Viđenja

ETIKETIRKA

Dubrovnik - Viđenja

Kao što se zna, etiketirka je uređaj ili stroj za lijepljenje naljepnica na boce, čaše i sl. Može biti ručna, poluautomatska ili automatska, jednostruka ili dvostruka... Naravno, nije riječ o posebice inteligentnom uređaju ili stroju kojim se, ništa drugo nego podupire obilježavanje nekoga ili nečega. A etiketirka mi pade napamet u nekom kontekstu te društvene i političke zbilje, u kojemu, evo već i u nizu desetljeća, i onda, a bit ću hrabar, reći sada još i više, dakle neka vrsta ništa drugo, nego "etiketirke s dušom ljudskom" radi punom parom. Ova naša svagdašnja "etiketirka", zapravo i nema zadaću lijepljenja, nego skrivanja istine, dokaza ili činjenica. Jer, što sam stariji, sve mi je jasnije, a i teže pada to da istina, činjenice i dokazi nisu uopće važni, važno je ima li onaj koji se o tome usudi govoriti na sebi neku etiketu i nije li obilježen. Ma sve su vam to priče za malu i veliku djecu, odrasle, starije i najstarije, to o pravnoj državi, uzrocima požara, kriminalcima, korupciji i sl. Važno je tko stoji ili sjedi iza čega, naš ili njihov, istina, činjenice, dokazi, sankcije, odgovornost, ostavke, sve to, kako neki dan negdje pročitah, politika razvodni i dodao bih - "etikete" prekriju. To je porazno, ali je tako.

Znam tu po Gradu podosta čestitih, maštovitih i htijućih ljudi, koji ništa drugo nego dobronamjerno ukazuju na neke propuste, predlažu i rješenja, spremni su se i sami angažirati i za svoje, ali još i više za opće dobro, ali su od onih koji odlučuju "etiketirani" ili obilježeni i ne mogu dalje. A sjećam se i dosta gruških i gradskih oriđinala i "luđaka", kojih je i inače sve manje, ali još ih uvijek ima i koji i ne "iskrcavaju" ništa drugo nego čistu istinu i o događajima i o ljudskim karakterima, vrlo kratko, jasno i ubojito. Definitivno, bar po meni, u pravu su oni koji znaju ili su zapisali za one kojima je istina mila, da i nisu ništa drugo, bar za većinu, nego luđaci.A biti luđak i ne biti svjestan svojeg "luđaštva" čini mi se duši ugodnijim, nego biti svjestan svojih ograničenja i biti pri razumu. Pitanje je koga treba sažaljevati, njih ili nas? Blago onome koji nije svjestan svojih ograničenja i takvih je, dakle onih koji drže da sve i svugdje mogu sve više i više. Koje li samo hrabrosti i odvažnosti!

Kada netko nešto s pravom kritizira ili ne dao Bog, pokrene neku ideju od izvedbe koje bi imali i mnogi koristi, odmah proradi "etiketirka", e on je ovakav, on je onakav, znaš li komu je majka, otac, djed, pradjed, lijeve li je ili desne orijentacije, komunjara, skupljač političkih bodova, tko je iza ili ispred njega itd. Sve, dakle sve ono što s predmetom kritike ili ideje nema nikakve veze i u krajnjem, sve je ovako kakvo jest i slabe su nade da će biti bolje, ako se "etiketirka" ne uspori i ako se već ne može posve ugasiti. Naučili su se svi ti silni naši političari, ali i oni koji to nisu, da su tvrdnje jače od dokaza, da je napad najbolja obrana i napokon da je forma važnija od sadržaja. Na običnu, pa i neobičnu čeljad uvijek snažniji dojam ostavljaju napadači nego obrambeni igrači, lijepi spram manje lijepih, visoki od nižih, trijezni od pijanih, osorni od pitomih...Pročitate li samo sve te poslijepožarne misli i rasprave, sve će vam, ako samo želite, biti jasno i nikome, kao i mnogo puta dosad, neće pasti ni dlačica s kose, ako je ima. Sve se svodi, što je opet prirodno i ljudski, zadržati se što dulje na ili pri vlasti i ispostavlja se da u tom kompliciranom labirintu nadležnosti i ovlaštenja i nije neki problem održati se na ili pri vlasti, pa čak možda i na štetu one iste većine koja je tu istu vlast i izabrala. Ali, tu štetu i te negativne posljedice ta većina izravno i ne uočava i nema nakanu uopće i propitkivati. U nekom imalo razvijenom svijetu, opozicija i jest zbog toga da kritizira vlast, s pravom ili krivom i da je, ako se osjeća moćnom i zamijeni. Pa što bi drugo i bio razlog opozicije i demokracije i njezinih vrijednosti. A ponovit ću da i nismo baš pretjerani ljubitelji ni slobode ni demokracije ni pravne države i najradije se lišavamo toga "posla" koji napreže i dušu i tijelo i povjeravamo ga onima koji ga se rado late, a najčešće to i nisu najbolji, s minimumom da su ipak "naši". Uostalom, nije to neka dubrovačka ili hrvatska posebnost, štoviše ovdje je i manje izražena, kad sve zbrojim i oduzmem, ali kako se god uzme, za neki opći duhovni i materijalni napredak nije osobito korisna.

Bernhardov ujak u nacionalsocijalističkom ratnom Salzburgu, kako piše u "Uzroku" bio je doživotni komunist /kod nas bi se reklo doživotna komunjara/ i doživotni izumitelj lonaca koji ne mogu prekipjeti, motora na vodeni pogon i što ćemo sad? Tamo gdje je činjenica o nekome da je doživotni komunist važnija od činjenice da je taj isti izumitelj lonaca koji ne mogu prekipjeti, motora na vodeni pogon itd. i sve tako, tamo nešto nije u redu, bar sa stajališta nekih razvojnih, duhovnih i/ili materijalnih perspektiva. Tamo gdje je "etiketirka" u punom pogonu, to nipošto nije dobro, bar po meni. Usput, etikete na našim, hrvatskim, pa i najboljim vinima očajne su i time bi se i svim sličnim trebali puno više baviti. Jer spas i neki pravi put za Lijepu našu i nije ništa drugo nego kvalitetni proizvodi i usluge malih serija, neki naš identitet u njima prožet nekom baštinom i suvremenošću, jer, ako ćemo drukčije, u globalnom i nasrtljivom okruženju, bit ćemo samo gubitnici.

Pa i ne treba puno mudrosti, moguće nešto više hrabrosti, za prepoznati "prosječnu" dušu i karakter čeljadi i društva u kojemu se nalazimo. A ta je uglavnom konzervativna, konvencionalna i "predrasudna". Važno je to ponoviti, sve je to legitimno, legalno, pa i prirodno, ali nipošto nije dobro sa stajališta ekonomskih posljedica. Počeli su i neki naši političari tvrditi, ali i ne samo oni, iako im ne vjerujem, kako ipak nije važno koje je "boje mačka, važno je da miševe lovi". Mnogi tako lijepo i prigodno "trabunjaju", neki možda i iskreno, ali kad je "stani-pani" ili kad se zaokružuje onaj glasački listić, opet se završi na onu "ma znaš, jest sve je to tako što se njega ili njih tiče, ali ipak...". I to je legitimno i legalno, jer naprosto, čeljad je spremna na sve, pa i da lošije živi i da se muči, ali neka je naš, a ne njihov vodi. Pravo je ljudsko i da se loše živi i nije sve u materijalnom, pa i na štetu onih koji bi htjeli dobro živjeti, materijalno i duhovno. Na kraju, i to je demokracija i sve to treba izdržati ili pobjeći. Svačiji je to osobni izbor, ali mi se ponekad i gadi ta kuknjava, licemjerje  i bijes da ništa nije dobro, ponajviše od onih koji su, htjeli oni to ili ne, zapravo i glasovali i izabrali takvo stanje i perspektive. Jer, izborom lošijeg, ali našeg i neizborom boljeg, ali strogo uvjetno njihovog, mora se biti svjestan i negativnih posljedica na ekonomsku i socijalnu zbilju. A tko je naš, a tko njihov, od koga ima, a od koga nema koristi već i uža, a nekmoli šira zajednica, dalo bi se razglabati. I ponovno tvrdim da u Lijepoj našoj ima mjesta "pod suncem" za svakoga, ali samo ako bi se "etiketirka" ugasila i drugačije, "optimalno" rasporedile "figure" na šahovnici.

