Viđenja

CIJENA VLASTI

Dubrovnik - Viđenja

Najprije, nisam od onih, kakvih je na stotine, tisuće, pa i stotine tisuća, koji s nekih svojih visina s prijezirom i ogorčenjem gledaju na tu političku kastu i sve te kandidate za saborske zastupnike, pa naravno i nešto više i niže, dakle sve ono što izborna pobjeda u hrvatskim uvjetima i posebnostima nosi. Većina njih svjesna je, ma koliko da nešto znaju, više ili manje, bez političke potpore ne mogu ni ostvariti ono što su naumili, a znam ih podosta, tu u svojem okruženju koji čekaju svojih "pet minuta" kad će se sve poklopiti i eto oni doći na svoje. Ali,  takve je sreće tek nekolicina i teške su muke, ako za ništa drugo niste kadri, očekivati da će vas političari, makar da su i vaši, baš vas prepoznati i "utrpati" vas negdje ili vam kakvu sitnu ili nešto veću "uslugu" pružiti, u slučaju izborne pobjede. Ponestalo je takvih "radnih mjesta" i dobro je da je tako za brži hrvatski hod u razvijeni svijet, iako će sve ovo još neko vrijeme, ali ne zadugo, potrajati. Ako ništa drugo, svi su ti kandidati, opet s manje ili više znanja, pretpostavki i htijenja, uistinu hrabri ljudi, hrabriji od nas koji iz svojih "busija" ih "piketamo", zlonamjerno ili ne, umišljajući da smo zapravo mi ti bogomdani, samo eto nas narod ne razumije. Kada danas čitam i slušam skoro sve te silne "kritičare" i takozvane "male" ljude", opet zlonamjerne ili ne, i nehotice razmišljam o njima i dođem do zaključka da su skoro svi takvi prosječni i neuspješni ljudi, s puno predrasuda, kojih se otresti ne mogu, ali i to je dio demokracije i neka viču i dalje, ali ponekad im ipak treba dati do znanja da su takvi i takvi. Od kako je hrvatske slobode i neovisnosti ima jedan sloj ljudi, pa i ne tako tanak, koji za svoje neuspjehe i traume optužuje ondašnju državu, "komunjare", "udbaše" i sl. i to još uvijek kod nekih, ali sve manje, pali. Najglasniji su pri tome, što mi i ne ćudi, oni  koji su možda čak to i bili, a znam podosta štetoćina iz onih vremena koji pod "tvrtkom" ondašnjih političkih protivnika i lažnog domoljublja prikrivaju ono što su uistinu uvijek i bili, dakle štetoćine, blago rečeno.   Ljudski je i griješiti i mijenjati stranke i stavove i biti nevjernik, pa vjernik i sve tako, ali teško da je ljudski nametati, pa i grubo drugome svoju volju i ideju, pogotovu onu koje si se sam odrekao. Znam tu nekoliko ondašnjih drugova, a sadašnjih gospara, odnosno ondašnjih "partijaša", koji i sada nisu ništa drugo, jer takve su te naše političke stranke po tehnologiji i matrici.  Ali, uvijek kažem, Bog im do zdravlje i njima i njihovima, ali nek se ipak zna što su nekad bili, a što su sada. Suočiti se sa sobom i istinom, pogotovu kad vas netko na sve to podsjeti, za dosta čeljadi je to i provokacija, a pritisnuti teretom prevelikih očekivanja i nevoljama, nerijetko i subjektivnim, podosta ih i bježi od sebe i svojih korijena, pa i od onoga na što ni objektivno nisu mogli utjecati.

Nisu, što je, opet po meni, najčešća zabluda, ni ti političari ni ti izborni kandidati ni svi oni kojima je do manje ili više vlasti veći licemjeri, kurvari, ulizice, demagozi i tome slično od one ostale čeljadi. S tim što političari nerijetko i moraju biti licemjeri, kurvari, ulizice, demagozi i tome slično ako hoće uspjeti u svome "poslu", dakle domoći se vlasti. A ostala čeljad to baš i ne mora biti, ako ćemo pravo, a ipak je i takve ima podosta, čak i više od toliko proskibiranih političara. Taman posla, zamislite da sad neki političar i "kandidat" za vlast "urbi et orbi", dakle objavi hrvatskom puku da će morati više raditi, a manje pričati, da će morati "stegnuti" kaiš, da treba otpustiti brat-bratu 50% državne, regionalne i lokalne administracije, da će se morati ugasiti nerentabilna proizvodnja i usluge, da će se morati više učiti i čitati, da pravi ljudi moraju doći na prava mjesta  i da je to, i samo to, istinski preduvjet dugoročno stabilnog i stalnog razvitka i blagostanja. A to i ništa drugo i jest jedini izlaz iz ove hrvatske zbilje kako je moja malenkosti promišlja. A takvim političarima i "kandidatima" za vlast glasovi bi se brojili na promile. Kad bi bilo dovoljno novca i blagostanja, a ne bilo siromaštva i jada, političari i ne bi bili potrebni, samo što ćemo to pričekati još nekoliko stoljeća. Istina je i to da je u hrvatskim uvjetima političara i "kandidata" za vlast ipak previše, ali i to je zbog nedostatka drugih "radnih mjesta".

Procjena je da će u hrvatskoj predizbornoj kampanji političke stranke potrošiti i preko 100 milijuna kuna. Čitam neki dan tako: "U NHS-u /Nezavisni hrvatski sindikati, op. a./ se pitaju nije li licemjerno potrošiti takvu cifru na promidžbu, a samo dio te svote bio bi dovoljan za podmirenje mnogih društvenih potreba. Bilo bi poštenije i društveno korisnije da se barem dio novca daruje bolnicama, domovima zdravlja, vrtićima, skloništima za beskućnike i slično. Pa neka to bude i darivanje u predizborne svrhe, no darovana dobra ostat će puno dulje nego li promidžbeni plakati, emisije pod pokroviteljstvom i sjećanja na javne skupove. Koliko li tek vrijedi vlast u zemlji kad su kandidati spremni samo na promidžbu galantno potrošiti više od 100 milijuna kuna? I to u zemlji u kojoj je siromašno između 20 i 30 posto građana, plaću nižu od prosječne prima preko 65 posto zaposlenih, preko 60 posto mirovina je do iznosa od 2.000 kuna, nezaposlenih je oko 260.000, zaduženost građana je preko 110 milijardi kuna, a države preko 31 milijardu eura".

Uputno je na sve to upozoriti upravo u ovim predizbornim vremenima, pogotovu je to zadaća sindikata, ali i tih 100, pa i 200 i 300 milijuna kuna su prave sitnice u odnosu na ono što vlast, u ovom slučaju središnja, donosi. Posao mi je baviti se proračunima financijske isplativosti poduzetničkih i sličnih pothvata i posve mi je jasno, na zemlji sam, a sretniji bi bio da nisam, da je skoro pa svaki takav pothvat 10, 20, i tko zna koliko posto skuplji, odnosno ulaganje veće, što je cijena korupcije ili korumpirane vlasti, na svim, a najviše na  takozvanim operativnim razinama, među činovnicima i sličnim. U razvijenim, tržišnim i sređenim ekonomijama, a to je još od Adama Smitha, uvijek se profit mjeri stopom povrata, dakle, što manje ulaganja ili energije za što više profita. Primjerice, danas se visoke profitne stope ostvaruju u tehnološkom, telekomunikacijskom, građevinskom i energetskom sektoru, a vrlo niske u turizmu, tekstilnoj i sličnim industrijama. Uskoro će sve nadmašiti prehrambena industrija, jer hrane je, čini se sve manje u odnosu na potrošnju. Zamislite samo što znači preporuka kineske vlade Kinezima da svaki dan moraju popiti po pola litre mlijeka...

