Minijature

NEOBJAVLJENA LATINSKA OSTAVŠTINA RAJMUNDA KUNIĆA

Dubrovnik - Minijature

Početkom 18. stoljeća u Dubrovniku se rodio još jedan plodan pisac latinskog izričaja čije su zasluge na književnom polju onog doba bile brojne i cijenjene - Rajmund Kunić. Svjetlo dana ugledao je 1719. godine u krilu dubrovačke građanske obitelji Kunić. Ozračje isusovačke discipline prati ga od mladenačkih dana kad je stupio u ovaj red. Nakon studija završenih u Rimu predaje po talijanskim gradovima i na zahtjev svog reda ponovo se vraća u Rim da bi ondje završio teologiju i predavao humaniora na rimskom veleučilištu Collegium Romanum. Ovaj isusovac proživio je svoje 74 godine daleko od Dubrovnika životom mirnim i bez prevrata, upravo različitim od života njegova druga po peru, buntovnog i čudnog benediktinca Ignjata Đurđevića, koji je umro tajanstveno kao što je i živio.

Rajmund Kunić je iza sebe ostavio velik broj epigrama, svjedoke društvenog života i događaja u Rimu 18. stoljeća. Nedvojbeno je bio uključen u važnije kulturne krugove onog vremena. O tome svjedoče njegovi ciklusi epigrama posvećenih njegovim prijateljima, vodećim osobama kulturnih događanja Rima. Kunić je često zalazio u salon Marije Pizzeli, kojoj je posvetio ciklus epigrama "Ad Lydam", a da se iza imena Lyda uistinu krije lik Marije Pizzeli, objašnjava i sam pisac u jednom od svojih epigrama: "Ovdje tko čita o Lydi, a tebe , Marijo, ne zna,/ Traži boginju on što ime Lyde je skri./ Tko te pak pozna, iako ja šutim, pod imenom Lyde/ U tili prepozna čas tvoje pohvale sve." U Rimu se družio i s latinistima R. Boškovićem., B. Stayem, B. Zamagnom. Bio je cijenjen i u znamenitoj Akademiji degli Arcadi, nosio je, štoviše, arkadsko ime Perelaos Megaris, a upravo će ga knez Baldassare Odeschalchi, predstojnik Akademije degli occulti duhovnom i novčanom podrškom potaknuti na prijevod Ilijade s grčkog na latinski jezik. Kunić mu nije ostao dužan jer i danas možemo pročitati pohvalne epigrame upućene svojem zaštitniku.

Kad je 1773. godine bio ukinut isusovački red, a množina svećenika prepuštena vlastitom izboru, Kunić je odbio ponuđeno mjesto profesora u Pisi i odlučio ostati u Rimu kao predavač retorike i grčkog jezika na učilištu Collegium Romanum. Ondje je preminuo 1793. godine.

Kunićev književni opus  velik je i vrijedan pažnje. Sadržava epigrame, pjesme u jedanaestercima, elegije, prijevod Ilijade na latinski jezik te prijevode epigrama grčkih pjesnika Palatinske antologije i Teokritovih idila i epigrama. Ta ostvarenja nisu zanemariva, iako se u današnje vrijeme teško može shvatiti da se netko odvažio na prijevod spjeva od 16 000 stihova s grčkog na latinski jezik! Osamnaesto stoljeće, prožeto latinskim jezikom u svemu što se pisalo, potpuno je odobravalo takav, nama nerazumljiv, pothvat.

Najveći dio rukom zabilježenih djela Rajmunda Kunića danas se nalazi u arhivu samostana Male braće u Dubrovniku. Tiskana je tek 1/4 svih epigrama, mali broj pjesama (2 od 19), 19 elegija i 1 od ukupno 11 poslanica. Zamršen je a istodobno sam po sebi razumljiv put kojim su se Kunićeva djela vratila iz Rima u njegov rodni grad. Ne treba zaboraviti da se ovaj, u svoje vrijeme izuzetno cijenjen pisac, za života nije vraćao u Dubrovnik i da je svoja djela ljubomorno čuvao poklanjajući ih rijetkim osobama! Vratio se tek kasnije, u mnogim svojim pjesmama, poslanicama i prijevodima.

