jer i u njima traži načela. ''Naš razum u redu inteligibilnih stvari stoji na istom mjestu kao naše tijelo u prostranstvu prirode''.[2] Naše sposobnosti su ograničene u svakom pogledu. Mi smo sredina između dviju krajnosti koju naša osjetila ne mogu dohvatiti. Ne možemo osjetiti ni krajnju toplinu ni krajnju hladnoću. Izmičemo tim krajnostima. zmičemo također i čvrstim točkama koje izmiču našem pogledu jer se ne zaustavljaju radi nas. Čovjek vruće čezne za čvrstim osloncem kako bi na njemu sagradio toranj koji bi se dizao u beskraj. U tome se očituje paradoks ljudske naravi. Budući da je čovjek sazdan od duha i materije, ne može savršeno spoznavati jednostavne stvari, bilo duhovne, bilo fizičke. Čovjek je trska koja misli, zaključuje. ''Čovjek je samo trska, najslabašnija u prirodi; ali ova trska misli.''[3] Njegovo je dostojanstvo u misli, ali ona ima nedostatke. Najveća je zabluda rat između razuma i osjetila. Osjetila su ona koja varaju razum i razum je onaj koji vara osjetila. Naše krive utiske stvaraju strasti, a naravni se osjeti poništavaju razumom. Sva ta prijetvornost u čovjeku koja je daleko od pravde i razuma ima svoj korijen u srcu. Dvije su krajnosti kojih se treba čuvati: isključiti razum i priznati samo razum. Razum spoznaje da postoji beskonačnost, ali ne poznaje njenu narav. Razum otkriva beskonačnost u broju. Tako može otkriti da je jedan Bog, ali mu ne zna narav jer nema granica i nije prostoran. Boga spoznajemo vjerom, a njegovu ćemo narav spoznati u onostranoj slavi. Postoji dvostruku red spoznaje, različit ne samo prema načelu, nego i prema predmetu. Neke istine spoznajemo razumom a neke božanskom vjerom. Papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Fides et ratio (1998.) ovako piše: ''Razum se i vjera ne mogu odvojiti, a da istodobno čovjek ne izgubi sposobnost da na prikladan način spozna svijet, Boga i sebe sama.''[4] Zabluda je misliti kako je razum mjera svih stvari. Vjera se ne boji razuma, nego ga traži i pouzdaje se u njega. U razdoblju novovjeke filozofije došlo je kod nekih filozofskih struja do pojava nepovjerenja u vjeru s jedne strane i u razum s druge strane. Zato enciklika Fides et ratio naglašava: ''Razum, lišen objave, zalazi na stranputicu koja dovodi do opasnosti da se ne vidi krajnji cilj. Vjera bez razuma iznosi osjećaje i iskustvo te tako upada u opasnost da više ne bude sveopća ponuda.''[5] To se odnosi na fideizam i radikalni tradicionalizam na jednoj strani i racionalizam i ontologizam na drugoj strani. Iako je vjera iznad razuma, crkveno učiteljstvo uvijek naglašava  da nema neslaganja između vjere i razuma, jer je isti Bog udijelio čovjeku svjetlo vjere i svjetlo razuma kako bi mogao spoznati istu u svojem spoznajnom redu.  U tom smislu Blaise Pascal je iznimno značajan novovjekovni mislilac koji ponovno Krista vraća u središte razuma, vjere i srca.[6] Dok je Descartes svojom kartezijanskom formulom ''Mislim, dakle jesam'' postavio polaznu točku za daljnje filozofsko istraživanje, Pascal kao vrstan znanstvenik i poznavatelj ''znakova vremena'' prepoznaje zabludu racionalizma pa odgovara novim postulatom Credo ergo sum (vjerujem, dakle jesam).  ''Srce ima svoje razloge što ih razum ne pozna''[7] reći će Pascal. Srce je ono koje se odlučuje ''za'' ili ''protiv'' vjere. ''Descartes je nekoristan i nesiguran''[8], jer gradi sustav na apriornim načelima koja nisu drugo nego hipoteze. Smiješno je od filozofskog sustava načiniti stroj. Da bi se čovjek ispravo odnosio prema religiji, prvo treba dokazati da religija nije oprečna razumu. Biti u sumnji i ne tražiti istinu, znači biti nesretan i nepravedan. Onaj koji ne zna odakle je, ne zna ni kamo ide. Pred njegovim je očima ništavilo. Najvažnija poruka koju Pascal iznosi glasi: ''Istinu ne spoznajemo samo razumom nego i srcem''.[9] Čovjek se boji prepustiti vjeri i osloboditi se strasti koje mu zamračuju razum. Okaniti se užitaka ili maglovitih strasti preduvjet je da bismo se obratili i došli do vjere. Ali, tu se krije još jedan razlog za oprez, mašta. Mašta je prepreka vjeri. ''Ljudi često zamijene svoju maštu za srce, pa misle da su se obratili čim pomisle na obraćenje.''[10] Vjera kaže ono što osjetila ne kažu, jer je ona iznad njih ali ne protiv njih.[11] Srce ovdje označava neposredan osjećaj, intuiciju. Srce u tom smislu osjeća da su u prostoru tri dimenzije i da su brojevi beskonačni. Čovjek je istovremeno velik i bijedan. Svaki čovjek želi da mu se divimo i da ga poštujemo. Svaki traži slavu za sebe. U čovjeku se vodi rat između razuma i strasti.