Upiru se tako sve političke stranke, s lijeva na desno, uvjeriti svoje birače kako imaju najbolje programe, upuštajući se u njihova objašnjenja, što je tek prava mora prosječnom i najčešćem biraču i koji bježi od svega toga kao vrag od tamjana. A na te skupove, znam i to, sve veće stranke i autobusima dovlače svoje pristalice, kako bi sve to skupa ljepše izgledalo. Ma kakvi programi, kakvi bakrači, kakve trice i kučine, sada već i 90% onih koji će izići na izbore zaokružit će ove ili one, ma što ti pričali i obećavali, da ne kažem nešto prostije i ne mijenja se narodna duša u četiri, četrnaest ili četrdeset, možda tek u četiri stotine godina, a i tada ne puno. Ali time nipošto ne dajem za pravo onima koji uopće i ne kane izići na izbore, jer tobože sve im se to gadi. Inače mi je taj gard, koji je legitiman, nepodnošljiv i uopće taj pogled na svijet oko sebe s nekih "uzvisina" i to je samo obrana od svoje, blago rečeno prosječnosti i izvještačenosti. Samosvojni, hrabri i stručni ljudi, kojih istini za volju nigdje nema previše, malo se ili nimalo ne žale na svoje okruženje, shvaćaju da je nepravdi otkako je i ljudi i nijedan politički, pa ako hoćete ni religijski sustav to nije riješio. A da je neki kojim slučajem riješio, bez posla bi ostali svi političari i njihovi poboćnici, ratova uopće ne bi ni bilo i sve se svodi na to, Svi ti političari i svi ostali koji se bave ideološkim, duhovnim i drugim pitanjima, od kako je svijeta i vijeka ipak nisu riješili ni jedan temeljni ljudski problem ništa drugo nego čuvaju, pa i otvaraju nova "radna mjesta" sebi, svojim sljedbenicima i sljednicima.

Sve ove silne rasprave, ljutnje i eskapade koje se vode o gospodarskoj, poreznoj, monetarnoj, razvojnoj, pravnoj i drugim politikama po meni su i bespredmetne i sterilne i dozlaboga dosadne. Hrvatska ima razmjerno, pa i u europskim okvirima, korektan i ustavni poredak, pa i monetarni, porezni, zdravstveni, obrazovni i socijalni sustav, više manje i politiku u tim područjima i tu se nema što osobito novoga dodati, nego samo odlučnije i brže primjenjivati. Ne može se biti nezadovoljan ni stanjem pa ni razvitkom  hrvatske demokracije, pa ni razinom međuljudske tolerancije. Temeljni hrvatski problemi su manjak pravne države i korupcija i izostanak političke volje da se sve to svede na pristojnu mjeru. A to ima za tešku posljedicu nejednake početne uvjete za sve građane i/ili poduzetnike i nejednakost spram zakona. Problem je i u tome, pa još i veći, što i političari i "kandidati" za vlast ipak, osim za osobne, bore se i za interese određene skupine - lokalne, regionalne, zavičajne, stranačke, poduzetničke i sl. Da bi se nekome nešto dalo, drugome se mora oduzeti i  tada i opet nisu jednaki početni uvjeti za sve i tada je na djelu pogrešan razvojni, pa i politički model. A najveći je problem što vješti političari znaju "progurati" i takve interese i ideje koje su posve oprečne sklonostima onih istih birača koji su im dali svoj glas. Ali, ajde sad ti to objasni prosječnom ili najčešćem biraču, kojega ipak ponajviše vode emocije, a vrlo rijetko razum. Znam tu po Gradu i ne malo "slučajeva" gdje mi je čeljad otvoreno rekla, a to cijenim iznad svega, da je sve u redu to što "crveni vragovi" nude, pa i njihovi su ljudi u redu, ali ću svoj glas dati ipak "crnim vragovima" /naravno, vrijedi i obratno/, jer "eto ne mogu iz svoje kože", takvi su i svi moji i tome slično. Nisam baš toliko naivan, znam da se iza takvoga stava nerijetko kriju i osobni, pa i vrlo sitni interesi. Nema se tu što ni zamjeriti biračima koji svoj glas daju onima koji kradu, ali nešto i svojim biračima dadu. U uvjetima niskog standarda i siromaštva pali i ona "bolje išta, nego ništa". Pa što vi gospodo imate protiv Mamića, čitam nedavno, pitao sam ga iz zajebancije 10, a on mi je dao 100 eura, kaže neki maksimirski šetač. A politički stostruko veću snagu ima nedavno pomirenje Zdravka Mamića i Rena Sinovčića, jer kako veli Mamić, nas je Hrvata – katolika premalo da bismo se još svađali i razdvajali.

Politika i rat za vlast i nisu ništa drugo nego na malom prostoru skupiti što više glasova, pri čemu i tu cilj ne bira sredstva. Da bi prikupili relativnu većinu glasova birača /cca 35%/ u Lijepoj našoj, koja ima kopnenu površinu od 56.542 km2 i registriranih cca 4.048.000 birača, pod pretpostavkom da će ih glasovati 60% ili 2.428.800, potrebno je prikupiti cca 850.000 glasova ili "svega" 15 glasova po km2. I to sve da bi se potvrdilo ono da uopće nije važno što netko misli o sebi, važno što na sve to kaže birač i političko tržište. Tako je to i u svemu i dobro je da je tako i blažena neka je ta demokracija, jer na kraju što se traži, to se i dobije i ipak svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje...

7. studenog 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

 

 

KUĆA PODNO MAUZOLEJA

Dubrovnik - Viđenja

"Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja RH ipak je zatvorilo gradilište kuće koju investitor Jozo Rozić gradi na brežuljku ispod Račićeva mauzoleja u Cavtatu. Inspekcija je utvrdila da je investitor na kući počeo graditi potkrovlje, čime je odstupio od građevinske dozvole iz 2001. koju je dobio za prizemlje i kat obiteljske kuće dimenzija 11,60 x 6,80 metara", pročitah neki dan. Dakle, "dogodila" se pravna država, što bi trebalo biti normalno u uređenoj zemlji, pa i to treba pohvaliti. Makar i nisam siguran, što će naravno ovisiti o izbornim rezultatima, kao i u koječemu drugome, da spomenuta građevina ipak neće dospijeti i ispod "noga" Meštrovićeva remek djela. Promatrajući neki dan tu i sve okolne zgrade iz "perspektive" hotela "Croatia" skoro da je i svejedno trebali tu građevinu svesti u dopuštene gabarite, ionako je puno toga tamo, ali i diljem meni razvidnog okruženja poremećeno i više nisam baš tako uvjeren da je novo ljepše od staroga. Ali, posve sam siguran da nema koliko-toliko civilnih udruga i skupina, kakvih – takvih medija, makar i plašljive političke oporbe, svašta bi nam se i svaki dan i svugdje događalo i doista u ovome sadašnjem vremenu i prostoru i za najobičnije i benigne kritike i opaske nekoga ili nečega treba iznimne hrabrosti i upornosti. Jer, toliko je toga "umreženo", toliko tih kompromisa, toliko te međuovisnosti, urbanog kaosa, pa i drugog čak i nasilja, da je upitno kakvu to baštinu ostavljamo novim naraštajima i /na/sljednicima i što će ostati od ovdašnjih, pa i uopće hrvatskih posebnosti i identiteta.