Deset godina nakon njegove smrti  Giuseppe Marotti, Kunićev prijatelj, objavio je manji dio epigrama. Rodoljubni zanos potakao je franjevca Antuna Agića da 1807. godine istraži i prepiše mnoge Kunićeva rukopise iz različitih izvora u Rimu. Ipak je najveća zasluga što većina Kunićevih pjesama danas počiva u arhivu samostana Male braće u Dubrovniku na franjevcu Rafu Radelji. On je, bilo iz rodoljublja, bilo iz znanstvene i proučavateljske radoznalosti, skupio mnogobrojne izvore Kunićevih djela: autografe ili prijepise koji su se nalazili kod njegovih prijatelja (Baldassarea Odescalchij-a, Marije Pizzeli, senatora Abundi-ja Rezzonica, njegova učenika Francesca Cancellieria a i drugih) i 1827. godine priredio izdanje epigrama (Epigrammata. Nuc primum in lucem edita, Epigrami, u prijevodu: "Sada prvi put objelodanjeni"). To izdanje sadrži oko 1000 epigrama, a rukopis, odnosno Radeljin prijepis Kunićevih epigrama, (čuvan u arhivu samostana Male braće u Dubrovniku, pod brojem 1156) sadrži oko 4000 epigrama. Treba spomenuti i to da navedeni arhiv sadrži 32 rukopisa Kunićevih tekstova, odnosno 20 autografa od čega je veći dio stihova neobjavljen.

Prisjetimo se za kraj jedne od elegija Rajmunda Kunića, naslovljene Ad Ponticum sibi certum esse Romae, pod rednim brojem 11 u Radeljinom prijepisu Kunićeva autografa. Tu elegiju objavio je Urban Appendini u izboru poezije dubrovačkih pjesnika tiskanoj polovicom 19. stoljeća. Appendini navodi da je Kunić napisao elegiju 1735. godine, kad je imao 19. godina i vjerojatno bio na početku studentskih dana u Rimu. Pjesma je upućena Pontiku, uobičajenom imenu kojim su pjesnici nazivali mornare. Iza ovog pseudonima vjerojatno se krije sam Benedikt Stay, latinist i Kunićev prijatelj, s kojim je ovaj rado ljetovao u Stayevom ljetnikovcu na Batahovini.

To zdanje i danas stoji ondje gdje se Ombla u svojem toku združuje s morem, a njegov je vlasnik i prijatelj mu R. Kunić već davno pokriven stoljećima koja donose nove ljude. Kunić je, ipak, ostavio ovu elegiju, stihove vične latinskom peru, kako kaže Appendini, iz kojih probija nostalgija za bistrim vodama Rijeke dubrovačke i prenapučenog pristaništa Gruž, gdje je provodio vrele srpanjske dane u Stayevom dvorcu na Batahovini kraj Sustjepana. Kunić obuzet čežnjom, zarobljen zgradama Rima uznesenim do neba, spominje one dane kad je promatrao bistru Omblu gdje se združuje sa širokim morem sustižući ga u njegovom toku.

Veliča težak rad ribara što k obali vuku vrše i mreže napetim konopom. Prisjeća se vožnje čamcem i pjesama prijateljevih koje bi zadivile i same riječne nimfe Najade. Priziva u sjećanje lovišta, ljupka mjesta, studen prastare šume i vjetar što za ljetnih žega potresa i hladi sjenovite gajeve. Ove riječi ispunjene željom povratka u rodni kraj premalo ili možda čak i previše govore o teškom navikavanju na mondeni život u Rimu i o tome kako je ovaj učenjak, teolog, redovnik i pjesnik žrtvovao uživanje u smiraju i svježini vrelih ljetnih dana uz uvijek ledene tokove Omble da bi u Italiji ostvario karijeru i ugled. O ljepoti Rijeke dubrovačke pisali su i drugi dubrovački pjesnici, primjerice Ilija Crijević i Đuro Ferić, ali Rajmund Kunić je jedini u svoje stihove unio notu tuge i gorčine zbog nemogućnosti povratka. Vjerujmo ipak da nije ostario i prevladao čežnju, zaboravivši skladnost čempresa i ljetnikovaca uz rijeku Omblu. Vjerujmo i to da je za tu svoju neumrlu čežnju ipak dobio nagradu, jer se u svojim djelima uistinu vratio Dubrovniku.