''Načela osjećamo, a poučke izvodimo''.[12] Smiješno je kada razum od srca traži dokaze za osnovna načela kako bi pristao uz njih.  Vjere koje čovjeka izjednačavaju s Bogom ne liječe čovjeka od oholosti, ne nude lijekove za slabosti. Bog je središte kojemu čovjek teži i o kojemu ovisi njegova sreća. Oholost nas odvaja od Boga a požude vežu uz zemlju. Bog je htio da nam postane spoznatljiv te nam je pokazao da ga se može otkriti srcem. ''Ponizi se nemoćni razume'' poručuje Pascal. Nesposobni smo za potpuno neznanje i sigurno znanje. Čovjek ne čini ono što mu govori razum. Sve na svijetu je požuda očiju, požuda puti i oholost života. To su babilonske rijeke koje teku tijelom, duhom i voljom. Iz ovih požuda rodile su razne sekte i filozofije koje su udaljile čovjeka od Boga. Vjere nema bez obraćenja, ali što je to obraćenje? Pascal nadalje kaže: ''Obraćenje se sastoji u spoznanju da postoji nesavladiva opreka između Boga i nas, i da bez posrednika ne može biti međusobnog priopćenja.''[13] Kad bi znao za Boga, ljubio bi Boga više nego išta drugo. Isus Krist nam je put za spoznaju Boga. Bez njega ne možemo komunicirati s Bogom. ''U njemu i po njemu mi spoznajemo Boga''.[14] Isus Krist je ključ za razumijevanje života i smrti. Ako čovjek traži Boga a ne traži Krista, zapada ili u ateizam ili u deizam. Razum nije taj koji odlučuje da ne pođemo za vjerom, nego požuda i zloća srca.[15] ' Bog je djelomično skriven a djelomično otkriven. Ludost križa je prava mudrost i božanski znamen. Na vjerovanje nas navodi ludost križa (usp. 1 Kor 1,17−24). U Isusu Kristu se usklađuju sva proturječja, jer on svemu daje smisao.

