Ljudi

PETAR KRISTE

Dubrovnik - Ljudi

Petar Kriste /1936.-/ svakako je jedan od najznačajnijih suvremenih dubrovačkih, pa i hrvatskih političara. Istaknuti je i nepokolebljivi borac za neovisnu, demokratsku, tolerantnu i otvorenu Hrvatsku. Svoje ideje i viziju Hrvatske čvrsto je zastupao u burnim vremenima 1971., da bi 1972. bio uklonjen iz političkog života i policijski i sudski progonjen u montiranom sudskom procesu. Bio je ministar u tri hrvatske Vlade i to 1990. resor obrane i od 1990. do 1992. resor trgovine, te član kriznog štaba Vlade RH /1992./, Čitajući njegove knjige "Iznevjereni grad" i "Sjene nad slobodom" razvidno je koliko su vrijedna politička i ekonomska znanja Petra Kriste, ali i snaga njegovog razuma, strpljenja i prisebnosti, nikad ne dozvolivši da ga emocije i marginalno, pa i ekstremno, nadvladaju. Zbog svoje principijelnosti i dosljednosti, neslaganja s nekim odrednicama Tuđmanove politike i HDZ, koje su po njemu štetne za Hrvatsku, odrekao se možda i briljantne političke karijere. Nikad se u njemu nisu osjetile frustracije i osvetoljubivost zbog nanesenih patnji i nepravdi u bivšoj državi od strane komunista, ali je bio nepopustljiv i pred novijim hrvatskim jastrebovima s krajnjih desnih rubova. Po meni, Petar Kriste je onaj tip političara koji opovrgava često vrlo lošu predodžbu o politici i političarima i ono je najbolje što je dubrovačka politika dala u svojoj suvremenoj povijesti.

2. kolovoza 2009.

Bajro Sarić

 

IVO VOJNOVIĆ

Dubrovnik - Ljudi

 

 

Ivo Vojnović /1857-1929.), najistaknutiji je dramski pisac hrvatske moderne, često nazivan i posljednjim velikim dubrovačkim piscem. U književnosti se javlja 1880. kada mu August Šenoa, tada urednik časopisa Vijenac objavljuje pripovijetku Geranium. Uslijedila je pripovijetka Perom i olovkom 1884. i kraći roman Ksanta, 1886. U razdoblju između 1891. i 1901. nastaju pjesme iz zbirke Lapadski soneti. Dva soneta iz te zbirke (Prelude i Na Mihajlu) uokviruju njegovu Dubrovačku trilogiju, najpoznatiji dramski kompleks koji obuhvaća drame Allonz enfants, Suton i Na taraci. Temu dobrovačkoga života obrađuje i u dramama Ekvinocijo i Maškarate ispod kuplja. Njegov dramski prvijenac, Psyche, 1889. označava zaokret kako u hrvatskom kazalištu, tako i u književnosti. Naime, povodom otvorenja nove zgrade Hrvatskoga narodnoga kazališta održan je natječaj za praizvedbu drame. Iako je favorit bio Ante Tresić Pavičić s povijesnom tregedijom na tragu devetnaestostoljetne kazališne tradicije Veliki Simeon, pobijedila je ipak Vojnovićeva salonska komedija, a njemu je priskrbila atribut začetnika moderne hrvatske drame. Njegov se dramski opus običava dijeliti na tri tematska kruga:

1.    Drame iz dubrovačkoga života: Ekvinocijo, Dubrovačka trilogija (Allons enfants, Suton, Na taraci), Maškarate ispod kuplja

2.    Drame kozmopolitskog karktera: Psyche, Gospođa sa suncokretom

3.   Drame nastale na temelju narodne predaje, s političko-tendencionalnom notom: Smrt majke Jugovića, Lazarovo Vaskrsenje, Prolog nenapisane drame

