Minijature

NEZABORAVNO U RUEIL-MALMAISONU

Dubrovnik - Minijature

malmaison

Od 17. do 22. lipnja 2011. u francuskom gradu Rueil-Malmaison održan je šahovski turnir međunarodnog karaktera. Ovaj gradić sa svojih 70-ak tisuća stanovnika nalazi se u predgrađu Pariza, a u siječnju ove godine potpisao je povelju o bratimljenju sa gradom Dubrovnikom. Tom prigodom su dubrovački šahisti bili pozvani da sudjeluju na turniru te se upoznaju sa francuskim prijateljima. Dubrovačku ekspediciju su činili: Augustin Brnas, Žan Glišović, Tonko Marunčić i Tomislav Musić.

Način na koji smo primljeni i gostoprimstvo koje nam je pruženo tijekom boravka od strane francuskih prijatelja nadišlo je sva naša očekivanja. Osim šahovskog programa, koji je trajao dva dana, ugodno su nas iznenadili savršenom organizacijom svakog trenutka našeg slobodnog vremena, a koja je obuhvaćala upoznavanje i razgledanje Rueil-Malmaisona, njegove okolice i samog Pariza sa svim svojim povijesnim i turističkim znamenitostima.

U petak navečer prisustvovali smo godišnjoj proslavi i zajedničkom druženju svih zaposlenika Gradske uprave. Uz muziku, ples i roštilj upoznali smo ležerniju stranu života u ovom malom francuskom gradiću. Naši domaćini su bili: Patrick Ollier (gradonačelnik Rueil-Malmaisona), Isabelle Chevalier (voditeljica protokla Grada), Patricia Kacprzk, Charles Nicolet (predsjednik lokalnog šahovskog kluba), te Hrvoje Dumančić (najpoznatiji suvremeni hrvatski kipar, koji je trenutačno na stipendiji u Parizu). Inače, Hrvoje je poznat po izradi skulptura konja u bronci, a posebno zadovoljstvo nam je bilo čuti da će krajem kolovoza o.g. gostovati u našem Gradu, u parku Pucić i tako obogatiti kulturni život Dubrovnika svojom jedinstvenom izložbom. Oni su najzaslužniji što je naš boravak u Francuskoj protekao u ugodnoj atmosferi i okruženju i zato im upućujemo jedno veliko hvala.

Subota ujutro je bila rezervirana za razgledanje Rueil-a. Međutim, naš prijatelj Žan Glišović nije bio u mogućnosti pridružiti nam se i uživati u ljepotama malog gradića. On je uživao na proslavi 71. Obljetnice osnivanja pokreta otpora, za koju je dan ranije neočekivano dobio pozivnicu. Koliko je ovaj događaj značajan, govori i podatak da su proslavi prisustvovale sve važne osobe iz društvenog i političkog života Francuske, uključujući aktualnog predsjednika Nicolasa Sarkozya. A osim što je imao priliku i čast sudjelovati na tako važnoj manifestaciji, Žan se uspio i rukovati sa gosp. Sarkozyem. Ostali članovi ekipe su nastavili razgledavanje vozeći se u turističkom vlakiću po gradu.

Nakon ručka je u obližnjem restoranu „Brasserie Leffe“ uslijedio prvi dio šahovskog programa. U kongresnoj dvorani Hotel de Ville, kapetan francuske šahovske reprezentacije GM Renet Olivier održao je simultanku protiv gostiju koji su pristigli iz gradova prijatelja: Serguiev Possada (Rusija), Bad Sodena (Njemačka), Dubrovnika, te lokalnih klupskih igrača i mladih šahistica i šahista. U ukupno 25 partija velemajstor Olivier je napravio 20 pobjeda uz 4 remija i jedan poraz.

Ponosni mogu biti dubrovački šahisti, koji su osvojili čak dva boda. Jedinu pobjedu zabilježio je Tomislav Musić, dok su remije zabilježili Augustin Brnas i Žan Glišović. U posljednjoj partiji dana i zanimljivom raspletu Tonko Marunčić je ipak morao čestitati velemajstoru.

Renet Olivier - Tomislav Musić

1. d4 Sf6 2. c4 e5 3. de5 Sg4 4. Lf4 Sc6 5. Sf3 Lb4+ 6. Sbd2 De7 7. e3 Sce5 8. Se5 Se5 9. Le2 0-0 10. 0-0 c6 11. a3 La5 12. Tc1 Td8 13. Sf3 Lc7 14. Se5 Le5 15. Le5 De5 16. Dd4 Dd4 17. ed4 d5 18. c4 Lf5 19. Tfe1 Te8 20. Lf1 Kf8 21. Te3 Te4 22. Te4 de4 23. Lc4 Td8 24. Td1 Lg4 25. Td2 Ke7 26. h3 Le6 27. Le2 Lb3 28. g4 Ke6 29. Kg2 Kd5 30. Kg3 Lc4 31. Kf4 Le2 32. Te2 Kc4 33. Ke4 Te8+ 34. Kf3 Te2 35. Ke2 Kd4 0-1

Osim francuskih, stekli smo i ruske prijatelje: Vladimira, Nikolaja i Yevgenija. Oni su bili u pratnji mladih šahista iz ruskog grada Serguiev Possada, koji se nalazi u predgrađu Moskve. Zajedno smo se intenzivno družili u svim aktivnostima koje su nam organizirali domaćini. Gosti iz njemačkog grada prijatelja Bad Sodena prisustvovali su samo šahovskom dijelu programa, te su se, nažalost, zbog poslovnih obveza odmah morali vratiti u svoju zemlju.

