Viđenja

KREDITOMANIJA

Dubrovnik - Viđenja

Kada manjka novca, kao da se o njemu sve više priča. O kreditima još i više. Naprosto se divim hrabrosti pojedinaca spremnim ući u kreditni odnos. Naravno, samo onim koji moraju sami, vlastitim poduzetništvom vraćati buduće kreditne anuitete. Ali, onih drugih, koji potpisuju takve kredite u ime i za račun drugih, sadašnjih, pa i budućih generacija, još od onoga sustava, daleko je više. Nije se tu ništa novoga dogodilo u posljednjem desetljeću. Koliko je samo kredita potpisano u nominalno tržišnom i kapitalističkom hrvatskom sustavu? Najvećim dijelom bez prethodnog elementarnog proračuna mogućnosti vraćanja kreditnih obveza ili unatoč njih. A pri tome je na umu ona – živi se danas, sutra što i kome bude. Ako bude problema s kreditnim obvezama, riješit će se već nekako, otpisati, reprogramirati, nestat će u vrtlogu inflacije i sl. Nažalost takvih, ne da je vrijeme takvoj praksi pri kraju, već je i isteklo.

Jer “kredit je određena svota koju vjerovnik ustupa nekoj osobi, dužniku, uz obvezu da mu ih ova vrati u dogovorenom roku i plati pripadajuću naknadu – kamatu”• . Kako je danas, ključna je ovdje riječ svota, a obveza, o tom potom. Pišemo o tzv. poduzetničkim kreditima, ovim ili onim. Kao da slušam mnoge kako govore: pa mogu ja to podnijeti, prihodi će biti toliki, rashodi toliki, čist profit toliki i toliki. A tržište je /kakvo da je/ uporno to demantira, prihodi su manji, naplativi još i manji, a troškovi veći, daleko veći. I onda, dužnika na sve strane, vjerovnika sve manje. Kažu da su u Japanu golem problem brojna samoubojstva poduzetnika, čak i onih s dugom od 100.000 DEM. A ovdje kod nas, ima dužnika koji na svaku godinu života imaju 100.000 DEM duga.

Pretpostavimo da tražite kredit od 100.000 DEM, sa “svega” 7% kamatnom stopom na godišnjoj razini, rokom otplate 5 godina, mjesečnom kapitalizacijom i počekom otplate glavnice dvije godine. U vrijeme počeka platit ćete 14.000 DEM, odnosno 583.33 DEM svaki mjesec i tako 24 mjeseca. U daljnje tri godine, plaćat će te svaki mjesec jednaki anuitet u svoti od 3.087,70 DEM i tako 36 mjeseci. Platit ćete dakle ukupne kamate u svoti od 25.157,59 DEM i vratiti glavnicu od 100.000 DEM /što se često “zaboravlja”/. Podvlačimo, sve u DEM. Pa što? Nije to tako strašno!!! A znajte, to su obveze svaki mjesec i tako puta 60 ili pet godina. I one su, mislim obveze, posve sigurne. A oni prihodi, ako, ako…A tek čisti dobitak… Čudno je da kod kredita ne vrijedi “pametan se na tuđim greškama ući, budala na vlastitim”.

Svjestan sam da je ova kratka priča o kreditima možda mnogima beskrvna, bez senzacije, imena i prezimena. A eto, ponekad je dobro i tako što napisati. Možda  netko shvati ili prihvati? Time i preduhitri mogući poslovni, ali ne zaboravite i osobni krah.

I još nešto. Danas su na cijeni dužnici, a ne vjerovnici. To je još jedna posljedica pogubne makroekonomske politike i ukupnog nazovi tržišnog ozračja. Kako spasiti Kutlu, Gucića i slične, to je posao “službenih” ekonomista. “Stabilna”, “čvrsta” kuna je zapravo višegodišnja fikcija, s istekom roka važnosti. Ne treba biti ekonomist, pa vidjeti ili osjetiti kako nam je. Kada bi se u suštini administrativnom mjerom, “fiksacijom” nacionalne monete mogli riješiti svi gospodarski i ini problemi, valjda bi to neki drugi, pa i cijeli svijet, prije nas “izmislili” i primijenili. Drži vodu, dok majstori odu, kaže se…A “majstori” će morati otići, samo je pitanje kako vodu zadržati. Tu sam blizu politike, a stalno pokušavam ostati kakav – takav ekonomist. Priznajte, to danas nije nimalo lako. I to mi je zapravo najveći problem. Biti ekonomist i ostati našem čitateljstvu zanimljiv. O politizaciji svega i svačega, drugom zgodom od nekoga drugoga.