S dopisima i kazališnim kritikama, koje ce kasnije objavljivati i na stranicama opozicionog "Pozora", Vojnovic se vec 1877. javlja u zadarskom "Narodnom listu", u kojem ce suradivati nekoliko godina. Kao prozaik istupa prvi put u Šenoinu "Vijencu", gdje tiska još djelomice naivnu i pocetnicku pripovijetku "Geranium". No i ova se vec pripovijetka odlikuje izvornom frazom pisca koji prerasta dotada uobicajenu deskripciju te u svoju prozu unosi profinjene lirske pasaže. Svojim nastojanjem da usavrši i obogati osobni prozni izraz, nazocnim i u ostalom njegovu pripovjedackom stvaranju, posebice u "Ksanti" (1886), Vojnovic ostvaruje nove nijanse hrvatskog realizma i anticipira hrvatsku modernu (M.Matkovic). Tu anticipaciju hrvatske moderne Vojnovic ostvaruje i refleksivnim "Lapadskim sonetima", iznimnim takoder za to doba, te dramom "Ekvinocijo", kojom navještava novo razdoblje nacionalne dramske književnosti (J.Ibler). Potvrdu toga navještenja predstavlja i prva nagrada koju Vojnovic dobiva za "Ekvinocijo" na natjecaju za dramska djela raspisanom u povodu otvaranja nove kazališne zgrade u Zagrebu 1895. godine.

"Ekvinociju", kojem po kronologiji nastanka Vojnovicevih dramskih djela prethode kozmopolitska komedija "Psyche" (1893) i prigodnica "Gundulicev san" (1893), ishodište je u osobnom autorovu doživljaju dubrovackog, gruškog puka, ali i u pripovijesti "Tužna Jele" dubrovackog župnika i biskupa Mata Vodopica, te u dramaticarskom stvaranju i iskustvu Henrika Ibsena, osobito u "Sablastima".

S koloritno raspjevanim, socijalno naglašenim i psihološki dosta vješto razradenim "Ekvinocijem", temeljenim na spontanom puckom govoru, koji odiše ambijentom, karakterizira lica i licima je karakteriziran, Vojnovic u sebi ostvaruje preduvjete za svoje remek-djelo "Dubrovacku trilogiju" (1903), kojom ce se definitivno potvrditi kao tvorac modernoga dramskog izraza.

"Dubrovacka trilogija" - taj raskošni triptihon povijesnog pada i sutona Dubrovnika, odumiranja moci i bogatstva njegove vlastele - majstorski je komponiran te s tri svoje jednocinke (od kojih se "Allons enfants!" dogada 27. svibnja 1806., kada Francuzi ulaze u Grad, "Suton" neimenovana dana 1832., a radnja "Na taraci" zbiva se u posljepodnevnim i predvecernjim satima jednog dana 1900. godine) - ostavlja dojam kao da kontinuirano obuhvaca vremenski raspon od gotovo cijelog jednog stoljeca.

"Maškaratama ispod kuplja" (1922) Vojnovic se gotovo poslije dvadeset godina, i poslije cetiri drame napisane u meduvremenu, vraca tematici rodnoga grada, pa svoju dubrovacku trilogiju zapravo pretvara u tetralogiju. No ponovno zaokupljen propadanjem vlastele, on u ovoj drami sentimentalno-poetskih ugodaja i suzvucja protivnosti, koja je protkana opsežnim proznim komentarima i didaskalijama, usredotocuje svoje zanimanje na humanizaciju odnosa vlastele prema puku, tj. prema vlastitim službenicama.