Nipošto mi nije nakana okomiti se na Roziće i sve druge slične, pravne i bespravne investitore i graditelje. Svi oni, to je ta moja trajna teza, odlično razumiju vrijeme i prostor u kojemu su se /s/našli, privatno i/ili poslovno i svakome od njih netko ili nadležni pružio im je ruke ili pak obećao da će sve biti u redu, tako je to i s "Libertasom" i "Bellevuem" i jedino je rješenje da toga nekoga ili nadležnoga pravna država pomete, što je naravno i danas i ovdje skoro pa i nemoguće. To vam je jedna pat pozicija i cijeli taj mozaik ljudi, vremena i prostora u kojemu živimo, a nije to od jučer, ne djeluje ohrabrujuće za radikalnije i brže iskorake i toliko potrebne reforme u svim područjima i djelatnostima.

Pa i ne bih se baš toliko raspisao o tom cavtatskom slučaju ili incidentu, koji uostalom to i ne bio, ima toga i posvuda, da "betonara" nije pod "nogama" Račićeva mauzoleja velikog hrvatskog kipara i politički kontroverznog Ivana Meštrovića. Jer, meni je u toj priči svakako najzanimljiviji i znakovit odgovor investitorovog sina na optužbe sumještana, koji, barem prema dnevnom tisku kaže "da prozivke dolaze zato što je njegov otac Jozo član HDZ-a, a Cavtat većinom lijevo orijentiran". A taj odgovor, više nego sve ove moje male ili velike priče o ništa drugo nego našoj svakidašnjici, dakle taj odgovor upućuje na stanje, ajmo rijet prosječnog duha i strašnu politizaciju svega i svačega. Po mojoj nekakvoj podjeli, za desno držim sve ono i one kojima je prioritet forma, a ne sadržaj, a za lijevo sve ono i one kojima je prioritet sadržaj, a ne forma. Tako osobno od lijevoga ne mogu pobjeći, nisam od desnog "štofa" i osjećam u "lijevome" puno dobroga i malo lošega. Bit je u tome, pa i u ovome "predmetu" da istina i činjenice kao takve uopće nisu važne ni presudne, iznimno je važno tko na istinu i činjenice ukazuje, dakle "naš" ili "njihov", desničar ili ljevičar i tome tako. Ili jednostavnije, užasno je važno "koje je boje mačka, a ne lovi li miševe", ali ne od jučer, od davnih je vremena ili od kako znam za sebe ovdje tako i to ima svoju, kako bar moja malenkost to vidi, skupu cijenu u manje više svim "sektorima" života i rada. I nije ni to neka ili samo hrvatska posebnost, važno je to rijet i nema temelja pripisivati neke vrline ili mane većim i najvećim skupinama, pa i narodima. Pa baš i nisam siguran da je "Cavtat većinom lijevo orijentiran" sudeći prema izbornim rezultatima od kako je slobodne i neovisne hrvatske države. Ali, neke se stigme, svjedok sam i toga, nekim krajevima i ljudima neprestance nameću. s njima i frustracije, makar da ti krajevi i ljudi u sadašnjem vremenu i prostoru s njima nemaju ništa. E, znam ja njega tko je on, kao da već čujem. I nije mi baš ni jasno što su se toliko okomili na ljevicu, koje u modernom smislu na hrvatskim prostorima skoro i nema, osim što takve "opaske" uvijek priliče nečijim ušima. Jer, za promišljati, a još više i djelovati u "lijevim koordinatama" treba imati i puno znanja, upregnuti moždane vijuge i biti hrabar, ali se čini da je većini za takvo što život prekratak i to je legitimno. Pošteno mi tako kažu neki koji su "lijeve" strane puta prešli na "desnu", ta imaju žene, djecu, a preći se opet i s "desne na lijevu" ako bude potrebno...Da se ne pravim pametan, ali je očito najteže onima koji nominalno pripadaju nekoj političkoj stranci i moraju po načelu "demokratskog centralizma" ne samo slušati, nego i provoditi odluke središnjice s kojima se i sami ne slažu i posve su suprotne njihovom karakteru i svjetonazoru, ali što se može...Uostalom, to je njihov izbor. U onim, "vunenim vremenima", znalo bi se za takve rijet da imaju svoje mišljenje ali se ne slažu s njime. Što mislite, prijatelji ili neprijatelji moji, da se tu bogzna što promijenilo!?  A ne mislim ni za sebe da sam se uvijek i svugdje baš najbolje "postavio" i uvijek je i svugdje najteža borba sa samim sobom i tu ima i pobjeda i poraza.

Što se predizborne /u/trke tiče, sve opet dolazi na moje, dakle da će ideološke i svjetonazorske teme odlučiti, a ne one koje su gospodarskog, pravnog ili socijalnog podrijetla. Što činio da činio Sanader, obećavao ili ne, barem 30% birača će se opredjeliti za HDZ. Taj je negdašnji pokret, a sad stranka u glavi i ruci njegovih glasača neupitna i vječni simbol hrvatske neovisnosti, konzervativnog i desnog svjetonazora. Što čini da čini Milanović, obećavao ili ne, možda i 30% birača opredjelit će se za SDP, neupitni i vječni simbol hrvatske ljevice i neke bolje "prošlosti". Kuka tako otpisani Zlatko Kramarić što je došlo do bipolarizacije hrvatskog biračkog tijela, praktično na HDZ i SDP. A držim da je to i dobro, da nestanu s hrvatske političke scene manji ili veći kalkulanti s centra, poput toga istoga Zlatka Kramarića i sličnih, koji i nisu ništa drugo nego usporavali, opet ću, korijenite gospodarske i socijalne reforme koje ionako ne možemo izbjeći, samo je pitanje tek par godina. Sve u svemu, isforsirano ili ne, svjetonazorom ili ne, prividno ili ne, ali odlučuje se za ili protiv "crnih" ili "crvenih", bez nijansi i tako razmišlja većina i to je onaj, stoljećima nepromjenljivi narodni duh. Usput, barem po meni, za Lijepu našu pogubna bi bila "crno-crvena" koalicija, jer bila bi to samo podjela preostalog plijena i pakt o nenapadanju na najvišim razinama i smrt svakovrsne demokracije i njezinih blagodati, koliko god da je i ona nerijetko manjkava. Stvorila bi se tako jedna veća "močvara", a i ovo što je danas nije daleko od "močvare" koju vladajući političari predstavljaju kao stabilnu hrvatsku ekonomiju i demokraciju. A pod tim izrazom "stabilno" u svemu i svačemu može se prikrivati puno toga lošega i nataloženog smeća, ako se "voda svojom ili nečijom voljom razbistri", a sve mi se čini da je tome tako, kad se "razgrne" struktura i uzroci rasta i razine hrvatskog domaćeg bruto proizvoda pa sve dalje i dublje.

Poruka ove priče o jednom /bes/pravnom graditelju i onima koji su tome kumovali, kakvih priča ima i na stotine i tisuće samo u našem okruženju, svodi se samo na to da je većina zapravo i "oguglala" na nezakonite, pa i kriminalne radnje nadležnih i nenadležnih, pojedinaca i skupina. Dakle sve to i nije baš neki problem, ili točnije jest problem ako sve to čini "njihov", a ne "naš". Jer kad bi se otvorila ta Pandorina kutija o tome što su učinili "naši", a što "njihovi", odmah bi se i zatvorila, odnosno "nadležni" bi je zatvorili. A licemjerno je i od onih kojima je politika, ovakva ili onakva, omogućila ovo ili ono, tvrdeći da ih sada opet politika uništava. Pa što su drugo i očekivali kad su se u sve to i u politiku i političare upuštali i zar su se nadali čemu drugome i boljemu. Jer, "tko se mača laća, sam od njega i pogiba". Ili, "tko bi gori, sad je doli" i tako to i ovdje i svugdje. A nije baš ni teško, u ovom tranzicijskom i krajnje neizvjesnom vremenu i mjestu od nečasnih radnji i lopovluka i zaobilaženja zakona stvoriti politički slučaj ili političkom patinom prekriti i istinu i činjenice. Odnosno, onome koji ukazuje i opravdano i točno na nekoga i nešto da je on, dakle onaj koji ukazuje i opravdano i točno na nekoga i nešto i nije ništa drugo nego to i to, dakle skrenuti s teme ili predmeta, oboriti dokaze žestokim i ničim potkrijepljenim tvrdnjama i uvijek su takvi, danas i ovdje u prednosti, samo ne znam dokad...

