Minijature

LUDOVIK CRIJEVIĆ TUBERON - DUBROVAČKI SALUSTIJE

Dubrovnik - Minijature

Glavna je osobina hrvatske književnosti 15. st. raznolikost pravaca i njihovo prožimanje. Srednjovjekovna književnost glagoljaškog i latinističkog tipa u to vrijeme doživljava procvat u misalima, brevijarima, nabožnim pjesmama sakupljenima po zbornicima. S druge strane, hrvatski humanistički pokret, uz središte u Zagrebu, u drugoj polovici petnaestog stoljeća otvara novom nadahnuću vrata dalmatinskih primorskih gradova: Šibenika, Hvara, Splita, a poglavito Dubrovnika. Duh humanizma i renesanse donosi zanimanje za filologiju i povijest književnosti, a humanisti uz nabožne pjesme naslijeđene iz srednjovjekovne tradicije na latinskom i na narodnom jeziku pišu govore, pisma i poslanice. Treći pravac u književnim kretanjima ovog razdoblja je književnost na narodnom jeziku. Tema je poezije na narodnom jeziku, zvane petrarkistička poezija ljubav prema "gospoji" odnosno zanimanje za čovjeka u svim njegovim aspektima. Ovakve su pjesme pisali mnogi mladi humanisti diljem dalmatinskih gradova: u Splitu Marko Marulić, u Dubrovniku Đore Držić i Šiško Menčetić.

         Zbog teškog položaja zemalja jugoistočne Europe, razdiranih osmanlijskom opasnošću, pa tako i Hrvatske, nezaobilazna je u tematskom pogledu ona stavka hrvatske književnosti koja govori o turskim najezdama. S obzirom na nezavidno stanje hrvatskih gradova okruženih Turcima, pojava je djela antiturske i rodoljubne tematike uobičajena. U poslanicama i elegijama na latinskom humanistički književnici poput Juraja Šišgorića u Šibeniku ili Marka Marulića u Splitu govore o prijetećoj blizini turskog osvajača. Mnogi hrvatski krajevi su u izmaku 15. stoljeća imali na pomoć rječite zagovarače u borbi protiv neprijatelja:Split Marka Marulića, Šibenik Juraja Šišgorića, Panonija Ivana Česmičkog. Dubrovnik je slobodan zahvaljujući vještoj politici vladara i bogatstvu kojim je plaćao danak. I u peru je imao "tihog čuvara", latinista Ludovika Crijevića Tuberona, zbog svog povjesničkog rada prozvanog "dubrovački Salustije".

         Ludovik Crijević rodio se u Dubrovniku 1459. godine. Potomak je plemićke obitelji Cerva i dalji rođak najpoznatijeg našeg latinskog pjesnika Ilije Crijevića. Studirao je na poznatom pariškom sveučilištu Sorboni gdje je, vjerojatno zbog već onda iskazanog zanimanja za povijesni rad, dobio nadimak Tuberon (Tubero) po rimskom povjesničaru Tuberonu, Ciceronovom suvremeniku. Velik preokret u životu ovog mladog razuzdanog plemića kojemu je dubrovačka konzervativna sredina zamjerala na libertinskom ponašanju donesenom iz Pariza, dogodio se 1484. godine, kad je Ludovik Crijević napustivši zaručnicu, stupio u benediktinski red i uzeo redovničko ime Aloysius. Više od deset godina proživio je u samoći samostana na hridima otočića Sv. Andrija, oku vidljivima samo onda kad je nebo čisto, a more neuznemireno južinom. Vraća se u Dubrovnik 1502. godine na mjesto poglavara benediktinskog samostana sv. Jakov na Višnjici gdje i ostaje do svoje smrti 1527. godine.