Navečer smo se uputili u noćno razgledavanje Pariza, a finalno odredište nam je bilo brdo Montmartre. Na putu prema brdu prošli smo preko Elizejskih poljana (Champs Elysees) - glavna i najduža ulica u Parizu, koja obiluje znamenitostima poput: Slavoluka pobjede (Arc de Triomphe), Obeliska (La Concord) koji je Napoleon donio iz svojih ratova u Egiptu te mnogih luksuznih trgovina, hotela i restorna. Sljedeća stanica je bila najpoznatiji cabare na Svijetu: Moulin Rogue. Nakon financijske krize sredinom devedesetih godina, cabare doživljava nove uspjehe oko 2000. godine, što se može zahvaliti i velikom svjetskom uspjehu kino-filma Moulin Rouge. Cabare danas raspolaže s 850 sjedala, a godišnje ga posjeti oko 420.000 posjetitelja.

Nakon dugog uspinjanja došli smo na brdo Montmartre, na kojem se nalazi bazilika Srca Isusova (Sacre-Cour). To je ujedno i najveća kopnena točka Pariza, odakle se pruža jedan od najljepših pogleda na grad. Večera je bila u obližnjem restoranu „Le Cremaillere“, na trgu Tertre. Ovaj trg je poznato okupljalište mnogih pariških umjetnika.

Nedjelja je bila rezervirana za šahovski turnir. Turnir je igran po švicarskom sustavu u 7 kola, 20 min po igraču za cijelu partiju. Na turniru su nastupila 83 igrača. Najbolji od dubrovačkih šahista bio je Tonko Marunčić, koji je sa 5 osvojenih bodova zauzeo 6. mjesto, te je dobio pokal za najboljeg igrača bez ELO rejtinga. Također, sa 5 bodova Žan Glišović je zauzeo 13. mjesto, dok su Augustin Brnas na 17. i Tomislav Musić na 19. mjestu prikupili po 4,5 boda. Pobjednik turnira sa 6,5 bodova bio je Daurelle Herve.

Ono što nas je posebno razveselilo je turnir mladih šahista, koji se odvijao paralelno uz glavni turnir. On je okupio oko 50-ak mladih šahistica i šahista, što se može protumačiti kao uspjeh, obzirom na uobičajenu zastupljenost i zainteresiranost mlađih generacija za ovaj sport. Očito je da u Francuskoj rad sa mladima kroz šahovske škole dobro razvijen te taktika privlačenja novih i mladih članova, koji su odlični u svojim nastupima i od kojih bi i mi mogli ponešto naučiti.

Na kraju turnira uslijedilo je proglašenje najboljih po kategorijama, a nagrade i poklone su prigodno uručivali gradonačelnik Rueil-Malmaisona, dogradonačelnik i direktor turnira. Također su razmjenjeni darovi među gradovima prijateljima, kao i međusobne zahvale - one na dolasku od strane domaćina i one na pozivu od strane gostiju. Poslije proglašenja bio je priređen svečani buffet za sve sudionike.

Ponedjeljak i utorak bili su rezervirani za posjet i razgledavanje Pariza. Svi smo oduševljeni nevjerojatno preciznom i sadržajno bogatom organizacijom naših domaćina, a posebno su nas se dojmili njihova ljubaznost, komunikativnost i želja da nam u kratkom vremenu pokažu što više kulturno – povijesnih znamenitosti.

Tako smo redom posjećivali ili vidjeli Les Invalides, obalu Seine, Eiffelov toranj, Trocadera, crkvu Noter Dame, Panteon, muzej Louvre, itd. Les Invalides je ratni muzej u kojemu se, između ostalog, nalazi i Napoleonova grobnica kraj koje su ispisane sve njegove najveće vojne pobjede. Područje današnjeg muzeja je svojevremeno imalo ulogu ratne bolnice i lječilišta, koji su se skrbili za francuske ratnike u dužem vremenskom periodu (još od Napolenovih vremena pa sve do drugog svjetskog rata). Muzej je sadržajno povijesno bogat i za detaljan pregled je potrebno odvojiti nekoliko sati.

Razgledavanje Pariza brodom po rijeci Seine se može opisati kao jedinstveno iskustvo, usporedivo samo sa pogledom koji se pruža sa Eiffelova tornja. Na rijeci se nalaze ukupno 22 mosta, koji povezuju dvije obale. Ovdje zasigurno možemo izdvojiti most Aleksandra III., koji je napravljen 1900. kao znak prijateljstva između Francuske i Rusije, te most De l'Archeveche – „most ljubavi“, na kojemu mladi iz cijeloga svijeta zapečaćuju ljubav tako da na lokotima ispišu svoja imena, a ključ bacaju u rijeku Seinu. Taj čin je simbol vječne i neraskidive ljubavi.

Usprkos lošem vremenu i kiši, uspjeli smo se popeti i na jednu od najvećih i najviših atrakcija Pariza i cijele Francuske – Eiffelov toranj. Eiffelov toranj je izgrađen davne 1889., a konstruirao ga je Gustave Eiffel u svrhu svjetske izložbe, koja je obilježavala 100 godina francuske revolucije. Sama gradnja je trajala 2 godine, 2 mjeseca i 5 dana. U vrijeme kada je napravljen, sa svojih 324 metra, bio je najveća građevina na svijetu. Nakon izložbe namjera je bila da se toranj rastavi, ali Parižani su bili toliko oduševljeni građevinom da su je odlučili zadržati. Danas je Eiffelov toranj najpoznatiji simbol Francuske i jedna od najposjećenijih građevina svijeta (godišnje ga posjeti više od 7 milijuna ljudi). Metalna konstrukcija Eiffelovog tornja teži čak 7 300 tona, ukupna težina je 10 100 tona i ima 1665 stepenica (javnosti nije dostupan vrh stubištem, do vrha se stiže liftom s druge platforme).

Posjetili smo također muzej Louvre, te kraljevski dvorac Versailles, ali zbog velikih redova na ulazima i kratkog vremena koje smo imali na raspolaganju, nismo uspjeli ući unutra. Veliki interes turista za ovim znamenitostima najbolje će potkrijepiti činjenica da je ispred Versailles u dva ogromna reda na ulazak u poznati dvorac čekalo oko 3000 ljudi.