Ali Vojnović nije samo autor navedenih drama i nije samo pjesnik vlastele i Dubrovnika, dubrovackih pucana, sjete i rezignacije, diskretnog sutona i neminovnih društvenih mijena; i nije samo majstor nijansi i detalja, slavitelj majke i istancani analiticar žene, profinjeni stilist koji ustrajno traga za svojom osobnom frazeologijom. On je istodobno i žrtva vlastitih nesporazuma, afektiranosti i hirovitih lutanja. Kao dramaticar, on je tako i zanešeni pobornik južnoslavenskog ujedinjenja, kojemu daje svoj nekada vrlo razglašeni, ali i vrlo sporni umjetnicki obol ("Smrt majke Jugovica", 1907; "Lazarevo vaskrsenje", 1913), pobornik prividno atraktivnih, no u biti ipak prilicno bizarnih kozmopolitskih tema ("Gospoda sa suncokretom", 1912). U misteriji pak "Imperatrix" (1918), svoju sklonost scenskom simbolizmu dovodi do krajnosti, odnosno do djelomicne nerazumljivosti. Pred kraj života javlja se i kao smioni i vješti modifikator pirandellovskog relativizma istine ("Prolog nenapisane drame", 1928).

2009-07-21 

www.hr.wikipedia.org, Branko Hecimovic

   

RUĐER BOŠKOVIĆ

Dubrovnik - Ljudi

Ruđer Bošković /1711-1787/ veliki hrvatski fizičar, matematičar, astronom, geodet, inženjer, pjesnik, filozof i diplomat. Ubraja se među najistaknutije svjetske znanstvenike svoga vremena. Ruđer, po dubrovački Ruđe, Josip Bošković rodio se kao sedmo dijete u obiteljskoj kući u ulici Provaljenoj, u Dubrovniku. U vrijeme Ruđinog rođenja otac mu je već bio nepokretan. Otac se rado sjećao svojih mladih dana koje je proveo u Novom Pazaru kao trgovac. Nije bio naročito bogat ali su mu prihodi ipak bili dovoljni da izdržava brojnu obitelj. U kući je vladao duh ozbiljnosti i reda, a cijela je obitelj naginjala isusovačkom moralu. Ruđerovi preci potječu iz južnohercegovačkog sela Orahov Do, kao i brojne druge dubrovačke obitelji  iz Hercegovine, pa i Bosne, koji su se tu naseljavali u potrazi za srećom.

Djeca su imala tipično dubrovačko djetinstvo, igrala su se oko Orlandova stupa, pohađala iste škole i crkve. Igrajući se tako Ruđer umalo nije poginuo za vrijeme potresa kada je kamena glava svetog Vlaha pala sa stupa. Prvu školsku poduku Ruđer je dobio od don Nikole Nikea, u isusovačkom duhu. Osnovnu školu je polazio kao većina trgovačke djece u isusovačkom kolegiju gdje je učio gramatiku, humanioru i retoriku. U svemu je bio ispred svojih vršnjaka, a naročito se iskazivao marljivošću, intuicijom i lakim usvajanjem gradiva. Zato je s 14 godina poslan u Rim na dalje školovanje u glasoviti Collegium Romanomum (Rimski kolegij). U matematiku ga uvodi Horacie Borgondino, tipični humanist, ljubitelj poezije, poznavatalj djela Euklida, Apolonija i Arhimeda, predani aristotelovac u vrijeme kada se ozbiljno sumnja u to učenje. Ipak, Bošković će se kasnije žaliti da u to vrijeme za matematiku nije imao ni dobrih knjiga ni dobrog učitelja. Godine 1732. lakše je obolio pred ispite, ali ih je ipak uspio položiti. Bolesti, ma kako se uvijek činile banalnim, bit će njegove pratiteljice cijelog života.