Nazovite me, /ne/prijatelji moji kako hoćete, ali više me nitko ne može uvjeriti u mogućnosti ili potencijale nekoga ili nečega samo zato što je, strogo formalno on ovakav ili onakav, onaj ili ovaj. Čovjek je čudesno biće, talenti su zapravo i ravnomjerno raspoređeni po cijeloj kugli zemaljskoj, samo je pitanje kulture u kojoj odrastaju ili se razvijaju, njezinoj otvorenosti, ekonomskoj i tehnološkoj snazi. Ne može se ni za jednu rasu, narod, skupinu i sl. s potpunim i valjanim argumentima tvrditi da je takva i takva i da je posebna, superiorna ili inferiorna. Uostalom, svakodnevno se uvjeravamo u suprotno, ali toga namjerno ili nenamjerno nismo svjesni. Tko to tamo kaže, primjerice, da samo akademski obrazovan čovjek može biti stručnjak, umjetnik i ne znam što već. Istini za volju, takav ima neke, ajmo rijet teoretske pretpostavke za to, koje se mogu nikad i ne ostvariti. Ima ih dosta koji svoju struku, filozofiju ili umjetnost "publiciraju", a još ih je više koji je "prakticiraju". Za nevolju takvih, većina onih koji su stvorili pa i najveća djela u umjetnosti, poduzetništvu, politici i sl. imali su i ne jedan, nego i više poroka, bilo ih je razvratnika, notornih pijanaca, "prolupalih" i sl. A na ovome svijetu, što možda i nije tako loše, na milijune i milijarde je "izvještačenih" ljudi, jer, kad se sve uzme u obzir, golema većina nas zapravo i mora, ništa drugo, nego vodu /do/nositi.

Neki meni dragi sugrađani, pohvališe me za hrabrost u ovim mojim štivima. Pročitavši sve ono što sam pisao u evo dva desetljeća, zaključih zapravo da sam i kukavica, možda nešto manji od prosjeka, ali ipak kukavica. Jer, primjerice, i meni se "omakne", svjesno ili nesvjesno, donošenje suda o nekome ili nečemu na temelju "etikete", a ne suštine ili sadržaja nekoga ili nečega ili bez dokaza. Znao sam biti i povodljiv, doduše sve manje, pa i "etiketirka" mi nije bila strana i ako ćemo pravo, sve najbolje nastaje samo i isključivo u potpunoj samoći i otklonu od zaglušujuće buke raznih, ovakvih ili onakvih "etiketirki". Užasno je teško premostiti te medijske pritiske, tu džunglu informacija, laži i istina i misliti svojom glavom, a nije ni jeftino. Teško je i s pozicija ekonomske i političke ovisnosti misliti i djelovati svojom glavom i lako je o tome pisati i po uglednim i neuglednim mjestima pričati, ali ipak i nije nemoguće.

Kako bilo, "etiketirka" je u suvremenom društvenom kontekstu, u globalizacijskim uvjetima, tehnologijama i demokracijama posve zastarjeli stroj. Ako se pak još rabi, a eto rabi se, dovodi do ne samo ekonomske, nego i svake druge stagnacije i nazadovanja, do siromaštva i materijalnog i duhovnog, ma koliko nam se sada čini da tome tako nije. Lijepa je naša mala zemlja, a i mi ovdje, na krajnjem jugu, opet mali i zbijeni na par stijena i svaki je čovjek dragocjenost i ima mjesta u suvisloj podjeli rada i upravljanja i možemo i lijepo i zdravo živjeti i mi i budući naraštaji, samo ako to shvatimo. Nije se lako naviknuti na drukčije i prodornije i omogućiti im uspon, jer i sto puta ću ponoviti, svi od toga imamo izravne ili neizravne koristi. U takvom poimanju nema gubitnika.

A to etiketiranje, ta zastrašujuća politizacija svakoga i svačega, te teorije zavjere i to sumnjičenje i te po sto puta opovrgnute tvrdnje o nekome i nečemu, to je, dragi moji, tapkanje u mjestu, to je ona kletva o bavljenju sobom i htjeli li mi to ili ne, to ne nosi ništa dobroga ni vašima ni našima i na to treba upozoriti, makar sam i siguran da je jedan, sve u svemu objektivniji, otvoreniji i vedriji "gard" ostvariv tek za niz desetljeća. Ali, kao i u svemu, i za to je potreban – prvi korak.

21. kolovoza 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

 

PROMAŠENI DOKUMENT

Dubrovnik - Viđenja

Pa da vam pravo kažem, baš mi se čini prikladnim naziv ovoga našega tjednika – Glas Grada, pogotovu kad mi se ukazao dokument, kojega je i Gradsko vijeće Grada Dubrovnika nedavno jednoglasno prihvatilo, dakle Program razvoja Grada Dubrovnika do 2020. Jer, svi mi, kojima je stalo do budućnosti našega Grada, koji uz to nešto i znamo o možebitnom sadržaju takvih dokumenata, pa ako i ne znamo, ne bismo trebali tek tako ravnodušno prijeći preko manje-više svega onoga što su u tom programu podastrli ugledni profesori zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, uglavnom stručnjaci na području računovodstva, financija i sl, a najmanje oni koji se bave /kojih doista i nema puno/ problemima lokalne ekonomije ili zajednice. Imenovati ih neću, pogledajte, ako nemate pametnijeg posla, cjelokupan dokument na web stranicama Grada Dubrovnika i ne morate zaključiti kao ja, a ja zaključujem da nas oni i ne drže osobito mudrim, sudeći po svemu što je tamo izneseno. Ako vam kažem da se takav dokument može primjeniti na svaki sličan hrvatski grad na moru, a može i na kopnu, s vrlo malo uvažavanja ovdašnjih razvojnih ograničenja i prednosti, malo samo i rekao. A ni na jedno razvojno pitanje, način otklanjanja ili saniranja dosadašnjih promašaja, da i ne govorim o viziji Grada, nema jasan, nedvojben i u novim, globalizacijskim uvjetima, održiv odgovor. Nažalost, odmah moram zaključiti da su, valjda priznati znanstvenici ovdje posebice zakazali, a rekao bih i iznevjerili povjerenje barem one naše čeljadi kojima je budućnost Grada, a tek onda prošlost i sadašnjost na prvom mjestu. Valjda se i Gradskom vijeću učinili opasnim suprotstaviti dokumentu koji se tiče budućnosti ili su ljetne vrućine pritisle ili se, što mi se čini najbližim, čeka izborna, 2009. I inače se uvijek nešto čeka, misleći kada dođu naši i odu njihovi, da će sve biti bolje. A ja tvrdim da se čekati nema što, da se živjelo, živi i živjet će u tranziciji od kako je i dokad je čovjeka, da se dalje ne ponavljam.