31. listopada 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

 

   

PROSTITUCIJA EKONOMISTA

Dubrovnik - Viđenja

"Do sredine studenoga na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu izradit će se studija o ekonomskim, demografskim i prometnim učincima izgradnje mosta Kopno – Pelješac na okoliš. Dogovoreno je to za okruglim stolom o toj temi koja je održana u Orebiću uz sudjelovanje izrađivača studije Ivana Lovrinovića, Draga Jakovčevića i Branimira Lokina, koji su se prethodno susreli s načelnicima općina Orebić, Ston i Trpanj Tomislavom Jurjevićem, Vedranom Antunicom i Jakšom Frankovićem" čitam nedavno u dnevnom tisku. "Mi samo želimo uhvatiti korak s razvijenijima, a u gradnji mosta, čija realizacija nije upitna, vidimo priliku i za Pelješac, Mljet, Korčulu i druga područja, ali i za konačno povezivanje juga zemlje s maticom" tvrdi načelnik općine Orebić Tomislav Jurjević. U pozivu sa spomenuti okrugli stol navedeno je da će ugledni zagrebački profesori zapravo izraditi studiju o pozitivnim učincima pelješkog mosta, ali ne i negativnim, što samo govori o tome da se ništa, ama baš ništa nije promijenilo u političkoj tehnologiji, mentalitetu i metodama, još od komunizma, koji na ovim prostorima nikada nije ni bio, pa do kapitalizma, koji također nikada još ovdje nije bio, kapitalizma kakvog po knjigama i praksi znamo. Kako bi se reklo, korito isto...Pa što mislite, da je ta tranzicija ili preobražaj moguć u desetak ili petnaestak godina, za takvo što treba stotine godina. Onda se "drukalo" za one, sad sa ove, samo je "ambalaža" drugačija i ništa drugo, kad bolje promislim. A iskreno i Jurjević kao da kaže, pišite vi gospodo Lovrinovići, Jakovčevići, Lokini što hoćete, ali pelješki most je neupitan i svi njegovi pozitivni učinci, jer tako je s HDZ-a vrha odavno rečeno i naređeno, ma što bilo da bilo. I to je redu, ta neće Jurjevići i svi drugi, koje usput rečeno poštivam, jer su ipak ostali tamo odakle su i trude se poboljšati stvari, dakle neće se oni suprotstaviti takvoj gluposti kakva je po meni taj pelješki most. Gluposti u sadašnjim uvjetima, mogućnostima i prioritetima hrvatskog juga, što ne znači da neće za kojih stotinjak i više godina taj most i biti potreban i nikad i ni u čemu ne reci nikad.

Žalosno je u što su se ta hrvatska demokracija i sloboda, ti božji darovi "razvili". Na to tko je za most, a tko ne, i svatko onaj koji je protiv mosta i sličnih gluposti upitan je domoljub i sve tako. Pa i ne pada mi baš teško kad dolazi od obične i najčešće čeljadi, kojoj i nije lako objasniti da nešto nije u redu i da je neki drugi put bolji, ali kad se u političke igre uključe i profesori, neću reći i ugledni, za šaku novca, i mimo svoje, vjerujem kakve-takve stručne savjesti, to je katastrofa. Te smo "filmove" gledali i onda, a gledamo i sada i slobodan sam rijet da nisu ništa drugo nego malo neobičniji tezgari, ma neka su i ljevičari ili desničari i ne znam što. Spomenuti profesori, "pojačani" još s nekim suradnicima, ponovit ću i to, "prodali" su nam katastrofalan dokument "Razvojni program Grada Dubrovnika do 2020." i nastavljaju eto dalje, pod "firmom" otvaranja sveučilišta prema životnim pitanjima, udaljeni miljama od zbilje, prioriteta i stvarnih potreba.  Koliko sam razumio, svoju dobro plaćenu umotvorinu izložit će par dana prije izbora na licu mjesta, dati joj placet "struke i znanosti" i ojačati izglede "naručitelja" studije – HDZ-a. Pa što vi hoćete, evo i struka i znanost su rekli da je "prava stvar" i da će diljem hrvatskog juga poteći "med i mlijeko", vratiti se ljudi i život i tako to, već čujem od službenih i bespogovornih "zastupnika" mosta.

Inače bi svakom, posebice većem infrastrukturnom projektu trebala prethoditi tzv. cost – benefit analiza, koja ekonometrijski i kvalitetno obrađuje i podastire pozitivne /koristi/ i negativne /troškovi/ učinke takvih pothvata i to je posao za stručnjake i znanstvenike s obrazom. Ali, to su još od davnih i olovnih vremena na ovim prostorima "španjolska sela" i svi su, usudio bih se rijet baš svi infrastrukturni projekti izrasli na političkim "zasadama" i oduvijek su odražavali odnos političkih snaga na terenu i ništa drugo. Jako bi korisno bilo izračunati tzv. oportunitetne troškove ili alternative pelješkom mostu i siguran sam da se već i s četvrtinom cijene, koja neće biti manja od 4 milijarde kuna mogu od doline Neretve preko Dubrovačkog primorja i Pelješca do Korčule, Mljeta, Lastova obnoviti i stvoriti nove i važne infrastrukturne i gospodarske pretpostavke znatno bržeg, ravnomjernijeg i kvalitetnijeg razvitka i uvjeta življenja i u poljoprivredi i u turizmu i prerađivačkoj proizvodnji i u zdravstvu i u obrazovanju. A to je puno bitnije i hitnije od pelješkog mosta i uvijek je, bar po meni, zašto, a ne kako do nečega doći. Ovako će, dakle pelješkim mostom, do svojih posjeda po spomenutim krajevima doista nešto, ne puno brže doći oni koji tamo imaju svoje interese, a kako ide i tko sve zemlju otkupljuje, malo će biti Neretvana, Pelješćana, Primoraca, Korčulana, Mljećana, Lastovaca, a puno više Engleza, Iraca, Nijemaca, Rusa i sličnih moćnih kapitalista. Ali tko zna, možda će Lovrinović, Jakovčević i Lokin tamo negdje sredinom studenoga objasniti puku da pelješki most i nije baš koristan projekt, barem ne zasad, iako sumnjam...

Da vam pravo kažem, galamio ja ili netko drugi o pelješkom mostu, politička logika i u ovome "predmetu" nadjačat će ekonomsku, pa i socijalnu i donijet će ona hrpu glasova HDZ-u, pa i zbog slabašne i nestručne oporbe. Jer, jedini pravi argument za pelješki most političkih je korijena, povezivanje hrvatskog juga s maticom i zaobilaženje Neuma, gdje opet živi hrvatski puk, doduše u drugoj državi, ali i to se može primjerenije riješiti. Sve ostalo, od ekonomskih do ekoloških učinaka nipošto ne ide u prilog tome projektu i sve te negativne posljedice tamošnjem puku su naravno nevidljive. A moja malenkost tvrdi da smo toliko slabašni i siromašni upravo i zbog niza sličnih promašenih projekata od davnina i sve se to naplaćuje danas i tko zna dokad kroz visoku nezaposlenost, male plaće, nekonkurentno gospodarstvo, depopulaciju, mrzovolju i pesimizam prosječnog, odnosno najčešćeg Hrvata.