Zahvaljujem se našem službenom fotografu Tonku koji je uslikao preko 1000 slika, a dio njih će ubrzo biti objavljen u foto albumu.

Nadam se da neću biti dosadan ako još jednom ponovim da smo oduševljeni prijemom i programom koji su nam priredili naši domaćini. Međusobno druženje je urodilo lijepim prijateljstvima i pozivom da i sljedeće godine posjetimo Rueil-Malmaison. Mi bi, međutim, rado ugostili naše francuske prijatelje u našem Gradu, u vrijeme međunarodnog turnira koji bi se trebao održati u sklopu feste sv. Vlaha. Nadamo se da će nam to biti omogućeno i da ćemo uspješno uzvratiti gostoprimstvo.

I na kraju, u ime svih sudionika turnira se od srca zahvaljujem gradovima prijateljima: Gradu Dubrovniku – koji nam je ukazao povjerenje poslavši nas kao svoje izaslanike, i koji je u potpunosti sponzorirao naše putovanje, te gradu Rueil–Malmaisonu – koji nas je ugostio i doslovno držao kao kap vode na dlanu.

23. lipnja 2011.

Tomislav Musić

 

SIMULTANKA SVJETSKOG ŠAHOVSKOG PRVAKA GARIJA KASPAROVA U DUBROVNIKU 1994.

Dubrovnik - Minijature

kasparov u dubrovniku

Svjetski šahovski prvak od 1985. do 2000. Rus Gari /Veinstein/ Kasparov /1963./, kako se pokazalo, veliki je prijatelj Hrvatske /čest gost Makarske/. Dokazao je to i u vrijeme Domovinskog rata i stvaranja neovisne i suverene hrvatske države, dajući otvorenu i javnu potporu hrvatskom narodu i njegovom pravu na državnu samostalnost i vlastiti put. Na Šahovskoj olimpijadi u Manili 1992. Kasparov je oštro osudio srpsko-crnogorsku agresiju na Dubrovnik, a i prije i kasnije ukazivao je na opravdanost Domovinskog rata i uključivanje neovisne Republike Hrvatske u međunarodnu zajednicu.

Početkom listopada 1994. dubrovački šahovski djelatnici pokrenuli su ideju organizacije simultanke tadašnjeg svjetskog šahovskog prvaka – Garija Kasparova. Zamoljeno je Gradsko poglavarstvo Grada Dubrovnika da utemelji organizacijski odbor, što je i učinjeno na 51. sjednici ovoga tijela, održanoj dana 18. listopada 1994. Organizacijski odbor sačinjavali su: Nikola Obuljen /dubrovački gradonačelnik od 1993. do 1997./, Miho Katičić, Darinko Iveković /Grad Dubrovnik/, Ivica Brekalo /Dubrovački športski savez/, Mario Marušić i Dubravko Milošević /Turistička zajednica Grada Dubrovnika/, Davor Buconić /novinar/, Ivo Čučević /Dubrovačke ljetne igre/, Niko Kapetanić, Miho Karač, Tomislav Šeparović, Sulejman Islamović, Vicko Marunčić /Šahovsko društvo Dubrovnik/.

Iako je imao vrlo malo vremena, organizacijski odbor obavio je sve pripremne radnje besprijekorno, tako da je sve bilo spremno za nedjelju, 23. listopada 1994. kada se simultanka i održala s početkom u 17.00 sati. Simultanka Garija Kasparova odigrana je u prekrasnom ozračju, s isto takvim vremenom, uz nazočnost, za šahovske prilike, golemog broja gledatelja /cca 1.500/. Stolovi sa šahovskim garniturama postavljeni su oko jedinstvenog Orlandovog stupa, a 25 suparnika svjetskom prvaku bili su domaći i inozemni uglednici, ljubitelji šaha, te šahisti s područja Dubrovačko-neretvanske županije. Poredani po pločama, Kasparovu su se suprotstavili – 1. Niko Bulić /ministar turizma Republike Hrvatske/, 2. Peter Galbraith /američki veleposlanik u Republici Hrvatskoj/, 3. Gawin W. Hewitt /britanski veleposlanik u Republici Hrvatskoj/, 4. Nikola Obuljen /gradonačelnik Grada Dubrovnika/, 5. Darinko Iveković /predsjednik Gradskog vijeća Grada Dubrovnika/, 6. Luka Šiljeg /saborski zastupnik/, 7. Niko Kapetanić /ŠD Dubrovnik/, 8. Hrvoje Trojanović /ŠK Slaven – Gruda/, 9. Miroslav Žekušić /Ljubuški/, 10. Cvitan Mikulić /Mostar/, 11. Nikola Bebić /Metković/, 12. Nikola Obrvan /Metković/, 13. Miho Karač /ŠD Dubrovnik/, 14. Tonči Soko /ŠD Dubrovnik/, 15. Ivo Sindik /ŠD Dubrovnik/, 16. Tomislav Šeparović /ŠD Dubrovnik/, 17. Nikola Bubica /ŠD Dubrovnik/, 18. Ivan Bender /ŠD Dubrovnik/, 19. Dinko Bakulić /ŠD Dubrovnik/, 20. Bajro Sarić /ŠD Dubrovnik/, 21. Romana Milanović /Dubrovnik/, 22. Denis Muslić /ŠD Dubrovnik/, 23. Antoni Marić /Dubrovnik/, 24. Vicko Marunčić /ŠD Dubrovnik/ i 25. Petar Đurasović /ŠD Dubrovnik/.

Kasparov je u simultanci bio nemilosrdan pobijedivši rezultatom 24:1. Po pola boda su mu "otkinuli", odnosno remizirali članovi ŠD Dubrovnik, majstorski kandidati Ivo Sindik i Vicko Marunčić.

Kasparov je sutradan ujutro posjetio prostorije ŠD Dubrovnik u ulici Ilije Sarake 7, razgovarao s dubrovačkim šahistima i objasnio na koji način ga je Ivo Sindik mogao čak i dobiti.

