Minijature

SIGURATA - PREOBRAŽENJE KRISTOVO

Dubrovnik - Minijature

Kad bismo u mislima izbrisali sjeverne zidine, kule i Minčetu pa zamislili Brsalje bez pločnika, Boninovo bez zgrada, a onda očistili Kolorinu, Lovrjencu ostavili samo hrid, dobili bismo stepenaste doce koji od današnjeg parka Gradac padaju nizbrdo, tvore omanja polja i niz nagib Srđa dolaze sve do Straduna u kosom i nizbrdastom skoku.

Tako je moralo izgledati mjesto s kojega se vidio poluotok Lave, a na njemu naselje u zidinama. Toj će zamišljenoj slici signaturu dati jedna crkvica koja je u davnini nosila naziv Transfiguratio Domini, a poznatija je po pučkom nazivu Sigurata. Izvorni naziv Preobraženje Kristovo stoljećima se kotrljao kao kamenčić u izgovoru građana, vremenom izgubio oštri brid i postao jednostavno Sigurata, a sve po slici Gospe koja je darovana katedrali da bi nadomjestila nestalo platno Gospe od Porata. Njezina kopija, djelo iz 18. vijeka, nestalo "manu boni pictoris" ( rukom dobrog slikara ) i danas se nalazi u Sigurati na glavnom oltaru.

Onome tko dolazi naći staru crkvicu, nije lako. Spusti li se ispod Minčete, najbolje mu je naći uličicu Plovani skalini, pa odatle proći Malom. Umjesto da siđe do Prijekoga, mora učiniti oštri kut i zaći u uličicu koja se opet otvara u neveliki trg. Okružen je visokim zgradama samostana, ali se na kamenim pižulima, uz graste cvijeća baš tu nalazi crkva i njezina povijesna, kasnoantička, tajnovita i nevjerojatno važna nazočnost, koja je svjedok vremena po kojemu ni povjesničari prošlog stoljeća nisu znali datirati postanak Dubrovnika.

Iako zabilješke o nekoj građevini često ne znače da je ona stara koliko to navode prvotni zapisi, njezino se ime uz darovnicu Bogdana de Pisino, koji dumni Dobri ostavlja 6 denara i 2 folara pa se oporukom navodi i ime Preobraženja Kristova, a gdje rečena dumna boravi, spominje dosta kasno, 2. travnja 1281. godine. Trinaesto je stoljeće zapravo tek ostavilo pisani trag o crkvi koja je tu izgrađena davno, možda čak u 6. vijeku, kad je na ovom istaknutom mjestu mala crkvica okupljala vjernike nastanjene u blizini.

Kasnije je regulacija ulica na Prijekome poštedjela njezin smještaj i zaobišla je štiteći joj temelj i značaj. Dogodilo se ono što bi ljubitelji tradicije, spomenika i okoliša i danas pozdravili. Ovdje sve ulice teku od sjevera prema jugu, jedino se prostor Sigurate ugiba iskorakom Male koja je zakoračila protivno svim pravilima: pravcem istok-zapad.

Danas je poznato da je prvotna crkva izgrađena usred bizantskog kastruma pa da je do današnje obnove doživjela toliko zahvata da bi se uz  njezino prekrojavanje mogao imenovati 9., 11. i 12. stoljeće, a u svim je tim razdobljima poštivan stari temelj. Na pravokutnom njezinom postolju, dugom skoro osam i širokom nešto manje od pet metara prekrajao se izgled, ali onako kako su običaji graditeljstva zahtijevali. Prvotna joj je apsida bila u obliku pravokutnika, kupola imala četveročlani krov, a nosila je dvostruke slijepe arkadice. Bila je jednobrodna, trotavejna, krasila ju je starokršćanska bifora s plitko urezanim križevima proširenih krakova. Vrata su joj bila užlijebljena u kameni prag s utorom i svi se ti ulomci, danas izloženi u crkvi i na trgu, stoljećima poštuju kao pseudorelikvije. Ništa neobično. Ti ostaci su svjedoci vremena, oznaka postojanosti, vidljivi trag temelja iz maglom obavijenih proteklih vjekova.

Sigurata je bila centar naselja o kojemu nema zapisanih tragova. Kasnije joj se zapadno smjestila crkva Sv.Vida, a na dnu današnjeg Prijekoga gledala je Sv. Nikolu i Bondinovu kulu. Preobraženje je moralo biti najstarije jer su istočnokršćanske zemlje taj blagdan slavile još od 6. vijeka. Tada je već bio običaj da se 6. kolovoza, za ljetnih vrućina slavi Uskrsnuće, jer su apostoli svjedočili da se Isus u svjetlosti vratio čovjeku.

Istok je taj događaj slavio već od 6. stoljeća, zapad ga prihvatio 1457., nakon pobjede Turaka pod Beogradom. Naša je Sigurata stoljećima prije u kolovozu blagoslivala žito i grožđe. Iz grozdova će poteći vino - krv Tijela Svetoga, iz žita se stvoriti kruh - meso života.

U Sigurati su nekad zasjedale najstarije bratovštine. Kovači i kotlari su obilježili svoj grob 1423. i ostali joj vjerni sve do 1808., kad se ukopavanja u crkve zabranjuju. Po jednom podatku iz 1514. nalazi se da je Grad imao 56 kovača pa nije čudo da su na sjevernom oltaru ti vrijedni bratimi postavili sliku na kojoj sveti Ivan krsti Isusa, a sa strane stoje sv. Lucija i sv. Andrija.