Ma ne bih ga toliko ni "tupio" o pelješkom mostu kad taj projekt ne bi na pravi način iskazao i onu drugu, posebice ekonomsku stranu političke demokracije, višestranačja  i hrvatskih podjela. Problem vladavine većine i posebnih interesa, što se tako jasno prelama i na pelješkom mostu, i u razvijenim i višestoljetnim demokratskim državama nije iščezao. Tako Hayek piše: "Danas se uzima zdravo za gotovo shvaćanje da u demokraciji moć većine treba biti neograničena, te da država ima neograničene ovlasti koje je, da bi osigurala stalnu potporu većine, prisiljena koristit u službi posebnih interesa takvih skupina kao što su primjerice trgovci strateškim proizvodima, stanovnici određenih regija i sl. Najjasnije ćemo to vidjeti ako razmotrimo situaciju u zajednici u kojoj je masa ljudi za tržišni poredak i protiv državnih direktiva, ali, kao što se normalno događa, većina skupina želi učiniti izuzetke u njihovu korist. Politička partija koja se u takvim uvjetima nada postići ili zadržati vlast, imat će malo šanse, osim ako ne kupi potporu određenih skupina koristeći se svojom moći. Oni će to učiniti ne zbog toga jer ih je većina sklona intervencionizmu, nego zato što vladajuća partija neće zadržati većinu ako ne kupi potporu određenih skupina obećanjem posebnih povlastica. To u praksi znači da će se čak i državnik koji je potpuno posvećen zajedničkom interesu svih građana nalaziti pod neprestanom potrebom zadovoljavanja posebnih interesa, zato jer će samo tako biti u stanju zadržati potporu većine koja mu je potrebna kako bi ostvario ono što mu je doista jako važno...".

Ako se hladno i stručno promatra, za svaku regiju i/ili projekt postoji samo jedan, optimalan razvojni model koji će uvažavati vrijeme, mjesto i uvjete njegove izvedbe i krajnje posljedice. Tvrdim da svi mi ovdje i na hrvatskom jugu nemamo vremena čekati tko zna koliko godina za izgraditi ovaj ili onaj infrastrukturni objekt, koji ni po čemu nije prioritet. Golemoj većini potrebni su danas bolji uvjeti življenja, nova radna mjesta, najbolje korištenje raspoloživih prirodnih potencijala, kvalitetno zdravstvo, škole, jasni prioriteti. Potrebna je brza i učinkovita reakcija i odgovori na globalizacijske izazove, bar po meni. Jer, znam podosta čeljadi oko sebe koja sve to i ne drži važnim i uživa u blagodatima hrvatske slobode i neovisnosti i to joj je posve dovoljno. Objektivno, to i ne ćudi, opterećivati se ionako neizvjesnom budućnošću, mogućim negativnim posljedicama nečega i razumnije objašnjavati velike i male političke ideje, svjetonazore, projekte malo tko sebi želi priuštiti.

Nažalost, vladavina većine malo kada iznjedri najbolji ekonomski poredak, projekte i vizije i zato je sve ovako kako jest i još će dugo biti tako. Neki poseban interes političke većine, koja je isto tako relativna stvar sudeći po tome kako su u hrvatskim uvjetima ta većina oblikuje, može biti čak i suprotan istinskoj, apsolutnoj većini. John Locke, utemeljitelj liberalizma kaže da se i moć zakonodavnog tijela treba ograničiti na definiran način, naime kroz usvajanje zakona u skladu sa specifičnim smislom općih pravila pravednog ponašanja jednako primjenjivih na sve građane. Svaka je prisila legitimna samo onda ako znači primjenu općih pravila zakona jednako primjenjivih za sve građane.

Općenito, nisam i ne želim biti rušitelj, po prirodi mili su mi graditelji, kakvi jesu da jesu, ali ako se već treba i može nešto graditi, onda sam za projekte s konkretnim, neposrednim i bržim pozitivnim posljedicama i u tom smislu za bolje alternative...

17. listopada 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

 

   

MRVICE

Dubrovnik - Viđenja

"Nije opravdano da Vlada nacionalnu imovinu prodaje ispod fer tržišne cijene", reče  SDP-ov kandidat za premijera Ljubo Jurčić, upitavši se bi li tako postupali da je njihova imovina u pitanju. Uz to,  Jurčić je kazao kako je "prodajom  dionica T-HT-a najmanje sto kuna ispod fer tržišne vrijednosti, Vlada dvije do tri milijarde kuna iz državnog vlasništva prelila u ruke deset posto bogatijih hrvatskih građana", dodavši kako će zbog toga više od devedeset posto hrvatskih građana koji nisu mogli kupiti ove dionice imati lošiju javnu uslugu. "Primjerice, zdravstvo i školstvo, jer će Državnom proračunu manjkati spomenuta sredstva”, objasnio je Jurčić, dodavši kako je SDP protiv takve politike stvaranja podjela u hrvatskom društvu, odnosno "povećavanja razlike između siromašnih i bogatih". "Protivimo se da ljudi koji žive od rada i zarađuju mnogo manje snose troškove javnih usluga, države. Porez trebaju plaćati oni koji se bogate na kapitalu i zato SDP uvodi porez na kapitalnu dobit. Taj porez će plaćati samo bogati, a to sigurno nisu građani koji plaćaju dionice T-HT-a ili INE” kazao je Jurčić, dodavši da je Državni proračun u ovoj godini zbog Vladinih poteza u slučajevima Ine i THT-a oštećen za četiri do pet milijardi kuna.

A čelnik, novo, mlado, kažu i nepotrošeno lice SDP-a, Zoran Milanović tvrdi da se ovih dana u Hrvatskoj "promovira društvo iluzija" i nastavlja: "Govori se o 300 tisuća građana koji su kupili dionice, a mi dobro znamo koliko je tu torbara i profitera koji su iznijeli i još iznose stotine milijuna kuna i dolara iz zemlje. Upravo na takve odnosi se porez o kojemu SDP govori. HDZ plaši ljude, sije atmosferu straha, kao, mi ćemo oporezovati malog čovjeka. Porezi se odnose samo na bogate, ne siromašne, male ljude koji se zadužuju da bi zaradili na preprodaji državne imovine, koji kupuju svoje iz šupljeg u prazno. Odnosit će se znate na koga? Na predsjednika HDZ-a i njemu slične..."