U poglavlju Programa razvoja Grada Dubrovnika do 2020. pretencioznog naslova "Ciljevi razvoja", između ostaloga piše: "Ciljna orijentacija razvoja Grada Dubrovnika u razdoblju do 2020. racionalno je ostvariva dvostrukim pristupom: prema jednom, razvoj se grada postavlja kao rast i strukturni sadržaj aglomeracije u cjelosti, koji znače stalnu i potpunu afirmaciju grada kao prostora internacionalnog sadržaja i jedne od metropola Južnog Jadrana: prema drugom pak, Grad razvija sve sastavnice materijalnog i duhovnog života stvarajući na taj način uvjete za bogati i sadržajni život njegovih građana...Materijalni pak rast, koji u najvećoj mogućoj mjeri određuje sve razvojne sadržaje, već prema definiciji je temeljen na rastu standarda stanovništva i općem blagostanju. Taj cilj prema svojoj prirodi konvergira, poglavito kratkoročno, ali i u odlukama koje mogu imati dugoročne implikacije, i ostale aspekte razvoja..." Svega i svašta sam pročitao, ali mi je uvijek neprihvatljivo, poglavito od stručnjaka i znanstvenika kada uopće i ne razmišljaju o onome o čemu pišu i kada su stvari zapravo posve obratne od onoga što pišu. A ni u ovome dokumentu nije izostala ona poznata patetika prema Dubrovniku, mudrosti Dubrovačke Republike i hvalospjevi, ovakvi onakvi. Možda je to nekad davno, ali davno i imalo nekog uporišta, ali se naš Grad, priznali to mi ili ne, danas, u tom toliko hitrom vremenu i prostoru, suočava s većim razvojnim ograničenjimanegoli mogućnostima i ako te ne shvatimo i ne postavimo se kako treba, od vrha do dna, uključujući i državne vrhove, neće biti dobro. Dakle, nigdje ne vidjeh jasno postavljene razvojne ciljeve, koji bi usput, morali biti međusobno nekonfliktni, što nam je činiti, a što ne, što su prioriteti, a što ne, što treba rušiti, a što graditi, makar okvirno. Po meni, kako je ovo sada posloženo, skoro da bi se više trebalo rušiti, a manje graditi, ma koliko to grubo zvučilo. Kaže se i to "i naravno, kao razvojni cilj, Grad treba uključiti i razvoj društva pluralne demokracije. Taj proces treba razvijati u kontekstu rasta lokalne samouprave i shvatiti ga kao pitanje odgovornosti, a ne samo kritike. Radi se o promjeni mentalnih sadržaja koji su ostvarivi tek onda kada se uvjetno rečeno, količina prava izjednači s količinom obveza, i kada sva relevantna pitanja razvoja postanu transparentnima." Što se mene tiče, barem naš Grad, kakav jest da jest, već i sada ima razvijenu pluralnu demokraciju, druga su stvar njezine posljedice, a autori se nisu potrudili svoju umotvorinu, odnosno svoj duhovni proizvod transparentno ponuditi širokom puku dubrovačkom na milost i nemilost i na kraju su ga "progurali" kroz velika i mala vrata velike i male Gradske vijećnice i što bi se reklo "odradili i taj posao" i uklopili se u neke nove sveučilišne i znanstvene trendove.

Ima u tome programu i nekih zanimljivih, makar teoretski, rečenica, prikupljeni su i neki važni podatci /iako baš i nisam siguran u njihovu točnost/, dano nam je na znanje koji su nam problemi, sačinjene su i neke projekcije bruto domaćeg proizvoda, stanovništva, zaposlenih i sl. do 2020., iako se ne kaže na koji način ili u kojemu bi se smjeru nešto trebalo kretati kako bi se to i postiglo. Čudno je da bar znanstvenici ne daju jasne i nedvojbene odgovore i smjerove, u ovom slučaju dugoročnog strateškog razvitka Grada.  Ako je kome to posao i profesija, onda su to znanstvenici i njihova hladnoća. Zadaća političara je posve suprotna, njihovo je govoriti kako će sutra biti bolje, ali ne i kako će se to postići.

Na jednom mjestu piše da je "udjel sive ekonomije u gospodarstvu Grada Dubrovnika relativno visok, što je posljedica brojnih uzročnosti: naslijeđene socijalističke strukture, ratnih razaranja, promjenama bližem i daljnjem okružju, zaposlenosti i drugom." Ne znam točno koliki je udjel sive ekonomije u gradskom gospodarstvu i vjerojatno nije mali, ali tumačiti to kao posljedicu naslijeđene socijalističke strukture /što je to?/ ili ratnih razaranja udar je i na bolestan, a nekmoli zdrav razum. Ispada, da smo nakon svih tih patnji i ratnih razaranja postali još veći lopovi nego što smo bili! A siva ekonomija je tu i samo zbog toga što ne funkcionira, u ovome slučaju hrvatska pravna država i što nisu svi jednaki pred zakonom i da na kraju dosta njih ta siva ekonomija i ti, manji ili veći lupeži i ne iritira, pogotovu ako su to "naši", Ostavite se ljudi moji prošlih vremena, "ne klepećite nanulama", pronađite putove za nova vremena, optužujući druge samo se trošite, a netko je već i nadležan za te druge, ako su čemu krivi.

Sve u svemu, iz Programa razvoja Grada Dubrovnika do 2020. ne može se razabrati, ni uz najveće stručne ili ne znam kakve napore, u najkraćem, kako volim često rijet novi Dubrovnik temeljem na najboljim tradicijama prošloga ili davno prošloga. To kao da je ostavljeno onima koji imaju volje i entuzijazma time se "bakćati" i žalostan sam da je takvih doista premalo i to je neki usud ovoga vremena i čeljadi. Pritisnuti  smo egzistencijalnim problemima, živimo od danas do sutra, iznevjerena su očekivanja i u takvim uvjetima, rekao bih i s razlogom, malo promišljamo budućnost Grada i novih naraštaja i ta pitanja, dakle neko promišljanje budućnosti, prepuštamo olako ovakvim ili onakvim stručnjacima i znanstvenicima i lišavamo se onog neophodnog vlastitog udjela u svemu tome. Kad mi netko kaže, a to sve češće čujem, kako je nešto stvar jedino i samo stručnjaka i znanstvenika, to i ne doživljavam nego kao bijeg od odgovornosti za opće i javno, bijeg upravo od onoga što resi suvremene lokalne zajednice razvijenog svijeta.

Držim da je, sve u svemu propuštena prigoda donijeti doista poticajnu, kratku, jasnu i najširem pučanstvu razumljivu održivu razvojnu strategiju Grada Dubrovnika za iduća dva desetljeća, u kreiranju i izvedbi koje bi sudjelovali naši, dubrovački stručnjaci, znanstvenici, političari, pa i obični, dobronamjerni građani, kako se to sve češće radi. Program razvoja Grada Dubrovnika do 2020. /a prošlo je i doba programa koji su svojstveni planskim ekonomijama/, nema u to nikakve sumnje, završit će negdje u ladicama i neko vrijeme na internetu, niti će koga obvezivati niti će ga novi naraštaji uopće i "bendati". Ovome sastavu Gradskog vijeća, a valjda su ga i zbog toga tako glatko prihvatili, možda će i donijeti koji politički bod i tješiti ga da na dnevnom redu nisu bile samo prošle i/ili sadašnje teme, našlo se eto vremena i za "promišljanje" budućnosti.