Sve u svemu, boravak i simultanka Garija Kasparova u Dubrovniku, pored Šahovske olimpijade u Dubrovniku /1950./ i simultanke nekadašnjeg svjetskog prvaka Aleksandra Aljehina /1936/ najznačajniji su događaji dubrovačke, ali ne samo šahovske povijesti. Kasparov je svojom jednostavnošću, prisnošću i karizmom naprosto impresionirao sve nazočne. Meni će ostati trajno upamćen kao vrlo snažna /u fizičkom smislu/ osoba, jer kad sam pružio ruku, priznavši poraz na simultanci, skoro da su mi popucale svi prsti desne ruke. To je samo potvrda istine prema kojoj jaki šahisti moraju biti uistinu i fizički besprijekorno snažni, jer i ta igra troši cijeli organizam, ne samo mozak i traži vrhunsku koncentraciju do završnog poteza.

24. listopada 1994.

Bajro Sarić

   

ŠAHOVSKA OLIMPIJADA U DUBROVNIKU 1950.

Dubrovnik - Minijature

Šahovske su olimpijade vrhunska športska nadmetanja, s izrazito pozitivnim kulturnim, turističkim, pa i političkim učincima, kako je to potvrđeno još od one prve, održane 1927. u Londonu. Našemu Gradu pripala je čast, velika obveza i šansa biti domaćinom prve poslijeratne, inače devete po redu Šahovske olimpijade ili Turnira nacija 1950. Pokazalo se da je taj ispit položen s odličnim, svi učinci bili su pozitivni, a sam događaj teško je i zaboraviti, dobro ga se sjećaju stariji Dubrovčani, kod nekih budeći i emocije na neko drugo, možda sporije, ali i sadržajnije vrijeme.

Samo natjecanje održano je u prostorima današnje Umjetničke galerije na Pločama, koja je za tu prigodu dobila lijep izgled. Samo je prvoga dana natjecanje održano u tri dvorane na prvom katu Umjetničke galerije, a već idućih dana stolovi su razmješteni ne samo u dvoranama, nego i u prizemlju, pa i na terasi poslije zalaska sunca.

Zidovi su bili ukrašeni umjetničkim djelima renesansnih i baroknih majstora iz cijelog svijeta, a uz njih postavljeni su novi šahovski stolovi s ugrađena 64 smeđe-svijetla polja i novim olimpijskim figurama. Za stolovima su sjedili živi majstori šaha, po nekima i umjetnici. A među tim “umjetnicima” bili su za ono vrijeme svjetske šahovske veličine, poput Euwea, Najdorfa, Bolbochana, Rossolima, Evansa, Donnera, Schmidta, Unzickera, Pirca, Gligorića, Trifunovića, Rabara, Vidmara…

Dubrovačka šahovska olimpijada svečano je otvorena 19. kolovoza 1950. u 18 sati na terasi Umjetničke galerije, uz nazočnost najviših dužnosnika ondašnje države /Tito ipak nije došao/ i svjetske šahovske federacije /FIDE/, predvođene Folkeom Rogardeom. I na otvorenju je ukazano na važnost, kulturne i uopće civilizacijske vrijednosti šaha, a osuđen je bojkot istočnoeuropskih zemalja i staljinizam kao najcrnji oblik političke diktature.

Čini se zanimljivim opis ozračja koje je bilo u Dubrovniku u vrijeme održavanja Šahovske olimpijade. To su natjecanje, s najživljim zanimanjem pratili šahisti cijeloga svijeta. Bio je to središnji šahovski događaj skoro punih mjesec dana. Zanimanje je svakako bilo najveće u samom Dubrovniku, znatiželjan je bio svatko, bez obzira je li znao ili ne igrati ovu drevnu igru. Stalno se postavljalo pitanje hoće li naša ekipa pobijediti. I zato je svatko želio biti što bliže samom poprištu borbe. Dvorane i terasa Umjetničke galerije bile su suviše male da prime sve one koji htjeli pratiti tijek partija. Računajući s ovako velikim zanimanjem, organizator je naručio izradu velikih šahovskih tabli za praćenje tijeka partija.

Table su bile postavljene Pred dvorom. Uspostavljena je telefonska služba prijenosa poteza iz Umjetničke galerije, tako da su promatrači i ovdje skoro istodobno mogli pratiti tijek partija. Ali se odmah pokazalo da je prostor Pred Dvorom nedovoljan da primi sve ljubitelje šaha koji su htjeli pratiti prijenos. Table i prikazivanje partija premješteno je na Trg Ruđera Boškovića, koji je bio puno podesniji, a nesmetan tijek partija moglo je pratiti preko 1.000 ljudi. Na nekoliko mjesta u Gradu bili su uređeni izlozi u čast Olimpijade, ukrašeni slikama sudionika, tablicama i grafikonima. Gradske kapije, ukrašene velikim polukružnim svjetlosnim porukama u čast Olimpijade, imale su u večernjim satima svečan izgled. Iznad poruka bile su postavljene šahovske makete, kojih je bilo i na ostalim mjestima u Gradu. Po izlozima dubrovačkih radnji i na oglasnim tablama bio je izlijepljen velik broj olimpijskih plakata, a na Placi, u neposrednoj blizini olimpijskog ureda, nalazio se olimpijski kiosk, u kojemu su se mogle nabaviti šahovske dopisnice, značke, olimpijske cigarete i razne šahovske knjige i časopisi. Bila je otvorena i filatelistička izložba na kojoj je prodavano i posebno izdanje maraka povodom Olimpijade. Redovito je izlazio i olimpijski bilten, s analizom važnijih partija, trenutačnim redoslijedom i drugim pojedinostima. Za strance i sudionike bila je otvorena i posebna pošta u blizini Umjetničke galerije…Sve u svemu, bio je to jedan vizualni i duhovni sklad, ugodno ozračje i neponovljiva, za pamćenje slika Dubrovnika.