Prema liku sv. Andrije stoji pretpostavka da su i stolari ( zaštitnik im je ovaj svetac ) privremeno našli dom u Sigurati. Sjedište su imali u Sv.Barbari pa kad je ona porušena, priklonili se maloj crkvici i potom prešli u Sv. Josipa iz Ulice od puča. Trag su na bratimskim grobovima ostavili i grebenari vune. Ostavili su i svoje kosti, ali su trećoretkinjama sv. Franje, onim siromašnim picukarama, prenijeli znanje o grebenanju, predenju, o tkalačkim stanovima od čega su davne Tole, Milice, Gojne, Vladne i Kate živjele, ispredale niti, tkale, krojile misna odijela, primale milodare i do danas očuvale nekadašnji alat u muzeju Sigurate.

U crkvici je oduvijek bilo božanske svjetlosti. Donosilo ju je Uskrsnuće, ali i zaštitnica očinjeg vida, sveta Lucija. Ona je bila potrebita kovačima koji su željezo talili, gledali golim okom žeženu lavu, čučali pored ognja, kovali i naginjali se preblizu iskrama da su u starosti mnogi bili potpuno slijepi.

U dva kvadra pod staklom izložena su votivna srca i oči. Donosili su ih pomorci, njihove žene i kovači. Pomorci su naručivali slike brodova, žene im ( ne misleći toliko na oluje i opasnost s mora ) darivale crkvi pozlaćena srca, ne bi li im muževi u tuđini ostali vjerni! Kovači su pak vjerovali da će ih zavjetne oči spasiti, ako se Lucija o svom blagdanu samilosno okrene i pogleda njihove prignute glave.

Dio obiteljskog naslijeđa Boškovićevih preselilo se u Siguratu! Ruđerova sestra Anica ostavila je 1803. svojoj sestri dominikanki kip Bambina, a ona ga darovala crkvi kad su francuske čete ušle u Grad. Ovaj je mali izlog u Sigurati podsjetnik vremena Badnje večeri kad bi svaka obitelj u Gradu iznijela Djetešce i ukrasila ga nakitom. Bilo je to u vrijeme kad Pavo Rešetar nije još bio donio u Grad običaj kićenja drvca o Božiću. U osvijetljenim salonima, pred zapaljenim svijećama spavao je Bambino, a na njemu prstenje, oko vrata koralji, pod nogama narukvice i broševi - darovi kuće koja je molila i izlazila o ponoćki u meke, tajanstvene sjene Grada.

Sjećam se da sam jednog kasnoljetnog popodneva došla pred crkvu. Ulice su već bile zatihnute, a vrata Sigurate zatvorena. Sjedala sam na pižulima uz trg, čitala znakove s grobova, gledala vrata i po prozorima, što prate crkvene brodove, znala da je ona strašna dubrovačka trešnja presvukla Siguratu baroknim slogom. Samostanska je zgrada bacala sjenu pa sam zaobišla crkvu, spustila se do Prijekoga i prošetala do Ulice Celestina Medovića. Vratila sam se kad su sjene zagrlile trg i unutrašnjost. Iako su crkvena vrata bila zatvorena, uočila sam sjenu dumne koja je molila na škabelu. Otvorili su mi vrata samostana, a odatle sam, nevidljivim prolazom ušla u crkvu, obišla sakristiju, vidjela onu pozlaćenu sliku Gospe na glavnom oltaru, osjećala sam da je ovo mjesto čisto kao oltarić Bambina, da u njemu postoji tisućljetnog mira i neizrecive, nerečene tajne, kao da nam je ona davna svjetlost Kristova groba još uvijek prejaka, kao da u nama titra množinom novih spoznaja.

Kasnije sam polako obilazila samostanski muzej. Tu je kameno pilo, gustijerna ( i u njoj voda ), misna odjeća, votivne slike, procesijalna raspela, pribor za izradu hostija, namještaj, najstarija slika dubrovačkog broda, jedan ormar pun kućnog pribora, malih kikarica i posudica, a na svima otisci, tragovi ruku, jedva čujni zvuk siromaških objeda i večera uz svjetlo lojanice.

Ovdje su živjele siromašne dumnice, zatihnute, smjerne, stare kao i mjesto samo. One su postale dio zidova, običaja i molitava koje se u Sigurati nikad nisu prekidale.

Uzalud sam tražila onaj kamen na kojem je bilo zabilježeno da je sv. Franjo Asiški došao u Grad prilikom putovanja u Palestinu. Bio je konačio u jednom stranju na mjestu današnjeg isusovačkog kolegija. Nije ostao nezamijećen, a kad se crkva isusovaca gradila, spomen kamen je donesen ovdje, ali je kasnije preklesan. Pošto nitko ne zna koji je to ulomak trga, koji je to kamenčić pred oltarom, osjećamo da je samilosno, siromaštvu i čistoći okrenuto Franjino srce, u svakom dijelu posvećenog mjesta.

Zato u Sigurati ima meke nježnosti i gotovo nevinog, dječjeg oduševljenja današnjih dumnica. One se svojim prolazom iznenada nađu u tišini crkve. Kleče pred oltarom, pod njima antika temelja, uokolo raščlanjeni brodovi i glavni oltar u pozlati čudotvorne Gospe.