Sve su stvari stavljene u odnos jedna naspram druge, tako da kad se čovjek priveže uz jednu istinu isključivši drugu koja joj je oprečna dovodi sebe u zabludu. Ako čovjek samo slijedi jednu istinu, srlja u zabludu.[16] ''Čudovišna je stvar vidjeti u jednom istom srcu i u isto vrijeme tu osjetljivost za najsitnije stvari, i tu čudnu neosjetljivost za najkrupnije.''[17] Ništa za čovjeka nije podlije nego praviti se junak protiv Boga. Bog je skriven (Deus absconditus), a otkriva se samo onima koji ga traže svim srcem. Misao čini čovjekovu veličinu, ali on nije ni anđeo ni životinja. Naše ja ima dvije osobine: ono je nepravedno samo po sebi jer se čini središtem svega; ono je neugodno drugim ljudima jer ih hoće tiranizirati.  Svaki čovjek misli da je on sâm sebi sve. Prava sreća nije ni u nama ni izvan nas. ''Ona je u Bogu – i van nas i u nama''.[18] Samo kršćanska vjera oslobađa čovjeka od grijeha čineći ga sretnim. Ta prava vjera uči da postoji Bog koji nam je dohvatljiv po milosti i nedohvatljiv radi izopačenosti naravi. Isus Krist je svrha i središte kome sve teži. Paradoksalno je da se čovjek često žali na svoje pamćenje a nikako na svoje rasuđivanje. Izvori zablude su najčešće u mašti i bolestima. Čula obmanjuju razum lažnim prividnostima. Pascal smatra jedino katoličku vjeru pravom religijom jer otkriva pravu istinu o čovjeku. Ona pokazuje da mržnja prema istini potječe od sebeljublja. Ljudi ne govore istinu jer strahuju da uvrijede one čija im je naklonost korisnija a mržnja opasnija. Čovjek koji govori istinu navlači na sebe mržnju. Iz sebeljublja ljudski život postaje neprekidna obmana u kojoj se netko vara i netko nekome laska. ''Malo bi prijateljstava ostalo kada bi svatko znao što njegov prijatelj govori o njemu kada on nije tu.''[19] Svatko ima svoje ćudi protivne svome vlastitom dobru. U svojim mislima čovjek se nikad ne drži sadašnjosti nego bludi između prošlosti i budućnosti  jer mu sadašnjost nije svrha. ''Na taj način, mi nikad ne živimo, nego se nadamo da ćemo živjeti''.[20] Razlog zbog čega ljudi preziru religiju je taj što se boje da bi ona mogla biti istinita. Čovjek nije kadar u isto vrijeme misliti na dvije stvari, provoditi Božju volju i živjeti prema zahtjevima svijeta. Problem pojedinca je u tome što ne želi živjeti život prema svom vlastitom biću nego ga želi urediti prema zamišljenom društveno prihvatljivom biću. Tako čovjek neprestano radi na tome da uljepša svoje zamišljeno biće a zapostavi ono pravo istinsko biće. Na takvu dihotomiju nas navodi častohleplje. Vjera je dar od Boga i ona je u srcu. No, događa se da neki ljudi umisle da je njihova mašta njihovo srce, pa drže da su prišli vjeri čim su zamislili da joj priđu.[21] Slično kao i Augustin, Pascal piše o unutrašnjem ratu koji se vodi između razuma i strasti koji ljude čini rastrzanim i podvojenim. Ovaj unutrašnji rat ima dvije filozofske stranke, stoike i epikurejce; prve koji se odriču strasti kako bi postali bogovi i druge, koji se odriču razuma kako bi postali životinje.[22] Dok su stoici podržavali oholost, epikurejci su podržavali čulnu pohlepu. Jedno i drugo su bolesti. Spoznaja istine zamračena je strastima jer je čovjek pao sa svog pravog mjesta gdje se pravo blaženstvo i istinsko dobro posjeduje samo u Bogu. Dakle, čovjekovo pravo zlo je ostati rastavljen od Boga.

Čovjek je cjelovito biće i ne može ga se shvatiti bez nadnaravnog reda. Okorjelost srca dovodi nas do nijekanja Boga i čovjek u svojoj nutrini vodi rat između razuma i strasti. Upravo je taj rat između razuma i strasti razlogom zbog čega čovjek ne čini ono što mu nalaže razum. Na Descartesov aksiom cogito ergo sum, Pascal odgovara novim: credo ergo sum – vjerujem, dakle jesam! Božja opstojnost se može spoznati samo izvan granica ljudskog shvaćanja pojma beskonačnosti. Ne spoznajemo opstojnost i narav Božju jer Bog nije ograničen prostorom i vremenom i nema granice. Čovjeku je moguće shvatiti Boga kao ''beskonačni kontinuum''. Prema tome, Bog se otkriva svima koji ga traže srcem.

Odnos vjere i razuma je komplementarni odnos (usp. Ef 1,9). Iskazi vjere su nad-razumski, ali ne protu-razumski. Ljudski razum je ograničen, ponavlja Pascal u svojim ''Mislima'', pa svako racionaliziranje Božje neshvatljivosti i nedohvatljivosti vodi u stvaranje mitske slike o ''Bogu filozofa'', a ne o Bogu koji se utjelovio u osobi Isusa Krista. Obraćenje srca je jedini preduvjet pravoj vjeri i spoznaji Boga. Srce je središte čovjekove unutarnje duhovne dimenzije koja se ne može vidjeti nego osjetiti. Ljudski razum ne može razumjeti Križ, ali s druge strane Križ može pružiti dovoljan razlog razumu. Pascal je kristocentrički apologeta. Za njega je nepoznavanje Krista ravno nepoznavanju Boga. Čovjekova veličina nije u onome što čovjek stvarno može nego u spoznaji vlastite bijede i otvorenosti prema dovršenju koje sam sebi ne može dati."

27. ožujka 2010.

Silvana Dragun – www.prudencija.com

 

LJEVIČARI SU INTELIGENTNIJI?

Spektar - Društvo

inteligencija

Ateisti i politički lijevo orijentirani ljudi su inteligentniji od konzervativaca, stoji u studiji koju je objavio Satoshi Kanazawa s londonskoga fakulteta za ekonomiju i političke znanosti. Kanazawa koji je po struci psiholog, smatra da je u ljudi višeg stupnja inteligencije veća vjerojatnost da će teoriju evolucije poistovjetiti s vrijednostima modernoga društva.