Godina 1740. zabilježena je u isusovačkim knjigama po čitanju prve Boškovićeve mise u crkvi svetog Ignacija, poslije koje je položio odgovarajući ispit, poznat kao Atto piccolo, a 1741. i posljednje ispite. To je već 15 godina rada i studiranja među isusovcima. Poznat već po svojim "Disertacijama" koje je prvo objavljivao anonimno, kao svaki početnik isusovac, Bošković ih počinje potpisivati punim imenom i prezimenom. Prvi njegov rad bio je "O sunčevim pjegama", a koji je objavljen 1736. Naredne godine (1737.) objavio je dvije rasprave. I tako iz godine u godinu neće proći nijedna godina njegova života, a da ne objavi makar jedan rad. Njegove su rasprave odmah bile zapažene, kako po svojim znanstvenim novostima tako i po latinskom jeziku u kome će dati mnoge vješte stihove. U tim ranim Boškovićevim raspravama javljaju se nagovještaji njegovih velikih ideja o beskonačnosti, relativnosti, prirodnoj filozofiji. Međutim najviše se bavi pitanjima praktične astronomije, stupajući u stvaralački dijalog s postojećim saznanjima dovodeći ih u sumnju ili ih unaprijeđujući. Putokaz mu je Newton, čiji je on najveći propagator u okviru Rimskog kolegija.

Bošković voli društvo te često odlazi na ručkove i igra bilijar. No, zdravlje ga pomalo napušta pa ponekad osjeća bolove u bubrezima, stomaku i nogama. To ga ne spriječava da se zanima i za političko stanje u Europi kojom haraju ratovi i kuga. Bavi se i poezijom i tako piše poemu u čast bivšeg poljskog kralja. Pjesma je prevedena na francuski. Godine 1754. objavljuje važnu raspravu o neprekidnosti u kojoj na nov način nastavlja razmišljati o Zenovim paradoksima. Iste godine pojavljuju se i njegovi "Elementi sveukupne matematike" u tri toma kao i nacrt "Elementi geometrije". Osim po svojim izuzetnim radovima iz matematike i poezije Bošković je u Rimu zapažen i zbog svog naprasitog karaktera. Taj karakter donijeti će mu mnoge nevolje u životu i nepotrebne utjecajne neprijatelje. Zamoljen od republike Luka da intervenira u njenu korist u Beču, a povodom sukoba s Toscanom Bošković odlazi u Beč gdje objavljuje svoje djelo "Teorija prirodne filozofije". Istovremeno za Dubrovnik odrađuje važne diplomatske poslove. Ipak žali se na nedostatak novca koji on jednostavni isusovac, profesor matematike ne može skupiti. Vrativši se u Rim Bošković osjeća kako se klima promijenila i da njegove ideje nisu dobrodošle. Zato uspijeva ishodovati dopuštenje za službeno putovanje po Europi. Boravi u Italiji, Francuskoj, Nizozemskoj i Njemačkom carstvu. Drži se isusovačkih svratišta, iako su isusovci već u nemilosti. Uz dosta teškoća stiže u Pariz gdje ga službeni krugovi primaju kao velikog svjetskog znanstvenika. U Parizu Bošković se kreće u otmjenom svijetu, često i u društvu lijepih žena kojima sastavlja elegantne latinske epigrame. Visok, vitak i rječit uvijek je u prvom planu. Kao takav izazivao je radoznalost u francuskim aristokratskim krugovima koji nisu bili skloni isusovcima ali su njega rado primali. Kasnije će mu neki prigovarati zbog takvog načina života proglašavajući ga svetogrdnim u odnosu na strogi moral reda kojem je pripadao.

Bošković sve više žudi za samoćom, shvaća ispraznost svijeta, znanosti i svoga truda. Njegov je pesimizam dubok: "Čitao bih nešto što me ne bi previše zauzelo; pisao, izlazio bih u male šetnje i snivao svoje snove." Objavljuje "Eklipse", pjesme posvećene francuskom kralju u kojima izlaže neke svoje astronomske ideje. Ali u Francuskoj ne može jeftino tiskati svoja djela. Zato se po kraljevom dopuštenju vraća u Italiju gdje objavljuje "Djela" u pet tomova. Rad na tim djelima za njega je bio iscrpljujući. Međutim on se i dalje brine o svojima u Dubrovniku te im šalje čak rižu i čokoladu. Kod kuće je živa još samo Anica koju nastoji zbrinuti jer predosjeća da se i njemu bliži kraj. Život mu se čini nesnosnim. Razum mu se polako muti. Preminuo je 13. veljače 1787. u 11 hi zbog komplikacija s plućima. Njegova smrt oglašena je u Dubrovniku kao nacionalna žalost, služena je misa za koju je posebno pisana glazba, držani su posmrtni govori i skupovi. Ali spomenik velikom hrvatskom geniju podigao je on sam, s više od 75 knjiga kapitalnih radova iz matematike, mehanike, astronomije, optike, filozofije i književnosti. Ipak, Bošković je ljudska djela smatrao trošnim i prolaznim ("Kad vidim kamene spomenike kako su propali, izbrisana slova na njima, onda pomislim što će biti s ovim što ja radim!"), a najveći užitak je osjećao u pomaganju bližnjim i jadnim. Njegovim imenom nazvana su razna društva, edicije, ulice i trgovi, institucije, a među ostalim institut za nuklearnu fiziku u Zagrebu.