Pa razumije li od svega toga išta najčešći hrvatski birač, takozvani mali čovjek, počevši od državnog proračuna, do izgubljenih dvije do tri milijarde kuna, poreza na kapitalnu dobit i ostalih umotvorina Jurčića i Milanovića. Pa tko će, nakon svega još i glasovati za takav SDP i njihove vođe, osim onih koji će uvijek i po svaku cijenu glasovati za SDP i ljevicu, ma što oni "mlatarali", što naravno vrijedi i za one koji će uvijek i po svaku cijenu glasovati za HDZ i desnicu, ma što i njihovi "mlatarali". Ali, kako se ispostavlja, to ni jednima ni drugima neće biti dovoljno za "skrpiti" parlamentarnu većinu i sastaviti Vladu, a za to postići potrebno je izvrsno poznavati političku tehnologiju, ono u čemu su Milanović i Jurčić pravi diletanti, a Sanader pravi "mačak". Sve mi se čini, kako bi mi šahisti rekli da SDP zapravo još nije ni dovršio otvaranje, a već je u lošijoj poziciji, iako je imao, nakon Račanove smrti i ustoličenja Milanovića "bijele figure" i prednost prvog poteza. Začuđujuće je da jedna tako moćna i Hrvatskoj potrebna moderna socijademokratska stranka, kakvom se predstavlja SDP, ništa drugo nego "baulja" u vrlo kritičnom predizbornom razdoblju i da zapravo uopće ne prepoznaje neposredne interese i potrebe goleme većine biračkog tijela. HDZ se i ne treba do izbora ništa osobito truditi, jedino primiriti, bar do izbora, bahate i arogantne iz svojih redova, jer se "puštanje" dionica HT-a narodu, ili narodno dioničarstvo, pokazalo izvanrednim i ne samo političkim potezom. A Sanader i HDZ najavili su, ako pobjede i nova "puštanja dionica narodu", pa i besplatne za socijalno najugroženije i pitam se kako mu SDP  uopće na sve to može suprostaviti nešto bolje i opipljivije. Sve to nije "društvo iluzija" moj Milanoviću, to je konkretan  novčani interes koji će ipak ostvariti barem 300 tisuća građana ili birača i to je ono što skoro svakog običnog ili neobičnog čovjeka u ovom još uvijek hrvatskom siromaštvu zanima. I nisu to nikakve mrvice siromašnima, barem ne u ovoj hrvatskoj zbilji.  I nisu to ni "torbari ni profiteri ni bogataši", iako ima i takvih, nego obični i neobični birači, koji su se i odrekli koječega da kupe te dionice i nešto zarade. A pričati o novim porezima u predizborna vremena, ma koliko su možebitno i opravdani, politički je posve promašeno, kao što je pričati i o svemu ostalom što je protivno narodnom duhu. A nije dobro ni prijetiti bogatima, jer takvi, kako bilo, znaju i umiju, kakvi jesu da jesu, jer takvi vuku, zapošljavaju... Sve to nije moderna socijaldemokracija, koja počiva na tržišnoj ekonomiji, političkoj demokraciji i pluralizmu, naravno s jačim socijalnim "amortizerima" i ljudskoj solidarnosti, za razliku od konzervativnih političkih koncepcija i opcija. Ili SDP-u iz svijeta Zorana Milanovića i Ljuba Jurčića uopće nije stalo do pobjede ili su, kako neki blogeri pišu, oni ubačeni hdz-ovci. Naprosto se i ne može drugačije zaključiti ako se iščitavaju sve te njihove izjave, poruke i tvrdnje.

Narod, dragi moji, pa i hrvatski, ne voli baš izjave, poruke i tvrdnje o onome što bi za njega. dakle narod, bilo dobro što ne. Ne voli narod baš ni priče o blistavoj budućnosti, današnjoj žrtvi za bolje sutra, niti velika umovanja i popovanja, a što je i najvrijednije, sve manje vjeruje da će ga država ili vladajući spasiti, okreće se Bogu i sebi i sam postaje svoj majstor. Vješti bi političari takav narodni duh morali znati prepoznati, ako im je do narodne sklonosti i vlasti i pomiriti se s time da oni u krajnjem ne upravljaju narodom, nego narod njima. Koliko to ljudi, molim lijepo, zanima što domaći bruto proizvod raste temeljem veće potrošnje i uvoza, a ne proizvodnje i izvoza, što smo dužni 32 milijarde dolara, što je državni proračun oštećen za dvije ili tri milijarde kuna, što se ipak gradi pelješki most, umjesto da s pola novca za taj most procvjeta i Pelješac i Primorje i Neretvanska dolina. Jer sve je to negdje daleko i nevidljivo i najčešćoj čeljadi nemoguće je objasniti da bi mogli živjeti puno bolje i smislenije da svega toga nije. A kad je daleko od očiju, znamo i to, daleko je i od srca.

Politika je strašno naporan i stresan posao, upregnuti se za vođu još teži, a mijenjati, makar i minimalno i najbliže okruženje najteži. I nije za svakoga, iako se tako čini. Govoreći o osobinama, primjerice političkog vođe, Le Bon će "Vođa može katkad biti inteligentan i učen, no to mu uglavnom više škodi nego koristi. Predočujući zamršenost stvari, dopuštajući da se sve objasni i shvati, inteligentnost uvijek čini čovjeka strpljivim i otupljuje intenzivnost i žestinu uvjerenja koja su potrebna predvodnicima. Veliki vođe svih stoljeća, naročito oni iz revolucije, bili su strašno ograničeni, a oni koji su bili najograničeniji imali su najveći utjecaj. Govori najslavnijeg od njih, Robespierrea, često zapanjuju svojom nesuvislošću; kad ih čovjek samo čita, ne bi mogao nikako objasniti golemu ulogu moćnog diktatora. Svakodnevne fraze, bujice pedagoške rječitosti i latinske kulture u službi duha, više djetinjaste nego prazne i koja se u napadajima i obrani ograničuje na onaj đački: "Hej, naprijed". Nigdje ni jedne ideje, ni jednog okreta, ni jednog motiva, prava dosada u oluji...U parlamentarnoj skupštini uspjeh govora ovisi gotovo jedino o prestižu što ga govornik ima, a ne o uvjerenjima što ih iznosi. Tome je najbolji dokaz da govornik, kad iz bilo kojega razloga izgubi svoj prestiž u isti mah gubi i svoj utjecaj, to jest moć da po volji upravlja glasanjima...".

Ono što Sanaderu daje prestiž i prednost u odnosu na konkurente je taj izvanredan politički osjećaj za neposredne narodne interese i poznavanje mentaliteta prosječnog, odnosno najčešćeg hrvatskog birača, iako vodi konzervativnu stranku – HDZ, koja zapravo i nema jasnu viziju hrvatske države i budućnosti, makar baš i vizije nisu kurentna roba na političkom tržištu. SDP, s druge strane, ima, bar nominalno, socijaldemokratsku potku, koja je u razvijenim zapadnim demokracijama posve jasna, pa je u dosta zemalja i na vlasti, ali nema vođe, uključujući i Milanovića, za učiniti je narodu privlačnom. Milanović se dosta puta javlja u ulozi "ispravljača navoda" promašenog Jurčića, što je u političkoj utakmici pogubno. Djeluje "inteligentno i učeno".  Sve to kod najčešćeg puka ostavlja dojam neke distance, kompliciranosti i slabe odlučnosti i energije, a vrijeme i prostor takvima nije sklono, pa čak i da su im najbolje nakane, u koje i ne sumnjam.

Sadašnji, po meni slab predizborni položaj SDP-a, pa i drugih stranaka na lijevoj strani hrvatske političke pozornice je neshvaćanje da su prošla vremena obećanja nekog pravednijeg, solidarnijeg i ljepšeg svijeta i budućnosti. Pa nije baš mudro čeljadi se obraćati kako mora više raditi i kako se jedino rad isplati i samo što nisu došli do Churchilla i njegovih obećanja o radu, krvi i znoju. Kad će se već na obzoru pojaviti neki političar, svejedno lijevi ili desni, koji će nam obećati malo ili ništa rada i puno lijepog i sadržajnog života, što bi se u ovoj, ne baš velikoj Lijepoj našoj, uz neke liderske vještine i moglo postići. Pa dajte molim vas, svaka budala zna rijet kako je u radu spas. Mene zanimaju oni koji puno ili ništa ne rade, a opet dobro i sretno žive i kako im je to pošlo za rukom ili glavom ili nogom. Obični i neobični puk najčešće vode slike, emocije i neposredni interes, a ne nikakve vizije. A i svatko od nas ionako ima vlastitu viziju i malo tko voli nametanje neke druge. Uvijek tu rado citiram gurua liberalne ekonomije Friedricha Hayeka koji piše: "Na području estetike kao i na svim drugim područjima ljudskog pregalaštva /dakle i politike op.a./ ne postoje apsolutni kriteriji o tome što je lijepo, a što nije. Ako netko prisiljava svoje sugrađane da se podrede njegovim vlastitim standardima, on ih ne čini sretnijima. Oni sami mogu odlučiti što ih čini sretnima i što vole. Ne činiti sretnim nekoga tko silno želi ići na predstavu "Abijeva irska ruža" time da ga prisilite da umjesto toga ode na savršenu predstavu "Hamleta". Možete se rugati njegovom lošem ukusu, ali on će sam odlučivati o njegovu vlastitom zadovoljstvu. Moramo priznati kako su neki stručnjaci u pravu kad nam govore kako se većina ljudi ponaša budalasto u potrazi za srećom. Ali ne može se čovjek učiniti sretnijim tako da ga se stavi pod starateljstvo. Stručnjaci različitih državnih agencija sigurno su divni ljudi. Ali nisu u pravu  kad postaju ozlojeđeni kad god zakonodavac omete njihove pažljivo elaborirane planove. Oni se pitaju, kakve koristi ima od predstavničke vlasti, koja samo kvari njihove dobre namjere. Međutim, stvarno je pitanje: Tko treba vladati zemljom? Birači ili birokrati?".