         Dubrovnik je u drugoj polovici petnaestog stoljeća priznavao vlast ugarskih kraljeva Matije Korvina (1458.-1490.) i Vladislava II. Jagelovića (1390. - 1516.), ali je zbog blizine turske vlasti morao plaćati danak za slobodu. Gospodarsko stanje Dubrovnika određivala je sultanova politika, ali je moćna državica, otkupivši slobodu za dukate, trgovala Sredozemljem i zaleđem i punila svoje riznice. Zahvaljujući bogatstvu i bliskosti renesansne Italije, ondje su čak i u izoliranosti cvale znanost i kultura. O humanističkom krugu u Dubrovniku malo je podataka, ali na njegovo postojanje upućuje zabilješka znanstvenika i latinista Juraja Dragišića u predgovoru latinskoj teološkoj raspravi "De natura caelestium spiritum quos angelos vocamus" (O prirodi nebeskih duhova koje zovemo anđelima), tiskanoj 1499. godine u Firenzi. Dok pjesnici Đore Držić, osobito drag Benignusu, Šiško Menčetić, Ivan Gučetić, Lovro Ranjina, Ilija Crijević, Karlo Pucić i Jakov Bunić pretaču u latinske i hrvatske stihove svoje "ljuvene muke" ili pjevaju o čudovištu Cerberu, benediktinski opat Ludovik Crijević Tuberon bilježi kroniku događaja i osoba svojeg doba. Crijević je napisao samo jedno latinsko djelu u 11 knjiga, pod imenom Commentaria de rebus, quae temporibus suis gestae sunt (Komentari o događajima koji su se zbili u njegovo vrijeme) iz kojeg će sam autor izvući i preradit 5. i 6. poglavlja i učiniti ih samostalnim djelima. To su: De Turcarum origine, moribus et rebus gestis (O podrijetlu, običajima i djelima turskim) i De Origine et incremento urbis Rhacusanae (O podrijetlu i napretku grada Dubrovnika). Komentari su podijeljeni na 11 poglavlja u kojima se obrađuju događaji i znamenite ličnosti u razdoblju od smrti kralja Matije Korvina (1490.) do smrti pape Leona X. (1522.): dinastičke borbe nakon smrti ugarskog kralja Korvina, nadiranje Turaka na zapad, raspoloženje crkve i papa prema tadašnjoj Europi. Uza svu raznolikost događaja i osoba koje su ovdje opisane, djelu se može dati zajednički nazivnik - osuđivanje crkvene politike pape Alexandra VI, Julija II i Leona X. Crijević, inače tolerantan prema drugim vjerama, osuđuje ponašanje kršćanskih poglavara, kao što će po njegovom uzoru, ali nešto diskretnije, činiti pjesnik Mavro Vetranović s namjerom da se pokaže kako je nezainteresiranost katoličke crkve za usud narodâ pod turskom vlašću kamen spoticanja u borbi protiv osmanlijske moći.

         Ilija Crijević svojim je djelom s pravom zaslužio nadimak "dubrovački Salustije", po kojemu je i danas prepoznatljiv. To ime dobio je zahvaljujući prije svega stilu kojim piše, a koji po gustoći i konciznosti izraza nalikuje na Salustijev. Upotrebljava i postupke karakteristične za rimskog historiografa: umetanje fiktivnih govora te zapažanja o narodima upletenima u povijest onog razdoblja: Mlečanima, Francuzima, Česima, Mađarima i Nijemcima. Zanimljivo je njegovo mišljenje o Mlečanima čija ga lukavost i pohlepa u trgovini podsjeća na onu kod Dubrovčana!

         Komentari nisu ostali bez odjeka i kod kasnijih pisaca: kod benediktinca Mavra Vetranovića, primjerice, nailazi se na ista, nešto prikrivenija neodobravanja prema ponašanju katoličke crkve. Ivan Gundulić pak opisujući Turke u "Osmanu" koristi upravo one detalje, pretočene u stihove, kojima je Crijević u petoj knjizi Komentara opisivao tursku vojsku.