Ipak, znanstvenik je dodao da nema povezanosti stupnja inteligencije s onim vrijednostima koje su vremenom postale dio čovjeka. Kanazawinu hipotezu potvrđuju i podaci iz studije o zdravlju mladih ljudi. Naime, oni mladi koji svoj svjetonazor definiraju kao liberalan, imaju prosječan kvocijent inteligencije 106, a oni koji se smatraju konzervativcima 95.

Sličan je omjer i kod onih koji vjeruju ili ne vjeruju u Boga. "Ljudi su evolucijski tako stvarani da se boje, a kad se boje - vjeruju u Boga", objašnjava Kanazawa. Upravo taj evolucijski ugrađen strah omogućio je ljudima opstanak i zaštitu pred nesigurnosti. "Kod inteligentnije djece postoji veća vjerojatnost da je njihov razvoj tekao u suprotnostima s prirodnim tendencijama evolucije, te stoga postanu ateisti", dodaje profesor Kanazawa.

25. veljače 2010.

www.index.hr

   

INTERNETOM U DEPRESIJU?!

Spektar - Društvo

 

 

internet

Nema nikakve dvojbe da je internet snažno pridonio umnožavanju znanja, razumijevanju različitosti, boljoj komunikaciji, produktivnosti, kreativnosti, komunikativnosti i tako redom. Ali, kako se internetska pandemija širi, sve je razvidnije i njegovo naličje, poput širenja neprihvatljivih moralnih i etičkih pogleda, predrasuda, pa i mržnje, ali i ovisnosti koja prelazi u svojevrstan porok, a ne vrlinu. "Internetski čovjek" sve manje liči na prirodnog čovjeka, fizički se osamljuje, izolira, a kako vele britanski znanstvenici, pored ostaloga, prekomjerno korištenje interneta, ma kako se to mjerilo, uzrokuje i depresiju. Po meni, sve više znanja, spoznaja i neselektivne konzumacije informacija zapravo čovjeka čini napetijim, stresnijim, a i samopouzdanje i vjera u svoje mogućnosti i svoju jedinstvenost "preko" interneta slabi. Evo što kažu britanski znanstvenici. /Bajro Sarić/

"Osobe koje previše vremena provode pred računalom surfajući internetom sklonije su depresiji, pokazali su rezultati istraživanja koje su proveli znanstvenici u Velikoj Britaniji, prenose tamošnji mediji.

Voditelj istraživanja dr. Catriona Morrison sa Sveučilišta u Leedsu ističe kako internet igra sve značajniju ulogu u svakodnevnom životu čovjeka, no upozorava i da uz njegove pozitivne strane treba istaknuti i one negativne, a to je sklonost dijela korisnika da previše vremena potroše uz računalo.

"Dok većina nas koristi internet kako bismo poplaćali račune, nešto kupili u web trgovinama, potražili kakvu informaciju ili prijateljima poslali poruku, jedan manji dio populacije teško kontrolira vrijeme provedeno na netu, ponekad čak i do točke kada ta ovisnost počinje loše utjecati na njihov svakodnevni život i aktivnosti" upzoravaju znanstvenici.

Takvi ovisnici najviše vremena provode pretražujući stranice sa pornografskom tematikom, on-line kockarnicama ili raznim internet zajednicama, a pretjerano korištenje interneta češće vodi prema simptomima depresije, tvrde znanstvenici.

"Naše istraživanje ukazuje na to da pretjerano korištenje interneta može biti povezano sa depresijom, no još uvijek ne možemo pouzdano kazati što dolazi prvo, odnosno jesu li osobe sklone depresiji svojevrsna meta interneta ili pak internet uzrokuje depresiju" naglasila je dr. Morrison.

Ona ipak upozorava kako je posve jasno da jednom broju ljudi pretjerano surfanje internetom može biti upozoravajući signal za početnu depresiju, te da mladi ljudi daleko lakše postaju ovisni od korisnika srednje dobi."

3. veljače 2010.

www.index.hr

 

LOGIČKE /NE/SUVISLOSTI

Spektar - Društvo

ad_hominem_logo

Qui nimium probat, nihil probat

Otklon od teze može biti veći ili manji i može se dogoditi na različite načine. Kada tko dokazuje tezu koja je općenitija od one sporne, kažemo da dokazuje previše. Ako tko, naprotiv, dokazuje tezu koja je posebnija od one koju bi trebalo dokazati, kažemo da dokazuje premalo.