Gradu Dubrovniku, o čijem bi se teritorijalnom ustroju dalo razglabati, jer ograničavajuće djeluje na bilo mogućnost izvedbe i provedbe bilo kakve održive razvojne strategije, ponovno to tvrdim, potreban je dokument s nazivom "Dubrovnik Local Agenda 21" koji će sadržavati stručnu analizu uzroka i posljedica, uspjeha i promašaja u ukupnom razvitku od sedamdesetih godina prošlog stoljeća do danas, podatke i ocjenu "početnog" položaja, snage i slabosti, prigode i opasnosti budućeg razvitka, označiti temeljne ciljeve i ideje održivog razvitka lokalne zajednice, integraciju tih ciljeva u akcijski plan /inicijative/ koji će biti prihvatljiv i lokalnim vlastima, poduzetnicima, građanima i svim važnim čimbenicima i na kraju način provedbe takvoga akcijskog plana. Čak 6.500 gradova diljem svijeta uključeno je u Local Agenda 21 proces, skoro svi veći turistički i mediteranski gradovi, a Dubrovnik, eto nije. A taj proces ima za svrhu, u krajnjem poboljšati kakvoću življenja svih stanovnika područja na koji se odnosi, ostvariti poželjnu i potrebnu suradnju privatnog i javnog sektora u projektima od zajedničkog i općeg interesa, zaštiti prirodnu, kulturnu i stvorenu baštinu i na optimalan je način iskoristiti za trajno održiv razvitak. To su, na neki način "pravila igre", koja vrijede i za tržišnu ekonomiju i koji će ipak prijećiti, pa i sanirati sve one nepovoljne posljedice tzv. divljeg kapitalizma, od devastacije prostora, kulturne i graditeljske baštine do gubljenja identiteta diljem svijeta prepoznatljivog Dubrovnika. Kako se ne bi dogodilo da nas prepoznavaju samo po zidinama.

Ma ne bih se ni osvrnuo na Program razvoja Grada Dubrovnika do 2020., što je mnogima zapravo i nezanimljiva tema, ali me "za jezik i ruku" vuče ta ponovna spoznaja ili ta, sad sve više vidim nesreća, da nam se sve više i više, i u duhovnoj i materijalnoj sferi, "trpa" sve i svašta, i loši i prosječni duhovni i materijalni proizvodi, i slabašni ulagači, bez znanja, tržišta, vizije i kapitala, na kraju i uglavnom iz uvoza u najširem smislu. Sve mi se čini da Dubrovnik shvaćaju kao "odredište" za nešto "uštinuti", za nametnuti svoje, uglavnom niske i najniže standarde, u svemu i svačemu i to je ono što treba zaustaviti i preokrenuti, dakle tu sve opasniju naviku na prosjek, na sivilo i u krajnjem otkloniti sav taj, najčešće bezrazložan strah od moćnika, "struke" i "znanosti".

14. kolovoza 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

   

ŠAHTOVI

Dubrovnik - Viđenja

Turobno je bilo i za gledati, a nekmoli još i gasiti tu vatrenu stihiju na prilazima Gradu, osjećati se posve nemoćnim i grditi, s pravom ili krivom, sve što je tome tako. Zapravo, jedino je za pohvaliti nadljudske napore profesionalnih vatrogasaca i dobrovoljaca, a mnoge druge, posebice izravno ili posredno nadležne  treba kuditi. Na kraju, ipak je izbjegnuta katastrofa, priroda se, uključujući i onu ljudsku, još jednom poigrala ovim, povijesno gledano stalno trusnim područjem, a jesmo li štogod i nakon ovih požara naučili, ostaje za vidjeti i neću ništa "gatati". Ionako to, u ovome posve ravnodušnom svijetu malo koga zanima, posebice uzroci. A eto, meni je do uzroka, manje posljedica i golema većina, uključivši i medije na svim razinama pričaju o posljedicama i na sve samo kao da "slijegaju ramenima". Uopće, ne dopada mi se to "opisivačko", a još manje "oglašivačko" novinarstvo, to čeprkanje po površini ili za račun nekoga ili nečega, a to je u trendu i na kraju obeshrabrujuće djeluje na obične ljudske duše i životne perspektive. Ali, mnoga čeljad to vole i mediji nisu ništa drugo nego nekakav duhovni proizvod sukladan vremenu i prostoru. Više se u ovih godinu dana pisalo, govorilo i gledalo  o toj Tanji Jovanović i sličnima u lokalnim i nacionalnim medijima, znam i zašto, negoli o stotinama vrijednih, poštenih i samozatajnih ljudi, tu oko nas, kakvi jesu da jesu, opet sa svim svojim manama i vrlinama i to je ono "što pije vodu" među širokim pukom i to je tako i bit će još neko vrijeme tako i sve to treba preživjeti, tko ima snage.

Zabrinjavajući mi se čini taj pesimizam, ta pomalo i melankolija, pa i patetika, to odustajanje koje je uhvatilo maha i na ovim našim prostorima. Teško nailazim i na bilo koga koji se neće, s manjom ili većom gorčinom osvrnuti na tobožnje ili stvarne nepravde koje su mu nanesene, koji ne drži da više vrijedi negoli mu to drugi, birači, klijenti ili oni koji o nekome ili nečemu odlučuju stvarno vrijedi. Podosta ih žali za proteklim ili davno proteklim vremenima, a podosta ih je i previše očekivalo od, u našem slučaju hrvatske države, misleći da će ona riješiti sve njihove muke. Najmanje je onih koji ne očekuju ni od koga ništa i vjeruju u sebe, uz Božju pomoć. A sve je više i takozvanih verbalnih zlostavljača, koji svojim problemima pritiskaju druge i ne daju im disati, bez ikakvih skrupula. A tvrdim i to da nijedan poredak, ni politički ni ekonomski, nije dobar i to je odavno i dokazano, koji se ne temelji na samopouzdanju pojedinca, koji ne jamči elementarna ljudska prava i koji polazi od nekih pretpostavki koje po sebi ništa ne znače ni za osobni, a nekmoli za opći duhovni i materijalni razvitak.