Noćima ovdje spava tišina, ali u pogledu svevidećem mi ugledamo kolone nestalih bratima: prigibali bi se oltaru, unosili snagu čvrstih ruku, bili tek ljudi od krvi i mesa, a kosti im vjekovima spavaju pod crkvenim podom, u svjetlosti Preobraženja i pod bistrim okom Lucijinih vječitih očiju.

22. lipnja 2010.

Tereza Buconić Gović

 

 

SVI SVETI - DOMINO

Dubrovnik - Minijature

Samo bi povjesničari, koji prate migracije stanovnika za ratova i pogroma, mogli povezati današnju crkvu Domino s bijegom Solinjana u 7. st. kad su se iz svoga izloženog grada morali rasuti po otocima i još dalje, do današnjeg Dubrovnika koji je zbog skučenog prostora bio ograničen novim izbjeglicama.

Matejašević spominje Solinjane koji da su ispod vrata Grada podigli svoju crkvu - Omnium Sanctorum (Svi Sveti), u narodu kasnijih stoljeća prozvanu Domino. Ta je crkva zasjela blizu mjesta koje je već tada bilo prometnica od zapadnih gradskih vrata i pošto je svaki put križište putnika, poslužila je kao nukleus novog i razgranatog gradskog prostora. Spominje se prije statutarnih odredbi 1186., u kodifikaciji Statuta 1272.; mjesto joj je previše značajno da bi se u budućem proširenju Grada previdio njezin položaj. Uostalom, postojanje joj je preduvjet izgradnje svih stambenih zgrada na ovom dijelu, kuda su se u sredovječju Dubrovnika kretale kolone putnika čiji su dolasci bili određeni prema južnoj, povišenoj strani unutar prethodnih gradskih zidina.

Danas je, bez arheoloških radova, a koje bi morale ući u temelj crkve i ulica u blizini, teško zamisliti njezin prvotni izgled. Sigurno je u njoj ostala predromanika, možda se u temeljima nalazi i po koji trag kasne antike kojim bi arheolozi složili sliku predgrađa.

Sudbina joj je bila nestalna i promjenjiva, ali su se za nju uvijek otimala bratstva i ostavili u njoj traga graditelji, uzimajući ovaj nepravilni četverokut kao izazov planske izgradnje u vremenima kad Grad nisu još bili preokrenuli potresi, a zgrade u susjedstvu imale puno manju tlocrtnu markicu i penjale se u visinu i do četiri kata da bi iz reprezentativnih loggia i ispod četverostrešnih krovova hvatale sunce, zrak i svjetlost.

Domino je danas sa svojim baroknim ruhom crkva kojoj je Velika trešnja potpuno izmijenila lik, iako joj se mjesto nije pomaklo iz prethodnog ležišta, niti je, poput nestalih gradskih vrata, prošetala do nove lokacije.

Krenemo li Vratima od Pila i zaokrenemo prema Velikoj Onofrijevoj fontani, trebamo prebrojiti još pet ulica koje se prekidaju vodoravnom Ulicom od puča i tek potom na raskrižju Široke proći uz palaču Giorgi - Mayneri i tu, gdje počinje Ulica za Rokom, naći Omnium Sanctorum - današnji Domino. On je okrenut onim gradskim vratima koja su ostala zazidana u samostanu Klarisa, ali mu se s lijevog boka nalazi Prolazna, pa Hliđina i Ulica Sv. Josipa.

Ta je ulica nekad nosila naziv Vrata Celegne, a na ovom se prostoru nalazili puči. Oni su pitkom vodom snabdijevali građane i nije previše smetalo što je Nikoleta Sorgo nakon smrti muža Jakova 1399. odredila da se baš tu izgradi Jakovljeva crkva s hospitalom. Ta je prvotna crkva bila pomaknuta južnije, jer 1472. Malo vijeće dozvoljava da se ona produži do ulične crte, ali tako da se time ne dokine pravo općine na puče u blizini. Jedan od pučeva spominje Statut joj 1272. i očito je bio velik, obilat vodom kad se čitava lokacija za noviju crkvu udovice Nikolete kasnije prozvala Sv. Jakov na pučima.

Stara je crkva poslije potresa potpuno srušena. Na njezinom je mjestu izgrađen današnji Sveti Josip zaslugom bratstva drvodjelaca, ali su nekadašnje regulacije, ona Vrata Celenge, pa Hliđina, Široka, Za Rokom, od Domina i prije postojale u staroj kodifikaciji Statuta pod zidinama civitasa, a uz njih Budislavljeva kula i Vrata od Kaštela čiji je produžetak današnja Široka ulica.

Pogledamo li danas Domino i crkvu Sv. Josipa, učini nam se da ih dijeli oveliki prostor. Uistinu nije bilo tako na ovom malom području pa se ubožnica i ograđeno dvorište Duha Svetoga skoro dodirivalo. Jedna sudska presuda od 20. lipnja 1255., a kojom se općini dosuđuje neko zemljište do grada, spominje kako je do njega crkva Svih Svetih, a mjesto joj je precizirano kolibom majstora Radizija.

Proći će tek nekoliko desetljeća od ustroja Statuta, a uz staru se crkvu prodaju mnoge kuće. Prostor postaje veliko gradilište i zona ulica. U središtu im je Široka, različita po gabaritu kao da je označavala graničnu crtu između privatnog i nadbiskupskog zemljišta.

Duh Sveti je imao predromanički korijen i pored njega je vodio kasnoantički put od zapadnih vrata do prvotne katedrale. Mjesto je bilo prometno, to su bila vremena kad se zelena, plodna padina Bergatuma nudila obradi, dubrava silazila niz južne padine Srđa, a nasuprotno Lausu postojale najstarije dubrovačke crkvice.