21. srpnja 2009.

www.moljac.hr

   

MIŠE MARTINOVIĆ

Dubrovnik - Ljudi

 

 

Miše Martinović /1926-/ veliki je hrvatski, ali najprepoznatljiviji kao dubrovački glumac. U svojem bogatom glumačkom opusu iskazao se kao vrhunski tumač i interpretator različitih likova iz dubrovačke, ali i šire hrvatske i svjetske književne baštine. Kako veli Luko Paljetak "na polju onog uvijek po kazalištu mogućeg, koje je samo drugo, zrcalno lice nemogućeg, vjerojatnog i nevjerojatnog, glumac Miše Martinović hvatač je onih dometa koji su najviši, a ipak nikad nisu izvan nečega sasvim ljudskog, zato da nam se ne bi otuđilo, odalečilo. On je strastveni kvadrator dubrovačkoga kazališnog kruga, čovjek koji je čitav život proveo u teatru, prevodeći ga u nj." Za svoje umjetničke domete dobitnik je brojnih nagrada i priznanja od lokalne do nacionalne razine. Kako je najveći dio svojega glumačkog posla odradio u dubrovačkom teatru, može se ustvrditi da ga je i obilježio, postavivši visoke umjetničke standarde i njegov identitet punih 60 godina.

2009-07-12 

effect dubrovnik

   

BENO KOTRULJEVIĆ

Dubrovnik - Ljudi

Benedikt "Beno" Kotruljević ili Benedetto Cotrugli /1416-1469/ dubrovački je trgovac, ekonomist, znanstvenik, diplomat i humanist. Rođen u uglednoj dubrovačkoj obitelji, široko obrazovan. Većinu života proveo je na Napuljskom dvoru, u službi aragonskog kralja Alfonsa, a neko vrijeme bio je čak i ministar dvora.

Djelo Hrvata Bene Kotruljevića, prvo koje je oblikovalo pravila dvojnoga trgovačkog knjigovodstva bez kojih bi poslovanje tvrtki danas bilo nezamislivo, tiskano je 1475.

Kotruljevićeva rasprava, izvornog naziva "Della mercatura et del mercante perfetto" ("O trgovini i o savršenu trgovcu"), dovršena je 1458. u okolici Napulja i širila se 115 godina u različitim prijepisima. Prvi put je otisnuta 1573. zahvaljujući uredničkom i nakladničkom maru Frane Petrića. Kotruljević je cijelu raspravu napisao na talijanskom jeziku "koji trgovci bolje razumiju", ali je podatak o vremenu dovršenja rukopisa unesen na latinskom. Taj podatak potvrđuje, slažu se povjesničari, da je Kotruljević prvi formulirao dvojni račun, za koje su zasluge pripisane franjevcu Luci Pacioliju. Pacioli je u Summi, višeslojnoj kompilaciji o aritmetici, algebri, elementarnoj euklidskoj geometriji i dvojnom knjigovodstvu, dovršenom 1487, a tiskanom u Veneciji 1494, smatran kreatorom dvojnog računa. Povjesničari podsjećaju da se u vrijeme rijetkih knjiga plagijat nije smatrao uvredljivim djelom. Za teškoće oko dokazivanja Kotruljevićeva izuma, prema povjesničarima, "zaslužan" je i Franjo Petrić, koji je tijekom redakture navodno favorizirao humanističke a umanjivao trgovačke strane rukopisa.