24. ožujka 1999.

Bajro Sarić – "Dubrovački list"

 

HOTELSKI RAČUNI

Dubrovnik - Viđenja

Ovo je kratka priča o dubrovačkim hotelima, lako shvatljiva, dobro znana svima, ne draga nekima.

Sve je počelo još od 1993. pretvorbom, kada je otkriveno da 1 x 1 nije jedan, nego dva, tri, četiri, pet…kako kome. Predratna potraživanja, čak i ona podmirena,  i ono nešto malo dotad, Dubrovačka je banka ugovorima o njihovom pretvaranju u dionice /temeljni kapital/ višestruko umnožila i uz blagoslov /potpis/ direktora hotela, željnih novca, vlasti i moći, postala suvlasnikom naoko lijepih građevina, ali poslovnih bolesnika. A to nije Baračev, nego obrazac prihvaćen od nešto šireg kruga njegovih ondašnjih obožavatelja, od kojih većina ne bi rado da se to sada spominje, pa i onih koji su ga rušili. Jer, idemo dalje... Što to sve skupa nema veze sa Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća, privatizacijom, što uništava poslovnu supstancu i bolesnika /hotele/ pretvara iz akutnog u kroničnog, ma dajte molim vas…

A onda je svima palo napamet, treba te hotele i obnoviti, ima i tu mogućnosti za daljnje manje i veće lopovluke, treba zaposliti građevinsku operativu, riješiti neke životne probleme. I eto još jedne dobre prigode, ali ovaj put za još širi krug igrača. Nema tu nikakve politike, to su samo interesi, soldi…A nema ni opasnosti da će se nešto nekome dogoditi, ako će za obnovu nečega /hotela/, što i nije njegovo, platiti primjerice 12 umjesto 3 milijuna DEM. Jer u tih 9 milijuna smjestit će se brojne sitne i krupnije štetočine, to je dovoljno da svi budu u patu..I tako puta 30…Ta jedan je ovaj život…

I što sad? Dio je hotela obnovljen, kažu vrhunski. Ako je tako, zašto onda ni cijene nisu vrhunske. Jer ih tržište ne prihvaća, ne zanimaju njega naše “vještine”. Polupansion je i dalje 30, pa i manje DEM, a pri zdravom razumu, veća ulaganja moraju donijeti i veće prihode, inače čemu sve to. A kvaka je, po nama – manja ulaganja za ne manje prihode. Lako je dokazati da bi svi obnovljeni dubrovački hoteli ostvarili uz trostruko!!! manja ulaganja najmanje jednak, ako ne i veći prihod, naravno i bolji, možda čak i pozitivan financijski rezultat.

Ne dolaze turisti u Dubrovnik zbog prekrasnih hotela, nego sociokulturnih i prirodnih privlačnosti, eventualno još i mogućnosti rekreacije, zabave, shoppinga, izleta i sl. I na taj način ostvarenja veće turističke potrošnje. Hotel je tu da u njemu prenoće, doručkuju... A to znači da hotel i ne mora biti vrhunski, važno je da ima elementarne smještajne uvjete, čistoću i kvalitetnu uslugu. To i ne mora biti skupo. Još i prije Domovinskog rata sve su to i sadržavali dubrovački hoteli, a onda je netko počeo grijati toplu vodu. U svoju korist, ali na račun onih koji su to sve stvarali, pa i poreznih obveznika.

Životni vijek hotela je prosječno deset godina. Ako se pogleda aktualna struktura temeljnog kapitala i obveze, te njihova poslovna vrijednost, bolesnik je na samrtnoj postelji. Dobro je došao svatko onaj koji ga je spreman izvući, oživjeti, sačuvati supstancu, sigurnost zaposlenika, bez suvišnih zašto. Ako takvih još ima…

A oni koji su sudjelovali u svemu ovome, koji sad čekaju nove prigode, lokalni, regionalni ili pak državni moćnici i prostitutke struke i profesije, moraju biti zaustavljeni, kazneno gonjeni…Jedna od najvažnijih zadaća je pravne države utvrditi koliko je nešto stvarno trebalo koštati, koliko je stvarno koštalo, u koga je završila razlika u postupku obnove ne samo dubrovačkih hotela, nego i uopće. Tada bi pale mnoge maske. Samo se postavlja pitanje ima li Dubrovnik snage i volje za to. Hoće li mu to Zagreb dopustiti?

A i inače su Dubrovniku potrebne korijenite promjene, vizije, novi ljudi, svježa krv, osmijeh na licu. Jer će se inače ponoviti već viđeno, ne tako davno, prije samo pola stoljeća, bila je to najnerazvijenija hrvatska općina. O tome drugom prigodom…

17. ožujka 1999.