Dakle, sve priče o "društvu iluzija" ili bacanje mrvica /dionica/ na narodni stol, "oštećenjima" državnog proračuna, "našim" kriminalcima, kurvama i dangubama, o tome hoće li Mesić ili Sanader u New York, crtanje društva s "ljudskim" likom, uz to s promašenim timingom, sve to i puno drugoga što je izvan neposrednog interesa birača, u poslu zvanom politika, nemaju nikakvog smisla i ne dopiru do ušiju. Politička tehnologija nešto je posve drugo od informatičke tehnologije, a treće od turističke ili kulturne tehnologije. A politička i predizborna utakmica također je nešto posve drugo, primjerice od nogometne utakmice. A i dobitnici i gubitnici u političkim utakmicama čine mi se drugačijim od onih u nekim drugim utakmicama i zato je sve ovako kako jest i tko to shvati neće imati razloga za ljutnju.

11. listopada 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

   

MAMINHO

Dubrovnik - Viđenja

Ma svi ste vi jugoslavenčine, udbaši, komunjare, orjunaši, kurve, izdajnici, svi vi što propitkivate i dovodite u sumnju, uglavnom i s pravom, postojeći vrijednosni sustav, političke, poduzetničke i/ili kulturne elite Lijepe naše. Sve je to lijepo i krasno što vi pišete, pričate, hoćete, ali znajte vi ste ipak ti i ti i dalje ne možete, jer znajte, ovdje su na snazi naši zakoni i pravila i na kraju krajeva, makar da je i "močvara", naša je. A nisam ni znao, da su, pored već znanog Feral Tribunea, jugonostalgične i "crvene" novine i Slobodna Dalmacija, i Jutarnji list, i Globus, i Business.hr i da zapravo svaki angažirani intelektualac i nije ništa drugo nego ljevičar i sumnjivac, barem čitajući silne blogove i blogere, akcije i reakcije, naručene ili nenaručene. Sve u svemu, stvoreno je nipošto ugodno javno ozračje za kritičku misao, makar i stoji činjenica da ni svi kritičari nisu uvijek dobronamjerni. Pa eto mi se čini da je i hrvatska inteligencija zašutjela, iako, za pravo rijet nije nikad ni bila osobito bučna i oduvijek je osluškivala vjetrove postojeće ili izgledne vlasti. Manje ili više, svi ti, uglavnom prosječni intelektualci, umjetnici, pa i obični činovnici, svi su oni, galebovi poput Jonathana Livingstonea iz popularne knjige Richarda Bacha, spremni se prilagoditi većinskoj volji i ćudi, čak i svjesni pogubnih općih posljedica takvih svojih postupaka. Nije im i zamjeriti, jer život na zemlji je suviše kratak, a pod zemljom vječan, a neprolazna je i ona "uzmi sve što ti život pruža...", jer pravila o smrti i životu i nema, ma koliko se god trudili da ih uspostavimo i svaki put se ćudimo i iznenadimo kada shvatimo da je tome tako.

Odvratno je i točno od Čačića kad kaže da je politika posao za materijalno situirane ljude, što bi dalje značilo da i nije za jadnike i bijednike i da su "homo politicusi" samo neki, ali ne i svi. Da je to rekao netko iz kakve desne, a ne, barem ne nominalno, liberalne stranke, poput njegovog HNS-a bilo bi i u redu.  Ali, uvijek je tako, kad je Čačić spoznao da i nema izgleda za premijera, poseže za takvim izjavama, pa i gorim, da će preferirati kršćane spram nekršćana. Sva je sreća da ga nitko neće i pitati i hvala Bogu da tržišna ekonomija prodire, htjeli to mi ili ne,  u njoj uspijevaju samo najsposobniji, bili oni kršćani ili ne. Volim tu zemlju Ameriku, nakon svih mojih lutanja, unatoč svih njezinih okrutnosti, pa i licemjerja, jer ako ti je Bog dao snagu i znanje, samo tu možeš uspjeti, sve ostalo su samo predrasude i ništa drugo. Doduše, ne Ameriku Georgea Busha, nego Ameriku Johna Kennedyja, ali još uvijek i ovakva čini mi se prihvatljivom. Jadan je i kukavan onaj koji stalno, pred nasrtajima ovim ili onim, mora dokazivati da on nije takav i takav, nego da je takav i takav, da je crno crno, a sivo sivo. Zato, tvrdnjama protiv dokaza, ako vam netko dokazuje da ste takvi i takvi, vi njemu tvrdnjama da je on takav i takav. Ne dokazujte nikome ništa i ne opravdavajte se, taman posla.

Eto, cijela se zemlja o jadu zabavila, Mamićevim ispadima i karakterom, na nesretnu Romanu Eibl i slične, dakle "sinove i kćeri jugoficira, udbaše i slične", što još uvijek "pali" u lijenim mozgovima. A taj je Zdravko Mamić obrazac onoga što je danas i ovdje kurentno, dakle taj arogantni, sirovi i novcem prikriveni gard, uz obvezno "domoljublje" i lišavanje domoljublja one druge strane i nemislećem uhu, kakvo nije rijetko, takvi i slični uvijek gode. Imamo mi i ovdje po Gradu naših Mamića, Bandića, Štimaca i Bog im dao zdravlje i snagu, jer kako bilo zasad samo takvi pokreću i hoće nešto, najprije za sebe, ali ostane, ne puno i drugima. Puno bi gore bilo, kako me god shvatili, da je poštena i skrupuluzna čeljad ta koja odlučuje, jer takva razmišlja o posljedicama svojih odluka, propitkiva i dovodi u sumnju i vlastite stavove i to je siguran put za neučinit ništa. Što se ti novinari bune, da nema Mamića, Bandića, Štimca, Ćire, Vlatke Pokos, Severine, Big Brothera, svekolikih kurvaluka i lopovluka, pa kako bi svi ti silni tiskani i elektronički mediji uopće opstali. Ta ne bi valjda od toga golemog, većinskog, poštenog i mirnog svijeta i čeljadi, koji uredno odrađuje svoju ovozemaljsku dionicu. Još nisam, tu na lokalnom, pa i nacionalnom obzoru naletio na neki zanimljiv i poučan razgovor s nekim koji je unatoč silnim ograničenjima i predrasudama ostao na nogama i pri sebi i nešto učinio u nekom području i opet unatoč svega ostao uspravne kralježnice. Jer, to se danas i ovdje drži socrealističnom i bezveznom temom i to ne može, na hrvatskom medijskom tržištu kakvo jest, uopće ni biti zanimljivo i profitabilno. Ali su zanimljive i profitabilne nevolje i nesreće drugih, "dolijevanje ulja na vatru", sitne i krupne zloće i u nekim slučajevima dobiva to i karikaturalne razmjere. Nije bolje ni u demokratski i ekonomski razvijenom svijetu, ali jest perfidnije i nikad nisam razumio zašto smo takvi.