Makar da požari znaju harati i u razvijenim zemljama i regijama i da je vatrenu stihiju u dosta slučajeva vrlo teško zaustaviti, nisam baš načisto je li to prirodna ili umjetna pojava. Ako bi se pošlo od toga da je i čovjek dio prirode, sa svim svojim ćudima, onda je svakako prirodna, ali ipak, primjerice za razliku od poplava i potresa, požar se uglavnom može preduhitriti i ne mora se uvijek tumačiti prirodom ili nekim fatumom. Teško me razuvjeriti u našem slučaju i s "našim" požarima da je sve štimalo u samoj preventivi i tek kad se nesreća ili katastrofa dogodi, tek se onda jasno uočava kako neki, a nije ih malo, /ne/rade u javnom sektoru. Primjerice, zašto se šahtovi nisu mogli otvoriti, što je s protupožarnim prosjecima, zašto su ceste neprohodne, što je sa sustavom civilne zaštite i sl? Tek, krivnja se prebacuje s jednih na druge, treće i sl., što i nije ništa novo u takvim slučajevima. Pa zar nije dovoljna opomena da su se i ranijih godina, upravo pred i u dane velike hrvatske pobjede "događali" manji ili veći požari i zar nismo shvatili da se gubitnici, ovakvi ili onakvi, makar i samo nekolicina, lako mogu prometnuti u piromane i da su oni koji nemaju što izgubiti, kao i drugdje, zapravo najopasniji i spremni su na sve. Žalosno je tek da požar i to katastrofalnih razmjera pokazuje koliko je slabašan javni sektor, koliko su za sve nas i opće dobro štetne posljedice zapošljavanja i promicanja u tom sektoru po kriteriju poslušnosti i podobnosti i to se nije promijenilo od onih, neki kažu i "olovnih" vremena. Slab i neučinkovit rad u javnom sektoru uočava se tek većim požarima, a ja opet tvrdim da se još slabije i neučinkovitije radi i u upravama, samoupravama, ustanovama i da su profesionalni vatrogasci, ovi dubrovački i više nego dobri spram recimo onih koji vode ili su zaposlenici u drugim djelatnostima. Samo što su učinci, primjerice u javnoj upravi, kulturi, obrazovanju, odgoju i sl. teže mjerljivi i zapravo svi oni koji su na proračunu, ovakvom ili onakvom, skoro da i nemaju nikakvu motivaciju za učinkovitijim, stvaralačkim i opće korisnim radom, a običan se puk i boji uputiti im bilo koju kritiku, a i oni sami i ne bave se ničim drugom nego, kad se kritika njima uputi, zapravo se i ne brane, nego još i napadaju, s argumentom da eto mi ništa ne razumijemo, da nismo stručni i tome slično. Tko je ikad bio kriv i odgovarao, molim lijepo, za neku promašenu predstavu i spiskane novce, recimo poreznih obveznika, za namrgođen i depresivan gard prema običnom ili neobičnom građaninu koji nešto pita, za počinjene propuste na štetu opet poreznih obveznika, pa i neke preostale uljudbe i kulture što ovaj Grad i ovu čeljad još uvijek, koliko-toliko resi. A bogami, ako neki obrtnik ili poduzetnik ne zna svoj posao ili čak i nema sreće, propada i to po kratkom postupku, neki možda i prežive koju godinu, ali "letalni" završetak je na kraju neminovan. Samo ću i opet ponoviti, netko tko je po kriterijima poslušnosti i podobnosti, a ne po stručnosti i vještinama "zasjeo" bilo gdje, taj nema nikakvog valjanog razloga raditi na sebi, učiti i prihvaćati odgovornost, A još manje razmišljati o svom učinku na kraju /ne/radnog dana i tome je tako jučer i danas i sutra i sve je to prirodno i sve to ne čudi. Već je i mladim naraštajima jasno, i starijima i najstarijima, kako je ipak najbolje zaposliti se u javnom sektoru ili nekom monopolu i kad bolje promislim, taj javni sektor i svi ti monopoli i svi zaposleni u njima političkim strankama i vođama su i ponajviše zanimljivi. Sve ovo što ja pišem i kako razmišljam, dobro ili loše, tiče se ne više od 5 do 10% biračkog tijela i ako ste u politici i/ili želite od nje živjeti, to vam nije dobro ni slušati ni čitati. Shvatio je to čini se i Milanović, a prije njega i Jurčić, da se do poželjnog broja glasova ne može doći samo preko ljevici naklonjenih građana, jer hrvatsko biračko tijelo većinski je konzervativno, umjereno desno i treba se i njemu dodvoravati, makar to i ne imalo s modernom socijaldemokracijom dodirnih točaka. A i Milanovićeva i Jurčićeva i sa svima njima povezanim karijera ovisi o tome kako će ih prihvatiti hrvatski birači, a ne neka moja zanovijetanja o socijaldemokraciji. Oni i nisu ništa drugo nego skupljači glasova, a to je nešto posve drugo, pa i treće od teorije i ideologije političkih stranaka. Baš me zanima kako će taj pristup prihvatiti izbornici na jesen, odnosno nije li pomalo i besmislena striktna podjela na konzervativne, liberalne i socijaldemokratske opcije u hrvatskim uvjetima. I nije li neka mješavina svačega i ničega, koja ne jamči brži razvitak, ipak najpoželjnija i jesmo li zapravo skloni većim promjenama i reformama.

Nakon ovih požara, nažalost, ali i prije njih u manjoj mjeri, ne možemo se "prsiti" naročito lijepom prirodnom baštinom i očito je kako se njome nije najbolje ni dosad upravljalo. Već i u susjedstvu, bližem ili daljnjem, ta je prirodna baština, bar po meni ljepša, da i ne pričam o kugli zemaljskoj i o svemu onome što sam na internetu vidio. A proklet bio i taj internet i sve te usporedbe i svo to silno čitanje i gledanje i ukupno uzevši, ne toliko zbog materijalnog, više zbog duševnog stanja, bolje je manje ili ništa ni vidjeti ni ćuti ni znati. Žalosno je i slušati i gledati te bodule s Kornata kojima ovce krepavaju u najvećim mukama jer nemaju vode i sve kad se zbroji i oduzme i nakon svega, ispada da neće uskoro, a već i sada nema tko vodu donositi. Ma kakav marketing, kakav management,  kakve trice i kučine, pa što ćemo mi to prodavati i čime ćemo upravljati i puniti internetske stranice i neće li sve to netko drugi, pa i nepoželjni, raditi za nas, ne dao Bog i bez nas i sve to vrlo skoro.

Što se "šahtova" tiče, bit će potrebno, ne više zbog protupožarne zaštite, nego koječega drugoga i ozbiljnijeg, skinuti sloj "asfalta", otvoriti ih, kako bi i "hidranti" bili spremni za veliko pospremanje, posebice samo u ekscesnim stanjima mjerljivom javnom sektoru, ako nam je do neke izglednije budućnosti. To bi, bar po meni, mogla i biti neka po/r/uka ovih strašnih požara, to da što se prirode tiče, shvaćene kako hoćete, ipak više nije ništa isto...

7. kolovoza 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

   

ČELO JE ISPRED ZATILJKA

Dubrovnik - Viđenja

Ma o čemu to neki dan na "Otvorenom" pričaju Polančec, Jurčić i Čačić i kakav to oni ekonomski model nude ovome narodu? Pa nijedan nije utvrdio ni točnu dijagnozu stanja i uzroka tome stanju u kojemu jesmo, a već su prešli na terapiju. A može li, objektivno i jedan od njih, dodajući čak i odsutnog Sanadera, biti istinski vođa hrvatskog naroda, jer to i jest premijer, a ne predsjednik države, kako se po Ustavu čini? A nisam, zapravo ni siguran može li se i uopće sastaviti kompetentna hrvatska vlada od svih političkih stranaka, pa i neovisnih i čini mi se da još nismo ni na putu koji vodi do učinkovite države i kako bi to često rekao, optimalnog korištenja svih raspoloživih potencijala. Koji jesu, da opet i to spomenem, iako skromni, ipak dovoljni za kvalitetan život i ovozemaljske radosti, ako bi se sve posložilo i ako se, primjerice, ne bi Mljećanima, uskraćivala pomorska veza s Dubrovnikom, samo zato jer su tamo "njihovi", a ne "naši". A takvih primjera, s manjim ili većim negativnim posljedicama, znam i previše, tu po Gradu i sve mi je to jadno i kukavno i bijedno i sve to ova čeljad nije zaslužila, iako uporno glasuje, kako ispada, za sebi slične i prosječne i tu se, bar u idućih nekoliko stoljeća, da i to ponovim, neće ništa promijeniti. Isto tako nedavno, obiđoh i Konavle, i Župu dubrovačku i Grad i Dubrovačko i Stonsko primorje i Pelješac i ne mogu baš rijet da se ništa ne događa, gradi se i obnavlja, ali nije to, bar ne po meni, ni po kakvoći ni po brzini to. Ova je čeljad, to je definitivno, zaražena virusom politike i sve se kroz političku, stranačku i povijesnu prizmu ocjenjuje, što je još i u redu, da se i ne odlučuje na takvom predlošku. I onda imamo to što imamo, jer jednostavno smo takvi, ne sagledavamo sve posljedice, loše i dobre strane neke odluke, bilo gdje i od bilo koga. Treba znati da svaka odluka ima i loše i dobre strane i važno je da one dobre i dugoročne prevladaju.