Tako je Dubrovnik postao prvi hrvatski olimpijski grad, potvrđujući sav svoj sjaj i neiscprne mogućnosti u svim područjima ljudske aktivnosti.

5. kolovoza 2005.

Bajro Sarić - "70 godina dubrovačkog šahovskog kluba"


   

GOSPA OD KARMENA

Dubrovnik - Minijature

Iza tvrđave Sv. Ivana, pročeljem okrenuta morskoj strani i stepenicama što vode na zidine, nalazi se ovelika, ranobarokna crkva Gospe od Karmena. Nekad su je nazivali Gospa od Karmela, vremenom se stari naziv izgubio, a čitavo se područje prozvalo Karmen.

Gradi se dosta kasno, od 1633.-1636. na temeljima prvotne crkve Sv. Ivana. Zapravo je čitavo ovo područje starinskih kula, slanica, hospitala, crkava, patricijskih palača dio civitasa o kojemu bizanski car Konstantin Porfigerent u knjizi "O narodima" govori ovako: "Oni ga sagradiše (Epidaurci, op.a.) kao mali grad, a poslije toga opet kao veći, dobivši tako grad koji im omogućuje da se postepeno šire i množe."

Predio Karmena spada u treću fazu izgradnje Ragusiuma, dio je Pustijerne koja se nekad zvala "post terra" (izvan grada). Pripadao je predgrađu prvotnog središnjeg prostora kojeg i danas određuje predio Kaštela sa samostanom Svete Marije. Taj je ispremiješani benediktinski samostan središnji dio na litici stijene, a careve riječi da se "mali grad" širio kao veći, podrazumijeva izgradnju prema istoku i zapadu.

Istočni pak dio komunikacijski se dotiče gradske luke, nekad u dokumentima prozvane i "unutrašnje more", gdje se zarana odvija gusti gradski promet. Važnost ovog mjesta svjedoče i starije kule, nekadašnja Kula od Mula i Kula Jakova Gundulića. Grad i luku branila je Kula od Mula, južnije od nje bila je položena Gundulićeva pa se fortifikacijski sklop utvrđenjima povezivao vratima Kule od mula koja su otvorom izlazila prema nasipu, mulu.

Vjerojatno je da su starije, srednjovjekovne građevine na Pustijerni bile mahom drvene jer se 1346. odlučuje da se Kula od Mula izgradi u kamenu i kreču. Ta je osnovica današnje Kule Sv. Ivana udružila u sebe i Gundulićevu kulu, koja vremenom gubi značaj pa se čitav kompleks spominje kao Ugao Mula.

Današnja je Kula Sv. Ivana građena u prvoj polovici 16. st. po projektu Paskoja Miličevića. Udružila je u sebe obje prvotne kule, a potom će Nikola Božidarević na triptihu Bogorodica sa svecima ovjekovječiti na Vlahovim rukama čitav Grad u njegovoj gusto naseljenoj, a pravilno raspoređenoj strukturi. Sveti zaštitnik tako drži Grad kao da ga nudi, pokazuje ga kao dar pa se na njemu vide i one manje kuće na "post terra", Knežev dvor i valobran, samostani prema sjeveru, gradski arsenal i katedrala. Svega će toga nestati u Velikoj trešnji pa će slika ostati dokument, vrijedan zbog izvornosti i minucioznosti umjetnikova priloga. Njezin je umjetnički značaj veliki jer se iz biskupskog širokog rukava pomaljaju čvrsto savijeni prsti, a na postolju Grada pred polukrugom zidina Paskojeva kula podsjeća na bokar i čitav je Grad - Republika izložen tako u temperi i pozlati kao da se sveti starac, šest stoljeća nakon što je s nebeskom vojskom Grad obranio, sada iskazuje djelom koje je u slobodi potom nastalo.

Koliko je ovaj dio Grada bio značajan do konačnog utemeljenja zidina, pa kula i bastiona, može posvjedočiti i postojanje starijih utvrda: Kula Ilije Binčulića (Gloton), Pavla Marseleze (Zoreta), Đura Kotorana (Stojnise) pa se istočni kantun Grada i njegova ranjivost prema moru od Lokruma i pučini već zarana branila snažnim utvrdama.

Nije to bilo slučajno. Strme su hridi nestajale i primirivale se iza gradskih vrata, a unutar zaštićenog prostora rasle u blizini katedrale najljepše patricijske palače. Njihovi su vlasnici bili od najimućnijih rodova, orjentirani na trgovinu, a palače im i danas postoje i prate nas kad Ulicom od Pustijerne idemo ispod klobučina.

Tu su visoke, raskošno urešene kuće Ranjine, Restića, Skočibuhin reprezentativni blok, možda najbolje svjedočanstvo da je uz more, u spletu prenapučenih ulica šipanski moreplovac volio izgraditi kuću, lijepšu od zavičajnog ljetnikovca, značajniju i impozantniju od palača uglednog i poštovanog plemstva.

Kako se nekadašnji dubrovački govor izgubio, rijetko će tko, pa sve i da živi u ovim ulicama, znati da je prvotni naziv njihova seksterija nastao jer su jednom davno bili ispred gradskih vrata. Većina će pomisliti da se Pustijerna prozvala tako jer u njoj posljednjih decenija vlada pustoš. U izgubljenoj je ritmičnosti govora, trgovine, ljudskih dolazaka i odlazaka što su ih danju pratili stražari sa zidina, noću ih osvjetljivale zublje, nemoguće naslutiti da se u blizini Gospe od Karmena nalazilo puno crkava i samostana. Blizu je bio Sv. Stjepan, Sv. Teodora, Sv. Spasitelj i ženski samostan Svetog Tome. Svi su oni izbrisani u potresu, zatrpali im se temelji; bilo je toliko gubitaka da su za prorijeđeno stanovništvo postale prevelike i one crkvice, što su se obnovile zaslugom vlade i bratstava.