         Ludovik Crijević bio je klerik i samotnjak kamenih zidova benediktinskih samostana. Ne treba ni pomisliti da nije bio upućen u političke i crkvene tokove 15. stoljeća. Ispredao je kroniku svojeg vremena iz iskustva prikupljenog za boravka na dvoru kralja Matije Korvina, ugledajući se na antički uzor povjesničara Salustija, koji je u širini i miru raskošnih vrtova pisao o ambicijama Katiline i ratovima s Jugurtom. On nije bio samo povjesničar i asketa nego i oštrouman mislilac i dobar opažač koji je pisao promatrajući Dubrovnik, Lokrum i Srđ kroz širom otvorene prozore višnjičkog samostana Sv. Jakova, a njegovo dalekovidno oko naziralo je i dalje od grada i širokih brda što ga okružuju.

         Dok se Dubrovnik prve polovice šesnaestog stoljeća oporavljao od potresa i kuge, čekajući da se rode novi nasljednici preživjelih plemićkih obitelji, Crijević je proživljavao posljednje godine plodnog redovničkog života. Umro je 1527. godine, navršivši 66 ljeta, a kao trag, umjesto vidljivog nadgrobnog spomenika, ostavio je tek inicijale urezane nad jednim od vrata benediktinskog samostana na Višnjici.

11. veljače 2002.                                                                             

Tamara Gović

 

 

 

LEĐA ONIH OČEVA

Dubrovnik - Minijature

Gojko Berić /1939./, sjajni je, ali i hrabri, dugogodišnji novinar i kolumnist sarajevskog "Oslobođenja". Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, bio je dopisnik toga lista iz Dubrovnika i naš sugrađanin. Kao novinar, kolumnist i prozaist, Gojko Berić se u svojim intervjuima, komentarima, pričama i reportažama, a riječ je doista o impozantnoj baštini, čvrsto i nepokolebljivo suprotstavljao svakoj manipulaciji ljudima, političkim i nacionalnim mitovima i predrasudama, samozvanim liderima, pritajenim i stvarnim zločincima, što nigdje, a osobito ne u "bosanskom" loncu nimalo nije popularno, da se i ne govori koliko je to i opasno. Ali, Gojko mi je zanimljiv po svojoj prvoj knjizi koja se zove "Smrt u ljetnom Dubrovniku", napisanoj davne 1976. U tom je štivu predočena na Berićev specifičan način slika jednog nepoželjnog, odbačenog, ali neizbježnog dijela Grada, Gruža, njegovih ljudi, događanja, luke, dokera i njihovih potomaka koji se tu naseliše i eto ostadoše. Riječ je o jednome vremenu i Gružu i ljudima koji su zauvijek nestali, ali tu i tamo, kroz neku priču, riječ ili običaj vrati se taj prepoznatljivi duh, naravno u sve blijeđoj formi. Možda i iduća Berićeva priča "Leđa onih očeva" najbolje pokazuje kako je to s Gružom i Gružanima izgledalo prije kojih pedesetak i više godina, a i osobno mogu potvrditi da je tako i bilo kako Gojko piše. /Bajro Sarić/

Bili su već svi prevalili šezdesetu i posijedili. Iako su jedan drugome još izgledali nekako isti i nepromjenljivi, kao stara stabla u hrastovoj šumi, vrijeme je smanjilo njihov nekadašnji stas, usporilo im korake i savilo leđa. Jedino su još njihove žilave snažne ruke i mršava, inteligentna lica sa sitnim žmirkavim očima, iz kojih je izbijao oprez, odavala gorštačko porijelo.

Stizali su jedan za drugim u grušku luku prije mnogo godina, kad su posne hercegovačke šume i prašnjavi putevi bili puni koza, a poštanski telegrami, ispisivani mastiljavom olovkom, obavezno javljali o nečijoj smrti. Ostavlja su za sobom niske kamene kuće i tvrda groblja po brdima, u kojima se raka kopa po čitav dan, i polazili na put sa neotuđivom svojinom svih siromaha – jakim plećima i nadom.

Stigavši u nepoznato, nošeni neizvjesnošću i žurbom da se jednog skorog dana vrate svojim kućama, nisu ni slutili da je Dubrovnik posljednja stanica njihovog putovanja.