I Polančec i Jurčić i Čačić i svi drugi, znani i neznani, koji bi u vrhove, trebali bi znati da Lijepa naša ima u temeljima, pa i u europskim razmjerima, funkcionalan politički, pravni, ekonomski i socijalni poredak i da svatko od njih i ne može tome dodati ili oduzeti nešto značajnije u korist možebitno boljega. Uvjerenja sam da svi oni to i znaju, ali eto, htjeli bi biti drukčiji, svidjeti se puku, a to nipošto ne ide govoreći istinu. A ta je, opet po meni, hrvatska istina, da moramo puno više raditi, učiti, stvarati, okrenuti se novim, a ne starim vrijednostima, zatvoriti neke stare knjige trauma i frustracija i otvoriti nove nade i mogućnosti. I to je posao ljudi koje nazivamo političarima, vođa osobito. Vođe i političari su tu da jačaju narodni moral, volju i samopouzdanje za novim materijalnim i duhovnim postignućima. A to i nije teško, ako se ima tzv. političke volje, koje zasad nema, manje ili više ni kod izvedbe pravne ili socijalne države ili ekonomskog poretka. Već i nas starije, a nažalost sve više i mlađe, vrlo je teško pokrenuti i u uključiti u svijet rada, stvaranja, strpljenja i tolerancije, jer i vođe i političari i pravosuđe i policija ne sankcioniraju loše primjere, korupciju, nasilje i sve ono što razara temelje svake, pa i hrvatske države. A sve to jer su počinitelji "naši", a ne "njihovi" i znam za dosta slučajeva, po nekim pričama, u koje uglavnom i vjerujem, da zapravo ni "pola mise ne znam". E tako se ne može put Europe, s takvim vrijednostima i "standardima". Još manje s ovakvim medijima koji toliko prostora davaju kojekakvim protuhama i problematičnim "facama", poslušnicima i "kurvama koje stalno govore o poštenju", na račun pametnih, htijućih i dokazano uspješnih ljudi u svojem poslu, ako baš hoćete osobito tu po Gradu. Ali ti pametni, htijući i dokazano uspješni medijima ne donose novac, koji je ionako bijedan i koji je novinarsku profesiju uništio. Znamo dobro to svi, ovdje je na djelu i u punom pogonu tzv. oglašivačko, a ne profesionalno novinarstvo. A za novac su ljudi, pa i novinari spremni sve učiniti i nije ih za osuditi, kad je već tome tako. Još su se čuvenom Austrijancu Thomasu Bernhardu gadile austrijske i njemačke novine, skupa s austrijskom i njemačkom malograđanštinom i primitivizmom, a divio se engleskom The Timesu i američkom The New York Timesu, skupa s angloameričkim poimanjem svijeta. Ali, takva je i ovdje čeljad, ni bolja ni gora, nerijetko joj nisu mrske nevolje drugih, pa ni bližnjih, pa i jedva čeka da pročita tko je kome "potkučao nogu" i "dolijevanje ulja na vatru". A ja tvrdim da od nečijih nevolja i jada nitko nema koristi, kao ni od zavisti, ljubomore i jala. Ljudi moji, ne trošite se na usporedbama, ne otkrivajte pravila, ne povezujte, jer ništa nije usporedivo, nema pravila ni u čemu, a kako se ispostavlja ni redoslijeda, ne zapuštajte se. Divim se tim gospođama oko mene, ne bi se reklo da su treće dobi, ne predaju se i razočaram se mlađim, zapuštenijim, opet tu oko mene i nerijetko se upitam što im se događa. Po meni je sve to pitanje mentalnog sklopa, a ne novca ili nekog bogatstva, kako mi to neki objašnjavaju.

O toliko danas i ovdje rasprostranjenom gubitničkom mentalitetu i njegovim posljedicama mogao bih puno toga napisati. Ali, opet zašto kad to Thomas Bernhard upravo u svojem "Gubitniku", a gubitnik je klavirist Wertheimer koji nikad nije dostigao genijalnog Kanađanina Glena Goulda, puno bolje piše: "Uvijek sam bio u mogućnosti pustiti svoje čuđenje /Bernhard, op. a./ da se neometano razvija, da me u njemu nitko ne ograničava ili mi sužava prostor. Tu osobinu Wertheimer nikad, ni u kakvom smislu nije imao. Ta ja, za razliku od Wertheimera, koji je itekako želio biti Glenn Gould, nikad nisam osjetio želju da budem on, već sam uvijek želio biti ja, dok je Wertheimer spadao u one ljude koji neprestance, za čitava života, krajnje očajnički žele biti netko drugi, netko, kako su sve vrijeme morali misliti, povlašteniji u životu. Wertheimer bi rado bio Glenn Gould, rado bi bio Horowitz, a vjerojatno i Gustav Mahler, ili Alban Berg. Wertheimer nije bio u stanju vidjeti sama sebe kao nešto jedinstveno, što si svatko može i mora priuštiti ako ne želi pasti u očaj, svejedno kakav je tko čovjek, on je jedinstven, to i ja sebi svako malo kažem i spašen sam. Wertheimer to sidro spasa, naime, da sam sebe doživi kao nešto jedinstveno, nikad nije mogao ozbiljno uzeti u obzir, jer su mu za to nedostajale sve pretpostavke. Svaki je čovjek jedinstven čovjek i, zaista, gledan za sebe, najveće umjetničko djelo svih vremena, tako sam uvijek misli, a i bilo mi je moguće da tako mislim".

Kada sve skupa zbrojim, oduzmem, podijelim i pomnožim, temeljni problem od kako je neovisne i suverene Hrvatske izostanak političke volje i hrabrosti za stvaranjem funkcionalne, prosperitetne, otvorene i  svijetu simpatične države. To naravno podrazumijeva pravnu, socijalnu, demokratsku i tržišnu državu, državu jednakih mogućnosti za sve, na "terenu", a ne na "papiru" kakva, da ponovim i jest. A političke volje nema, bar ne kod onih koji su obnašali vlast naprosto jer puno priče i aktivnosti  na pravnoj državi, ljudskim pravima, potrebi većeg rada i stvaranja ne donosi većinske glasove. Frustracije, traume, navike, mentalitet, vjera u moć države i vođa, prevelika očekivanja od drugog, a ne sebe, strah od drugoga i drugačijeg, sve to se objedini u onome glasačkom listiću i na kraju se opet dođe do onoga što se i tražilo, makar moja malenkost i nije baš s time zadovoljna, a ima ih i još. Ma nije to više ni pitanje ideologije ili religije.