Nanese li nas put od katedrale onom ulicom što je gibljiva i protamna i za najvećih svjetlosti ljetnog sunca, prolazit ćemo ispod svodova jedne kralježnice što pulsira snažnom venom od mraka romanike i što se od sredovječja nije dala pomaknuti iz postolja već je postala prolaz u prizmi vremena.

U njezinu dnu, gdje sunce opet slobodno naleti, smjestila se Gospa od Karmena. Nakon Domina ona je najveća od manjih dubrovačkih crkava, smještena u trokutiću iza kule i zidina uz jednu neravnu ulicu i ugledamo je tek pošto iz polumraka svodova izronimo na mali trg. Glavno joj je pročelje okrenuto Ulici od Pustijerne, zapadna joj strana s bočnim vratima prati Ulicu od Karmena.

Ona je pravokutnik, apsida joj polukružna, istaknuta pravcem sjever - jug. Jednobrodna je, u sakristiju joj se može doći dvama ulazima: s istočne i južne strane.

Portal joj je plastički naglasak pročelja. Treba se nasloniti na zid uz kulu Sv. Ivana, visoko podignuti glavu da bi se s tog mjesta pročitao lijepo oblikovani, u mramor urezani natpis, smješten između krakova prekinutog timpanona. Na njemu u dva reda piše: "ALMA TRIAS VIRGO GENITREX ET UTERQEO IOANNES ES HIC STANT EX CUBIIS FIDE RAGUSA PIIS." ("Blago Trojstvo, Bogorodica i oba Ivana ovdje, Dubrovniče, vjerno stoje na pobožnoj straži."- prijevod Tamara Gović)

Visoko se podižu toskanski stupovi na visokim postamentima, frizom s triglifima i metopama, a trokutasti prekinuti zabat najbolje se uoči s terase ispod Pulitikinog ateljea. I prozor je crkveni istaknut trokutastim zabatom, a veliki se mramorni grb Republike nadovezuje na plastičnost ovog raskošnog portala, što ga već stoljećima gleda tek visoki, jednolični i tvrdi nasuprotni zid. I ulaz u sakristiju je tijesno komponiran, naslanja se na Sv. Ivana, a gornju, sasvim renesansnu, slobodnu i veselu notu daje joj tipični gradski zvonik na preslicu.

Unutrašnjost je crkve barokno komponirana, jer je široki brod zaobljen uglovima prema apsidi, pa kad se gleda s balatura, dobiva se dojam monumentalnosti glavnog i bočnih oltara.

Crkveni je brod raščlanjen pilastrima višestruko profiliranih kapitela pa se onaj vijenac, njegovi triglifi i metope te obrati nad pilastrima pričinjaju scenskom igrom ispod trijumfalnog luka. Dojam je jedan jedini: raskoš baroka, čak i sada, kad su u tijeku radovi obnove, a slike iz Karmena uklonjene.

Crkva je ukrašavana i u 18. stoljeću kad su nad pilastrima broda dodane drvene konzole, velike i visoko uspravljene, plošne da bi mogle nositi drveni stropni vijenac, ukrašen motivima dijamanata i denta. U sredini drvene stropne površine pravokutno je polje, a u njega ugrađena barokna kompozicija Uznesenja Marijina.

U polumraku, u mekim obrisima ove zavjetne crkve našlo se na okupu mnoštvo slikarskih djela i zbir značajnih umjetnika je crkvici u kantunu Grada posvetio neke od svojih nadahntuih sakralnih motiva. Oni oltari, glavni-mramorni, bočni-kameni nose slike Bogorodice s Djetetom, likove evanđelista i potpis Giovannia Angela Caninia, Andrea Vacarra, Sebastiana Riccija, Caravaggiovog učenika, Mattea Preti i Carmela Reggija iz razdoblja klasicizma. To je blještavilo slika, naglašenih oltara, lijepo izrađenog kora moralo privući bratime Gospe od Karmena za koju Mattei Matijašević smatra da je nastavak starije bratovštine Sv. Trojstva, osnovane 1491. godine. U crvku su svoju bratovštinu prenijeli i bratimi Sv. Luke, nakon što je njihova crkva u blizini dominikanaca izgubila sakralni značaj.

Kako teku obnoviteljski radovi, dolaznike u zatvorenu crkvu (a treba se provući ispod štica, greda i čavala) dočekaju prazni oltari, ali se zbir oblika, onaj obilato ugođeni prostor ranobarokne, kićeno smišljene raskoši usiječe u dušu kao da je oko zavirilo u zavjetnu škatulicu čija svrha nije istaknuti raskoš nego pobijediti mrak ulica, ispod čijih naslaga spavaju nestale crkvice i samostan pobožnih, nesretnih benediktinki.

Tko li je Karmenu namirio bogato ruho slika i oltara? Vjerojatno su vlastelini iz susjednih ulica, iako im je katedrala bila usputna i oku i nozi, dolazili uživati u radosnoj ugodi Karmela, ostavljajući joj zavjete i skupocjene slike. Darovi su ovdje bili stvar životnog načela i običaja, jer da nije tako ne bismo danas, preko puta apside, na dovratku jedne kuće naišli na novovjeki natpis. Na ulazu je uklesano: "Zakloništu Domus Christi Pere Kristović 1939."

Iznad karmenskog tjemena, u strogom, u kamen obučenom prostoru, desetljećima stvara Đuro (Pero) Pulitika u tvrđi što dijagonalno odašilje bjelinu naslaganog kamenja prema Bosanci, njezinim vrletima, pelinu i vrijesu. Kad utihnu zvukovi, zatvore se ulazi zidina, Grad zaspi, vidi se gdje gore visoko, u tvrđavi - ateljeu gori svjetlo pa mu trak pada na mramor grba, na postamente i puco gustijerne.

Dolje se, u karmelskim tišinama šuljaju mačke, lupnu vrata na susjednim malim kućama što odavno žive u blizini nestalih crkava, zatrpanih ulica, podno mira na kojima umjesto barabanata za ljetnih dana prolaze i dovikuju se kolone turista.