Zabilježeno je da je 1452. na Dominu izvršena pregradnja te ona postaje trobrodna građevina, nosi stupove u sredini i polustupove uza zidove. Svodovi su joj bili križni, uz sjevernu joj je stranu bila prislonjena kapela Sv. Apolonije (danas je to sakristija crkve), a iz nje je vodio prolaz za rektorovu kuću u susjedstvu.

Koliko li je Grad tih stoljeća računao na svaki, i najmanji prostor, kako li je u njemu tek vrio život! Nije bilo crkve da uz nju nisu povezane bratovštine, ti starinski cehovi koji su se dijelili u dvije grupe: jedni su bili strogo vjerske formacije, drugi, pod patronatom crkava, štitili pravila i potrebe zanata.

U Dominu su sjedište imali bratimi bičevalaca (spominju se 1255.), a bili su uočljivi bijelom odorom s kapucom na glavi. Oni su ostatak srednjovjekovnog nazora da je život na zemlji tek prolazno iskušenje pa da se za drugi svijet treba očistiti, trapiti vlastito tijelo, patiti i činiti pokore.

Možda bi nas uhvatila jeza da smo u nekim predvečerjima minulog života naišli na ove bijele kolone, da smo ih ugledali u procesijama, u prolazima strinskih ulica i mračnim dvorištima uz Sv. Roka, Josipa i pred vratima Omnium Sanctorum. Ta se bratovština posljednji put spominje u 16. st., a nakon toga joj nestaje traga kad je renesansni život u ojačani i prošireni Grad donio svjetlost i životnu radost.

Domino je bio dom kamenara i zidara. Ponegdje ih nalazimo pod nazivom Bratovština od Domina ili od Svih Svetih. Da je bilo zaviriti u crkvu prije potresa, našli bismo da se čitavom dužinom redaju grobovi, a po njima uklesane livele pa alati koji su podigli kuće s gotičkim balkonima niz Placu, niz Široku i kojima se jednako pomno gradilo crkve i male ubožničke kućice do ispod mira u tijesnim zakucima.

I sada se još može vidjeti jedan grob kamenara uz crkveni ulaz. Na gornjoj, u zid užlijebljenoj ploči naziv je bratstva, a pod njom jednostavna ploča, napukla po sredini.

Pa da bi se nakon bičevalaca i zidara, a oni su kost i tkivo Grada, unijelo u Dominu pučkog veselja i da bi se hod ljudstva potpomogao crevjama, papučama, cokulama (drvenim i teškim), crkva je pružila ruku i bratstvu crevjara. Ti su majstori imali pune ruke posla, dnevno su obrađivali kožu u Tabakeriji, tamo donosili runjevinu, krojili, štavili, u butigicama držali po desetke kalupa, a štovali svetog Krispina.

Dubrovčani su tog sveca zvali Grišpin, a svi su mu sljedbenici imali čast i obvezu o blagdanu sv. Filipa i Jakova balati u novim crevjama pred knezom. U baletne redove nisu primali bilo koga. Čim bi bratim navršio 45 godina, mogao je sa strane gledati gdje mlađi čine manekenski ispit za novu sezonu. Prije toga bi stupali Placom, papučare su primili u bratstvo te 1763., nosili su lutku Bembelija, a Antun Sasin im je čak komponirao Mužiku od crevjara.

Domino je imao svoje rektore pa kad se negdje 1508. rodio Marin Držić, nitko nije mogao znati da će taj budući svećenik jednom pisati komedije ne libeći se zaviriti u kese škrtaca koji su u mladosti preskakali balkone da bi o pokladama izvodili šale s ostarjelim Vlasima pred Malom fontanom. Bit će da je Vidra, kad bi ga pritisli dužnici, znao zamaknuti u mrak Sv. Apolonije pa odatle u kuću, preko puča uz Sv. Jakova i odatle u porat pa u Rijeku dok se duhovi ne smire!

Proći će ravno stotinu godina od smrti Marina Držića, koji se Gradu nije ni smio iz tuđine vratiti, zbog onih urotničkih pisama, a Grad će u nekoliko sekunda srušiti najstrašniji potres i ispod kamena smrviti samostane, palače, crkve, Dvor, zlato i kosti. Sravnjen je Domino, razrušen Jakov u susjedstvu, Sv. Andrija je sletio niz strminu na Domus Christi, Sv. Marko - Bartolomej ukopao djecu iz crkvene škole, na današnjoj Gundulićevoj poljani kuće potonule, a pod njima se prolomilo more iz nasipa.

Kamenari će od 1675. - 1705. obnoviti svoju crkvu, ali će je izgraditi u baroknom slogu, longitudinalnu, jednobrodnu, s tri razine kamenom opločane podnice ispod kojih je veliki prostor kripte. Bočne će joj zidove rastvoriti okruglim prozorima, profilirati vijenac koji spaja zidove sa stropom. Ulazna će vrata rastvoriti bogatim portalom s lučnim okvirom istaknute baze i s kapitelom pa kamenim vijencem uz ulaz i uz bočne prozore. Rozetu će napraviti jednostavnu, sličnu roti drvenog kara, ali kad su zidari slagali kamen, klesali su ga fino i nisu srušili čvrstu kapelicu Aplonijinu. Na vrh crkve su potom postavili preslicu, dekoriranu kamenim rombovima i volutama.