Prvi put u životu ugledaše more. Mnogi parobrodi stajali su privezani u luci, napušteni i beživotni, a njihove posade bez posla. Vjekovna slava pomoraca i njihovih kapetana odjednom je potamnila. Umjesto da plove, oni su derali cipele na kopnu, prepušteni dosadnim šetnjama, lošem vinu i ispraznim razgovorima.

To je bilo vrijeme u kome su ljudi lako gubili svoj znak.

Često sam odlazio u luku, gdje je radila jedna prodavačica novina koja je imala dobre veze s mornarima. Oni su donosili u njen kiosk švercovane cigarete i viski. Kad sam jednog zimskog jutra došao kod nje, ona je rekla da nema ništa, dodavši: - Nema života bez brodova!

Nebo je bilo gotovo mračno, pada je kiša, a snažni valovi zapljuskivali su prazna sidrišta u luci.

Dok bi se prodavačica bavila mornarima ja bih sjedio u kafani "Kod dvije Sarajke" gdje su se svako jutro okupljali stari lučki radnici. Stizali bi jedan za drugim, mršavi i pogureni, i sjedali za velike gole drvene stolove. Potom bi iz džepova vadili patinirane metalne kutije napunjene duhanom, i šuteći, otpočinjali ritualno savijanje cigareta čekajući prvu kafu. Ličili su na umorne i istrošene ljude, ali koji su odoljeli mnogo čemu pa i mrzovolji.

Posmatrajući ih dugo, i ispoljivši otvorenu radoznalost za njihove glasove, kretnje i razgovore, i udišući oštar duhanski dim koji su uvlačili i vraćali u svoje utrobe, upamtio sam sljedeću priču:

Onih gladnih godina prije rata došla ti je vamo sva silan nas Hercegovaca...Gačana, Bilećana, ovijeh iz Popova polja. Nije bilo dizalica u luci...Jok! Namjesto dizalica bila su naša leđa. Iz Nikšića je stizo boksit, prugom, iz Raše je brodovima stizao ćumur, iz Bosne, prugom, drvo. Ćumur smo istovarali za firmu "Kuničić and D amić", a dasku za "Našićku", tako se ta firma zvala. Znalo je odjednom stići po stotinu vagona rude i jelove daske. I sveto prebacuj preko leđa na parabrod. Na leđa, pa na treći vagun. Na treći vagun, to ti je, zemljače, na treći sprat na parabrodu.

Puhalo, padalo, ja i žeglo...sve je to za nas rabotnike bilo isto. V aljalo je to, zemljače, izdurati. Spavali smo po lagerima daske u luci, lager ti se zove lenj, a samo neki među nama mogli su plaćati konak u Radničkom domu. Onaj ko bi se jednom u tri mjeseca zaputio kući u selo da svidi svoje stare, moro bi obić još pola sela da isporuči pozdrave ostalih.

Ovo ovđe đe sjedimo, tu ti je bila gostiona "Plavo more". Ivo Blažić, seljak s Meke Grude, držo je "Plavi Jadran". Emina Sinanović iz Trebinja držala je radničko kuhinju, a Đuro Banac, iz Bosne, držo ti je muziku. Bilo ti je ovuda dvades kafana. U "Novoj obali" bila je fina muzika, a na spratu su ordinirale one ženske. Ko je mogo da plati, stvar je bila u redu. Tarifa je bila pet banki, srebrenjak, zvali smo ga "magareća ploča". Tamo se nije nije smjelo unić u radničkom odijelu i opancima. Ako si u tome došo, izletio si iste sekunde napolje! Većinom su, brte, dolazili državni službenici, agenti, trgovci, i jakako mornari sa brodova. Pričalo se da je najskuplja bila nakva Ratka, ordinirala je u "Sitiju", đe su zalazila samo gospoda.