22. lipnja 2010.

Tereza Buconić Gović

 

   

SVETI NIKOLA OD POLJA

Dubrovnik - Minijature

Na dnu Prijekoga, u maloj prirodnoj uvalici izgrađena je crkva Sv. Nikole. Taj Nikola nije bio jedini u Gradu, bilješke spominju još jednu crkvu pa se svaka od njih atribuirala različito. Ovu prati vokabular "de Campo", "appresso Dogana", "de Annona" pa "in slanize" i napokon "Sveti Nikola u Zlatarskoj". Raznoliki nazivi potječu iz epoha kad se oko posvećenog mjesta mijenjaju životni sadržaji a Prijeko postaje uporišna točka oko koje se regulira novi seksterij koji je razmnožio silne ulice što strčavaju niz nagib podno Srđa i primiruju se na Placi.

Za onoga Sv. Niklu koji je postojao u starijem dijelu Grada zna se da je izgrađen polovicom 15.st., a oporuku za njegovo nastajanje bio je sastavio vlastelin Ivan Andrija Volozo 1465. i smjestio ju je negdje iza katedrale ako je suditi po njezinim nazivima.

Tako je Grad, a oduvijek su pomorci štovali baš ovoga sveca, unutar zidina imao dvije Nikoline crkvice. "Sancto Nicolo vecchio" proživio je duga vremena i evo ga i sad na istom mjestu, a gosparski Nikola "on sestiero d S Pietro" nestao je odavno.

Treba sve zavrtjeti unatrag i proći mnogo puta uz Sv.Nikolu na Prijekome da bi ti u jednom trenutku izašla slika proteklih vremena.I neka ti ne zasmeta kad mu uz samo ziđe nađeš stolove pa oko njih turiste kako se časte, mirišu ribu, jedu patate i juhu, a sve to pred očima i vratima sveca koji je dočekao nadgledati dubrovačku turističku kuhinju, a nekad je krojio, ni više ni manje, nego sjeverni dio Grada!

Povjesničari u njegovu blizinu smještaju kulu kralja Bodina i spominju mu trojicu rođaka koji su s 400 sljedbenika prebjegli u Dubrovnik. Nosili su zvučna imena: Branislav, Gradislav i Predihna. sva su trojica bili knezovi i rođaci onoga kralja koji je, potaknut od žene Jakvinte, proširio Duklju i igrao se velikim komadima srednjovjekovnih zemalja pa je tako nadopunio kraljevstvo Zahumljem i Bosnom. Bio je tako željan vlasti da je došao tik vrata Dubrovnika i pred pragom mu sagradio kulu. Kroničari navode da ga je Jakvinta nagovorila da smakne kneza Branislava pa kako se  nakon izvršena zločina pokajao, dao ga je pokopati kod benediktinaca na Lokrumu.Tu gdje je Bodin čekao da mu vojska preskoči palus, a ta se baruština prostirala preko današnjeg Straduna, bila je i njegova utvrda. Uz nju ili čak na njezinu mjestu, naša je crkva Sv. Nikole.

Jedan veliki kralj koji je mjesecima ovdje konačio s vojskom vjerojatno nije znao plivati, a da je imao brodove, da grad pred njim nije bio tako dobro utvrđen s mora, bio bi mu došao od Lokruma. Ovako nije mogao prijeći ni uski rukavac niti se ikada dočepao seksterija na Lavi. Kulu mu je potom srušio Utivugo Grandinense od koga potječu svi Gradići u Dubrovniku. Od tog je istog kamenja nadograđena ili iznova sagrađena crkva ispred koje se tada, u 11. stoljeću, prostiralo polje.

Kamo god krenulo Bodinovo kamenje i njegova kula istina je da je ono poslužilo, bar u simbolici, popločenju sjevernog dijela Grada. Bodin je zapravo dao ideju Dubrovčanima da prisvoje ono što im je priroda ispod Srđa oduvijek nudila. Trebali su tek gornju bandu konstruirati u pleter urbanog bloka, presušiti močvaru i prikupiti toliko kamenja da bi kasnije od njega mogli podići kule, zidine i nove crkve.

Zabilježeno je da je Bodinova kula uz Sv. Nikolu bila tako omražena da se njezino rušenje slavilo procesijom iz katedrale o Uskrsu kad bi rektor crkvice na dar dobivao ružu, a u povorci išlo svećenstvo, plemstvo i građani. O tome se događaju pričalo sve do pada Republike pod Napoleonom.

Pođemo li danas onim lijepim skalinima prema dominikancima pa zaokrenemo od Sv. Sebastijana ulijevo jednom ulicom što je uska, kratka i tmušasta, vidjet ćemo da se ponad crkve smjestila kuća i da je ta kuća nastanjena pa se ovome svecu iznad glave suši rublje. A nekad je baš na ovom mjestu okomita crta od dna Place regulirala ulicu i knjižila novi dio Grada. Tako je notar zabilježio u Statutu 1296. pa od nje započinje Ulica Prijeko 1463., s tim da se nekad jednostavno zvala Ulica Sv. Nikole.

Ova je crkvica zaslužila reprezentativano susjedstvo kao da ga je sama birala. Kad su isušili močvaru iz daleke pejzažne slike, izgrađena je Divona. Svetom je Nikoli došla tik južnog boka i ostavila joj tek mali prostor u kojemu su se nalazili grobovi bratima mesara. Ovaj je svetac, što je u Mirni darivao siromašne udavače, tako mogao osluškivati zvek novaca. Tu su se talile tone srebrne glame, a u susjedstvu su, niz onu bogatu ulicu Zlatarsku u bategama majstori izvlačili zlatne žice i tako njegovu potrebu da daruje zlato, srebro, sve što ima, zadovoljavali izrađujući kolajne i vrećine, narukvnice i broševe.