U sakristiji, gdje postoji jedan kvadrić sa zaboraveljnim moćima, još se nalazi statut kamenara s početka 20. stoljeća, a ostatak crevjara (3 postolara i jedan kožar) mali su, ali živi dio onoga temperamentnog svijeta koji je klesao i krojio, gradio kuće i podizao ulice i za svaku nogu u Gradu imao kalupe  na koje je veselim okom iz daleka gledao sveti Grišpin.

22. lipnja 2010.

Tereza Buconić Gović

 

   

SVETI ANTUN OPAT

Dubrovnik - Minijature

Na Pločama se, ispred jedinog javnog zahoda, nalazi fontana, u narodu prozvana “Međed”. U starim fotografijama Dubrovnika s kraja 19. i početka 20. stoljeća ta se fontana nalazi na istom mjestu, ispred nje žena u narodnoj nošnji, konji i magarci na pojilu. “Međed” je tada, baš kao i sada, pretakao vodu koja mu dolazi s Vrela u Šumetu trasom Onofrijevog vodovoda.

Preko puta “Međeda” vidik na Kaše i dubrovačku luku brani Račićeva kuća koja se jednim svojim dijelom postavila na temelju nastale crkvice Sv. Antuna Opata.

Ako bismo vratili vrijeme, mogli bi s mjesta gdje je stara fontana napajala ljude iz okolice i njihovo blago vidjeti potpuno novu sliku: na kamenim pižulima pred crkvicom sjedali su cijenjeni dubrovački građani bratovštine Antunina.

Antunini, sljedbenici štovanja sv. Antuna bili su pandan dubrovačkoj vlasteli. Ako do Velike trešnje nisu mogli ući u plemićke redove, znali su samopoštovanje i dobrobit Gradu udružiti u zajednicu koja se smatrala elitnom: najbogatijom, najuglednijom i na svoj način zatvorenom onima koji nisu zadovoljavali uvjete strogih kodeksa. Iz njihovih su redova potjecali bogati trgovci, naučenjaci i dobročinitelji.

Unatoč bogatstvu i društvenoj moći zadržali su malu crkvicu, koju su, baš stoga što nikome osim njima nije mogla postati bastion, Dubrovčani poštedjeli rušenja u opasnim stoljećima opsada i prijetnji Gradu.

Prvi se put ova crkvica i bratovština sv. Antuna spominje 1363. godine oporukom Danka, sina Milce Domagne. On ostavlja 60 perpera za izradu slike u toj crkvici. Vijeće umoljenih naziva ovu bratovštinu “Fratiglia sancti Antonii de faris”, uvažava njihovu moć i godine 1388. dozvoljava im gradnju trijema uz crkvu i stan za isposnice.

Tijekom godina bratovština sv. Antuna spojit će se s bratovštinom sv. Petra, sv. Duha i sv. Spasitelja (1348). u ujedinjenu bratovštinu čije je sjedište ostalo u crkvi Sv. Antuna na Pločama.

Time su zaslužili ius patronat nad crkvom Sv. Petra Velikog, a značaj im je potvrđen i pravom da plaćaju čitanje misa u Sv. Spasitelju pred Dvorom.

Bratovština Antunina imala je općinsku bolnicu i Dom staraca u svojim humanitarnim djelatnostima i zajedničku kasu u koju su se prikupljali prilozi za onemoćale, ili bilo kakvom nevoljom pogođene članove bratstva.

Dubrovačka su vlastela uvažavala taj istaknuti skup bogatih građana koji su svojim prilozima i porezima donosili dobit Republici i predstavljali se u ondašnjem društvu naznakama osobite časti, plemenitosti i sposobnosti. O tome govori i podatak  iz godine 1552. da se imaju o trošku Republike popraviti kamena sjedala ispred crkve sv. Antuna Opatskog gdje vlastela običavaju sjedati kad izađu u šetnju.

Francuska okupacija ukida Republiku, raspušta Senat, ali posiže rukom i za Antuninima kojima dokida bratovštinu i rekvirira imovinu. Bolnicu i Dom staraca predaje “Blagom djelu”. Istu je sudbinu doživjela i crkva. Time su Antunini i njihova crkva zauvijek nestali. Zapravo, naredne će godine zanemariti crkvenu zgradu i odrediti njezinu konačnu neslavnu degradaciju. “Opera pia” će bez imalo ustručavanja ustupiti crkvicu Baltazaru Sivriću koji će je pregraditi u konjsku štalu, a pošto je već do tada bila zapuštena i propala, prodaje se nekom Alagi, novovjekom kupcu slobodnog zemljišta. On je bez sentimentalnosti dokončao njezinu sudbinu, do temelja je porušio, raskopao joj grobnice, razmjestio kosti ne prezajući pred činjenicom da je u Antuninskoj crkvi bio pokopan Ivan Rabljanin, najbolji ljevač topova i zvona!

Jedini ostatak iz stare crkve je barokni kip sv. Antuna, premješten u Sv. Vlaha i nacrt iz 19. stoljeća, nastao u vrijeme kad je u posvećeni prostor Baltazar Sivrić uvodio konje iz karavana koji su preko Bosanke i od Konavala dolazili do Tabora.

Danas se ponad Komarde i u blizini Lazareta na mjestu porušene crkve nalazi kuća obitelji Račić, a istočni joj zid ima oštri brid, prozore prema “Međedu”, gimnaziji i južnu stranu sučelice Kašama, Arsenalu i Porporeli.