26. veljače 2001.

Tamara Gović

 

PRDAC

Dubrovnik - Minijature

Lijepa dikla cjeć ljubavi
Uzdah pusti lijep od zada
Ki za biljeg sve naravi
Povjetarce nosi od smrada.

Jekti i buči strana svaka
Gdi ljuveni grme plami
Jakno silni trijes s oblaka
Kad prdekne živac kami.

Pače od prkna strahoviti
Grom kroz zvijezde puče uzgori:
Van moguća Đova uhiti
Strah da nebo ne razori.

Tu s pristolja svoga uteče
Vas prepaden, blijed u licu,
I vrlinu svu zateče
Vihar pušten kroz guzicu.

U toliki smrad od dima
Sred visocijeh paka strana
Da zaman je bogovima
Primat miris od tamjana.

Pluton isti svome puku
zapanjen u strahu ukaza
Čujuć doći smrad i buku
Pakljenoga po sred jaza.

Mni da jekti u pučini,
Da prestrašna munja sijeva,
I da trešnja rasap čini
Od sve zemlje ku presjeva.

Nu videći pak očito
Da je uzrok od sve sile
Niko drugi istinito,
Nego prdac lijepe vile;

Reče u sebi: Može pako
Vas se isprđet i puknuti
Ali prnut ja ovako
Do vijek vijeka neću čuti.

 

19. ožujka 2010.

Andrija Pauli /1697-1783./


   

PEPERONATA, RAKIJA OD GRADA, FACULET...

Dubrovnik - Minijature

Dubrovačka peperonata /po rićeti obitelji Serragli/ je obiteljsko zlato, tradicionalni začin. Temelji se na visokokvalitetnom maslinovom ulju, te posebno raspoređenim aromatičnim biljem. Nutritivna i dietoterapeutska vrijednost potiče osjetila ukusa da preuzmu funkciju uživanja u primjeni začina i to u malim količinama. Moglo bi se rijet na kap. Kap peperonate, na ribi i mesu bilo kako pripremljenoj stvorit će posebni ugođaj vašem nepcu. Koristiti je kao začin povrću bilo kuhanom bilo pečenom osjetit ćete blagi dodir žara u vašim ustima. Ne samo da potiče nepce, potiče i druga osjetila. Budete li koristili peperonatu samu, uz sirovo povrće, zrnom krupne morske soli uz čašu crnog vina osjetit ćete da se ista ponaša kao afrodizijak. Ne smije se pretjerati u količini, ali se preporučava koristiti pri svakom obroku. Uživajte!

Rakija od Grada – kakve su ovo zlatnožute, svijetlokafene, rumenkastozelene iskrivljene bobice? Izrazito glatke i mekane kožice. U grozdu bobice su odvojene i opušte, osobito za velikih vrućina. Na što vas podsjećaju. Okle su? To su: "Cojoni di frate", "Cojoni di gallo" oli ti ponaški " jaja od kokota". Do je naša dubrovačka krivaja. Vinova loza koja se u stara vremena uzgajala na cijelom području Republike. Loza je rijetka, uspijeva đe je vruće, ne voli hladnoću, jer "Cojoni" ne mogu dozrijet. Bez sunca ne mogu postići ovaj svoj kolur, posebnu aromu i mekoću kožice. Izuzetno je intenzivne blage, posebno sočne arome, zato se i koristila kao podloga za pripravljanje posebne rakije, uz dodatak još nekih aromatičnih trava, ali isključivo s ovoga područja. Rakija od Grada se ispijala prije objeda, da bi se potakao bolji apetit. Iza objeda, danas se pije "diđestiv". Znate li što su pili naši stari, nisu pili "diđestiv" već se vadila krivaja iz rakije u male staklene zdjelice i grickala umjesto beškotina /oprez na više od dva do tri crna/. Ta čudesna kriva zrnca, služila su kao "diđestiv", oslobađala želudac od težine i pomagala bržoj i boljoj probavi. Bilo kako bilo, kušajte ova naša kriva zrna, osjetite onaj prelijepi ubod Kupidove strelice jer ipak ljubav prolazi kroz želudac, a naša krivaja upravo to i radi, prohodi kroz želudac i olakšava tegobe.