Zlatari su živjeli u gornjem dijelu ulice, a odozgo je Nikolino tjeme gledao Sv. Jakov Pipunar. S lijeva i iza leđa čuvali su ga Dominik, Sebastijan i Rozarijo. Uz njega su stan imale siromašne trećoretkinje, zvane još prišadnice, dumnice, pinzocarre, čeljad potrebita, a mirna i pobožna, prehranjujući se prilozima dobrotvornih društava.

U crkvenim su prostorijama jedno vrijeme skupove održavali najmoćniji dubrovački obrtnici - Antunini. Senat ih je ustrojio 1. ožujka 1348., sežu u bratovštinu Svetog Duha i Spasitelja svijeta, a 1432. prelaze iz gradske crkvice u Sv.Antuna opata na Pločama.

Iako su poslije dubrovačkog plemstva bili najpoštovaniji građani, a sve zbog bogatstva i ugleda koji novac donosi, u vrijeme ustroja imali su strogi zakon po kojemu je svaki bratim mjesečno uplaćivao po tri groša u zajedničku blagajnu. Ako bi se u tri mjeseca oglušio o obvezu, a propust ne bi opravdao bolešću, neimaštinom ili kojim opravdanim razlogom, imao se isključiti ali tako da mu nakon opomene gestolda zakleca "mrtvo zvono". To je bio znak ostalima da je za bratstvo umro, da je izbačen iz ceha koji je njegovao pravilo da se zajednička kasa održava punom ukoliko naiđu nevolje: poslovni gubici, bolest i starost.

Umjesto Antunina u Sv. je Nikoli trajno boravište našla bratovština mesara. Ti su beccari u južnom dvorištu ostavili tri groba i na njima jednak natpis: Della Fra. Delli Beccari. De. S.Nicolo 1622., a to što u tim grobovima sada nema njihovih kostiju, iako nije bilo potrebe da ih se premiješta u onu zajedničku kosturnicu na Boninovu, ne može umanjiti vrijednost njihova statuta u knjizi od 9 araka, s 81 pergamentnim listom i 137 ispisanih stranica. To je knjiga s drvenim koricama, u kožu obučena i ukrašena srebrnim pločicama s likom Svetog Nikole i Gospe s Djetetom. Tu su zapisana imena mnogih mesara i datum nastanka bratovštine. Bilo je to 3. svibnja 1378. kad je stolovao nadbiskup Petar Calix, a knez u Dvoru bio Jakov Sorkočević. Prvi su članovi začetak bratstva pa ih vrijedi navesti kako ih je notar bilježio. Bili su to Juan, Pripcho, Stritcho, Radich, Lucha, Stoicho i uz njih kao znak ugleda plemić Matolo de Goce.

Kako je temelj crkve predromanička konstrukcija, zasjela u žilu Grada, pa kako su njezine lezeje i traveje, pa četvrtasta apsida što se u unutrašnjosti zaoblila u polukrug određeni trajati dulje od bilo koje kule, bizantska je kupola na njezinu tjemenu bila tek oznaka jednog vremena. Ova crkva nosi u temeljima 9. st., nju su nadograđivali i kasnije i kako navodi natpis na portalu, opet prekrojili 1706. kad joj je obučeno ruho renesanse.

Da nije toga možda ne bi bila poslužila kao kolegijalna crkva Sv. Vlaha kad ga je ono poharao oganj 24. i 25. svibnja 1706. godine. Iako je nadbiskup bio predložio svećenstvu zamjensku crkvu u Rozariju, prokuratori Sv. Vlaha tražili su da im se uvaže molbe da bi se Sv. Nikolom, kao svojom crkvom, koristili zbog njegova izvrsnog stanja i stoga što je pogodan za svečanosti prilikom inauguracije kneza.

U njoj je radni prostor imao Ruđer Bošković! Tko zna koje je sve zvukove pamtilo njegovo uho dok bi izračunavao sunčeve i mjesečeve pomrčine i ulazio u najgenijalnije sklopove matematičkih proračuna! Da li mu je smetao zvek novca iz kovnice, da li je čuo svađe zlatara (jer ta su gospoda u 16. i 17. stoljeću bila sve, ali mirna nikako!) i da li su mu misao prekidali radnici pred onom slanicom što je na zidu morala nositi uklesano slovo A!

Danas bi Ruđer, da je kojim slučajem zamijenio vrijeme, vjerojatno sjedio u sobi suvremenog instituta gdje ne bi morao podnositi svađe parlabuča i graju dubrovačke djece.

Kako god bilo, u ovoj je crkvi dane provodio jedan od najgenijalnijih umova europskog podneblja i možda je imao sreću uživati u poznatim i tako uobičajenim zvukovima rodnog grada. Bar se u to vrijeme nisu na crkvena vrata naslanjali golim leđima ljetni putnici koje iznad timpanona, što nalikuje na strogu obrvu, gleda tročlana preslica, a ispod nje se smije rozeta, slična onoj uskršnjoj ruži što ju je rektor dobivao na dar od plovana crkve.

Kamenje Sv. Nikole nije previše ostarjelo iako je preko njega prošao čitav jedan milenij! Tako bismo pomislili danas kad u unutrašnjosti crkve vidimo oltarnu menzu s njene četiri ptice u pleternom reljefu. U koncentričnoj joj isprepletenim krugovima ptice ostaju zauvijek zarobljene, a maštoviti su "zavoji i razvoji" ušli u stijenu kao genetski kod 9. vijeka i nadahnuće ruke stare tisuću godina.

Pa da i nije povijesnih bitaka, gramzivih očiju pa zlata što je u komesturama ostavio trag, ima nešto što Nikola Putnik računa kao svoj doprinos budućnosti. Od njega je potekla ulica Prijeko, zbog njega su se od Pelina do Place složile kuće kao dominali, presušivši palus u dolini.

22. lipnja 2010.

Tereza Buconić Gović

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

25.07.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,738628
CHF CHF
1
6,722855
GBP GBP
1
8,285277
USD USD
1
6,353657
EUR EUR
1
7,404552
$ Odabir valute
= Odabir valute