Pretpostavimo da se u nekom skupu raspravlja ima li društvo pravo prijestupnika kazniti smrtnom kaznom. Netko tko bi počeo dokazivati da je grijeh usmrtiti bilo koje živo biće dokazivao bi previše; netko tko bi dokazivao da društvo ima pravo braniti se od onih koji ga ugrožavaju dokazivao bi premalo.

Onaj tko dokazuje premalo olakšava sebi posao, ali ne dokazuje što bi trebalo. Onaj tko dokazuje previše dokazao bi i užu tezu kad bi uspio dokazati širu. Ali općenitije teze uvijek je teže dokazati pa se često događa da se općenitija teza koju pokušavamo dokazati ne može nikako dokazati, dočim bi se ona uža, koju zapravo i treba dokazati, mogla dokazati lako. Zato se kaže: "Tko previše dokazuje, ne dokazuje ništa." (Qui nimium probat, nihil probat).

Prijelaz u drugi rod

Otklon od sporne teze može biti i takav da dokazujemo tezu koja je sasvim druge vrste ili pripada u sasvim drugo područje. Tako biva kad kažemo za koga da je nesposoban a počnu nas uvjeravati da je vrlo pošten. Ili kad kritiziramo društveni poredak i odnose među ljudima u nekoj zemlji, a apologet postojećeg stanja počne nam navoditi iznose o porastu proizvodnje ili o naoružanju vojske. Takvu pogrešku nazivamo prijelazom u drugi rod.

Argumentum ad hominem

Najčešći pseudoargument u raspravi, pogotovo u žešćoj. Kada tko ne umije pobiti argumentima tvrdnju s kojom se ne slaže pa je pokušava oboriti govoreći da je onaj koji ju je postavio poznati lažljivac, stari pijanac ili sin luđaka i slično, reći ćemo da upotrebljava argumentum ad hominem (argument protiv čovjeka).

Argumentum ad hominem u svojoj pogrdnoj, uvredljivoj inačici sastoji se u tome da se ne raspravlja o spornoj tvrdnji nego se pokušava diskreditirati čovjek koji je tu tvrdnju postavio.

Postoji međutim i dobroćudnija varijanta tog argumenta koja ne ide za tim da diskreditira oponenta nego da ga uvjeri da se on zbog posebnih okolnosti u kojima se nalazi (zbog svog zanimanja, pripadnosti nekoj političkoj stranci ili društvenoj grupi, svojih prijašnjih izjava itd.) treba složiti s tezom kojoj oponira.

Tim argumentom služimo se na primjer kada u diskusiji sa svećenikom nastojimo pokazati da on, ako ne želi doći u kontradikciju sa Svetim pismom, treba prihvatiti našu tezu ili kada političkog protivnika uvjeravamo da naša teza s kojom polemizira logično proistječe iz nekih teza za koje se on zalaže.

Argumentum ad populum

Kada demagog na mitingu ničim ne potkrepljuje svoje tvrdnje nego im daje privid uvjerljivosti najavljujući ih zvučnim frazama "duboka je istina da...", "samo pokvarenjak može posumnjati u ..." "tko bolje od vas shvaća kako...", kažemo da upotrebljava argumentum ad populum (argument za puk). Taj pseudoargument sastoji se u tome da ne ulazeći u raspravljanje o biti sporne stvari nastojimo pridobiti slušače djelujući na njihove osjećaje, predrasude, taštinu i subjektivni dojam. Također, argument je moguće prepoznati po patetičnom tonu kojim se iznosi i po jasnom dojmu da je naglasak na formi, a ne na sadržaju argumenta.

Argumentum ad misericordiam

Ako koga optužuju da je pronevjerio novac a on odgovara da ima bolesnu ženu i malu djecu, reći ćemo da upotrebljava argumentum ad misericordiam (argument milosrđa). Taj pseudoargument upotrebljava dakle onaj tko izbjegavajući raspravu o biti sporne stvari nastoji probuditi samilost u sugovornika.

Argumentum ad verecundiam

Dočim se neki rado pozivaju na općeprihvaćeno mišljenje, drugi se više vole pozivati na mišljenje istaknutih pojedinaca, velikih ljudi, autoriteta, eksperata, znalaca. Takvo pozivanje ima smisla kada se nestručnjaci prepiru o nekom stručnom pitanju. Ali ono nije dokaz i ne može odlučiti u sporovima među stručnjacima. Najmanje je takvo pozivanje na mjestu kada se autoritet u jednoj oblasti citira kao arbitar u drugoj; npr. kad se crkveni oci citiraju kao autoritet u znanosti ili kad se političari citiraju kao autoritet u umjetnosti. Pogreška kada se sporna teza dokazuje pozivanjem na mišljenje autoriteta naziva se argumentum ad verecundiam (argument strahopoštovanja prema autoritetima).