Dubrovački faculet se izrađuje od svile, isključivo u bijelom koluru. Rekaman, okolo po samom rubu, da se istakne picej. U kantunu će biti izvezen dubrovački grb, te polukružno upisano ime Dubrovnika, u zlatnoj boji. Ovaj jedan faculet može biti i uokviren, tj. smješten pod staklom, da bi se bolje sačuvao. Set od šest faculeta nosit će konture šest gradskih tvrđa, rekamanih u sredini, u crnoj boji, radi dominacije fortifikacijskih osobina tvrđa. Podmetači za čaše, od drva, isto tako set od šest podmetača za čaše i jedan veći za bocu također sa šest znamenja Grada.

8. veljače 2010.

Marija Kisić Kamić

   

ONI SU BILI TAMO UMJESTO VAS - SLOBODE NAŠE GLAS

Dubrovnik - Minijature

Samo svjedoci srpsko-crnogorske agresije na Dubrovnik u razdoblju od 1. listopada 1991. do 2. srpnja 1992., a njezine povremene pojave i sve do sredine 1995. mogu potvrditi kakve je sve teške posljedice, osobito kroz brojne ljudske živote, ali i materijalne, pa i duševne posljedice koje se još i danas kod njih osjećaju, mogu iskazati kroz kakve je sve strahote prošao naš Grad i koje, barem ne po meni nikad nisu cjelovito opisane i valorizirane. A ni Dubrovniku, makar kroz brzu učinkovitiju materijalnu obnovu, osobito gospodarsku,nije dana dovoljna potpora, barem kroz povoljniji tretman u postupku vlasničke pretvorbe i privatizacije. U nastavku, prema časopisu "Dubrave Hrid" broj 2/1994. donosimo popis poginulih branitelja iz Dubrovnika, s datumom pogibije. Napominjem da nije riječ o popisu svih poginulih branitelja Dubrovnika, koji je puno veći. Ali i jednima i drugima u jednakoj mjeri vječna slava i hvala, da nikad nipošto ne budu zaboravljeni. /Bajro Sarić/