Kad je prošla ona najviša ekonomska kriza što je zafatila svijet, počeli smo se i mi pomalo snalaziti. Neku su stali da kupuju sobice po ovijem kućama ovđe u Gružu. Stali smo se ženiti i đecu rađati. Neki su ti postali zanatlije, neki su ti otišli u pomorce, a neki se i danas, pod stare dane, dovijaju. Otišlo ih je dosta u invalidsku, ali u pravu penziju, koliko znamo, nije otišo nijedan. Petorica ljudi iz Ključa kod Gacka što su ovđe rdila, svi su pomrli nego su dočekali penziju. Svi bolujemo od nakvijeh upala, od bubrega, zglobovi i kosti nas bole. Rećemo, vruć i oznojen čovjek pa se nalije vode...Ili, ufati ga propuh...i ode, gotovo mu sijelo! Ili te znojavog ufati kiša...i gotov si!

Mi smo luci odužili svoje, u njoj smo drndali do kraja. Đecu smo ovđe izrodili i othranili ih pitom krompiračom i zeljem. Pašćad nam se ovđe okotila i sva su šćela na more, malo ti je koji šćeo neki drugi zanat. Vidiš onog tamo što sjedi i nešto ko falan smišlja...To ti je Nezir Džubur. Svi su mu sinovi pomorci. Nezire, đe ti je Nuko, a? Plovi...! A Garo? I on navega...! A Suljo? Ion, veliš ganja brodove! Eto vidiš, svi navegaju! A Keko, šta on radi? Završio, veliš, pravo. Eto vidiš, samo Keko na pravu!

Bar po jedno dijete iz svake kuće otišlo je na more, na brodove. Neki su mašinisti, neki su i kapetani, a neki oficiri palube. Plove po bijelom dunjaluku i vraćaju se kući dvaput godišnje, da ih vidimo dok smo još živi. Majke im tuguju, strahuju i plaču čim radijo javi da je je neđe daleko kakvo velike nevrijeme izbilo ili da se, rećemo, nekom brodu ne zna đe je. Ostarile su, jadnice, od tog strahovanja.

Ali ne daju se ta naša đeca, ko da su se bacila na nas stare. Kad dođu kući, donose nam onaj viski i one smrdljive cigare što čovjeka dave i ćeraju na kašalj. Vuče se taj viski po policama netaknut, dok ga ne popije ova mlađarija. Mi stari pijemo lozu i motamo našu hercegovačku škiju. Kašljemo i od nje, ali nam je taj kašalj nekako lasniji, nekako ga, zemljače, lasnije podnosimo.

Izađoh na ulicu. U poluosvijetljenom jesenjem jutru luku su nadlijetali galebovi, sunovračujući se u potrazi za hranom i otpacima koji su plivali po gustoj zamućenoj površini mora. Nekoliko tamnosivih teretnih brodova sa dizalicama čekalo je u luci. Izgledali su bezvoljni i napušteni.

Starci ostadoše u zadimljenoj kafani, sa kostoboljom u zglobovima i nezavršenim svakodnevnim razgovorima u grlu, koji će utihnuti odjednom, kao što dogori cigareta. Uskoro će se razići i otići svojim kućama, ili da obiđu obližnju pijacu koju od mora razdvaja samo ulica. Žive tako i traju kao da su tu odivijek i nerado odlaze iz tog dijela grada, gdje poslije toplih ljetnih kiša lageri jelove građe složene u luci mirišu na daleke bosanske šume u avgustu.

Nema više pruge, drvenih "vaguna" i ćumura, nema parobroda iz čijih se visokih dimnjaka izvijao dim miješajući se sa dimom crnih lokomotiva na staničnim kolosijecima, nema boksita, radničke kuhinje, "Nove obale" i Ratke.

Sve se promijenilo pa i oni sami. Žive i traju poput starih hrastova, nestajući neprimjetno i tiho kao i drveće kome su nalik.

Gojko Berić  - "Smrt u ljetnom Dubrovniku", 1976.

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

24.06.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,968305
CHF CHF
1
6,831213
GBP GBP
1
8,449090
USD USD
1
6,637328
EUR EUR
1
7,413232
$ Odabir valute
= Odabir valute