Ta je kuća potpuno raskopala kamene pižule i crkveni trg, progutala intimnu, dragocjenu unutrašnjost Sv. Antuna. Posjela se na njegove raskopane grobove, zatrla jedno sveto mjesto i raspršila okupljalište najviđenijih građana Dubrovnika koji su u nju pognute glave ulazili više od pet stoljeća. U vremenu kad se po Pločama i Pilama grade nove kuće ova je svojim jednostavnim profilom ponešto ublažila nesklad austrijske gimnazije, ali je samim svojim položajem pred gradskom lukom zauvijek Pločama zatvorila pogled na Grad.

22. lipnja 2010.

Tereza Buconić Gović

 

 

 

 

   

SVETI VID U ZAMANJINOJ

Dubrovnik - Minijature

Nađe li se u Gradu starih crkava koje su preživjele potrese, mijene i loše konzervatore stoga što su udružene sa stambenim ambijentima i same postale kućni prostor. Kreneš li niz Zamanjinu ulicu, naići ćeš na crkvicu oko koje su se u 15. stoljeću vodili veliki graditeljski radovi, koja je, time što je izgrađena unutar zidina, obeštetila srušenu Sv. Katarinu i poklonila joj svoju kulu.

To je mala skromna građevina romaničkog sloga, nekad poznata nazivom Sveti Vlaho i Vid. Danas je zovu jednostavno Sv. Vid. Građena je 1343., omalena je, duga svega pet metara, široka nešto više od tri. Doživjela je sudbinu skladišta jednog dubrovačkog slikara pa ako imaš sreće naći otvorena vrata, možeš na trenutak ući u vrijeme njezina postanka.

Zanemari kićeni oltar, vrata i prozore s gipsanim ukrasima! Nastali su puno, puno kasnije kao lomljiva gljiva na čistom deblu. S oltara joj vise tapete, ali se ispod njih nalazi čvrsta stijena kvatročenta dubrovačkog. Potom se tek može naslutiti kako je, unatoč prividnoj zapuštenosti, imala sreće i kako se bogate priče mogu ispričati o njezinu okruženju.

Kulisa joj nisu samo ulice do Prijekoga. Treba početi od većega, od Minčete oko koje su se vodile graditeljske i poslovne ponude Dubrovnika i stranih majstora. Prvotno je ova snažna dubrovačka tvrđa u susjedstvu imala drugačiji oblik, a današnji njezin okrugli plašt preslik je drvene makete koju je sa sobom iz Firenze donio poštovani majstor Michellozzo Michellozzi. Tu počinje i izmjena imena kule Sv. Vid, nekada sučelne istoimenoj crkvici. Dubrovčani su, naime, sredinom 15. st. utvrđivali zidine i odredili da se Minčeta sa svoja četiri ugla ima prema vanjskoj strani zaokružiti da bi tvorila kosinu prema istoku i Lovrjencu. Mogući neprijatelji s kopna ne bi mogli visinu od 25 lakata (12,87 m) prijeći, jer se ima od te kosine uzgore izgraditi okrugli zid debeo 8 lakata i još deblji da bi pratio temelj stare kule.

Takva je graditeljska ideja prvotno potekla od samih Dubrovčana, a stari je majstor morao proći detektor sposobnosti zajedno s graditeljem Bernardinom iz Parme, kojega su, prije potpisivanja ugovora, podvrgli testu sposobnosti!

Zapravo su Dubrovčani u poslovima graditeljstva bili sumnjičavi prema strancima, smatrajući da oni moraju pokazati zavidnu sposobnost prilagodbe dubrovačkom terenu. Ako do toga ne bi došlo, ugovor se prekidao bez oklijevanja.

Jedini koji se opreznim Dubrovčanima svidio bio je Onofrio della Cava pa su mu naklonost iskazali dvostruko. Bio je najbolje plaćeni strani majstor s 300 dukata godišnje plaće, a na Velikoj su mu fontani isklesali zahvalnicu zbog vode koju je trasom doveo Gradu iz Šumeta. Michelozzi, istina, upravlja radovima zidina, gradskih jaraka i tvrđava, radi nacrte i disponira, ali njemu Republika daje samo 240 dukata godišnje!

Godine 1463. pada Bosna pod tursku vlast pa se znamen Kulinove povelje sada može smatrati samo povijesnom činjenicom u okolnostima kad se Grad mora dobro pripremiti i osigurati zidinama i utvrdama.

Nikada Dubrovnik, osim nakon Velike trešnje, nije bio tako veliko gradilište. Odlukom vlade imao je u tim vremenima svaki stanovnik okolice, ako bi dolazio u Grad, donijeti sa sobom onoliki kamen koliki je odgovarao njegovim mogućnostima. Time se uobličavao osjećaj da zidine i kule postaju zajedničko dobro, iako je simbolična gesta pomoći proširena obvezama o besplatnom radu oko kopanja jarkova, prijevoza pijeska i donošenja sovrnje. Izdvajanja za gradnju zidina dosežu ogromni iznos od 1000 perpera mjesečno, a taj se neplanirani izdatak prikupljao od brojnih carina za vino i prodaju žita.