Božo BAN, 12.11.1991. Zdenko BARIČEVIĆ, 12.11.1991. Kruno BARIĆ, 12.11.1991. Marijan BATINA, 12.11.1991. Tomislav BENDER, 12.11.1991. Petar BEZEK, 18.08.1992. Sabit BIĆO, 7.09.1992. Tonio BOGDAN, 5.10.1991. Ivo BOKUN, 1.11.1991. Ranko BONGVARDO, 18.12.1991. Branko BOSNIĆ, 13.11.1993. Ivo BOTICA, 12.11.1991. Miho BRAILO, 1.11.1991. Nikola BRAJIĆ, 12.11.1991. Jozo BRAJEVIĆ, 7.10.1991. Miljenko BRATOŠ, 25.10.1991.Miroslav BUNTIĆ, 6.12.1991. Ivica BUTIGAN, 6.12.1991. Andrija CRNČEVIĆ, 6.10.1991. Nedjeljko CVJETKOVIĆ, 10.05.1992. Đuro ČAGALJ, 23.12.1991. Adnan ČAMPARA, 14.08.1992. Stijepo ČIKATO, 6.10.1991. Nenad – Josip ČORIĆ, 7.12.1991. Šeren ĆATOVIĆ, 25.09.1991. Denis ĆIMIĆ, 6.10.1991. Mato DAMJANOVIĆ, 10.11.1991. Miho DROBAC, 14.01.1992. Niko DUBELJ, 28.09.1991. Andro ĐURAŠ, 4.11.1991. Stjepan FRANJIČEVIĆ, 7.03.1993. Perica GAKIĆ, 22.10.1992. Nikša GALOV, 5.10.1991. Zdravko GALIĆ, 19.11.1991. Bruno GLANZ, 6.12.1991. Đuro GLEĐ, 22.01.1992. Marinko GLUMAC, 21.12.1992. Stijepo GOGA, 19.01.1992. Goran GOJKOVIĆ, 18.01.1992. Mato GOLUBIĆ, 21.10.1992. Ištvan GÖRÖG, 27.09.1993. Ivo GULJELMOVIĆ, 3.11.1993. Mensur HADŽIĆ, 5.10.1993. Šaban ISLAMOVSKI, 6.12.1991. Ivo IVANOVIĆ, 27.05.1992. Vedran IVOŠEVIĆ, 9.11.1991. Robert IVUŠIĆ, 3.05.1992. Ante JABLAN, 6.12.1991. Goran JOZIĆ, 5.05.1993. Ljupko KAJIĆ, 26.09.1992. Ante KALINIĆ, 4.10.1991. Niko KATIČIĆ, 23.11.1991 Miralem KEKIĆ, 30.11.1993. Miho KLAIĆ, 1.10.1991. Miho KLEČAK, 12. 11. 1991. Pavo KLEŠKOVIĆ, 17.10.1991. Dragan KOMLENAC, 5.10.1991. Ivo KOPRIVICA, 24.01.1992. Blagoje KOSTIĆ, 22.10.1992. Pero KOŠTRO, 11.06.1992. Hamdija KOVAČ, 1.11.1991. Mladen KOZINA, 5.10.1991. Stijepo KRALJ, 26.06.1992. Mario KRSTIČEVIĆ, 15.04.1992. Milenko KULAŠ, 7.10.1991. Antun KULIŠIĆ, 20.04.1994. Goran LASIĆ, 12.02.1992. Žarko LAUC, 9.11.1992. Franci LAZIBAT, 9.11. 1991. Miho LIBAN, 7.10.1991. Nikola LIBAN, 7.10.1991. Pero LUČIĆ, 10.02.1993. Cvijeto LJUBIĆ, 17.01.1994. Đurica LJUBIĆ, 21.101991. Đani MAJSTOROVIĆ, 9.01.1994. Mario MANDIĆ, 9.01.1992. Tino MARAČIĆ, 5.10. 1991. Željko MARTINOVIĆ, 5.10.1991. Ivo MAŠKARIĆ, 7.10.1991. Mario MATANA, 1.10.1991. Pavo MATANA, 16.02. 1992. Antun MATIĆ, 5.10.1991. Ivica MATIĆ, 5.10.1991. Salih MEHIĆ, 5.10.1991. Niko MIHOČEVIĆ, 6.12.1991. Drago MIKLAUŠIĆ, 5.10.1991. Ivo MILJEVIĆ, 30.08.1992. Niko MUJO, 4.10.1991. Niko MUSLADIN, 5.07.1992. Pero NENADA, 12.11., 1991. Niko NODILO, 5.10.1991. Jako OBAD, 10.07.1992. Ivica OBULJEN, 3.06.1992. Mario PAPAC, 27.07.1992. Mirko PAPAC, 31.08.1993. Teo PASKOJEVIĆ, 6.12.1991. Šimun PAVLOVIĆ, 20.12.1992. Vlaho PAVLOVIĆ, 23.11. 1992. Alen PECOTIĆ, 15.01.1994. Zdenko PEJIĆ, 22.20.1991. Đuro PERAK, 11.11.1991. Miljenko PERIĆ, 26.08.1992. Zoran PERKUŠIĆ, 31.05.1992. Mirko PETREKANOVIĆ, 31.05.1992. Mario PEZZI, 9.11.1991. Miho PRCE, 10.07.1992. Ivan PRKAČIN, 1.06.1992. Željko PUTICA, 23.10.1991. Ivo PUH, 27.11.1991. Ilija RADIĆ, 6.12.1991. Ivan RADOŠ, 6.12.1991. Rade RADULOVIĆ, 17.05.1994. Đuro RAGUŽ, 24.05.1992. Zdravko RAGUŽ, 26.12.1991. Željko RAGUŽ, 10.11.1991. Ivan RAIĆ, 4.11.1991. Dževat RAŠIĆ, 4.11.1991. Ivica RILOVIĆ, 1.10.1991. Vicko RUNJE, 3.10.1991. Stjepan SALMANIĆ, 6.12.1991. Andro SAVINOVIĆ, 6.12.1991. Miroslav SKOPLJO, 2.10.1991. Drago SKURIĆ, 27.11.1993. Antun SMRDELJ, 24.04.1993. Matko SOČE, 16.10.1993. Jovan SREDOJEVIĆ, 24.03.1993. Nikola SRGOTA, 7.10.1991. Pero SRŠEN, 5.10.1991. Ivica ŠEMAN, 3.06.1992. Martin ŠIJAKOVIĆ, 7.01.1992. Vlaho ŠKILJ, 6.12.1991. Stijepo ŠKOBELJ, 6.12.1991. Siniša TKALEC, 17.11.1991. Ljubomir TODOROVSKI, 5.12.1991. Lukša TOMIĆ, 6.06.1992. Branko TRKLJA, 3.09.1992. Pavo URBAN, 6.12.1991. Antun VATOVIĆ, 10.11.1991. Dražen VATOVIĆ, 17.11. 1991. Alen VASILJEVIĆ, 7.10.1991. Božo VIANELLI, 6.12.1993. Marin VIOLIĆ, 2.10.1991. Mato VIOLIĆ, 1.10.1991. Mihovil VLAHINIĆ, 26.02.1992. Mijo VOLAREVIĆ, 8.06.1992. Ivo VUKASOVIĆ, 5.10.1991. Joško VUKOVIĆ, 7.10.1991. Mario VUKOVIĆ, 22.10.1991. Pero ZEC, 7.10.1991. Mario ZOVKO, 8.10.1991. Josip ZVONO, 17.10.1991. Antonio ŽAKNIĆ, 23.07.1992. Želimir ŽANETIĆ, 5.10.1991.