Ljudi naprosto, kako primjećuje Gustave Le Bon preferiraju nešto posve drugo, odnosno "vođe često nisu ljudi od misli alu su ljudi od djela. Oni nisu oštrovidni i ne bi takvi ni mogli biti, jer oštrovidnost dovodi do sumnje i spriječava kaciju. Oni dolaze iz redova nervoznih, razdražljivih, napola obezumljenih, koji hodaju na rubu ludosti. Ma kako bila apsurdna ideja koju brane ili cilj što ga slijede, njihovo se uvjerenje ispriječava svakom mudrovanju. Prezir i progoni ih diraju ili ih samo još više potiču. Osobni interes, porodica, sve se to žrtvuje. U njih nema ni nagona za samoodržanje, a idu tako daleko da jedinu nagradu nalaze u tome da postanu mučenici. Intenzivnost njihove vjere daje njihovim riječima velku sugestivnu moć. Mnoštvo je uvijek spremno slušati čovjeka jake volje, koja mu se nameće. Ljudi sabrani u gomilu gube svaku volju i instinktivno se obraćaju onomu koji je ima".

Zbog svega toga, i Sanaderu /koji to zna od samih svojih početaka/, Jurčiću, Čačiću, Pusićki, Antunovićki, Adlešički i svima onima koji su se opredjelili za politički boj preporučujem poslušati savjete Aleksandre Kolarić, Ljiljane Buhač,  Nine Režek Wilson, Dražena Lalića i sl. koji se bave imageom političara . Jer, i na političkom, kao i na svakom drugom tržištu, nije od velike, pa čak nerijetko nije ni od ključne važnosti kakav je i koliko je kvalitetan taj politički, pa recimo i duhovni proizvod, nego kako ga doživljava ili percipira /kako to lijepo zvuči!/ glasač. A što se ishoda glasovanja tiče, on je već 90% poznat i znam podosta ljudi oko mene i nešto malo dalje za koga će glasovati, bez obzira što je onaj za kojega neće glasovati sadržajno bogatiji i u krajnjem narodu korisniji. U tome i jest vrijednost i cijena demokracije, dakle što je tome tako, tako je, jer ste tako htjeli. Ako hoćete drukčije, onda i glasujte drukčije...

A inače, ne ljutite se i ne budite kivni na one koji su u nečemu uspjeli, pa i u politici. Svi su oni, ovako ili onako, posve razumjeli okolnosti mjesta i vremena ili kako bi se narodski reklo - "snašli se". Ali, utakmica i dalje traje, do smrti i svi smo mi i pobjednici i gubitnici, kako se god okrene i u tome su vrijednosti ovozemaljske...

20. svibnja 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

   

BOŽJA RUKA

Dubrovnik - Viđenja

Od svih podjela na zemlji, vjerujem da ih pod i nad zemljom nema, najmrže su mi one na takozvanu uglednu i neuglednu /koja se nikad i ne spominje kao neugledna, ali zapravo je takvom obilježena/ čeljad. Ma tko je to uglednik, a tko neuglednik, od kakvog su duhovnog i tjelesnog materijala satkani uglednici, a od kakvog neuglednici? I tko je taj koji će o tome donijeti neki konačni i općeprihvaćeni sud? A uglednici bi, ovdje kod nas, trebali biti gospari, a neuglednici svi ostali. Ma dajte molim vas! Znam toliko, tu oko sebe, čeljadi koji ni po izgledu ni po ponašanju ni po uljudbi, kako se to opet i ovdje shvaća i prihvaća, ne spadaju u uglednike, a dosta nas, ovako i onako, od takvih koristi, veće ili manje ima, pa i zajednica u cjelini, iako naravno imaju i oni sami, i fala Bogu da imaju. A znam ih, još i više, koji, znam i zbog čega, spadaju u uglednike, iako, i to znam zbog čega, ništa vrijednoga iza sebe nemaju, a nema nade da će imati i ispred sebe. Dakle, ako vas upišu ili obilježe uglednikom, teško se to briše, a još teže ako vas upišu ili ubilježe u neuglednike.

Eto tako, nedavno jedan od uglednika, „ugledni“ splitski arhitekt Jerko Rošin veli za svoga sugrađanina, aktualnog vođu hrvatskog naroda i države Iva Sanadera /jer po Ustavu to Mesić ipak nije/ da ga vodi Božja ruka. Uz to, nastavlja Rošin, kojega neki zovu i splitskim gubernatorom “promjene koje se događaju pod Sanaderovim vodstvom podudaraju se s mojim svjetonazorom. Religiozan sam, vjerujem u Boga, ali ne dogmatski. Meni je Bog potreban, jer sam odrasla osoba i sam promišljam svijet. Doživljavam ga iskonski u Kristovu učenju, a ne posredovano institucijom. Odnos prema Bogu i religioznosti, koji uključuje osobni liberalizam, našao sam kod Ive Sanadera. Sanader dopušta sebi kritičnost u pristupu, a ta kritičnost je osobni intelektualni liberalizam. I on i ja vjerujemo u demokratsko društvo, u pravo na jednakost, svjesni da se demokracija ne može lako doseći. Obojica smo svjesni potrebe za socijalnom pravdom, da se drugome treba dati. Dijelim Sanaderov politički i društveni kredo da su ljudi jednaki bez obzira na vjeru, rasu ili naciju. I njemu je, kao i meni, obitelj na prvome mjestu. Kod njega sam našao i nešto što mi je “najmrže” - uvijek je spreman na osobnu žrtvu radi općeg dobra” itd...Tako nešto ne pročitah davno i znam što Rošinu bi! Čovjek ima već 65 godina, do moći i privilegija ne dolazi se crtanjem i samozatajnošću, nego samo i jedino bespogovornom poslušnošću. Kako u mraku, tako i u svijetlu, da oprostite! A kakav je arhitekt taj Rošin, prosudite i sami, od Šipana do Krka, od Zadra do Prevlake, na što će to sve sličiti i koliko ćemo od svega toga mi ovdje, a sve nas je manje, koliko-toliko i pristojno živjeti. Jer sve je to, ovako ili onako, “ugledni” Rošin odobrio, kao predsjednik moćnog Državnog savjeta za prostorno planiranje.   Nikad nisam ni čuo za izraz „osobni liberalizam“, a znam i to da s općim ili javnim dobrom stvari nikad nisu lošije stajale nego danas, a sutra će biti još i gore, ako to narod ne prepozna, za svoje dobro. Naime, ne treba nikad zaboraviti da ne mali dio puka, zaveden ili ne, svejedno, tvrdi izvan četiri zida da mu je dobro, a unutar također četiri zida da mu je zapravo loše i tome se, opet nikada, ne mogu načuditi. Pa dokle sve dopire ta privrženost ili zaslijepljenost nekim ili nečim, unatoč svim činjenicama i dokazima da su najčešće to obične ili neobične maske i ništa drugo nego bijeg od sebe i slabo samopouzdanje.