Argumentum ad ignorantiam

Ako se primjerice tvrdnja da je neka bolest neizlječiva potkrepljuje samo time što još nije pronađen lijek za nju, kažemo da se upotrebljava argumentum ad ignorantiam (argument neznanja). Bit je tog argumenta u tome što se dovoljnim dokazom za neku tvrdnju smatra nepostojanje dokaza za tvrdnju koja joj je proturječna.

Argumentum ad baculum

Kada se velika i mala država raziđu u mišljenju pa velika država počne gomilati trupe na granici male, kažemo da velika država upotrebljava argumentum ad baculum (argument batine). Općenito, taj "argument" sastoji se u tome što u nemogućnosti da drukčije dokažemo svoju tvrdnju prijetimo silom ili čak i direktno upotrebljavamo silu protiv onog tko se ne slaže s našom tezom.

Non sequitur

Moguće je da se u dokazu služimo istinitim argumentima i da pomoću njih dokazujemo baš tezu koju bi trebalo dokazati a da dokaz ipak ne bude dobar. To se događa kada teza koju želimo dokazati nije zasnovana na argumentima kojima se služimo, kada se ona nikakvim valjanim zaključkom ne može izvesti iz njih. Takvu pogrešku nazivamo non sequitur (ne slijedi).

Ta pogreška događa se uvijek kad izvodeći tezu iz argumenta pogrešno zaključujemo. Zato se može pojaviti u bezbroj različitih varijanti, naime u svima u kojim se pojavljuju logičke pogreške u zaključku.

Accent

Često se u pisanju događa da se neke stvari krivo shvate, jer ista rečenica izvučena iz konteksta može zvučiti potpuno drukčije od duha u kojem je bila napisana. Accent je pogreška kojoj je specifično svojstvo da se naglašavanjem pojedine riječi mijenja značenje rečenice. U primjeru vidi se kako se može mijenjati smisao rečenice, ovisno o tome koje su riječi naglašene.

Ne smijemo govoriti loše o svojim prijateljima.

(Dakle, ne smijemo prijatelje ogovarati, govoriti ružne stvari o njima, lagati...)

Ne smijemo govoriti loše o svojim prijateljima.

(Ne smijemo govoriti loše baš o prijateljima, a o drugima smijemo.)

Naravno, ta se pogreška na forumima, gdje prevladava pisana riječ, teško zamijeti (osim ako naglašena riječ nije boldirana ili na neki drugi način istaknuta), no njezin se smisao može osjetiti po kontekstu.

Ad hoc

Postoji razlika između argumenta i objašnjenja. Ako želimo dokazati tvrdnju A a imamo tvrdnju B kao dokaz, onda je iskaz "A je zbog B" argument. No ako želimo dokazati istinitost tvrdnje B, onda iskaz "A je zbog B" nije argument nego objašnjenje.

Pogrešku ad hoc napravili ste kada dajete objašnjenje nekog iskaza koje se ne može primijeniti na sve situacije. Međutim, često je ad hoc postavljen tako da izgleda kao argument, što može zbuniti. Na primjer, ako pretpostavimo da se Bog odnosi prema svim ljudima jednako, onda imamo sljedeći primjer pseudoargumenta ad hoc.

"Ja sam se izliječio od raka."

"Onda se pomoli Bogu. To je sigurno njegova zasluga."

"Dakle, On će izliječiti i ostale ljude koji boluju od raka?"

"Hmm... Putevi Gospodnji misterij su za smrtnike."

Malo je karikiran primjer, no shvatili ste poantu.

Argumentum ad antiquitatem

Ta se pogreška najčešće potkrade kada argumentiramo je li što dobro ili loše na temelju toga koliko je staro ili koliko dugo egzistira. Suprotna je pogreška argumentum ad novitatem.

Primjer: "Dvije tisuće godina kršćani vjeruju u Isusa Krista. Kršćanstvo mora biti istinito kada je toliko dugo opstalo."

Argumentum ad novitatem

Pseudoargument suprotan argumentum ad antiquitatem. To je pogreška u argumentiranju kada se dokazuje da je neka teorija ili stvar bolja ako je novija.

Primjer: "Windows 2000 bolji je izbor za operativni sustav od Windowsa 98, zato što je program noviji."