Bajro Sarić – "Dubrovački list"

   

MRTVI KAPITALI

Dubrovnik - Viđenja

Čini se da što više /ekonomski/ tonemo, sve više vrijedimo! Čak i ruševine imaju značajnu vrijednost. Prema takvim predodžbama, Dubrovnik nikada više nije vrijedio.  I zbog čega onda svekoliko siromaštvo, od gospodarskog do duhovnog?. Zašto mladež odlazi ili se ne vraća?

Naprosto, perspektive se ovdje ne vide. Niti ima vizije niti ljudi koji su spremni od tih fiktivnih vrijednosti učiniti stvarne. A ovdje je uvijek bilo i vizija i ljudi, ima i sada, ali su, eto suvišni. Političari se bave osobnim taštinama, priopćenjima ovim ili onim, ekonomista je sve više, novca sve manje, prošlost ne silazi s dnevnog reda, budućnost je za tamo neku budućnost…

A ne, neće se Dubrovnik rasprodavati, ima on svoju cijenu, visoku vrijednost, tko može nek izvoli, ako ne može, neka stoji ovako – čujem svakodnevno! I tako iz godine u godinu. A moguće vrijednosti samo su moguće. Jer treba se suočiti s činjenicom da zbog ovoga ili onoga, objektivnog ili subjektivnog, sve na ovom hrvatskom jugu vrijedi višestruko manje nego prije samo desetak godina, ali i usporedbeno s drugim zapadnijim ili sjevernijim područjima. Ovdje se kapital ne može brzo oploditi, turizam je naša sudbina, a znamo njegove povratne stope. Što nam je činiti?

Ponajviše, ubrzati procese privatizacije i tržišne prilagodbe, kroz ulaganja u obnovu i razvitak ukupne gospodarske osnovice. Ali kako? Suočiti se sa stvarnošću i početi od nule. Primjerice, ako neke nekretnine po inženjerskom ili statičkom pristupu vrijede 1.000.000 kn, njihova je poslovna vrijednost nula, ako nema nikakvog profita od njih u sagledivoj budućnosti. Ako će se u idućih deset godina, nakon njihove revitalizacije /ulaganje od 500.000 kn/  moguće ostvarivati prosječni godišnji profit od 100.000 kn uz stopu prinosa 10%, zašto onda ne prodati takve nekretnine ili poduzeće za 115.000 kn, jer je to ekonomska vrijednost. Naravno, ako u igri nije nekakav tajkunčić…Svega 115.000 kn!!! Pa je li to moguće? Danas i ovdje – da!

Nemam iluzija. To će tako teško ići. Najprije, gabariti su premali, ne mogu zadovoljiti sve igrače. Drugo, strah od tržišta i njegovih kriterija. Treće, mogao bi se netko i obogatiti, ulagajući i radeći…Četvrto, nije li mačka pogrešne boje? Peto, treba li uopće išta pokretati? U strukturi onih koji odlučuju o svemu ovome, svatko ima neke svoje razloge za “ne”. I inače, gdje god dođete i hoćete nešto, uvijek su odgovori u stilu “ne može”, a kako može, to kao da nije jedina zadaća onih koji /ne/odlučuju. Valjda tada treba nešto i raditi, znati…Kako se kaže, čast izuzecima, za prošli i ovaj put.

Eto, to je ta slika naše svakodnevice. Jednostavno, vrijednosni sustav koji se temeljio na vjeri, radu i poštenju naprosto je srušen, a novi nije izgrađen. Nije to, na žalost samo u ekonomiji, nego, usuđujem se reći i u politici, kulturi…A dok sami ne izgradimo novi, loše nam se i dalje piše. U ekonomiji je tako važno da  “mačka lovi miševe, a ne koje je boje”, dok to ne shvatimo i prihvatimo, bit će nam ovako…Trebaju li nam za to godine, desetljeća ili stoljeća, prosudite sami…

9. ožujka 1999.

Bajro Sarić – "Dubrovački list"

9

   

STAMBENI PARADOKS

Dubrovnik - Viđenja

Posljednjih godina, bar na užem dubrovačkom području čini se da je najprofitabilnije graditi stanove za tržište. Obično s povećanjem radnih mjesta dolazi i do povećanja stanogradnje, ali se danas i ovdje tzv. slobodno tržište potvrđuje u nesvakidašnjem obliku. Nestaju i posljednji metri prepoznatljivog krajobraza Gruža ili Lapada, kamo smo ne tako davno čak išli na izlet. Sve je prekrila neka nova stambena arhitektura, sumjive izvedbe, sklada i urbanog reda. Na djelu je “nevidljiva ruka” Adama Smitha u svom najsirovijem obliku. Ruka nekoga ili nekih kojima je Uz Posat isto što Uz brdo,  koji sadašnji Dubrovnik prihvaćaju kao lešinu po kojoj mogu svašta činiti, a da nikome ne odgovaraju. Štoviše, to se i nagrađuje, zna se i kako i koga.