Tih je godina Grad zidao i rušio! Predgrađa su platila danak u prethodnim ratnim opasnostima, ali je ova bila najveća. Razgrađivale su se suhomeđe, nestajale crkvice, obiteljske kuće i samostani. Srušena je crkvica Sv. Katarine uz “grabe žudioske”, a kolovoške su vrućine u uzbunjeni Grad donijele vrhunac kad je u Dvoru eksplodirao barut i porušio samo sjedište vlasti. Da bi zebnja bila veća, s istoka zajedno s neprijateljima prodire epidemija kuge.

Bilo je sasvim razumljivo da će Michelozzi ponuditi Republici svoj projekt obnove Dvora niti ne sluteći da će ga taj pokušaj otjerati iz grada u kojemu je radio već nekoliko godina. Vijeće umoljenih nije htjelo ni pogledati njegov nacrt, a u promjenljivom svijetu novih genija pojavljuje se Juraj Dalmatinac kojega oprezni Dubrovčani primaju na pokusni rok od četiri mjeseca. Michelozzi demonstrativno napušta Dubrovnik, a mladi se graditelj pojavljuje na pozornici projektom obnove današnje kule Sv. Katarina. Možda mu uzbuna trenutka, štednja i neizvjesna budućnost određuju puno manji iznos plaće, iako su ga Dubrovčani prozvali “majstorom iz Šibenika”. On je možda bio skloniji ovom podneblju, ali se u Dubrovniku nije dugo zadržao. Dovršio je Minčetu, dao nacrt obnove Dvora, isklesao kip sv. Vlaha i otplovio svome zavičaju kad epidemija pestilencie postaje prevelika opasnost zbog koje će jenjati radovi i zazidati se gradska vrata u luci sve dok kuga ne prođe.

Tih je godina crkvica Sv. Vlaha i Vida napunila stoljeće trajanja. Kamenu je to tek početak života. U nju su dolazi vjernici, u susjedstvu joj se smjestile slanice, vjerojatno su tuda prolazili i graditelji. Štitile su je susjedne-kule: Lucija, Barbara i Katarina, a plašt se nastavljao Asimonom, Jakovom i ograđivao dominikance pa se, cjelovit u obruču, nizao sa svih strana. Graditelji, odakle god dolazili, bili su samo plaćenici, sredstvo usluge. Od njih je bio važniji Grad i njegov ustroj.

Danas se po Pelinama i Prijekome crvene novi krovovi. Nema više kupa iz Kupara ni okerastog, prigušenog odsjaja kupjerata. Sveti je Vid zato poseban, stisnut i prikliješten okolnim kućama, a na glavi nosi tamnosmeđi, sijedi štit. Zvonik mu se nakrivio, usitnio.

Crkvica nalikuje na siluete starica što ih vidimo po funjestrama na Pustijerni i oko Sv. Andrije. Primjetimo ih sa zidina gdje se nude još jednom danu. Lica im fosili, oči staklaste i kao odsutne od godina i silnog vremena koje su proživjele.

Na njih podsjeća Sv. Vid. Odavno je zaboravio pogledati mjesto gdje mu se nekad nalazila kula, a smijenila ju otmjena Sv. Katarina. Iako veduta crkvice podsjeća na ubogarsku kućicu, korijen joj je značajan teškim kamenjem i mudar je u trajanju, previše star da bi se itko usudio dirnuti mu temelje.

22. lipnja 2010.

Tereza Buconić Gović

   

SVETI ROKO

Dubrovnik - Minijature

Između ulice Garište i Zlatarićeve, u prostoru koji zauzima jedna stambena inzula izgrađena je renesansna crkva Sv. Roka. Portal joj je okrenut prema širokoj ulici Za Rokom gdje su se i u 16. vijeku igrala djeca. Stoga je oko nje uvijek prisutna priča o natpisu nervoznog svećenika koji je pokušavao zaustaviti obijesnu mladež prijetećim natpisom o tome da se sjete smrti kad se zaigraju u vrijeme što je do dana današnjeg u Gradu određeno za popodnevno spavanje.

Ta je crkva inače skrojena od kamenih kocki idealnih za grafite! One renesansne i novovjeke. Sve se na nekoliko kamenova može pročitati u kontinuitetu ljetne nervoze. I ono svećenikovo “Pax vobis: memento mori qui luditis pila 1597.” koje je enciklopedijski dubrovački grafit i nastavak mu, kao da se strip 20. stoljeća oformio već tada kosim slovima u natpisu: “Ego vos annimma dverto ludentes” što je na dva mjesta potrijepljeno urezanim grbom. Treba se dobro zagledati, rukom pretražiti slovo po slovo da bi se u skoro nečitkim vijugama našlo još i ime – Luco Volzari. Na nama je da zamislimo svećenika čiji je stan morao biti u blizini crkvice i njegovo prekopodnevno prevrtanje po postelji dok su odozdo odjekivali povici, a lopta krpenjača odskakala s jednog kraja ulice na drugi i tukla na vrata i po crkvenim prozorima.

Da i nije ovog kuriozuma koji baca svjetlo na minula stoljeća, bila bi zanimljiva i zabilješka Statuta 1272. u kojoj se spominju nestala gradska vrata a koja su išla Ulicom Svih Svetih (sada Za Rokom), a završavala u predziđu kule Puncijele. Bila je to slika Grada različita od današnje, ali je izvjesno da je u ovom prostoru vrio život i prolazili ljudi u bučnoj i uzavreloj svakodnevici.