Argumentum ad crumenam

Pogreška koja se sastoji u tome da se kriterij koristi od neke teorije ili stvari objašnjava materijalnim ili novčanim argumentima u korist nje same; odnosno da su oni koji imaju više materijalne moći u pravu. Suprotan je argument argumentum ad lazarum.

Primjer: "Microsoftov je softver nesumnjivo vrhunski, jer zašto bi onda njegov osnivač Bill Gates danas imao toliko novca?"

Argumentum ad lazarum

Ta se pogreška temelji u pretpostavci da se kriterij čovjekovih ili teorijskih atributa određuje prema tome je li bogat ili siromašan, odnosno koliko posjeduje materijalnih dobara.

Primjer: "Svećenici su bolje upoznati sa smislom života budući da su se odrekli materijalnoga."

Argumentum ad logicam

To je tzv. pogreška pogreške, kojoj je značajka argumentiranje da je neka stavka kriva zato što je iznesena kao konkluzija ili zaključak krivog argumenta.

Treba zapamtiti da se može doći i do istinitog zaključka preko krivih argumenata.

Primjer: "Uzmimo razlomak 16/64. Ako skratimo broj 6 u brojniku i broj 6 u nazivniku, dobit ćemo 1/4."

"Ali ne smijemo to napraviti jer to nije matematički korektno!"

"Ali 16/64 ipak je jednako 1/4."

Ovdje vidimo kako smo krivim putem došli do točnog rješenja (slučajno, naravno).

Argumentum ad nauseam

Ad nauseam zapravo nije logička pogreška nego krivo vjerovanje da će se neki argument ako se ponovi više puta postati komu prihvatljiv. Ako tko stalno ponavlja istu stvar, izglednije je da neće biti prihvaćena nego da će biti budući da svakome dosadi ponavljanje.

Argumentum ad numerum

Pseudoargument je vrlo sličan argumentu "ad populum". Sastoji se u tome da inzistira na istinitosti neke tvrdnje potkrepljujući je brojem ljudi koji vjeruju u nju, što se vrlo često upotrebljava.

Primjer: "Tisuće ljudi vjeruje u horoskop, onda nešto od toga mora biti istina."

Logička bifurkacija

Bifurkacija je logička pogreška koja se sastoji u tome da tko postavi situaciju koja ima samo dvije mogućnosti, a zapravo ih može biti više.

Primjer: "Ili je čovjek nastao onako kako Biblija sugerira ili je nastao od jednostavnih jednostaničnih organizama, kako znanost sugerira."

Kompleksno pitanje

Kompleksno pitanje (complex question) verbalistički je pseudoargument koji se sastoji u tome da se koga prevesla (kako bi rekli u narodu) tako što će mu se postaviti pitanje na koje ne može odgovoriti.

Primjer: "Jesi li prestao tući svoju ženu?"

Pitanje zahtijeva definitivan odgovor a da se prije nije postavilo pitanje "Jesi li tukao svoju ženu?", stoga se bilo kojim odgovorom "dokazuje" da je odgovaratelj tukao ili još tuče svoju ženu.

Isto tako, taj se argument često upotrebljava u policiji ili na sudu kada ispituju osumnjičenika, kako bi ih naveli da odgovore upravo ono što bi potvrdilo njihovu krivnju.

Primjer: "Gdje si sakrio novac koji si ukrao?"

Jasno je da je pogreška u obliku gdje se pita nešto što još nije dokazano pa se u tome i sastoji logička pogreška.

Pogreška kompozicije

Pogreška se sastoji u pretpostavci da se svojstva elemenata od kojih se sastoji neki objekt automatski odnose i na taj objekt.

Primjer: "Bicikl je izrađen od mnogo dijelova koji su lagani, pa je stoga i bicikl lagan."

Generalizacija

Vrlo česta logička pogreška iako se lako prepoznaje. Sastoji se u tome da se na osnovi promatranja nekog subjekta kojemu pripada neko svojstvo takvo svojstvo prenese i na cijelu skupinu koja ima neko drugo svojstvo koje dijeli sa subjektom.

Primjer: "XY je zao čovjek a deklarira se kao kršćanin, dakle svi su kršćani zli."

Error fundamentalis

Ako je razlog na kojemu počiva čitav dokaz neistinit, valjano izvođenje ne vrijedi mnogo. Ako na primjer u raspravljanju o aktualnim problemima Afrike i suvremenog svijeta pođemo od teze da su bijelci prirođeno talentiraniji od crnaca, naši dokazi neće mnogo vrijediti čak i ako izvođenje bude valjano. Pogreška u dokazu koja se sastoji u tome da se polazi od neistinitog razloga naziva se osnovna zabluda ili error fundamentalis.