Zar je moguće da ratom i poraćem iscrpljena naša dubrovačka čeljad može još kupovati i ne baš jeftine nove stanove, kuće, poslovne prostore i sl? Ne, nipošto! Pokraj njih bi svi ti “građevinski poduzetnici”  davno propali. Ali, ne brinite, rade oni za poznate kupce i naše nove stanovnike, prije svega za one iz susjedne države. Jer, svugdje je lijepo, ali u Dubrovniku najljepše. Jesu li u pitanju politički ili ekonomski razlozi nepovratnog napuštanja njihove rodne grude? Vjerojatno ekonomski s političkom “piturom” o nemogućnosti suživota na tim prostorima. Migracije su i prirodne pojave, od kako je “svijeta i vijeka”, ali se u Dubrovnik dolazilo i ostajalo zbog mogućnosti zaposlenja, boljih uvjeta življenja. Nova radna mjesta gradila su i nove stanove. Sad će trebati stanovi otvarati nova radna mjesta! Na tri do četiri ukinuta radna mjesta gradi se u prosjeku jedan novi stan. Govori se još i danas za Mokošicu da je velika spavaonica. Kako ide, bit će to i sam Dubrovnik. Dvije velike spavaonice na početku novoga tisućljeća, između njih Ombla i budući most, koji će ih možda povezati u jednu!

O čemu je zapravo riječ? Broj domaćinstava je sve veći, nezaposlenih također, jer njima treba pridodati i one koji doseljavaju, a radnih mjesta sve manje. Reklo bi se gospodarska osnovica sve tanja, a stambena sve veća. Čovjek se mora upitati nije li na vidiku katastrofični scenarij. Neće tako ipak biti. Jer, pristojna dubrovačka mladež, ne videći životne perspektive u rodnom kraju nakon školovanja,  nepovratno odlazi u bijeli, moguće i ljepši svijet. Eventualne praznine popunjavaju oni iz novih žutih, plavih ili bijelih stambenih zgrada, stanova i sl. Ravnoteža će se održati i sve je o.k. O mogućim negativnim političkim, demografskim, sociološkim, kulturološkim, pa i psihološkim posljedicama više ovdje nitko i ne razmišlja, a nekmoli da bi što poduzeo. U ovako centraliziranoj hrvatskoj državi, teško da bi se odozdo i moglo što učiniti. Prihvaćeno je to kao neminovnost, ponavljanje povijesti, na većoj razini izgrađenosti i manjem prirodnom prostoru. Još jedan Dubrovnik, ili bar etapa u njegovom razvitku koja bi se mogla ograničiti na pet desetljeća, polako umire. Kakav je taj Dubrovnik bio, dobar ili loš, bijel ili siv, kulturan ili nekulturan, “mlađi ili stariji”, kako za koga. Sudeći po govoru, ponašanju, arhitekturi, “parkiranju”, rađa se novi, možda i bolji Dubrovnik, ne lezi vraže…Ali da treba pisati novu “Dubrovačku trilogiju”, treba, što prije…

Smisao je ove današnje kolumne opisati ono što se danas događa u dubrovačkoj stanogradnji, a posljedično se odražava na gospodarstvo, naravno ne na brojne građevinske poduzetnike. Jer, oni su tu ionako privremeno, skupa sa svojim fikusima i tajnicama, samo do trenutka kada više ni igla ne bude mogla pasti između novih i starih stambenih zgrada, kuća i sl.

Po meni, ponavljam to stalno, Dubrovnik mora imati svoju razvojnu viziju, koncepciju i pravila igre, i ne samo u gospodarstvu. Nema toga još od pada Dubrovačke republike, ali nipošto ne znači da ga više nikad i ne treba biti. Da se bar spasi što se spasiti može i otvore neki novi putovi i životne perspektive, na povijesno prepoznatljivom identitetu krajnjeg hrvatskog juga. Unatoč svega, vjerujem da još nije kasno.

02. ožujka 1999.

Bajro Sarić – "Dubrovački list"

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

16.08.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,712908
CHF CHF
1
6,474362
GBP GBP
1
8,130511
USD USD
1
6,266379
EUR EUR
1
7,393074
$ Odabir valute
= Odabir valute