11. siječnja 2010.

www.silvanaurbs.blog.hr/arhiva-2006-06.html#dan12

   

SVETI LUKA

Dubrovnik - Minijature

“Čitav Grad je stara svirala što svira
za škudu stranca, tuđinskog srebra”
Miroslav Krleža, "Dubrovačka kulisa"

 

Treba proći vanjskim Vratima od Ploča i zaputiti se u Grad onim prostorom koji su u 15. st. tako vješto osmišljavali odredbama Sebata da se ima s ove strane učvrstiti osjetljivi i moru otvoreni dio koji je baš kao u krilu štitio dominikanski samostan, kuće i crkve u blizini.

Ako Vrata od Pila imaju svoga sv. Vlaha, ako se po tvrđavama i važnim zgradama njegov lik umnožava više od dvadeset puta, zapitat ćemo se zašto ga nema ponad ovih istočnih vrata otkuda su u Grad pristizali brojni trgovci iz zaleđa. Bio je to mudar potez vlasti da se strancima, često nedobrohotnim dubrovačkoj slobodi, odmah s ulaza ne izloži zaštitnika koji je bio predragocjen da bi svojim kipom izazivao zavist i krive promisli.

Uz stara Vrata od Ploča iz 14. st. nalazi se kuća dubrovačkog boje (krvnika). Ona se prislonila na zid dominikanaca, stala nasuprot dviju crkava nejednake starosti, a baš one nas prate kad se zaputimo Stradunu ili iz njega idemo prema Pločama.

Njihova je pretkuća – ulica. Strma je, kliže niz dominikance, s nje tek krokom možemo na skalinadu do Sv. Sebastijana, možemo izaći u gradsku luku ili produžiti na Stradun. Da nije akcenta crkve Gospe od Navještenja i Sv. Luke, ovaj bi prostor bio jednolično miran, ne bi nas ulazak u predvorje Straduna iznenadio neočekivanošću oblika što ublažuju strogi i teški štit zidina.

Kad su se vršila iskopavanja oko Sv. Luke s južne i istočne strane, pronašao se dio zida koji vjerojatno datira predromanici i obilježava 11./12. stoljeće. Prvi se put Sv. Luka spominje u pisanim dokumentima 1245. a na njemu se gradilo još u 16. i 17. vijeku. Crkva je skrojena od kamenih klesanaca, jednobrodna je, s kupolom i polukružnom apsidom. Da joj temelj i nije predromanički s nadogradnjama zrele gotike, ona bi i na drugom mjestu bila zamjetna reljefom u luneti portala i skladom konstrukcije.

Tek će povjesničari, i oni koji vole prošlost, uz njezine grobove povezati događaj lastovske bune 1602. godine. U podu su joj bila pokopana tri svećenika od kojih su dvojica bili vođe pobune, a treći zanimljiv škakljivim pričicama o nemoralu i slobodnom životu. Njih su s Lastova preveli u Grad i zadavili 13. kolovoza negdje u tamnicama Dvora i zakopali ih pod okriljem noći da se tome događaju ne bi pridavala velika važnost. Bili su to Frano Paskov, Marin Stjepanov i Jerko Jeđupko i da nije bilo trzavica, papine anateme i uzavrelih interesa moćnih dubrovačkih zaštitnika, bio bi taj bogohulni čin pogibije svećenika izazvao opasnost po dubrovačke interese.