Pretpostavlja se da su trgovci u ono vrijeme željeli spriječiti tiskanje Kotruljevićeva djela, jer je ono odavalo do tada strogo čuvane trgovačke tajne. Morao je stoga napustiti Dubrovnik zbog optužbe "zavidnih i slabije uspješnih prijatelja" da je u trgovini zloupotrijebio nepisani pravilnik ponašanja.

U kapitalnom djelu "O trgovini i o savršenu trgovcu", koji se može smatrati i danas aktualnom knjigom o ponašanju poduzetnika, odnosno poduzetničkoj kulturi u prvom dijelu Kotruljević dosta opširno raspravlja o podrijetlu, korisnosti i oblicima trgovine i suštini trgovine. Poglavlja su sljedeća: O podrijetlu i početku trgovine, O definiciji trgovine, O svojstvima trgovčeve osobe, O mjestu prikladnu za trgovca, O zamjeni robe za robu, O prodaji za gotov novac, O prodaj uz naknadno plaćanje, O načinu utjerivanja /naplaćivanja potraživanja/, O načinu plaćanja duga, O općim pravilima i redu trgovačkog prometa, o mjenici, O pologu i zalogu, O urednom vođenju trgovačkih knjiga, O osiguranju i osigurateljima, O draguljarima, O trgovcima suknom i sitničarima, O vunarima i drugim trgovcima, O onome, što je trgovcu potpuno zabranjeno i O sedmoj godini kao godini mirovanja.

Druga knjiga govori o trgovcu i vjeri i vjerskim propisima. Ona ima uvodni dio i četiri poglavlja: Poglavlje o misi, o molitvi, o milostinji i poglavlje o slučaju dvoumljenja /o tome je li nešto dopušteno ili nije./.

U trećoj knjizi kroz 18 poglavlja Kotruljević raspravlja o moralnim i potrebitim općim, društvenim i karakternim osobinama trgovčevim. Pored uvoda tu su i poglavlja: O dostojanstvu i zvanju trgovčevu, O razboritosti njegovoj, O znanju, O pouzdanju trgovčevu, O spretnosti trgovčevoj, O lukavosti trgovčevoj, O skladnosti trgovčevoj, O pravednosti, O postojanosti, O ogledu trgovčevu, O darežljivosti, O mirnoći trgovčevoj, O stidljivosti trgovčevoj, O pohvalnim osobinama kod trgovaca i o Umjerenosti trgovčevoj.

Posljednja, četvrta knjiga namijenjena je raspravi o tome kako trgovac ima upravljati svojom kućom i kućnom zajednicom i kako u toj zajednici ima gospodariti. Uz uvod tu su i poglavlja: O kući trgovčevoj, O imanju dobra gospodara, O čovjeku gospodaru, O odjeći i uresima trgovčevim, O pokućstvu trgovčevu, O trgovčevoj ženi, O njezi i odgajanju djece, O slugama i robovima trgovčevim, O imovini trgovčevoj i O trgovčevu svršetku.

Beno Kotruljević osim što je bio široko obrazovan, imao je iznimnu znanstvenu intuiciju, osjećaj za bitno i skladno, a knjiga "O trgovini i o savršenom trgovcu" puno je više od objašnjenja trgovačkog umijeća, zadire ona i u područja filozofije, sociologije i psihologije i njezina aktualnost praktično je vječna.

 2009-07-03

www.hr.wikidepia.org – www.index.hr - žarko muljačić

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

16.08.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,712908
CHF CHF
1
6,474362
GBP GBP
1
8,130511
USD USD
1
6,266379
EUR EUR
1
7,393074
$ Odabir valute
= Odabir valute