Sveti je Roko potaknuo Dubrovčane da mu crkvu počnu zidati 1540. godine kad je renesansni svjetonazor obogatio život, iskovao književnost, nadahnuo slikare i doveo graditelje. Gradnja je ipak trajala na ovome mjestu dosta dugo, a baš su se na Rokovoj crkvi izmijenili mnogi klesari. Spominje se Luka Paskojev i prilikom izrade portala Vicko i Marko Mihov, kotorski majstori. Ostala je zabilješka i o Korčulanima Luki Vasiliću i Nikoli Blaževu, sinu Vlahiše Andrijića. Oni su osmislili i složili apsidu s pilastrima 1553., kad rad na crkvi nastavlja Luka Matković. Kamene je klupe na menzolama u obliku lavljih nogu osmislio pak francuski majstor Jakov de Spinis iz Orleansa. Čitava se jedna generacija domaćih i stranih majstora ogledala na Rokovoj crkvi i stvorila pravokutni brod s apsidom i bogato označenim trijumfalnim lukovima na pilastrima. Stanemo li joj sučelno, naslonimo li se na zid koji nosi kamenje njezine ulice, vidjet ćemo polukružni otvor vratiju, polustupove s trokutastim zabatom strehice, pa rozetu u kvadru kamena i malu preslicu bez zvona. Spušteno je ulijevo od ulaza, u ravninu timpanona.

U Roku je procvjetala renesansa a graditelji je uzimaju kao primjer prvih kvadratičnih prozora u Dubrovniku postavljenih tako visoko da mogu hvatati dovoljno svjetla iz uskih ulica.

Stariji pamte da se u crkvi nekad ostavljalo mrtve prije ukopa, ali znaju i da joj se vrata već odavno ne otvaraju niti se u njoj vrši služba Božja. A nekad su kroz troja vrata dolazili misnici vjerujući da ovom svecu mogu otvoriti srce i potražiti zaštitu u nemoći i bolesti. Od bočnih vrata jedna su zazidana, druga bez ključa. Tek glavna imaju svoga ključara – Boža Domića.

U Sv. Roku je skladište kamenja i dio dubrovačke katedrale sada spava na njezinom podu, zajedno s kostima vjernika u tajanstvenoj joj unutrašnjosti. Do oltara se ne može doći, ali je u niši uz zatvorena vrata kip tamnog, siromašnog svetog Roka kojemu društvo čini njegov pas. Sveti je Roko volio životinje. I ljude. Srce mu je bilo najsklonije siromašnima, liječio je kužne, a kad bolest nije ni njega poštedjela, sklonio se na usamljeno mjesto. Jedini mu je pratilac i pomagač bio pas koji je stario zajedno s njime pa se u Gradu još i sada za čeljade u godinama zna reći da je “ko kučak svetog Roka.”

To što je svečev kip u zakutku, ispod potamnjelog balatura i daleko od oltara potcrtava dojam zapuštenosti koji ne može ublažiti ni ružičasti mramor katedralnog oltara čiji se stupovi nalaze na crkvenom podu. A taj je oltar do obnove katedrala bio okvir Tizianovom poliptihu i o njemu još i sada pričaju Dubrovačni jer se ne mogu naviknuti na prostornost koju je skupocjena oltarna pala zaslužila kao najjednostavniji iskaz vrijednosti.

Preko puta Rokove crkve visoka je međa, a s nje se u kasnoproljetnom danu iz Sršenova vrta naginju ruže kako Grad u komadićku vrtova zna iznenaditi scenografijom što u proljeće podsjeća na vedutu seoskih pretkuća. U ovom miljeu Grada koji se nastavlja do ulaza u Domus Christi, a prije toga vijuga slijepoj ulici Ferićevoj dio je zaboravljene prošlosti. Tu su nekada bili samostani: sv. Marka-Bartolomeja i visoki Sv. Andrija. U susjedstvu mu se rodio Marin Držić i bio susjed Dominu, tu su se izmjenjivale generacije koju su svakodnevno prolazile Širokom ulicom i prolazile svečanom Placom.

A Rokova je crkva po zakonu pripadnosti našla mjesto uz zgradu koja je u prošlosti bila prva dubrovačka bolnica. Nju su nakon Velike trešnje obnovili iako je pod tonama ruševina ostao zakopan samostan Sv. Andrije i Sv. Marka. I ulice su promijenile smjer, na mjestima nekadašnjih kuća ostali prazni prostori, a nova se zdanja izgradila na starim temeljima.

Sveti Roko je nastavio na istom mjestu čuvati gradsku sirotinju. Uz njegove zidove svakodnevno prođu oni koji su Domus Christi prihvatili svojim novim i posljednjim domom. Njihovi glasovi u večernjim satima razblaže tišinu. U lijepim danima ovim se prostorom kreću uvijek iste osobe i njih s okrugle rozete broji sveti Roko i zna koji su novi došli, čiji se koraci više nikada neće prošetati ispred njegovih vratiju.

Za Rokom nije nestalo ritma dječjih igara i vjerojatno lopte lete s jednog na drugi kraj ulice, a dječje ruke ispisuju slova i crteže po ravnim i bijelim kockama ispod kojih su menzole s orisom lavljih šapa odavno izgubile oblik kako su dobrovačka stoljeća ispratila generacije vjernika kojima je Rokova renesansna dobrodošlica pružala radost baš kao i slika vlastitog doma.

22. lipnja 2010.

Tereza Buconić Gović

 

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

17.08.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,687218
CHF CHF
1
6,482999
GBP GBP
1
8,123525
USD USD
1
6,304360
EUR EUR
1
7,389971
$ Odabir valute
= Odabir valute