Arheološka istraživanja u dvorištima Sv. Luke otkrila su pet grobova uz sjevernu fasadu, a bili su nepravilnog orisa, ozidani kamenom na redove. U prva tri nađena je hrpa ljudskih kostiju, nemarno nabacanih kao da je to bila kosturnica prepunih grobova s drugog mjesta. U blizini tog prostora bila je i rupa za gašenje klaka, a iz praznih grobljanskih raka izronio je i kip sv. Vlaha, vjerojatno nekad postavljen na kulu ili važniju građevinu.

I u devet grobova uz sjevernu stranu predromaničkog dijela crkve našlo se obilje materijala, iako je ovaj stariji prostor bio nedostupan i suvremenim alatima. Kako navodi opis arheoloških istraživanja “materijal je u trećem grobu (gledano od zidina) bio toliko neuobičajen, čudan i tvrd da se ta sonda kopala oko četiri dana…

Mora da su svi ti grobovi gorjeli u velikoj vatri, jer je čitav materijal groba do dna pun ugljena, jako zaobljen, mastan i nevjerojatno tvrd.”

Pa ipak se na tom mjestu, gdje se raspoznavalo ulomke keramike, cigle, crijepa, kreča, koji se mjestimično nije ni stvrdnuo, na dnu našlo tri kostura koji su kao uzglavlje imali – kamen. I još je nešto neobično oko Sv. Luke: otkopani grobovi su uz ljudske kosti imali i pregršti konjskih zubiju.

Iako se čitav prostor popločao da bi se takav, uredan pokazivao prolaznicima, tko nam brani zamisliti sliku prošlih stoljeća. Ovdje su galamili radnici oko izgradnje kula i zidina i čuli se zidari na dominikanskom samostanu i crkvi. Iz luke se orio glas ribara i mornara. Poslije Velike trešnje u grobove su pomeli rasuti Grad, njegove slomljene kupe, cigle, posuđe i sve to pomiješali s konjskim zubima kao ostatak vjerovanja u zagrobnost druženja čovjeka i snage iz koje opet niče sjeme ljudsko.

Ovih dana možemo slobodno ući u crkvicu Sv. Luke. Tako jedino otkrivamo njezine zrelogotičke nadopune, jer crkva je vremenom proširivana i ukrašena medaljom stropnog slikarstva. Na njegovoj sredini Bogorodica s Djetetom pozira slikaru – sv. Luki. Oltara nema. Zidno je platno starijeg dijela crkve zatvarano i krojeno novim prozorima. Gotika ju je označila svojim slogom, portal joj vješto akcenturirao skup svetaca u luneti iznad vrata. Uz Kristov monogram i uklesanu godinu 1786. tri su kipa: u sredini je Krist, do njega sv. Ivan Krstitelj, lijevo sv. Nikola sa štapom, knjigom i tri jabuke. Mala svetačka obitelj stoji pred prolaznicima u uskoj luneti, zarobljena spoznajom da će od sada gledati kako u crkvu unose na prodaju cigarete, skupa vina, celofanski kič suvremene civilizacije kojoj sakralni prostor postaje trgovina i komercijala.

Pa ako se i zaboravilo da su nam crkvice zatvorene i bez bogoslužja, ostaje činjenica da su one i nadalje dio Grada i povijesna mjesta, kojima, kad su ih štovali stari, moramo prilaziti s pijetetom koji je vrijedni dio kulturnog obzora.

Nama ipak ostaje radost koju osjećamo svaki put kad prolazimo pored starinskih crkvica udruženih u skladni par renesansne Gospe od Navještenja i gotičkog Sv. Luke. Kako i ne bi kad iznad njih dubrovačke laste otvaraju modro nebo kao božju lunetu iznad Grada.

27. listopada 2000.

Tereza Buconić Gović


   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

27.06.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,932697
CHF CHF
1
6,808040
GBP GBP
1
8,426199
USD USD
1
6,625323
EUR EUR
1
7,405786
$ Odabir valute
= Odabir valute