Pa evo i moja malenkost, ne bi nikad ni za živu glavu kupila ili izgradila turistički hotel iz čisto ekonomskih razloga, odnosno profita. Nema tu profita i bit će ga, zbog globalizacije i konkurencije sve manje, jer je odnos ulaganja i profita, odnosno profitna stopa u usporedbi s drugim, osobito tehnološkim sektorom, mizerna. Kad bi bio u mogućnosti, dakle kad bih imao puno novca, izgradio bih najljepši hotel ili restoran u najljepšem Gradu i samo na takvim izvorima moguće je oblikovati turistički proizvod dostojan takvog grada i njegovog imena. Sve ostalo je muka, od koje neki imaju nekakve koristi, ali nema ih puno i to je stalan izvor zablude da je sve u redu i da se kroći prema svjetloj budućnosti. Dubrovnik mogu spasiti i održati samo imućni, koji su spremni ulagati iz lukrativnih, nipošto profitnih interesa i sva je sreća da je sve više takvih, a volio bih da su to ipak "naši" i da se taj pojam "naši" malo i zbog toga proširi.

I nije ugodno onoj pedijatrici iz naše bolnice, makar da je i sama tome kriva, što nije odoljela svojim predrasudama i emocijama i onemogućila djeci, koja su uvijek nevina, ma čija su, upis u svoju ordinaciju. Iskustvo mi govori da treba biti oprezan kod utvrđivanja činjenica nečega i da sve ima svoje lice i naličje, ali nitko, baš nitko nema ni pravo ni volju svoje nevolje i frustracije prenositi na nevine, ni na djecu ni na njihove roditelje, ma kakvi da su bili njihovi biološki ili ne znam kakvi prethodnici. Ljudima koji ne mogu odoljeti osobnim frustracijama zbog nekoga i nečega i koji ih prenose na druge, treće, naprosto ne bi trebalo biti mjesta u nekim poslovima, jer ne samo što uništavaju sebe, nego i štete svojem okruženju. Ne volim moralizirati niti davati savjete bilo kome, nisam stručnjak za pitanja morala, etike i religije, ali je očito da moramo imati više živaca, strpljenja i tolerancije kad se suočimo s nekim ili nečim neobičnim, drukčijim, superiornijim ili inferiornijim. Vrijednost ovozemaljskog života trebala bi biti, a daleko je još od toga, u tome da nijedan čovjek po rođenju ili socijalnom ili nekom drugom statusu nije predodređen za to i to, da "jabuka može i daleko od stabla pasti" i da djeca obalnih radnika ili dokera i ne moraju biti obalni radnici i dokeri i ništa drugo. Mogu, a pokazalo se to i na milijune slučajeva, biti i nešto posve drugo i više i niže i tu nema pravila, barem ne u nekom uređenom, demokratskom i kulturnom društvu i uvijek su mi ta "odstupanja od pravila" najdraža, predmnijevajući i uspjeh onih koji se u okvirima nekih nepisanih, ali uvriježenih pravila ili konvencija. Može tako i Sanaderova kćer biti odlična glumica, zašto ne, ali bogami to može biti i kćer obalnog radnika, ako je s poretkom sve u redu. Pa i ne moraju potomci odličnih glumaca ili poduzetnika biti odlični glumci ili poduzetnici, neki mogu biti čak i narkomani...

Poanta je ove današnje priče ta hrvatska zbilja, stalno to moram naglašavati, barem prema meni, u kojoj barem materijalno i politički uspijevaju, uvjetno rečeno sumnjivi "tipovi". Većini je upitan, dakle problematičan način na koji su uspjeli, uglavnom na rubu, ako je uopće i na rubu zakona i elementarnog morala, svi su prošli fazu od posluha do neposluha, odlično su razumijevali okolnosti vremena i mjesta u kojemu su se /s/našli. Uz to, najčešće su i arogantni, bahati, samouvjereni i prosti, a to baš i ne smeta običnom puku. Jer taj obični ili prosječni puk u krajnjem odlučuje, da i to ponovim i u takvoj hrvatskoj zbilji nema mjesta za poštene, stručne, mirne i strpljive, što bi se ovdje reklo za klasične ili tipične gospare. Zapravo se stalno suočavamo s alternativom, ukloniti Mamiće i slične, koji su takvi kakvi jesu i najvitalniji i najpokretljiviji dio društva i postaviti poštene, stručne, mirne i strpljive, kojima najčešće nedostaje energija, volja i hrabrost. Znam tu oko sebe toliko drage, pametne, strpljive, poštene i tolerantne čeljadi kojoj jednostavno okolnosti vremena i mjesta nisu sklone i koja naprosto nije kadra mijenjati i pokretati stvari oko sebe. A znam i one druge, koji su posve suprotni karakterom i gardom i koji "prolaze" bez obzira na "mjestimične plime i oseke". A kad je stani-pani, kad se mora opredjeliti između ovih ili onih, oni, dakle Mamići i slični opstanu i zapravo samo iziđu još i jači i svakome tko išta zna o narodnoj psihologiji to je lako objašnjivo. Najčešći puk uvijek je obožavao "jake, snažne, lijepe, odlučne, arogantne, bahate" čime, bar prividno, nadomješta vlastite slabosti i nikada nije dovodio u sumnju ono što takvi pričaju, zagovaraju i nude. Poštenje, samozatajnost, skromnost, strpljenje, tolerancija, stručnost i sl. nisu osobine koje su u vremenu i prostoru u kojemu smo se zatekli baš na cijeni. Ne dao Bog da vam krene po zlu, opet će vam prije i učinkovitije pomoći Mamići i slični, a ne oni drugi, dakle pošteni, stručni, mirni i slični. Otrov dolazi iz "prosjeka i prosječnih", nikad iz stršećih, bogatijih, voljnijih, barem je moje iskustvo takvo.

Piše tako Gustave Le Bon o osobinama vođa: "Konačno, dakle, ideje – a po njima i oni kojih utjelovljuju i šire – vode svijet. Njihova je pobjeda osigurana, čim ih brane opsjednuti i uvjereni. Od male je važnosti jesu li one lažne ili ne. Povijest nam čak dokazuje da su najnevjerojatnije ideje uvijek najviše fantazirale ljude i igrale najvažniju ulogu. U ime najlažnijih himera rušili su ljudi dosad svijet, ništili su civilizacije koje su se činile neuništivima i osnivale nove. Ne pripada, kako to tvrdi Evanđelje, kraljevstvo nebesko siromašnim duhom, nego zaista kraljevstvo zemaljsko, uz jedini uvjet da posjeduju slijepu vjeru da će pomaknuti gore...Nesumnjivo, vođe su samo širili iluzije, ali od tih je iluzija, u isti mah strašnih, zavodljivih i ispraznih, čovječanstvo živjelo dosad, a vjerojatno će nastaviti i u buduće tako živjeti. Zahvaljujući njima, naši su očevi poznavali nadu i u svojoj junačkoj i ludoj trci za tim sjenama izveli su nas iz primitivnog barbarstva i doveli dotle gdje smo danas...".

Daleko od toga da osobno podržajem ili obožavam Mamiće i slične, iako mi se čini da barem nisu licemjerni i uvijek me licemjerje gušilo i sve te priče o važnosti duha, a ne tijela, pameti, a ne gluposti i sl. Ali, dragi moji, danas u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj, Mamići i slični vuku kako-tako i imaju neke rezultate za sobom, ne sumnjaju, optimisti su i vjeruju, za razliku od onih drugih koji bi uspostavili svijet i okruženje po nekoj svojoj mjeri, u kojoj, siguran sam za mnoge ne bilo mjesta. Pa sad izvolite...

4. listopada 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

23.10.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,606090
CHF CHF
1
6,472433
GBP GBP
1
8,370060
USD USD
1
6,357304
EUR EUR
1
7,505433
$ Odabir valute
= Odabir valute