Konvertiranje kondicionala

Konvertiranje kondicionala pogreška je argumenta čija je forma "Ako A, onda B, dakle ako B, onda A."

Primjer: "Ako prosjek pismenosti ljudi opada, onda opada i broj ljudi koji rabe internet. Dakle, ako vidimo da se smanjuje broj ljudi koji rabe internet, znači da opada prosjek pismenosti."

Petitio principii

Kad kao argument za neku tezu navodimo neku drugu tezu, koja je također sporna i čije dokazivanje pretpostavlja dokazanost teze koju tek treba dokazati, kaže se da smo počinili pogrešku petitio principii (anticipiranje principa). Tu pogrešku čini na primjer majka kad osporavajući optužbu da je njezin sin razbio susjedov prozor kaže: "Moj sin nije nikad razbio tuđi prozor. Prema tome, nije razbio ni vaš prozor."

Idem per idem

Kad bi tko u prilog teze da se kroz staklo može vidjeti naveo razlog da je staklo prozirno ili u prilog teze da opijum uspavljuje argument da opijum ima moć uspavljivanja, mogli bismo reći da dokazuje isto istim (idem per idem). On naime i ne navodi nikakav razlog nego svoju tezu ponavlja drugim riječima.

Circulus in demonstrando

Katkad se ljudi pri dokazu služe argumentima koji su naizgled dokazani, ali u stvarnosti nisu. Uzmimo na primjer dokaz: "Ja sam pošten čovjek. Ako ne vjerujete, pitajte mog prijatelja XY. U ono što će vam on reći možete potpuno vjerovati. Jamčim vam da on nikad ne laže."

U takvim i sličnim slučajevima, kada se teza A dokazuje pomoću teze B a teza B pomoću teze A ili kada se A dokazuje pomoću B, B pomoću C a C pomoću A, možemo reći da je počinjena pogreška krug u dokazu (circulus in demonstrando).

Cum hoc ergo propter hoc

Pogreška slična onoj post hoc ergo propter hoc. Pogrešku čini kriva pretpostavka da su dva istodobna događaja istovremeno i uzročno povezana, odnosno negiranje ostalih faktora koji su eventualno mogli prouzročiti radnju.

Primjer: "Pismenost raste otkako je izumljena televizija. Dakle, televizija uzrokuje rast pismenosti."

Post hoc ergo propter hoc

Pogreška koja se događa zbog pretpostavke da je štogod uzrok nekog događaja samo i isključivo zato što se dogodilo prije tog događaja.

Primjer: "SSSR se raspao nakon uvođenja ateizma kao državne 'religije'. Dakle, moramo izbjegavati ateizam zbog toga."

Dicto simpliciter

Dicto simpliciter događa se kada se neko generalno pravilo prenese na partikularni slučaj, ali atributi i značajke toga slučaja nisu kompatibilne s tim generalnim pravilom. Dakle, to je pogreška kada se ide od generalnoga prema specifičnom, za razliku od čiste generalizacije.

Primjer: "Kršćanima ateisti generalno govoreći nisu dragi. Ti si kršćanin pa zato sigurno ne voliš ateiste."

Pogreška se često događa ljudima koji ocjenjuju moralne ili neke druge kvalitete nekoga čovjeka stavljajući ga u generalno pravilo ili narodski rečeno šablonu.

Ignoratio elenchi/mutatio elenchi

To je jedan od dva tipa pogreške irelevantnosti koja se javlja u mnogo različitih oblika. Prema tome čini li se nesvjesno ili svjesno razlikujemo ignoratio elenchi (nepoznavanje pobijanja) i mutatio elenchi (promjena pobijanja). Primjerice, to se može pojaviti kada neki kršćanin počne argumentirati da je kršćanstvo u potpunosti istinit nauk. Ako bi to argumentirao tako da prikazuje kolikim je ljudima kršćanstvo pomoglo, bez obzira koliko dobro on to argumentirao, neće dokazati prvotnu tezu odnosno tezu da je kršćanstvo istinit nauk.

Plurium interrogationum

Pogreška koja se sastoji u postavljanju kompliciranog pitanja na koje se traži samo jedan odgovor. Pogreška je slična onoj "kompleksno pitanje", ali ne i potpuno ista.

Primjer: "Jesu li veći porezi bolji ili lošiji za državu?"

15. siječnja 2010.

Scorpy - www.croportal.net/forum

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

17.08.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,687218
CHF CHF
1
6,482999
GBP GBP
1
8,123525
USD USD
1
6,304360
EUR EUR
1
7,389971
$ Odabir valute
= Odabir valute