A drugi uglednik, „ugledni“ novinar Željko Žutelija, također u poznijim godinama /što mu bi da kakav-takav ugled stavi na kušnju/ uloži sav svoj preostali intelektualni i duhovni napor optužujući hrvatsku državu da koči Gorana Štroka ne izdavajući mu radnu ili ne znam već kakvu dozvolu za hotel „Bellevue“ i šaljući paljbu na susjedni, sutra konkurentni, još uvijek neizgrađeni hotel „Libertas“ i Turke, da su izašli izvan svih gabarita. Nije Žuteliji bilo dosta braniti ono što se braniti ne može, nego još kreće i u napad na nepoželjno susjedstvo svoga, ne mogu to drugačije rijet, nego poslodavca Štroka. Valjda to dođe s godinama. A i uopće su mi nepodnošljivi svi oni koji nas s nekih svojih visina, distance i intelektualne „superiornosti“ stalno pozivaju u Europu, euroatlantske integracije i što ti ja sve ne znam i što je uvijek kod nekih to milozvučno i umno. A pročitah tako kako Hrvati zapravo puno više uživaju u mesu i pivu, negoli ribi i vinu, dakle u zemlji balkanskoj, a ne mediteranskoj! Ma neće se ni ovaj, ni bilo koji narod, ni mentalitet, ni duh, tek tako promijeniti, stoljeća su potrebna za takvo što, koliko god nekome to teško padalo. Za pravo rijet, zašto se moramo i promijeniti i tko nam jamči da će nam „promijenjenima“ biti bolje. Takvi smo, kakvi smo, nepromjenljivi i neprilagodljivi, što je nekoć bilo i shvatljivo i prihvatljivo, ali u globalnom vrtlogu to je krajnje opasno, jer naprosto možemo biti i pometeni, a djelomice već i jesmo.

Nemam ja ništa protiv Gorana Štroka jer je taj sa sumnjivim kapitalom ipak ovdje uložio i obnovio te hotele, uveo neke bolje, iako ne najbolje standarde, zaposlio čeljad. Jer puno ih je više s onim nesumnjivim kapitalom koji nisu učinili ništa, čak ni sebi, a nekmoli drugima. Ali bi i Štrok i Žutelija i svi ostali morali znati da postoji hrvatska država sa svojim pravilima o hotelima /kažu usklađenim s europskim standardima/ i da ta pravila vrijede za svih jednako, tako i za njih i da se nas ne tiče što kaže The Sunday Times i ostale britanske i slične novine. Razumijem Štroka da hoće što više soba ili smještajnih jedinica, jer profit donose sobe ili smještajne jedinice, nipošto restorani, noćni klubovi, dvorane i koještarije u okviru hotela, koje donose samo gubitke. Inače, posljednjih godina, skoro pa svi vodeći hrvatski poduzetnici, kad naiđu na kakvu prepreku u nakani zadržavanja svojega monopolnog položaja, koji je uvijek bio i ostao na štetu potrošača ili kupaca ili općega, dakle svi oni prijete otpuštanjem radnika ako im se ne dopusti ovo ili ono i kad će se već netko naći stati im u ili na kraj, kako hoćete. Nitko nije nezamjenljiv, pa ni moja ni njihova malenkost i kako se god uzme, materijalna proizvodnja sve je veća i kvalitetnija, unatoč stalnim mijenama, usponima i padovima. Što se opet ne može rijet i za duhovnu proizvodnju, jer sve su mržnje, predrasude i zablude ostale, odnosno na svom su mjestu i opet unatoč svim naporima vjerskih, civilnih, političkih, kulturnih i inih institucija diljem kugle zemaljske. Mislim da je kod duhovne proizvodnje ili takozvanog duhovnog proizvoda problem što je nemjerljiv, za razliku od materijalne proizvodnje ili materijalnog proizvoda. Tko će objektivno utvrditi jesu li, primjerice Dubrovačke ljetne igre po kakvoći bolje prije ili nakon hrvatske države? Naravno da će sadašnji ravnatelji tvrditi da su bolje od onih prije, a oni od prije više i nisu među živima, odnosno među mrtvima su. Sigurno je, kad sam kod Dubrovačkih ljetnih igara, kako je sve okolo igara, sav taj glamour, pompa i internet bolje nego prije, a sigurno je i to, bar po meni, da velikih predstava i ostvarenja na tim istim igrama odavno nema, još od onih vremena, kako me god tko shvatio. Pa i toga Držića stidljivo provlače, s njegovim lošijim djelima, jer opak je taj isti Držić prema svakoj, dakle i sadašnjoj vlasti i vladajućem mentalitetu, upravo kroz Skupa i Dunda Maroja. Marin je Držić hrvatski Thomas Bernhard ako niste znali, a Thomas Bernhard je, da spomenem i to, bio nepodnošljiv austrijskim malograđanskim i još uvijek prevladavajućim slojevima. Jer, pisao je istinu, a istina je malo kome mila i ovdje i danas i jučer i sutra. A opći je hrvatski problem taj intektualni kukavičluk, ta šutnja onih koji bi imali i znali nešto rijet i nije to od jučer. Moram priznati da kod većine ne postoji ni najvažnija pretpostavka - osobna ekonomska sloboda, ali ipak mi je neprihvatljivo što bar nekolicina nije kritičnija i glasnija, jer „štofa“ ima, u to dvojbe nema.

Zaključit ću s ovogodišnjom turističkom sezonom. Neki kažu da gosti ima, drugi ne, neki da ih je više, drugi manje. Koliko troše, Boga pitaj, ali po meni, troše malo, a i zašto bi i u što bi? Tako je to već godinama i desetljećima i uvijek je to, manje-više ista priča o sve o svemu, opet po meni, jednom lijepom i dosadnom Gradu. Mi ni po mentalitetu, ni po gardu, a dosta njih ni po interesu, ne spadamo u turizam i to je strašan problem. Eto, recimo, glavna je medijska vijest je li došao ili otišao Roman Abramovič, s novom djevojkom, je li došla ili otišla njegova sada već bivša i bogata žena i tome slično. A sve ono što se turistima nudi, od suvenira do zabave, to je to. Nekad su babuške, rode i čaplje donosile bogatstvo nekima, danas su to svijeće, majice i ribice. Nema te sile u tržišnoj ekonomiji i privatnom vlasništvu koja će nekoga „natjerati“ da nudi ili prodaje to i to, a ne to i to, pravdajući to nekim estetskim, tradicijskim ili moralnim obzirima. Pa i sam nisam  sretan što je tome tako i što Grad izgleda ovako, ali takva je tržišna arhitektura ili možda točnije – tranzicija. Ali, bolje je da je i tako, nego da neka ljudska, možda i mrzovoljna ruka nekog prosječnog umjetnika uspostavi neki svoj svijet po svojem izboru u kojemu nema mjesta za svakoga.

Posljednjih godina, to sam posve siguran, najprofitabilniji restoran, konoba, fast food ili što već ne /po zaposlenom zacijelo/ je ona „Palma“ na otoku sreće kod Zagrebačke banke sa svojim odličnim ćevapima i pivom /što narod voli/, zarđalim i ljepljivim stolicama i stolovima i upitnom radnom dozvolom. Taj meni dragi znanac odlično razumije okolnosti mjesta i vremena i fućka mu se za tamo neke ljetne ili zimske igre ili što Hrvatska mora ima. Daju mu sigurno „ruke“ i oni koji papire dijele, ali sve je to u okviru svakoga, pa i toga posla. I to vam je to i to smo mi. Do daljnjega...

18. srpnja 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"


   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

23.10.2017
Srednji
JPY JPY
100
5,606090
CHF CHF
1
6,472433
GBP GBP
1
8,370060
USD USD
1
6,357304
EUR EUR
1
7,505433
$ Odabir valute
= Odabir valute